Treći deo
Anita Susuri: Devedesete su bile veoma teške godine, ali me zanima kakve su bile za vas? Čime ste se bavili?
Naime Mačastena Šerifi: Da.
Anita Susuri: Mislim da ste ‘94. počeli sa KMDLNJ?
Naime Mačastena Šerifi: Da, da. To sam ranije pomenula, udala sam se ‘89. i posle godinu dana dobila sam sina Koraba, a godinu dana posle toga dobila sam ćerku Kaljtrinu. A onda sam nastavila da studiram. A ‘84, zapravo, moj dever je radio u Savetu za odbranu ljudskih prava i sloboda i bio je bivši zatvorenik. Morali su da se isele u Švajcarsku i ja sam tu videla priliku da počnem da radim. Zaista sam želela da radim tamo jer mi je to u to vreme delovalo kao jedina kredibilna institucija. To me je povezivalo sa kontaktima, sa bivšim političkim zatvorenicima, sa svim aktivistima, bio je duh baklje, sve je plamtelo. Bila je to veoma teška situacija.
Svi događaji koji su se odvijali, štrajk rudara, demonstracije ‘98, ubistva, masovna hapšenja, pa uzurpacija, oduzimanje autonomije, otpuštanje ljudi s posla, pogoršavanje ekonomske situacije porodica, jer su ljudi ostajali bez posla, ljudi su bežali zbog nedostatka bezbednosti nisu mogli da zarade za život. Onog trenutka kada su ljudi otpušteni sa posla, šta su mogli da urade? Mogli ste da vidite profesore kako rade na pijaci, rade kao nelegalni taksisti, tako da je to bila izuzetno teška situacija za naše ljude.
Naravno da smo bili deo te svakodnevice. Počela sam da radim ‘94, prvo sam radila u odeljenju KMDLNJ u Prištini. A onda sam posle kratkog vremena prešla u glavnu kancelariju KMDLNJ. I radila sam u sektoru informisanja, mislim, pripremala sam nedeljne izveštaje. KMDLNJ je imala dnevne informacije stalno. Imali su svoj nedeljni izveštaj koji su objavljivali na internetu i delili u medijima, mislim izveštaj o događajima. Izveštaj se sastojao od informacija prikupljenih na terenu o kršenju ljudskih prava od strane režima i vlasti.
U toj oblasti sam radila sve vreme pre rata, pripremala nedeljne izveštaje. Kada je bilo potrebno, izlazili smo i uzimali izjave ljudi o različitim događajima koji su se desili. Bilo je slučajeva kada su dolazili i davali izjave u kancelariji, a bilo je slučajeva kada smo morali da idemo kod njih da ih intervjuišemo i pitamo šta se desilo. Imali smo izuzetno veliku mrežu aktivista u Savetu za zaštitu ljudskih prava. Procenjuje se da je bilo preko tri hiljade članova, jer su svi gradovi, mesta i sva sela imali predstavnika, kontakt osobu sa KMDLNJ. I mi smo od njih sistematski dobijali informacije, bilo da su slate faksom, preko telefona ili napismeno.
Imali smo formulare za prijavu koje bi popunjavali napolju i koje su nam donosili. Bio je to obiman rad građana koji su uglavnom bili ili politički aktivisti ili politički zatvorenici, ili nastavnici. Ljudi različitih profila. Ali ono što je bilo važno je da su građani Kosova verovali u kredibilitet rada KMDLNJ. I kao institucija smo imali međunarodni kredibilitet. Svi koji su to cenili, svi međunarodni kontakti koji su dolazili u različite posete bilo iz međunarodnih, bilo iz različitih svetskih organizacija, bilo je nemoguće da dođu na Kosovo a da ne posete KMDLNJ. Dakle, uradili smo izuzetno veliki posao, za koji mislim da ima istorijsku vrednost, nacionalnu vrednost, i mora se reći jednog dana, da ovu nacionalnu vrednost država sistematizuje i sačuva.
Možda što se tiče perioda ‘80-ih i ‘90-ih godina, istorija Kosova je zabeležena u KMDLNJ. Mislim, to je bio sistem rada, da sve što se dešavalo na Kosovu, mi smo bili obavešteni u roku od 24 sata. I kažu da… Sećam se, na primer, jednog od naših najpoznatijih aktivista Haljilja Baranija u Mitrovici. On nam je, na primer, slao informacije faksom svakih 15 minuta. O svemu što se dešavalo na teritoriji mitrovačke opštine. Bilo je izuzetnih aktivista. I tada je veliki deo njih učestvovao u ratu, jedan deo je bio uhapšen. Ima ih koji su, na primer, jedan čovek iz Prištine je ubijen od strane srpskih snaga samo zato što su mu pronašli značku KMDLNJ. Mislim, pogubili su ga.
