Bivši politički zatvorenici na Kosovu tokom jugoslovenskog perioda uglavnom su osuđeni za iredentizam i nacionalističke aktivnosti, i smatrani su unutrašnjim neprijateljima Jugoslavije. Identifikovani su kao Ilegalni, opšti termin za ilegalne grupe organizovane u troje. Politički pokreti ovog perioda i dalje ostaju nepoznati zbog oblika političkog aktivizma koji je delovao u tajnosti. Danas se o političkom nasleđu Ilegala diskutira se u različitim istorijskim konteksimta. Kontradiktorni narativi o ovim političkim pokretima pozivaju na novi način posredovanja ovog teško dostupnog nasleđa.

Zirafete Murići Ljajči

Politička aktivistkinja

Meni su stavili lisice, bile su neke plastične lisice, ne one, lisice sa metalnim lancima. Sa Mirvetom dvoje po dvoje su nas sve vezali. Stavili su nas u jedan kombi, bili su inspektori sa nama. Možda sam zaboravila bio je Dema, Dema Muja i Jakup Lonćari sa nama. Možda sam i zaboravila, ne znam možda ove druge devojke pamte bolje. Odveli su nas za Mitrovicu. Putem, jer je kombi iza bio onako sa otvorenim prostorom, bile su kao klupe okolo. […] Pogledale smo jedna-drugu, ali nismo imali nijednu priliku, na primer, da damo neku informaciju jedna-drugoj o tome kakva je bila procedura istrage do sada. Osim što je Hava jednom, znaš, onako znakovima dala do znanja da su je tukli po rukama i pitala da li su i mene tukli pendrekom, znaš. Malo samo kako bi znali kako je išla procedura istrage. Ali to se bre znalo jer su namerno ostavljali otvorena vrata kako bi mi čule jedna-drugu dok vičemo. Tu se znalo kako je tekla cela situacija.

Saime Isufi

Politička aktivistkinja

Bilo je negde oko deset sati kad me je Ibrahim Keljmendi pozvao na telefon. Rekao mi je: ‘Da li se Kadri vratio?’ Rekla sam: ‘Ne, nije se vratio’. Naravno da bi se Kadri vratio te noći jer je bila nedelja a u ponedeljak je radio. Nije se vratio. […] Oni nisu imali telefon kući, braća Grvala, tako da su izašli da telefoniraju u kabini u to vreme. To se desilo dok su izlazili jer su ih pratili. Sačekali su ga. Oni su samo hteli da se njih trojica sastanu i onda da ih ubiju. Dakle to je bilo delo UDB-e. […] Zatim, Ibrahim Keljmendi je ponovo telefonirao, Hasan Malja se javio na telefon. Rekao je: ‘Hoću da vam javim’, rekao je: ‘jer se u Nemačkoj desio atentat. Kadri Zeka’, rekao je: ‘Kadri je umro’, to sam čula jer, jer je bila tiha noć. To sam čula. Za njih dvojicu se ne zna, jer [mislilo se da] je Jusuf bio ranjen. […] Kad smo tamo stigli izašla je supruga Jusufa i rekla: ‘Ajde mlada’ ja sam se bila udala, nije prošlo ni dve nedelje. Rekla je: ‘Ajde mlada, troje mrtvih’. To je bila bomba. Uprkos velikom bolu za Kadriju, ali kad bi makar neko preživeo, bilo je mnogo teško. Dakle to je bilo to. Zatim, ljudi, zemljaci su ustali, jer su oni bili njihova vođa. Bio je šok za sve. Svi su mi tu dolazili za saučešće, za materijalnu pomoć. Trudili smo se da ih vratimo na Kosovo, to nikako nije dolazilo u obzir, ambasada nije dozvolila. Znači, sahrana  je obavljena nakon tri nedelje, u Nemačkoj, jer nisu dozvolili da ih vratimo i tako.

Meriman Braha

Politički aktivista

Samica je posebna kazna. Samica izaziva veliku traumu. Samica izaziva veliki zaborav. Ljudi zaboravljaju stvari koje su nezamislive u normalnom životu. […] Bilo je vremena, u određenim periodima, bez čitanja, ni novina, ni časopisa, ni knjiga, ni ičega. Nekada su dozvoljavali knjige. Ali uglavnom ne, uglavnom ne. Bio si u samici sa samim sobom. Ti sad moraš, ja sam video po zatvorima kako ljudi prave veliku buku dok su u samici, ljudi su ludili. Činilo mi se da ne znam koncept kako mogu biti u grupi van samice. Navikao sam na samicu jer mi se to činilo kao normalno. Nenormalno stanje u mojoj psihi je postalo normalno. 

