Peti Deo
Anita Susuri: Dakle, kada ste bili pred kraj služenja zatvorske kazne, da li ste znali da je kraj blizu…
Martin Čuni: Da, da, čim se druga presuda završila, da, da.
Anita Susuri: Kakvi su bili ti dani kada ste znali da će vas pustiti?
Martin Čuni: Ah, da (smeši se). Tamo se desila još jedna stvar neposredno pre nego što sam krenuo. Onda u paviljonu ekonomije stražari su prestupnicima preneli glas, “Pazite, Albanci truju naše žene,” znate, gde su bile životinje. Neko nam je rekao. Odmah sam zatražio da se vratim u samicu. Bez ikakvih daljih diskusija. Postao sam nedisciplinovan, što znači da se nisam pridržavao pravila. To je bilo potpuno zabranjeno, jer smo tamo imali kuhinju u bašti, a ne u zgradi u kojoj smo boravili. Dakle, ispred te kuhinje je bio mali električni šporet gde su mleko grejali oni koji su imali farme, a ne bilo ko drugi. Ako bi neko tamo bio uhvaćen, poslat bi u samicu.
A onda bih otišao i uzeo ga usred dana, oni bi nam dali [mleko] jer smo mi njima davali povrće. Ja i Šerif smo čuvali povrće. I uzeo bih mleko, spremao čorbu. Pretvarali su se da me ne vide, jer su mislili da pre nego što odem kući, želim da uđem unutra i kontaktiram druge zatvorenike. I na kraju da opustim kraj ove diskusije, poslednjeg dana kad sam spremao čorbu i neko je došao… jer nas nisu pustili tačno na dan kada smo krenuli. A Šerif me je tražio svuda unaokolo. Došli su, zvali su da im kažu da nas puste obojicu. Ja i Šerif Konjufca smo pušteni istog dana, otac predsednika Skupštine.
Anita Susuri: Mhm {onomatopeja}, [otac] Glauka Konjufce [otac].
Martin Čuni: Glaukov [otac], da. On je bio moj kolega jer je bio novinar Televizije [Priština]. Svuda me je tražio i kada me je našao, ja sam bio tamo i pravio gulaš za večeru. “Martine,” rekao je, “gde si?” Rekao je, “Pustili su nas, tražio sam te svuda.” “Oh,” rekao sam, “dođavola! Sad nećemo da večeramo” (smeje se). Počeo je da viče, “Da li si… kako uopšte možeš da razmišljaš o večeri sada.”
Anita Susuri: Dakle, to je bila neka vrsta vašeg posla tamo, vaša aktivnost?
Martin Čuni: Da, da, u bašti sa prozorima, bilo je pokriveno. Bila je još jedna zanimljiva situacija sa Šerifom, jednog dana mi je rekao, “Martine,” rekao je, “kako to da se nikada nisi naljutio, niti jednom.” Rekao sam, “Vidi, Šerife, reći ću ti nešto, čak i kad bi Niš izgoreo do temelja sad, ja se ne bih naljutio,” “Zaboravi, ko bi se naljutio da Niš izgori!” (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se) Kako ste posle stigli u Prištinu, da li je bilo nekih…
Martin Čuni: Eh da, to je veoma zanimljivo (smeje se). Dok sam čekao, u tom trenutku smo znali da kao Albanci moramo da dobijemo papire za oslobađanje ili kako se to zove. A mi smo čekali ispred vrata direktora zajedno sa Šerifom. Došao je prijatelj, advokat (smeje se). Ja sam sa njim davno radio kao nastavnik, mislim bili smo kolege. Kada me je ugledao, zagrlio me je {pretvara se da ga zagrli}. “Šta ti radiš ovde?” Rekao sam, “Pustili su nas,” rekao sam, “ali će nas ostaviti da čekamo ovde celo popodne jer nam neće dati papire za oslobađanje. Tako da ćemo biti ovde do noći.” To znači da ćemo celu noć samo obilaziti Niš.
Rekao je, “Ne brini,” rekao je, “čekaću te do sutra, tamo ispred vrata napolju” i sačekao nas je. Doveo nas je, Ragip Gubetini, bio je dobar prijatelj. Rekao sam mu, “Možemo li u Niš da se javim kući jer moja majka ne zna, oni ne znaju. Plašim se da će se onesvestiti.” “Da, naravno,” rekao je, “ja sam vaš radnik.” Kakva sreća. Pozvao sam kući i moja žena je bila toliko iznenađena da nikome nije rekla. Tamo su bili prijatelji i moja majka, ali im nije rekla. Ali rekla je mom ocu i nekim gostima koji su se družili u bašti, a da nije rekla ostalima unutra. A kad sam se vratio, dvorište mi je bilo puno ljudi koji su me čekali, ceo komšiluk, svi.
