Četvrti deo
Anita Susuri: Hajde da se vratimo na suđenje…
Adem Vokši: Na suđenje, da. Bilo je zanimljivo, bilo je dobro, osetio sam se dobro kada, koliko se ja sećam, u to vreme optuženi Adem Vlasi i u ime svih optuženih izjavio saučešće za ubistvo mog oca. Možda je neko i pomislio da je pozicija optuženih postala teža ali ne verujem da je to bio slučaj jer smo znali kakve su te sudije. Poznavao sam psihu tih sudija i tim sudijama je bilo krivo zbog onoga što mi se desilo jer nisu to shvatili kao namerno ubistvo, već kao slučajno. Iako je to ubistvo bilo s namerom. S namerom da nas zaplaše, advokate, i da uklone osobu koja je smirivala dečje proteste koji su se dešavali svakog dana u Peći.
I onda, u sudijskom veću je bio Ismet Emra, on je bio predsedavajući sudija. Još jedan član veća je bio Jusuf Mejzini, viši sudija. Šaban Binaku, bivši rudar i divan čovek, koji je u to vreme bio jako bolestan, i često smo se sastajali sa čika Šabanom i molili ga – sad je preminuo – molili ga, “Molim te, ostani zdrav dok se ne završi suđenje.” Jer je bio drugi sudija koji bi ga zamenio. On je bio musliman i bojali smo se njega jer je na poslu bio u Komitetima i svi smo ga se baš bojali. Bio je još jedan sudija iz crne Gore, Milutin Zubov, i on je bio priseban.
Dakle, stvarno smo se nadali i verovali da će konačna presuda biti pravedna i da će oni [rudari] biti oslobođeni svih optužbi. Posebno što je istovremeno slovenačko vođstvo zatražilo da se oslobodi Azem Vlasi i grupa. U Hrvatskoj su bili veliki protesti kao podrška rudarima. Bilo je protesta, bilo je protesta… Sećam se da je bio jedan doktor koji je protestovao tako što je štrajkovao, s namerom da se rudari oslobode. Sad sam mu zaboravio ime, ne sećam se, ali znam to dobro. Na sve to, oči javnosti su bile uprte na ovo suđenje.
Bilo je advokata iz Slovenije, Hrvatske, [i] Makedonije koji su bili deo ovog suđenja. To su bili advokati koji su zajedno sa nama branili rudare. To su bili doktor Miha, ne, doktor Peter Ceferin. On je bio Miha Kozić sa kojim su se sreli u Beču. I onda, tu je bio i šef komore… tada nije bio, da, bio je kada sam ga upoznao, bio je šef slovenačke komore. Bio je Danilo Canović iz Beograda. Bio je Želko Olujić, advokat iz Zagreba kada je Hrvatska postala nezavisna, itd, itd. Tako da je cela javnost bila uključena.
Siguran sam da je to [međunarodna pažnja] doprinela smirivanju atmosfere, i kada nije bilo dokaza, kako ste mogli da osudite ove ljude bez dokaza? Jer onda bi izašlo na svetlost dana ono što se dešavalo na suđenju. Dakle, nema dokaza, znači, kako ćete osuditi te ljude? Takođe, ne verujem da je postojao bilo kakav predlog od strane vlade da oslobodi te ljude, ali sigurno nije postojao predlog da se ovi ljudi kazne. Srećom, na kraju, rudari su pušteni na slobodu, nakon 14 meseci pritvora.
Anita Susuri: Da li se sećate tog dana?
Adem Vokši: Da, naravno.
Anita Susuri: Kako je bilo?
Adem Vokši: Puno, puno, puno (smeši se) [ljudi] kroz Mitrovicu. Ne znam, sada se Mitrovica čini mala kada pomislim na broj ljudi koji su izašli da ga dočekaju i aplaudiraju mu [Azemu Vlasiju]. I onda su se Srbi sakrili iza prozora i samo gledali, uplašili su se šta će se desiti, znate. To je bilo to.
Anita Susuri: Kako je bilo na sednici, kada je pročitana [presuda]… jer znam da većina ljudi nije očekivala da će biti oslobođeni?
