Četvrti Deo
Don Matej Palić: Hoćeš postavit pitanje Anita ili…
Anita Susuri: Pa mogli bi da nam pričate još uvek o Janjevcima koji su i tim običajima?
Don Matej Palić: Pa eto Janjevci koji dolaze svakako, to je nama jedna velika podrška, osim što sam pričao evo o tim zajedničkim, o brizi Hrvatske, matične domovine za nas. Najveća pomoć i najveću podršku zapravo imamo od Janjevaca koji i dalje, evo nakon ‘91. pa jedno vrijeme nisu dolazili, bilo je teško jer je bila okupirana Hrvatska, ukućani, tako da nisu mogli, išlo se preko Mađarske. Ja kad sam išao da posjetim svoje, onda sam morao preko Vojvodine, Mađarske pa da uđem tamo negdje, pa to je bilo putovanje 18 sati. Mnogi su se i bojali da dođu, tako da jedno vrijeme smo bili baš sami.
A kasnije, evo od ‘96-’97. počinju dolaziti sada sve više, evo sad imamo blizu jedan blagdan 08.09. i već petog, četvrtog-petog pristižu mnogi pošto petoga se slavi Sv. Majka Terezija u katedrali u Prištini će biti veliko slavlje, svake godine je, i onda sudjelujemo na tom slavlju. A onda petoga počinjemo i trodnevnicu ili bližu pripravu za osmi u Letnici. Tako da dolaze mnogi Janjevci i mnogo očekujemo sada veliki priliv gostiju, čak će autobusima doći organizirano i onda ovdje im trebamo smještaj i večere i tako. Ali to je već za nas običaj koji volimo i koji nama dodatno, ovima koji jesmo ovdje, dodatno nam daje jednu volju, energiju i snagu da ostanemo i opstanemo na svojim ognjištima.
I to su uglavnom ljudi koji, većina od njih, svojim materijalnim sredstvima pomažu ovu zajednicu i crkvu. Znači crkva da ostane i na našem groblju je uređeno i oni daju finansijske kažem pomažu, a ujedno nam je to i moralna podrška da tih dana zaista osjetimo jednu rodbinsku vezu, zajedništvo, mnogi od njih koji nisu ni rođeni tu da vrlo rado dođu ovdje. Znači to je jedan pet-šest puta godišnje gdje mi dodatno osjetimo podršku naše zajednice, naših Janjevaca, a s time zapravo i Hrvatske. Eto to je jedan, kažem eto nama razlog da ipak koji jesmo tu da još ostanemo, makar tendencija je da se ide pa pomalo se i to događa.
Povratka nema, zato što je jako teško infrastrukturalno, vode nema, nemamo evo neki dan je, baš kad smo trebali mi, ponedeljak da uključimo nakon što smo otvarali bunar i sve sredili, da uključimo, nestalo je struje. Zvao sam, pitao sam šta je, bandere se upalile u Sušici. Znači ovdje je mreža elektro jako u lošem stanju i malo malo kad pukne vjetar ili zagrmi negdje, odmah nestane struje. Mi to već znamo, vode nemamo, jutros mi evo susjeda govori kako sad smo mi otvorili bunar pa imamo vode. Kaže da je jako mutna, da je došao vodovod i ne znam zašto se i dalje nastavlja taj trend prema populaciji, prema narodu koji ovdje živi.
Ne samo prema Hrvatima, znači ni za Bajram nije bilo vode, slavili su, meni je bilo jako žao da je se to dogodilo jer ne možeš goste dočekati, ne možeš ništa. Ali zašto je to tako? Taj odnos prema Janjevu i dalje, koji i je primjer zajedništva, gajenja tih nekih običaja, evo pitali ste me recimo mi imamo te događaje koji obilježavaju samo hrvatsku zajednicu ili katoličku uz vjerske, uz crkvene blagdane, to je više puta godišnje a jedan od tih je recimo kada mi počinjemo u februaru, zavisi kada je Uskrs, kad padne datum Uskrsa po punom mjesecu.
Onda prije nego počnemo tu pripremu za Uskrs, 40 dana prije toga, dan prije to se zove, utorak je uvijek, znači uvijek je utorak. Čista srijeda koja nam je početak, to je srijeda sutradan, utorak da bismo započeli to vrijeme posle molitve i pripreme za Uskrs, mi utorak dan prije se uglavnom spremaju krafne, uštipci, raznorazni ti… To je veliko slavlje toga dana, znači prije još, ostalo je to tradicijski iz Hrvatske gdje se zove se maškare ili maskenbal, mi taj dan prije znači dozvoljeno je sve da se ljudi izludiraju, da se ponašaju kako hoće, da se maskiraju.
Ovdje su običaju bili uvijek, znači čak kažem, mislim da sam spomenuo, nekada u komunističko vrijeme su se organizirale te maškare kroz cijelo selo. Pa su se ljudi spremali, mjesecima maske šivali, nije bilo da se kupuju kao danas gotove maske nego se to šivalo, spremalo. I onda pojedina društva su tajno pripremali da niko ne zna, kad izađu, da ih se ne prepozna. Ja se sjećam kao mali, oblačili smo se u raznorazno, pa Indijanci, pa kaubojci, pa to što imali te igre, igračke. Onda su se muški uglavnom oblačili u žene, šminkali se, raznorazno, da ih čak se nisu mogli prepoznati. Pa u svećenike, znači toga dana je dozvoljeno sve.