Bio je to izvanredan posao. Ja ga se lično sećam kao vremenskog perioda rada koji je veoma pozitivno uticao na istoriju Kosova i njegovu budućnost. Zato što je bilo puno posla i obaveštavali smo ceo svet o represiji, nasilju i zločinima koji su se dešavali na Kosovu. Dakle, bili smo odličan izvor informacija za obaveštavanje međunarodne zajednice o tome šta se dešava. Mislim, da ne… jer su se takve stvari istorijski dešavale na Kosovu poslednjih sto godina, ali nije postojao sistem informisanja, sa nekim izuzecima. Na primer, 1912. godine bio je jedan, ne znam, diplomata, ili ne znam šta je bio, napisao je knjigu “Albanska golgota”, u kojoj je pisao o zločinima i masakrima nad Albancima Skoplja i Kosova, 1912. godine.
Ali, to su pisali stranci, nije bilo beleški Albanaca. Nikada se tačno nije znalo koliko je ljudi ubijeno, koliko je ubijeno, što je bio genocid sam po sebi. U knjizi se kaže da su srpske snage za vrlo kratko vreme pogubile 150 hiljada ljudi. To je bio veliki posao koji je jednostavno odredio kasnija politička dešavanja na Kosovu.
Anita Susuri: Da li se sećate nekog konkretnog slučaja koji se desio ili kome ste prisustvovali tokom tih godina?
Naime Mačastena Šerifi: Sećam se da su mi ‘89, u vreme demonstracija ‘89, dva-tri puta dolazili u kuću da me uhapse, jer bi okupili sve koje su registrovani da su ranije bili u zatvoru. Ali, srećom, nisam bila uhapšena i kasnije su odustali. Dok sam radila u Savetu, nisam bila lično napadana, nije mi se tako nešto desilo, mislim, ali smo znali da smo stalno pod prismotrom. Automobili Državne bezbednosti su se stalno vozili oko zgrade u kojoj smo se nalazili.
Imali smo kancelarije u prostoriji u kojoj je sada Fakultet islamskih studija, unutar medrese u Prištini, i naša kancelarija je bila javna, bila je otvorena, bila je registrovana kao kancelarija, kao nevladina organizacija. To je tada bilo registrovano, koliko znam, morali ste da ga registrujete u Beogradu i imali smo jako dobre kontakte sa svim aktivistima. Neko vreme dok sam bila tamo, na čelu je bio Adem Demaći, koga jako poštujem i na neki način je moj idol za politički aspekt Kosova. I svi politički zatvorenici su bili deo rada u KMDLNJ. Poštovani profesor Pajazit Nuši, Imer Jaka i mnogo drugih koji su javne ličnosti na Kosovu.
Bio je to izvanredan posao, imala sam neverovatno dobre saradnike. U vreme dok sam ja bila tamo, bila je i Haljime Morina, bila je Violeta Hamiti, bila je Arjeta Emra. Ona je sada direktorka Britanskog saveta ovde u Prištini. Bila je Mimoza Ahmeti, Fahrija Ćoraj kasnije, bio je Ibrahim Makoli, Basri Beriša, bila je Nazlije Balja, dakle mnogo njih koji su i danas javne ličnosti. Bedžet Šalja je bio sekretar kancelarije jedno dugo vreme. Ali bio je to izvanredan rad.
Anita Susuri: Da li ste učestvovali u demonstracijama koje su organizovale žene?
Naime Mačastena Šerifi: Da, da.
Anita Susuri: Sa ključevima…
Naime Mačastena Šerifi: Sa ključevima, sa hlebom, sa belim papirima, za 8. mart se sećam da je bila ona sa belim papirima gde smo tražili mir, hleb za Drenicu, da.
Anita Susuri: Kako je tu bilo?
Naime Mačastena Šerifi: Pa bile su izuzetno organizovane…
Anita Susuri: Čega se sećate?
Naime Mačastena Šerifi: Bila je dobra, dobra organizacija. Bilo je mnogo raznih aktivnosti i ’90-ih godina je počeo ženski aktivizam. Počele su da se pojavljuju prve ženske nevladine organizacije, sestre Ćirijazi, udruženje, Centar za zaštitu dece i žena u Pištini, a onda je postojalo udruženje “Elena” koliko se sećam. Tako su počela prva ženska udruženja, ženski aktivizam na Kosovu.
