Prvi deo
Anita Susuri: Gospodine Diljavere, ako možete da se predstavite, da nam nešto kažete o vašoj porodici, poreklu…
Diljaver Pepa: Zovem se Diljaver Pepa, rođen sam 1955. u Peći. Dolazim iz jedne prosečne porodice, građanske, koja se celoga života bavili zanatstvom, fotografijom. Inače, moj otac je u ranoj mladosti radio i kao trgovac, bio je po celoj Jugoslaviji, bivšoj Jugoslaviji tada… šetkali su se zbog trgovine, ćilimima, i… A stric mi je bio fotograf… prvi fotograf koji je postajao je bio Riza Pepa, ali nažalost njega su ubili devetsto… devetsto… ‘43, druge, ne zna se tačno. Sad, ko ga je ubio, da li su ga ubili partizani ili balisti to je enigma, još uvek nisu uspeli da dešifriraju.
Tako da, moje detinjstvo, kao i mojih vršnjaka tada, je bila škola, igra. Imali smo radnju, od ’55, faktički kad sam se ja rodio, a i ranije. Sa svojih pet-šest godina sam već počeo da idem u radnju, ne da radim jer sam bio mali, ali da im odnesem neku vodu, da im nešto pomognem, idi kupi ovo, idi kupi ono. Tako da sam zanat započeo malo onako više, sa 15-16 godina. Mislim, znao sam toliko da sam mogao da radim. Osnovnu školu sam završio u Peći, “Miladin Popović”. Gimnaziju “11. maj”, tako se tad zvala, sad je “Bedri Pejani”, u Peći. Studije sam započeo ‘74. na Pravnom fakultetu. Prekinuo sam na trećoj godini. Zbog različitih razloga.
Anita Susuri: Htela sam da vas pitam o radnji vašeg oca. Gde je bila ta radnja i kako se vi kao dete sećate dakle tog… kako je izgledala ta radnja? Čega je bilo unutra? Kakvi su ljudi dolazili?
Diljaver Pepa: Da. Radnju smo faktički imali… rekoh ranije ‘50, ‘55, ali ja se toga ne sećam jer sam rođen ‘55.. Ali imali smo radnju… kako se ja sećam i ako [poznajete] Peć… ne znam koliko poznajete… sad je tu robna kuća. Tu smo imali [radnju] do ‘73. Radnja je faktički bila povezana s dugom čaršijom, u jednom redu. Radnja je bila dosta opremljena, kažem za to vreme. Bilo je reflektora, ali ne reflektori sa blicom kao sada nego sa svetlom. Bila je jedna velika kamera, gde su se slikali, za dokumenta, radi zabave. Tada je bilo jako interesantno da ideš da se fotografišeš. Ljudi bi se spremali nedelju dana ranije, “Idemo da napravimo set snimljenih fotografija”. Tako da, radnja je bila jednostavna… mislim ovako, znaš, ne kao što su sad razni ateljei, ali je funkcionisalo.
Tada je bilo malo fotografa. U Peći je, na primer, postojalo dva-tri fotografa. Foto Pepa, Foto Gaši, Foto Nazmia, i tako. Tako da, sve vreme, posle škole, kad sam bio u osnovnoj školi, išao sam u radnju. Moja mladost je više bila provedena u radnji nego na ulici, u naselju, tu kući gde sam se igrao. Tako da je to neka…
Anita Susuri: Rekli ste da ste profesiju nasledili od vašeg strica, koji se prvo bavio…
Diljaver Pepa: Da.
Anita Susuri: … fotografijom. Da li znate više odakle… kako se on bavio fotografijom? Kako je došlo do toga da se on bavi ovom profesijom?
Diljaver Pepa: {Slegne ramenima} Koliko su nam objasnili, jer ja ne poznajem strica… znam ga samo s fotografije. On je kao mladić od 17-18 godina… sad da li je bio u Zagrebu ili gde… tada su putovali zbog trgovine, zbog nečeg i započeo je zanat od… ne znam sad, znate, nisam siguran od koga i počeo je da se bavi fotografisanjem. Kad je došao u Peć, odatle… tada u Peći uopšte nije postojao fotograf, nije ih bilo. Možda je postojao ali… mi ne znamo baš. Tako da se bavio fotografijom. Tada stric nije imao radnju, nego je radio u kući. Tada su uslovi bili izuzetno teški. Morao je da fotografiše u kući, da… da sredi mračnu komoru. Tada je to bilo kao kupatilo, tu su sve pokrivali… i tu su morali da rade, da razvijaju filmove, da razvijaju fotografije, da ih suše i tako.