Mislio sam kakav ću biti kada me pridruže sa drugima? Da li ću moći da se prilagodim ljudima oko sebe? 13 meseci. Bilo je mnogo teško, dan nije prolazio, bio je mnogo dugačak. I mogao sam da znam gde sam samo zahvaljujući razgovora koji su vodili samnom ili zbog onoga što se kanaliziralo direktno i tako si mogao da vidiš gde si. Ja sam imao mnogo toga da kažem, i još uvek mi je ostalo mnogo toga da kažem (smeje se).

Hatmone Haradinaj Demiri

Profesorica Albanskog Jezika

Moj stric mi je spremio jednu, jednu kasetu, rekao mi je: ‘Uzmi ovo’, spremio je sve patriotske pesme ‘uzmi ovo i puštaj u studentskom domu’. Dakle nije mi dao neku direktnu odgovornost, ja sam to uzela, i dakle 10. marta uveče skoro niko nije spavao, celu noć smo bili napolju i bilo je mnogo lepo vreme, vruće, i sve vreme sam puštala kasetofon na prozoru, na domu broj jedan, sve te patriotske pesme. […] Ali tu noć je bio neki osećaj, niko nije spavao do kasno, dakle svi, bilo je neko, neko oslobođenje pre nego što je nastala ta oluja, koja se desila sutradan. Dakle svi smo, svi smo znali da se nešto dešava, ali nismo direktno znali. 

[…]Pridružili smo se direktno kod menze, poneli smo luk sa sobom, uzeli smo neke, neke šrafove smo stavili u flaše, ne znam ni sama zašto smo to uzimali, šta bi mogli uraditi, međutim to je ono što smo uzeli sa sobom, luk ako nam bace suzavac. Ni mi sami ne znamo ko je dao tu ideju, jer je to bio prvi put da smo učestvovali u jednoj direktnoj demonstraciji gde je bilo i suzavaca, i dakle to je bila noć kad su se i ljudi pridružili, u određenim momentima.

[…] Bilo je vikanja, ‘Kosovo Republika’, ‘Trepča radi, Beograd se gradi’, ‘Republika, sa voljom…’. Toga na početku nije bilo, na početku smo rekli: ‘Želimo [bolje] uslove’, ‘Hoćemo hleb, hoćemo…’, znaš, bile su malo lakše, naročito na početku protesta u menzi. Onda kasnije postepeno, kao obično dakle kako to ide, prvo počinje polako onda su počeli sa tim parolama gde je svako dodao jednu po jednu svoju, na drugi način, i sve dok je došlo do tog ekstremnog.

Naime Mačastena Šerifi

Aktivistkinja

Ali, ne, ja nisam bila deo organizacije. Samo sam učestvovala kao svi drugi građani. Znam da tog datuma 26. marta [1981], kad su bile najžešće demonstracije studenata na trgu u Prištini, ja sam sa ocem izašla u grad nakon demonstracija i videli smo da je trg u užasnom stanju. Dakle, videla sam počupanu kosu na zemlji, štikle,  razne stvari. Kog studenta su uhvatili osakatili su ga, toliko su ih tukli da je užasno i zamisliti. 

Onda, na demonstracijama 1. aprila u našoj školi, ja sam bila učenica škole ‘Meto Bajraktari’, dakle u našoj grupi su svi bili učenici jednog odeljenja škole ‘Meto Bajraktari’. Našu školu su izolovali tog dana, rekli su… mi smo bili na času. Rekli su: ‘Ne smete da izađete“. I između ostalog, negde na prvom času su došli učenici škole ‘Emin Duraku’, oni su došli sa zastavama, došli su organizovano vičući u školskom dvorištu i zvali su i nas. Dakle, zvali su nas da se pridružimo demonstracijama. 