Adem Vokši: Nisu očekivali, nisu. Da, bilo je, iskreno baš entuzijastično. Čak i dok sam izlazio, bio sam sa mojim kolegom Džiranom Demom [alb. Xhyran Dema], kad smo izašli, momci iz Državne bezbednosti su nam tražili te karte {objašnjava rukama} koje smo koristili da uđemo na suđenje. I da, uzeli su Džiranovu i vratili mu je. Ja sam rekao, “Donesi je ovde,” rekao sam, “imao sam je šest meseci,” rekao sam, “zadržaću je kao suvenir.” Rekao sam, “Stavi je u džep, Džirane. Nemoj da im je daješ” (smeje se). A oni su zaćutali jer su takođe bili šokirani presudom i malo su omekšali.
Anita Susuri: Zanima me, da su bili osuđeni, kako bi to bilo i koliko godina bi dobili?
Adem Vokši: Čujte, ja sam bio na suđenju 1982, nekoliko meseci nakon što sam počeo da radim kao advokat, branio sam Halila Alidemu, da li ste čuli za Halila Alidemu? [obraća se sagovornici] On, njegova greška je bila što je još uvek bio meta režima. Dali su mu politički letak ali neko od spolja ga je ubacio, Državna bezbednost, niko drugi. I on ga je uzeo, pročitao ga, i odneo ga u podrum da ga stavi u peć dole, da ga sakrije. Umesto da ga spali, da ga sakrije. Oni su znali da ga je imao [letak], tako da su došli da ga odvedu i osudili su ga na jedanaest godina zatvora. Na tom suđenju su osudili Ukšina Hotija na devet godina, itd, itd. Eto, to je to.
I oni [rudari] takođe, da su ih osudili, čekala bi ih duga kazna. Da ne nagađam, ali nekoliko godina. ALi srećom [politička] klima se promenila. Kada su Halila Alidema osudili, u to vreme je bio potpuni mrak. Clea ‘82, čak ni medije nije bilo briga, ne za te momke, ne za te momke. Na kraju dana, mediji su uvek bili destruktivni.
Anita Susuri: Zanima me isto, mislim, posle suđenja je bilo rizično za njih [za grupu optuženih] da opet završe u zatvoru ili da nešto izvuku iz toga. Da li se sećate toga? Postojao je i taj strah, mislim da je naterao Avdija Uku i još neke druge da napuste zemlju. Mislim da je to bilo to.
Adem Vokši: Čujte, kada sud donese bilo kakvu presude, svaka strana ima pravo na žalbu. Ako je presuda bila oslobađajuća, onda je tužilac, pokojni Spaso Zanfirovic, imao pravo da podnese žalbu, da zatraži da se presuda promeni i da se oni proglase krivima. To je bio strah. Ali to nije bio toliko razuman strah jer vas je oslobodio sud koji je imao petoricu sudija, nisi to uradio ni zbog čega. I on [tužilac] je mogao da podnese bilo kakvu žalbu, ali to ne bi stvarno ništa promenilo. Samo bi vratio slučaj na sud po drugi put. U tom slučaju postojao je tizik da budu osuđeni. Bez te žalbe nije bilo rizika. Nisam očekivao rizik čak i da je tužilac podneo žalbu.
Anita Susuri: Kakve su ‘90-e bile za vas? Mogu da kažem da je to bio težak period kada je većina ljudi ostala bez posla.
Adem Vokši: Da budem iskren, imao sam puno slučajeva među rudarima, radnicima Zdravstvenog centra i Opštine, gde su bili otpušteni. Sećam se doktora koji su otpušteni 3. septembra ‘90 bez ikakvog razloga. Samo zato što 3. septembra nisu otišli na posao i bili su otpušteni. Jer je cilj bio da se albanske porodice unište ekonomski, znate, kao ne bi mogli da nađu [lokalno] rešenje i oni [su naterani da] odu [i žive] vani. Ali to nije imalo uticaja na moj posao, ja ne samo da sam imao puno posla, već i više nego obično jer sam morao da pišem tužbe, morao sam da ih zastupam.
