Jakup Ćešmedžiu

Priština | Date: 12. januara 2019. | Duration: 74 minuta

Sećam se Prištine jako dobro, jer sam pre radio u Čaršiji, čak Čaršije Sarajeva ili Bit-pazar u Skoplju nisu bili dobri kao naša Čaršija. Ali nažalost, u to vreme je vladao okupator i oni su nas terali da sve srušimo deo po deo i izgubila se estetika našeg grada, a oni su ostvarili svoj cilj. Ali je ponajviše naš narod ostvario taj cilj. Radio sam ovaj zanat od kada sam imao 14 godina.

Završio sam srednju školu “28 Nëntori” ranije, srednja ekonomska škola. Te ulice su bile popločane kaldrmom, popločane kaldrmom, znate šta mislim, popločane su kamenjem. Onda je od kamenog krenulo da, ne, bilo je opet popločano kamenjem a onda je asfaltirano. Sada je beton ali još uvek deluje kao da je od kamenja, isto.

Grad je bio… Sada je činjenica da se izgradilo, ali tada je izgledalo mnogo, mnogo, mnogo lepše nego sad. Ali, iskreno, čak i ljudi su bili bolji nego sad, nije bilo mržnje prema drugima.


Aurelja Kadriu (VODILA INTERVJU), Donjete Beriša (Kamera), Besarta Breznica (Kamera)

Jakup Ćešmedžiu je rođen 1950. u Prištini. 1964, sa 14 godina, postao je krojač i bavio se tim zanatom deset godina. G. Kešmedžiu je završio Višu ekonomsku školu, a kasnije je menjao poslove od Lutrije Kosova do Pozorišta Dodona. Nakon proterivanja Albanaca iz javnih institucija tokom 1990-ih, vratio se svom starom zanimanju krojača i otvorio prodavnicu koja proizvodi torbe, u kojoj još uvek radi. Danas g. Kešmedžiu živi u Prištini sa svojom porodicom.

Jakup Ćešmedžiu

Prvi Deo

Aurelja Kadriu: Htela bi da počnemo tako da se vi predstavite…

Jakup Ćešmedžiu: Da…

Aurelja Kadriu: I reci nam nešto o svom ranom detinjstvu. Dakle, čega se sećate iz svoje porodice? Mesto gde si odrastao? Kako se sećate svog detinjstva?

Jakup Ćešmedžiu: Da počnem?

Aurelja Kadriu: Da.

Jakup Ćešmedžiu: Ja sam Jakup Ćešmedžiu. Rođen sam 11. marta 1950. godine u Prištini. Osnovnu školu završio sam kod Vuka Karadžića, sada Elene Gjike. Završio sam drugi deo osnovne škole u ​​Branislavu Nušiću, sada mislim Gjergj Fishta. Počeo sam da se bavim zanatom 1964. Radio sam kao krojač do 1974. Godine 74. primljen sam u Lutriju Kosova. Radio sam tamo oko 12-13 godina. I dan-danas radim kao krojač. Ali u međuvremenu sam radio i u Dodona teatru. Kada su počele nasilne mere u pozorištu Dodona i mi smo dobili otkaz. Otpušteni smo. Bio sam nezaposlen, pa sam počeo da pravim torbe iako to nije bila moja profesija. Počeo sam od tada i nikad nisam prestao. Radim kao krojač i majstor za popravku torbi.

Iz moje porodice, moj otac je rođen… Došli smo ovde od 1878. godine, iz, kako smo rekli, iz Srbije, iz Tavorlana. Preselili smo se jedno vreme u Drenicu, onda je on kao mladić došao u Prištinu. Znam da smo u Prištini oko 40 godina. Imao sam majku i oca, baba je bila stara. Bili smo četiri brata i tri sestre. Ovako. Od dana kada je moj otac došao u Prištinu sa 18 ili 16 godina, živeli smo u komšiluku tog parka, u pekari Kačalar, tamo smo od prvog dana. Prištine se dobro sećam jer sam nekada radio u jednoj čaršiji, da ni sarajevski ili skopski Bit čarši nisu bili tako dobri kao naši. Ali, nažalost, tada je vladao okupator i terao nas da ga malo po malo rušimo i gubimo estetiku našeg grada, i oni su postigli svoj cilj. Ali uglavnom su naši ljudi ostvarili taj cilj. Bavim se ovim zanatom od svoje 14. godine.

