Štrajk rudara Trepče počeo je 20. februara 1989. godine i trajao je osam dana. Rudari su tražili ustavna prava i protestovali protiv ukidanja autonomije Kosova zagarantovane Ustavom Socijalističke Jugoslavije iz 1974. godine. Kultura rada rudara bila je od suštinskog značaja u ideologiji jugoslovenskog socijalizma. Budući da je rudnik predstavljao važnu dimenziju za ekonomiju zemlje, kada su rudari odlučili da štrajkuju glađu, ekonomski život se gotovo zatvorio. 

Usmene priče sa rudarima imaju za cilj da ovaj događaj smeste u širi istorijski kontekst, a takođe da istaknu ljudsku dimenziju i predstave male istorije koje su se dogodile u međuvremenu. 

Intervjui su realizovani u partnerstvu sa ForumZFD – Program na Kosovu i BMZ.

Faik Blata

Hirurg

Nama je [Radio] Televizija Prištine dala vest da su rudari ušli u jamu. Ja sa mnogo drugih lekara, sa doktorom Ademijem, sa puno doktora. Bilo je i doktora koje je Trepča sama imala tamo. Sećam se prvog dana kada sam otišao, sišli smo liftom horizontima Trepče. Nije dobar osećaj da uđeš u taj lift, da siđeš 700-800-900 metara dole u jami. Međutim, uvek sam mislio o tome kako ću da pomognem tim rudarima. Ja sam bio lekar radnika 80-ih, svi su me rudari poznavali. Mnogo su se radovali. Uzeo sam torbu sa lekovima, [kao] što sam vam rekao u to vreme su lekovi bili besplatni i pregled i sve. Rezervisali smo dovoljno lekova, antibiotika protiv temperature, protiv kašlja, protiv povraćenja, protiv trovanja. I pregledao sam ih sa torbom punom lekova. Ali prvih dana, prvih dva-tri dana nije bilo zdravstvenih problema. […] Vredi da se pomene, mnogo je interesantno, mnogo rudara kada se njihovo zdravstveno stanje pogoršalo, kad smo mu rekli da mora svakako da izađe iz rudnika, oni nisu hteli. Rekli su: ‘Samo mrtav. Četvorica mogu da me odnesu i da me odvoje od drugara koji su štrajkači’

Nedžmi Zećiri

Kardiolog

Bio sam svedok, bio sam glavni lekar tu. Radio sam tu u Starom Trgu i tog dana kad je počeo štrajk bio sam u prvoj smeni. Oko 8:00 sati došla je informacija, jer je ambulanta bila tu blizu rudnika, rekli su: “Rudari su stupili u štrajk”. Otac mi je bio živ, majka i cela porodica. Oni su živeli u Mitrovici. I kažu: “Počeo je štrajk rudara. Rudari su nezadovoljni. Od danas su stupili u štrajk i dali su reč da neće izaći do ispunjenja njihovih zahteva”. Počeli su oko 8:00. Ja sam oko 8:00 sati dobio vest da se to desilo. […] Neka vrsta štrajka glađu, zbog nezadovoljenja njihovih zahteva. Alarmiralo se Kosovo, alarmirala se Jugoslavija, Srbija i evropska i međunarodna zajednica, [čuli su da je] počeo veliki štrajk rudara u Starom Trgu. Mi smo im se kao lekari pridružili, jer smo tu bili i službeno da pomognemo rudarima ako im nešto zatreba. U početku su bili umorni, iscrpljeni. Jedna noć, dve, situacija i njihovo zdravstveno stanje se pogoršalo. Neke smo poslali u Mitrovicu, ali oni nisu hteli da idu u Mitrovicu. I oni koji su bili najbolesniji su hteli da ostanu. […] Niko nije hteo da ide u Mitrovicu, jer su tamo bili neki lekari Albanci, neki lekari Srbi koji su bili protiv štrajka rudara i protiv… i maltretirali su ih.

Vjolca Meha

Geologinja

Kad je vest stigla, rekli su: ‘Rudari se zatvaraju’. Mi smo bili u blizini, jer je zgrada tehničke službe blizu ulaska u rudnik. Mi smo kao mlađe osetile tu hladnoću, neku nesigurnost jer se Državno obezbeđenje šetalo, mi smo ih poznavali onako kao ličnost. Uvek su nas pratili u pokretu. I kažemo mi jednom kolegi, mi smo posle razgovarali, uvek se sve više razgovaralo o rudarima, što se tiče politike. Kad kaže, rekao je, kažemo mi jednom kolegi tu: ‘Da li možemo da odemo i mi da im se pridružimo?’ Rekao je: ‘Da li biste volele da dođete?’ 

