Profesionalni život
(Deo intervjua izdvojen iz video snimka: sagovorniku je postavljeno pitanje o njegovom profesionalnom životu.)
Kujtim Pačaku: Krenuo sam u Pariz gde sam završio i romologiju na Sorboni. Bio sam, i dan danas sam dopisni asistent katedre romologije, gde sada ove školske godine radi četrnaesta generacija dodiplomskih i treća postdiplomskih studija romologije. Imamo studente iz cele Evrope, treba spomenuti i Masako, studentkinju iz Japana koja perfektno govori romski jezik. Imamo studenata iz Francuske, imali smo iz Albanije, Kosova i drugih zemalja, gde uče romski jezik, ali paralelno imaju pravo da studiraju na drugom jeziku, kao što sam ja 2002. godine, završio kurs francuske civilizacije „Cours des civilisations“ da bih imao mogućnost da se zaposlim ili studiram. Ako nemaš kurs ne možeš da se zaposliš, jer u Francuskoj da živiš u Parizu, kao i u drugim (stranim) zemljama, prvo treba da prođeš francuske procedure, pomoću kojih moraš dobro da upoznaš kulturu, jezik, tradiciju.
Nakon šetomesečnog kursa možete da se fokusirate na studiranje ili posao. I to mi je omogućilo da tamo ostanem dve godine, da stalno radim. Još od faze pre rata i posle rata, ja sam bio dopisni novinar u mnogim evropskim medijima i novinama, gotovo u svima, u Poljskoj, u Slovačkoj, u Austriji, u Parizu, u Albaniji. Nakon toga su počele i objave pesama koje sam imao u mojoj svesci poezije. Uvek je moja preokupacija bila kako da izbegnem boju. Mnogi članovi zajednice… kada sam obavljao istraživanja u nekoliko projekata, na primer u Prizrenu i osamnaest sela, dvanaest prizrenskih sela organizujući decu u osamnaest fokus grupa: „Zašto ne ideš u školu?“ „Koji je problem škole?“ „Romsko dete na ulici“, „Dete u policiji“, „Dete u bolnici“, „Dete kod lekara“, „Dete u školi“, „Dete u školskom dvorištu“ – osamnaest fokus grupa, i odatle sam uzeo puno materijala, da prvo potvrdim da mi imamo predrasude prema samima sebi koje stvaraju jako veliki problem, a onda predrasude o nama koje nastaju, a da nas niko ne poznaje.
Počela su prva izdanja, do danas. Ako govorimo o poeziji, imam dela u kojima sam koautor knjiga, bilo to za predškolske udžbenike romske dece, tekstovi za školske udžbenike, ali i individualne knjige kao pesnik. Koautor sam tekstova u udžbenicima, kao na primer „Malo štene ide u školu. Gde je naše štene?“, grupe autora i tako dalje, za predškolsku decu gde su udžbenici bilingvalni na francuskom, engleskom i romskom jeziku. Kasnije sam radio „Romske priče“ sa Minom Čiriči iz Albanije gde sam bio prevodilac sa albanskog na romski. Ima drugih udžbenika gde smo radili deo dijalektološke metodologije romskog jezika uz pomoć pesama koje su objavljene u antologiji, sada sam posvećen radu na udžbenicima za studente. Eh, kada sam držao prvi čas mojim studentima u Parizu… svaki put se kod mene desi nešto interesantno (smeje se). Verujte mi, sasvim slučajno, taj dan tema nastave je bila „Kujtim Pačaku, pisac“. Kada sam ušao u salu, niko me od studenata nije poznavao i održao sam prvi čas.
