Drugi deo
Anita Susuri: Zanima me kako se desilo vaše hapšenje. Da li su došli po vas u vaš dom ili kako su vas našli?
Enver Dugoli: Da, došli su u moju kuću. U moju kuću, jer sam se već bio istakao na demonstracijama, izložio sam se, izašao sam, popeo sam se na krov vozila, pročitao sam [pismo], pročitao sam poziv na demonstracije, poziv na demonstracije.Na neki način, na demonstarcijama su me gledali kao vođu i sigurno sam očekivao da će doći da me uhapse. Ali, nisam mislio da je razumno otići, pobeći, napustiti zemlju. Drugi razlog za to je što sam mislio, pošto je moj stariji brat bio prisutan na demonstracijama, mislio sam da ako odem, onda bi ga odveli. Dakle, svesno sam prihvatio da će me uhapsiti, ali nikada nisam razmišljao da li da ostanem ili da odem.
Tako su, posle dve godine, 4, 4. aprila 1981. došli u moju kuću i uhapsili me. I planirali smo, pokušali smo da organizujemo još jednu demonstraciju 3. marta, ali to je bilo nemoguće jer je bila državna opsada. Na neki način, Glogovac, Glogovac je bio potpuno blokiran, nije bilo načina da se uđe ili izađe iz grada.
Anita Susuri: I onda ste spomenuli da su vas odveli u prištinski zatvor, zar ne?
Enver Dugoli: Da.
Anita Susuri: Kako je bilo tamo?
Enver Dugoli: Kada su me poslali u prištinski zatvor, pošto su me dva dana držali u Glogovcu, užasno su se ponašali prema meni, iako sam bio veoma mlad, imao sam 18 godina. Ne mogu da zamislim bahatije, grublje i brutalnije ponašanje policije, iako su svi bili Albanci. Neki od njih su se solidarisali sa nama, i na njih je nekako uticalo ponašanje kolega, ali su bili potpuno nemoćni da bilo šta promene u situaciji. Dakle, ne kažem da su svi, više od polovine su bili dobri ljudi koji su voleli zemlju, iako su tada imali uniforme milicije. Ali, neki od njih su bili zaista grubi, zaista agresivni, brutalni, i oni… to je veoma loša mrlja za njih, ali i za Glogovac.
Zato što sam nakon što sam bio u zatvoru sreo druge ljude koji su iskusili i organizovali demonstracije. Kada sam im rekao šta se desilo u Glogovcu, koji je bio etnički nepomešan, u Glogovcu nije bilo Srba, bili su šokirani. Pitali su se kako je to moguće. Na primer, u Lipljanu, gde su polovina [stanovništva] bili Srbi, pola Albanci, nije bilo takvog maltretiranja. I na nekim drugim mestima gde su… Valjda u drugim mestima gde je bilo više etničkih grupa, oni su bili više fokusirani na očuvanje svog albanskog identiteta i da se ne ponašaju bahato. Zbog njihovog brutalnog puštanja prema studentima, prema omladini, bez razloga, samo širenje mržnje od kada smo protestovali, to je bilo potpuno neprihvatljivo.
Otišli smo na sud i napravili su nam grupu, grupu od jedanaest ljudi. Napravili su jednu grupu od svih nas kako bi nas naizgled brojčano više osudili. Nisam ni poznavao nikoga u grupi, sve su to bili ljudi koji su učestvovali u demonstracijama, ali nisam imao nikakve veze sa njima. Iako je svaka moja akcija bila javna i nisam mogao to da sakrijem, morao sam to da prihvatim, “Jednostavno sam izašao da demonstriram da Kosovo bude republika i ne žalim zbog toga.” Sećam se čak i jednog trenutka u zatvoru pre nego što nam je izrečena presuda, došao je istražni sudija, i da budem iskren, bio sam mlad, imao 18 godina i nisam imao pojma ni šta je istražni sudija ni šta je sudija ili tužilac, uopšte me nije bilo briga za to.
