Istraživanje o Prištini je fokusirano na kulturu, istoriju i arhitekturu. Ove dimenzije se istražuju kroz lične priče i uglavnom nude mnoštvo multiperspektivnih narativa, demokratizuju javni diskurs i način na koji se lokalne istorije prenose. Putem sredstava digitalnog pripovedanja, želimo da prikažemo mnoge aspekte grada i da doprinesemo višeslojnom razumevanju urbanog i društveno-ekonomskog razvoja, počevši od međuratnog perioda do danas.

Projekat Priština je deo projekta „Međju-etnički dijalog kroz inkluzivnu zaštitu kulturne baštine” kojeg finansira Instrument Evropske unije za stabilnost i mir (IcSP) a realizuje Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) na Kosovu.

Gordana Đorić

Preduzetnica

Mi smo i u ono vreme, mada, da, da kažem, različite su sada priče, ali u, u vreme bivše Jugoslavije, u vreme komunizma, ov…, mi smo, ovaj, slavili naše slave i moj otac iako je bio prvoborac i borio se za vreme onih velikih ratova koji su bili, ovaj, mi smo s, svi ovde, naročito ovde u selu, svi smo slavili svoje slave. Naša porodična slava je bila Đurđevdan i normalno je da smo tada pripremali sve ono što je u to vreme, i koji smo imali mogućnosti jer nismo baš bili kažem imućni, a i ovaj obavezno se spremalo ono što je tada bilo bitno, i imali smo goste, znam kao deca radovali smo se tim danima slave koji su trajali dan-dva, tri, većinom tri dana i gostima koji su nam dolazili normalno u to vreme ovaj i ta druženja koja smo imali za vreme slave. Znači to je, a da ne pričamo o Božiću, Uskrsu, mislim to se isto slavilo kao i dan-danas što slavimo i, i to je nešto što je valjda deo naše tradicije koju ćemo mi negovati i ubuduće.

Ljubomir Maksimović

Profesor

…deda mi je znao turski jezik bio je školovan, bio je u turskoj gimnaziji, učio je u Skoplju, a bio je veoma inteligentan starac. Oni su imali, njegova dva brata u tom, u tom srodstvu jedan se bavio poljoprivredom, striktno poljoprivredom, a jedan se bavio oko stoke, jer tada su bile te štale tako prizemne i on se samo bavio nabavljao drva za zimu i druge potrebštine, deda je samo bio obukao svečano odelo, crno odelo sa čakširima, sa opankama, ovaj i on je stalno bio prisutan u crkvama na liturgijama. […] Šta je deda znao, ja ću vam ispričati samo jednu anekdotu, meni je krivo što nisam mogao to da zapišem barem da je bilo to pred smrt kad je umro ‘89-te, ovaj šta je, posle 19 godina od… poslednjih 19 godina, izvinjavam se negde period od ‘88-e, on je oslepeo, bio je 19 godina slep, baba bila nepokretna, šlog, i tako na jednom kauču sedi baba, {pokazuje rukom prekoputa} na drugom kauču sedi deda od dosade da bi nešto uradili on uzme kilogram kafe u zrnima i na kauču pored desne ruke brojio je koliko ima zrna u kilogram kafe. Ja to sebi nikako neću da oprostim što to nisam zapisao u pet rečenica ali eto prošlo je {diže ruke gore}. Onda šta je, tačno znao broj zrna u kafi, tačno je znao u mlinu koliko puta se okrene da bi se samljelo kilogram kafe i tačno je znao koliko zrna ima u tom mlinu (smeši se)

Zenun Čeljaj

Novinar

Čak i Palata ima prošlost. Na nekoliko mesta, temelji su postavljeni, ali samo temelji, ali nikada nije izgrađeno. […] Tu smo postavili temelje ‘Rilindje’ prvo, Fadilj Hodža ih je postavio ali nikada nije izgrađeno. Onda su bili postavljeni iza stadiona, ne baš iza, ali više ka… Kod cvetnog stuba, ni tu nije izgrađeno. Tu su postavljeni temelji gde je danas Grand hotel, i Fadilj Hodža bi uvek vodio ceremoniju. Dakle interesantna priča.