Anita Susuri: Tokom rata ste bili ovde, zar ne?
Naime Mačastena Šerifi: Da, bila sam do 24. marta. 24. marta sam sa decom otišla u Tursku, sin mi je bio mali, oko godinu dana, a druga dvojica su imala sedam i osam godina. Opirala samse do poslednjeg dana, mislim, kada je počelo bombardovanje, prvo nisam htela da odem. Ali, insistiranje moje porodice, i porodice mog muža i moje, da odemo i da se sklonimo u Turskoj, bilo je veoma snažno. Moj muž je ostao na Kosovu sa roditeljima, u Prištini, a ja sam otišla sa suprugom mog brata i njenim sestrama, otišli smo u Istanbul. Tamo me je očekivao drugi deo porodice.
Imali smo užasno putovanje autobusom. Bio je to užasan dan za mene, imala sam veoma loše iskustvo. Bilo je to loše iskustvo jer sam pre svega bila primorana da odem. Doživela sam jak strah, jer smo putovali autobusom, prošli smo kroz Gnjilane, pa od Gnjilana do Bujanovca i onda smo putovali kroz Srbiju na dan bombardovanja, i to je bilo kao u horor filmovima. Tako smo iz Bujanovca otišli u tamošnji grad, blizu Pirota gde smo prešli u Bugarsku. Niš i Leskovac i svi ovi gradovi. Nismo nikoga videli po ulicama. Čekali smo da nas zaustave i masakriraju.
Mi smo bili prvi i jedini autobus koji je smeo da putuje, sve ostale su vratili jer su u većini bili muškarci. Dok su u našem autobusu bile uglavnom žene i deca, sa nama su bila samo četiri muškarca u autobusu. Dva vozača autobusa i još dva muškarca. Jedan je bio star, drugi mlađi. Ostali su svi bili žene i deca. U autobusu su bile 104 osobe, žene i deca. Bio je to užasan put, jer dok nismo stigli do Bujanovca, policija nas je zaustavljala na svaka dva kilometra, policijski punktovi. Ulazili su u autobus sa maskama, bez maski, sa oružjem, deca su bila prestravljena. I to smo prošli.
Kada smo ušli u Srbiju, nastao je užas psihičkog straha, jer niste videli ljude na ulicama. Svi su bili, roletne su bile spuštene, nije bilo automobila na ulici, sve ulice su bile otvorene. Prošli smo put i niko nas nije zaustavio. Stigli smo u Bugarsku. Kada smo stigli u Bugarsku rekli su: “Vi ste jedini autobus koji je smeo da prođe. Sve ostale su vratili”. Vratili su ih u Bujanovac. U stvari, sećam se da je jedan od autobusa bio Selo Tours [kompanija], prebili su sve putnike jer su svi uglavnom bili muškarci.
Kad smo stigli u Makedoniju, mislim tamo u Bugarskoj oko 8:00 sati uveče stali smo negde da večeramo i videli smo na Euronews da je bombardovanje. Ali ideja je bila da oni [srpska vojska] ne mogu da pruže otpor i da ja odlazim, ali da će se rat završiti za nedelju dana, jer ne verujem da će otpor trajati 75 dana bombardovanja, razumeš? Kad smo sutradan stigli u Tursku, porodica je došla da nas pokupi. Ovde je ostao moj suprug i brat, drugi brat. Stariji brat je ranije otišao sa decom tamo.
Bili smo sa članovima porodice, uslovi su bili izuzetno dobri. Ali bila sam zabrinuta za muža koji je ostao ovde, nisam znala šta se dešava sa njim. Sledećeg dana je bombardovana stara pošta u Prištini i sve telefonske linije su prekinute na toj telefonskoj mreži, tako da više nisam mogla da komuniciram sa mužem. A onda sam saznala da su stigli do našeg komšiluka, ali nisam mogla ništa više da razumem. Dok rođak nije otišao posle izvesnog vremena, moj dever iz Švajcarske je zamolio nekoga da ode i oni su saznali, videli su da su se zaključali u kuću, ali su bili u potpunoj izolaciji i u veoma lošem stanju.
