Prvi Deo
Anita Susuri: Gospodine Šerafedin, možete li nam reći svoje ime, prezime, datum i mesto rođenja, nešto o vašoj porodici.
Šerafedin Beriša: Zovem se Šerafedin Beriša, rođen sam 9. novembra 1954. u Prištini, u siromašnoj radničkoj porodici. Moj otac je radio u gradu u cvećari i obezbeđivaoje petočlanu porodicu sa svojim prihodima…
Anita Susuri: Gde se nalazila, cvećara, gde je bila u Prištini?
Šerafedin Beriša: Cvećara je bila u ulici koja vas vodi, na putu do kružnog toka Ise Mustafe, kako ga zovu, tamo, pre nego što stignete na benzinsku pumpu, preko puta nje. U ambasadi Hrvatske, u blizini hrvatske ambasade, bila je gradska cvećara. Sadili su i sadnice i održavali ceo grad. Drveće koje je zasađeno u Ekonomskoj školi je posadila ta generacija i skoro sva gradska stabla, veliki broj su uklonili, ta generacija ih je posadila posle rata. Negde oko ‘50-ih.
Anita Susuri: Pričali ste mi o porodičnoj istoriji i o tome kako su došli u Prištinu.
Šerafedin Beriša: Da, prvi iz moje porodice koji je došao ovde je bio Hajrulah Fetah Beriša [alb. Hajrullah Fetah Berisha]. Došao je ovde između 1820-1825, ne znam tačno, došao je samo sa svojom majkom. Ne znam razlog zašto su samo on i njegova majka jer nisam uspeo da saznam. Došao je u grad, ovde je živeo. Oženio se kad je odrastao, Hajrulah se oženio devojkom iz grada, ona je bila iz porodice Toperljaku [Toperlaku]. U stvari, tokom tog vremena, nakon što je moj deda odrastao, zvali su ga Fejze [alb. Fejzë] Toperljaku jer su ga odgajali ujaci. Došao je ovde sa četiri godine, prvi Hajrulah, ali je i moj deda [alb. Fejzulah] Fejzullahizgubio oca sa šest godina. Dakle, odgajali su ga ujaci.
Hajrulah je imao četvoro dece, da, imao je Fetaha, Fehmija, Fejzulaha i Fetije. Najmlađa je bila devojčica. On, jedan od njih, Fetah, bio je vojnik u Turskoj [osmanskoj] vojsci još kada je ovo područje bilo pod Turskim [Osmanskim] carstvom. Umro je ali ne znamo gde, ni moj deda nije znao kada mu je brat umro. Njegov drugi brat je preminuo u Prištini od bolesti. Taman kada je došlo vreme za venčanje, verio se i sve, [tada] je umro. Moj deda je živeo… i tetka mog oca, sestra mog dede, živela je do ‘72, umrla je 1972. Dok je moj deda umro 1977.
I moj deda je imao petoro dece, tri sina i dve ćerke. Bili su to Nazmi, Ismajl, Fetah, Dževrije [alb. Xhevrije] i Fahrije. Od svih njih, samo Dževrije je sada živa u 86. godini, svi ostali su umrli. Moj otac se tada oženio i imao je petoro dece. Ja sam najstariji, a tu su moj brat Dželadin [alb. Xheladin], Fehmi, Šeriban i Nerdživan [alb. Sheriban i Nerxhivan] i Bastri. Poslednji, Bastri, je najmlađi. Svi smo živi…
Anita Susuri: Ispričali ste mi još jednu priču koja je zvučala interesantno, kako da kažem, vaš stariji stric koji je tamo bio u vojsci i pobegao je iz vojske…
Šerafedin Beriša: To je bio moj deda.
Anita Susuri: To je bio vaš deda?
Šerafedin Beriša: Osam puta je bio vojnik, osam puta su ga mobilisali. Pošto je bio dete bez roditelja, siroče, a oni su mu obukli vojničku odeću, da pošaljemo nekoga o kome nema ko da brine. Bitni ljudi iz grada su ga prijavili umesto da pošalju svoje sinove, bez njegovog znanja. Bio je u mnogim arapskim gradovima, čak je zaista dobro naučio arapski, a znao je i turski. Pričao mi je da je jednom pokušao da pobegne od turske vojske i hodao je okolo, lutao, a nije znao gde da ide.
