Drugi Deo
Anita Susuri: Spomenuli ste da ste bili u domu sa nekim proijateljima i da su i oni bili uključeni.
Hatmone Haradinaj Demiri: Da, prijatelji sa kojima sam tada bila u domu, skoro svi smo bili uključeni. Dakle, većina mojih prijatelja, već smo se upoznali, znali smo ko je šta, koji su, u kom pravcu idemo. Onda smo počeli da se organizujemo, da razgovaramo, da razgovaramo, pa bismo pričali kasno uveče, šta smo mislili, “Ne ide dobro,” gledali bismo TV, slušali šta se dešava u Jugoslaviji u to vreme. Postojao je talas mržnje prema nekim ljudima na vlasti, posebno bi pominjali Džavid Nimani, Rahman Morina u to vreme, to su bili ljudi koji su predstavljali Kosovo, koje bismo slušali. Počeli smo da da slušamo njih i parlament i znamo ko je rekao šta.
“Ne, Remzi Koljgeci [alb. Remzi Kolgeci] je dobar, dobar je,” neko bi spomenuo Mahmuta Bakalija,
neko [bi pominjao nekog drugog], pa smo počeli da vidimo zastupljenost Albanaca u tadašnjem jugoslovenskom sistemu i počeli [da se aktiviramo], neko bi se bavio politikom, išli bi da gledaju, “Šta kažeš, šta misliš?” Dakle, to su bile naše besplatne diskusije posle časa, posebno kada smo živeli u studentskim domovima. Dakle, počeli smo sa ovim putevima, pa smo već našli drugi način, mislim, oni bi došli iz Gnjilana.
Zapravo je bilo interesantno jer bi došli da nam malo uliju nacionalizam, bile su i Tetova i Gostivar, te devojke, studenti, jer su tada bili svi krugovi iz Crne Gore i Gostivara, i iz Tetova, i Preševa i sa svih strana . I obično bi došli ovamo, rekli bi mi ovde albanski, tamo se ne usuđujemo da pričamo albanski. Zapravo, jedna od prijateljica je rekla, “Samo zato što sam tražila lek,” rekla je, “u apoteci, pitala sam, ‘Mogu li dobiti ovo,’ rekla mi je, ‘Zašto ne pričaš na makedonskom?’ i samo zato što sam rekla,” rekla je, “lakše govorim svoj maternji jezik,” rekla je, “mučena sam, tučena i ispitivana.” Dakle, u Makedoniji i Gostivaru nisu smeli ni da traže lekove.
I, mislim, one su bile iz Dibre, bile su dve ili tri sestre koje su tamo bile vaspitane veoma, veoma sa patriotskim idejama. A ko je mnogo više video [diskriminaciju], jer sve dok nemate pravo da pohađate fakultet, i da se školujete na svom jeziku, onda im, naravno, nije bilo lako da dođu ovde iz Tetova, i iz Gostivara, i iz Makedonije, iz Crne Gore i svih ovih mesta. Posebno devojke i dečaci, ali smo imali mnogo više kontakta sa devojkama i, mislim, tada je mržnja postala još jača.
Anita Susuri: Kako je bilo pre organizacije protesta iz ‘81, demonstracija. Pre, na primer, o čemu se govorilo, da li se znali za neki dogašaj ili…?
Hatmone Haradinaj Demiri: Bilo je manje-više isto, neka vrsta indirektnog organizovanja, a ne direktnog. Te noći, mislim, neke od grupa ovde, pomenula sam ove moje prijatelje koji su bili u tim [grupama], mislim, tu prijateljicu iz Drenice koja je imala svog rođaka, onu koja je bila jedan od organizatora. Da, nije direktno organizator da kaže, “Preuzimam to [na sebe].” Ali ne znam ni kako se to desilo, kako su bili direktno povezani, pa je bio Gani Koci, bio je Alji Lajči koji je tada živeo sa svojom devojkom, sada mu je žena, ali živeli su zajedno. I bili smo prijatelji i, “nešto će se desiti večeras.” Dakle, svako od nas je bio svestan.
I moj stric mi je napravio kasetu, rekao mi je, “Uzmi ovo.” Sve je napravio uz patriotsku muziku, “Uzmi ovo i pusti u spavaonicama.” Dakle, to je bilo to, ne dajući vam direktno zadatak, uzela sam ga i tako 10. marta uveče skoro niko nije zaspao, ostali smo napolju celu noć. Vreme je bilo baš lepo, bilo je toplo i upalila sam kasetofon na prozoru, studentski dom broj 1, sve te rodoljubive pesme. Onda su se kasnije pojavili neki moji rođaci, uzeli su je, “Sada želimo da je pustimo u studentskom domu broj 3, [domu] za momke.” I to je bila ta muzika.