Ide se po selu, društva se skupljaju i slave tu taj događaj, e onda se ide i traži se po kućama, obično se, kažem tako maskiramo da se ne prepozna ko je ko i uglavnom obitelji gdje se dođe pred kuću da se traži, to je u Hrvatskoj se to i pjeva ali mi smo ovdje isto: “Maškare, maškare, danas je dan, dajte nam nešto pa idemo van”. Ako im ništa ne daju, onda ih ovi izbrukaju, jer ne zna ko je šta rekao jer su maskirani. Tako da su uglavnom muški u ženske oblačili, ženske u muškarce, brkovi, šminke, svašta se, sve je bilo dozvoljeno. Znači kako god se ko obukao, vještice, prostitutke (smeje se) svakako ili kaubojci ili bilo što, u ciganke ili tako, sve je bilo, toga dana je sve dozvoljeno.
I to se obično prijepodne bi se još eto kao pripremali a poslepodne se to masovno. I onda nakon, mi smo ovdje sada kako je mali ovaj, mali broj. Onda organiziramo ovdje u mojoj kući dolje u dvorani maskenbal i izbor za najljepšu masku. Znači imamo nagrade, najljepša maska, pa druga maska, treća i onda svako dijete koje je maskirano dobije nešto. Ali uglavnom sada se kupuju te maske Spajdermena, princeze, šta ja znam te turske serije, svakojako se oblače. A prije je to bilo u tom Domu kulture. Znači navečer, kada bi se prošlo cijelo Janjevo, to su išle kolone tih maskiranih i onda bi se navečer našli na igranku u Janjevu i opet je pod maskama sve bilo.
I isto se biralo najljepšu masku, tako da evo kažem, taj utorak prije početka tog posta, e sutradan kada se noć zapravo, po noću, 12 sati kada počne srijeda, prekida se sve. I počinju ti postovi gdje se mnogi ljudi kao priprema za Uskrs odriču alkohola, cigareta. A toga dana se mogu napiti i ponapiju se i puše i sve. E u 12 sati prekida se to i počinje vrijeme tog posta. Znači mnogi se odriču alkohola, mesa, cigareta, raznih drugih tih poroka da bi svoje tijelo isto držali u jednoj poniznosti i skromnosti da se pripreme za Uskrs.
Onda kada dođe Uskrs, već u crkvi imamo po noći slavlje, čim počne 12 sati, onda već svi zapale i onda imamo opet slavlje ovdje u dvorani kod mene slavlje Uskrsa. E onda se pije, nije se pilo 46 dana, e kad krene onda i pijenje, pušenje, jedva čekaju da to krene 12 sati, da se počne. Neki nastave i dalje da ne puše i ne piju, a neki jedva čekaju i onda to krene. Tako da su to odgojni, dobri običaji i imamo negdje mi recimo, još jedan jako dobar običaj koji se prije jako gajio a to je da 23. imamo Sv. Juraj, a 22. opet je sve dozvoljeno i društva se sastaju, nalaze se.
Takozvana rifana ili Đurđevdan, po cijeli dan i cijelu noć se pjeva, pije, i toga dana je dozvoljeno i da se krade. Znači oni koji spremaju meso ili bilo šta, onda im dolaze ti, uđeš u kuću, ukradeš nešto, niko ti ne brani. I da te uhvate, niko ne brani. Znači to su bila društva mladih cura, dečki i raznorazni, pravili se šatori da nije u kuću nego mora biti vani negdje. Tako da su sva brda naša i gore bili sa tim šatorima. I spremala su se društva za to. E onda se i pije i slavi do jutra. Ujutro se prekida muzika, uglavnom svi pozaspiju, ide se na uranak, operu se. Ima gore jedna u Teći izvor, tamo je grob od jednog derviša. Tamo se išlo i tamo se to, umiju se, vrate se pa počnu spavati i onda je mir za cijeli dan taj, taj 23.
Tako da, to su običaji koji su obilježavali, karakteristični bili samo za hrvatsku zajednicu i za Janjevo, koji su se gajili i danas evo maškare još imamo. Ali taj, tu rifanu pojedini se nađu negdje, zapale, onda imamo običaj paljenja vatre 23.06. uoči Sv. Ivana. To su velike vatre i to isto niko ne brani, znači vatre, društva pale vatre, preskače se vatra, pije se, slavi se, peče se kukuruz, već ga ima u šestom mjesecu. Tako da, to je nešto što eto još uvijek mi gajimo.
Sada malo manje, jednu vatru zapalimo samo da obilježimo to. Ali kažem evo ja nastojim da djeca ne zaborave, nego da ti običaji budu ovaj, nešto je od toga pagansko sigurno. Međutim, to evo, drži tu zajednicu pa nekad i napravimo slavlje, nije loše da se veselimo, da ne budemo stalno depresivni, mučni, pod tim tehničkim, danas i pomagalima nego da znamo biti i zajedno.
Erëmirë Krasniqi: Da li u Janjevu nikad nije bilo krađe? Jer ako bi zaboravili nešto, ljudi bi dodali to…
Don Matej Palić: Nikada, nikada. Da, ljudi su danas sad u petak je meni jedan čovek, isto Janjevac stariji, doneo mi je, našao je nešto u čaršiji jer je pijačni dan i doneo mi je: “Evo Don Mato, ovo sam našao u čaršiji”.
Erëmirë Krasniqi: Kako se to gajilo?
Don Matej Palić: To se gajilo tako da u kući recimo samo, jedna digresija, nas je bilo jedanaestoro djece. I da nas nije tako odgajila majka, i baba, da ne smješ ništa pipnuti što je tuđe jer jedanaest kriminalaca bi bili, da su nas pustili da krademo (smeje se). A znači mi smo imali dvorišta, voćnjake, vinograde. Ja se ne sjećam u kući da smo imali ključa. Znači nikada nije bilo zaključano, ni dvorišna kapija, niti kuća od koga. Svi smo bili, ljudi su tako bili pošteni i to su znali i oni koji su dolazili u Janjevo, i trgovci i Albanci i Romi. Ako je nešto izgubio, ključ, novčanik, zlatan prsten, naušnicu, bilo što, sat, izgubio je.
