Cilj istraživanja o Drugom svetskom ratu na Kosovu je osporavanje ideje da postoji samo jedna istina o istoriji Kosova tokom Drugog svetskog rata ili da jedna grupa, bili oni Albanci ili Srbi, nacionalisti ili socijalisti, svojata pravu istinu. Kroz intervjue usmene istorije sa generacijom koja je doživela taj rat (uvek kada je to moguće) ili  uz dokaze njihovih potomaka, mi smo posvećeni prikupljanju svih priča, uključujući i one o kojima se ne raspravlja tako često, bez obzira da li su propagirane od strane države, nacije ili političke grupe.

Sazan Šita

Domaćica

U to vreme je Ernest Kolići poslao trista učitelja na Kosovo. Svuda, na selima i svuda, počele su škole na albanskom jeziku. U Mitrovici, u Bedri Gjinaju, on je rođen i odrastao u Mitrovici, ali se obrazovao u Albaniji. Znate kako su tajno išli… ali jako sposoban, bio je jako sposoban čovek. Kada sam se ja upisala, ne samo ja, već ceo razred, prva stvar koju smo naučili je bila zastava. Ja sam bila upoznata sa tim, ali njegovo učenje je bilo efektivno, šta god da je rekao, ti bi upamtio. Kada smo počeli čas, rekao nam je, ‘Hajde da naučimo pesmu o zastavi.’ {Recituje} 

O, crvena i crna zastavo,  

sva radost i ljubav koju vijoriš,  

čini da moje srce sa tobom leprša, 

na poljima i livadama, 

sa tobom na planinama i potocima, 

Boriću se bez straha, 

iako sam mlad

ja sam vojnik i reći ću,

Danas je došla sloboda, 

Neka dugo živi albanska zastava.’

Kada sam otišla kući, izrecitovala sam je mom ocu, kako me je zagrlio, suze su mu tekle od radosti. Naravno.. Te školske godine, bilo je kao deset godina u jednoj. Sve što su nas naučili, predavanja su bila takva da si ih razumeo i zapamtio odmah.

Minir Duši

Rudarski inženjer

…bio sam svedok dok su odvodili Jevreje te noći, kada su ih skupljali, zato što sam bio kod kuće. Moj stric je dolazio svakog ponedeljka za pijačni dan u utorak, u sredu ujutru bi se vraćao u Đakovicu. Takođe, stric je bio tamo te noći kada su vrata iznenada, imali smo vrata sa udaračem, oni su došli i jako kucali, dd, dd, dd {onomatopejski} do ovog dana ne mogu to da zaboravim. Onda, da, bim… bom, bom bom {onomatopejski} razvalili su vrata i ušli.

Kada su ušli u hodnik, moj stric je izašao napolje, rekli su mu: ‘Uđi unutra!’ Zapravo oni su bili albanski SS, [Skanderbegova] jedinica… Pokupili su sve Jevreje, kuća je ostavljena prazna, bili su u pidžamama i tako su ih odveli. Ostali smo bez teksta, bilo je strašno.

Šerafedin Suleiman

Političar

Najstariji je započeo sa postupkom. ‘P’e hapim mledhjen e srezit, a ka kush propozim për predsednik?’ [Počinjemo opštinski sastanak, ima li neko predlog za predsednika?] Ponekad smo govorili na albanskom, ponekad na srpskom (osmeh) … Stanoje Aksić ustaje, on je bio sekretar opštinskog komiteta, snažan čovek koji je verovao u mlade, u davanje šanse mladima. ‘Unë në emrën krejtve, bazë nenit’ [Ja, u ime svih, po članu] tom i tom, po zakonu, kemi propozim Šerafedin Suleimana, momentalisht osht’ në Prizren.’ [predlažem Šerafedina Suleimana koji je trenutno u Prizrenu]. Nisu ni znali da sam stigao. Neko kaže: ‘Jo, jo këtu osht’! [Ne, ne, evo ga!] ‘Le t’çohët’ [Neka ustane], ja ustajem. Hodnik je pun, svi su uzbuđeni oko toga ko će biti izabran. ‘A ka kush ndonjë propozim tjetër?’ [Ima li neko drugi predlog?]  Nuk ka.’ [Nema.] ‘T’lutna kryetarin’ [Izvolite predsedniče.] Popnem se [na binu]. Bio sam vrlo mlad, dvadeset i osam-devet godina. Ne mogu da vidim nikoga dole. Smračilo mi se. Otišao sam tamo, seo i izvadio beležnicu. Zahvalio sam se u par reči na srpskom i na albanskom.