Počinjem šou, pravim uvod za šou… „Kako vam je rekao profesor Kortia Dechia, i danas ja… juče ste učili o Breslavu Papuši, koji je pisac iz Poljske. Eh, danas jedan pisac sa Kosova…“ Ja im nisam rekao ni odakle sam, to sam ostavio kao iznenađenje jer da sam im rekao da sam sa Kosova, znali bi. I šta se kasnije dešava? Napisao sam Kujtim Pačaku je rođen u Dulji i znak pitanja, jer ko zna kada će ovaj čovek da umre (smeši se). I govorim o svojim delima i tako dalje, i tako dalje i tako dalje… Čas se završio i jedan student me pita: „A vi nam niste rekli ko ste, odakle ste.“ (Smeje se). Kažem: „Ja sam onaj što ste danas dva puna časa učili o njegovim delima.“ Kaže: „Puno bih voleo kada dođem na ispit kod vas, da bude ovo vaše pitanje jer ste detaljno objasnili, nije bilo takvih detalja o Breslavu Papuši ili o sestrama Dudarov ili o Aljiju Krasnićiju, ili o Orlanu Galušu. Ili o Santinu Spineliju ili o drugim piscima.“ Ja sam dao detalje jer mi nije nimalo bilo teško da im kažem čiji sin je Kujtim, šta je radio u osnovnoj školi, kada je pisao… Znači, bili su mnogo lakši detalji za mene. To je bio vrlo interesantan prvi čas.
Nakon toga u Parizu počinje preporod moje poezije – da sretne pesnika Roma, da razgovara sa njim, i da ga gleda ravno u oči… poezija tog pisca će da se sastoji od nekoliko elemenata: slobode, vatre, vode, sunca, neuspele ljubavi. To su stvari koje pisac zna da oplakuje, neuspelu ljubav. Dobar romski pisac zna da uzdigne iz groba neuspelu ljubav i da je oživi. Zna da peva suncu, zna da peva zvezdama, zna da peva identitetu, to su elementi koje retko možemo… nikada ih ne srećete… romski pisac retko peva svojoj državi, njenoj borbi, njenoj zastavi koja je postavljena negde na Himalajima i kaže: „Dovde je moje!“ Pisac je uvek širokog srca jer mi nemamo mesto gde kažemo: „Aha! Ovo je moje mesto. Moja država i sada… lakše malo.“ Jako se brzo prilagođavamo mestu u kome živimo.
Da se vratimo u Pariz, tamo sam objavio knjigu na francuskom i romskom jeziku. Napravila je ekspanziju, veliku ekspanziju, knjiga u izdavačkoj kući „Larmata“, gde smo uz pomoć slovenačke ambasade organizovali veče franko-romske poezije, posećujući ambasade. Počeli smo sa poljskom ambasadom da bismo završili sa ambasadom Čilea ili Brazila. Otprilike svake noći smo imali veče poezije, bilo u zatvorenim prostorima kao ovde, bilo napolju… Kada smo ostajali bez novca sa mojim prijateljem Jean Philipe Raymondom, dobrim glumcem Teatra Chatelet, pevali bismo pred katedralom… katedralama u Parizu i zarađivali novac. On je recitovao na romskom jeziku, bolje recimo, on je pevao na romskom… ja sam pevao na romskom, on na francuskom, ali smo recitovali. Kada bi prošlo dvadeset minuta, on bi izvadio naprimer (pokazuje rukama kako su sakupljali novac kapom), svi su davali novac. Organizovali smo preko petnaest, dvadeset večeri poezije u raznim kulturnim centrima.
Počeli su dokumentarni filmovi, tokom mog boravka u Parizu, vodio sam i emisiju na romskom jeziku na Radio Šutka u Makedoniji. Radio sam na Protestantskom radiju gde su nedeljne emisije…
Kaljtrina Krasnići: Koje su to godine?
Kujtim Pačaku: To je posle rata, na Protestantskom radiju, kada je direktor zahtevao da imamo poeziju isključivo na romskom i francuskom jeziku. Znači da sam bio i deo Protestantskog radija, na Radiju Rim… I počeli su razna bijenala u Parizu. Vrati se na Kosovo, idi na jug Francuske, Festival poezije, vrati se na Kosovo, idi u Tuluz na veče Pariza, vrati se na Kosovo, idi u Pariz, idi u Italiju. 1994. i 1997. godine, zaboravio sam da vam kažem da sam bio šampion… (smeje se) pobedio sam, bolje da kažem, osvojio sam prvo mesto za poeziju. Međunarodni festival Roma je u Lancianu, u Italiji, blizu Peskare, u osamnaest kategorija filma, muzike i tako dalje.