Mi, pošto su nam vrata bila zatvorena i nastavnici su nadzirali hodnike, onda smo našli drugi izlaz, našli smo prozor na prvom spratu u hodniku kroz koji smo svi izašli. […] Ta grupa dece sa zastavom, od četrnaest, petnaest, šesnaest godina, onda smo se pridružili velikoj grupi demonstranata.

Teuta Hadri

Ginekolog/ Politička Aktivistkinja

Najveći problem im je bio jer je dolazila Titova štafeta. Naš cilj je bio da oborimo štafetu, da ne dopustimo da uđe na Kosovo. To je bila ta najveća kriza o kojoj su oni znali a i mi smo znali. I oni nam nisu ispunili zahteve, jer ako bi nam ispunili možda bi se ućutali. Možda, verujem, ali opet bi se masa eletrizirala. I nisu ispunili zahteve, tu je pukla velika pobuna, i ta pobuna je ciljala da ide u smeru Ulpijane i da izađe onamo kuda je dolazila štafeta. Ali oni nisu imali… mi nismo znali da su nas opkolili. […] Kad smo mi razbili taj kordon bile su neke ograde kao okrugle šipke koje su delile put.  Preko njih smo skočili tu je neko pao, da bi otišli do štafete. Tu je počelo masivno pucanje od strane policije, sa oružjem, sa… pucali su. […] Bila je prva pobuna licem u lice sa policijskim snagama. 

[…] Jedan student je imao crveno crnu zastavu, on je vodio to, i kad je student pao potrčala je Trendeljina Ljabeništi i ona je politički osuđenik, tri godine kažnjena iz Makedonije. Uzela je zastavu, jer u tom momentu ti ne padne na, znaš, nekome padne na pamet da oduzme zastavu. Uzela je zastavu Trendeljina i Trendeljina: ‘Braćo nek zastava ne dospe u rukama policije’, i ustala je. Međutim, policija je pošla po Trendeljinu, ona se zamotala sa zastavom da joj ne bi oduzeli zastavu. […] U tom momentu sam i ja uzela zastavu i nisam mogla ni da podignem jer je bila dosta teška, jedno pet, šest, deset metara. Imala je i onaj drveni stub trebalo je snage da se zastava vijori.

Enver Dugoli

Politički aktivista

Na demonstracijama 1981. godine, iako smo bili organizovani, pričali smo o tome da bi bilo dobro da organizujemo, jer su demonstracije izbile po celom Kosovu. Nekako smo čekali neku informaciju ili neki podsticaj od organizacije. I dok smo čekali 2. aprila 1981. […] kružio je jedan papir, jedan papir koji se razmnožio, razmnožili su i kružio je kroz učenike. I meni je taj papir dospeo u ruci. Bio je to poziv na demonstracije. Poziv je obavljen da se održa u 12:00, bio je pijačni dan, bio je četvrtak. 

[…] Kažem dvojici-trojici drugara i drugarica koji su mi bili u blizini, jer smo pročitali papir i… razlog je bio to što sam mislio da ako ostavimo za 12:00 neće uspeti. Razlog je bio milicija, policija tog vremena je počela, bili su alarmirani i počeli su da  dolaze oko škole. Ali postojala je i druga opasnost jer profesori tada ne bi dozvolili [učenicima], ako bi ušli u učionicu, ne bi dozvolili učenicima da izađu. I rekao sam: ‘Počećemo sad’. Preuzeo sam tu inicijativu i otišli smo odatle kao velika grupa drugova i drugarica i otišli smo u centar gde je bio u Glogovcu, centar srednje škole. […]

Da bih razjasnio šta se dešava, poduzeo sam dobrovoljnu inicijativu a da me niko nije pitao. Niko nije tražio od mene da skočim na automobil koji je tu bio parkiran da privučem pažnju studenata i profesora i počnem da čitam poziv na demonstracije. Završio sam poziv za demonstracije sa parolama koje su bile: ‘Kosovo Republika!’ ‘Republika, Ustav. Sa voljom ili sa ratom!’ ‘Trepča radi, Beograd se gradi!’