Sećam se da sam ih zastupao u pitanjima koja su se ticala radnih odnosa, ali i za stambena pitanja jer su oni [režim] čak hteli da im uzmu stanove. Jer tada nije bilo stambenog vlasništva, samo stambena prava. Stambeno vlasništvo je došlo posle ‘90-ih sa zakonom o privatizaciji stanova. U to vreme većina Albanaca nije imala posao i bilo im je jako teško da privatizuju svoje stanove. I sećam se da sam ih veoma uspešno zastupao što se tiče stambenih pitanja, ali radni odnosi sa druge strane, ti slučajevi se skoro nikada nisu zatvorili.
Oni [vlasti] su ih odneli [slučajeve] u Kraljevo, Kragujevac, tamo, uzeli su sve slučajeve vezane za radne odnose sa Kosova zato što oni [vlasti] nisu imali pravnu podršku za prekid radnog odnosa uprkos tome što su u to vreme [vlasti] doneli zakon o radnim odnosima pod vanrednim okolnostima. Jer po Članu 8 Zakona o radu za vanredne odnose stoji da se zaposlenom može prekinuti ugovor o radu bez otkaznog roka ako je zaposleni izostao sa posla dva ili više dana uzastupno. To je bio samo jedan dan, 3. septembar. I oni legalno nisu mogli da prekinu radni odnos zbog tog jednog dana. To je to.
I zbog tih razloga se uopšte nisu trudili da razmatraju te slučajeve. I onda su doveli grupu sudija iz Srbije i Vojvodine kako bi pomogli kosovskim pravnicima da završe te slučajeve, i oni su došli ali niko od njih [sudija] nije završio nijedan bitan slučaj. Jako, jako retko. Bilo je dvojica ili trojica sudija koji jesu, pokušali su, ali bilo je teško ispuniti te zahteve.
Anita Susuri: Tokom ‘90-ih je bilo i advokata koji su ubijeni takođe, na primer Bajram Kelmendi je bio ubijen…
Adem Vokši: Bajram Kelmendi je ubijen ‘99. Mikel Marku je, kao što sam rekao, ubijen posle mog oca… nisu ubili Mikela Markua, jedan srpski komšija koji je bio policajac ga je pretukao, užasno ga je pretukao i onda su ga odveli u policijsku stanicu i tamo ga držali četiri ili pet dana dok nije umro. To je bilo to.
Anita Susuri: Da li ste se osećali ugroženo ili kako ste se osećali tokom tog perioda? Mislim, kada je zvanično počelo ‘98 sa masakrom porodice Jašari, i onda do početka bombardovanja, kada je Bajram Kelmendi ubijen, kakav je bio taj period? I onda rat? Mislim, reakcija.
Adem Vokši: Moj prijatelj to ovako opisuje, rekao je, “Prošle noći,” rekao je, “pola kafića je bilo puno policajcima, polovina su bili civili i igrali smo se kamenčićima, pili smo i sve to,” rekao je, “I jedan tip mi kaže,” rekao je, “Vidi,” rekao je, “Ukraštica tamo gori,” i “Šta hoćeš da uradim po tom pitanju? Ne mogu da pomognem” (smeši se). To je to. I da vam kažem još jednu stavr, ne znam, ne samo ja, nego i moja žena i deca, iako su bili mali u to vreme, nismo uopšte bili uplašeni. Držim se onog principa koji je rekao neki stari čovek, “Deco, ostavljam vam u amanet, danas sam umro sto puto, a umire se samo jednom. Sada je došlo vreme da se umre. Dakle, nemojte umreti sto puta.” Znači, nisam umro sto puta, umreću samo jednom. Ne znam da li razumete ili ne.
Znate zašto? Sada ću vam ispričati… radio sam na računaru, bilo je oko 1:00. 1:30 ujutru, januar ‘99, ili februar, iskreno možda je bio februar. Ne sećam se tačno. 1:30 ujutru kad se na vratima začulo tak, tak, tak {onomatopeja} vrata terase, u to vreme sam bio kod kuće.