Završio sam bivšu srednju školu 28 Nentori, srednju ekonomsku školu. Ove ulice su bile popločane kaldrmom, popločane kaldrmom znate šta to znači, bile su popločane kamenom. Naša ulica je bila sva blatnjava, a onda je popločana kamenjem. Onda je počelo od popločavanja, ne, opet je popločano kamenom, pa je onda betonirano. Sada je beton, ali izgleda kao da je još popločan kamenjem, isto. Grad je bio… sada je činjenica da je izgrađen, ali je tada izgledao mnogo, mnogo lepše nego sada. Ali, da budem iskren, i narod je bio bolji nego danas, nije bilo mržnje jedni prema drugima.

Aurelja Kadriu: Šta je sa tvojom porodicom? Kakav je bio život u vašem domu? Kako ga pamtite?

Jakup Ćešmedžiu: Bilo je veoma dobro. Oženio sam se kada sam imao 18 godina. Imao sam starijeg brata, čak mi je starija sestra bila udata, moj stariji brat je bio oženjen pa sam morao da se udam sa 18 godina. Imao sam četvoro dece, tri dečaka i ćerku. Do 1994. ’94. umrla mi je žena i ja sam se ponovo oženio. Bio je to dobar život. Moj otac je bio šef prištinskog vodovoda, bio je i osnivač. Moj stariji brat je takođe radio 50 godina u prištinskom vodovodu.

Radio sam na vodovodu do… do 68-69, onda sam počeo da radim kao krojač. Imao sam i stariju sestru, ona je bila udata u Prizren, moja mlađa sestra je bila udata u Prištini, a ovde su moja dva mlađa brata. Svi su otišli ​​kod Elene Gjike. Od 1939. godine uvek je bilo učenika iz naše porodice u Elena Gjika. Uvek, uvek. I kao što rekoh, jednog za drugim smo nasledili…

Sve ove zgrade u ovom naselju izgrađene su od nesagorele cigle. Bilo je zadovoljstvo izaći. Sada su izgradili neke nove zgrade. Više mi se sviđa stari metod, zato nisam zadovoljan novim konstrukcijama.

Aurelja Kadriu: Interesuje me da li je vaš otac rekao koje godine je osnovano vodovodno preduzeće i kakvo je to preduzeće? Da li ti je otac pričao neke priče?

Jakup Ćešmedžiu: To je bilo, u početku je bilo preduzeće pod upravom Skupštine, a zatim se 1940. ili 1950. godine odvojilo. Prvo je njihova radionica bila ovde, ne znam da li znate, ovde ispred Velike džamije. Dobro se sećam jer sam tamo išao kao dete. Sa druge strane, odmah ispod toga bio je hamam, a sa druge strane su bili radnici vodovoda.

Posle… Ne znam koliko godina su tamo radili, ali su se onda preselili ovde na Televiziju Priština, gde je nekada bila autobuska stanica, iza toga. Nisam siguran do koje tačke su bili tamo. Onda su se preselili iza pijace, tamo je zgrada zanatlije. Gde je nekada bila reka. Zatim su se preselili tamo gde je trenutno. Moj otac je radio 47 godina i 7 meseci u prištinskom vodovodu, bez bolovanja.

Imao je tri nedelje bolovanja kada se razboleo i umro. Moj brat je tamo radio 50 godina, od devet godina, rođen je 1942. godine, od devete do svoje 50. Sada je to nekako nasledno, moj otac, moj brat, ja, moja mlađa braća, bratovi sinovi, mi svi su tamo radili. Moji sinovi ne.

Aurelja Kadriu: Da li je to razlog što imate prezime Ćešmedžiu?

Jakup Ćešmedžiu: Razlog za to je što je moj otac imao prijatelja, bio je građanin Prištine, bio je jedan od osnivača, zvao se Ramiz. U to vreme u Prištini je bilo mnogo Turaka, pa se prezivao Ćešmedžiju, a 1937. je otišao u Tursku i hteo je da moj otac nasledi njegovo prezime, pa se od tada prezivamo Ćešmedžiju.