Predstavio se i došao u zatvor da uzme moju izjavu. Kada sam završio svoju izjavu, on me je upitao: “Da li se kajete zbog onoga što ste uradili?” Rekao sam, “Šta?” Mislio je da nisam razumeo pitanje. Pitao je, “Da li se kaješ?” Rekao sam, “Ne, ne, razumem šta pitaš. Ali, da se kajem zbog čega?” Rekao sam, “Zašto da se kajem?” Rekao je, “Pa, zbog onog što si uradio.” Rekao sam, “Pa dobro sam uradio,” rekao sam, “Tražio sam da Kosovo bude republika,” rekao sam, “Kosovo kao republika je dobro i za vas. Zar to ne podržavate?” Počeo je da se smeje i rekao, “Ovde ja vas ispitujem, a ne obrnuto.” Bio je istražni sudija, ime mu je bilo Imer Rosaj. Ne znam gde je i šta sada radi, ali sećam se da smo imali taj razgovor.
A onda su tokom suđenja, nakon saslušanja, nakon tog postupka, nazovimo ga formalnog, očigledno već odredili kazne. Doveli su mnogo svedoka kako bi mogli da kažu da sam ja vodio demonstracije i pročitali apel. A ja sam im rekao, “Zašto smetate ovim svedocima, ja to i sam priznajem. Nema potrebe da dokazujete, priznajem da sam pročitao pismo, apel na demonstracije. Išao sam na demonstracije, ne kajem se.” I na kraju se desila jedna neprijatna situacija za mene, pošto su očigledno ulili strah velikom delu te grupe od jedanaest ljudi i počeli da tvrde da ne znaju šta se dešava, “Naterali su nas,” i takve stvari.
Počeo sam da se osećam loše, a pre nego što je okončan postupak davanja izjava i presude, podigao sam ruku i rekao, “Hoću da kažem još jednu stvar.” Rekao je, “Pa, gotovo je,” sudija, to je bio Isak Niševci. Rekao sam, “Ne, nije gotovo jer imam pravo da kažem još jednu stvar,” “U redu,” rekao je, “šta imate da kažete?” Rekao sam, “Ja samo želim,” rekao sam, “da bude dokumentovano da sam svaku akciju koju sam preduzeo uradio svesno. Niko me nije terao, niko me nije terao. I osećam se prilično dobro i zadovoljan sam što će moj rad bar malo uticati na to da Kosovo postane republika, na zahtev da Kosovo postane republika.” Bili su nekako zapanjeni jer sam bio mlad, a nisu očekivali tu izjavu. “Sedite,” i sećam se situacije koja je nastala i sada. Tužiteljka, to je bila Nijazi Burgideva, imala je debele naočare i izgledala je ovako {pretvara se da spušta naočare}. Bila je šokirana mojim odgovorom i mojim godinama pretpostavljam i, [rekla je] “Sedite!” Seo sam.
Vratili su se deset minuta nakon što su izašli iz suda i objavili presudu. Ja sam osuđen na jedanaest godina, nas četvorica iz te grupe smo osuđeni na jedanaest godina. A onda, ali mi to, da budem iskren, nije nimalo smetalo, bio sam mlad i bio sam spreman da me osude. Ali, kada ste videli sve te ljude u zatvorima, profesore, studente, omladinu, tamo nekako nije bilo mesta za tugu. Jednostavno sam se osećao ponosno što sam u tom uzrastu mogao da se suočim sa posledicama. A onda je drugostepeni Vrhovni sud, očigledno, tužilac tražio da mi se smanji kazna, pošto sam imao 18 godina i bio sam osuđen na jedanaest godina. I smanjili su mi kaznu na šest godina. Šest godina. A onda sam odležao šest godina do kraja.
Anita Susuri: Da li je sve to bilo u prištinskom zatvoru?
Enver Dugoli: Ne, ne, prebacili su me u pećki zatvor. Iz Peći u Niš, i onda sam tamo odslužio do kraja.
Anita Susuri: Možete li nam ispričati vaše iskustvo u tim zatvorima? Znam da svaki zatvor ima svoja pravila, imaju neke… ako možete da nam ispričate nešto više o vašem iskustvu.
Enver Dugoli: Pa zatvori su po principu skoro isti. Ograničenje kretanja i oduzimanje prava na slobodu, ali se tu razlikuju zatvori. Ima zatvora sa boljim uslovima, nekima je gore, nekima mnogo gore. Ali osoblje, stražari i vođe se takođe razlikuju. Neki su bili nežniji, na primer u zatvoru u Peći, kada su u pitanju čuvari i rukovodioci zatvora, samo ste bili svesni da ste u zatvoru, jer su oni bili zaista prijateljski nastrojeni prema nama. Brat Ekrema Krieziua je bio direktor zatvora, Fuad Krieziu, veoma dobar čovek, bio je direktor zatvora. I nije dozvolio da nas neko maltretira, mnogo nas je poštovao.