Kad smo otišle sa onim kolegom kaže, bili su dežurni, počeli su sa dežurstvima. Imali smo crvene trake {pokazuje ruku}, postavili smo crvene trake na ruci i oni su bili odgovorni za situaciju ko ulazi, ko izlazi. […] Onda smo mi ušli, posetili ih, situacija nam je izgledala nekako kao u nekom drugom svetu, kao da smo bili izolovani ni vesti, ni, mislim dobrih vesti ne [nije bilo]. Dolazile su delegacije jedan posle drugog, sa Koljgecijem i ovim, Stipe Šuvarom, i ovaj Morina i svi redom, […] ovi u površini su govorili: ‘Ne, idete tamo da sedite’, oni dole su govorili: ‘Nemojte da ih puštate jer nam ovde prave pritisak’. 

[…] Mi smo nastavili da ih podržavamo, kad su izašli radnici pomagali smo im, pomagali smo im da se očiste, onda oko lekova, tako. Jer tu su bili… i mi smo imali ambulantu u Starom Trgu i onda su došli i lekari ambulante, dole su se pridružili i zdravstveni radnici ambulante. Nastala je cela jedna ekipa. Počeo je sve vreći broj onih umornih i iscrpljenih da izlazi iz rudnika i tehnička služba gde smo mi bili, je postala medicinska stanica, nastale su dve stanice.

Aljije Gaši Tmava

Ekonomistkinja

Kad su se rudari zatvorili u jamu, ja sam bila u kancelariji. Onda sam i ja nastavila da se solidarišem sa rudarima. Prošao je jedan dan, prošao je drugi, rudari nisu hteli da izađu. Tražili su rukovodioce, tadašnje rukovodioce iz Pokrajine Kosova. Tada radnici koji su bili van rudnika, van jame, počeli su da transformišu proizvodnu salu u improviziranu bolnicu. Stanje rudara je počelo da se pogoršava.

[…] Tu smo imali jednu ulogu, imale smo ulogu medicinskih sestara. Imali smo naše lekare, to su bili lekari medicine rada. [Medicinske] sestre su bile angažovane, ali bilo je potrebno da se angažuje veći broj. Tu od 20. februara do 28. februara. Kad su izašli… bila sam tu dan i noć, nisam nijednog jedinog dana otišla kući. Taj dan kad su izašli, ja sam otišla kući da se okupam i oni su tada izašli. 

Nakon što su izašli, neki rudari su ostali tu u teškom zdravstvenom stanju, a neke od njih su prebacili u bolnicu u Mitrovici. Onda su ušli silom i maltretirali su ih, iako su bili povređeni, maltretirali su ih tadašnji srpski organi bezbednosti. Onda se sve završilo. Počele su nasilne mere, počeli su da ih odvode na ispitivanje. Sve je bilo tmurno kad su izašli iz jame.

Adem Vokši

Advokat

U sudskom veću bio je Ismet Emra, on je bio predsednik veća. Član veća bio je Jusuf Mejzini, viši sudija. Šaban Binaku, bivši rudar i divan čovek, koji je u to vreme bio veoma bolestan, često bismo ga sreli kod čika Šabana i molili ga, sada je pokojni, molili smo ga: ‘Molim te, nemoj se razboliti dok se suđenje ne završi’.  […] Bio je još jedan sudija iz Crne Gore, Milutin Zubov, i on je imao pozitivan stav.

Tako da smo se zaista nadali i verovali da će konačna presuda biti izbalansirana i da će oni [rudari] biti oslobođeni svih optužbi. […] U Hrvatskoj su bili veliki protesti podrške rudarima. […] Na suđenju su bili advokati iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije. Oni su bili advokati koji su zajedno sa nama branili rudare. To su bili doktor Miha, ne, doktor Peter Ceferin, bio je i  Miha Kozić sa kojim su se sreli u Beču.

[…] Takođe, ne verujem da je bilo ikakvog predloga vlade da se ti ljudi puste, ali sigurno nije bilo predloga da se ti ljudi kazne. I najveća sreća je bila što su rudari na kraju pušteni, posle 14 meseci pritvora.