Rekao mi je jednom, rekao je, “Bio sam umoran,” rekao je, “ušao sam u kuću, jednu štalu, video sam jasle za krave i tamo sam spavao. Ali,” rekao je, “sanjao sam da mi je sestra donela hranu, bio sam gladan, ustao sam i otišao plačući. Na putu sam ugledao Arapku i ona me je pitala, ‘Zašto plačeš?’ Rekao sam joj, ‘Plačem jer se ovo desilo i sanjao sam gde mi je sestra donela hranu,’ iznela je ona, rekao je, ‘dve pite,’ jer su tada imali puno tih pita, “a ona mi je dala dve pita.”
“Pojeo sam ih,” rekao je, “malo sam umirio glad. Na putu sam,” rekao je, “video neke žene koje su pred vratima odvele svoje malo dete i rekle su, ‘Hoćeš li da otpevaš nešto ovom detetu jer ga ne drži jedno mesto, bačen mu je urok,” ta sujeverja. Rekao je, “Rekao sam neku duu,” rekao je, “koju sam znao. Dali su mi,” rekao je, “nešto novca i sa tim novcem sam,” rekao je, “preživeo dva dana. Imao sam dovoljno da jedem. Lutao sam okolo, lutao i vratio se u kasarnu gde sam ponovo bio vojnik jer nisam znao kuda da idem.”
Anita Susuri: Nije znao kuda da ide.
Šerafedin Beriša: I rekao mi je, “I mi smo se razboleli,” mislim da je to bio tifus, rekao je, “bilo je doktora koji su došli iz Engleske i izlečili nas.” Zanimljivo, pevao je pesmu rata u Čanakaleu, to je u Turskoj. Ali otpevao je u dve verzije, albanskoj i srpskoj, mislim turskoj, izvinite. Pitao bih ga, “Zašto?” Rekao bi, “Tamo sam to naučio kao vojnik, naučio sam to na turskom, ali onda sam to čuo i na albanskom i pevao na albanskom.”
Anita Susuri: Da li ju je on preveo ili je već postojala [na albanskom]?
Šerafedin Beriša: Ne znam, ne znam. Postoji jer ljudi pevaju o ratu u Čanakaleu. A ja sam bio ovde u gimnaziji, gimnazijalac, to je na glavnoj ulici i onda postoji sokak da odem do moje kuće. Čuo bih ga kako je peva sa kraja ulice. Zanimljivo je jer je umro u svojoj sobi, nikad nije jeo hleb a da ga nije prepekao. Čuo bih ga kako žvaće kad sam ja u dvorištu, [hrskav] hleb, čulo bi se krrup, krrup {onomatopeja}. Bio je veoma jak do poslednje godine života.
Anita Susuri: Koliko dugo je živeo?
Šerafedin Beriša: Prema zapisima, 105 godina. Ali prema nekim istorijskim događajima o kojima bi pričao, mi bismo izračunali oko 115. Sad ne znam koji… ali čak 105… Bio sam mali i rekao bih mu zato što bih ga zvao starac, govorio sam, “Ti živi koliko želiš, ja ću živeti dve godine duže od tebe” (smeje se). A i ja se sada šalim, kažem da sam sklopio ugovor sa dedom [da živim] 117 godina, ali nije zapečaćen, samo je između mene i mog dede (smeje se). Sada, ne znam.
Anita Susuri: Zanima me kako se vratio.