Ali, ne mogu ovo da kažem za prištinski zatvor. Na primer, većina čuvara u prištinskom zatvoru bila je veoma oštra, imali su loše stavove. Onih finih je bilo malo, jer je bilo i srpskih stražara. Bilo ih je više, a očigledno ni oni koji su bili fini nisu smeli da se eksponiraju, pošto smo proglašeni za državne neprijatelje. Tako je bilo. A onda sam u niškom zatvoru bio veoma izolovan. Bio sam izolovan četiri i po godine. Izolacija se odnosila na paviljon u kome ste imali samo 20 minuta dnevno da izađete u šetnju, a ostalo je bilo unutar ćelije.
Ali, tada sam to vreme uglavnom koristio za čitanje. Mnogo sam čitao. Tamo smo imali biblioteku i davali su nam knjige svake dve nedelje, tako da smo nas četvoro bili u ćeliji i uzimali smo četiri knjige. Knjiga za svakoga i mogu reći da je to vreme kada sam najviše čitao…
Anita Susuri: Da li vam je bilo dozvoljeno da čitate knjige na albanskom u niškom zatvoru?
Enver Dugoli: Da, govorim o onom u Nišu, pošto nam nisu dozvoljavali to u zatvorima u kojima smo bili tokom istraga.
Anita Susuri: Mislim da su ćelije bile jako male u prištinskom zatvoru…
Enver Dugoli: Da.
Anita Susuri: Kakve su bile ćelije?
Enver Dugoli: Ćelije su bile male. Kada su me doveli iz Glogovca, ćelija je u početku bila malo veća i sećam se da su me tamo odveli tokom noći. Kad sam ušao, bilo je, kako da kažem, strašno. Bilo je toliko ljudi, svi su nekako legli da spavaju, ali su prekrivali ceo pod. Skoro da nije bilo mesta ni za spavanje na boku, jer je bilo puno ljudi. I tu sam ostao nekih sedam-osam dana. Pošto su ih dovodili, nisu imali prostora za smeštaj zatvorenika koje bi svakodnevno hapsili. Ta prostorija je bila puna, bilo nas je preko 30 ljudi, što je bizarno pomisliti, kako bi soba mogla da primi 30 ljudi.
Uslovi su bili zaista teški, loši, unutra nije bilo toaleta. Bila je i kofa u koju smo čak morali… miris, vlaga, sve je bilo užasno. A onda su me poslali u zatvor u Gnjilanu, i tako je bilo…
Anita Susuri: Koliko dugo ste morali da ostanete u Prištini? U prištinskom zatvoru?
Enver Dugoli: Da, ostao sam u Prištini oko tri ili četiri meseca. Ali, nakon, u drugom zatvoru, to je drugi, opet sam se vratio u Prištinu.
Anita Susuri: Da li ste imali pravo na posete? Sigurna sam da jeste, ali kako je to bilo i koliko dugo su posete trajale?
Enver Dugoli: Posete su obavljene na zahtev porodice istražnom sudiji. A istražni ili procesni sudija, kako se oni zovu, dao bi dozvolu za posete. Posete su bile vrlo kratke, desetak minuta, a ponekad i manje. Kroz rešetke su kafane bile vrlo česte i niste mogli tako dobro da vidite osobu, člana porodice koji vam je došao u posetu. Bez fizičkog kontakta, samo kroz [rešetke], mogli ste čuti njihov glas i videti ih. Ali, ne tako dobro jer je bilo puno rešetki.
Anita Susuri: Zanima me nešto više o fizičkom nasilju, da li je nasilje bilo prisutno samo na početku ili je bilo konstantno?
Enver Dugoli: U zatvoru postoje dva perioda. Postoje dva perioda poznata po fizičkom nasilju. Prvi je tokom istraga, kad je nasilje nezamislivo i na neki način najstrašnije. Pošto ste tada bili u rukama tajne službe, kao što je bila UDBA, koja je olakšavala celu istragu. Iako, zvanično, tužilaštvo je ono koje vodi istragu. Ali u to vreme, ali i kasnije, UDBA je bila ta koja je omogućila ceo taj proces. A da bi dobili što više informacija, koje bi kasnije mogli da iskoriste za optužbe, koristili su nasilje. Gde god su posumnjali da mogu nešto da izvuku, da još više dekonstruišu, [da ljudi] priznaju još više dela, šta god su sumnjali. I onda bi te nekako vezali za ta dela.