Mihane Saljihu – Balja

Aktivistkinja civilnog društva

Moja porodica je mešana. Tata je umro kao musliman i izbacili su ga iz partije zato što je postio za Ramazan, dok je majka albanska jevrejka. Mi smo u porodici odrasli sa svim tradicionalnim religijama. Mi deca smo većinom kršteni. Dakle, mi smo, rekla bih, zanimljiva mešavina različitih kultura. Jer, na kraju krajeva, religija je nešto što je za sebe, a ne i za druge. […] Odrastanje u okruženju gde su vaši rođaci druge veroispovesti i gde imate mogučnost izbora je… Nije bilo dobro primljeno u to vreme. […] Sećam se, kada su verski praznici bili, a posebno Bajram, sav komšiluk je pravio baklave, i moja majka je pravila baklavu. Došli bi drugi praznici, moja majka bi pravila posebnu hranu, ali bila je suptilna, tako da je bilo zanimljivo. Ono čega se sećam su septembarski praznici, kada se mesio hleb i kuvala se pšenica i grožđe i sve to. To je nama bilo interesantno, “Ah, dedovi dolaze…” i bilo je zanimljivo. Tek kasnije smo shvatili da je to jedna druga tradicija.

Votim Demiri

Predsednik Jevrejskog Komuniteta na Kosovu

Posle Drugog Svetskog Rata mi smo živeli na sekularnoj državi kao i sada što smo sekularna država, ali sastavni deo naroda bili su ateisti. Šta bi ja znao o religiji? Znam samo po mojoj majci kod kuće. Kada su bili jevrejski praznici, moja majka je pričala, pripremila sve što treba da se pripremi za taj dan, ali ovo je sve bilo u okviru porodice. Tako reći, kada je bio praznik passovera, moja majka kada je pripremila pirinač sa kokoškom ona je meni odvojila uvek batak, ali za passover uvek je meni dala krilo, jer prema jevrejskoj tradiciji deca treba da se nauče da lete. Ja sam se žalio, ‘Bre mama zašto… zar ne može [batak]?’

Zećir Sopaj

Veteran Drugog Svetskog Rata

Fadilj [Hodža] je govorio, ‘Moramo i mi da im damo nešto. Kada je postavljena sofra, moramo staviti nešto na sto. Čije je ovo? Dobiće pravdu. Mi na Kosovu, malo nas je u svetu, ali jedno jaje, to jaje će nas nagraditi’. […] Mi se borimo zajedno, Srbi, Albanci, da uklonimo fašizam i okupatora. Kada se rat završi mi ćemo biti, svako će dobiti ono što zaslužuje. Mi ćemo biti sa Tiranom, Tirana radi sa kim želi. Mi smo se borili za to, znali smo to, kosovski komunisti su znali da ćemo raditi sa Tiranom, a ne sa Beogradom.“ […] „Kada se rat završi svi će dati napojnicu. Mi Kosovo, jedno jaje, to jaje će nas nagraditi. Neko ponudi kjarca, neko ovna, neko bika.’ ‘Ali nas je malo, bre.’ ‘Ali će se i to nagraditi.’ „Ali mi to nikada do sada nismo dobili, od ’48. pa nadalje.

Šaban Pajaziti

Preživeli masakra u Baru

Da, usato je onaj glabars tamo. I onda onaj oficir, stražar ga je udario puskom, izvadio je pušku, izvadio je pušku i pucao na njega, ubio ga. Onda su ga njegovi drugovi uhvatili i uzeli mu pušku. Dok je oficir brisao svoj znoj, rekao je, ‘Deset za njega’, biće problema zbog ovoga što su ga ubili, on je bio partizan 1941 godine. Brojao je deset od njih onda je zvao za ‘još deset’, još deset je rekao, drugi. Uzeo ga i pošli su, pošli su 10 a postali 19, i mene su uzeli, uzeli su i mene, ali je meni bog poslao jedno mišljenje.. imao je moj priatelj jedan ranac, samo 2 metara dalje od nas, činilo mi se da je i meni rekao pa sam usato uzeo ranac i otišao nazad, vratio sam se kod njih, sedeo tamo. 19 su otišli. E onda oni su poslali 19.

Redžep Bunjaku

Bivši Politički Zatvorenik

Zašto je došlo do toga da napravim takav zaokret od 180 stepeni i sukobim se sa Jugoslaviom je zbog priče Jove Bajata koju sam čuo o tome kako su ubijali Albanace. Sve do 9. maja kada je Nemačka kapitulirala ubijali su i masakrirali bez suđenja […] Jedne noći mi je rekao, kaže, ‘Naterali bismo ih da legnu na leđa {širi ruke i pokazuje na pod} razapeli bismo ih kao Hrista i palicom ih udarali po grudima, krv je prštala do plafona, a mi bismo se uzbudili, pali u trans od zadovoljstva koje nam je ubijanje Albanaca donosilo.’ […] Pokrio sam se preko glave ćebetom i plakao kao dete. Tada sam se zakleo da ću raditi protiv Jugoslavije bilo sa kim, bogom ili đavolom […] Vratio sam se u Ferizaj. Iz Ferizaja sam uradio šta sam mogao – uzeo sam bolovanje i odsustvo iz OZNA-e. Pretvarao sam se da bolujem od tuberkuloze. Međutim, nisam bio bolestan. […] Oni su me prekomandovali na drugo mesto. Vratio sam se u Kačanik. Tamo sam postao šef sektora za unutrašnja dela, u Kačaniku. Nekoliko mojih prijatelja su bez mog znanja o tome bili povezani sa Centralnim komitetom albanskog nacionalnog demokratskog pokreta u Skoplju. Jednog dana, Hajruš Orlani je došao. Rekao mi, ‘Redžep…’ kaže, ‘Danas se sastajemo da osnujemo kačanički komitet albanskog nacionalnog pokreta.’ Radovao sam se tome. Sastali smo se, nas sedmorica. Pričali smo dugo, napisali program i osnovali ogranak Komiteta u Kačaniku.