Neki su bili napolju, neki su znali, neki nisu. Ali postojao je osećaj te noći da niko nije spavao do kasno, pa je svima bila neka, neka sloboda pre nego što je stigla oluja, koja je stigla sutradan. Dakle, svi smo bili, znali smo da se nešto dešava, a ne da direktno dođemo i kažemo… i, mislim, u vreme kada je već počelo, došao je Gani Koci, Alji Lajči i devojke iz grupe. I [razmišljali su] šta da rade, ustao je, otišao u đačku menzu, tada se pridružio veliki deo nas, mi koji smo sve znali.
Direktno smo ušli u [đačku] menzu i doneli sa sobom malo luka, uzeli smo i eksere i stavili ih u flašu, ne znam ni zašto smo ih uzimali, šta smo mogli. Ali, svejedno, to su bile stvari koje smo poneli sa sobom, luk za slučaj da nas baci suzavac. Nismo ni znali ko je dao tu ideju, jer je to bilo prvi put da direktno učestvujemo u demonstracijama sa suzavcem. I tako je to bila noć kada su se ljudi u određenim trenucima pridruživali.
Bahrie, rekla sam ti, [njeno prezime] je bilo Kastrati, bila je malo više obaveštena od nas o tome. U to vreme sam se kasnije sprijateljila sa njom, nisam bila prijatelj sa njom kada je počela ta stvar sa poslužavnikom, da me ne shvatite pogrešno. Ali, kasnije smo se povezali i sa njihovom grupom, povezali smo se sa grupom Tetova, mislim posle 11. marta, tada smo počeli da shvatamo ko smo, na osnovu našeg prisustva na demonstracijama. A onda su počele demonstracije 26. marta, ta je bila ujednačena, još organizovanija.
Iako su nas i ‘81. udarali, bilo je dosta policije, ali 26. aprila, odnosno 26. marta, bila je [policija] iz Niša i posledice su bile loše. Pucali su, ubijali su se studenti, a kasnije je bilo ono što ste spomenuli, 1, 2, 3. aprila, demonstracije, ne samo studenata nego ceo narod, a posebno Priština u to vreme. Oni su se organizovali i onda su i drugi gradovi počeli kasnije, mislim posle ovih. Onda su počele i druge odmazde, ispitivanja, obaveštenja, zatvaranja, pa…
Anita Susuri: Možete li nam objasniti, na primer, malo detaljnije o tome čega se sečate iz tog perioda demonstracija? Jer nakon toga [policija] je ušla i u domove i izbacila studente.
Hatmone Haradinaj Demiri: [Policija] je ušla u spavaonice, jeste, izvukla ih je. U stvari, postoji konkretan slučaj Zeke Sinanija [alb. Zekë Sinani], novinar iz Dečana, zajedno sa svojom verenicom, pretukli su ih. Pobegla sam, tako da nisam bila u svom domu u to vreme, ali su neki od učenika bili u studentskim domovima. Možda smo bili malo veštiji, jer smo znali da se te noći nećemo vraćati u studentski dom, jer smo znali šta se dešava. Neki su pobegli svojim kućama, mi smo išli gde smo mogli, kod prijatelja, gde god smo mogli da nađemo mesto. Možda potpuno neodređeno, ali otišli smo negde, nismo se vratili u naše spavaonice.
Ostali smo u komšiluku… onog ovde, u Bregu i Diellit [naselje], otišli smo u naselje, nepoznatu kuću, ali su nas pustili unutra, mislim, zato što su nam rekli, “Ne idite!” Nije bilo lako, zatvorili su vrata nekim ljudima, mislim, to je bio strah od nekih ljudi koji su bili demonstranti, a neki su se uplašili, ali su nam otvorili vrata. Eh, prijatelji… tako, svako od nas gde god je mogao, neki su uhvaćeni na protestu, mislim, gde su mogli nekoga da uhvate odmah su ga odveli, ko bi pobegao, mi smo pobegli. A kasnije su počele njihove istrage, ko je bio tu, ko je ovo, ko je ono i…
Anita Susuri: A šta je bilo tokom demonstarcija, na primer, bilo je nasilja, ali kakve vrste nasilja? Da li je bilo skandiranja, šta je bilo traženo?