Taj period je užasan, to je priča za sebe, koja… ispitivanja su se obično dešavala uveče. Uveče kada je sve bilo mirno i nisu hteli da smetaju kancelarijama UDBE koje su bile u prištinskom zatvoru. Ali, sledeća faza traje do kraja rečenice, u zavisnosti od čuvara i njihovog raspoloženja. Jednostavno, bilo je stražara i zatvorskih vođa koji su samo hteli da vas kazne. Ali, to se dogodilo i svi su kvalifikovani za kršenje reda.
Anita Susuri: Zanima me nešto o periodu nakon zatvora, šta ste radili nakon toga? Da li ste nastavili vašu političku aktivnost, ili ste nastavili sa školom? Šta se desilo nakon toga?
Enver Dugoli: Da, posle drugog zatvora, nakon što sam izašao iz niškog zatvora, neko vreme je zaista postojala velika potreba da pomognem porodici i doprinesem svojim radom. Da donesem prihod svojoj porodici jer je moja porodica ekonomski propatila. Ranije sam pomenuo da je moj otac bio blizu penzije, imao je još četiri godine do kraja. Bio je primoran da… primorali su ga da napusti posao. Tako su se njegovi prijatelji sa posla okupili i… naterali su ga da napusti posao. Tako su se njegovi prijatelji sa posla okupili i skupili novac da mu kupe još četiri godine radnog staža kako bi dobio penziju, jer su i njega želeli da ostave bez penzije. Dakle, jedini prihod koji je porodica imala bila je penzija mog oca. Dodajte tome da smo bili velika porodica i da je bilo mnogo potrošnje. Nismo imali zemlju da bismo se bavili poljoprivredom, nismo imali poljoprivredno zemljište. Naš jedini prihod je bila ta penzija.
Ono što se trošilo na ljude koji su nas posećivali je bila velika potrošnja za porodični budžet. Tako da sam, videći situaciju u kojoj se nalazi moja porodica i svestan da su ekonomski mnogo propatili, nekako moralno osećao obavezu da vratim porodici i da nešto radim. I bavio sam se fizičkim radom, jer… bilo je nemoguće negde naći [drugačiji] posao. Bio sam neprijatelj države, bio sam izolovan, svuda su me pratili. Dakle, jedini posao koji sam mogao da radim bio je fizički rad. A morao sam da idem daleko, u Zagreb, [i] u Sloveniju, u Ljubljanu. Dakle, to su bila mesta na koja sam morao da idem da radim. Pošto je bilo daleko i bili su veliki gradovi, tako da me ne bi toliko pratili.
Tako sam se neko vreme bavio fizičkim radom i zarađivao za svoju porodicu. A onda sam se vratio na Kosovo. Počeo sam da učim građevinski zanat, postao sam radnik a da to nisam bio [pre] i bavio sam se građevinarstvom. U međuvremenu sam upisao nastavak srednje škole, na daljinu. Završio sam i srednju školu jer je posle ‘90-ih taj pritisak koji smo imali od sistema nekako popustio. Sa paralelnim sistemom obrazovanja koji je organizovan, uspeo sam, pošto pre toga nisi mogao ni da razmišljaš jer sam bio kažnjen. Ja sam bio državni neprijatelj i to se desilo nakon što su građani, narod Kosova nekako rekao ne merama Srbije o oduzimanju autonomije i došlo je do nekakvog ujedinjenja među građanima, Albancima, opštom populacijom. I obrazovanje je ponovo počelo da funkcioniše na neki način, to je bio paralelni sistem ali se to dešavalo svuda na Kosovu.
Anita Susuri: Da li ste se tada upisali i na fakultet?
Enver Dugoli: Ne. Nisam u to vreme jer kako sam rekao, nekako sam odlučio da finansijski doprinesem porodici. Mi smo bili velika porodica i nisam se nosio sa pogoršanom ekonomskom situacijom, nekako sam osećao to kao svoju dužnost. Tada sam takođe upoznao svoju ženu, Šerife, počeli smo da izlazimo i verili smo se.
Anita Susuri: Da li je njoj ili njenoj porodici bio problem to što ste bili u zatvoru ili što ste bili uključeni u političke aktivnosti?
