Usmene istorije žena aktivistkinja nude jedinstven prostor koji omogućava vidljivost i trajnost subjektivnosti ženske istorije koja je bila stalno, ako ne zaboravljena, onda u najmanju ruku, marginalizovana. Bilo da su angažovane u protestima protiv okupatora tokom Drugog Svetskog rata, bilo da su bile deo kampanje za skidanje feredže, u borbi protiv nepismenosti žena, bilo da su angažovane u nacionalističke pokrete ili su bile deo otpora protiv Miloševića i u borbi za prava žena nezavisno od nacionalnih podela, žene imaju svoje moćne priče koje se ukrštavaju sa velikim istorijskim događajima u vremenu.

 

Zurafete Krueziu Manaj

Politički aktivista

Nakon zatvora, sva su moja prava bila ograničena. Nisam imala pravo ni da radim, ni u vladinim institucijama, niti da se bavim sportskom aktivnosti kao što sam se bavila, ni u književnosti. Dakle, ili sam morala da promenim ime ili sam morala da pronađem neku prijateljsku vezu da bi mogla da objavim neku poeziju tu i tamo. Tako da, dakle, iz onog malog zatvora izašla sam u veliki zatvor koji se zvao Kosovo i tako je bilo sve dok sam se udala za supruga. Pre nego što sam se udala ja sam sklopila brak [u opštini] sa suprugom da bi mogla da promenim prezime. Promenila sam prezime i onda sam mogla da radim jedno četiri-pet godina u Opštini Klina. Nakon pet godina nađu mi trag i udalje me iz [radnog] mesta. Otud sam otišla u Opštini Lipljane, u Gadimlje. Videla sam na novinama da se traži nastavnica za fizičko vaspitanje. Odnesem moj zahtev tamo, prime me i tu sam radila nekoliko meseci. Tražili su ovu karakteristiku političke podobnosti koje se zahtevalo u to vreme. Ja to nisam imala gde da uzmem.

Hatmone Haradinaj Demiri

Profesorica Albanskog Jezika

Moj stric mi je spremio jednu, jednu kasetu, rekao mi je: ‘Uzmi ovo’, spremio je sve patriotske pesme ‘uzmi ovo i puštaj u studentskom domu’. Dakle nije mi dao neku direktnu odgovornost, ja sam to uzela, i dakle 10. marta uveče skoro niko nije spavao, celu noć smo bili napolju i bilo je mnogo lepo vreme, vruće, i sve vreme sam puštala kasetofon na prozoru, na domu broj jedan, sve te patriotske pesme. […] Ali tu noć je bio neki osećaj, niko nije spavao do kasno, dakle svi, bilo je neko, neko oslobođenje pre nego što je nastala ta oluja, koja se desila sutradan. Dakle svi smo, svi smo znali da se nešto dešava, ali nismo direktno znali. 

[…]Pridružili smo se direktno kod menze, poneli smo luk sa sobom, uzeli smo neke, neke šrafove smo stavili u flaše, ne znam ni sama zašto smo to uzimali, šta bi mogli uraditi, međutim to je ono što smo uzeli sa sobom, luk ako nam bace suzavac. Ni mi sami ne znamo ko je dao tu ideju, jer je to bio prvi put da smo učestvovali u jednoj direktnoj demonstraciji gde je bilo i suzavaca, i dakle to je bila noć kad su se i ljudi pridružili, u određenim momentima.

[…] Bilo je vikanja, ‘Kosovo Republika’, ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, ‘Republika, sa voljom…’. Toga na početku nije bilo, na početku smo rekli: ‘Želimo [bolje] uslove’, ‘Hoćemo hleb, hoćemo…’, znaš, bile su malo lakše, naročito na početku protesta u menzi. Onda kasnije postepeno, kao obično dakle kako to ide, prvo počinje polako onda su počeli sa tim parolama gde je svako dodao jednu po jednu svoju, na drugi način, i sve dok je došlo do tog ekstremnog.

Igbale Novosela Mehmeti

Pravnica i aktivistkinja

Bilo je letnje vreme i obično se išlo na more. Nas nije bilo briga za more, brinuli smo se o problemu sa braćom. Koji je u zatvoru, kome treba spremiti paket, gde je… Ponela sam dve velike torbe. Mislim da su tada bili u zatvoru oboje i Seljatin i Sabri. Sa dve velike torbe [otišla sam] pravo tamo. I zateknem u gradu, na trgu [jednu drugaricu], kaže: ‘Gde ideš?’ Zatvor je bio gde je i danas. Mi smo iz Dodone obično išli… Imali smo prava dva put nedeljno, prvo dva put nedeljno, onda jednom nedeljno, ponedeljkom i četvrtkom, da im odnesemo stvari. A kad smo imali posetu svake druge nedelje, odneli smo im i hranu. 