Imer Škrelji, bio je novinar ‘Rilindje’, takođe je pisao satirične tekstove. I on piše ovaj satirični tekst o ‘Čoveku sa kamenom temeljcem’, i isto opisuje sve ovo bez pominjanja imena Fadilja Hodže. To je postao politički problem i on je izbačen iz partije jer ga je ismevao. I sada, nakon svog ovog vremena, došao je Ismailj Bajraj kao glava ‘Rilindje’, umro je i bio je jako… Ozbiljan, ali je isto uspeo da pogura projekat. Investicije su obezbeđene i gradnja Medija Palate je počela, možda tokom ‘70ih, ‘71. Podaci još postoje, ali ne mogu sad da se setim. Bilo je završeno za četiri, pet godina.

Mahmut Mumđi

Pulmolog

U starom Bazaru, tačno gde bi ušao u ulicu užara, tu je bila sinagoga. U bazaru osim turskog i albanskog naroda Prištine, Jevreji su takođe imali radnje. Od tada, lično se sećam dve radnje za jorgane, časnovičara, i znam dva krojača takođe. Karakušević Nasko, Jevrej, on je bio časnovničar. Iz Prličević porodice, oni su porodica jevrejskog porekla isto, oni su bili krojači. To su neki od starih zanatlija u tom bazaru.

Gde je tačno bila sinagoga?

Eh sad, sinagoga, znate zgradu Parlamenta danas, zadnji ulaz ili najveći ulaz je tu, tačno ispred nje. Sinagoga nije tu kada su srušili tu oblast, sinagoga je premeštena i još uvek stoji premeštena tako i dan danas. Emincik kuća, sadašnji Etnološki Muzej, tačno ispred tog muzeja, sinagoga je premeštena tu.

I jevrejske porodice, one su otišle?

Jevrejske porodice, na osnovu onoga što ja znam, bilo je mnogo porodica ovde u toku Drugog Svetskog rata, njih su stare porodice skrivale ovde u gradu u tim vremenima, štitili ih. Neki od njih su uhvatili Nemački okupatori i poslali u logore. I kasnije, mislim posle 1947. kada je Izrael utvrđen, oni su se polako selili tu. Sećam se baš iznad Taukbahçe, mesto koje se zove Jevrejsko groblje. Pošto nije mnogo daleko od mog komšiluka, mi smo išli tu često. Bilo je možda, ne znam tačan broj, ali oko dvanaest velikih grobnica, sarkofaga. Mi bi se peli preko njih, ležali i sunčali se, na vrhu kamenja. Bilo je jevrejskih simbola i hebrejskih natpisa na njima. Ne znam da li je to mesto još uvek tu, čuo sam da je ostalo dve do četiri grobnice, i da su ih stavili pod zaštitu. Ali nisam ih video od tad.

Edmond (Edi) Pruthi

Preduzetnik

Imali smo puno igara, puno. […] od najpoznatijih, najpoznatija igrica je bila Autofront, ali Albanci su je zvali Autron. Automobilska igrica sa ferarijem. Glavni lik je imao devojku i išli su u Majami, ili gde god si ti želeo, mogao si da biraš gde ćeš da ideš. I imala je volan, i kad skreneš sa staze, protreslo bi te (smeje se). Znate, da stvori iluziju stvarnosti. 

Onda je bila Operation Wolf i Operation Bear, imala je oba imena. Ali ovde, mušterije su je zvale automatski pištolj A47, imala je pušku. To je bila poprilično velika mašina za igranje i za senzor puške ili koji god pištolj da je bio, da bi to radilo, da bi senzor radio, da bi dao rezultat na ekranu, nisi mogao da pucaš direktno na ekran, već je bilo jedno ogledalo, morali ste da gledate u ogledalu. […]

Možda su te igrice sa pištoljima bile malo popularnije ‘90ih (smeje se), ali možda su nam se pištolji dopadali samo u igricama. Isto i Mortal Kombat, Mortal Kombat je bio popularan kao Fortnite i slično danas. Tada smo imali Mortal Kombat. Kick Off je bila fudbalerska igrica, sada imate FIFA, novija verzija. Igrice koje sam spomenuo su sve bile dvodimenzionalne.