Enver Dugoli: Bio je to veoma veliki problem. U vreme kada sam je upoznao, to je bio veliki problem, jer je to bio onaj najteži period kada je bilo ljudi na koje se još gledalo kao na neprijatelje države. I ja sam upoznao svoju ženu baš u to vreme i bili su progonjena porodica. Njen stric je bio Fazli Grajčevci i oni su kao porodica patili od režima, bili su upoznati sa kaznama i izolacijom države, ali i društva. Iako je bilo protivljenja, čini se da je na kraju taj osećaj ljubavi dominirao. Tako da nismo ni razmišljali o tome da se vratimo ili da ne odlučimo da budemo zajedno i izlazimo.
Dakle, to je bio i trenutak kada smo počeli da stvaramo porodicu, venčali smo se ali smo uvek bili u teškoj finansijskoj situaciji, a i politički. Kada sam upoznao svoju suprugu, između ostalog, želeo sam da joj dam do znanja da je moj put veoma izazovan i da će i dalje biti jer neću odustati od političkih aktivnosti. Dakle, moji patriotski i politički angažmani. Tako da sam joj rekao da, u najmanju ruku, mogu ponovo biti zatvoren, ali mogu i biti ubijen. Ali i ona je prihvatila te uslove.
Godine 1997. dogodilo se ono što sam je upozorio da će ponovo biti u zatvoru. Dakle, kao rezultat mog angažovanja i angažovanja u organizaciji NPOK, Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova, kao član. Bio sam uhvaćen, otkriven, i još uvek ne znam kako. Ali, vrlo rano ujutru, 27. januara 1997. godine, došli su i opkolili celu moju porodicu. Sve naše kuće, a očigledno i komšiluk…
Anita Susuri: Još uvek ste bili u selu?
Enver Dugoli: Da, u selu. Ja sam bio u selu. I uhapsili su me.
Anita Susuri: Zanima me kojim ste se aktivnostima bavili u toj organizaciji?
Enver Dugoli: Aktivnosti u toj organizaciji bile su podizanje svesti građana, da ljudi u pogledu borbenog organizovanja organizuju oslobodilački rat, što znači da je to bilo sa ciljem pokrenemo. Da razgovaramo sa ljudima, da ih pripremimo da je jedini put za oslobođenje bio oružani rat za oslobođenje. Zato što sam se rano uverio da ne možete osloboditi mesto pacifističkim metodama. U početku mi se učinilo da je vladala neka euforija i ljudi su se složili oko jednog rešenja za Kosovo, za Republiku Kosovo. Ali, kako je vreme prolazilo, moglo se reći da to nije donelo rezultate, mislim, pacifističke metode nisu donele rezultate. Postojala je potreba za aktivnim otporom. A pre svega sam mislio da je jedini put preostao put oslobodilačkog rata.
Ceo moj angažman, moj fokus i [fokus] organizacije je bio da mobilišemo ljude, da kontaktiramo ljude i da podignemo svest među ljudima jer smo morali da se pripremimo i borimo za našu zemlju jer nije bilo drugog načina. U okviru aktivnosti delili smo i slogane, delili smo postere, delili smo i tadašnje novine i bili smo zainteresovani da pronađemo linije za snabdevanje oružjem, da prikupimo alate koji bi nam bili potrebni tokom rata. Ali, bio sam uhvaćen, uhvaćen sam pre nego što sam napravio taj konkretan korak da se organizujemo u borbene formacije, i bio sam zatvoren… 27. januara 1997. godine.
Anita Susuri: Gde su vas uhvatili? Da li ste bili kod kuće?
Enver Dugoli: Kod kuće, kod kuće.
Anita Susuri: I poslali su vas u…?
Enver Dugoli: Odradili su istrage u zatvoru u Prištini, a onda su me poslali u zatvor u Lipljanu, i tamo je bilo istraga. Sve dok me nisu vratili u prištinski zatvor i tu je doneta presuda, a odatle su me poslali u zatvor Dubrava, gde sam ostao dva do tri meseca, ’98. Posle slavnog rata OVK, nakon što je ubijen Adem Jašari, posle njegovog pada i pada njegove porodice i događaja koji su se desili u Drenici, oko aprila su nas prebacili u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Zadržali su nas tamo sa grupom prijatelja, tamo smo bili oko godinu dana. A kada su počela bombardovanja, poslali su nas iz sremskomitrovačkog zatvora u niški zatvor. U Nišu smo bili tri dana, pa su nas iz niškog zatvora poslali u Dubravu. Dakle, tu se desio masakr u Dubravi, u zatvoru Dubrava.