Hatmone Haradinaj Demiri: Da, bilo je skandiranja, “Republika Kosovo!” “Trepča proizvodi, Beograd napreduje.” “Republika, ili na lakši način…” isprva nisu bili ovi, prvo smo rekli, “hoćemo [bolje] uslove,” “hoćemo hranu, hoćemo…,” znate, bili su mekši, posebno na početku protesta u menzi. A onda kasnije postepeno, kao što je uobičajeno, mislim, prvo su to mali a onda su svi počeli da iznose svoje transparente, svaki svoj, pa drugi dok nije došlo do krajnosti. U to vreme je došao Mahmut Bakali, tražili su ga, a on je došao da prekine protest, da kaže, znate, “Vrati se!” Ali, u svakom slučaju, mislim, protest se nastavio, studenti nisu prihvatili [da prestanu]. 26. aprila ja mislim, Gazmend Zajmi je došao, Pajazit Nuši je došao, i bio je još neko, ne sećam se sad, imali smo taj protest između domova, goovrili im da poboljšaju uslove u menzi, da imaju bolje uslove za studente.
I onda oni, nisu mogli da nađu, nisu bili svi predstavnici Jugoslavije, nego je došao onaj koji je bio bolji da razgovara, da nas malo omekša i kaže, “Razmatramo uslove,” a mi bismo po svaku cenu, mislim, ti organizatori, primetili su već. I onog trenutka kada nisu mogli da nam obećaju da možemo da im pokažemo uslove, možda je to bila malo i njihova strategija, jer Pajazit Nuši i ovi ljudi su bili ljudi, nije da su bili bliski narodu, ne, u to vreme bile su izdaje, kako da kažem, izdajnici, jer Albanci…
Sada nikada ne želim da kažem da je on izdajica, jer su se neki ljudi uplašili, a neki su to možda imali, jer smo navikli da etiketiramo, ali ne volim da etiketiram ljude jer je možda u duhu želeo [pomoći] ali se plašio za svoju porodicu ili šta već. Okolnosti su bile kakve su bile. Dakle, mislim, imali smo taj podsticaj, ne znam ni odakle su te zastave, nismo imali ništa, svako svoju zastavu, i krenuli smo, mislim, do studentskog doma. Između spavaonice broj 1 i 3, tada smo išli dole dok nisu došle [policije] iz Niša i…
Anita Susuri: I šta su radili, da li su pucali?
Hatmone Haradinaj Demiri: Pucali su, da. Prvo su nas poprskali vodenim topovima. Kasnije su počeli da bacaju suzavac, ali ne samo suzavac, pucali su i iz oružja. Jer odmah iznad đačke menze gde se ide naviše, čim dođete do škole Ismail Kemali, tog kraja, to su bile te kuće, jer je bilo i Srba, oni su imali svoje kuće. I pucali su, mislim, iz kuća tih Srba, pucali su odatle, pa su pucali i iz oružja i bilo je ranjenih.
Anita Susuri: Govorili ste nam o Srbima, koji su tamo imali kuće, odakle su pucali.
Hatmone Haradinaj Demiri: Da, pa su i njima pomagali, nismo znali da li da pazimo na snage, ili da pazimo na Srbe koji su tamo živeli. Zato su, mislim, ovo bila dva rizika. Naša sreća da smo preživeli, pa smo ušli u đačku menzu, u prostoru gde je sada, bila je ta ambulanta i tamo je bio hodnik i ušli smo unutra i, mislim, ostali smo tu. Posle nekog vremena snage su ponovo počele da dolaze, mi smo bežali, morali smo da bežimo, da idemo na ulicu, u Aktaš 1, 2, 3, gde god smo mogli.
Anita Susuri: Šta se desilo na kraju?
Hatmone Haradinaj Demiri: Na kraju, mislim, spavaonice su se zatvorile, zatvorile su se. Svi učenici su otišli, “Niko više neće ići tamo. Idi uzmi svoje stvari, idi gde god želiš. Idi! Nema više [života u spavaonicama]!” Dakle, od 26. aprila i posle, mislim, te godine, svi domovi su zatvoreni. I studenti, jedni su otišli kuda su mogli u svoja rodna mesta, neki drugi, posle nekog vremena, mislim, posle demonstracija 1, 2. aprila, morali smo da se vratimo kasnije gde god smo mogli da nađemo, neki privatni dom, gde god smo mogli da završimo ispite.
A kasnije se sve promenilo, nije bilo mnogo, mislim, nismo više imali tu slobodu u studentskim domovima, jer do tada nisu mislili da će im svi studenti okrenuti leđa i da će svi studenti bi postali demonstranti i… većina njih. U tom trenutku, mislim, postalo je mnogo teže čak i smestiti se u domove, oni, mislim, samo ako si napravio jednu malu grešku, nisu ti dali da se smestiš. A onda su i fakulteti počeli, mislim, ko je [pre] bio u zatvoru, osuđen, nisu te primili na fakultet.
