Drugi Deo
Anita Susuri: Gde ste živeli?
Iskender Muzbeg: U Prištini… Mislim, kad sam upisao fakultet, dali su nam studentske sobe, ali su postojale dve vrste domova: domovi za studente druge i treće godine i domovi za studente prve godine. Naravno, po tadašnjim uslovima, nisu bili nimalo dobri uslovi. Išli smo do kreveta u cipelama. Bilo je to vrlo skromno mesto. Ali kada sam počeo da radim u Tanu, nekoliko meseci kasnije, tada smo dobili stan. Delili smo četiri sobe jednog stana sa četiri novinara i uslovi su bili veoma pogodni za rad u to vreme. Tako da sam na vreme završio fakultet.
Anita Susuri: Gde se nalazio stan?
Iskender Muzbeg: Stan je bio u Tre Sheshirat ili negde dalje iza Filozofskog fakulteta. U stvari, taj stan su dali našem direktoru Sulejmanu Brimi. Pošto je bio u Prizrenu, dolazio je i odlazio svaki dan, dao nam je taj stan i mi smo učili u tom stanu, tamo je bio Bajram Ibrahim, pomenuo sam ga malo ranije, u tom stanu je bio i Altaj Surei [Altay Sürey], kojeg smo kasnije zaposlili.Imali smo i fotoreportera Sedata Športu [Sedat Shporta], sva četvorica smo koristili sobu u tom stanu.
Anita Susuri: Kako je bilo živeti u Prištini u to vreme?
Iskender Muzbeg: Naravno, družili smo se sa ljudima u Prištini, posebno zato što je ovo bio veoma važan razvoj za Tan. Drugim rečima, u pogledu turske kulture i unutar Tana, mladi su svakodnevno dolazili u Tan, dostavljali spise, donosili vesti, a mi smo obilazili škole. Posećivali smo škole kako bismo izveštavali. Prištinska gimnazija je nekada bila prištinska škola “Meto Bajraktari,” kao i škola “Vuk Karadžić,” danas škola “Elena Gjika.” I u “Meto Bajraktari” kao i u “Vuku Karadžiću” bili je časova na turskom, a mi kao Tan smo bili u bliskoj saradnji i sa nastavnicima i sa učenicima. Organizovali smo časove književnosti, pozvali ih u Tan. Na ovaj način smo se zbližili i sa ljudima iz Prištine.
Anita Susuri: Kakve ste reportaže radili? [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Pošto sam u to vreme radio na stranicama o kulturi, uglavnom smo izveštavali o problemima u obrazovanju, problemima kulturnog razvoja, o stanju radnika u fabrici, društvenom razvoju, a imali smo i stranicu o ženama. Mubera Tuna [Müberra Tuna] je pripremala posebnu stranicu, uvek je vodila intervjue sa ženama na različite teme i objavljivala ih ovde. Među ovim kulturnim stranicama bila je i jedna sportska stranica. Safet Rekić [Safet Rekiç] je pripremao sportsku stranicu. Drugim rečima, Tan nisu bile samo novine, to je bio naš časopis za kulturu, naš muzički časopis, čak smo imali i kompozitora koji je u to vreme radio muzičke kompozicije, Huseina Kazaza [Hüseyin Kazaz] čije delo još uvek živi. Kreirao je i razne pesme za decu i trudili smo se da na ovaj način pomognemo učenicima objavljivanjem u Tanu.
Anita Susuri: Da li ste, na primer, pisali o Kino Rinia? [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Da, bilo je i nekih vesti o Kino Rinia, dakle, vesti kada su dolazili filmovi, ali naš rad je uglavnom bio vezan za udruženje. Među reportažama koje sam radio, bila je sa Azemom Škrelijem [Azem Shkreli], koji je u to vreme bio direktor Regionalnog pozorišta, Narodnog pozorišta, sa kojim smo radili reportažu. Zatim smo radili sa umetnicima, pozorišnim umetnicima, a radili smo reportaže sa profesionalnim pozorišnim glumcima. Bilo Albanci ili Srbi, naravno da nije bilo profesionalnog turskog pozorišta. Ponekad smo gledali filmove u Kino Rinia, ali ne sećam se neke posebne reportaže.
Anita Susuri: Kakve filmove ste gledali?
Iskender Muzbeg: U to vreme je bilo više filmova ili o narodno-oslobodilačkim ratovima ili filmova koji su dolazili sa Zapada uvek sa gangsterima ili nešto slično, i u većini slučajeva to su bili američki filmovi.
