Cilj istraživanja o Kosovu preko njenih kreativnih umetnika je prikupljanje životnih priča raznih ličnosti iz obasti književnosti, vizuelne umetnosti, filma i pozorišta. Priče pokazuju razlike i zajedničke jezičke tačke, prikazujući na taj način pregled nastojanja različitih generacija umetnika kako bi izbili na površinu javne scene.

 

Ljirije Buljići

Vajarka

Prvi dan je bio… izložbeni prostor je bio veoma velik. Tada se sećam da je baš na ulazu s desne strane bila jedna veoma velika sala, rekoh: ‘Šta se ovde radi?’ Na primer kad su se uzimali radovi za izložbe, materijal za prihvatanje je bio pripremljen, i normalno sve je išlo putem carine, ali pre je bila i špedicija, sa špediterom su donosili radove do galerije. Dakle, carinski postupak je bio jednostavniji. I onda su instalirali radove. Bili smo jako mala ekipa od šest ljudi i svi smo se uključili u organizaciji izložba. […] Direktor je bio Šućuri Nimani, Enđel Beriša je bio kustos, imali smo knjigovođu, imali smo… bila sam ja, Rahman je bio tehničar i imali smo jednog čistača. Znači, sa ovim osobljem smo započeli. Galerija je bila tako pozicionirana, uvek smo imali puno posetilaca, jer je ambijent bio takav, imponirajući. Iza ‘Boro i Ramiza’ je bila pijaca i ljudi su dolazili sa kesama direktno u galeriji. Imali smo posetioce raznih profila, ne samo umetnike. Bilo je zadovoljstvo, jedno iskustvo, nešto skroz drugačije za mene. Bilo je vrlo prijatno iskustvo upoznati umetnike, ja sam bila mlada, oni su bili stariji i nisam ih poznavala. Morali su da se predstave ko je ko, sve dok sam nakon jednog dugog perioda uspela da upoznam sve.

Hisni Krasnići

Grafičar

Moja najveća inspiracija je u prirodi. Uzimam fragment iz prirode i doživljavam ga, doživljavam dušom i srcem, i postavim na papiru ili na materijal ili na tkaninu. To je za mene nešto najvažnije. […] Na primer, ja imam “Pšenice”. Zašto imam pšenice? Pšenice, naš narod je patio za parče hleba, patio je za parče hleba. Zatim imam i “Snopove”, snopove. Šta su snopovi? Snopovi su se oduvek koristili od strane poljoprivrednika, kako bi poravnao zemlju […]

Zatim imam i “Svice”. Šta je svitac? Svitac je prvi obavestioc koji se pojavio, prvi na Kosovu na zemlji hleba. Onda su znali da je izašao novi hleb, to je svitac. Onaj sa onim feniksom kad radi cik cik {onomatopeja} on pokazuje da je došlo vreme da se negde ore. To je to. Onda imam “Cvetovi uspomene”, ono mesto gde sam se ja rodio u Lukare, više sam bio u Prištini. U mom rodnom mestu ima svugde cveća, visibabe, detelina, ljubičice. Kakav miris ima ljubičica, pa to je nešto neverovatno, kao da je miris nekog parfema.

Fatmir Kripa

Grafički umetnik

…kada sam išao u školu, kada nekome nešto objasnim, on kaže: ‘Šta je ovo?’ Zvali smo taft. Taft. Šta je to taft? Bila je to daska A4 sa drvenim okvirom, poput crne, tanke daske. Jedna strana je bila bez linija, a druga strana je bila sa kaligrafskim linijama. Široke i uske linije, široke i uske. Jedna strana je bila prazna, potpuno crna i u nju smo zapisali zadatke koje nam je nastavnik dao u učionici i razvili ih kod kuće, a vratili ih kredom koja ju je ogrebala, ostavljajući bele tragove, ostavljala je sive [tragove]. Bila je to sveska, to je bilo, kako da ti kažem, sve što smo imali, šta smo posedovali. […] što je bilo gore, dok si išao u školu sa taftima u naručju, drugar, drugar, ne mogu da ga nazovem drugarom, ali neko zlonameran, došao bi i izbrisao zadatak i ti bi otišao u školu bez zadatka.

Redžep Feri

Slikar

Tajar Zavalani koji je preveo [‘Majku’ od Maksima Gorkog], video je šta je komunizam i potom je održavao Radio London. Moja majka se ubila slušajući: “Danas pada komunizam, sutra pada komunizam”. Kako može čovek sa jednog kraja da ide na drugi kraj. Kada smo se vratili u Đakovicu, oduzeta nam je sva imovina i tata, tata, tata, nije, tata je pobegao, otišao, on nije… mislio je da će se preseliti u Đakovicu, neće morati da napusti porodicu. Od Fadila Hodže do Sahita Bakalija, njih je imao kao školske kolege i bio je učitelj s njima u Đakovskom gorju.