Žena iz komšiluka, jer ovi su… Sve sam napisao. Bila je bolesna i saznala je da dolazim i rekla je sinu, oko podneva, rekla je, “Možeš li mi doneti stolicu i staviti je kraj prozora jer želim da vidim Martina kada dođe.” I čekala me je do popodneva. Posle nekog vremena sin joj je rekao, “Mama, moraš nešto da pojedeš, dođi,” rekao je, “Nastaviću da gledam i javiću ti.” Čim su zamenili mesta, ja sam stigao, a ona nije stigla da me vidi (smeje se).
Anita Susuri: Htela sam da vas pitam još nešto… šta je bilo…
Martin Čuni: Nisam očekivao zatvor… očekivao sam da će zatvor biti još više, da će biti teži. Ali kad je onaj doktor rekao, “Ovaj čovek je gotov,” znate, hteo je da… znao je jako dobro težinu tih reči. Hteli su da, ne samo da budemo gotovi, već da [poludimo] {okreće ruke oko glave}. Ali nisu uspeli.
Anita Susuri: Već je bila ‘90. kad su vas pustili.
Martin Čuni: ‘90.
Anita Susuri: ‘90. godina.
Martin Čuni: ‘90-e se desilo nešto zanimljivo, te noći, tog dana kada je ubijen Rahman Morina. I kada bi prijatelji dolazili, moji prijatelji bi rekli, “Zašto nisi pre došao?” (smeje se).
Anita Susuri: Dok ste bili u zatvoru, da li ste imali neke novine, na primer, ili da li ste mogli da slušate vesti o onome što se dešava?
Martin Čuni: Osam godina nisam imao radio, televiziju ili bilo šta. Bio sam odvojen od sveta osam godina. Nisam znao ko su bili novi glumci, ili ko je šta postao, ništa.
Anita Susuri: Dakle, nakon što ste saznali šta se sve desilo, jer ‘90-e su bile teške godine. ‘89. se promenila Konstitucija, kosovska autonomija je ukinuta i ljude su otpuštali sa poslova. Kakve su bile te godine, kako ste proživeli te godine?
Martin Čuni: To nije bilo iznenađujuće za nas, sve smo to očekivali. Kada bi moji prijatelji dolazili, obično bih naučio nešto novo. Ali nisam mogao da dobijem druge informacije sa vesti ili slično, ne. Nisam imao televizor osam godina.
Anita Susuri: Dakle, kako je bilo tokom ‘90-ih, mislim da ste spomenuli da ste ‘91. otišli…
Martin Čuni: Tokom ‘90-ih godina. ‘91, ’91. sam bio tamo sa Kosova, mislim sa tadašnje Radio televizije, dobio sam otkaz. Poslat sam u Tiranu kao reporter da izveštavam o Skupštini Albanije, izveštavao sam za Radio Zagreb, otprilike dva-tri meseca. Jer sam davno bio u Albaniji. Imao sam tamo neke prijatelje, jesam. Ispričaću vam jednu zanimljivu priču. Ti prijatelji me nikada nisu zaboravili, a nisam ni ja njih, iz Skadra, imao sam neke prijatelje iz Skadra. Zajedno sa Ali Balijem i rođakom Đerđa Fište, Tonijem Fištom, u to vreme su radili za Radio Skadar.
Pa kad sam otišao tamo, pomislio sam da ih posetim. Rikard Larja mi je rekao, “Martine, reci mi kada planiraš da ideš jer i ja želim da ti se pridružim.” Pošto je i sam bio iz Skadra, izrazio je želju da krene sa mnom. Odgovorio sam, “Naravno, nema problema.” Naša prva stanica bila je Tonijeva kuća koja se nalazi u centru Skadra. Rikard i Toni su bili bliski prijatelji, bam bam {onomatopeja} na vratima, vrata su bila otvorena, on je ušao {ponaša se kao da otvara vrata}. Na vratima kuhinje, otvorio je kuhinjska vrata, a žena je ležala na kauču. Bila je obučena, ne pokrivena, ali obučena.