Neko ako je našao od Hrvata, on je donio u crkvu. Tako da ja danas još uvijek imam u arhivu neke ključeve, nekakve satove, još nešto zlata, novčanike, bez dokumenata jasno koji su nađeni, donešeni su u crkvu ali nisu vlasnici se javili. Kada bi se nešto našlo, onda u nedelju bi mi objavili u crkvu: “Nađen je štos ključeva, nađen je novčanik. Ko je vlasnik, neka dođe da podigne”. To bi se čulo i Albanci bi isto čuli, i onda ko je izgubio, ako se čulo, jer je i policija znala da je neko prijavio, onda bi došli kod nas i vlasnik ko je, u uredu dolje imamo kancelariju, dolje bi se javio. Da li taj novčanik tako i tako izgleda, koliko si novaca imao, dokumenta i tako.
Moja mlađa sestra od mene, Antonija, ona je našla veliki veliki novčanik, petak je bio. Prolazila je nešto da kupi na pijaci, našla novčanik. I švicarskih franaka je bilo, sjećam se i maraka i dinara tada i sve i došao je čovjek normalno, prodaje stoku valjda i dobio te pare na pijaci. I normalno da je izgubio cijeli život praktički, i on je, nama je odmah kad je to donijela, nije otvarala. Sa njom za ruku, i donijela tu kod svećenika. I isti dan čovjek dolazi, policiji prijavio i tako. I onda ga pitao kolega Nikola tada: “Da li si imao to, to i to? Koliko si imao para?” “Toliko, toliko i toliko”. znao je.
I onda je izvadio ličnu kartu i kaže: “A to si ti, izvol’te”. Onda je on rekao: “Ko je našao?” I zvao je moju mamu, ovaj kaže nema veze, “Ne, ne, da mi dovedete”. I on je častio moju sestru nešto. Mama: “Ne, ni slučajno, do je naša dužnost”. Jer ona nije htjela pred djetetom da joj se daje nešto, jer onda bi se dijete naučilo. Ne, i onda kad je izašla sestra, ona je rekla: “Ne, ne smeš ništa da joj, nećemo ništa. To je tvoje”. “Ne, ne, ja hoću da častim nešto”. Onda je ne znam nešto joj sitno dao, mama je uzela nešto, kaže: “Ne, evo pred svećenikom uzimam ali ne zato što je dijete, dijete je dužno da vrati”. Znači mi ako smo našli jedan dinar, pet para, mi smo morali da donesemo kući a mama kaže: “Nosi to u crkvu”.
Tako da je nama čudno, ja još uvijek nemam ovdje problema, evo čuli ste maloprije da zovu i kad sam živjeo sam gore, po kupaoni sam, po sobi radim nešto. Ne znam ko je ušao, kuća je velika, može i šta hoće da radi, da uđe, da ga ne nađem nikada. Još uvijek nisam imao nekakvi razlog da zatvorim i da bi neko uzeo. Znači imam tako dokumentacija, kancelarija otvorena kuća, nekad zna biti novac taj neki nešto po stolu. Nikada ni Albanci, ni Romi ni Hrvati, nikada mi niko nije ništa uzeo. Znači to je pravilo bilo u Janjevu, ne smeš krasti, možeš tražiti, možeš uzeti. Znači kroz naše vinograde koji jesu bili ili voćnjaci, nije bilo ograda, nije bilo ništa, samo međa dolje. Ali se prolazilo, da ne bi se sad došlo do vrha nekog vinograda pa okolo putem, ljudi su prolazili preko.
Možeš ti i dan danas da ubereš i orah i jabuku i krušku i da prođeeš putem i da uzmeš, neće ti niko ništa. Znači čuvalo se samo grožđe od velikih šteta. Danas evo Janjevo, ja sam samo rekao za moju kuću i crkveni prostor, nedavno su nam razbili šupu koja je izvan kapije. Ona je već tri puta razbijena da uzmu nešto gvožđarije, bakra i to, što ima kablova starih. Nek’ nose to, baš me briga jer ionako ja moram da čistim ali evo u ovom prostoru još niko. Ja čak, koliko mi puta ostane otključana crkva, otključana kuću zaboravim ja ili sestra da zaključamo. Ko uđe zadniji, nikada ništa. Niti me je strah da će netko uzeti nešto. Ja sam im rekao čak bio više puta: “Ne trebate griješiti dušu da kradete. Dođi – treba mi to, eto ja ću ti dati, nije problem, ima tu svega. Sve što ti treba, ja ću vam dati, nije problem. Samo nemojte da griješite dušu”.
Međutim imamo nekoliko ovih obitelji, pogotovo obitelj Pacoli koja je zloglasna za krađu, koju su k’o termiti, ima ih deset. Gdje upadnu, tu sve razruše i unište. Zgodna djeca, lijepa djeca, ja kažem: “Zašto kradete, pa dođi, daću ti, pa pitajte”. Otac im je valjda lopov i onda to ide. I sad su svi oni na sudu, i u policiji svi znamo to da su oni kao termiti. Tako da ljudi sada boje se, što nije bilo slučaj kažem da se krade. Sad se boje da ostave kuću samu, ima tih koji žive samci. Čak su počeli upadati kod njih da kradu ali ih otkrijemo. Ne znamo šta, kako da ih spriječimo, trebali su da se odsele iz Janjeva negdje kod Obilića pa nisu htjeli, jer ovdje im je zgodno da kradu.