Anita Susuri: Western [filmovi]? [priča na engleskom]
Iskender Muzbeg: Da, vesterni sa Zapada. Još se sećam tog vremena, ne kada sam bio na fakultetu, ali vraćam se malo unazad. Nismo znali engleski, ali je kružio tekst i u tom tekstu bi napisali reč-dve i poslali na poštansku adresu umetnika iz tih filmova koji bi se prikazivali. Na primer, u to vreme je bio Geri Kuper, Bert Lankaster [Gary Cooper, Burt Lancaster], ko još? Slali bismo im pisma, tražili slike sa autogramom, tražili slike sa autogramom. Sada se sećam jedne od Elizabet Tejlor [Elizabeth Taylor] i [stigla je] poštom posle mesec, [ili] dva meseca, dobili bismo njihove potpisane slike kod kuće.
Anita Susuri: Stvarno?
Iskender Muzbeg: Stvarno, zaista je zanimljivo. Njihove potpisane fotografije su stvarno [bile poslate], nisu nas ni poznavali, mi smo poznavali njih, ali ko god je hteo, pisao je pismo. Siguran sam da je pisalo da ih volimo i pitali smo ih za sliku. Mislim, pisali smo im, a nismo znali sadržaj.
Anita Susuri: Priština se razlikovala od Prizrena, bila je malo više grad, ili ne?
Iskender Muzbeg: Razvijenija, mislite…
Anita Susuri: Da li je? Kakva je bila po vašem mišljenju?
Iskender Muzbeg: Naravno, Priština je bila administrativni centar, državni organi su isto bili tamo u to vreme, Kosovo je bilo autonomna pokrajina i imala je državne organe i ako je uporedimo sa Prizrenom, Priština je već bila glavni grad i sve aktivnosti su se dešavale u Prištini. Prizren je bio kulturna prestonica, centar kulture, ne glavni grad, ali disao je kao kulturni centar. Možda bi razlika bila u tome.
Anita Susuri: Mogla bih da kažem da su ‘80-e [priča na albanskom], ‘80-e su bile više… kako da kažem… situacija je bila malo teža jer su počele demonstracije ‘81 [priča na albanskom]. Kakve su te godine bile za vas?
Iskender Muzbeg: Sad, naravno, nisam bio u Prištini jer sam diplomirao 1974. i napustio sam Prištinu. Došao sam u Prizren. Naravno, ta politička dešavanja su mučila ljude. Bilo je nekih jako teških situacija, ali pošto je mene obično zanimala kultura, fokusirao sam se na te probleme. Čak i u Prištini, u Prizrenu i u drugim gradovima, ‘80-e su bile turbulentne godine, naravno da ih se sećam.
Anita Susuri: Kada ste se vratili u Prizren šta ste radili?
Iskender Muzbeg: Sada kada sam radio u Prištini, u Tanu, u Prizrenu… Nisam još završio fakultet, jedna osoba Prizrenu po imenu Refet Kiser mi je rekao, rekao je, “Zašto ne dođeš u Prizren? Ti si jedino dete, majka i otac su ti ovde, u Prištini… dođi u Prizren, ja sam direktor preduzeća,” rekao je, “dođi ovde kao advokat.” Rekao sam mu da još nisam završio fakultet. “Ali [trebalo bi] doći [u svakom slučaju] jer nam treba [neko]” i tako dalje. I tako sam došao u Prizren bez završenog fakulteta, a da nisam dobio diplomu.
Počeo sam da radim kao advokat u kompaniji Universal u Prizrenu. Godinu dana kasnije prešao sam u opštinu, u opštinu Prizren. A u opštini Prizren sam u to vreme takođe položio pravni i pravosudni ispit. Radio sam kao javni advokat u opštini Prizren. Javni advokat [priča na albanskom]. Ne onaj koji pripada narodu, javni advokat je drugačiji. Ova institucija javnog advokata štiti imovinu opštine i zastupa opštinu pred sudovima, štiteći prava opštine. Na ovoj poziciji sam radio 13 godina, tako da sam radio kao javni advokat.
Anita Susuri: Da li se desilo nešto zanimljivo, neki slučaj? [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Vezano za moj posao advokata mislite?
Anita Susuri: Da.