I dva puta sam osvojio prvo mesto za poeziju. Među njima (nagrađenima) je bila i neizbežna pesma „Boja“. Da vam kažem da su moje pesme prevedene na dvanaest, trinaest svetskih jezika i na kineski jezik. Ali „Boja“… niko nije izbegao „Boju“. Sviđala im se „Boja“ jer smo mislili… ja sam mislio da ću putem „Boje“ u najmanju ruku da razbijem predrasude. Crna boja, zar ne?… Koja nas karakteriše (smeje se). Reći ću ti malo o predrasudama, predrasudama o samima sebi, da to što sam ja crn ne smem da se sretnem sa Jetom (upućuje na osobu koja intervjuiše), Jeta je belja od mene… Zašto, kada me Jeta prihvata kao jako dobrog druga? Ja se takođe trudim da ono što primim od Jete možda vratim još dvostruko bolje, tako da se stvaraju ljudski odnosi koji nam nedostaju. Ne samo odnos između Jete i mene, može da bude između Jean Philipe Raymonda i mene, koji je taman kao ja… boja mu je. Da, oni nemaju one predrasude kao što ih mi na Balkanu imamo.
Od perioda posle rata, ja sam i dva mandata bio savetnik bivšeg predsednika Kosova, profesora Fatmira Sejdiua. Hteo ili ne hteo da se baviš politikom, ona će da se bavi tobom. Mi se bavimo politikom i onda kada ne znamo da se bavimo politikom, i dete se prema ocu bavi politikom ili obratno. Verujte mi, i to je politika. Ali baviti se politikom za jednu zajednicu, onda je to otvorena igra u politici kada tražiš prava, integraciju, da se primenjuju predloženi zakoni, aktuelni zakoni, da se traži oporavak tvoje zajednice kao što su druge zajednice, kojima se pruža pravo sve prema zakonu, ništa manje, ali i ako dođe više, kažeš: „Hvala! Ovo ću da vratim,“ ali ne manje.
Politika je, kada se romskoj zajednici daju prava na školovanje kao i drugim zajednicama na romskom jeziku, niko nam to ne poriče. Mi možemo da imamo osnovni sistem, za koji sam ja napravio nastavni plan i program za učenike romske zajednice, kao deo ekipe za nastavni plan i program u Ministarstvu obrazovanja. Ali, imamo malo nastavnika koji će da preuzmu… kadar je mali, koji će da preuzmu da uče decu na romskom jeziku da se ne asimiluju. To je bila politika dok sam bio savetnik profesora Sejdiua. Napravili smo kvotu studenata za rezervisana mesta na fakultetu, što je bila jako dobra stvar. Ne možemo čak ni da popunimo te kvote jer nemamo svake godine deset studenata za upis na medicinu iz romske zajednice, ili na fakultete, nego koliko ima potrebe da se studenti osećaju komotno. Tokom vremena, dok sam bio savetnik predsednika Sejdiua, pregovarali smo i sa „Roma Education Fund“ u Bugarskoj, i uspeli da odredimo i stipendije za članove romske zajednice.
Politika je i kada ti kao Rom, kao dobar glumac, vodiš politiku i Jetonu Neziraju kažeš: „Da, sada moraš da pišeš jednu aktuelnu stvar o tome kako Rome silom deportuju iz zapadnih zemalja,“ gde je Jeton Neziraj sa olovkom u ruci, i u saradnji sa mnom, napisao ovu dramu, tragikomediju koja je postala hit u Evropi „Yue Madeleine Yue“. Prikazuje realnost Roma koji su diskriminisani u zemljama zapada; tako diskriminisane, dovode ih na Kosovo i ovde su Romi dvanaest ili petnaest puta više diskriminisani i to pokazuje realnost. Lunaček, političarka Evropskog saveta, se srela sa mnom u Beču u Volkstheater-u nakon predstave i rekla mi je… Ja sam je pitao: „Da li vam se svidela predstava?“ Ona mi je rekla: „Ne, nikako!“ Rekao sam „Šta?!“ Rekla je: „Nisam znala da toliko trpite.“ I rekla je: „Ne znam kako ste mogli da budete na sceni sat i deset, petnaest minuta i da izdržite sve peripetije koje se dešavaju.“ Peripetije predstave, kako je mogao otac, kome ucenjuju ćerku, sina… Jeton Neziraj je to napravio na majstorski način da pokaže drugima kako se manipuliše i diskriminiše ova zajednica.