Šerafedin Beriša: Vratio se jer su se ti arapski kontingenti vratili. Kad se vratio, otišao je… i oženio se malo kasno. Imao je prijatelja koji je bio brat moje bake. Bila je mnogo mlađa. Zapravo, često bih se šalio jer sam zvao njenu staru majku, pitao bih je, “Kako znaš dedu?” Rekla bi, “Uvek ovako, sa bradom.” Zato što je bio malo stariji kada su se venčali, a imali su mnogo dece, ona koja su živela, jer je troje umrlo. Jedan od njih je bio sa posebnim potrebaam, nije znao šta je to strah ili bol. Baka bi mi rekla, rekla je, “Došao bi,” rekla je, “psi su ga ugrizli, ali on to nije hteo ni da opere.” Ali onda je podigla decu, mog oca, moja dva ujaka i svoje dve ćerke.
Anita Susuri: Šta je on radio nakon toga…
Šerafedin Beriša: On je bio pastir jer je odrastao u siromoštvu, odrastao je bez oca, brinuo se o ovcama drugih ljudi ovde u Prištini.
Anita Susuri: Da li se sećate nekoh priča o tome kakva je Priština bila tada? Rreth? Uopšte Kosovo? Mislim, na osnovu njegovih priča.
Šerafedin Beriša: Da, pričao bi mi o nekim mestima koja su bila u polju, na primer, deo koji ide prema Podujevu, Kodra e Trimave [naselje] kako ga oni zovu, to su bila sve polja. A onda, put koji te vodi… i do, da, tamo je bila prodavnica kod Kodra e Trimave, ne sećam se, bilo je groblje. Uklonili su sve i prodali zemlju, kasnije su tu gradili kuće. Deo puta do Kolovice, oko 300-400 metara iza Tehničke škole, to je bilo brdo, sve je bilo groblje. Gradsko groblje. A onda, bilo je, u Prištini je bilo mnogo çeshme, [persijski; česmi] koje su izgrađeni od zemljanih cevi, snabdevane su vodom.
Postojala je česma koju su zvali Çeshmja e Hynilerëve. Tamo je bio starački dom, ima još jedna stara kuća od ćerpiča. Zapravo, kada sam rekao jednom radniku u Arhivu Kosova, rekao sam, “Pogledajte kuću Hiniljer,” rekao je, “Kako to mislite [kuća] Hiniljer?” Rekao sam, “Zvali su ih Hiniljer,” stari stanovnici. I do nedavno je postojala česma. A onda, gde je moja kuća, to je ulica Hadži Zeke [alb. Haxi Zeka], pa ulica Envera Beriše koja vas vodi do nove Medrese, a mi smo to zvali Kajnak. Tamo je bila česma, voda je bila gazirana. Ali kada je reka Pištevka presušila, ta česma je prestala da radi.
Anita Susuri: Voda je bila gazirana?
Šerafedin Beriša: Da, da. Ali ne toliko kao, na primer, flaširana gazirana voda, ali je prirodno bila gazirana. A onda je bio mlin, u ulici Lapi. Često, kada je padala velika kiša, voda se spuštala iz tamošnjeg sela Goljak, bilo je slučajeva da je poplava srušila stogove sena kako su bili postavljeni zbog jake kiše. A kod džamije je bio i most, često bi bio poplavljen i voda bi išla iznad normalnog nivoa. Šta drugo da kažem? Ali, ne znam da li sam vam rekao, mislim da je ovde, iza pozorišta, Veluša bila pokrivena, reka. Zato što je bio pokriven [tamo u početku], a onda je bio pokrivena do Taukbahčea [naselje] tamo. Kao dete sam išao ispod nje, iza pozorišta bih išao na reku i išao bih tamo gde su kancelarije asambla Šote, na stadionu u Prištini, tamo smo išli. Ali nije bilo mnogo…
Anita Susuri: Da li ste plivali ili?
Šerafedin Beriša: Ne, nije bilo puno vode. Bilo je ispod kolena, nije bilo mnogo vode. Ali svakim danom je bilo sve manje. Interesantno, možda skačem sa teme na temu, reka Prištevka je tekla iz sela Goljak. Moji ujaci žive u obližnjem selu, Makovac. Kada sam išao kod njih morao sam da hodam po mostu, bio je samo za jednu osobu, bila je daska jer nisam mogao da hodam u reci jer je nivo vode bio iznad kolena. Sada nema ni kapi vode, voda je nestala. To su neke stvari kojih se ukratko sećam, kako da se izrazim.