Sastali smo se sa Sahitom Bakalijem, pre nego što smo se sreli s ovim… i Sahit Bakali mu kaže: ‘Slušaj Šabane, tebe ne sme noć da zatekne u Đakovici. Mi ne možemo da te spasimo od Srba i Crnogoraca, jer si unuk Jakupa Ferija, Hasana Ferija, brat Rize Ferija i Šemsi Ferija koji je vodio borbu protiv partizana i ti si bio zajedno sa njima. Ali moraš da izađeš u Albaniju, u Tropoju, gde si bio učitelj, gde imaš svoje prijatelje jer si oženjen tamo i proćiće ova oluja i nekako ćeš se spasiti’. I isprati ga, izvede ga iz grada i tata ode, a mi ostanemo.

[…] ponekad čovek, kad je usamljen, ako je samo jedan čovek koji zna dve reči na albanskom, čini mu se kao da mu je brat. On je majku zvao sestrom, i ona njega bratom, a oni nisu bili ni iz istog sela, ni iz istog grada u Đakovskom gorju. Paško, ja sam ga zvao ujak Paško. Takođe je bio čovek bez škole, ali je pušio duvan kao aristokrata – tako mi se to tada činilo – sa nekom lulom. I majka mu je odnosila odeću za prodaju, to što je tkala, i on bi bacio pregršt laži majci. ‘Gospođa Hatidža slušao sam noćas radio London, rekli su ovako, komunizam neće stići ni do kraja nedelje’. I majka bi provela nedelju s tom laži. Onda bi ponovo došao ponedeljak i opet je nešto slagao i prošle su godine, i mi smo porasli.

Ljuljeta Čeku

Pozorišna rediteljica

Kulturni život dopunjavala su umetnička i kulturna udruženja koja su imala sedište u gradu svih nacija i nacionalnosti, kako smo u to vreme nazivali. Zajedno sa pozorištem, bila sam i član udruženja “Agimi”, a njihovi koncerti su često bili dobri, ne baš često, ali su bili prilično dobri i uspešni. Takođe, iskustvo koje sam stekla u tom udruženju je bilo veliko. […] Imala sam sreće da sam sa 15, 16 godina otišla na primer u Nemačku sa udruženjem “Agimi”. To je bilo sjajno iskustvo, jer su grad Prizren i Bingen bili bratimljeni i ta tradicija se nastavlja.

Oni imaju Bingen Fest, sarađivali su sa preduzećem “Progres”, sa sedištem u Prizrenu, i proizvođačima vina iz Velike Kruše i Orahovca. Dakle, prvi put sam kao šesnaestogodišnjakinja letela avionom, u to vreme je to bilo retko i neobično. Isto putovanje smo imali dve godine nakon toga sa udruženjem “Agimi” na festivalu u Turskoj, Italiji i mnogim drugim mestima u Jugoslaviji. Takođe smo učestvovali na Olimpijskim igrama u Sarajevu, ja sam vodila koncert udruženja. Pozvani smo na Olimpijske igre 1984. godine […]

To je bilo vrlo jedinstveno iskustvo za sve nas, jer mladi i njihovi roditelji to nisu mogli priuštiti, nisu svi roditelji mogli priuštiti da njihova deca putuju u druge zemlje. To je bilo zadovoljstvo i nagrada koju ste dobili, naravno, dobili ste i sertifikat, priznanje za svoju ulogu koju ste igrali i to nas je veoma zadovoljilo.

Pranvera Badivuku

Kompozitor

Znate, mnogo, ne znam šta su uradili, stvari su bile svuda. Veš mašina, na primer, je bila uništena, stari šporet je odnešen gore, znate, ne znam kako su ih preneli, te stvari. Bilo je dosta nereda po zgradi, prazni stanovi, bez ičega unutra. Slike nisu dirali, i neka dokumenta. Jer je to bilo sa zgradom.

I jedna, jedna stanovnica tu, bila je dalmatinka, starija žena, nije imala nigde da ode, tako da je ostala tu. Rekla nam je da su dovezli kamion do ulaza, tako da nisu mogli da vide šta su uzeli, šta su utovarili. Kasete, imali smo mnogo video kaseta, sve sa ozbiljnom muzikom, snimljene, različitih vrsta. Moj muž je voleo klasičnu muziku, on je snimao instrumentale, orkestre, ili nešto drugo. Našli smo ih u drugoj zgradi. Dakle, neobjašnjene stvari su se dešavale. Ne znam, ne znam.

Ali zanimljivo kako neko pamti šta je sve imao, to se desilo nekoliko puta, ljudi se nisu sećali šta su sve imali, ali ako stvari nestanu… Bilo je malo smešno. Napravila sam spisak svega što je nestalo jer sam znala šta sam imala u plakaru. Samo beleške, beleške, moje pesme i tako, ja, ja sam ih bacila iza plakara, bilo je prostora ali nije moglo da ode još više dole, tu sam ih našla.