Iskender Muzbeg: Sada, na primer, Lumbardhi… Lumbardhi, sećam se u to vreme, kada sam radio kao advokat, bivši vlasnici su hteli da vrate Lumbardhi, oni su bili bivši vlasnici ovih prostorija i podneli su seriju tužbi, ali ne znam tačno kako su te tužbe završile. Još jedan razlog zašto su tužili opštinu. Na primer, u Hasu je, Has je bio bez vode, nije bilo vode, da bi pronašli vodu u Hasu doveli su firmu iz Hrvatske koja je istraživala [kako doći do vode], istraživala, ali nije našla vodu i pošto voda nije bila pronađena, uopšte nisu bili plaćeni. U ovom slučaju su tužili opštinu i ja sam kao advokat branio prava opštine. Sećam se da smo se tada dogovorili. Dakle, dužnost ovog opštinskog javnog advokata je da štiti opštinsku imovinu.
Anita Susuri: Kako se vaš posao onda nastavio? [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Onda sam otišao na sud. Počeo sam da radim na sudovima. Radio sam u sudu oko deset godina kao sudija. Onda nakon rata, nakon rata 1999, radio sam u ljudskim pravima za Natašu Kandić ovde u Prizrenu, radio sam u ljudskim pravima za Natašu Kandić u ogranku Centra za humanitarno pravo u Prizrenu. Posle četiri godine rada tamo, istraživao sam i temu ljudskih prava, posebno u selima opštine Teranda, radili smo na nestalim osobama u ratu. Išao sam po kućama i radio intervjue, dobijao informacije. Naravno, nisam dobro govorio albanski. Ali posle rata sam u tim kućama odlično primljen. Iako nisam dobro govorio albanski, dočekali su nas odlično. Uvek su nam davali sve potrebne informacije.
Napunio sam 75 godina. Kada se vratim u prošlost, naravno, sećam se svega kao da je bilo juče, ali ipak je prošlo puno vremena. Inače, ja sam pesnički entuzijasta, svoje pesme sam objavljivao u raznim časopisima i novinama, a objavio sam ih i kao knjigu. Na primer, moja prva knjiga pesama, Kaynak, objavljena je u izdanjima Sevinç 1972. godine u Skoplju. Zatim je roman Yanan Sevgiler [turski Spaljene ljubavi] objavljen u novinama Tan. Kasnije, 1974, moja knjiga priča pod naslovom Sevil je objavljena u Tanu. I ponovo 1983. godine, moja knjiga pesama je objavljena pod naslovom E vërteta [albanski: Istina] u izdanju Birlik u Skoplju.
Taşa Türküler [turski: Pesme kamena] objavljena je u jednoj od publikacija Birlik 1987. godine, Sunce me greje objavljena je u Tanu u Prizrenu 1997. godine, a ponovo u Tanu 1998. godine knjiga pesama pod nazivom Sülo. Sülo je stilska figura u mojim pesmama, koristi se kao tip koji održava naše postojanje u životu, koji nam daje hrabrost. On je i moj prvi direktor u Tanu, Sulejman Brima. Takođe sam koristio Sülo u smislu osobe koja održava naše postojanje. Od ovih knjiga izašlo je drugo izdanje moje knjige Kaynak jer se koristi kao udžbenik i kao dodatni tekst u školama. Na isti način objavljeno je i drugo izdanje knjige Taşa Türküler , pošto se ona uči u školama.
Dozvolite mi da vam kažem još jednom, volim timski rad. Što se tiče doprinosa obrazovanju na Kosovu, na primer sa Bedretinom Koronom [Bedrettin Koron], pripremili smo udžbenike istorije za naše škole, istoriju za peti razred, istoriju za šesti razred i istoriju za sedmi razred. Pored toga, bavim se prevodima, književnim prevodima, odnosno kulturnim prevodima. Na primer, prevodio sam bosansku poeziju i albansku poeziju i objavljivao ih u novinama Tan, u časopisima Cevrem i Kuş ovde, u časopisu Sesler u Skoplju, i u mnogim drugim časopisima u Turskoj.
Na primer, kao deo prevoda iz albanske poezije, preveo sam pesme Esada Mekulia, Faika Bećaja [Faik Beqaj], Muhameta Kervešija [Muhamet Kërveshi], Mirka Gašija [Mirko Gashi], Čerkina Bitićija [Çerkin Bytyqi], Selahadina Krasnićija [Selahadin Krasniqi] i drugih na turski. Od romskih pesama, Kujtim Pačaku [Kujtim Paçaku] i ja smo preveli i objavili pesme pet ili šest ljudi koje mogu da spomenem. Prevodio sam i bosansku i srpsku poeziju. Dakle, prevodio sam i tursku književnost, tursku književnost sa Kosova i delove pesama iz turske književnosti koje su se razvijale u Makedoniji iz turskog na srpski i objavljivao ih u časopisima u raznim kulturnim centrima Jugoslavije. Naše pesme su bile predstavljane na srpskom i romskom, ali i na italijanskom, u Jugoslaviji u to vreme.