Aurelja Kadriu: Dakle, to nije povezano sa činjenicom da je vaš otac radio za vodovod?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, obojica su radili u vodovodu, pa mu je dao prezime pošto je i on tamo radio, sada je Ćešmedžiju. Na Kosovu postoji samo jedna porodica sa prezimenom Ćešmedžiju. Jednom sam sreo čoveka na granici Makedonije, bio je Makedonac, rekao je: “Mi smo rođaci”. Rekao sam: “Zašto?” Rekao je: “Moje prezime je Ćešmedžijev”. Zato znam da je u Bugarskoj postojala turska porodica koja se prezivala Ćešmedžiju. Zavisi, na albanskom je Ćešmedžiu, na makedonskom je Ćešmedžijev, dok je na turskom Ćešmedži.

Aurelja Kadriu: A kako ste se prezivali ranije od Ćešmedžiu?

Jakup Ćešmedžiu: Aljiu. Aljiu nam je bilo prezime.

Aurelja Kadriu: Kako se sećate svoje majke? Život u kući?

Jakup Ćešmedžiu: Majku… Imao sam malu, dobru, srećnu majku. Otac je bio malo namrgođeniji, dok smo bolje razgovarali i bili smo bliže majci. Bilo je dobro, bila je iz Kraikove, ali su se preselili u Hani i Dilit. Oni su takođe ovde oko sto godina. Moja majka je bila živa do 1992. godine, umrla je ‘93.

Aurelja Kadriu: Da li ste živeli sami sa svojom porodicom? Mislim, samo ti i tvoji roditelji?

Jakup Ćešmedžiu: Do 1974. svi smo živeli zajedno. Osim sestara koje su se udale. Ali svi smo živeli zajedno do 1974. ’74. godine sam se iselio, moj najstariji i najmlađi brat su još živeli kod kuće. U međuvremenu se i najstariji brat iselio, najmlađi su ostali tu i tako dalje.

Aurelja Kadriu: Kako je bilo… čega se sećate iz tog naselja? Pošto ste tu bili ceo život?

Jakup Ćešmedžiu: Da ti kažem o naselju. Do 1956. godine bili smo tri albanske porodice u tom naselju, svi su bili, sada ih zovu Romi, pre smo ih zvali magjup1, svi su bili magjup. 1957. godine, 6 ili 7 godina, jedna porodica iz Tudževca se uselila pored nas. Počeo sam da se družim sa njima, onda se širi krug Albanaca. Osećam se loše što to kažem, ali čovek mora. Nakon doseljenja Albanaca, u tom kraju zavlada nesklad. Disharmonija. Zašto? Gradili bi i širili svoja dvorišta i suzili put drugima.

Zamislite, danas tim putem može da prođe samo automobil, ako su dva automobila u isto vreme, morate da nađete mesto za parkiranje da biste oslobodili put. Igrali smo sa magjupima, nas devetoro, a njih devet bi igralo fudbal. Sada ne možete ni da igrate sa četvorkom jer na tom putu nema mesta. Postalo je tako usko. Od toga je katastrofa, ali tada nismo imali snage. Jer ovde, ovaj naš sistem u Prištini i na Kosovu, uvek je bilo, prvo smo imali Turke, pa Srbe, pa smo se navikli na njih. Turcima je bilo dozvoljeno da govore turski, mi smo se nosili sa sobom, ali su Albanci ipak bili potisnuti. Kad su naši preuzeli vlast, onda je to bilo katastrofalno. Ne pitaj!

Aurelja Kadriu: E kur largohen romët prej asaj lagje?

Jakup Ćešmedžiu: Romi su počeli da odlaze 1957. godine.

Aurelja Kadriu: Zašto?

Jakup Ćešmedžiu: Nisu bili pod pritiskom, ja vam kažem da smo se slagali sa Romima, bolje smo se slagali u to vreme nego sa nekim Albancima koji su se nedavno doselili. Šteta, jer govorim kao da… ovo mi se čini kao da govorim o svom narodu protiv svoje volje, ali realnost je takva. Ne znam da li smo prokleti, ili smo sami sebe proklinjali, mislim da nas niko nije psovao, proklinjali smo sami sebe iz tog razloga. Rekao sam, krenuli su Romi da odlaze, došli su Albanci…

Aurelja Kadriu: Šta mislite da je bio razlog?