Anita Susuri: U Prištini?
Adem Vokši: Ne, u Mitrovici.
Anita Susuri: Ah.
Adem Vokši: Da, ja sam bio kod kuće i moj komšija je bio brat Laha Nimanija, Mustafa Nimani, njegov brat. Imao je kuću na dva sprata i imao je prozore spolja, razumete? I pozvao sam ga na telefon, “Mustafa, jesam te probudio?” Rekao je, “Da.” On je bio divan, ja sam rekao, “Molim te, pogledaj kroz prozor, neko kuca na moja vrata. Hoću da ih otvorim jer mi govore da su trojica momaka jer sam pričao sa njima. Ali bojim se da je policija iza njih i mogu da mi prouzrukuju nevolje,” ništa više. On je rekao, “Ne otvaraj vrata osim ako ti ne kažem,” i pogledao je kroz porzor, nema policije, samo njih trojica.
I, bilo kako bilo, mi [on i njegova porodica] smo ih pozvali unutra, otvorio sam vrata i pozvali smo ih unutra, primili smo ih. Policijska stanica, znate tamo kod suda gde je bila, pustili su ih odatle oko 12:00 noću. Odveli su ih Srbicu i oslobodili ih tamo [u Mitrovici], i na njihovom putu nazad su kucali na oko deset do petnaest kuća, niko nije otvarao vrata. To je bio strah u ljudima. I onda su mi govorili, “Čuli smo vrata ali nismo se usudili da ih otvorimo.” Ja sam se usudio. Bilo kako bilo, ja sam imao i tog komšiju ali čak i da nisam, otvorio bih. Ali s obzirom da sam imao to rešenje, zašto da ga ne iskoristim.
I sledećeg dana jedan od tih momaka je imao nekih problema tamo u Mitrovici. Profesor u gimnaziji, Hasan Velići, je došao da ga odvede. Došao je da pokupi svog nećaka i da ga odvede kod njegove tetke u Vučitrnu, ali on [nećak] se bojao. “Odbaciću te do tamo.” Bio je u mom autu i odvezao sam ga u Vučitrn (smeje se). Nedavno se jedan od njih sreo sa mojim sinom, sa jednim od dečaka, i rekao mu kako se sve desilo. “Tvoj otac,” rekao je, “nas je tad primio u dom.” Sledećeg dana smo im spremili ručak i ispratili kućama. To je bilo raspoloženje među ljudima ali i moje odsustvo straha.
Bojao sam se samo jedne stvari ‘99, bojao sam se za svoju decu. Zašto sam se zavaravao da će to trajati samo tri ili četiri dana i da će on [Milošević] priznati poraz i da će se problem rešiti. Ne samo ja, puno ljudi je tako mislilo. Ali nikada ne bih mogao da pomislim da će biti potrebno 77 dana. Išao sam Mitrovicom mesec dana skrivajući se ovde, skrivajući se tamo sa svojom četvoročlanom porodicom, kijamet. To je to. Bilo je jako teško.
Anita Susuri: Šta ste videli za to vreme dok ste išli Mitrovicom? Šta ste videli, kako je bilo?
Adem Vokši: Na dan bombardovanja, te noći, kasarne su bile baš blizu. I onda kad je granata tamo pala, deca su bila kod komšije, popeli su se preko zida i došli u našu kuću. I onda smo sledeće noći otišli kod komšije tamo i… komšijina kuća je počela da gori i ja sam pozvao vatrogasce, ali nisu se javljali. Pozvao sam policiju, rekao sam, “To i to, kuća gori.” Oni su rekli, “I moja kuća gori.” “Izvinite.” Nije mogli ništa da se uradi. Ali nisu nam smetali kod kuće. Sledećeg dana sam seo u auto i odveo svoju porodicu i bili smo na putu za Zubin Potok sa te strane.