Igbale Novosela Mehmeti

Pravnica i aktivistkinja

Bilo je letnje vreme i obično se išlo na more. Nas nije bilo briga za more, brinuli smo se o problemu sa braćom. Koji je u zatvoru, kome treba spremiti paket, gde je… Ponela sam dve velike torbe. Mislim da su tada bili u zatvoru oboje i Seljatin i Sabri. Sa dve velike torbe [otišla sam] pravo tamo. I zateknem u gradu, na trgu [jednu drugaricu], kaže: ‘Gde ideš?’ Zatvor je bio gde je i danas. Mi smo iz Dodone obično išli… Imali smo prava dva put nedeljno, prvo dva put nedeljno, onda jednom nedeljno, ponedeljkom i četvrtkom, da im odnesemo stvari. A kad smo imali posetu svake druge nedelje, odneli smo im i hranu. 

Ja sa dve torbe u ruci, idem, kaže: ‘O Igbala, šta radiš?’ Rekoh: ‘Evo bogami, ti?’ ‘Ideš na letovanje?’ Rekoh: ‘Da’. ‘Ima lepo da se provedeš’. Rekoh: ‘Da, da, kamo sreće da se i ti provedeš kao ja’, znaš. Ona nije dobro shvatila. Ja sam išla u zatvor da odnesem pakete. […] Inače, porodica je bila naš problem, mala deca, snajke bez muževa. Dakle, naš problem tada nije bio da idemo na more ili tako nešto.

Mevljude Mezini Sarači

Pesnikinja

Kad se Drenica blokirala, Drenica je ostala u krizi, brojali su poslednje rezerve. Tada je Forum žena, rukovodstvo Foruma žena u organizaciji i sa drugim organizacijama žena koje su tada počele da funkcionišu, [organizovale su marš] ‘Hleb za Drenicu’. Delegacija Foruma žena iz Đakovice bila je potisnuta od samog polaska iz Đakovice i nisu nam dopustili da nastavimo za Prištinu. […] Mi smo pošle jer je bila jedna centralna tačka, da se sretnemo u Prištini i da pođemo za Drenicu. Naš polazak je morao biti iz Prištine. Mi smo pošle, nas su zaustavili na ulazu Đakovice. Bile smo organizovane sa kolima i samo što nas je policija zaustavila, oni su znali naša kretanja i dobili su informaciju da će se desiti polazak sa hlebom. […] Dakle, svaku aktivnost koju smo radili na organizovan način van Đakovice trudili su se da nas potisnu. Ali nažalost u Drenici nije stigla da dospe nijedna od nas, jer su nas zaustavili na samom početku.

Martin Čuni

Novinar

U jednom slučaju kad su se desili događaji ‘81. dalo se naređenje da se pusti i jedna pesma na srpskom jeziku u ‘Seoskom karavanu’. ‘Dobro, u redu’, rekao sam: ‘ali ne preuzimam odgovornost za srpsku pesmu, ne poznajem tu oblast i šta god da mi daju to ću da postavim, sam neću da izaberem’. I ‘Daće ti muzički urednik, daće ti listu i ti iz te liste [biraj]’. ‘Važi’.

[…] Sećam se dobro u Glođanu su zatvorili srednju školu tu, paralele i otišao sam ljut da napravim reportažu. Reportaž je trajao nekih pet minuta. […] I napisao sam reportažu tako da: ‘Na kraju sad kada se zatvorila škola, deca će postati čobani i čobanice neka im je Bog u pomoći’. I postavili su pesmu ‘Čobani, čobanice tu su napisali. Ja sam našao. I na kraju, nakon te rečenice pustio sam pesmu ‘Čobani, čobanice na srpskom.

Sutradan kada sam otišao na posao našao sam urednika, dvojicu urednika kako me čekaju kod vrata radija. […] Kod direktora, kod direktora, direktor nas je čekao kod urednika. Šaban Hiseni i on je bio neki Dimić, Slobodan Dimić. Šaban je rekao: ‘Martine, šta si to uradio?’ ‘Šta sam uradio?’ Rekao sam: ‘Da li sam rekao neku neistinu?’ ‘Ne’, rekao je: ‘ali nijednu lepu reč nisi rekao’. ‘Nisam znao koju lepu reč da kažem’. Rekao je: ‘Gde si našao tu pesmu?’ ‘Ah’, rekao sam, dao Bog, ‘za pesmu ne mogu ja da držim odgovornost, rekao sam vam da se ne razumem’. ‘Nikad’, rekao je: ‘da nikad više nisi pustio pesmu na srpskom’. Ovo je prvi i poslednji put da se pustila pesma na ‘Seoskom karavanu’.