Anita Susuri: Rekli ste da je vaš otac radio u…
Šerafedin Beriša: Cvećari.
Anita Susuri: A vaša majka? Ona je bila domaćica?
Šerafedin Beriša: Domaćica, domaćica. Moj otac je završio školu gde je gimnazija, tada je to bila osnovna škola. Bio je najbolji đak u razredu, nije to bilo nešto što je samo govorio tek tako, već je to rekao i direktor Bankosa, a bio je i Izjadin Osmani, dečji lekar, bili su drugovi iz razreda. A direktor banke mi je rekao, “Mi smo bili ništa u poređenju sa tvojim ocem.” Ali to su bile imućne porodice, išli su dalje i studirali u medresi u Skoplju. Jedan od njih je nastavio… jer su u Skoplju bile dve medrese. Jedna od njih se zvala Kralj Aleksandar, druga Isa Beg.
Anita Susuri: Možda je jedna bila za muslimane, a druga za…
Šerafedin Beriša: Bilo je mešano, ali jedna od njih je bila javna, Kralj Aleksandar, i Isa Beg je, siguran sam, bila u vlasništvu nekog čoveka koji je osnovao. I nije više mogao da ide tamo jer je morao da plati.
Anita Susuri: I završio je gimnaziju…
Šerafedin Beriša: Ovde je završio, bio je najbolji student, sa najboljim ocenama.
Anita Susuri: Sami Frashëri.
Šerafedin Beriša: Sami Frashëri, ali to je tada bila kao osnovna škola, trajala je četiri godine ili koliko je već bilo. I zanimljivo je jer mi je moj otac rekao kada je branio svoj diplomski rad, rekao je, “Ljudi iz komisije su mi rekli, ‘Ako oženiš Srpkinju, pružićemo ti obrazovanje.’” Moj otac je rekao, “Ne.” Zgrabio je crevo i radio u bašti. Imali smo i baštu i prodavali smo naše produkte na pijaci.
Anita Susuri: Niste mi rekli iz kakve je porodice vaša majka došla?
Šerafedin Beriša: Porodica moje majke je živela u selu Makovac, prezivaju se Krasnići [alb. Krasniqi]. Njen otac, moj deda se zvao Martir, kasnije je postao imam. Imala je još četiri sestre i dva brata. Moja majka je bila mirna osoba, veoma ljubazna. Moj otac je bio malo strog jer je bio pravedan, nikada nije prihvatao nepravdu i govorio je šta misli ko god ta osoba bila. Nije dozvolio, na primer, da bude zloupotrebljen iako je ta cvećara bila državna, nikada nije imao ni jedno seme cveća u džepu. Bio je veoma pravedan.
Zapravo, ponekad bih mu rekao, “Previše. Previše radiš!” U jednom slučaju, organizacija mu je ponudila zemljište gde je naselje Pejton. Bez naknade, plus dali bi mu kredit za izgradnju kuće. I nije ga uzeo. Pitao sam, “Zašto to nisi prihvatio?” Rekao je, “Nisam to prihvatio jer bismo bili dužni ljudima kojima je država to oduzela.” “Ali vi to niste zaplenili, niste bili uzrok konfiskacije.” “Ne,” rekao je, “nisam želeo.” On to nije prihvatio.
Anita Susuri: Htela sam da pričamo o običajima, na primer, u vašoj kući, ili vaša majka, kakva ste pravila imali kod kuće? Kako ste bili organizovani kao porodica?
Šerafedin Beriša: Moja majka je bila najstarija mlada jer je naša porodica živela u kolektivu. Bio sam najstarije dete među decom mojih ujaka i tako dalje. Mnogo sam pomagao majci jer sam morao, sa svime, da spremam hranu, da je šaljem radnicima u polju i u bašti. I pomagao sam joj, pekao hleb, čistio dvorište. Uvek sam pomagao majci, sada pomažem i ženi. Imam pravo, kažem, jer sam i mami pomogao (smeje se). Moja majka je bila žena sa sela, ali se posle izvesnog vremena prilagodila gradskim običajima. Jedino što nikad nije naučila da govori turski. Moja baka je znala, a moja majka nije. Nikada nije naučila ni srpski ni turski.