Policija nas je zaustavila i rekla. “Gde idete?” Ja sam rekao, “Daj bože u Velji Breg.” Nisam mu rekao da ću ići dalje, “Vratite se! Govorim vam da se vratite!” Nisu mi dozvolili ni da govorim, jer da sam progovorio na srpskom, dobio bih ih, znate. Ali, šta mogu da kažem, vratio sam se (smeje se). Sklonio sam se kod Mustafine sestre, spavali smo samo jednu noć. Sve kuće okolo su spaljene, sve kuće su spaljene, sve, bio je kijamet. I Mustafa tog dana… ja sam izašao da uzemem neka drva za potpalu, da uzmem malo krompira, jer nije bilo hrane za jelo ni za kuvanje.
I onda su dvojica policajaca ušla unutra i razbila vrata terase i ušla unutra, tamo mi je bio auto, imao sam kadeta. I pitali su, “Ko je ovde?” Ja sam rekao, “Moja porodica i ja.” Sad, nisam mogao da im kažem za Mustafu jer je on otišao tamo da se sakrije. Ali da sam im rekao da je i on bio tamo, zašto se krije tamo? Da su ga našli, ubili bi ga, bilo kako bilo (smeje se). Imali su pištolje. “Ko je unutra?” “Moja porodica.” Ušli su unutra, ušli su unutra, pogledali su okolo i izašli. Kada su izašli, pitao sam, “Hoćete li da pregledate podrum?” Rekli su, “Ne, ne, verujemo vam.”
Ali bilo ih je četvoro, dvojica su ostala vani, dvojica unutra. I jedan od njih me je pitao, “Ko si ti?” Rekao sam, “Ja sam Adem Vokši,” šta drugo da kažem. Oni su me znali bolje. I on je rekao, “Poznati advokat,” drugi je pitao, “Je l’ bio dobar ili ne?” (smeje se). “Hoćeš da mi prodaš auto?” Rekao sam, “Ne.” “Zašto?” Rekao sam, “Vidi kako su se prostirke olabavile.” Stvarno je bio u lošem stanju, “Olabavile su i ako ti ga ovako prodam, reći ćeš da te advokat prevario.” “Ne zajebavaj se!” Rekao sam, “Ne priliči ti,” rekao sam, “jer nećeš moći da ga voziš ni 200 kilometara.”
I onda se on složio jer kada sam rekao ne {objašnjava rukama} (smeje se). Otišli su i popodne su dvojica drugih Srba došla i nosili su maske. Oni koji su bili ujutru nisu imali maske, oni popodne su ih imali. “Ko je unutra?” Rekao sam, “Vlasnik kuće i ja sa porodicom,” i ušli su unutra. Proverili su pištoljima ovako {objašnjava rukama}. Ali dok su odlazili, jedan od njih mi je rekao da ga poznajem, ali ja se nisam usudio da mu kažem da ga znam. Njegov albanski je bio savršen. Rekao je, “Neću više da te vidim ovde,” na srpskom. Znate li srpski? [pita sagovornicu].
Anita Susuri: Da.
Adem Vokši: Kako god, ja sam rekao, “Dobro. Gde da idem?” Rekao je, “U Albaniju.” Rekao sam, “Večeras?” “Ne, ne,” rekao je, “sutra.” “Dobro, hvala!” Te noći su sve kuće u okolini gorele. Nismo čak mogli ni da spavamo kod kuće. Sledećeg dana smo seli u auto i krenuli ka severnom delu [Mitrovice] jer nisi smeo da se usudiš da ideš na ovu stranu [južnu]. U severnom delu, imao sam ključeve od stana mog rođaka, komšije sa SUP-om (smeje se). Tamo sam ostao četiri ili pet dana, onda su mi ukrali auto i onda sam šetao. Mi [on i njegova porodica] smo otišli do autobuske stanice da pokušamo da odemo , ali tog dana je most na putu za Zubin Potok bombardovan i nismo mogli da idemo u tom smeru. I onda nakon četiri ili pet dana, autobus za Albaniju.
Anita Susuri: Kako je to bilo jer je poprilično daleko?