Jakup Ćešmedžiu: Mislim da iz ekonomskih razloga nije bilo pritisaka. Otišli ​​su iz ekonomskih razloga. Neki su otišli ​​u Banjaluku, neki u Hrvatsku, neki u Sloveniju, a neki u Italiju. Ali niko od njih nije otišao zbog pritiska. Na njih je vršen pritisak da odu posle rata. Druga strana ulice je otišla od pritiska. Ja sam svedok jer sam ostao ovde i za vreme bombardovanja, znam. Ne mogu da poreknem ono što sam video. Od pritiska… Morao sam da pomognem tri romske porodice, oni su pomogli mom komšiji, pa sam morao da pomognem njima. Ali otišli ​​su, otišli ​​su od pritiska. Prije rata nije bilo… niko od Roma u Evropi nije imao bolje uslove od njih. Imali su veoma dobre uslove.

Aurelja Kadriu: Da li se sećate kada su ljudi počeli da se sele, dakle krajem 50-ih, početkom 60-ih, kada su ljudi počeli da se sele u Tursku? Znam da su ljudi iz tog kraja migrirali.

Jakup Ćešmedžiu: Da, 1956. godine imao sam šest godina. Ćerka mog [očevog] strica i cela njena porodica preselili su se u Tursku. Dobili su dokumente za nas nakon što su otišli ​​tamo, kako su ih zvali visike, doneli su nam ih. Na sreću, sada ne znam, mislim da je to žalosno jer da sam otišao tamo, imao bih bolji život nego ovde u svojoj zemlji.

Moji stariji brat i sestra su insistirali i nisu hteli da se pomere. Jer verovatno da smo tamo otišli ​​bili bismo asimilirani, kao i ostali. Što se asimilacije tiče, drago mi je što smo ostali, za ostalo ne znam šta da kažem. Video sam ih kako se tamo kreću. Iselilo se nekoliko porodica iz našeg komšiluka. Ćerka mog strica i mnogi drugi su se preselili. Neki su otišli ​​zbog pritiska, jer su tada tražili oružje. Muž ćerke mog ujaka nije imao izbora, jer je svako veče morao da se predstavi u policijskoj stanici pa je otišao.

Aurelja Kadriu: Da li ste imali bilo kakav pritisak tokom akcije za oružje2?

Jakup Ćešmedžiu: Ne. Ne, jer su imali interes od mog oca za vodosnabdevanje, zato nas nisu pritiskali. Da budem iskren, videli su njegovu mudrost, njegov rad, njegovu porodicu… nije bilo pritiska. Govorim o svojoj porodici, grad je imao interesovanje od njega, pa nam nisu smetali.

Aurelja Kadriu: Po čemu se sećate osnovne škole? Koje si godine otišao?

Jakup Ćešmedžiu: Osnovna škola… 1957. godine sam krenuo u prvi razred u OŠ Vuk Karadžić, sada se zove Elena Đika. Do petog razreda je izgrađena osnovna škola Đerđ Fišta, mislim da se tako zove, ona kod Taukbašče?

Aurelja Kadriu: Da.

Jakup Ćešmedžiu: Otišli smo tamo. Osnovnu sam završio tu. Bogami ne osnovnu nego…

Aurelja Kadriu: Polovinu osnovne.

Jakup Ćešmedžiu: Završio sam… Išao sam tamo u peti razred, šesti i sedmi. U sedmom razredu me je profesor matematike pao, a u osmom mi je rekao: “Džaba ostaješ ovde, nećeš proći moj kurs”. Bio je nizak, nije me voleo i… tada je moj ujak bio učitelj u Mališevu i ja sam otišao tamo i položio ispit. Završio sam osmi razred sa svojim vršnjacima. Ovde sam išao u srednju školu…

Aurelja Kadriu: Kakva je škola bila “Elena Đika”?

Jakup Ćešmedžiu: “Elena Đika” je bila dobra kada je u pitanju kvalitet učenika koji su izašli. Koliko se sećam, Elena Đika je imala najbolji kvalitet učenika. Bila je stara škola, onda je izgrađen drugi sprat jer se stanovništvo povećalo, a mi se nismo uklapali. Tada smo imali tri smene, kao i sada.