Moj položaj savetnika profesora Sejdiua je učinio da uđem u politiku. Ja nisam voleo ovu profesiju, ne znam koliko je i drugi vole, ali sam mislio da je glavno oružje za pogađanje pogrešne politike u glavu – kultura. Ja ovaj materijal imam iz kulture, mislim, poznat sam u svakom naselju Kosova. Svako naselje me poznaje kao Kujtima Pačakua, recimo da sam poznat i na Balkanu. Ja sam poznat i u Bratislavi u romskoj ulici, i u Tirani na primer u naselju „Nikua Avrami“. To je jedno jako veliko naselje u kojem sam radio na prvom rečniku na šest jezika 2003. godine inkorporirajući po prvi put albanski jezik u taj rečnik. Poznat sam u naselju Bugarske, u Sofiji me poznaju sva deca, trče za mnom, sviraju, družim se sa njima, ili u Parizu u romskom naselju ili u Tuluzu ili Istanbulu i tako redom.
Stvorio sam dobru reputaciju, svaki put kada sam koristio kulturu kao oružje protiv pogrešne politike upućene prema Romima ili o Romima. Sada sam poslanik u Parlamentu Kosova, predstavljam romsku zajednicu, pre dve godine sam magistrirao i na pedgogiji muzike. Recimo da sam prvi diplomirani magistar. Nažalost, čekam da diplomiraju i kolege iz grupe, trenutno sam jedini koji je diplomirao sa maksimalnom ocenom deset. Ozbiljno sam radio na mojoj diplomi, očekujem da uradim doktorat, u pregovorima sam sa bugarskim Univerzitetom Kiril i Metodije gde želim da doktoriram na jednom specifičnom polju na etno-muzikologiji, stara gradska romska muzika, i uz to zaboravio sam da vam kažem da sam osnovao i prvi oktet u Evropi. Oktet, koji peva a capela sa mnom kao dirigentom. Pevamo stare gradske romske pesme koje su se pevale na Kosovu pre trista ili četristo godina, jer kada ste pitali: „Šta ste radili u emisijama ’86. godine?“, to sam zaboravio da vam kažem.
Sada mi je palo na pamet, svaki put kada sam govorio o običajima, romskim svadbama, pitao sam starije: „Pa dobro, da li ste pevali ponekad neku pesmu?“ Bilo je to za dobar dan iako smo razgovarali, na primer, o pogrebnim ceremonijama. Kažem: „Hajde, stara, pevaj nam još jednu pesmu…“ Peva nam pesmu „Oh, oh umreću. Majko, kako ćemo pod crnu zemlju?“ I pitam: „Odakle je ova pesma?“ Majka Besa mi ju je pevala, jedna žena koja je živela preko sto godina. Ona mi govorila: „Eh, ovu pesmu me je naučila moja baba, sine moj.“ „Da? A tvoja baba, odakle?“ „Od njene babe.“ Kada pred sobom u razgovoru imamo majku Besu sa sto godina, njenu babu koja je živela još sto godina i njena baba, to je preko dvestotine, ispadne pesma koja ima preko tri, četri stotine godina, što govori da su Romi na Balkanu preko sedam vekova, sedamsto godina ovde, od njihove migracije sa severnog dela gornje Indije… ulazimo u istoriju sada (smeje se).