Ima puno praznih kuća, sve su živo pokrali po tim kućama razrušenim. I sad je strah jedan kod tih koji su sami žive, upali su u dvije kuće koje su, žena koja je bila u crkvi prošle godine, kroz krov su joj ušli. Razbili, otvorili krov, ušli unutra, uzeli nešto eura, nešto zlata, pobacali sve po kući, porezali kauče. Mislili su da ima puno zlata, sama živi, ona je profesorica u školi. Za sat vremena dok je bila u crkvi, čak su unutra blokirali ako naiđe da ne može ući. Tako da je i ona sama razbijala. E sad, ja razumem, kažem: “Znam Slavice šta je strah, kad si ušla u to, kad si videla svoju kuću tako”. Ona i dalje sama živi ali je redovito strah da negdje ode na veče ili da ostavi kuću samu.
Evo sad moja susjeda tu, isto jedna je majka umrla, ona je sama u tom krugu. Prva susjeda, dođe na brzinu ili u crkvu i brzo se vraća, kaže: “Ne znam, razbiće mi kuću”. Znači to više nije kod naših i dalje neće nijedan Janjevac ući i razbiti ili uzeti ali evo ta obitelj, od njih imamo svi malo strah i vjerojatno ima još neko. Znači mi, ja sam i komandiru rekao, redovito smo mi Pacoli, Pacoli, Pacoli. Pacoli ne mogu sami jer oni su još ti, mala dječica ovaj nedorasli. Ovi su onako, kradu svašta što stignu, stoku, kokši, ovce, koze, konje pa onda i vrate. Ljudi znaju da oni kradu golubove, kokoši pa onda odu kod njih, pa nađu svoje, pa im vrate. Oni kažu: “A dete je, šta da mu radim?”
Tako da to, ali vjerojatno ima još netko, jer kombi nam je ukrađen u januaru, upalo se u jednu kuću, videli se veliki tragovi, u jednu kuću gdje žive brat i sestra sami. Po noći, uzeli su im 600 i nešto eura, dokumente sve moguće, toj ženi novčanik, tako samo to su uzeli i neke jakne. Znači neko je još koji se krije iza Pacolija. E sad, tu je teško, mi imamo jako ovaj slabu stanicu, naime pet-šest policajaca je koji ne mogu tri smjene da drže. Po noći je jedan bio samo policajac, jučer je bio samo komandir cijeli dan sam, cijelu smjenu. On ne može ni izaći da patrolira niti može bilo što.
Znači, to što sam rekao maloprije, čini mi se da ni kosovske institucije, ni država Kosovo ne vodi puno brigu o nama, makar imamo prijave. Sad, bilo je kad su još bili međunarodni ovde, ove godine rasprava baš ovdje u ovoj prostoriji, da nema puno incidenata u Janjevu. Ja kažem: “Ako hoćete, mi ćemo ih napraviti, to lako napravimo nego vi da podržite to što nema”. Mi smo bili u općini Lipljan, policijska stanica najzadnji sa incidentima. Kažem: “Pa recite hvala Bogu, zato donesite još policajaca da i to nestane”. Neki Austrijanac me gleda ovako, Tomas, kaže: “Pa mi nemamo ali”, kaže: “evo nemamo”.
“Ma mi ćemo sutra ti ja napravim incident. Hoćeš pet, deset, koliko hoćeš? Ali vi treba da kažete da, hvala Bogu da ovi ljudi žive složno, da žive zajedno”. Onda ovako, tu je sjedio negdje i ovako stao: “Pa father Mateo”… Kažem: “Nema tu šta father. Sutra ti ja napravim deset incidenata. Hoćete da budemo prvi na listi, lako za to ali zašto da to radimo nego da budemo pošteni”. Tako da, to što je dobro izgleda da i u institucijama visokim i odgovornim ne odgovara, nego što je loše treba da podržavamo. Kriminal, drogu, pušenje, tu ima već počela je droga, isto imaju te, puše te trave i to. Ja kažem: “To treba suzbiti”. Znači ti lokali gdje se oni sastaju, gdje ja osjetim dim i kad prođem ulicom osjetim miris. Pa mi to trebamo sprječiti, da sutra nemamo lopove jer ti moraju doći do droge. E dok je još u početku, začetku da neke stvari mi sankcioniramo i sredimo, a ne. Ali evo nažalost kažem, apelirali smo i prijeko hrvatske ambasade i prijeko hrvatske vlade, i Haradinaj je bio premijer bivši ovdje, i predsednik Tači, sve smo to još dok je bila Atifete, tri puta je bila. Znači svima govorimo o toj dobroti, o zajedništvu, o nekim ljepotama koje ovo mjesto ima, i tom suživotu i zajedništvu još uvijek, da to trebamo podržati, da i oni to podrže i da to bude primjer jedan i u javnosti, televiziji, svugdje kako ljudi mogu živjeti zajedno.
Ne, suprotno se događa, niko ne vodi brigu o nama. Apeliramo, tražimo, ja sam sam i tražio da se osposobi posle policijska stanica bolje, pomažem i ja koliko mogu ali da se broj policajaca poveća, da nestane taj kriminal jer to je malo mjesto, svi se poznajemo. Znači ko prođe, sad nažalost ima novih ljudi koje ne znamo i koji vjerojatno dođu. I ukraden kombi, opljačkan je traktor, opljačkano ovo. Znači neko dolazi uz pomoć ovih lokalnih koji ih usmjeravaju: “Tu trebate krasti”. E sad, da se to spriječi, mi znamo, ja sam tražio i bilo je par puta bez da sam ja tražio od policije po njihovom pravilu zna se.