I ‘82, tačno 11. marta ‘82, jedne večeri su došli i primili nas, odveli su me od kuće, odveli su neke moje drugare u studentskim domovima, neke kod njih. Da nas izoluju jer [se plašili] da ćemo ponovo organizovati [protest] na godišnjicu demonstracija. I oni su došli i odveli nas u izolaciju, ne da bi nas osudili, nego u izolaciju, “Opasni su za zdravlje, za rreth.” I onda, mislim, bili smo zatvoreni, ja, moj prijatelj [prezime] Mehmetaj, Tima iz Isnika, Ljalji Fera [alb. Lali Ferra], koju sam tamo sreo, i mnogi drugi. I onda nakon što smo otišli tamo našli smo [aktiviste] iz Uroševca, iz svih krajeva, sve studente koji su bili tamo, najbolje studente, redovne studente, koje možda znaju. Otprilike, oni već znaju ko smo i šta smo bili.
Zapravo, tamo me je identifikovao policajac iz mog rodnog grada. Rekao je, “Identifikovao sam se ovde, bila je,” rekao je, “redovna”. I on je otišao i obavestio ljude tamo u našem rodnom gradu gde ćemo se vratiti. Rekli su, “Ona je bila tamo [na demonstracijama], on nije bio i… i bio je.” Albanska policija koja je bila tamo, identifikovala nas je i, mislim, znala je. Došli su i odveli me iz moje kuće.
Anita Susuri: Zanima me da li je bila neka aktivnost kojom ste se bavili nakon demonstracija dok vas nisu uhapsili?
Hatmone Haradinaj Demiri: Mi smo se posle toga bavili aktivnostima, mislim, ne takve aktivnosti da izađemo [na ulice] jer je to rađeno. To su bila ta pitanja, bilo je odmazde, bilo je zatvaranja, bilo je onih… Bilo je vreme da se reformišemo, opet je bilo pitanje odmah… jer, mislim, počelo je, zatvaranja, grupe. Počele su da se osuđuju, različite grupe, nije bila samo grupa iz Dečana, bilo je grupa odasvud. U tom trenutku je to bilo vreme kada smo morali da se malo odmorimo da bismo se reorganizovali. Čak i tada, mislim, ne da smo stali, ne da smo nešto direktno uradili, nego smo imali dosta diskusija, istih rasprava o onome što se tada dešavalo. Izrazili smo ono o čemu smo razmišljali, šta je bilo s tim, šta je bilo sa ovim, šta je bilo sa onim.
Bilo ih je više, diskusije su bile konkretnije, znali smo šta se dešava. Prethodno nismo razmišljali o tome, uradićemo to i, dobro, uradiću to, ali možda neću biti u toj poziciji. U to vreme su neki ljudi već bili zatvoreni i onda smo počeli da imamo svoje prijatelje… oni su bili zatvoreni i… U tom trenutku su već bile različite okolnosti, nije baš lako, nije baš lako organizovati i direktno izaći tamo, jer u tom trenutku jugoslovenska država je već postavila svoje obezbeđenje, oni su ga stvarno dobro postavili, i nije bilo tako lako direktno izaći tamo. Iako smo morali da budemo pažljivi i da se predstavimo kao poslušni, mekani, da ne…
Anita Susuri: Mislim da su tad uveli i policjski čas i okupljanja su prestala…
Hatmone Haradinaj Demiri: Da, bio je [policijski čas], da, dugo su bili zabranjeni, nisi mogao ništa. Ako ste zaglavili u Prištini, bio je policijski čas i više niste mogli, mislim ko je [bio van svog grada]… bilo je to negde 26, 27, 28. marta, ko je otišao kući, otišao, ko ne, zaglavili bi u Prištini. Nismo mogli da se vratimo, jer je bio policijski čas. I oni su mislili da nemamo gde da odemo, ali na sreću većina nas je ugostila studente u svojim domovima, ko je imao mogućnost.
Anita Susuri: Rekli ste da na dan kada su vas uhapsili, došli su u vašu kuću, da li se sećate kakav je bio dan, kako je reagovala vaša porodica?
Hatmone Haradinaj Demiri: Pa nisu reagovali, probudila sam se ujutru i zapravo tog dana, otišla sam na pauzu, bila je subota, nedelja, i razmišljala sam da odem u Peć da kupim nešto u ponedeljak, bila sam spremna da idem u Peć, spremala sam se u štiklama, jer mi je palo na pamet da će neko doći kod mene, mislila sam da će se nešto desiti ako nas uhapse u domu ili će nas uhapsiti dok se bavimo aktivnostima, znate, kada sam išla na demonstracije. Ali sigurna sam da su dobili informaciju i kako sam bio spreman da odem u Peć, da izađem u grad i kupim nešto, za svoju porodicu i za sebe, pošto je bio vikend.