Imao sam komšije Srbe, ali nisam naučio srpski. U petom razredu osnovne škole, pošto smo imali, imao sam šest predmeta na srpskohrvatskom jeziku. Nije bilo albanskih nastavnika, postojao je taj predmet Osnove tehničkog obrazovanja, nastavnik je hteo da me obori jer je bio Srbin. Ali pošto je ceo razred insistirao, dao mi je dvojku i prošao sam. Tokom leta, iz inata, uzeo sam, bile su sportske novine Tempo, tako su se zvale. U početku nisam razumeo, razumeo sam samo šut, gol, aut, ništa drugo. Razumeo sam te pojmove jer sam gledao fudbal. Čitam i čitam, čitam celo leto. Kada sam krenuo u sledeću školsku godinu, svi su bili iznenađeni. Profesor je rekao, “Znao si, samo nisi hteo da pričaš, ali si znao srpski jezik.” A onda sam to tečno govorio. Naučio sam iz novina.
Anita Susuri: Da li se sećate kako je vaša kuća izgledala u vreme kada ste bili dete, vaše naselje?
Šerafedin Beriša: Kuće su bile, većina od pletera, one od blata. Naša kuća je bila, imali smo, bila je malo sofisticiranija, mislim, bio je i podrum, jer je dvorište bilo nekako strmo, a glavna ulica je bila nešto viša. Tamo, na prvom spratu su bile četiri sobe, imali smo neku vrstu hayat-a, kako ga zovu, sada je to terasa, i ispod smo imali prostor gde smo držali životinje. U drugom delu dvorišta smo imali prostor za ovce jer smo imali i ovce.
A onda, kada je došlo do promene ovde u gradu, Nazmi Mustafa je bio gradonačelnik, on je to uradio, najviše je doprineo razvoju infrastrukture Prištine. On je izgradio Ulicu Agima Ramadanija i ulicu OVK. Reke Pirštevka i Veluša su mu bile pokrivene. Bio je vredan radnik. Jedini gradonačelnik koji je uvek imao opštinski deficit, nikad višak, jer je potpuno potrošio sredstva. Mnogo je radio za Prištinu. Naravno, to je bio sistem tog vremena, ali njemu je stalo do ovog mesta. Tako to sada vidim. U svakom slučaju, prešao sam na drugu temu.
Anita Susuri: [Govorili smo o] Prištini kada ste bili dete.
Šerafedin Beriša: Da.
Anita Susuri: Vaše naselje, na primer.
Šerafedin Beriša: Bila je to ulica popločana kamenom, ne u kockama, nego u kamenu. Zapravo, moj otac bi mi za vreme bivše Jugoslavije govorio, “Svako od nas je imao obavezu da izađe ispred kuće i očisti ulicu, jer su te kažnjavali ako ne bismo to uradili.” Komšije, većinom Albanci, bilo je dve-tri srpske porodice.
Anita Susuri: Da li je bilo prijateljstva među komšijama, na primer, da li su se posećivali…
Šerafedin Beriša: Svi smo se poznavali jer je bilo jako malo pridošlica, ali znali smo sve, imali smo one koji su odlazili i one koji su dolazili. Zapravo, ne znam, to je zanimljiva činjenica, jer je ta ulica, Hadži Zeka, zovu je “pored kuće Mursela Šumarija,” ali pre se zvala Gjymrykhane. Gjymrykhane…
Anita Susuri: Neka vrsta han-a?
Šerafedin Beriša: Izvinite?
Anita Susuri: Neka vrsta han-a?
Šerafedin Beriša: Ne, to je bila neka vrsta carinskog punkta. Kada su ljudi došli iz sela, morali su da plate carinu za proizvode koje su doneli da prodaju na pijaci. Tamo je bio jedan carinski punkt, jedan je bio tamo gde je sada katedrala. Sa obe strane grada, nisu mogli da uđu u grad i prodaju proizvode [bez plaćanja te naknade]. Tako je bilo na pijaci donedavno, ne znam da li sada nešto plaćaju, morali ste da platite da koristite pijacu da biste prodali svoje proizvode. I tada, da bi se ušlo u grad, postojala su ta dva punkta gde su ljudi proveravani.