Oni imaju svoja pravila, ja imam svoja, ali sam rekao. Moj predlog je bio da se na ulazu Janjeva stavi jedan checkpoint [engleski – kontrolna tačka] ko dolazi, zašto ne bi došao, ide posjeti rodbinu, ide malo sjesti u kafanu u Janjevu, kupi sudžuk, bilo šta. Ali da se registrira ko je došao, pa ako je napravio nešto, mi ga imamo registriranog. Znači ne kontrola ljudi sada mi strah da uljevamo nego jednostavno jedan normalni taj komunikacija pa ne mora svaki dan, ali par puta da se to postavi pa bi se ovi lopovi: “Aha čekaj, možda će večeras biti”. Ali ne može jedan policajac da napusti stanicu, ne smije, to je njihovo pravilo. Ne smije izaći da patrolira, znači može se raditi šta hoće ko u selu.
I dok zovemo Lipljan, dok dođe patrola pa koliko puta nam je rečeno: “Patrola je zauzeta, na terenu je, čekajte”. Pa šta da čekamo, znači mi nemamo ovdje ubojstva, atak na osobe, Janjevo je slobodno mjesto. Znači mogu se ljudi šetati u dva i u tri po noći, neće niko nikoga napasti. Ali kod tih krađa i razbijanja nikad ne znaš šta nosi lopov. Znači opasnost je, da mi dođe u kuću ja bih mislim pobjegao ja, evo ti kradi, samo da me ne lupi, da ne stradam Što ću mu ja raditi…
Erëmirë Krasniqi: U prošlosti ste imali taj običaj da [obraća se intervjueru] pospu vodom?
Anita Susuri: Da, da se čiste ulice kad prođe sveštenik?
Don Matej Palić: Da, i subotom se to čistilo, to je bio običaj da se subotom to sve čisti. Moja majka je čak sama ostala bila sa tatom, ali svake subote, iako je bila stara i nije imala vode, ona je morala ulicu da očisti. Odakle je naše, znala se granica. E sad ako ova druga ne očisti, susjeda znači njezino ostaje prljavo a sjutra ljudi idu na misu. Idu u crkvu ili da posjećuju jedni druge, znači to je isto jedan običaj bio da se nedjeljom recimo ćerka gdje je udana, nedjeljom ona poslijepodne nakon ručka u kući u kojoj se udala, poslepodne ide da posjeti svoje roditelje i svoju obitelj.
Tako da, ako se prođe poslepodne ili iz crkve se vraćaju ljudi ili iz kafane, pa je prošao prljava ulica bila, sokak takozvani, mi smo zvali to sakak. Ako je prljavo, u bruka, znači žena nije vredna, kuće se bile čiste, uredne. Znači bez obzira i nikad nismo imali baš tu vodu u Janjevu, kao ni danas. Nije bilo vode, pogotovo za ljeti, ali su ulice bile čiste, kuće su bile čiste, jer nedjeljom se ide na misu. I ne daj Bože da bude nešto prljavo. Tako da je Janjevo bilo jako čisto, danas ja sam čekao, neki dan je padala kiša po noći ali čekam kad će kiša, malo da smočite i čudim se kad prođem, pogotovo neka mjesta gdje vidim i Albanci žive tu.
Ispred uz taj ivičnjak, uz kocku, grmlje, trava, neće niko da očisti. To moja majka ili bilo koja Janjevka tada, znači muški nisu čistili, žene su čistile. Za ženu je bruka ako je izašao muž prljav iz kuće. Sjećam se i to kad sam ja već bio svećenik ovde ‘90-’92. dok je mama bila, pa nekad po blatu tu dok se spustim, zgazim u negdje blato, ostavim cipele van kuće, nema u kuću sa cipelama. To su ćilimi, tepisi, ne daj Bože. I ja izujem se ispred kuće, kad je ona izašla, šta je, usluži me, izađe. Kad se vratim, cipele mi čiste. To se mnogi čudili, da su u Janjevu uvek cipele gostima bile složene i čiste, nafiksane, oprane, znači to je bio taj običaj.
Da se ne izađe iz kuće, ja kažem: “Mama, pa ja opet idem do gore”. Kaže ona: “Ne, suvo blato”. Znači muški su bili gospoda, što nije bilo dobro, ništa nisu dirali ni pipali, ali kad izađe muško znači on je ogledalo kakva je domaćica. I dijete, i čovek, muž, mora da izađe sređen, skockan, sve i da se vidi kad se uđe u kuću, da je čisto dvorište, da su čiste kuće. Tako da su Janjevke jako pedantne žene, jako sređene i čiste, a i ulice. Znači to je moralo, da ne bi neko prošao pa rekao: “Kakva je ova domaćica? Nije domaćica”. Znači nikakva žena.
A sad je obrnuto, i neki dan mi je jedna žena kaže dolje ulicom, čaršija prema kraju, kaže ona: “Nikad nam nije bio”. kocka je sve, znači lakše je mnogo da se održava jer je prije bilo zemlja, blato, kaldrma, jedan kamen izađe pa mama ga vrati na mjesto ili bilo ko. Moraš ga staviti na mjesto, danas je lakše mnogo, kocka je. Sad sam ja organizirao traktor da oni ovo počiste, maloprije je došao. Da se počisti dvorište i održavam ja samo koliko mogu ovaj krug, neki dan sam sam išao dolje, rezao to što je obraslo, trnje, skupljao smeće. Pa me gledaju pa se čude: “Don Mato, šta radiš?” “Vi bacate, ja čistim”. “Pa opet će da bace”. Kažem: “Neće biti toliko”.