Sevim Baki

Umetnica/Pevačica

Kada sam bila jako mlada, bila je jedna pesma od Emel Sajin, Sevda sevmessen [Kada ne voliš ljubav]…  Zvala se Rüzgar [Vetar], bila sam jako mlada i često sam je imitirala. Kada bi mi došli rođaci u posetu, ja bih govorila: “Hoćete li da vam imitiram Emel Sajin”? Sela bih, stavila jastuke na pod, stavila bih kosu na jednu stranu {pokazuje rukama}, rekla bih: “Idi uzmi fen da mi kosa izgleda kao da je leprša na vetru kao što izgelda u muzičkom spotu”. Oni su mi aplaudirali. Kada bi došao gost u posetu, moj otac bi uvek govorio: “Hajde, otpevaj nam neke pesme”. Sada, kad razmislim o tome, mogu reći da su to bili nagoveštaji da ću biti vezana za muziku.

Škeljzen Maljići

Filozof

Rekao sam mu: ‘Moram da predam temu koja ne postoji: vizantijska estetika’. Ustao je sa svoje stolice i rekao: ‘Ko ti je dao pogrešne informacije? Kako ne postoji?’ (smeje se) ‘Dobro’, rekao sam. Rekao je: ‘Napiši mi ideju rada’. Već sam počeo da čitam neke stvari. Kada sam predao prvu verziju, sadržala je dve-tri teme na kojima sam hteo da radim. I pogledao je to i rekao: ‘Završićeš tako što ćeš napisati knjigu” (smeje se). Rekao sam: ‘Ne, ne, samo tako…’. Rekao je: ‘U redu, hajde!’

[…] Nekako sam želeo da postanem ekspert za Vizantiju, da naučim starogrčki. Počeo sam da idem na neke kurseve tamo, ali smo ušli u osamdesete, politička situacija se promenila u Jugoslaviji i moj status kao… ‘78. sam bio zaposlen na Filološkom fakultetu u Beogradu, na Katedri za albanski jezik. Sada, znate, svi smo bili upleteni u politiku i te stvari, i meni više nije bilo zanimljivo da to studiram, znate. Iako sam uvek imao ambicije da to završim, objavim svoj rad, da radim više na njemu. Tek nakon 20 godina, znate, posle 1999, objavio sam prvi deo ‘Vizantijske estetike’ na albanskom”.

Fljora Brovina

Pesnikinja

Moja mlađa sestra je bila mala kada smo posetili oca u Peći, u pećkom zatvoru, koji je bio pun albanskih zatvorenika. Zašto ovo znam? Kao dete, pa zapravo sam bila i sama jako mala, nisam još uvek išla u školu. Znam zato što su se sve porodice koje su došle da posete zatvorenike okupljale ispred zatvora i imale torbu u ruci  {gestikuliše torbu}.

[…] Ali te nesreće koje smo doživeli u detinjstvu pratiće nas kroz život, zato što [iskustva iz] detinjstva ostavljaju tragove. Srećom, one me nisu ispunile mržnjom, ali je dobro što nisam zaboravila. Sećam ih se zato što ih nikada nisam lično shvatala, ali mislim da ih delim sa svim ljudima koji su čekali da posete svoje u zatvoru. Delim ih sa svim ljudima koji su bili izopšteni, sa politički progonjenim porodicama, sa onima koji su isključeni iz društva; to je bilo vreme kada vas komšije nisu posećivale jer su se plašile.

Abdulah Zenelji

Izdavač/Pisac

U našim bioskopima je bila velika gužva. Znate, bioskop ‘Omladina“, bioskop „Bratstvo“ i bioskop Doma Narodne armije, poznat kao JNA […] Bioskop „Bratstvo“ se nalazio gde je danas ABC.  Bioskop „Omladina“ je ovde ispred {pokazuje rukom ka prozoru}, preko puta kafića Qafe. A JNA se nalazio gde je bio UNMIK. Čini mi se da se nedavno ponovo otvorio. Slučajno sam tuda prolazio kada sam video neke ljude tamo, i bilo mi je drago. Dobro se sećam tog bioskopa. Ponekad su se održavali… išli smo da slušamo duvačke orkestre … i različite pozorišne predstave. Išao sam u pozorište kao dete, to sam mnogo voleo. […] Postavljane su najbolje svetske predstave. U to vreme bile su interesantne avanture Indijanaca, na primer ‘Vinetu’. Vinetua nismo gledali samo na filmu, već je postojala i pozorišna predstava. Takođe se sećam jedne veoma interesantne stvari iz tog perioda. Bio sam jedan dan u gradu i video sam reklamu za predstavu ‘Tartif’, to je bila 1962. godina, imao sam jedanaest godina. Kupio sam kartu i otišao da vidim predstavu. Zanimao me je Molijerov Tartif, 17. vek, 17. vek … Ta  duga kosa {rukama dodiruje kosu} francuskih aristokrata. Za mene je to bio potpuno novi svet, veoma zanimljiv. Možda ima veze sa tim vremenom, takođe i Bitlsi, obožavao sam dugu kosu i od tada imam dugu kosu (osmeh).