Anita Susuri: Dakle, to znači da je lokacija gde je katadrala bila ulaz u grad?
Šerafedin Beriša: Da, pre nego što je izgrađena ta škola koja je tamo, Xhevdet Doda. Prvo je tamo bila policijska stanica, onda su kasnije izgradili gimnaziju.
Anita Susuri: Kako se sećate infrastrukturnog razvoja u Prištini? Dakle, vi ste odrasli kad je to počelo.
Šerafedin Beriša: Da, Lakrište [naselje] na primer, ta zemlja je bila bašta gde su razni građani sadili stvari, nije bilo zgrada. Te zgrade su počele da se grade možda ‘70-ih godina. Ali izgrađeni su po planu, a ne kao danas gde možete dati šoljicu kafe komšiji sa svog balkona. Izgradnja je bila regulisana. Na primer, soliteri su poslednje zgrade na koje se Priština proširila kao grad pre nego što je došla do bolnice, nije bilo drugih zgrada na tom području. A onda su kasnije izgrađeni domovi i krenuo je agresivniji, da tako kažem, razvoj. I tada su prevideli neke stvari.
Anita Susuri: Kako ste vi lično doživeli tu promenu u gradu? Od varoši, kako da kažem, pretvorila se u veliki grad.
Šerafedin Beriša: Iznenadile su me neke stvari. U stvari, kada je šoping centar otvoren, nov, meni je bilo zanimljivo da ima pokretne stepenice, bilo je raznih vrsta proizvoda razdvojenih po spratovima, bilo je nameštaja, odeće, prehrambenih artikala. Namirnice su bile u podrumu, bilo je to nešto novo. Možda… jer su kasnije stigli i televizori, tada crno-beli.
Kada smo videli neke druge zemlje, učinilo nam se zanimljivim. Čak i kada sam ‘90-ih otišao u inostranstvo, neke stvari su nam se činile interesantnim jer ih nismo imali. Svako vozilo, te [popularne] marke, ovde su bila samo komercijalna vozila, nije ih tada bilo. Ovde su bili samo Ramiz Sadiku i Eurgens koji su održavali zgrade i ovde nije bilo ničeg drugog. A posle su bile neke građevinske firme poput one iz Peći i neke druge, kada su gradile južni deo grada.
Anita Susuri: Koju osnovnu školu ste pohađali?
Šerafedin Beriša: Škola, tada, sad je Pjetër Bogdani, tada je bila Miladin Popović, škola se tako zvala. To je put kada prođete malo dalje od Tehničke škole, skrenete levo. Tu sam završio osnovnu školu, a zatim upisao gimnaziju.
Anita Susuri: Da li je bilo i Albanaca?
Šerafedin Beriša: Bilo je i Srba i Albanaca.
Anita Susuri: Paralelno…
Šerafedin Beriša: Da, a onda je bilo i Roma. U mom razredu su bile dve Romkinje i jedan dečak.
Anita Susuri: Naučili su albanski?
Šerafedin Beriša: Da, naučili su albanski. A mi bismo se ponekad svađali sa Srbima, a oni bi se mešali sa nama. Bila je jedna devojka, zvala se Dževrije, ako se ne varam, bila je krupna, tukla bi se sa njima (smeje se). Bio sam najmanji u razredu. Ali onda sam brzo porastao tokom gimnazije.
Anita Susuri: Zanima me da li je tada bilo izleta ili poseta koje je organizovala škola?
Šerafedin Beriša: Da, išli smo na izlete, na primer, u Taukbahče, a onda smo išli u pozorište. Evo, u ulici preko puta gimnazije, znate li gde je Etnografski muzej? U blizini muzeja je bio zoološki vrt, bilo je životinja…
Anita Susuri: Kompleks kuća Emindžika?