A on joj je rekao, “Molim te, ustani, Martin Čuni je stigao,” i naglim pokretom baff {onomatopeia}, ona je ustala. Pozdravili smo se kao da smo se već 500 puta sreli. Bio je to dirljiv trenutak i skuvala nam je kafu. “Tonin će se vrlo brzo vratiti, otišao je na pijacu po neke stvari i uskoro će se vratiti.” Dok je spremala kafu, vratio se Tonin. Kada me je video, ostao je bez reči. Njegove suze {dodiruje oči} baš kao kiša, kako ljudi kažu. Posle nekog vremena se sabrao. Rekao je, “Martine Čuni, zahvalan sam što te je Bog poslao. Prošlo je tri meseca otkako je moja žena mogla da ustane bez pomoći, ali je ustala od emocija.”
Koliko su puta pričali o meni? Koliko puta… nikad me nije ni videla. Koliko se puta moje ime pominjalo među prijateljima, poznanicima ili… rekli su mi, “Martine, tokom tih devet godina dok si bio u zatvoru, svaki put kada smo sreli prijatelje iz Prištine, naš pozdrav je bio jednostavno ‘Martin’” {podiže pesnicu}. Devet godina {podiže kažiprst}. Jer to je psihološki fenomen da bi se iz emocija moglo nešto dogoditi. Njegova žena je ustala.
Anita Susuri: Da li ste imali neki kontakt sa njima pre zatvora, mislim, ne samo ‘72. kad ste bili u Albaniji, već…
Martin Čuni: Posle ‘72. jesam… imao sam non-stop kontakt sa ljudima koje sam sreo ‘72. Ah, dobro je što ste ovo spomenuli jer me je podsetilo na slučaj koji se desio u vojsci. Prijatelj iz Drenice je dobio časopis pod naslovom Shqipëria e Re [na albansom: Nova Albanija], ali na engleskom. Časopis je bio veoma opsežan, sa ilustracijama, neverovatan. Metuš Kolši je bio taj [koji ga je posedovao]… vojnik. Međutim, on je oklevao da ga drži u svojoj fioci, pa ga je poverio meni, na Radio stanici.
Rekao mi je, “Martine, možda ovde niko neće da proverava,” rekao je, “zadrži to.” Njegovi prijatelji su bili svesni situacije. I ostavio sam ga tamo. Nažalost, jedan policajac je slučajno naišao. Tako da je to prijavio direktno glavnom komandantu. Ovaj oficir je bio mladić iz Mitrovice, srpskog porekla, još se sećam njegovog prezimena, Bašačervič, rekao je, “Martine, treba da sakriješ časopis,” rekao je, “jer je neko video.” Ralič, bio je čin oficira. I rekao sam sebi, znam šta ću. Shvatio sam da bi sakrivanje samo pogoršalo situaciju. Čekao sam, posle izvesnog vremena komandant me je pozvao na izveštaj, glavni komandant {podiže kažiprst}. I otišao sam, znao sam zbog čega.
Tako je počeo da ide u krug. Ponašao sam se kao da nisam svestan šta se dogodilo. Rekao mi je, “Da li ste slučajno videli časopis iz Albanije?” “Uh, da,” rekao sam, “da, komandante.” Pitao je, “Odakle ti to?” “Ohhh,” rekao sam, “Ja sam unapred platio albanske časopise preko Jugoslovenske knjige. Za pedagoški časopis Arsimi popullor [na albanskom: Folklorno obrazovanje] i za Mësuesi [na albanskom: Učitelj].” To je tada bilo retko. Rekao sam, “Pretplaćen sam na albanske časopise,” “Kako to misliš,” rekao je, “pretplaćen?” Rekao sam, “Preko Jugoslovenske knjige možete naručiti šta god želite iz celog sveta.” “Je l’ tako?” nije znao.
Anita Susuri: Znači, to je bila istina?
Martin Čuni: To je bila istina. To je bila istina. Rekao sam, “Da, pa, u vezi sa ovim časopisom koji trenutno imam,” dodao sam, “da li su mi ga poslali greškom ili namerno,” rekao sam, “Ne znam.” Da li razumete? (smeje se). Oh, da, moj prijatelj [postao je nervozan] kada je saznao, plašeći se da mu ne otkrijem ime. Kao da bi (smeje se) to bilo tako sramotno. Pitao je, “Mogu li da pogledam?” Odgovorio sam, “Naravno, nema potrebe da ga vraćam jer je na engleskom,” rekao sam, “Uopšte ne znam engleski,” “Oh.” Nikada me više nije zvao. Posle mesec i po dana, komandir me je još jednom pozvao, osetio sam da se nešto sprema. Pitao je, “Čuni, znaš li zašto sam te pozvao?” Odgovorio sam, “Ne znam.” Otkrio je, “Primili smo pismo na engleskom,” i nastavio, “od jednog britanskog vojnika.” Zatim je upitao, “Možete li to prevesti?” “Oh, zaista mi je žao, komandante, ali kao što sam ranije pomenuo, ne znam engleski. Ne znam.”