Bahtije Abraši

Nastavnica

Linda je bila, nisu joj dali da se približi [sudnici], bila je u centru grada. Ona je pustila radio, slušala Musu Prenićija, on je bio novinar na Radio Prištini. Ja sam njega videla kako trči kroz stolice i stolove u sudnici kako bi izašao i emitovao vest što je pre moguće. Tako je brzo potrčala u sudnicu da je obezbeđenje bilo iznenađeno […] Rekli su joj: “Slobodan je!” Htela je da vidi oca. Svi građani su bili napolju, ljudi su bili na svojim balkonima, ali nas je opkolila policija. Zato smo odlučili da iskoristimo tranzitni put koji prolazi pored Dudinog krša da dođemo do Prištine […]. 

Za pet minuta je bilo kao da se održava miting ispred kuće toliko je bilo sakupljenih ljudi. Mi smo bili blizu škole na Sunčanom Bregu, tu je jedan veliki plato. Kada smo stigli, bilo je stotine ljudi. Stanovnici zgrade i društvo su prostrali crveni tepih. Povrh svega, bilo je to vreme kada su cvetali jorgovani, pa su stavili i dosta jorgovana. 

Izašao je na terasu, pozdravio ih je. Bilo je i mnogo dece, učenici škole. Imala sam dva-tri pakovanja bombonjera i poslala sam neko dete da kupi sve slatkiše u prodavnici. On je sve bacao kroz prozor. Jedva su se smirili, ali policija nas je opkolila. Možda ovo opisujem sa lakoćom, ali nije bilo lako.

Avdi Dinaj

Pravnik

Bio je, ako se ne varam 13. mart ‘89. Nakon što sam završio radno vreme otišao sam u stanu. Negde u večernjim satima bivši predsednik Okružnog suda u Mitrovici Kaplan Baruti je poslao svog vozača da me uzme kolima. I kažem vozaču, rekao sam mu: ‘Šta ima novo?’ Rekao je: ‘Bogami, traži te predsednik’.

Kaplan je bio izuzetan čovek, izuzetno dobar čovek. Pozvao me je u svoju kancelariju. Rekao je: ‘Zvao sam te da preuzmeš Vlasijev slučaj…’ Rekao mi je tako i tako, donose ga iz Bijeljine, hoće da započnu proceduru. Tužilac je već podneo zahtev za sprovođenje istrage, kontrarevolucija, kontrarevolucija tada, maksimalna kazna za kontrarevoluciju je bila 20 godina, ili smrtna kazna. Znam, razgovarali smo sa Kaplanom, rekao mi je: ‘Molio bih te da izvršiš istragu’. Rekao sam: ‘Kaplane, i ako me odpuste, neću da preuzmem. Do danas nisam imao političkih slučajeva, ni danas neću da ih preuzmem’.

Dok smo pričali s njim: ‘Ako ti ne preuzmeš, moramo dati nekome i više nećemo imati pristup predmetu’. Čak znam da sam mu rekao, rekao sam: ‘Daj kome hoćeš i radi šta hoćeš. Ja neću’. […] Zbog njihove molbe prihvatio sam da izvršim istrage. […] Počeo sam istragu, prvi put su saslušani Azem Vlasi, Aziz Abraši i Burhan Kavaja. Tada je počelo proširenje istrage. Bilo je oko 15 optuženih.

Nerimane Kamberi

Profesorka francuskog jezika i književnosti

Mi smo otišli tamo, sišli u jamu i iz arhiva ali i ovako se sećam, da je bilo jako emotivno, jako…  jer su oni ostali tamo dole zbog Kosova. Da ne zaboravim da su tada dolazile svakakve vesti. Mi smo otvorili oči i uši da bismo saznali o odlukama koje su trebale da se donesu u vezi Kosova i dolazile su svakakve vesti. Tako da, mi smo bili i žrtva onoga što danas zovemo fake news, ili tadašnje lažne vesti.

[…] I rudarima sam prenela sliku, poruku od studenata da se solidarišemo sa njima, da smo uz njih. I sećam se, ali i arhivi su me podsetili da sam tada plakala jer je bilo jako teško. Videli smo ih i neki su bili u jako teškom stanju. 

I kad sam se vratila, toga se vrlo dobro sećam, ja sam uzela reč, opet kažem možda zato što sam bila žensko, kao mlada pesnikinja, kao student Prištinskog univerziteta. I citirala sam, bio je citat Ane Frank koji je glasio: ‘Bolje užasan kraj nego užas bez kraja’. I prenela sam poruku rudarima sa kojima smo bili, koji su bili zahvalni. I stvarno je bio momenat, jako velik momenat, vrlo moćan.