Šerafedin Beriša: Da, kuća Emindžika.
Anita Susuri: Da li imate predstavu kako je bilo tamo? Da li ste išli?
Šerafedin Beriša: Mislite na muzej ili na zoološki vrt?
Anita Susuri: Da, zoološki vrt?
Šerafedin Beriša: Zoološki vrt, bilo je nekoliko životinja, ali ne puno. Mislim da je bilo lavova, vukova, lisica… i ne znam da li je bilo nekih ljubimaca tamo. Viidte, ne sećam se jer sam počeo da zaboravljam jer je bilo odavno, oko ‘65 mislim, ne znam koje godine.
Anita Susuri: Mislim da sam čula priču da je jedan vuk pobegao odatle i da je napao nekoga.
Šerafedin Beriša: Ne sećam se, ne, ne znam za to.
Anita Susuri: Mislim da sam čula nešto o tome.
Šerafedin Beriša: Moguće, moguće. Jer tamo nije bilo tako bezbedno iako su bile rešetke, ali sve je moguće. Moj otac je zaista želeo da upišem medicinsku školu. Rekao sam, “Ne, jer ne mogu da isečem osobu za operaciju.” “Pa, u redu,” rekao je, “idi i postani zubar.” “Ne, mislim da ne želim da budem zubar.” I poslao sam svoja dokumenta da se prijavim za gimnaziju.
Anita Susuri: Ivo Lola Ribar.
Šerafedin Beriša: Ivo Lola Ribar, tako je bilo tada. I polagao sam prijemni ispit, položio sam ga i onda je moj otac došao sa posla i pitao, “Pa,” rekao je, “šta si uradio? Da li si primljen?” Rekao sam, “Ne, pao sam za malo.” Pitao je, “Zašto lažeš?” Rekao je, “Bio si drugi na listi” (smeje se). Bio je veliki fan. Svaki put kada sam mu rekao [da mi kupi knjige], izlazio je u razne izdavačke [kuće], romane i ostalo, u to vreme bi knjige stizale iz Albanije, nikada mi nije rekao ne. Dao mi je poslednji novac da bih mogao da kupim knjige.
U stvari, bio je Xha Limani [alb. Čika Limani] blizu pozorišta, gde su prodavali knjige. Mahnuo bi mi, “Dođi, ima novih knjiga” (smeje se). Sada njegova nećaka ili ćerka imaju jednu ovde, Xha Limani, ovde je knjižara. I postalo je… bilo je prilika kada mi je otac davao novac da kupim cipele, a on mi je mahao da ima novih knjiga, ja sam kupio knjige i ostavio cipele.
Anita Susuri: Da li je bilo nekih drugih knjižara?
Šerafedin Beriša: Da, bilo je, bilo je.
Anita Susuri: Da li ste i tamo svraćali?
Šerafedin Beriša: Nije bilo puno… zanimljivo je jer Xha Limani je imala puno knjiga, izdanja iz Tirane koja su ovde dolazila po prvi put. Bilo je i drugih izdanja [u drugim knjižarama] ali ne znam da li je bilo knjiga iz Tirane jer je bila Rilindja, i ne znam, ne sećam se. Bilo je, gde je sad, bila je knjižara Skënderbeu tamo i ta kafeterija gde je Union, tamo je bio hotel, restoran. I onda je bila i juvelirnica, jedna od njih je prodavala elektriku, lampe i ostalo, preko puta njih su bile te reklame za filmove i onda su bile i te knjižare.
Anita Susuri: Spomenuli ste filmove i rekli da ste posećivali te bioskope sa školom takođe…
Šerafedin Beriša: Bioskop, pozorište, da.
Anita Susuri: Koje, mislim, tad je bio Kino Rinia, mislim?
Šerafedin Beriša: Da, Kino Rinia. Naziv je bio na srpskom, zvali su ga Omladina…
Anita Susuri: I [Kino] Armata…
Šerafedin Beriša: Gde je Armata sada…
Anita Susuri: Da, još uvek je tamo.
Šerafedin Beriša: Na istom mestu, na istom mestu.