[Intervju se ovde prekinuo]
Anita Susuri: Vi ste takođe bili jedan od osnivača Radija Slobodno Kosovo, ako možete nešto da nam kažete o okolnostima koje su dovele do osnivanja ovog radija?
Martin Čuni: Kada sam se vraćao iz Nemačke, da budem iskren, nisam ni znao da postoje mogućnosti ili potrebna tehnologija za radio. Nisam mogao ni da zamislim. Međutim, dogovorio sam se sa Deutsche Welle da radim za njih kao reporter i počeo sam da radim. Samo na kratko, jer čim je vojni štab saznao, rekli su Jakupu [Krasnićiju] i odmah su me pozvali. Tako sam otišao na granicu, u Albaniju, u Pašrik i… kod Sultana, što znači operativna zona Drenica, i čim je Jakup saznao da me je pozvao, na putu me je pratio mučenik Rasim Kićina. Otišli smo u Vučak usred dana, znate li gde je? [obraća se osobi koja vodi intervju] Blizu Komorana.
Anita Susuri: Tako je.
Martin Čuni: Da. I ja sam otišao. Jakup mi je rekao, “Martine, da li si ovde došao kao turista ili…?” (smeši se). “Nikako,” rekao sam, “nisam ovde došao kao turista.” Rekao je, “Imamo opremu za radio,” rekao je, “za radio,” rekao je, “misliš da bi mogao?” Bio sam jako srećan. Bio sam srećan jer to je bilo ono što sam najbolje radio, video sam to. Nije prošla ni jedna nedelja i… moji prijatelji su prethodno obavili pripreme. Ahmet Ćerići [Ahmet Qeriqi], Berat Ljuža, i došli su i neki prijatelji iz Krojmira. Oprema je bila tamo od avgusta, dakle od leta.
Došao je iz Kumanova, prošao je kroz poprilično bizaran put autom, tu i tamo oko Kosova dok nije stigao u Berišu. Puno ljudi je bilo uključeno u taj posao. Pokušali smo da uradimo nešto za 28. novembar ali nismo imali priliku, nismo uspeli. Trebalo nam je nešto dodatno. On nam je pomogao, pomogao nam je u puno situacija, čak i neki prijatelji iz Prištine, ne bih želeo sve da ih spominjem, neke od njih mogu a neke ne mogu da spominjem, tako da je bolje… (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se) Nijednog od njih.
Martin Čuni: Ali imam sve u mojim spisima, sve. I počeli smo 4. januara.
Anita Susuri: ‘99?
Martin Čuni: Da. Pokušali smo da obavimo neke pripreme da predstavimo radio kao profesionalniji, a ne da izgleda kao da idemo na svadbu ili slično. I najveći problem smo imali sa uvodnom špicom, kako se zove ta uvodna špica?
Anita Susuri: Džingla, špica?
Martin Čuni: Da. Uživali smo radeći na tome tri dana. Čak i danas izgleda dobro, ako bismo pokušali to da uradimo danas sa današnjom tehničkom opremom, ne bismo mogli da smislimo nešto tako dobro kao što smo to tada uradili. Uspeli smo. Ja i vojnici na terenu, što znači da sam ih pripremio da obavljaju posao tehničara. Međutim, sreća je bila na našoj strani, jer mi je dosadašnje iskustvo rada na radiju i obavljanja raznih uloga poput tehničara i novinara olakšalo zadatak. Uradili smo neku promociju, bilo je mnogo vojskovođa tada, tog dana u Beriši.
Radili smo dan i noć jer smo bili mali tim, vrlo mali tim. Ali uspeli smo, uspeli smo da postignemo, imali smo sreće jer nismo imali rezervnu figuru. I radeći u tim uslovima tamo, svaki dan postavljam radio pa onda rastavljam radio. Bilo je zaista zadivljujuće kada je sve funkcionisalo besprekorno i nismo naišli na tehničke poteškoće tokom celog našeg poduhvata. Kada smo posle dve nedelje došli ovde naišli smo na problem, jer su tada otišli u Skoplje i našli neki alat, šta ja znam. Ali imali smo veliku sreću dok smo tamo boravili, jer… bili smo veoma zaštitnički nastrojeni, bili smo veoma zaštitnički nastrojeni.
Anita Susuri: Dakle, tokom rata ste radili kao reporter za Deutsche Welle, tako?
Martin Čuni: Tokom rata, tokom rata. Radio sam tamo tokom rata i onda kada sam počeo da radim za naš radio, tada nisam mogao da se organizujem da radim oba.