Doneli smo dosta iz Indije. Naše devojke kada se udaju prave noć kane. Kada vezuju neke konce… ja znam da čitam neke znakove koje pomoću kane stvaraju figure. To su znakovi koje su Romi doneli iz Indije, to je preko devetnaest hijeroglifa koje su naučnici otkrili da su hijeroglifi doneseni iz Indije, ovde. Te hijeroglife nalazimo u kani. Ima hijeroglifa na primer, jedna nula i jedna tačka usred nule, kaže: „Ovde nemojte da pijete vodu!“ Ili jedan drugi hijeroglif je: „Ovde ne pružaju pomoć!“ da bi druga grupa koja dođe u to selo shvatila kakvo je stanje u selu. Oni su gravirali u kamenu, na zemlji, na drvetu da druga grupa koja dođe u određeno selo zna, vidi znak, kaže: „Aha, ovde pružaju pomoć. Ovde ćemo da se odmorimo.“ Ili: „Ovde ne pružaju pomoć, ubili su nekoga i ne približavajmo se.“ Znači ima devetnaest hijeroglifa. Ovo je lokalni doprinos Roma iz grupe u grupu.
Kada govorimo o doprinosima treba svakako da naglasimo da kultura ima najveću snagu da pogodi politiku u glavu. Pogrešnu politiku u glavu! Doprinos Roma je u muzici i u maloj privredi, pogotovo u Prizrenu. Ovde je postojao orkestar „Prizrenski čergari“, formacija koja je bila sastavljena od Roma, sve Romi. Oni su stvoreni 1945. godine, kada je stvorena prva radio stanica Kosova, bio je to Radio Prizren i glavna televizijska kuća je emitovala „Prizrenske čergare“. Imajte na umu da je svaki dan otvaranje programa jedne institucije bilo s Romima. Kasnije ima dokumentata gde veliki Fan Nolji odlučno objašnjava romsku kulturu i muziku. Na ovo retko nalazimo kod drugih pisaca.
„Zotëri a doni qymyr?“ (Gospodine, da li želite ugalj?) ili „Luli i vocërr“ (Mali Ljulji), svi znamo, niko nije razmišljao ko je mali Ljulji. Kako želi da proguta učitelja sa svim njegovim cipelama, da li može da bude Rom? Miđeni to nije objasnio. Ili doprinos Roma kao muzičara gde je opus muzičkih tačaka bio isti, od recimo dvadeset ili trideset muzičkih tačaka, i Romi su svirali. Taj opus su delili ili svirali kod Roma, isti kod Albanaca, isti kod Srba, isti kod Turaka (smeje se). Gledajte, ista muzika, sviraju je Romi, ali u mnogim grupama zajednica. Da li znate šta se ovde desilo? Ovde se desilo da su kolo „Šota“ Romi svirali kod Srba, i Srbi su igrali „Šotu“. Da li znate to? Pogledaj kakav indirektan doprinos, nevidljiv.
Romi su bili glavni nosioci muzike, koji su putem muzike povezivali zajednice, ili su kod Turaka svirali bugarska kola koje je igrala turska zajednica. Da li znate šta je najinteresantnije? I žene su to igrale. I isto su Romi igrali sada. Isto tako su Romi igrali i šotu. Vidite, Romi, kao orkestar, kao nosioci muzičkih kultura, gde nijedna zajednica nije rekla: „Ne, ne volim šotu!“ Nikako. Znači, Romi su bili glavni prenosioci.
Drugi primer, možda vaša generacija nema informacija, kada su ljudi išli u vojsku, mladi, u narodnu vojsku tadašnje Jugoslavije… nijedan vojnik nije krenuo prema autobusu ili vozu bez muzike. Bilo je čudno da jedan vojnik ode bez romske muzike. Ovde u Prizrenu je bilo jako moderno da se ide u vojsku sa muzikom… da kreneš na železničku stanicu. Drugo, drugi primer je da kulturne institucije Kosova, bilo pre rata, ili posle rata, nijedan orkestar, nijedno muzičko društvo nije moglo da postoji bez Roma, bilo „Šota“, gde su dva, tri muzičara bili Romi, iako instrumentalci profesionalci, bilo orkestar Radio Prištine, bilo дruštvo „Agimi“ (Zora)…