Tako da sam par puta organizirao te akcije, međutim nema ništa. Čak i norveški ambasador, par puta smo zajedno, bivši. Sadašnji je ovaj direktor OSCE-a, Jan Bratu, organizirali smo čišćenje “Cleaning Janjevo” ali kome, oni ponovo bacaju. Sad meni zanimljivo, pa jede smoki, baci limenku, bacaju, pa kažem: “Zašto bacate?” Pa to je tako, običaj neki i sad ja pokušavam da ih educiram djecu, stavio sam jednu kantu tu u dvorište. Kad god im dam nešto, sladoled, keksić, vojska nam donosi hrvatska te limenke, to kažem vode bočice. “Eno ti tamo, nije ti problem četiri koraka da napraviš, deset, petnaest, dvadeset, samo baci tamo u kantu”.
I onda zapalimo ali tako nekada i preko ograde tu kad bude. Uh stalno, stalno skupljam smeće, ja sam postao komunalna kompanija (smeje se). Sad čekam da padne kiša pa to da se smoči malo uz ivičnjake, da uzmem malo lopate sa tom djecom pojedinom i da krenemo da očistimo sve. Jer je sramota, svi nešto čekaju, neko drugi će, pa šta radi Opština, pa kad nije Opština, onda ‘ajmo mi. To je naše, to se nekad nije pitalo, zato kažem. To je bilo čisto Janjevo jer se nije pitalo, to je moje, ja moram voditi brigu. Komunalno imamo i danas, mi imamo skupljanje smeća.
Neće ljudi da plaćaju smeće tri-četiri eura, četiri eura mjesečno, dva puta. Imamo jako lijepi taj kamiončić mali, koji može proći svim ulicama jer Janjevo je, uske ulice. Tri radnika su i onda sam ja to potpisivao ugovore, donosio sam iz Opštine ugovor da potpišu za mjesečno. Srijeda, subota, ide kamion i skuplja smeće, pa šta hoćeš drugo nego ti dođe čovjek, on mora primiti plaću, tvoje smeće i prljavštinu ti uzima. Ne, neće da plaćaju, niti četiri eura jer nema kazne. I to sam ja predlog prije dve godine dao na Opštinu, ko baci smeće da bi ga ja prijavio ili ga neko vidio ili policija, da ga prijave pa 50 eura.
[Intervju se prekida]
Erëmirë Krasniqi: A oko tog ćilima spomenuli ste to, jesu li žene tkale?
Don Matej Palić: Žene su tkale da, žene su tkale ćilime, žene su tkale bošče, žene su tkale raznorazne krpare i to se stavljalo, uglavnom krpare su bile uske, to su bile dugačke te staze raznorazne boje, od svih mogućih krpa i to se stavljalo uglavnom po hodnicima ili po stazama. A ćilime su tkale velike ili su se kupovali oni prizrenski ćilimi ili mislim pazarski, oni šareni. I to se stavljalo nekada, dok nisu došli tepisi. Ali i dan danas imamo pojedini, pojedine obitelji koji stavljaju još uvijek te staze krpare, koje su kvalitetne. I to je peri-deri, ništa, tako da smo svi imali uglavnom to.
I to se pazilo da se ne prlja, da se ne gazi a običaj je bio da se recimo iako se na veče nije bacalo smeće, niti se bacalo što se večeralo pa da se baci vani, nego se to držalo u sobi. Ujutru da se ne, ujutro može ali po noći znači smo bili uglavnom po kućama i nije se nešto vani da se ne baca, da ne izlazi mlada žena koja je rodila ne sme izlaziti vani i tako. Sve su to bili neki običaji, ja mislim dobri i napisao sam to želeći da Janjevačku majku koja je bila rađala, imala smisla bez ikakvih uvjeta velikih za život ali je bila strpljiva i u odgajanju djece i u tom ritualu i dnevnom i nedeljnom i mjesečnom.
Sve što je trebalo, sve se radilo uz poštovanje i svekra i svekrve i čoveka, muž ne, tu mu je voda, sređeno mu je, tu je čaša, tu je sve. Kaže: “Ženo daj mi vodu”. (smeje se) Tako da su muški bili ovakvi, ja nisam to mogao razumjeti kasnije kad sam došao, pa vidim čim uđem ili par puta sa jednim istim ljudima sjedim, kako uđem ili izađem, vratim se, dižu se žene. “Šta radite?” “Ah muško”. Kažem: “Zaboravite to”. znači bio je neki patrijarhalni sistem, što su muški uživali u tome. On je mogao i da pije i da radi šta hoće ali nikad ništa ne bi pipnuo. Žene su krečile kuće, žene su sve su žene radile, a muž je morao da radi da bi donio da se živi.
Znači to su bili naši muževi, očevi koji su bili vani uglavnom od svojih obitelji i to se poštovalo. On zarađuje i moramo tatu da poštujemo jer tata nam donosi da jedemo. Naša majka, sjećam se je uvijek govorila: “Budite ponosni”, kaže: “tata nije odnio brašno ni namirnice u komšije nego kod nas kući. To što imamo, to morate biti zadovoljni”. Tako da je to bilo nešto jako veliko i ja sam počeo knjigu još davno “Janjevačka majka” da malo uzveličam te nepismene žene ali koje su bile velikoga duha, velikog smisla za život i prihvaćanja i strpljivosti. Znači poštivali su od muža, svekra, svekrve, devera, zaove, to sve sve, sve što god hoće, snajka mora da trpi i da nosi.
Erëmirë Krasniqi: Pitala sam za ćilime jer takođe kad gledam ove fotografije iz prošlosti, imaju i ćilime iza.