Policija je došla u moju kuću, zvali su moje roditelje, moj otac je rekao, “To i to, došli su, ‘Znate li zašto, ili šta ste uradili?’” Ja sam rekla, “Ništa, ništa kod nas.” mislim, nisam želela da moji roditelji brinu i bila je sreća što nisu ušli unutra, čekali su na vratima. Nisu mi dali vremena ni da se izujem, išla sam tamo u štiklama, a one su bile jako visoke i nisam bila spremna za to, misleći da ću ići u Peć. Međutim, mogla sam da kažem svojoj sestri, da joj kažem, bila je mlađa, bila je u srednjoj školi, imala sam nešto materijala Jusufa Gervale u to vreme, neke časopise.
Rekla sam, “Ništa,” rekla sam, “samo one,” rekla sam, “možeš,” rekla sam, “ako ne uđu unutra, možeš da ih uzmeš i spališ,” rekla sam, “barem to sakrij.” Pa ih je moja sestra uzela i sklonila. Otišla sam, mislim, otišla sam u Dečane, u Dečanima su mi rekli, “Moraš u Peć.” U Peći, “Priština te je tražila“, a ja sam došla ovde i ostala oko 24 sata na stanici ovde u Prištini. Policija me je odvela, mislila sam da će to biti samo intervju ili pitanja, pokušaću. Kad je počeo da pada mrak, mislim, pala je noć, u tom trenutku sam znala da…
[Intervju je ovde prekinut]
Anita Susuri: Govorili ste nam o danu kada su vas uhapsili, došli su u vašu kuću, odveli vas, doveli su vas ovde u Prištinu. Da li je to bilo u prištinskom zatvoru?
Hatmone Haradinaj Demiri: Na početku ne. Sekretarijat Unutrašnjih Poslova, zvao se SUP, tako se zvao, Sekretarijat Unutrašnjih Poslova. Ostala sam tamo oko 24 sata, od popodneva, oko 16:00, do sledećeg dana u 22:00 ili 23:00, ne znam. Pa su dolazili s vremena na vreme, ispitivali nas, “Recite nam šta ste radili?” Šta to i to, mislim, uvek, mislim [rekli smo], “Nismo ništa uradili,” “Reci nam istinu, bolje za tebe da nam kažeš istinu, ti si student, ne ugrožavaj svoju karijeru, započni karijeru i ostavi te stvari iza sebe, one nisu dobre za tebe. Prevarili su te, država se ne može podeliti.” Znate da su pokušavali da nas ubede, “Ti si dobra devojka, dobar student, ne pravi probleme svojoj porodici.” Pa, misleći da mogu da nas ubede, pokušali su da budu fini prema nama, da počnu sa svojim rečima, kao i obično, kao i uvek na ispitivanjima.
Ali, mislim, bila sam odlučna u tome. Bila sam u tome i, mislim, naši ideali nisu bili u tome da kažemo sve. U svakom slučaju, odlučeno je, pokušali su [da me ubede] nekoliko puta. Dolazili su da me ispituju, pustili bi me da se odmorim, “Jesi li razmišljala o tome? Razmisli još malo o tome, sve ćeš nam reći za sat vremena.” Ponovo posle sat vremena, posle dva sata, tako je trajalo oko 24 sata. Dolazili su i ispitivali me s vremena na vreme, uvek misleći, “Uverićeš se, pustićemo te, samo pričaj,” “Nemam šta da kažem, ništa nisam uradila. Ako sam ja kriva, a ti misliš da sam nešto uradia, grešiš. Ima drugih ljudi okolo, i oni rade mnogo gore, ja nisam ništa uradila,” pa sam bila…
Na kraju, mislim, Ismailj, mislim da je bio inspektor, došao je poslednji. Rekao je, “Odlučila si da ideš u zatvor,” rekao je, “mi moramo,” rekao je, “da donesemo odluku da idemo. Ali,” rekao je, “Hoću da ti kažem nešto, pitaj,” rekao je, “nekog iz tvog sela, kad izađeš, nadam se da ćeš izaći,” rekao je ovako, “pitaj,” rekao je, “i oni će ti reći ko sam ja.” Znaš kao, da me ubede. Rekla sam, “Ne moram nikoga da poznajem,” rekla sam, “Ne moram. Ko si ti, nisam došla da te upoznam, ti,” rekla sam, “imaš svoj posao, ja imam svoj, hajde,” rekla sam, “Ne smeta mi uopšte, došao sam ovde džabe, došao sam ovde bez razloga,” znaš, to sam rekla. Međutim, rekao je, “Pitaću te samo jednu stvar,” rekao je, “reci istinu,” rekao je, “kada odeš.” “Nemam koju istinu da kažem.”