Adem Vokši: Imao sam sreće, ne znam, možda previše verujem u boga, i ako činiš dobro, dobro ti se vraća. Prespavali smo u Žabaru [naselje] tamo sa mojom porodicom jednu noć i sledećeg dana nas je vojska izbacila u 12:00 popodne, obična vojska, “Hajde, napuštajte, idite na autobusku stanicu.” Stali smo kod škole u Shipolu [naselje] tamo, i ostali smo tamo jednu noć. Našli smo kuću, srećom smo to uradili jer je počela da pada kiša, kiša kijamet. I sledećeg dana je tamo došao jedan tip, tamo gde smo spavali i dao 200 maraka policajcu i on mu nije dao dobar kamion, već neki drugi. I u tom kamionu su mi rekli da se sakrijem pozadi. “Nemoj da te vide jer ćeš biti u nevolji.” Deca i žena napred. Kamion nas je odveo tri kilometra do granice [sa Albanijom].
Na putu su ga zaustavili [vozača kamiona] u Zlipotoku i kaznili ga sa 70 maraka, navodno zato što je bilo previše ljudi u kamionu i te stvari. Ali tamo smo lepo prešli, prešli smo. I onda smo hodali do granice. Onda na granici, bila je zatvorena do 9:00. U 9:00 je počela da pada kiša, kijamet. [Rekli su nam,] ne možete da ponesete garderobu, ne možete ovo, ne možete ono. Kakva sramota. Sva porodična dokumenta, lične karte i sve to, stavio sam ih pod majicu jednog od blizanaca, on ne zna srpski, rekao sam mu, “Ništa ne pričaj. Ako te zaustave, ja sam tu, ja ću pričati sa njima.”
Kada je počela da pada kiša, počeli su da prelaze granicu, “Dokumenta?” Nekoliko mojih komšija im je dalo svoje lične karte, uzeli su ih i pocepali {opisuje rukama}, znate. “Vaša dokumenta?” Rekao sam, “Uzeli su nam ih na putu dovde.” “Hajde, prolazite!” Tako da ništa, sačuvao sam naša dokumenta. Bilo kako bilo, spasio sam moju porodicu što je bilo baš dobro. Rekao sam sebi pri zdravoj pameti znajući sve ove stvari, kako sam na kraju ostao ovde. Svi moji prijatelji, “Planiraš da ideš [u inostranstvo]?” “Nikako, zašto otići?” I sledećeg dana nije ih bilo nigde, otišli su pre mene (smeje se).
Anita Susuri: Gde ste boravili u Albaniji?
Adem Vokši: Bio sam u Tirani. Prve noi sam prespavao kod jednog Mitrovčanina tamo u arapskim apartmanima i sledećeg dana… Kako god, te noći smo pokušali da kontaktiramo porodicu moje žene zato što su imali kuću u Tirani, u centru, pored Pravnog fakulteta tamo. Ali nismo znali gde je ni kako da dođemo do tamo. Bilo je puno bojazni da nas neće prihvatiti u Tirani, da nas neće prihvatiti u Draču, da će nas odvesti u Valonu ili šta ti ja znam. I sledećeg dana smo otišli u šetnju ali iznenada… naleteli smo na rođaka moje žene i oni su nam rekli, uputili su nas kako da dođemo do kuće i otišli smo tamo. Ostali smo tamo oko dva ili tri dana, onda smo našli dvosobni stan za iznajmljivanje za 600 maraka u Tirani i platili ga za dva meseca odjednom i tako je bilo (smeje se), šta smo mogli da uradimo.
Anita Susuri: Kako ste doživeli vesti o oslobođenju i kako ste se vratili? Gde ste se vratili?
Adem Vokši: To je jako zanimljivo. Moj sin koji [sada] radi sa mnom, Urim, je tada bio mali, imao je šest godina, ni šest godina. Kada smo prešli u Albaniju i tamo prešli granicu, “Tata,” rekao je, “zastava.” “Da, sine,” rekao sam, “nadrljali smo.” Pali su mi na pamet Palestinci, albanski Muhadžiri su mi pali na pamet, svi oni. “Nikad se više nećemo vratiti ovde [na Kosovo].” Nešto neverovatno! I oni se žale, važno je imati slobodu. Otišao sam u Novi Pazar ‘98 sa prijateljem i Bosanci su mi govorili, “Šta radiš ovde? Vi imate sve dobre stvari, imate automobile, imate ovo, imate ono… Šta još tražite?” “Tražimo slobodu.” Ništa ne vredi bez slobode.