Don Matej Palić: Iza, kad su se slikali obazevno, da ne bi izašli čerpići. E čerpići nešto, nego su sve stavljali ćilimi i onda bi ruke ovako {pokaže pozu} i to je bilo, slikaju se, to je nešto bilo veliko za slikanje. Ali naši to su, ponos, naši su i davno prije imamo još uvijek, bugarsku smo imali veliku zajednicu. Znači krajem 19-18. stoljeća, početkom 19. naši emigriraju u Bugarsku, u Sofiju, Smolen i Plovdiv i tamo ima još uvijek i danas velike zajednice, Hrvate koji su jedini još drže zajedništvo, Janjevci. Neki se odselili u Hrvatsku, ja sam ih posjetio ‘96. godine, još posle više ne.
Znači to su Hrvati koji su odavde otišli isto za zlato, posao, biznis, tako. Tada su naši ovdje, njihova rodbina recimo majke, očevi i tako imali francuske neke dozvole kao pasoše jer je Bugarska tada valjda pod tim, gdje imamo, moj djed je imao to gdje mu je pisalo “Hrvat”. I znači to je još onda su oni putovali jako puno, čak i do Moskve. Išli su u Argentinu, u Ameriku smo bili, na Titaniku je trebalo da budu dvojica naših, tu jedan Ivkić i još jedan Berišić. Da se ukrcaju, imali su karte, međutim nisu mogli doći do Italije i onda se nisu ovaj, mogli ukrcati. Ali inače su imali karte, još uvijek te karte postoje kod unuka jednog Pere, od tog Tune Ivkića, karta za Titanik koji je trebao ići.
Moj pradjed, od mame djed, on je bio u Americi i brat i tako, oni su, imamo čak i grobove gdje su živeli, naši gdje su sahranjeni i piše sve na hrvatskom. Na groblju imamo spomenike koji su slani iz Amerike u ono doba brodovima, mjesecima, spomenik iz Amerike koji je došao tu za ženu, za majku, za oca, tako. Tako da su u 18. stoljeću i 19. mnogi otišli tamo, imamo dve zajednice tamo u Americi hrvatske, Janjevačke baš. Njihova djeca sad malo govore, zovu nekad i tako sad je to interet omogućeno sve je moguće da se kontaktira pa se vraćaju obiteljski da traže korijene, knjige ovdje. Tako da smo ovaj, još tada, imamo dokumente gdje su naši mnogi tada još pisali se Hrvati, crkveni vjernici Sv. Nikola i tako dalje ovaj putovali po svijetu.
Znači bilo je jako razvijeno ali zato što su bili pametni, mudri, znali su. Moj pradjed je živio tamo, umrla mu je žena ovdje, ostao je moj djed Baško. Njemu neki koji je išao češće za Ameriku, on uzima jednu ženu ovdje, devojku, pita: “Marija, hoćeš da se udaš za Kolju? On je u Americi, ima jednog sina ovde”. Ona kaže: “Hoću”. I on uzme, ne zna, ona zna da je taj Kolja, ma Nikola Macukić tamo i ona uzme, sa tim čovekom krene na brod i putovali su tri nedelje. I dođu u Ameriku i uzme tog čovjeka i tamo se rodi moje mame stric Marko. Oni se vraćaju u Janjevo svi i kasnije se rađaju još troje-četvoro djece tu. I tu žive ali ništa to nije bilo upitno, ‘oćeš Kolju, ‘oću. Sjedi na brod, on ti plaća kartu, ona dođe tamo i oni se ožene i vjenčaju se u Americi se vjenčali i tako. (smeši se)
Erëmirë Krasniqi: Kakve su bile svadbe ovde?
Don Matej Palić: Svadbe, vrlo velike, značajne, nedeljom. Nedeljom su se svadbe, nikako druge dane, nedjelja i ponedeljak, znači dva dana je trajala svadba. Prijepodne bi se oni vjenčali u crkvi obavezno, u petak bi se vjenčali u Opštinu, to je bilo tako. Tri dana prije dolaze u crkvu mladenci na pouke bračne i to je tako. To se znalo da moraju obaviti to, onda se vjenčaju u petak u Opštinu, u nedjelju se vjenčaju u crkvu u devet sati. Onda se vraća svako svojoj kući, e onda se nosi bakšiš, poklon kod mladenca. U dva sata ide iz mladićeve kuće, iz mladenceve kuće idu po mladu i onda se daje miraz mladoj što je, i tamo se slavi oproštaj od kuće. Tako rodbina njezina, onda ona odlazi kod, nastavlja se svadba kod mladića.
Erëmirë Krasniqi: Da li ima neki običaj koji se gajio samo u Janjevu?
Don Matej Palić: Samo u Janjevu? Da, da, da veliki običaj. To je bila recimo posebno ovan, tada a sada ne, ovnu su se stavljale jabuke pa kad bi se došlo po mladu, onda se iznese neka druga mlada pa on pita: “Nije ta, ja imam ovu”. E onda dok se iznese pa su to posebni blagoslovi roditelja, to još uvijek gaje naši u Zagrebu, da roditelji, otac i majka blagoslove mladu da može ići u brak. E onda su bile posebne pjesme i cure koje su rodbinski vezane sa njom ili prijateljice, one se sve skupe i onda idu iza nje. Praktički roditelji blagoslove, onda dolaze te djevojke, cure, prijateljice i rodbina i oni daju.
A prije toga imamo dosta tih običaja. Dok se oni već vere, zaruče, onda ide četvrtak, boja i tako. To su dugački običaji. Moj brat je nešto od toga pokušao u Zagrebu kada se ženio sa snajom, da nešto napravi pa smo nešto uspjeli ali ja sam to isto kažem napisao nešto, i volio bi da ponovo nešto vrate. To nije samo običaj nego je to više druženje i upoznavanje obitelji. Od mladića idu kod ženske, daruju, donose darove, šta kome sve od rodbine pa onda ona spremi u velikom koferu tada poklone za njegove. Onda on nosi to pa se pokazuje, pa žene gledaju šta je kome dala i kako.