U tom trenutku smo čekali još oko tri, četiri sata, dobili smo odluku, pismo da idem u Mitrovicu. Dakle, onog trenutka kada su mi doneli taj dokument, tada smo imali sreće što smo bili jači. Moja drugarica iz Kamenice, odveli su je iz Kamenice, družile smo se, bile prijateljice, ali nismo bili tako povezani, ne baš, poznavali smo se, družili smo se, ali nismo tako povezani. I u tom trenutku se desilo da smo tamo otišli istim kolima, policijskim kolima. Jedan od nas sa ove strane, jedan od nas sa one strane, bila sam ovde. Poznavali smo se, bili smo prijatelji sa fakulteta, književna grupa. Žena koja je bila sa nama, bila je Albanka, pitala me je, “Odakle si ti?” Rekla sam, “Ja sam iz Dečana, ne znam,” rekla sam, “ovu žena.” Mislim, ako bih joj rekla da je poznajem, prijateljicu, jedva su čekali da se tako nešto desi.
Ono što je takođe bilo interesantno, pre odlaska u Mitrovicu išli su da nam uzmu otiske prstiju, fotografije, ovo, ono, informacije, boju očiju i… i ja sam otišla i videla sam ime moje prijateljice, te iz Dečana, prikovanu za zid, njeno ime je bilo na toj listi, a ja sam gledala, ko god je bio tamo da se slika, užasno mesto, izolovano, mračno. Uzeli su nam otiske prstiju, videla sam njeno ime, rekla sam sebi, nema je. Tamo smo je našli, otišla je jedno veče, odveli su je iz njenog doma. I desilo se, otišli smo u Mitrovicu, kada smo otišli u Mitrovicu, kao što to obično biva, te procedure da skinemo cipele i ostalo, i dokumente i ostalo.
Ušli smo, ja sam ušla unutra, moja sreća, našla sam drugu prijateljicu koju sam poznavala od ranije, koja je bila ćerka Kadrija Osmanija, a njen tata je takođe bio zatvoren. Ona je bila u potpuno istom zatvoru, a meni je bilo mnogo lakše kada je već imala iskustvo u zatvoru, imala je i iskustvo od svog oca. Da, tačno u istom zatvoru i njen otac je bio deset godina pre nje i sudbina je bila da su i otac i ćerka bili u istom zatvoru. A poznavala sam njihovu porodicu, mislim, jer smo se poznavali od ranije, i ona bi nas malo vodila, dok se ne prilagodimo životu u zatvoru. Ali bila je naša sreća što smo bili iz različitih mesta, bila su dva studenta medicine iz Uroševca, ja sam bila student književnosti, jedan je bio iz Orahovca, [student] prava. Dakle, svi ti prijatelji, a onda smo proveli vreme zajedno iako smo bili u zatvoru, upoznali smo se, delili smo taj ideal, gore od toga nije moglo…
Anita Susuri: A kada su vas uhapsili, da li ste znali zašto vas odvode? Jer nisu vas zapravo uhvatili da radite nešto loše.
Hatmone Haradinaj Demiri: Ne, nisu, nisu nas uhvatili. Ali, mi smo već bili pod prismotrom, mislim, rekla sam vam i ranije, mislim, rekla sam vam i ranije, već smo bili pod prismotrom. Bili ste na demonstracijama, bili ste ovde, bili ste tamo, znali su ko je šta uradio, pa su već imali informaciju. Pre odlaska, mislim, bilo je nekoliko inspektora u to vreme, govorim o Albancima, uvek Albancima, dolazili su u domove. Mislim, obično su dolazili u studentski dom, ulazili i izlazili, gledali ko se s kim druži. U stvari, bila je jedna žena iz mog rodnog grada, danas je profesor i neću da joj pominjem ime jer se osećam loše, ali me je upozoravala dva-tri dana kada sam bio u studentskom domu. Rekla je, “Rekla si,” rekla je, “da sam ja špijun.”