Anita Susuri: Prekinuli ste to tokom tog perioda?
Martin Čuni: Da, da.
Anita Susuri: A radio…
Martin Čuni: Iako je Deutsche Welle baš dobro plaćao, znate?
Anita Susuri: Spomenuli ste radio pre, to ste prekinuli u periodu kada…
Martin Čuni: Kada su nas bombardovali?
Anita Susuri: Da, spomenuli ste da ste razglasili da radio nije stao?
Martin Čuni: Da, da.
Anita Susuri: Zanima me da li ste nastavili nakon toga?
Martin Čuni: Da, da, da, jer smo to zaista tamo zaustavili. Onda su moje kolege rekle da ne emitujemo program tog dana. Dok nismo napravili bunker, jer je bilo vreme, došlo je do toga da je bilo nemoguće nastaviti rad bez bunkera. Rekao sam im, “Jednostavno ne možemo da ne emitujemo program.” Tako smo emitovali program. Poslednja informacija koja je preneta preko tog programa glasila je, “Poštovani slušaoci, iz taktičkih razloga nećemo moći da emitujemo program nekoliko dana.” Eh, da je [radio] bio uništen, ne bismo mogli da damo tu informaciju, zar ne? Slušaoci su bili svesni da sledećeg dana nećemo moći da emitujemo program. Zato što su Srbi objavili da je Radio Slobodno Kosovo uništeno, a slušaoci su takođe obavešteni da ćemo program ponovo emitovati posle nekoliko dana. I to se desilo (smeje se). To je bio veliki udarac za Srbe, da.
Anita Susuri: Spomenuli ste i da ste se susreli sa raznim incidentima tokom rata…
Martin Čuni: Da, poprilično.
Anita Susuri: I preživeli ste…
Martin Čuni: Da, da, da. Spomenuo sam taj slučaj sa radiom, da. Na primer… pošto sam često izlazio na teren [kao novinar], često sam izlazio na teren. Ponekad kada sam izlazio u Drenicu, nisam mogao da se vratim sebi po nedelju dana. Uvek pešice, a tereni su bili teški, nisu bili normalni putevi. Jednom prilikom, to je bilo u Čikavici, morao sam da idem na prve linije i rekli su mi, “Danju ne možete da prođete, ne možete jer ima Srba u tom kraju,” naši ljudi su bili dole u dolini. Rekao sam im, “Ne, nemam drugog izbora osim da prođem tamo, i nemam više vremena za gubljenje.” “Dobro onda, tvoja odgovornost.” Otišao sam dole i ništa se nije desilo, ostao sam dva-tri sata, ne znam koliko i onda sam se ponovo vratio. Uradio sam ono što sam morao, završio sam posao, neke intervjue, neke informacije. Probijao sam se dolinom i video sam vojnika kako silazi.
Anita Susuri: Albanca?
Martin Čuni: Da, jednog od naših vojnika.
Anita Susuri: Ah.
Martin Čuni: Jednog od naših vojnika. Jer ta strana je bila naša {pokazuje rukama}, srpski deo je bio na drugoj strani. I rekao sam sebi, zašto da ne intervjuišem ovog vojnika. Izvadio sam svoju traku za snimanje i {pokret kao da približava bliže mikrofon} i počeo sam da voidm razgovor. U tom trenutku smo čuli neke snajperiste u pozadini bam {onomatopeja} kako pucaju blizu nas, meci su bili dumdum, bili su zabranjeni po međunarodnim pravilima. Pucali su blizu nas, ali nas nisu pogodili. Vojnik je bio mlad, “Cik-cak do planina {gestikuliše cik-cak pokretima koristeći prst}, trčali koliko smo mogli.”
Nisam imao vremena da isključim kasetofon dok smo trčali ovde, bum tamo {onomatopeja}, bum ovamo, niko nije uspeo da nas pogodi jer smo bili u pokretu i bilo je teže. Međutim, stali smo i nisu nas pogodili, to je fenomen. I kada smo stigli tamo u planinu, rekao sam tom vojniku, “Ah,” rekao sam, “ti vojnici su idioti, slabo su nišanili i nisu mogli da nas pogode” (smeje se).
Anita Susuri: (smeje se) Dakle, gde ste bili kada ste saznali da je rat završen, kako ste primili vesti?