Ja sa dve torbe u ruci, idem, kaže: ‘O Igbala, šta radiš?’ Rekoh: ‘Evo bogami, ti?’ ‘Ideš na letovanje?’ Rekoh: ‘Da’. ‘Ima lepo da se provedeš’. Rekoh: ‘Da, da, kamo sreće da se i ti provedeš kao ja’, znaš. Ona nije dobro shvatila. Ja sam išla u zatvor da odnesem pakete. […] Inače, porodica je bila naš problem, mala deca, snajke bez muževa. Dakle, naš problem tada nije bio da idemo na more ili tako nešto.

Mevljude Mezini Sarači

Pesnikinja

Kad se Drenica blokirala, Drenica je ostala u krizi, brojali su poslednje rezerve. Tada je Forum žena, rukovodstvo Foruma žena u organizaciji i sa drugim organizacijama žena koje su tada počele da funkcionišu, [organizovale su marš] ‘Hleb za Drenicu’. Delegacija Foruma žena iz Đakovice bila je potisnuta od samog polaska iz Đakovice i nisu nam dopustili da nastavimo za Prištinu. […] Mi smo pošle jer je bila jedna centralna tačka, da se sretnemo u Prištini i da pođemo za Drenicu. Naš polazak je morao biti iz Prištine. Mi smo pošle, nas su zaustavili na ulazu Đakovice. Bile smo organizovane sa kolima i samo što nas je policija zaustavila, oni su znali naša kretanja i dobili su informaciju da će se desiti polazak sa hlebom. […] Dakle, svaku aktivnost koju smo radili na organizovan način van Đakovice trudili su se da nas potisnu. Ali nažalost u Drenici nije stigla da dospe nijedna od nas, jer su nas zaustavili na samom početku.

Ljindita Cena

Pravnica

Oni su bili nasukani, znate, bili su pod opsadom srpskih snaga i nisu mogli da obezbede hranu ili osnovne lekove, što im je bilo preko potrebno, jer su bili opkoljeni policijskim snagama. A onda je Forum žena Demokratskog saveza Kosova uputio poziv za mobilizaciju i okupljanje što većeg broja žena i devojaka, da im se bar pošalje hleb i osnovni lekovi ljudima koji su bili zatočeni u Prekazu

Protest je bio najavljen za 16. mart 1998. Bilo je predviđeno da se krene iz Dragodana kod Američke ambasade. Tu se skupio veliki broj devojaka i žena, svaka je imala po jedan hleb u ruci i lekove, u nadi da će otići i to odneti porodicama koje su bile blokirane u Prekazu. […] Blizu Poljoprivredne škole, dakle, putem su nas pratili ljudi kolima, sa srpskim registracijama. I provocirali su, vikali su, trudili su se da nas uplaše ili da nas… Ali mi nismo stale, nastavile smo svojim putem, niti smo vikale, ali znale smo svrhu zašto idemo tamo.

U momentu, ne sećam se ni sama, bile su sekunde u pitanju, jedan od onih koji su provocirali uleteo je kolima među demonstrante. I tu više ne znam šta se desilo, jer sam izgubila svest, dakle, bila sam jedna od onih koji su pregaženi kolima i ne znam. Ne sećam se više šta se tu desilo.

Igbale Redža Jašari

Ekonomistkinja

…kad su počele demonstracije 1. aprila [1981.], faktički sam bila kući jer nisam znala, pošto nisam bila u tim grupama, nisam bila… ali, pošto sam saznala da je tamo puklo, onda sam odmah pošla i samnom je došla moja sestra koja je u to vreme imala samo 15 godina. Normalno, ja sam pokušavala, da se ona vrati kući ali ovde gde je skupština videli smo da dolaze demonstranti, faktički demonstranti, i mi smo im se pridružile.

Još jednom sam pokušala da udaljim sestru, do pijace sam je otpratila kako bi se vratila kući, ali ona mi se opet tog dana pridružila. Dakle, ostale smo tu, baš ispred megafona, dakle ispred onih reči koje su se govorile, slušali smo dakle sve dok je policija intervenisala. […]

I mi smo pobegle sa sestrom ulicom dole, [bilo je] suzavaca, dakle, to ju je još više mučilo, i ona mi je u tom slučaju bila samo teret, dakle, jer je trebalo, dakle, da je držim da je ne pustim, kad smo videle policiju.

Nakon nekoliko sati smo stigle kući, dakle te noći. Ali, moja sestra je sutradan nastavila sa organizovanjem učenika. Dakle, ona je takva bila od njenih 15 godina. Policija ih je jurila i odvela iznad Učiteljske škole iznad Grmije na tom delu. I ona se tako kotrljala sa zastavom na ruci i nije se vratila jednu noć. Faktički je ostala tamo.

Zurafete Beriša Ljušaj

Profesorka albanskog jezika

Bila je godišnjica demonstracija ‘81. godine. Ja sam u to vreme živela u [studentskom] domu, u Studentskom centru, u domu i sigurno mi ništa nije promaklo da nisam saznala. I spremila sam se da će se nešto desiti, bila sam spremna jer je i moj brat bio u Pokretu i bila sam spremna ako se nešto desi, ja znam šta ću govoriti, znam gde sam i vrlo dobro sam znala svrhu. 