Anita Susuri: Na trgu Zahir Pajaziti.
Šerafedin Beriša: A ima i taj… na primer, tamo gde je stari tržni centar, iza njega, iza kipa Zahira Pajazitija, tamo je bio crkveni bunar. U [Hotelu] Grand je bila katolička crkva. Tu je bila džamija gde je pozorište…
Anita Susuri: Lokač [Llokaç].
Šerafedin Beriša: Džamija u Lokaču, da.
Anita Susuri: Htela sam da vas pitam, u bioskopima, kakvi su filmovi bili?
Šerafedin Beriša: Bilo je raznih filmova. Bilo je redovnih filmova, naravno, tadašnjeg sistema sa partizanima i onih protiv Nemaca. Bilo je i holivudskih filmova, onih sa ratnim brodovima, sa borbama mačevima i slično. Bio je Anijet e Gjata, na srpskom prevedeno kao Dugi Brodovi. Bilo je raznih filmova. Zatim su bili i indijski filmovi na koje su ljudi išli da plaču jer su bili tužni (smeje). Bilo je i nekih horor filmova. Išao sam jednom i tri puta gledao film, tri puta sam se isto uplašio, skočio sam sa sedišta.
Anita Susuri: Koji je to film bio, da li se sećate?
Šerafedin Beriša: U Egiptu je bila mumija. Udari o zid i on pada i pravi veliku buku. Tri puta sam skočio sa sedišta. Otišla sam tamo namerno, samo da vidim da li mogu [ići bez straha] jer sam znao da će se ta scena dogoditi. Zanimljivo, reagovao sam instinktivno.
Anita Susuri: Da li se sećate i drugih bioskopa i kulturnog života?
Šerafedin Beriša: Ne znam šta da vam kažem. Često smo posećivali pozorište, svaku predstavu. U stvari, moj razred je bio veoma aktivan u tome. I kad smo išli u bioskop išli smo organizovano, samo naš čas, na primer. Dogovorili smo se na taj način da mi momci ispratimo devojke svojim kućama, uvek smo ih viđali kući. Ko god da je živeo u nekom kraju… Imao sam četiri drugarice iz razreda koje su živele u tom kraju.
Jedan od njih je bio moj komšija, zapravo otac te devojke mi je rekao, “Čak i da imam sto ćerki, sa ovakvim učenicima, poslao bih ih [u školu] bez straha.” Brinuli smo o njima kao o porodici. Nisu smele da razgovaraju sa drugim momkom iako su tada bile punoletne u gimnaziji, možda su bile zaljubljene, ali bez naše dozvole nisu smele da razgovaraju sa njima.
Anita Susuri: Bile su kao vaše sestre.
Šerafedin Beriša: Apsolutno.
Anita Susuri: Spomenuli ste još nešto što sam čula o porodicama koje su živele ovde u Prištini, imale su tradiciju da idu na izlete u Taukbahče, Grmiju…
Šerafedin Beriša: Išli su tamo i na grobnicu sultana Murata. 1. maja u Grmiji, uvek. Čak ni autobusi koji su bili tamo nisu smeli da te nateraju da platiš kartu, niti taksiji ili neko ko je radio nije smeo da naplati da te odveze u Grmiju. Bilo je muzike, bilo je raznih bendova. Pekli bi meso, pravili flia i slično. Tamo su na grobu sultana Murata organizovali i Đurđevdan, razne izlete.
Anita Susuri: Da li je to bilo, na primer, za dan Svetog Đorđa, da li je postojao poseban običaj ili samo piknik?
Šerafedin Beriša: Da, i za Đurđevdan…
Anita Susuri: Bila je neka vrsta [rituala], kupanje u cveću.
Šerafedin Beriša: To su radili kod kuće, nisu to radili tamo. Pre doručka su ih oprali, u tu posudu za vodu stavili cveće, stavili koprivu i vrbe. Govorili su, “Ko spava ujutru, spavaće cele godine,” to je bila neka vrsta sujeverja. Bilo je tih običaja, ali su polako nestajali.