Martin Čuni: Bilo je to veliko iznenađenje, nismo očekivali da će se tako brzo završiti, nije se očekivalo tako brzo, jer bez dolaska kopnenih trupa to nije moglo da se dogodi. Dakle, kada se ovako sve odigralo, to je bio zaista monumentalan trenutak. Po povratku u Prištinu zatekao sam svoju kuću uništenu do temelja. Nije potpuno uništenu, ali je sva vredna imovina bila opljačkana. Ali ono čega sam se najviše plašio je da će moje knjige biti oduzete ili spaljene. Uzeli su sve, ali nisu uzeli narodnu nošnju moje žene i nisu uzeli knjige. Niko nije ni pipnuo knjige.
Anita Susuri: Gde je bila vaša porodica tokom rata?
Martin Čuni: Ostali su ovde tokom rata, ali kada su raseljavali sve Albance i oni su se preslili.
Anita Susuri: Pretpostavljam da su otišli u Makedoniju?
Martin Čuni: Da, da.
Anita Susuri: Htela bih da malo pričamo o vašoj porodici i da se vratimo na taj period kada ste bili u zatvoru, kakva je bila vaša porodična situacija? Na primer finansijska situacija ali i kako su primili…
Martin Čuni: Nije bila dobra. Reći ću vam zašto nije bila dobra, ne samo da nemam braće, nego nemam ni stričeve. Ali moji prijatelji, moja porodica, moj široki krug, uvek su pokušavali, pokušavali. Međutim, u početku su ljudi oklevali da otvoreno ponude pomoć. To je bila retka pojava da se neko usudi. Moja žena mi se jednom poverila, rekavši kako je žudela za jednostavnim razgovorom sa bilo kim tokom tih prvih dana. Ljudi su se plašili da izađu. Bila je jedna situacija kada je prosjakinja, mlada Romkinja. Došla je u našu kuću da traži milostinju, rekla je, “Odvela sam je u baštu samo da razgovaram, da razgovaram sa njom.” Moja majka se mnogo mučila, posebno dok sam bio u zatvoru, jer je moja majka morala devet godina da nosi stvari na leđima {dodirne mu rame}.
Anita Susuri: Da li su vas često posećivali?
Martin Čuni: Ne, nisu mogli da me posećuju jer nisu imali priliku. Ipak, došli su u Prokuplje, bili su i u Nišu, ali ne tako često, ne, ne često. Nisam hteo da me posećuju često, i nisu ni mogli, nisu mogli. Osam godina mi nisu dali da vidim svoju decu, devet godina mi nisu sedela u krilu, nisu mi dozvolili da… ne.
Anita Susuri: Da li ste ih viđali, da li su vas ona posećivala?
Martin Čuni: Da, došli su da me posete, jesu. Jako retko, ali jesu.
Anita Susuri: Mislim da imate dvojicu sinova…
Martin Čuni: Dvojicu sinova i jednu ćerku.
Anita Susuri: I ćerku.
Martin Čuni: Da.
Anita Susuri: Svo troje ste imali u tom periodu?
Martin Čuni: Ne, ne. Jedno sam dobio kasnije, pod stare dane (smeje se).
Anita Susuri: Ćerku možda ili vašeg sina?
Martin Čuni: Mog sina, mog sina. Kada su me uhapsili, ostavio sam ćerku koja je imala samo osam meseci, moj sin je imao dve i po godine.
Anita Susuri: Da li je bilo situacija kada možda nisu mogli da vas prepoznaju u zatvoru?
Martin Čuni: Ne, ne, ne. To se nije desilo jer se sa njima mnogo pričalo o meni, imali su moje slike i… Jednom su mi došli u Niš, sin mi je bio nešto stariji od ćerke, a ćerka ide… jer kada bi dobijali pisma, moja žena je dobijala više od njih, znate. Moja ćerka je izrazila zabrinutost, rekavši, “Tata, izgleda da voliš mamu više od nas jer joj češće pišeš,” znate. Rekao sam, “Ne,” rekao sam, “vi ste moja deca, ona je…” A moj sin je rekao, “Ne obraćaj pažnju na nju, glupa je, postavlja glupa pitanja” (smeje se). To je ono što je rekao (smeje se).
Anita Susuri: Dakle, spomenuli ste da ste nakon rata bili vršilac dužnosti direktora RTK.
Martin Čuni: Da, vlada mi je dala tu ulogu, da.
Anita Susuri: Kako je to prošlo?
Martin Čuni: Za mene je to bilo nešto veoma problematično jer… bilo je veoma neočekivano. Ali sa svime što sam mogao, prihvatio sam ono što nisam imao. Nisam prihvatio gubitak ni jednog centimetra bogatstva Radio televizije, kao ni gubitak ijednog radnika. A onda ako nam ne trebaju, pustili bismo ih. Ali, to se nije dogodilo. Ali mi… mislim, u početku na televiziji, na radiju i televiziji u koje smo nasilno ušli, jer su oni bili i posle rata, bili su tu. Ali, srećom, to je dobro prošlo. Ali kada smo ušli u radio, čekali su nas sa AK47, unutra su imali AK47.