Čim se rat završio, naravno, čim sam saznala da NATO snage ulaze na Kosovo, prvom prilikom odmah sam se vratila sa decom (smeje se). I došla sam u Prištinu, vratila sam se u Prištinu 27. juna 1999. godine. Bio je to izvanredan dan za mene. Bolna radost. Bolno jer kada sam došla u Prištinu, situacija je bila zaista loša. Mislim, pola grada se ispraznilo, više od polovine. Videli biste tu i tamo spaljene kuće. Opljačkane kuće, otvorena vrata, znate, bilo je kao u horor filmovima. Ali onda smo polako stali na noge.
Anita Susuri: U kakvom je stanju bilo mesto gde ste vi živeli?
Naime Mačastena Šerifi: Gde?
Anita Susuri: Vaša kuća, na primer? Stan?
Naime Mačastena Šerifi: Mi živimo u naselju Kacalar, tamo iza Gradskog parka, nekada se zvala Moravska ulica, bila je naseljena uglavnom Romima. Dakle, oko sedam ili osam kuća, najviše deset kuća koje su bile albanske, a u ulici iznad su sve bili Romi. I oni su počinili mnogo zločina. Romi su sarađivali sa srpskim snagama, nažalost, stanovnici tog dela. Ne svi Romi, Egipćani i Aškalije na Kosovu, ali je taj deo Roma uradio mnogo loših stvari. Mnogo su opljačkali, mnogo su lošeg uradili u gradu. Kada sam se vratila, zatekla sam ih kako beže, dok smo se mi vraćali kući, oni su odlazili srpskim autobusima, išli su u Srbiju.
Nažalost, i taj deo je bio bolan, jer sam videla žene i decu kako beže, napuštali su svoje kuće, što znači ponavljalo se bol na sve strane. Bilo mi je žao kada sam videla situaciju u kojoj su bili. Ali nesigurnost, mislim, stvarali su paniku i nesigurnost zbog dela koje je jedan deo njih činio. Dakle, otišli su. Inače, paramilitarci su dosta krali u tom kraju, mislim po onome što mi je muž rekao, tamo su se dešavale strašne stvari. Pljačkali su kuće, nasilno su izbacivali ljude iz kuća, uzimali stvari iz kuća. Dakle, bila je to veoma užasna situacija.
Za vreme bombardovanja, na primer, nekoliko puta su upadali u našu kuću, mislim na paramilitarce i policiju i… Tražili su mog muža, ali ga nikada nisu našli jer je on, u vreme kada su došli… kuća je bila pozicionirana u način na koji nisu mogli direktno da uđu. Uvek je imao priliku da se obezbedi, da se sakrije, da ne bi bio uhapšen. I poslednji put…
Anita Susuri: Da li je i dalje boravio u toj kući?
Naime Mačastena Šerifi: Da, da. Poslednji put kada su ušli u kuću, tukli su mog svekra i uzeli neke stvari. Tu je boravilo i nekoliko porodičnih prijatelja, oni su došli iz drugog grada. I uhapsili su njihovog sina u našoj kući. Tako su uzeli njihov auto i uhapsili sina. To je bilo to. Dakle, ova iskustva su bila… zapravo, poslednji put kada su ušli… ispred naše kuće je bila zgrada, oni su videli kako ulaze [paramilitarne] snage. Bila je jedna porodica iz Đakovice koja nije pobegla. Oni su rekli da kada su paramilitarci ušli, znali su da će se tamo dogoditi nešto jako loše, jer su dolazile u velikom broju i to su bile baš paravojne formacije…
Anita Susuri: Zanima me kako je nakon rata počeo oporavak u vašoj porodici?
Naime Mačastena Šerifi: Da, posle rata sam odmah nastavila da radim u KMDLNJ. Tu sam radila još dve godine, dakle od ‘99. do 2001. Početkom 2001. prešla sam u Centar za zaštitu žena i dece. Tada sam počela više da se bavim ženskim pitanjima i tu sam radila do 2016. godine. Bila sam direktorka tog Centra dvanaest godina kasnije. Imali smo prihvatilište za žene žrtve porodičnog nasilja, taj Centar i dalje postoji i radi.
Zatim sam otvorila sklonište za žrtve porodičnog nasilja u Mitrovici. Kasnije je to preraslo u samostalni Centar i onda sam otvorila jedan u Glogovcu, koji sada vodi Kadire. Ja i Kadire smo zajedno otvorile Centar u Glogovcu. Kasnije se i on osamostalio od našeg Centra. 2016. sam dala otkaz jer je to zahtevalo veliki budžet i bio je veliki pritisak. Bilo je potrebno mnogo rada i jednostavno nisam imala duhovnu snagu da se nosim sa tim pritiskom na poslu i dala sam otkaz. Odmarala sam oko godinu dana i onda sam počela da radim ovde.