I pošto su strica… faktički on je nestao ‘42, ‘43. ne znam, onda je otac nastavio. Pošto je njemu ostala neka aparatura, neka oprema, u Peći nije bilo fotografa, i on je tako nastavio. Tako da je on počeo da se bavi time, ostavio je trgovinu, jer je pre tata imao i trgovačku radnju, pre nego što je počeo s fotografskim zanatom. I počeo je s fotografskim zanatom … pomalo, pomalo, počele su sestre… Imao sam tri sestre. Jedna… najstarija nije radila. Ljirije Pepa je radila, ona druga sa Mersije Pepom. One su se faktički celoga života bavile fotografijom. Stariji brat, Skender, i on je studirao… svi su studirali ali svi negde… nešto se desilo i prekinuli su studije. Posle Skendera, ja i moj drugi brat, on… Faktički svi smo se bavili fotografijom, cela porodica, osim majke i starije sestre (smeje se).
Anita Susuri: Pomenuli ste i trgovačku radnju koju ste imali… interesuje me sa kojim mestima se trgovalo, možda sa Istanbulom, ili Evropom, sa Jugoslavijom, ova mesta koja su više… Hrvatska, Slovenija?
Diljaver Pepa: Tada koliko… prema rečima, što se kaže, majka kaže… trgovalo se sa Istanbulom, sa Grčkom. Sada bivša Makedonija, Skoplje, tada je faktički bio Kosovski vilajet… po tim regionima. U Albaniji, u Skadru, jer je Skadar bio kao najbliži grad ovde… tamo su često odlazili. Trgovali su svačim. Kad je otvorio radnju, tada je bila kao sada neka mala prodavnica, znate, bilo je svačega. Ali toga se ne sećam, samo ono što sam čuo tako da… ja se sećam kada smo bili fotografi, kad smo imali kuću kod robne kuće. Tu smo radili… postojala je do ‘74. ‘74. smo izašli… pošto je Opština eksproprisala da bi sagradila robnu kuću, dali su nam radnju prekoputa i tako smo nastavili.
Anita Susuri: Interesuje me i kako je tada bilo… dakle, kada ste vi bili dete, kako se sećate… naroda ili kakav… kako da kažem… vi ste bili kao… možda su trgovci bili u boljoj ekonomskoj situaciji. Kakav je Peć bio grad? Kakav je bio narod?
Diljaver Pepa: Peć kao Peć, jako lep grad (smeje se). Što se tiče života u to vreme… ja sam živeo u jednom naselju prema Kapušnici gde su svi faktički bili… bili su svi jednaki. Mi kao zanatlijska porodica smo živeli dobro. Uslovi školovanja su tada bili, znate, pričam o bivšoj Jugoslaviji, bili su kao što znamo, besplatno školovanje, zdravstvo. Ali život u celini je bio dobar, znate, ne mogu reći da smo imali neke posledice. Iako je po selima bio, znate, progon i… kao sakupljanje oružja, viška, mnogo su patili, ali ja kao dete se ne sećam da smo ono. Bili smo prosečna porodica znate, nismo bili, nismo bili toliko bogati ali ni… prosečno u Peći. Faktički celo naselje je bilo takvo, znate… plus zanatlije su živele još bolje jer su imale prihod svaki dan, znate, nisu čekali kraj meseca da dobiju plate.