Anita Susuri: Kada ste došli u Prištinu? Kog datuma?
Martin Čuni: Odmah nakon objave. Da, došao sam u Prištinu nekoliko dana posle vesti.
Anita Susuri: Da li je bilo opasno tada, odmah nakon?
Martin Čuni: Da, bilo je, bilo je. Dakle, sada možete da zamislite da su bili tamo i… ali prošli smo. Ali onda smo morali da nađemo zaposlene, većina ih nije bila ovde. Morali smo da idemo u Uroševac, onda u nekliko drugih mesta, da nađemo ljude, da oformimo tim.
Anita Susuri: Kako se posao nastavio nakon toga?
Martin Čuni: Pa čujte, kada sam video da su naši zahtevi jednostavno zanemareni, zanemareni. Nisam mogao da se nateram da jednostavno popustim i pokorim se, jednostavno nisam mogao. I pokrenuo sam inicijativu da okupim sve radnike Radio televizije u Crvenoj sali, koja se nalazi u Palati omladine. Pored toga, uputio sam poziv Denu Eversu, koji je u to vreme bio izvršni direktor OEBS-a, ili nešto slično. Održali smo sastanak, ne nužno u potpunoj privatnosti, ali u uskom krugu pojedinaca od poverenja.
Anita Susuri: Kolektiv…
Martin Čuni: Ne, ne, nije to bilo samo sa užim kolektivom, već sa tadašnjim vođama. Međutim, to je uključivalo neke od njih. Sastanku je prisustvovala i izvršna vlast, Srpkinja sa Radio Pariza. Prisutni su bili i savetnici Dana Eversa koji su tražili informacije i bili su zainteresovani da čuju moje viđenje raznih stvari. Sve sam im otvoreno rekao. Nakon što sam sve otvoreno rekao, Srpkinja sa Radio Pariza pridružila se još jednom sastanku koji je isključivo održan samo sa radnicima. Prenosim iskustvo ove žene. Dan Evers je napustio sastanak, a onda nije mogla da zadrži suze. Rekla je, “Kako,” rekla je, “zar ne možete da kažete ništa pozitivno?” Odgovorio sam, “Gospođice, recite mi, koje pozitivne reči sam mogao da kažem?” {podiže ruke zbunjeno}. Nažalost, neki drugi su bili rezervisaniji, zadržavali su svoje misli za sebe. Otvoreno deljenje svega nije nužno korisno. Ja, s druge strane, nisam mogao samo da se suzdržim. Iako shvatam težinu svega toga, i dalje verujem da je napuštanje situacije bila ispravna odluka. Izašao sam istim putem kojim sam i ušao.
Anita Susuri: Napustili ste…
Martin Čuni: Da, da.
Anita Susuri: Pa, koji su bili zahtevi koji nisu odobreni?
Martin Čuni: Nijedan od naših zahteva nije odobren. Nijedan od zahteva Albanaca.
Anita Susuri: Koji su to bili zahtevi na primer?
Martin Čuni: Da nam se vrati naše bogatstvo, onako kako smo ga dobili. Da se vrati bogatstvo i vraćanje zaposlenih na posao. To su bila dva osnovna zahteva.
Anita Susuri: Nisu vratili zaposlene na posao?
Martin Čuni: Ne, ne.
Anita Susuri: Dakle, nakon toga, nakon što ste napustili RTK, čime ste nastavili da se bavite nakon vaše radijske karijere?
Martin Čuni: Dakle, onda sam nastavio, pre rata je postojao politički aktivizam, ali se radilo o nacionalnoj politici ne, ne o određenim partijama. Međutim, posle rata, moj fokus je prešao na kulturne aktivnosti, ne na politički angažman. Nikada nisam voleo politiku, uvek sam se trudio da izbegnem zatvaranje zbog političkih opredeljenja, ali… {sleže ramenima}. Nikada se nisam svrstavao ni sa jednom političkom strankom… jer termin “partije” inherentno implicira podele. Nikada nisam želeo da budem samo delić svoje domovine, težio sam da otelotvorim celinu svoje domovine. Zašto se zadovoljiti time što smo samo deo toga? Nadam se da jasno iznosim svoje misli, da li razumete na šta mislim?
Anita Susuri: Da, da.
Martin Čuni: Jer partija na francuskom znači deo. Delovi.
Anita Susuri: Nakon toga ste bili deo jedne organizacije, da li je to tačno?