Anita Susuri: Kako ste posle opet stali na noge? Kako ste počeli da radite?
Adem Vokši: Sve što sam imao u Peći je uništeno. Kako god, nije bilo moje, ali kuću smo delili. U Mitrovici je kuća koju sam imao imala prvi sprat, braća Adema Demačija su mi je prodala i uvek ih zezam zbog toga. I moja kancelarija je bila uništena, od oko 13 hiljada slučajeva samo 300-500 je ostalo, nepotpunih, ali šta sam mogao da nađem, znate, druge su uništili. Imao sam literature i knjiga u izobilju, sve su uzeli. I onda sam ih sve prebacio na kompjuter u slučaju da su bili potrebni nekim strankam i neki od njih su došli da uzmi ono što je ostalo.
Tako da sam jedne noći ostao kod prijatelja u Mitrovici, onda kada sam se dva dana kasnije vratio iz Peći, nije bilo mesta tako da sam ostao kod drugog prijatelja u Mitrovici. Naterao me je da odem, ali ja nisam ostao dugo, tri ili četiri dana. I onda mi je jedan stariji čovek iz Đakovice, Arsim Abraši, dao stan koji sam dobio od njega kad su mu eksproprisali bogatstvo. Ne samo taj stan, oko tri stan, kuću i sve to. Ali on je rekao, “Uzmi to i” {objašnjava rukama}. Mogao je da ga iznajmljuje, bio je preko puta opštine. Rekao je, “Ostaćeš ovde jednu godinu.”
I onda druga godina, pomagao sam mom komšiji Mustafi da ponovo izgradi svoju kuću kroz AKTED, tada si morao da izgradiš svoju kuću, i njegova [kuća] je bila četvrta kategorija [uglavnom uništena]. Ja sam imao petu kategoriju, znate da sam morao da krenem iz početka. Opet su izgradili njegovu kuću i živeo sam tamo jednu godinu. Onda sam kupio staru kuću, bio je kijamet. Kada je moja žena čula koju sam kuću kupio, rekla je, “Nisi normalan.” Šta sam uradio? Rekao sam, “Popraviću tu kuću i neću ulaziti unutra,” i jedan od blizanaca je rekao, “Kako da je ne kupiš? Gde možeš da kupiš kuću za tri hiljade maraka?”
Onda sam prodao moju zemlju jer ta žena koja ju je prodala meni je bila žena jednog od mojih prijatelja, on je bio katolik. Bio sam u dobrim odnosima sa njom, i onda se udala u Peći ali i dalje smo pričali jer je on umro, moj prijatelj, i uvek smo održavali odnos. Jedan od njenih sinova je u Americi, njena ćerka je udata u Postruc ili, udata je u Hrvatskoj, Zagrebu.
I ona je rekla, “Nude mi sto hiljada eura,” ta kuća, sto hiljada maraka, kuća je bila na prodaju dugo ali bez sreće u prodaji. Čuvana je za mene (smeje se). I ona je rekla, “Za sto hiljada ću je prodati tebi jer je šteta da ostaneš na ulici,” znate, rekao sam, “Oh, hvala vam puno, ali ja nemam novca,” rekla je, “Neka bude samo četvrtina, treba mojoj ćerci i sinu,” rekla je, “i kada budeš zaradio ostatak, daćeš mi.” Rekao sam, “O, tako?” “Da.” Rekao sam, “Čestitaj mi.” Uzeo sam tih tri hiljada maraka i dao sam joj. Kupio sam kuću za tri hiljade maraka. I onda sam polako počeo da stajem na svoje noge.