Koliko se sećam u Peći, tada je bilo i dosta fabrika, postojalo je negde desert fabrika. Bilo je generalno razvijeno, znaš… u poređenju s drugim gradovima Kosova, bilo je razvijenije. I to je to što se tiče…
Anita Susuri: Vi ste možda bili mnogo mladi tada, ali da li se sećate Rankovićevog vremena, dakle ‘60, ‘65. kad su ljudi odlazili. Da li imate neko, kako da kažem, neko sećanje vezano za to…
Diljaver Pepa: Sećanja iz razgovora na primer, jer ja sam tada bio mlad, bila je ‘55, ‘60. kad je većina odlazila za Tursku. Iz razgovora sa starijom sestrom… faktički tata je uvek čuvao neka dokumenta u… imali smo kući jedan metalni sanduk, tu je držao jedan dnevnik. Nakon smrti oca, kad je umro ‘70, ova sestra dok je prelistavala pokazala nam je dokumenta… faktički imali smo spremljenu dokumentaciju da odemo za Tursku, ‘55. godine, te godine kad sam se ja rodio. Ali sestra se svojim insistiranjem suprotstavila odlasku tamo. Ona je bila malo starija, faktički bila je dvanaest godina starija od mene, imala je negde 15-16 godina, već je bila u gimnaziji i mnogo se suprotstavila. Tako da smo se spasili odlaska u Tursku. A što se tiče Rankovićevog vremena, samo iz razgovora ovako, nije da se nečeg sećam…
Anita Susuri: Da, bili ste jako mali. Hoću još malo da vas pitam o radnji, rekli ste mi kad ste počeli, možda kao 15 godišnjak, ali mislim da ste bili još mlađi kad ste išli sa sestrom po selima da slikate…
Diljaver Pepa: Da, da, da. I, kao što rekoh, u radnji sam počeo sa pet-šest godina, odlazio sam da nešto počistim, da… da im pomognem, kao dete što voli svugde da se meša. E tada je radila sestra, Ljiria… bila je jedna od, mislim tata, ali tata je već počeo polako-polako da sestrama dopušta da vode radnju, tako da, dve sestre, Ljirija i Mersija. I ja kao, faktički… tada su to zvali šegrt, da očistim radnju ujutro… tada nije bilo da imaš kanalizaciju, vodu i to… da napuniš vodu… jer voda za fotografiju mora biti čista… zamenljiva. Tako da mi je ceo život otišao, kao što rekoh malo pre, više u radnji nego što sam bio u naselju da se igram s drugovima. Kad sam napunio negde 14-15 godina, tada sam već počeo da učim.
Da se vratim na pitanje o selu… imao sam devet, deset godina, sad ne znam baš ono… imao sam devet godina, deset godina, sad ne znam baš… i desila se promena lične karte. Iz sela u Metohiji je bilo malo problematično da žene dolaze da se fotografišu… znaš, takva je bila situacija… manje-više. I došao je jedan… vođa sela iz Prilepa koliko se sećam, neki Dulja, tako su ga zvali. Razgovarao je s tatom… to je bilo ‘69, ‘68. godine… sad ne znam baš tačno… ‘Da li možete da dođete da fotografišete?’ On je znao da sestra radi tu i dogovorili su se s tatom, sa sestrom… i otišli smo ja i sestra. Ja sam bio dete, ja sam držao pozadinsko platno, ili nešto kako bi joj pomogao.
I počeli smo od sela Prilep, tako da smo sva metohijska sela, od Prilepa do Dečana i… Streoc ovamo… ovamo sa druge strane prema Prištini, Zahaću i tamo smo fotografisali. To je bio dosta veliki posao tada, znaš, sva metohijska sela, za dokumenta, za ličnu kartu. I veliki posao i… i materijalno je bilo interesantno jer se dobro i zarađivalo tada. Sećam se kao danas, jedan televizor… tada samo što su se pojavili televizori. Moja sestra sa tim [novcem] “Evo abej”, rekla je: “uzmi kupi kao poklon jedan televizor”. Tada praktično nije bilo televizora, bili su jako retki. I ovo…
Anita Susuri: Da li vam se desilo nešto na primer… interesantno ili…
Diljaver Pepa: Tu smo svašta interesantno videli tada, sela nisu bila razvijena kao sada. Kad smo ulazili, ono što zovemo madža, tu su spremali jela, tu su bile… Bilo je mnogo interesantno, znaš… da ne ulazim sad u detalje.
Anita Susuri: Da li ste primetili, na primer razliku između grada i sela? Da li je bila velika razlika?
Diljaver Pepa: Au sad… da, razlika je bila velika jer… tada je selo bilo zapostavljeno, mislim, mesta, gde su živeli. Više su se bavili poljoprivredom, stočarstvom, tako da su životu malo davali [značaja]. Bilo je, koliko se ja sećam, kula ili kuća gde su živeli je bila podeljena, deo za žene, deo za muškarce, gde su jeli, gde su pili, gde su zajedno spremali tu… i tako. Činilo mi se vrlo interesantno. A u gradu je bilo drugačije, znaš, uslovi su bili malo bolji, malo… Ali čovek navikne, adaptira se, znate, kad sam to video onda mi se činilo kao rutina, bilo mi je isto.
Anita Susuri: Kakve ste materijale tada koristili za razvijanje fotografija? Kako je išao taj rad? Gde ste nalazili te materijale?