Kaćuša Jašari

Političarka

Tog dana pre sastanka me je zvao na telefon direktor Aziz Abraši. Rekao je: ‘Ni slučajno nemojte dati ostavku jer rudari dolaze. Odlučili su da dođu’. ‘Ne’ rekla sam: ‘ja neću dati, samo ako mi oni daju otkaz, ili mogu da me sklone zato ne mogu da garantujem. Šta ja znam šta će se desiti kada se otvori diskusija, ali otkaz neću da dam’. 

Nike ih bilo briga, oni su pošli pre nego što je počela sednica Komiteta. Dok sam ja održavala sednicu, dok sam otvarala diskusiju, neki su nas Albanci podržavali, Srbi su nas optuživali, ti koji su bili unutra, članovi. I situacija se podelila, Albanci na jednoj strani, Srbi na drugoj. Svi Srbi su bili saglasni sa Miloševićevom politikom. I kad su rudari stigli tako kako su stigli, ne verujem da su svi mogli doći peške iz Mitrovice, možda su imali autobuse. Kad su ovde stigli, ušli su u Palati Mladosti.

[…] Ušli su, ušli su unutra, pričali su, bili su organizovani. Ko god je pričao pričao je u smislu odbrane nacije. Ja tu nisam osetila ličnu odbranu, ali sam osetila tu odbranu nacije, odbranu Kosova, što mi je prijalo. Ali ako bih im se pridružila, protiv koga bih bila? Ne mogu da budem na strani onih koji su izražavali nezadovoljstvo na nacionalističkim skupovima. Dakle, bila je jako teška situacija, bio je problem i odabrati reči koje sam govorila.

Azem Vlasi

Pravnik/Političar

Uzeo sam iz Prištine kolima Adema i Selmu oko četiri ili pet sati, i odveo sam ih kod Nadirine porodice u Bijeljini u Bosni što je 140 kilometara daleko od Beograda. Rekoh, da barem oni budu sigurni tamo da ih poštedim ove strahote koja će se dogoditi. Ne znam, šta god da se desi. Kad sam… i ceo dan slušam na radiju miting koji se dešava u Beogradu. Kakva slučajnost kao u filmu, baš kad sam prelazio Beograd kako bi nastavio put do Bosne i u Bijeljinu kod Nadirine porodice, njega [Slobodana Miloševića] sam čuo kako priča na mitingu i obećavao je hapšenje, i tako to. 

Decu sam tamo odneo. Sutradan sam hteo da se vratim za Prištinu. Šta god da se desi treba da se suočim sa situacijom, nemaš kako da pobegneš iz tvog mesta. Nisam imao ni razloga da pobegnem, nisam uradio nikakvo krivično delo. Sutradan sam se čuo sa Nadirom preko telefona, rekla mi je: ‘Sačekaj me’, rekla je: ‘jer moja koleginica ovde Jelena Lovrić iz Zagreba, se vraća kolima i doći ćemo do Bijeljine. Ja ću ostati, onda ćemo se vratiti zajedno’. ‘U redu’, rekla sam: ‘ostaću još jedan dan. Kasno uveče aktivirali su mehanizam za hapšenje. Pratili su me, danima su znali da odlazim i taj mehanizam je bio takav da pošto nisam u Prištini, dat je zahtev bosanskoj policiji da me nađu u Bosni, i da me dovedu u Prištinu. 

Bosanska policija je došla kasno uveče i kucali su na vrata Nadirine porodice. ‘Izvinjavamo se’. ‘Šta se desilo?’ ‘Rekli su nam da vas odvezemo do Prištine’. Rekao sam: ‘Ja sam sa svojim kolima, ionako sam hteo sutra da pođem za Prištinu’. ‘Ne, rekli su nam da morate poći sa nama’. ‘Ajde, ako mora’ Nadira je već pošla nisam imao kako da joj javim. Ja sam bio u kolima bosanske policije i išli smo prema Prištini, Nadira je iz Prištine išla {opisuje rukama} prema Bosni u kolima njene koleginice Jelene Lovrić. Onda smo kasnije razgovarali o tome: ‘Negde usput smo se zatekli ali ne znamo, ne znamo gde’.