Ali u stvari ja apsolutno nisam znala za to, ili nešto u vezi sa tim, zapravo sam joj se divila kao ličnosti. A kada mi je to rekla, rekla sam, “Gde sam to rekla, kome sam to rekla?” Zato što to nisam rekla. Rekla je, “Jesi.” Studentski dom broj 5 se tek otvorio i očigledno su napravili neke udobnije uslove, već smo se smestili i imali smo neku vrstu kuhinje, imali smo male ringle i tamo bismo spremali [hranu], rekla je, “Ovde si rekla,” rekla je, “u kuhinji.” “Ne,” rekao sam, “reci mi kome sam to rekla,” rekla sam, “jer o čemu smo pričali u kuhinji? Nismo razgovarali o tome da je neko špijun u kuhinji, ili ko je to, ko je ovo.”
I zapravo sam to videla, mislim, na trenutak, jer smo kasnije videli da će neki ljudi doći da se druže sa njima, neki inspektori iz [Državne] bezbednosti, oni će doći i da se druže sa njima. I tu sam nešto primetila, bili su u studentskom domu da gledaju ko se s kim druži i šta radimo. I onda je bilo ovo, utakmica sa Slovenijom, kada su devojke igrale košarku u hali 1 Tetori, otišli smo tamo i onda su zaključali vrata da ne bismo mogli da odemo, ja sam izašla kroz prozor u papučama i ljudi su to zaista dobro opisali. Oni su napisali, rekli su, “Ona je izašla kroz prozor.” I otišli su pravo u salu 1 Tetori da protestuju, jer tada su, mislim, bili protesti posle onih koje sam ranije pomenula, sada sam se setila.
Dakle, posle ‘81. tada su se organizovale utakmice, za tu utakmicu smo otišli u halu 1 Tetori i tu smo počeli, protestovali smo, glumili da branimo igrače. Ali i to je postalo neka vrsta, neka vrsta protesta kao za sport. Ali da vam pravo kažem, pričali su o odjeku… sada da budem iskrena, ne sećam se slogana koje su tamo skandirali. Ali, to je bila velika pobuna, i oni su posle zaključali vrata i studente su pretukli, ali sva sreća da smo bili blizu ulaza, jer su mnogi bili prebijeni dok nisu otišli, jer je to postao protest tamo, posle svega…
Anita Susuri: I policija je intervenisala…
Hatmone Haradinaj Demiri: Policija je, naravno, intervenisala. A ja, mi, nisu nas pustili kroz vrata. Nosila sam papuče, izašla sam u papučama i… kada sam otišla tamo, rekla sam, “Nisam bila na utakmici,” rekla sam, “jer mi se nije svidela utakmica.” Rekli su, “Ti si,” rekli su, “i nosila si papuče iz studentskog doma,” rekli su, “izašla si kroz prozor.” I, mislim, da, tako je odlučeno. Uslovi tamo, možda svi to kažu, ali stvarno je bilo kao u zatvoru, bilo je strašno. Dakle, uslovi su bili minimalni, mislim, ništa, niste imali pravo da izađete napolje, a mi smo morali da ispunimo naše fiziološke potrebe unutar ćelije, tako da je to bilo nešto najstrašnije što nekom može da se desi. Bilo je strašno jer nisi mogao, pa samo noću kad bi legao i kad si se probudio ujutru kada se oglasilo zvono. Ustao si iz kreveta i morao si da ostaneš da sediš na zemlji, mislim, bio je to veoma tvrd podni jastuk i nisi imao gde da se osloniš, u krevetu. Hrana, poznato je da je bila izuzetno loša. Tada je počelo, ispitivanja.
[Intervju je ovde prekinut]
Hatmone Haradinaj Demiri: Obično su me ispitivali van zatvora, zakon koji je tada važio u zatvoru, nisu mnogo mučili ljude ako su ih ispitivali, ali ja lično i mnogi drugi, govorim lično, svaki put kada su me vodili iz zatvora i poslali me u Sekretarijat u Mitrovici, mislim tamo smo doživeli najnehumaniju torturu, ja sam doživela najnehumaniju torturu. A ja sam ih doživela upravo od bivše profesorke, ona je radila u Dečanskoj gimnaziji i iz gimnazije je prešla u Sekretarijat unutrašnjih poslova. Došla je zajedno sa inspektorom iz Drenice, Lutfi Ajazijem, čije ime želim da pomenem jer je on zaista bio kriminalac, a i ona zajedno sa njim. Podsticala ga je rečima, on je koristio nasilje.