Anita Susuri: Dobro… šta ste radili ‘90-ih, kakve su te godine bile za vas?
Iskender Muzbeg: Devedesete su bile godine ugnjetavanja, bile su godine ugnjetavanja. Ja sam tada bio sudija, ali su, naravno, postojale različite sudske procedure. Postojao je krivični postupak, za one koji su činili zločine, a u to vreme je bilo mnogo takvih problema, bavio sam se ostavinskim postupcima, nasleđivanjem [priča na albanskom], u ovom kontekstu, mislim da sam mnogo doprineo da se ovi odnosi među našim ljudima reše, naime u ostavinskom postupku sam dao veliki doprinos. Na primer, neko je umro i njegovu imovinu, ko su naslednici, donosili smo odluku. Za mene je to bila posebna tema, to je bila jedna od tema moje oblasti.
Tada je donet zakon, zakon o prodaji stanova. Nekada su kompanije davale porodicama stanove na korišćenje, dodatne za iznajmljivanje, a početkom’ 90-ih donet je zakon da ko koristi taj stan ima pravo da ga kupi. Dobro, ali ja kažem da je tada bila teška situacija, na primer, firma Perllonka u Prizrenu je dozvolila Srbima da otkupe ove stanove. U firmama je napravljen dogovor da sa malo novca možete kupiti stan u kome ste do tada živeli, ali oni koji nisu Srbi imali su problem, zašto? Zato što vam ista firma, recimo, ne bi prodala stan.
I po zakonu su morali da se pojave na sudu i ja sam te [slučajeve] vodio na sudu. U najmanje 50 dosijea sam doneo odluke da ti ljudi, bilo Albanci ili Turci, dakle ne Srbi, imaju pravo da otkupe stanove koje su do tada koristili. I nije im firma prodala, došli su na sud, ja sam doneo odluku i na kraju je ova odluka zapravo promenila ugovor, promenila ugovor i oni su sudskom odlukom postali vlasnici tih stanova. Dakle, u tim teškim situacijama bilo je prilično teško završiti ove poslove.
Kompanija se odmah žalila na moju odluku. Žalba [priča na albanskom]… i ide na najviši sud i oni je odbijaju dok se ne završi, ali ja sam ovako završio najmanje 50 slučajeva. Mislim, to su svakako bile teške godine. Posle toga sam u organizaciji za ljudska prava u kojoj sam počeo da radim posle rata, intervjuisao ljude i ispitivao stvari i ta pitanja. Dakle, koja su prava povređena i kako.
Anita Susuri: Da li je postojala neka druga vrsta pritiska, jer je to bila važna odluka koju ste doneli… [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Naravno da je bilo… Na primer, rekli bi mi, “Hajde da razgovaramo,” jer je na spratu bio Viši sud. Ja bih rekao, “Šta je ovo?” Rekli bi, “Kakvu ste odluku doneli?” Rekao sam, “Ovu odluku sam doneo na osnovu zakona, šta piše u članu ovog zakona, ako se nekome ne da dozvola da kupi stan, to lice dolazi na sud. Sud gleda uslove, gleda uslove, ako ispunjavaju uslove, ako postoji ugovor o korišćenju zakupa, ako im se da stan, onda ispunjavaju uslove” i to sam im rekao. Ali oni su rekli, “Znate kako stvari stoje.” “Znam, ali ja sam osoba koja poštuje zakon.” Naravno, tako sam završio ove dokumente i na kraju niko nije mogao ništa da kaže. Ti ljudi, ti ljudi su sada vlasnici tih stanova.
Anita Susuri: Htela sam da pitam ranije, ali smo malo skrenuli sa teme, kako ste upoznali [priča na albanskom], kako ste upoznali vašu ženu?