Isa Redža

Ekonomista

Znao sam… Znam sve o hotelu Grand, sve, neću da kažem ali sam takođe znao tačno koliko kašika je bilo tu, jer sam radio balans, registraciju, balans. Ne postoji deo hotela Grand koji ne znam detaljno. Znam sobe bolje nego, da kažem, bolje nego domaćin. Poznajem magacin bolje nego što ga znaju radnici u magacinu, ili sam bar ranije znao. Znam bolje nego radnik magacina šta je sve bilo u magacinu, ili kuhinjski inventar koji je korišćen. Jer sam se bavio njima svakog meseca, bar jednom mesečno. Registracije, balans, dakle…

Da li ste imali vaše kašike, kad ste već pomenuli kašike, jesu li bile ugravirane?

Da.

Ko ih je pravio?

Mi smo ih naručivali… Imali smo ih, ali sad, kad hoćete da znate o inventaru u to vreme kada je hotel Grand izgrađen, Tito, opet pričam o Titu, on je doneo svoj inventar za 300 ljudi, sve srebro, srebrni inventar za 300 ljudi. Kada kažem 300 ljudi, mislim sa svim. Sa izuzecima, šta nije moglo biti od srebra, bilo je od kristala, prvoklasnog kristala. Inventar od srebra je pravio FanNipa iz Prizrena, FanNipa iz Prizrena.

Kažem vam, bila je posebna briga, stvarnost toga kako je dobro prihvatiti… Jako je posebno, da taj plemeniti inventar, kako smo ga zvali tada, srebro, plemenito, je proveravala srpska policija svakih šest meseci. Nijedna jedina stvar nije smela faliti.

Jakup Ćešmedžiu

Krojač

Sećam se Prištine jako dobro, jer sam pre radio u Čaršiji, čak Čaršije Sarajeva ili Bit-pazar u Skoplju nisu bili dobri kao naša Čaršija. Ali nažalost, u to vreme je vladao okupator i oni su nas terali da sve srušimo deo po deo i izgubila se estetika našeg grada, a oni su ostvarili svoj cilj. Ali je ponajviše naš narod ostvario taj cilj. Radio sam ovaj zanat od kada sam imao 14 godina.

Završio sam srednju školu “28 Nëntori” ranije, srednja ekonomska škola. Te ulice su bile popločane kaldrmom, popločane kaldrmom, znate šta mislim, popločane su kamenjem. Onda je od kamenog krenulo da, ne, bilo je opet popločano kamenjem a onda je asfaltirano. Sada je beton ali još uvek deluje kao da je od kamenja, isto.

Grad je bio… Sada je činjenica da se izgradilo, ali tada je izgledalo mnogo, mnogo, mnogo lepše nego sad. Ali, iskreno, čak i ljudi su bili bolji nego sad, nije bilo mržnje prema drugima.

Munir Curi

Električar

Moj otac je zaista voleo klasičnu tursku muziku, dok ih je slušao celog dana na radiju, popravljao se i počeo je da svira bendžo. Nakon mandoline, kupili su bendžo i počeo je da svira zajedno sa radiom, nije imao profesionalnu diplomu. Note i to, uzeo je da svira bendžo i sam se popravljao. Tako da su se u to vreme formirala udruženja, kulturna udruženja. […] 