Ne znam kako su drugi zlostavljani, ali su mi rekli oni koji su bili sa mnom u ćeliji. Rekli su da nisu videli težu torturu dok su bili u zatvoru od onih koje sam ja doživela, ja sam, mislim, celo telo mi je bilo u modricama. Sledećeg dana su oni koji su bili sa mnom u ćeliji otišli i protestovali, pa su protestovali, štrajkovali glađu, dok direktor zatvora nije obavešten. Uprava zatvora je došla tog dana jer nisam mogla ni da stojim na nogama. Poslali su me kod doktora… Bila sam potpuno ukočena, mislim, otprilike dva, tri dana. Bila sam ukočena. Ali imala sam sreće što sam imala svoju drugaricu, ona me je spasila, jer je bila budna cele noći stavljajući mi mokre peškire na telo. A ona kaže, “Iznenađena sam kako si i danas na nogama.” Mislim, neke stvari su se desile kasnije.
Anita Susuri: Da li vas je ta žena, ta profesorka, maltretirala?
Hatmone Haradinaj Demiri: Ta profesorka, još gore. Mislim, kako kaže ona izreka, “Podstrekač je gori od izvršioca.” Mislim, rekla je, “Nikad nećeš završiti fakultet, mi ćemo te izbaciti. Nećeš završiti školu, hoćeš da upropastiš sistem. Hoćete da upropastite Jugoslaviju. Ko si ti i reci nam ko te je naterao da to uradiš, ko? To i to…” Ona ga je huškala, on bi me udarao, pa su me doveli u, ne znam ni sama, trenutak…
Anita Susuri: Zašto su vas toliko mučili?
Hatmone Haradinaj Demiri: Bilo je pitanje da smo mi, rekla sam vam, poreklom iz mog sela, i znali smo da ako se prezivate Haradinaj, to je problem čak i ako ništa niste uradili. Međutim, to je bilo to, plus, ona je bila iz mog rodnog grada pa je tačno znala šta se tamo dešava. A ona je upitala, “Da li me poznaješ?” I bila sam tvrdoglava, rekla sam, “Apsolutno te ne poznajem, ne znam ko si.” “Ja sam profesorka.” Rekla sam, “Ne poznajem nijednog profesora koji tuče studente, ja ne,” rekla sam, “nikad u životu.” I govorim vam istinu jer sam se tamo zaklela i to sam im rekla, obratila sam im se, rekla sam, “Ako izađem živa, zaista ću postati profesorka,” rekla sam, “ako me ne ubijete ovde,” rekla sam, “ostaće,” rekla sam, “neko će reći da je neko izgubio život u zatvoru zbog vaspitača. Ali,” rekla sam, “onog trenutka kada budem otišla da radim u obrazovanju, ohrabrili ste me da nikada ne pomislim da radim nešto drugo osim obrazovanja. Ali ako dođem do mesta gde ste vi, nijedan učenik neće biti mučen od strane mene i neću zloupotrebljavati [školski] registar kao što ste vi uradili.” I tu se još više naljutila.
Anita Susuri: Kako je ona bila profesor, i da li je radila sa tom namerom da…
Hatmone Haradinaj Demiri: Ne, napustila je, napustila je posao, napustila je gimanziju i prešla na drugu poziciju u Ministarstvu unutršnjih poslova, radnica SUP-a, kako su ih tad zvala. Tako da se prebacila na istraživanje i napustila svoju profesiju. Još uvek je živa.
[Intervju se ovde prekinuo]
Anita Susuri: Govorili ste nam o profesorki koja vas je mučila.
Hatmone Haradinaj Demiri: Dakle, upravo ono o čemu sam pričala, zove se Zira Kastrati [alb. Zyra Kastrati], ona je iz mog rodnog grada. I kažem {uzdahne}, zaklela sam se, zaklela sam se, tako sam joj se na neki način zaklela, i nastavio sam svojim putem. Bilo je zaista teško ići na univerzitet nakon izlaska iz zatvora, nije bilo lako. Tada su već počeli da se suočavaju sa isključenjem, na fakultetu je formirana disciplinska komisija. I da, naša sudbina, zvao nas je profesor, mislim, zvala nas je grupa profesora koji su formirali komisiju i rekli su, “Bili ste u zatvoru,” rekli su, “ima jedna stvar,” rekli su, “mi smo uradili za vas,” rekli su, “potrudili smo se, vi,” rekli su, “koji ste pušteni iz zatvora,” rekli su, “stavićemo vas u pretprogon, one koji su u zatvoru i osuđeni su na jednu ili dve godine,” rekli su, “proteraćemo ih, jer su ionako u zatvoru.”
Onog trenutka kada su pušteni, oni su već odslužili kaznu, a, mislim, ako su bili osuđeni na dve godine, bili su isključeni sa fakulteta na dve godine. Kada su pušteni, ta duga kazna je već bila završena. Dakle, za to su se pobrinuli profesori fakulteta. Zato sam imala sreću da sam bila pred isključenje sa fakulteta. To je bilo upozorenje jer nismo ostali mirni.