Enver Talji

Politički Aktivista

Međutim, otišao sam kod komšije, čiji je sin bio četiri ili pet godina stariji od mene. ‘Brzo uđi,’ rekao mi je, ‘kreni sa mnom, moramo da se sakrijemo.’ Ali gde da se sakrijemo? Oni su gajili konje, i zbog toga su imali dosta trave za konje, hrane za konje, ne znam kako se to zove, seno, i on mi kaže, ‘Hajde da se popnemo na ovaj plast sena i sakrijemo se unutra.’ ‘U redu!’ poslušao sam ga jer je bio stariji od mene. Moja majka za ovo nije znala, za ovo niko nije znao. Popeli smo se na vrh plasta, a moj komšija je napravio otvor u plastu sena i ušao unutra, očas posla, krio se stojeći na nogama, i stavio seno preko glave. […] Ja nisam uspeo da se tako sakrijem obzirom da sam bio mlađi i neiskusniji. Prikupio sam seno i raširio ga po podu, legao na pod, pokrio se skroz do glave senom, ali su moje noge ostale napolju. Kada su ušli da pretraže šupu u kojoj smo se krili, njega nisu našli u plasnu sena, ali mene jesu, izvukli su me za noge. Uzeli su me, izveli me u dvorište,…  ne u dvorište, na ulicu. Tada su streljali mnogo ljudi pokraj potoka. Tamo je već bilo sedam ili osam ljudi iz mog komšiluka koje su vezali, poznavao sam ih jer su svi oni živeli u mom susedstvu. Vezali su me pored tih starih ljudi, da i mene streljaju. Trojica ljudi nas je čuvalo noseći neke ruske automatske puške… to su bile puške koje su mogle samostalno da stoje na zemlji jer su imale tri noge. Ovi ljudi su bili naoružani do zuba. Ubili su koga su mogli, pa je došao i naš red da budemo streljani. Međutim, iza naših vezanih leđa, partizani Šabana Hadžije su se približavali mostu na potoku pored kojeg smo stajali. I oni su bili naoružani. ‘Ne mrdaj, ne mrdaj, ne mrdaj!’ tako su vikali. Ovi koji su nas zarobili sudigli  ruke u vis, dok su ovi i vikali: ‘Ne mrdaj, ne mrdaj!’ Okrenuli smo se da vidimo ko su ti ljudi i svi su nosili kape sa petokrakom, pitali smo se da li možemo da im verujemo. Bilo kako bilo, oni su govorili albanski, pa nam je to ulivalo nadu. Kada su se približili, pitali su ih ‘A ko su vam ovi?’, misleći na nas. ‘Ovi su odgovorili?’ ‘Neprijatelji’, tako su nas zvali, ‘neprijatelji, neprijatelji, neprijatelji’ […] Jedan od njih me je uhvatio za ruku i podigao sa zemlje, obzirom da sam bio slab. Podigao me je u vis i pitao, ‘Je l i ovo dete neprijatelj?’ Imao je pištolj u ruci, i bez reči je ubio tu trojicu ljudi, onih koji su nas tu držali.

Enver Topila

Aktivista

Selo kao selo, sada, imalo je više vojnika, ali sad kad me pitate, da li sam ja bio neki faktor u tome… Cela albanska nacija je bila u ratu, svako je bio ratni veteran, ali ja sada govorim u svoje ime. Ja ne volim kad se prave takve razlike među ljudima. Jer veteran je čak i majka koja je davala svoj hleb, i ona koja je spašavala decu, pa čak i čovek koji se nikada nije odvojio od svoje porodice, i onaj koji je znao da će biti ubijen, oni se nikada nisu predavali. Iz razloga jer je albanska nacija bila veoma mala, mnogo njih je otišlo u vojsku, bilo bi bolje da smo uradili kao u Francuskoj, sve ih napravite u vojnike, ratne veteran, mislim, veteran. Jugoslovenski sistem je bio veoma loš, ali ako bi žena očistila nečije cipele ili oprala par čarapa, odmah bi zapisali da je pomogla armiji. Naši Albanci su radili za borbu, svi, od akademika do seljaka.