Iskender Muzbeg: U Višoj pedagoškoj školi, u Višoj pedagoškoj školi sam bio četvrti razred, moja žena koja više nije živa, bila je upisana u prvu godinu [Više pedagoške škole]. Tamo smo se upoznali i naravno mladost i način na koji su se ljudi tada upoznavali nisu isti kao sada. Sada mladi ljudi žive u sasvim drugačijim uslovima, upoznaju se, upoznaju, naravno prvo je bilo upoznavanje, možda čekate mesecima da vidite da li ćete ih sresti i tako dalje. Ali smo se slagali, čekao sam da završi školu, onda smo se venčali i u ovom braku smo… Ah da, i ona je radila kao učiteljica, radila je kao učiteljica do smrti. Iz braka smo imali troje dece, dva sina i ćerku. Čak su i deca, zahvaljujući Alahu, sva završila [univerzitet], moj najstariji Esin je završio studije na Fakultetu komunikologije na Univerzitetu u Ankari, mlađi Beng je takođe završio studije na Fakultetu za komunikologiju na Univerzitetu u Ankari, i moja ćerka Belge je ovde studirala i učiteljica je, završila je Pedagoški fakultet, sada radi kao učiteljica. Imam i unuke, tako život ide dalje.
Anita Susuri: Kako ste proveli vreme tokom rata, kakve su te godine bile za vas?
Iskender Muzbeg: Naravno, bili su to veoma teški meseci, situacija i društveno-politički odnosi, koji su počeli da se zaoštravaju početkom ‘90-ih, postepeno su dostigli vrhunac, nasilje se povećavalo i tako je počeo rat. Ratno vreme sam proveo sa porodicom u Prizrenu, bilo je mnogo problema. Svima je bilo teško, na primer izlazili smo rano ujutru da kupimo hleb. Dostavljen je hleb, nekoliko vekni hleba, a zatim hleba više nije bilo. Drugim rečima, to je bila i veoma teška psihička situacija i borbe se nisu vodile u Prizrenu, ali je bilo sukoba okolo. Uveče smo čuli pucnjeve i druge zvuke koji su ulivali strah, posebno kod dece. Tokom rata, rat znači haos, totalni haos. Osoba koju ste do juče dobro poznavali sada je pokazivala svoje skriveno lice i vi ste bili zbunjeni. Da li se i ovo dešava? Ali, nažalost, bilo je takvih slučajeva. Na sreću, to nije dugo trajalo, jer da je potrajalo broj umrlih bi se povećao i ove traume bi bile veće.
Anita Susuri: Nakon rata ste bili u Prizrenu, tako?
Iskender Muzbeg: Nakon rata u Prizrenu, Nataša Kandić, preko njene organizacije, sprovela je istraživanje koje je bilo vezano za rat i ja sam spremao izveštaje tako što sam pisao o tome šta se dešavalo u ratu. Onda su naši izveštaji slani na haški sud i na razne institucije u Evropi šreko organizacije Nataše Kandić, njene organizacije.
Anita Susuri: Taj posao ste radili do penzije, tako? [priča na albanskom]
Iskender Muzbeg: Ne, četiri godine, četiri godine kasnije filijala te organizacije u Prizrenu se ugasila i ja sam nastavio da radim kao advokat. Dok sam radio za Natašu Kandić, jednog dana mi je rekla, “Imaš sve uslove da budeš advokat, zašto se ne registruješ kao advokat?” Rekao sam, “Nisam razmišljao o tome,” rekla je, “Možeš da radiš kao advokat u našoj organizaciji.” Jer u to vreme, posle rata, pokrenuto je više procesa protiv ratnih zločinaca. To je bilo u Gnjilanu, na primer, otišao sam u Gnjilane, au Peć sam išao kao nadzornik, kao posmatrač i pripremao izveštaje. Dakle, sećam se da je bio događaj o ubistvima u Gnjilanu. Bio je jedan Srbin koji je ubio dvoje ili troje ljudi, i tu je bio njegov dosije. Čak i u Peći… Ah, i u Prizrenu je bio čovek koji je suđen za ratne zločine, čovek iz Rauše. Dakle, išao sam na sudove kao posmatrač i pisao svoje izveštaje.
Anita Susuri: Kako sada provodite vreme?
Iskender Muzbeg: Sada sam u penziji ali i dalje radim kao advokat, sada malo radim kao privatni advokat koliko mogu. Ali, moj cilj, moja želja da bolje organizujem ovaj kreativni posao kojim sam se bavio proteklih godina, da ispočetka pripremim moje pesme i objavim nove knjige. Ipak, kao što sam ranije rekao, imam unuke. I njima se bavim, to je posebna radost.
Anita Susuri: Ako biste želeli još nešto da dodate za kraj… [priča na albanskom].
Iskender Muzbeg: Ne, hvala vam [priča na albanskom].
Anita Susuri: Hvala i vama puno… [priča na albanskom].