Molili su me da postanem sudija odmah nakon rata. Čuli su da sam dobar pravnik, da sam bio sudija i da sam pomagao ljudima. Bio je taj jedan tip Hajner i ja sam pitao, “Hoćeš li da mi kažeš jednu stvar?” Pitao sam, “Plata je 250 maraka. Da?” Rekao sam, i sve sam mu rekao, rekao sam, “I sa 250 maraka, koliko će mi trebati da se oporavim?” Rekao sam i ispričao sam mu o svemu što sam izgubio, šta sam nasledio, šta sam zaradio. Moja žena je intelektualka, ja sam intelektualac, sve. Rekao sam, “I sa 250 maraka, koliko će mi trebati da se oporavim?” Rekao sam, “Da li postoji rizik ako sam advokat? Da li je zabranjeno?” “Ne, ne,” rekao je, “možeš da budeš.” Rekao sam, “Biram da budem advokat, izabrao sam i ostaću advokat.”
I na kraju, oženjen sam. Moja žena je iz Peći zato što svi misle da je iz Mitrovice, ali žene iz Mitrovice me u moje vreme nisu htele, ali ja sam je prevario, ona je bila student i ja sam je oženio. I imam dva blizanca [dečaka] rođena ‘85, ćerku rođenu ‘89 i mog najmlađeg sina rođenog ‘93. Moj najmlađi sin radi sa mnom kao advokat, jedan od blizanaca je takođe advokat, ali on radi u Mitrovici. Drugi blizanac je u ekonomiji i radi u Tužilaštvu u Mitrovici, ali on ima i privatnu radnju u kojoj radi.
Moja ćerka je ekonomista, ima master na Pravnom fakultetu. Ona je trenutno zamenik direktora škole Mehmet Akif u Lipljanu i ima ćerku, i čeka još jednu bebu. Moj najstariji ima dve ćerke i sina. Moj drugi blizanac ima dva sina. Oni su jako nemirni, ali šta možeš, deca. Moj najmlađi sin će uskoro dobiti ćerku. I da, dobra i korisna porodica za društvo.
Anita Susuri: Sada živite u Prištini, zar ne?
Adem Vokši: Ne, još uvek živim u Mitrovici, moja žena neće da dođe u Prištinu (smeje se).
Anita Susuri: Korab, da li ti imaš neka pitanja?
Korab Krasnići: Da, za kraj. Pošto ste proživeli, kako da kažem, nekoliko sistema, i onda ‘90-ih Miloševićev režim i sada živite u nezavisnom Kosovu, koje pokušava da se izgradi u pravu državu uz pomoć dostupnih kapaciteta i međunarodne zajednice. Pitao bih vas, kakvo je vaše viđenje ili kako biste uporedili ova tri sudska sistema?
Adem Vokši: Nije mi se dopao nijedan sistem. Biti nateran da živiš u ovim sistemima je nešto drugo. Jer su prethodni sistemi bili despotski, to su bili režimi koji su hteli da naređuju ljudima, bili su režimi koji… isto i socijalistički sistem, koji je ljude učinio zavisnim od prihoda, imate platu i deset dana odmora i na kraju kolibu, da.
Sadašnji sistem ima svoje slabosti. Ali vidite, uporedite Kosovo iz ‘99 i ‘98, da ne kažem ranije, sa Kosovom danas, da li nema promene? Mladi hoće da se sele u inostranstvo, šta će tamo naći?Ja sam mogao da odem u inostranstvo odavno. Kad su mi ubili oca, dobro bi me dočekali u inostranstvu i [bilo bi bolje] za moju decu i sve. Oni [dijaspora] prave dvospratne i trospratne kuće ovde za svoju decu. Oni se čak neće vratiti ovde, a kamoli njihova deca.
Kosovo je prelepo, slobodno je. Sada samo moramo da radimo i izaberemo prave ljude na vladajućim pozicijama. Videli smo da se glasa za ljude koji nisu vredni, izaberite one koji su bolji. To je to. Imamo sve što je dobro. Sve.
Anita Susuri: Da li imaš još neka pitanja? [obraća se Korabu] Hvala vam puno na intervjuu i za vaš doprinos.
Adem Vokši: Hvala i vama na svemu što radite i na svoj posvećenosti i svemu, nadam se da ćete biti uspešni.
Anita Susuri: Hvala puno.
Korab Krasnići: Hvala.