Moj otac je pevao, on je bio umetnik sa zvukovima, imao je jako lep glas, jako lep. I dok je slušao pesme na radiju, uživao je i učio. Tako da dok je istovremeno svirao, uskoro je postao jako poznat u ovom mestu. “O, eno ga Rasim, Rasim, njegovo prezime je Rušut, ali ko je Rasim? Rasim je Salihov sin. Rasim, sin Saliha berberina, gazda Saliha, Salihov sin.” Rasim i Rasim Salih, tako su počeli da ga zovu, Rasim Salih. […]

Tada je na Kosovu živelo više Turaka, nažalost, puno njih se odselilo. Onda je [Izvršno] veće donelo odluku na osnovu koje Rasim Salih treba da se preseli u Prištinu i osnuje orkestar. Cela grupa od četiri prijatelja, želeli su da ih presele u Prištinu. Da, ne, da, ne, konačna odluka je bila ta da se moj tata preselio ovde ‘51 godine kako bi osnovao orkestar.

Avni Eminđik

Zubni tehničar

Kada smo otišli odavde ‘59, ali ‘58. smo dali kuću Opštini, nismo je dali nikome drugom, i kuća je postala muzej. Kada je postala muzej, za jednu godinu, većina radnika su bili Srbi, i ja sam počeo da pričam s njima na srpskom. Oni su me vodili s njima, imao sam sedam godina, šest godina, oni su me vodili. Vodili su me u obilaske njihovim kolima. Oni su me zvali, ja sam bio u fijakeru da bacim smeće s njima, ‘Ajde Avni, Ajde Avni!’ Bili su ljubazni sa mnom. Bili su puni ljubavi, iako su bili Srbi. Posle toga mi smo se kao porodica preselili u Tursku. Imigrirali smo.

Tako je bilo kad su oni prvo došli, Srbi su doveli životinje kao pse, medvede. Posle toga, ja se sećam nečega, rekao sam pre da sam ušao u kuću na pet minuta i vuk je pobegao iz jazbine, i počeo je da napada okolo. Srećom, naša kuća je imala baštu i vrata su bila zaključana. To je bilo negde između ’58. i ‘59.

Imali ste vuka u svojoj bašti?

Da, vuk je u bašti napao svakoga. Mi smo im dali ćebad i čuvar je njih spasio, kao i sebe. Jer vuk je bio nasilan, nije bio pripitomljena životinja. Oni su ga uzeli iz planina, doveli ga ovde. Kasnije oni su pretvorili sobe u kući u šumu. Bilo je pretvoreno u šumu. Tu su bili plišani medvedi, zmije itd. Bilo je šest soba, tri na gornjem spratu i tri dole, bile su otvorene za turiste. Čovek uvek oseća kamen na ramenima u vezi toga, osećaš se tužno, neizbežno.

Sazan Šita

Domaćica

U to vreme je Ernest Kolići poslao trista učitelja na Kosovo. Svuda, na selima i svuda, počele su škole na albanskom jeziku. U Mitrovici, u Bedri Gjinaju, on je rođen i odrastao u Mitrovici, ali se obrazovao u Albaniji. Znate kako su tajno išli… ali jako sposoban, bio je jako sposoban čovek. Kada sam se ja upisala, ne samo ja, već ceo razred, prva stvar koju smo naučili je bila zastava. Ja sam bila upoznata sa tim, ali njegovo učenje je bilo efektivno, šta god da je rekao, ti bi upamtio. Kada smo počeli čas, rekao nam je, ‘Hajde da naučimo pesmu o zastavi.’ {Recituje} 

O, crvena i crna zastavo,  

sva radost i ljubav koju vijoriš,  

čini da moje srce sa tobom leprša, 

na poljima i livadama, 

sa tobom na planinama i potocima, 

Boriću se bez straha, 

iako sam mlad

ja sam vojnik i reći ću,

Danas je došla sloboda, 

Neka dugo živi albanska zastava.’

Kada sam otišla kući, izrecitovala sam je mom ocu, kako me je zagrlio, suze su mu tekle od radosti. Naravno.. Te školske godine, bilo je kao deset godina u jednoj. Sve što su nas naučili, predavanja su bila takva da si ih razumeo i zapamtio odmah.