Diljaver Pepa: Tada, u to vreme, mislim, na Kosovu nije bilo nikog ko je radio sa hemikalijama, sa ovim… uglavnom smo se snabdevali u Zagrebu. Tada je bila jedna firma koju su zvali Foto-tehnika… Fotokemika, gde su proizvodili te… hemikalije. To su bili razvijač, fiksir, faktički sada to zovu izbeljivač… (podrigne) izvinite… različiti papiri, filmovi, fotokemika. Tako da, tamo smo išli da se snabdevamo. Od ‘70. otvorili su predstavništvo u Skoplju, Fotokemika Zagreb. Tako da sam često išao sa sestrim Ljirijom u Skoplje, da nabavimo materijal. To je bio razvijač, bio je izbeljivač, papiri, filmovi.
Tada su filmovi bili drugačiji, nisu bili kao… vi ste mlade, ne znam koliko se sećate, filmovi u rolni, bili su filmovi u staklu, u setovima. Tako da je bilo dosta problematično da se nabave ali… kad se baviš jednim poslom koji voliš, onda se snađeš. Rad s fotografijom… u radnji je bio dosta težak. Fotografija koja se radila, nakon fotografisanja si morao da uzmeš to, taj film da razviješ. Film se razvio, onda, onda tu si imao jedan, kako mi kažemo, stres… možda je zažmurio. Jer ti ne možeš da vidiš kao sad… u digitalnom, na telefonu, “Slikaš se… a oči”. Pokvari to, zaustavi, izbriši. Tako da, i to je bio neki stres.
Kad je dobro ispadalo, onda se taj film trebao osušiti. Osušio bi se dobro i stavljali smo u aparat. U aparat si onda morao papir, znaš… sad da vam opisujem, dugačak je postupak. Papir uđe ispod, aparat pušta zrakove svetlosti kroz taj film i ta fotografija se tu inkorporiše. Onda uzmeš fotografiju i staviš u razvijač. Sve ovo o čemu pričam se dešava u mračnoj komori. Tu je jedno malo svetlo, crveno, kako bi imao neku orijentaciju. Tu se fotografija razvija. Vidiš da si dobio ono što si tražio i onda se to stavi u izbeljivač kako bi zaustavio proceduru razvijanja, jer ako ostavimo duže onda to postaje tamnije, pokvari se. Staviš u izbeljivač. Ostaviš tu neko vreme, sat vremena, dva sata, tri sata, zavisi, i to se dobro ispere. Nakon ispiranja, uzme se fotografija.
Postoji jedna interesantna stvar koju ljudi ne znaju. Mi smo fotografije sušili na staklu. Jedno je staklo bilo na primer [veličine] metar sa pola metra i to staklo bismo lepo očistili, onda smo… faktički dečjim puderom, stavljali smo puder da bi se staklo sijalo, lepo. I mokre fotografije smo ređali na staklo. S novinama, imali smo nešto kao valjak, tako smo to zvali, novine kako bi upile vodu. Kad smo brisali vodu, videlo se i ostavljali smo stakla blizu, ili negde gde je bilo vruće ili… leti smo ostavljali napolju kući. Od vrućine, sunca… sušile su se, sušile, sušile i došlo je do gotove fotografije. Tako da je bio jedan postupak… onda su kasnije izašle mašine na struju. Bilo je… bile su… imali su ploče tu, sušile su se, vadili su.
Anita Susuri: Do koje godine ste koristili ovaj postupak?
Diljaver Pepa: Sa ovim postupkom smo nastavili bogami… ja sam došao ‘74. Faktički do ‘74, ne… ‘78-‘79… ‘80-ih su već počele kolor fotografije. Mislim kod nas, jer su počele malo ranije. Bogami dosta vremena je to trajalo, znate, ne sećam se godine baš ali… sećam se da smo ‘85-‘86. faktički kupile prve mašine. Bile su za kolor fotografiju. Tada se to zvalo osušena fotografija, jer izlazi skroz spremne, iz sistema… od početka do kraja, samo izvadiš osušenu fotografiju. Brat, Skender, ih je kontaktirao… neke mašine u Nemačkoj. Došle su mašine. Tako da je započelo… doba kolora.