Anita Susuri: Sada radite u Komisiji…
Naime Mačastena Šerifi: Da, da.
Anita Susuri: Kako vam sada teku poslovi?
Naime Mačastena Šerifi: Pa, dobro, dobro. Ovde se uglavnom bavim odlukama o kompenzaciji i unošenjem podataka… jer uglavnom ovde postoji procedura, i procedure pregleda treba da prođu preko komisije pa da dokumentacija kompletira, da se unese u bazu podataka i zatim se donosi odluku o obeštećenju. Postoji spisak, nosi se u ministarstvo, tako da ovde postoji nekoliko procedura.
Anita Susuri: Za kompenzaciju bivših [političkih] zatvorenika?
Naime Mačastena Šerifi: Da da. U Centru za zaštitu žena i dece dosta sam radila u oblasti nasilja u porodici i trgovine ljudima. Bila sam deo svih radnih grupa za izradu nacrta zakona o zaštiti od nasilja u porodici, zakona o zaštiti žrtava trgovine ljudima, standardnih procedura za trgovinu ljudima, standardnih procedura za funkcionisanje skloništa. Zapravo sam sama sastavila procedure o funkcionisanju skloništa. Dugo, oko osam godina, bila sam na čelu Koalicije skloništa. Ali posao je bio toliko dinamičan i naporan da sam se jednostavno u jednom trenutku stvarno umorila.
Anita Susuri: Hoću da se vratim i pričam malo o ranijem vremenu. O istoriji vaše porodice 1912. Pomenuli ste da su deportovani sa Kosova u Tursku, da li znate nešto više o tome?
Naime Mačastena Šerifi: Znam samo priču koju sam čula od svoje bake, mamine mame. Umrla je sa 102 godine i imala je vrlo jasno pamćenje. Mnogo toga se sećala i na veoma zanimljiv način opisala kako su otišli sa Kosova. Mislim, njena priča. Inače, nisam imala nikakve druge informacije. Rekla mi je da su 1912. godine, kada su [srpske] snage ušle na Kosovo, nasilno izbacile mnoge albanske porodice iz njihovih kuća. Govorila bi nam: “Nasilno su nas izbacili i sve što smo imali… pobegli smo, na konjskim zapregama, odrasli su odneli sve što su našli u kući za šta su mislili da je potrebno. Bila sam dete”, rekla je, “i sećam se da smo putovali nekoliko dana”, rekla je, “kočijom”. Dok nisu stigli, najverovatnije u Solun, jer je opisala da su se nakon toga ukrcali u voz.
U stvari ne. Ne do Soluna, nego su se vozili na konjskoj zaprezi do Turske. Rekla je: “Bilo nas je”, rekla je, “verovatno oko 30-35 članova porodice”, rekla je, “sa kojima smo putovali zajedno”, rekla je, “pola njih je umrlo na putu”, rekla je, “oko 15 ljudi” rekla je, “smo stigli tamo”, rekla je, “među onima koji su preživeli”, rekla je, “bila je to moja baka”, njena baka koja je imala količinu lira, novca. [Imala je] zlatnu liru sa sobom. Rekla je: “Kada su nas odveli tamo u Bafru nakon što smo stigli u Tursku”, rekla je, “poslali su nas u Bafru“, rekla je, “tamo su nas smestili u jermenske kuće ”, jer je u to vreme bilo etničko čišćenje koje je Turska izvršila nad Jermenima.
Osmansko carstvo je ubijalo Jermene, raseljavalo ih iz njihovih domova, streljalo ih, izbacivalo ih iz kuća i tamo smeštalo Albance. Rekla je: “A onda su”, rekla je, “odmah su uzeli odrasle muškarce i poslali ih u rat”. Tako je bilo…
Anita Susuri: Tokom Prvog [svetskog] rata?
Naime Mačastena Šerifi: Prvi svetski rat. I ona opisuje užas, užas koji su doživeli u pogledu načina na koji su deportovani, načina na koji su tamo smešteni, siromaštva kroz koje su prošli, teškog posla koji su morali da rade. A onda, te zajednice nisu mogle dugo da se integrišu tamo, mislim i dalje, porodica mog strica [sa majčine strane], kada sam poslednji put kao dete išla u Bafru, kako se sećam, uvek su pričali na albanskom. Dakle, u toj zajednici, u tom selu, svi su govorili jedni sa drugima na albanskom i pravili svadbe po albanskoj [tradiciji] i… moj otac mi je to takođe pričao, tako da su mnogo sačuvali tradiciju.