Aurelja Kadriu: Zanima me, ranije ste spomenuli čaršiju, i napravili poređenje sa Skopljem i sarajevskom čaršijom. Želim da znam, da li se sećaš? Imate li fotografsko sećanje kako je izgledala prištinska čaršija?

Jakup Ćešmedžiu: Sećam se jer sam tu i radio, tu sam započeo zanat.

Aurelja Kadriu: Kao krojač?

Jakup Ćešmedžiu: Kao krojač.

Aurelja Kadriu: Kod koga? Da li je bio…

Jakup Ćešmedžiu: Komšija naš i njegova porodica, zvao se majstor Fadil. Počeo sam sa njim. Tamo gde je sada Vlada… od pozorišta pa dalje… bila je velika pošta. Možda znate da je bombardovanje to uništilo. Od pozorišta do velike pošte na desnoj strani je bio Carshi, sa drvenim prozorima i otkud znam, sve je bilo u kaldrmi. Bilo je raznih zanata. Sada ih nema. Sve je bilo pokriveno pločicama. Svi su imali tribine. Štandovi radnji su bili preko metar i po, tamo bi izložili svoje proizvode.

Aurelja Kadriu: A gde je imao radionicu majstor Fadilj?

Jakup Ćešmedžiu: E sad, gde je sada Evropska unija, u toj ulici, jer između naših starih lokala je izgrađena nova zgrada Zavoda za socijalno osiguranje, sada mislim da je Ministarstvo. Ispred Skupštine…

Aurelja Kadriu: Aha, gde je bilo Ministarstvo rada i socijalne zaštite?

Jakup Ćešmedžiu: Da, tamo idemo da se prijavimo za našu penziju.

Aurelja Kadriu: Da, tu.

Jakup Ćešmedžiu: Bilo je tamo. Mi smo bili na suprotnoj strani od toga, u sredini, iza toga, gde je Evropska unija, na drugoj strani. Onda je bila ulica u kojoj je banka, sada je samo pola, od banke se dolazi do pošte pa do Narodnog pozorišta.

Aurelja Kadriu: Koje banke?

Jakup Ćešmedžiu: Banke ProCredit.

Aurelja Kadriu: Zar je toliko velika bila čaršija?

Jakup Ćešmedžiu: Čaršija je bila od… gde je vlada, zgrada vlade, ceo ovaj deo je bio… čak i spomenik. Ovo spomen-obeležje ovde, Bratstvo i jedinstvo, tu su bile radnje, zanatlije, ova ulica od džamije i muzej gde je spomen obeležje. Zato što nije bilo sa strane, ali je bilo pravo odatle. Put je bio ravan. Tamo je bilo zanatlija, bilo je puno zanatlija..

Aurelja Kadriu: Da li su srušili zanatske radnje da bi podigli spomenik?

Jakup Ćešmedžiu: Da. Sagradili su trougao3, a onda je srušena zgrada Skupštine…

Aurelja Kadriu: Koje godine je podignuta Skupština? Zar nije…

Jakup Ćešmedžiu: Mislim da je ’61. Koliko ja znam. I dosta radnji je porušeno. Radnje su srušene, pošta je bila glavna. Neki su ostavljeni, ali su ih obnovili, neki su srušeni, a drugi izgrađeni. Ovaj deo u ulici “UÇK”, sa leve strane je bio sve… jer je taj deo bio iza ovoga, bio je mali rukometni stadion… bio je pun zanatlija. Ali, kao što rekoh, srušili su ih, napravili nove prodavnice, još nisu srušene.

Aurelja Kadriu: Da li se sećate gde ste šetali gradom? To se smatralo delom grada.

Jakup Ćešmedžiu: Ovako se sećam Prištine. Ulica UÇK, na kraju je benzinska pumpa, to je bio kraj grada. Na drugoj strani, Arberia, Dragodan, tamo ništa nije bilo, samo vinogradi, njive, ništa. Stara bolnica je bila tamo gde je Ministarstvo zdravlja. To je bio kraj Prištine, van Prištine. Imali smo zemljište u Dragodanu gde se sada grade stanovi.