Anita Susuri: Koliko je vremena trajalo da jedna fotografije bude spremna? Dok ne… izađe finalni proizvod…
Diljaver Pepa: Vratiću se malo unazad. Kako sam ja prvo počeo ovaj… da učim zanat. Bila je nedelja i nedeljom smo obično išli u radnju da je očistimo. Tada su podovi bili od dasaka, bojili smo ih sa raznim uljima, znate, zbog čistoće. U međuvremenu je došla jedna mušterija, nedeljom nismo radili, [došao je] da se slika. Ja sad… ne sećam se da li sam imao deset ili dvanaest godina. Rekao je: “Hoću da se slikam”. Mislio sam kako da ga slikam, a fotografije su mu trebale nešto brzo. I ja sam skupio snagu i rekao da ću da probam, ako se nešto desi zvaću ili sestru, ili tatu i reći ću mu. Uzeo sam, imali smo neke aparate light. Ti aparati su tada bili veličine dlana. Stavljali smo film… film… filmovi u rolni su se već pojavili. Stavljali smo film… i slikao sam ga. I sad njemu kažem: “Dođite za sat vremena, za sat vremena i videćemo šta ćemo”. Otišao je, ja sam ga fotografisao. I uđem spremim brzo film. Samo mali komad filma i to uzmem da razvijem. I na sreću, dobro je ispalo. Tako da, od tad sam počeo da učim zanat. Onda su već počeli da mi daju zadatke koje sam mogao da odradim, nešto jednostavnije…
Anita Susuri: Koliko vremena je na primer trebalo…
Diljaver Pepa: Trebalo je… za razvijanje fotografije. Na primer, jedno pranje filma je trajalo pet-šest minuta. Onda postupak sušenja, dok bi se osušilo, to je oduzimalo dosta vremena ako nisi imao… tada nisi imao ni fen da osušiš na primer. Ali je trebalo negde blizu, gde je vruće, blizu peći ako je bila zima. Ako je bilo leto, stavljali smo na sunce da se malo ovaj… A proces fotografije… i tu je rad trajao negde pola sata… razvijanje, čišćenje, sušenje. Tako da, manje od sat vremena, mislim, da napraviš jednu jednostavnu fotografiju, manje od sat vremena, dva sata, teško je bilo da se napravi…
Mi smo obično pravili fotografije preko dana. Uveče smo ih nosili kući i kući… ono što sam ranije objasnio sa staklom… i… uveče smo ih sušili. Ujutru kad ustanemo, uzeli bismo fotografije koje su pale sa stakla, samo smo sakupljali i [išli] u radnju. To je bio jedan postupak. Ja sam faktički do ‘81. radio u radnji. Tako je bilo… jer je ‘74. sestra došla u Prištinu, zvali su je s Medicinskog fakulteta da radi kao fotograf. Ostali sam ja, sestra i brat. Druga sestra je bila Mersija, brat i ja u radnji. Ja sam ‘78. otišao u vojsku, ‘79. sam završio vojsku, ‘80. u radnju, ‘81. sam došao poslom u Prištinu.
Anita Susuri: Pre nego što nastavimo, imam samo još jedno pitanje u vezi radnje u Peći. Da li je u to vreme bilo mnogo zahteva za fotografisanje i… rekli ste za lične karte i za…
Diljaver Pepa: Da…
Anita Susuri: …dokumnta ali i za… zašto su još ljudi dolazili da se slikaju?
Diljaver Pepa: Osim za dokumenta, dolazili su za fotografije… da prave fotografije raznih veridbi, čak i svadbi jer tada [fotografi] nisu išli po svadbama da slikaju, došli bi nakon što su se uzeli, obično je dolazila cela porodica. Ne znam, ranije sam spomenuo, slikanje je bila velika ceremonija. Morali su nedelju dana ranije da se spreme, da kupe odeću… jer nisu išli u svakakvim stvarima da se slikaju. Tako da je bila procedura… radnja je bila… imala je svoj atelje. Tako da je bilo i muškaraca, i žena, dece, cela familija se slikala. Bio je dobar posao, znate, nije bilo toliko mnogo posla, ali dovoljno za dobar život.