Znači to su duge pripreme za te svadbe i za poklone, treba spremiti i novac. Znači nije to išlo brzo kao danas, sad hoćemo da se vjenčamo, hoćemo. Ne, nego se moralo znati šta se sprema. Tako da je bilo slučajeva kada se te pripreme događaju, da su babe se, jer nije zadovoljna što je otišla za ovoga, ova za onoga, pa su se babe umiješale. Onda bi našli, onda bi dečkima postalo interesantna ta devojka koja je spremila se da se uda. Čuje se, svi se znamo, e onda postane interesantno dečkima. Onda kažu: “Pa gdje je bio prije?” Ali čim se sprema za udaju onda je interesantna. Onda se žene umešaju tako da je bilo, znalo se i prije nego dođe do zaruka ili kad se zaruči, postane interesantno za nekog drugog, odna znali su da raskinu te zaruke i ugovore.
Ali sve je to opet išlo preko crkve. Znači ako su se zaručili, onda je moralo da dođe ovdje pa da se raskinu pa da se vrate te stvari, pokloni i tako. Velika ceremonija, ali značajna, dobra više zbog upoznavanja. Onda kad mlada dođe u kuću mora u cipelu da ima pare, pa onda najmlađi dever ili bilo ko od muških mora da se podigne na stolicu, pa onda svvekrvu dižu na stolicu pa ona daje pare. Ljubi se ruka svakome i svako ima para. Znači to se spremaju i mnogo je troškova bilo jer mora svakome kome poljubi ruku da ima pare unutra da joj da. E onda se tu skupi para ohoho, tako da su svadbe bile interesantne.
Erëmirë Krasniqi: Don Mate, da li imate nešto za kraj, nešto što mi nismo Vas pitali ali bi bilo dobro da…
Don Matej Palić: Pa evo ne znam šta bi, to je bilo puno interesantnih stvari ima oko Janjeva vezano za te sve običaje i te prizrenske pjesme. Recimo mi nemamo svoj folklor, imamo uglavnom skopljen od tih različitih uticaja ovih lokalnih ovdje. Tako da neko se, znaju se ljudi začuditi kako mi pjevamo sve pjesme, znači makedonske, dalmatinske, kosovske, prizrenske. Nešto sam ja sastavio te neke poeziju pa ćemo sad vidjeti da uglazbimo nešto. Imamo neke muzičare naše u Hrvatskoj koji bi mogli nešto da naprave. Znači imamo neki sedmotaktovni ritam i plesa i svadbe i kola uglavnom igramo, nemamo taj hrvatski ples ili šta ja znam, valcere, nego imamo uglavnom kola.
I to se i dalje gaji kod nas jer imamo taj neki istočnjačko-bizantski melos u uhu i mi jako puno pjevamo jako visoko pjevno. Svi smo uglavnom muzički obdareni, znači to je rijetko ko Janjevac da ne pjeva, e sad ja mislim da je to ova konfiguracija, podneblje, zrak, mi smo sedamsto četrdeset metara crkva nadmorske visine. I tu je jedna struji jedan, cirkulira kako je kotlina, kroz mjesto onda tu struji taj zrak koji nam daje jednu fonetiku i čistoću glasa. Tako da mi jako puno pjevamo, jako puno i pričamo jako brzo, visoko pričamo što je zanimljivo za kažem, za ovo podneblje.
E sad to bi trebalo sve nekako početi gajiti i da se sačuva jer mnoge stvari nažalost mi nemamo u pisanom obliku. Nešto imamo fotografije ali nemamo pisano. Zašto? Niko nije pisao, smatralo se da ćemo uvijek tu biti i onda se prenosilo to usmeno, s koljena na koljeno. Tako da mnogi ljudi još uvijek znaju, ja sam neke snimio i moram još nešto da obavim da bi se sačuvao taj neki trag. Ovo što vi radite i što bismo mi zapravo sami trebali, jer ova monografija je jedan dio, kronološki nije to uređeno nego je to jako puno se radilo na njoj. Taj profesor Čolak naš koji je bio u Padovi, on je puno skupljao materijala. Međutim…
Erëmirë Krasniqi: On je bio odavde?
Don Matej Palić: On je bio iz Janjeva. Međutim bilo je nešto materijala je njegova kćerka kad je on umro dala hrvatskom Filozofskom fakultetu, lingvistički smjer. Ne znam zašto da nije dala da se to objavi, međutim evo, kažem taj biznis i ta sve skupa što se događalo ovih zadnjih godina 40, 30-40 i iseljavanje i sve, valjda smo mi malo i zaboravili na ono što je vrijedno. Pa onda je briga gdje ću, šta ću, kako ću, gola egzistencija, briga za materijalni taj život i praktički za ognjište i obitelj, nekako smo zaboravili mnoge neke stvari. Tako da mislim da ćemo, evo sad će doći tu mnogi za Malu Gospu sada za ovaj osmi-deveti pa smo već, počeli smo malo kroz te smotre, kroz kulturološki taj jedan vid da probudimo neke ljude i da vidimo šta sve ko drži po kućama. Da nekako to skupimo na jedno mjesto, neku građu i da bismo malo oformili i muzej i kulturu, da se to napiše, da se dadne da se zna ko smo, šta smo i šta je zapravo bilo vrijedno i dobro ovdje.
Erëmirë Krasniqi: Hvala Vam puno.
Don Matej Palić: Hvala i vama na trudu, pa kad izađe nešto, javite mi da znam šta dalje, da znam šta dalje da radim.