Martin Čuni: Da, sa nekim mojim prijateljima, nekim mojim prijateljima književnicima, osnovali smo Udruženje albanskih pisaca i stvaralaca u Nemačkoj, koje je bilo prilično uspešno, prilično uspešno. Sve je to bilo samofinansirajuće, sve samofinansirajuće. Nismo dobili ništa ni od koga. Ali skupovi koje smo tada održavali, uglavnom su bili sa piscima, uglavnom sa piscima. Nisu ih bile desetine [na broju], ali su bile stotine. A onda mi je bilo zaista važno da su postojale povezane organizacije ove vrste osnovane u drugim zemljama u Evropi. I pisci su se našli. Skoro sve zemlje u Evropi imale su takvo udruženje. Ali i mi smo se sreli. Promovisani su mnogi radovi, mnogi od njih, veliki radovi, mnogi radovi su bili promovisani.
Anita Susuri: To su bili radovi članova?
Martin Čuni: Članova, članova.
Anita Susuri: Želim da vam postavim jedno pitanje za kraj, kako ste vi lično doživeli Dan nezavisnosti i kakve je emocije to probudilo u vama?
Martin Čuni: Bio sam u avionu na putu za Sjedinjene Američke Države (smeje se). I napisao sam pesmu.
Anita Susuri: (smeje se) Da, jer je bilo poprilično neočekivano, nismo znali tačan datum.
Martin Čuni: Da, da.
Anita Susuri: Kako ste ga doživeli?
Martin Čuni: Jako dobro, jako dobro, naravno.
Anita Susuri: Da li ste mislili da će pre ili kasnije doći do toga?
Martin Čuni: Ne, zapravo sam očekivao da će se Dan nezavisnosti dogoditi ranije. Činilo se da je malo kasnio, stiglo je kasnije nego što se očekivalo. Tokom susreta sa nemačkim političarem, koji je bio predstavnik Evrope i koji je učestvovao u razgovorima sa Beogradom, sa Miloševićem, došlo je do izvesnog otkrića. Međutim, političar je to diskretno izrazio, izbegavajući eksplicitno pominjanje imena. Nakon što je rat završen i Srbija bila primorana da se povuče, održan je sastanak u Beogradu da se odobri naknadno odvajanje. Ali ovaj sastanak se dogodio mnogo kasnije jer je prošlo nekoliko godina pre nego što je tema nezavisnosti bila obrađena. Zanimljivo, kada je konačno došlo vreme da se razgovara o nezavisnosti, lider Beograda je upitan, “Zašto to niste odmah uradili?” A lider je odgovorio, “Da smo to uradili odmah, izgledalo bi kao da je Kosovo izgubljeno pod Miloševićem. Dakle, sada to znači da smo izgubili Kosovo, a ne Miloševića” (smeje se). Iskreno, bilo je to značajno kašnjenje, koje se dogodilo mnogo kasnije nego što je trebalo. Istina je da se to dogodilo u znatno kasnoj fazi.
Anita Susuri: G. Martine, d ali želite da podelite sa nama još neke misli? Da podelite nešto što moja pitanja nisu pokrila ili nešto vredno pomena?
Martin Čuni: Često se kaže da je pričanje lako, ali kada je u pitanju posao, prilično je teško. Uradio sam šta sam mogao, kako ljudi kažu, trudio sam se šta sam mogao, nisam se štedeo. Nikako, a ako sam nekome učinio nešto loše, učinio sam to samo sebi i svojoj ženi. A ako nekome nešto dugujem, dugujem samo njoj, čak ni sebi, neka je to blagoslov. Ali to dugujem svojoj ženi, nedavno sam joj posvetio pismo, to su pisma koja sam slao svojoj ženi iz zatvora i naslovio sam ga Mrikë, jeta ime [na albanskom: Mrika, moj život].
Anita Susuri: To je njeno ime?
Martin Čuni: Da, ime moje žene. To su pisma koja su samo njoj posvećena. I samo albanske žene rade takve stvari. Spomenuo sam ranije da je žena tog srpskog zatvorenika rekla, “Ćao-ćao!” (smeši se). Da, tako je.
Anita Susuri: Hvala vam puno na intervjuu…
Martin Čuni: Molim, molim.
Anita Susuri: … i na vašem vremenu.
Martin Čuni: Jer pokušati da ispričam sve bi bilo nemoguće, jer bi zahtevalo mnogo vremena i toma knjiga. Nisam siguran da li bih ikada mogao u potpunosti da artikulišem svoja iskustva (smeje se).
Anita Susuri: Tako je. Hvala vam puno još jednom!