Onda smo imali… vojska… tada su bile kasarne. Obično su oni izlazili subotom, nedeljom, vojnici. I morao sam da radim jer su dolazili da se slikaju… da imaju uspomenu na vojsku. Tada su pravili fotografije… imao si jedan šablon… na srpskom je bilo, na primer, šta ja znam: “Uspomena iz Jugoslovenske narodne armije” tada. I dosta je bilo, znate, subotom, nedeljom posla s vojskom. Onda je tata pre izlazio i po… u Peći postoji jedan veliki park, lep park, zove se Karagač, bio je mnogo lep park. Nedeljom su porodice zvale da ih slika po parku kako se šetaju… tako da je to bio taj posao. A amateri, kako ih mi zovemo, na primer da se sami slikaju, to je počelo kasnije… uslovi, nije bilo uslova da imaš fotoaparat tada. Ali vremenom počinju da se pojavljuju i aparati, filmovi, počeo je posao sa raznim amaterima i tako.
Anita Susuri: Vi u srednjoj školi, u kojoj školi ste bili?
Diljaver Pepa: U gimnaziji “Sami Fr… “11. maj”, sad “Bedri Pejani”. To je bila škola… sećam se jednog slučaja kad su došli iz Albanije neki Pećanci koji su pobegli, ali su uspeli da se tu vrate. Tada je Albanija bila… ja se sećam malo onako iz sećanja, iz razgovora… Pećka gimnazija je tada bila kao da završiš neki fakultet negde, toliko je bilo, znate, jaka škola što se tiče obrazovanja, profesora, a i učenika. Bili su malo jači nego sad, pričam za sadašnju situaciju. Ja volim da malo kritikujem, znate… otvorilo se mnogo škola, ali kvalitet nije toliko… a iz gimnazije ‘73-‘74. sam upisao Pravni fakultet…
Anita Susuri: U Prištini?
Diljaver Pepa: Ovde u Prištini. Faktički, ja sam od ‘74. u Prištini, s nekim prekidima. Kao što sam ranije spomenuo, ‘78. sam otišao u vojsku, tada u bivšoj Jugoslaviji, ‘79. sam odslužio. Fakultet sam malo ostavio sa strane, morao sam opet da se vratim u radnju kako bih im pomogao, kako bih radio… do ‘81. ‘81. sam došao u Prištinu. Ja sam…
Anita Susuri: ‘81. ste, dakle, konačno došli u Prištinu…
Diljaver Pepa: ‘81…
Anita Susuri: I radnju…
Diljaver Pepa: Da sa… ne radnja ‘81. U stvari, to je povezano s demonstracijama. 1. aprila ‘81. sam započeo rad kad su nas pozvali. Taj dan su bile masovne demonstracije po Prištini. ‘81. dolazim i faktički u Dardaniji, ovde jako blizu… gde mi je danas radnja, vidim poređane autobuse, bili su poređani. I mislim se u sebi, kaže: “Prvi je [dan u mesecu], možda su radnici dobili plate, iz Ramiza Sadikua”. Kad sam napravio još nekoliko koraka ovamo, kad sam video rulju demonstranata, tada sam samo… zna se kako je bilo ‘81… masivne demonstracije u Prištini, 1. aprila, 2. aprila… mi smo taj dan startovali na poslu, kad su me zvali u Muzeju revolucije.
Anita Susuri: Šta ste još videli… da li je bilo mnogo policije, nasilja… čega je bilo?
Diljaver Pepa: Čega nije bilo. Bilo je mnogo policije… masa je bila toliko velika da… ni policija se nije videla od tolike mase. Ali kad su počeli da bacaju suzavac, kad su počeli bogami i prave petke, onda se već stvorilo malo više panike. Ljudi su počeli da beže, da ovaj… Ja sam došao, morao sam da nađem sestrin stan, jer je Ljirija već bila ovde u Prištini od ‘74. Znao sam, bio sam nekoliko puta, ali u tom haosu čovek se malo pogubi. Ali našao sam stan, otišao sam. Onda više nisam mogao da izađem. Dobro, bio sam radoznao da izađem da vidim šta se dešava, kako se dešava, znate, ali nisu me pustili da izađem te noći, jer to je trajalo do kasno, demonstracije.
Sutradan smo morali da se javimo, 2. aprila, morali smo da se javimo na posao. Faktički bio je jedan sastanak s direktorom, bivšim direktorom, Muhamedom Šukriujem, on nas je pozvao. Ali situacija je bila… dok sam izlazio iz stana, tada je živela… živeli smo kod kružnog toka, a sastanak smo imali kod stadiona Prištine. Tu je bila Zajednica kulture, tu su nas zvali na sastanak. Putem, polomljena stakla, automob… polomljena vozila, svugde pucnjava od strane policije. Ali, {slegne ramenima} bio je haos, veliki haos, i tako smo počeli polako da radimo.