[…] Izašla sam sa drugaricama ispred dvorišta studentskog doma. Sastala sam se s bratom, s drugaricama, sa mnogo kolega. Nisam znala da nas slikaju u svakoj poziciji [policija], jer su policijske mere bile jako stroge. Bile su izuzetno stroge. Tako da su nas pronašli i posle nekog vremena su uhapsili mene, mog brata i jednu drugaricu. Nas troje odjednom su uhapsili. I onda je počela tortura, dok sam neko vreme bila pod istragom dok nam nisu odredili zatvorske dane [kaznu]. 

Bio je to veoma, veoma užasan period, jer si morao da znaš šta pričaš. Moj problem je bio da zaštitim druge, tada moj problem nije bio. […] Međutim, sećam se mog brata koji je tri godine stariji od mene i bio je hrabriji, i kaže mi: ‘Nemoj da pričaš!’ Samo se toga sećam.

.

Greta Kačinari

Profesorica

…posle opere želela sam da počastim prijatelje iz crkve. Eh, ja jako volim Svetog Antonija i njemu sam se mnogo molila kao mlada devojka. Čak zahvaljujući njemu desili su se neki važni preokreti u mom životu i kažem mu: ‘Vidi’, dakle ja pričam sa Sveti Antonijem i kažem mu: ‘Vidi, sav novac koji će mi ostati nakon što počastim prijatelje kafom, sve ću tebi dati’. I izašli smo mi, završila se opera. Izašli smo iz opere. Ajde idemo da popijemo kafu, sve je bilo zatvoreno, nigde nijedan kafić otvoren. Bilo je 10:00 sati i sve je bilo zatvoreno i rekla sam: ‘Ajde sve moram dati Antoniju’, ‘Kom Antoniju?’ Kažem: ‘Svetom Antoniju’ (smeje se). I tako da, sav novac koji je trebalo da potrošimo na kafu, ja sam mu rekla: ‘Evo, donela sam tebi’. 

Ali, kad sam pitala Svetog Antonija i rekla sam mu: ‘Vidi, ti mi pomogni kako možeš’, kad sam imala prvi sastanak, ‘ako ti misliš da je u redu, nek se desi, ako ne poništi’. Poništio je prvi, drugi. Kažem mu, ‘Vidi’, opet isto: ‘ako misliš da on nije za mene, poništi’, poništilo se. U trećem slučaju sam mu rekla: ‘Vidi, Sveti Antonije, do sad si poništio sve. Ovaj put ću ja sama odlučiti’.

Fljorina Dulji

Izvršni direktor IKS

Prvi protest je bio sa belim papirima, drugi sa hlebom za majke i decu Drenice. Protest za hleb organizovan je u vreme kada je Drenica bila potpuno izolovana od ostatka Kosova. […] Cilj šetnje nije bio jednostavno slanje hleba tamo, već se više radilo o efektu koji je imao na međunarodne medije, tako da smo se vratili tome. […] ja sam kupila ali mislim da je svako… hleba je bilo dovoljno i pekare su davale hleb, ali bilo je i ljudi koji su ga kupovali kada su izlazili iz kuće, jer smo znali da ćemo… Ne možete zamisliti nivo solidarnosti koji je bio u to vreme, to je neopisivo. Tada ni u jednom momentu nisi mislio o materijalnom angažovanju, uvek je bilo. […] Bilo je i mnogo protesta koji su bili prosto simbolični, dakle bilo je potrebno da ljudi izraze akciju i revolt, trebalo je naći način da ljudi iznesu sav taj bunt koji se gradio godinama.

Đuljšen Doko Beriša

Aktivistkinja

Gospođa Ljemane je bila rođaka moje majke, sestra od ujke. Ona je završila Učiteljsku školu u Tirani i možda od nje imam tu volju za studiranje albanskog jezika i književnosti. Jer njeno predavanje u osnovnoj školi, dakle od petog do osmog razreda je bilo jedinstveno. Ona je tada uzimala magnetofon i puštala je poezije slavnih pisaca Naima [Frašeri], Andona Zako Ćajupija i drugih. Slušali smo recitale uz muziku. Ona je imala jako dobru dušu, ali u sebi je imala neku strogoću i mi smo se od nje plašili. 

Ona je bila moja tetka. Kada je dolazila u posetu kod nas kući, ja sam izlazila u drugu sobu. Moja majka me na silu terala da uđem. Rekla sam: ‘Ne jer ona… ona mi je nastavnica, ne smem da joj izađem ispred očiju’. I tako kada bi me majka uvela na silu, ona bi me uvek hvalila ispred majke. Ali eto šta se desilo, kasnije mnogo kasnije, ona je sad preminula pre četiri-pet godina, ja sam otišla kod nje i rekla sam joj: ‘Tetka Ljeman, meni se jako svidelo, gde si ti uzela one snimke tada, onih poezija?’ To je nešto što ni sada nijedan profesor ne radi. Rekla je: ‘Sama sam ih snimila. To je bio moj glas’. Ona je imala lep glas, vrlo melodiozan, ali ja kao dete nisam mislila da to može biti njen glas, mislila sam da je samo snimak.