Ove zajednice su bile u ruralnim sredinama, jer su one koje su bile smeštene u urbanim sredinama brzo asimilovale jer su morale da se integrišu. Hteli ili ne, morali su da idu u škole, da se zaposle, da nauče turski, da dobro znaju turski, da se integrišu u tamošnje društvo. Tako da je to doprinelo asimilaciji malo više od onih koji su bili u ruralnim sredinama.
Anita Susuri: Iz kog mesta na Kosovu su otišli?
Naime Mačastena Šerifi: Porodica moje majke potiče iz sela Jašanica kod Kline, između Peći i Kline. Mislim, oni su bili iz tog kraja. Dok porodica mog oca potiče iz Lapa, ali su se davno doselili u Prištinu, dakle došli su u Prištinu.
Anita Susuri: A onda se deo porodice vaše majke vratio?
Naime Mačastena Šerifi: Ne, ne, ne. Oni se nikada nisu vratili.
Anita Susuri: Oni su tamo ostali…
Naime Mačastena Šerifi: Oni su tamo. Mislim, svi su tamo, osim moje majke koja se udala i vratila sa mojim ocem, svi ostali su tu, svi su tu. Uprkos činjenici da su svi moji ujaci i tetke rođeni u Turskoj, govore albanski. Dakle, sa njima komuniciramo na albanskom. Njihova deca su uvek razgovarala jedni sa drugima na albanskom.
Anita Susuri: Dakle, kada se vaš otac odselio…
Naime Mačastena Šerifi: Moj otac se odselio ‘56.
Anita Susuri: Znači tamo su se upoznali?
Naime Mačastena Šerifi: Da, da.
Anita Susuri: Odakle, dakle iz Prištine.
Naime Mačastena Šerifi: Iz Prištine.
Anita Susuri: Sad me zanima i ovaj deo, u vreme Rankovića su ih prisilili da odu ili su otišli…
Naime Mačastena Šerifi: Ne, bili su prisiljeni, bili su prisiljeni. O ovom delu sam više pričala sa ocem, ali i sa dedom jer je on dugo živeo. Mislim, nakon što mi je otac umro, morala sam da provodim dosta vremena sa dedom, jer je on bio imam. I došao je da živi kod nas neko vreme nakon što je moj otac umro, jer je i on bio u Turskoj, tamo je preminuo. I tako sam razgovarala sa njim o detaljima i stvarima. I pričao mi je kako su ih ispitivali, kako su ga fizički maltretirali, kako su ga držali u buradima, u kiši do jutra dok su mu se noge smrzle. Rekao mi je: “I kada sam otišao kući”, rekao je, “moja je odeća bila sva zaleđena, sva smrznuta”. Rekao je: “U tom trenutku sam shvatio da će jednostavno da me ubiju ako se ne odselim”. I tako su ih naterali da prodaju svoje bogatstvo.
Oni su svoje bogatstvo prodali državi i za taj novac su uspeli da kupe samo karte za voz i urednu dokumentaciju, mislim visike, neku vrstu garanta za vizu koju ste tada morali da plaćate, i to je to. Rekao je: “Sve što smo uzeli”, rekao je, “bila je odeća koju smo nosili, 400 kilograma knjiga”, te koje je imao moj deda, imao je 400 kilograma knjiga, “poneo sam ih sa sobom”, rekao je, “i odeću koju smo nosili. Ništa drugo nismo mogli da ponesemo, sve smo ostavili”, rekao je, “oni su uzeli…” Oduzet im je deo bogatstva kada su bili pogubljeni stričevi mog oca, oduzeli su, jer smo imali i vinograde, imali smo kuću, imali smo zemlju. Kao nacionalističko-balistička porodica, [imovina] je bila konfiskovana, a zatim su bili primorani da odmah odu.
Anita Susuri: Znači imali ste pritiska i zbog stričeva?
Naime Mačastena Šerifi: Da, da.
Anita susuri: U redu, gospođo Naime, hvala vam puno. Ako hoćete još nešto da dodate ili ako mislite da ste nešto zaboravili…
Naime Mačastena Šerifi: Verujem da sam sve rekla, ne znam (smeje se).
Anita Susuri: Onda, hvala puno!
Naime Mačastena Šerifi: Nema na čemu!