Sa druge strane, na putu za Podujevo, sećam se mosta kod džamije, dalje od toga nije bilo, bilo je nekih grobova, kasnije je napravljen kafić u Majamiju. Na ovoj strani, iza našeg komšiluka, kod spomenika predsedniku Rugovi ništa nije bilo, ja sam kao dete igrao fudbal, onda je napravljeno ono staro spomen obeležje.

Aurelja Kadriu: Koje godine?

Jakup Ćešmedžiu: E to ne znam.

Aurelja Kadriu: Ne sećate se.

Jakup Ćešmedžiu: Ne sećam se. Od Tri šešira, kako se to zove, gde je bio Rektorat, u Rektoratu su bile vojne kasarne, gore Sunčano brdo do mesta gde je bila policijska stanica u naselju Muhadžeri. Na toj strani uzbrdo, sve je to bilo brdo. Na strani Bregu i Dielita nije bilo ničega, nema domova, ničega. Sa ove strane je bilo naselje Muhadžeri, dok je na strani Kosova Polja, gde je Kurizi sada, nekada bila najbolja bašta iz koje se snabdevalo celo Kosovo.

I počeli su da grade, napravili su tekstilnu fabriku, poljoprivrednu školu, ekonomsku školu. Postepeno su počeli da… ovaj grad… mi smo dobro znali da od Srba ne treba ništa da očekujemo, ali oni su to uvek videli sa stanovišta da nam treba hrana, pa su nam uništili zemlju. Kosovo je pored Vojvodine imalo jednu od najplodnijih zemalja u bivšoj Jugoslaviji. Tako su postepeno počeli da uništavaju našu plodnu zemlju gradeći više objekata, ali nisu uspeli da urade šta su hteli, već su to uradili naši takozvani oslobodioci. Zabetonirali su zemlju, sad moramo da zavisimo od drugih ljudi za hranu.

Aurelja Kadriu: Gospodine Ćešmedžiju, interesuje me da znam o onim baštama koje su bile u Kupusištu…

Jakup Ćešmedžiu: Da. Zato se i zove Kupusište.

Aurelja Kadriu: Da. Da li je to bilo državno vlasništvo? Da li su to bašte korišćene za izvoz povrća? Zašta su služile?

Jakup Ćešmedžiu: Bili su privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo. To je bila reka, Reka Priština i onda je bilo Veluša. Tada je to prolazilo tuda, nije bilo kanalizacije u tim rekama. Njima su zalivale prištinske bašte. Građani su radili, imali su svoje bašte. Kao što rekoh, sve povrće… mi tada nismo uvozili, sve smo dobijali na Kosovu.

Aurelja Kadriu: Zar to nije bilo da ljudi uzimaju sa kirijom od vlade…

Jakup Ćešmedžiu: Ne, ne. Bili su privatno vlasništvo. Privatno zemljište. Ali polovina ljudi koji su ih posedovali preselila se u Tursku. U stvari, većina njih jeste. U Tursku su otišli ​​jer su se smatrali civilizovanijim.

Aurelja Kadriu: Da li ste imali stoku kod kuće?

Jakup Ćešmedžiu: Kako?

Aurelja Kadriu: Da li ste imali stoku?

Jakup Ćešmedžiu: Imali smo kravu dok mi majka nije umrla. Nikada to nismo pustili. Pored moje kuće je park, samo ga zid deli od moje kuće. Nikada je nismo puštali, uvek smo kupovali travu iz parka i hranili je. To smo radili i leti i zimi dok se moja majka nije razbolela. Onda kada smo se venčali, naše žene nisu htele da vode računa o tome pa ju je moj brat prodao.

Aurelja Kadriu: A taj gradski park da li je uvek bio park?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, tu su bila groblja. Nekada je bilo groblje. Ali onda je pretvoren u park. Iskreno da vam kažem, jedan od moje braće je sahranjen tamo, blizu zida kuće.

Aurelja Kadriu: Kako se pretvorio u park?

Jakup Ćešmedžiu: Država je odnela groblje u Dragodan, oni su ga sravnili i…

Aurelja Kadriu: Da li su ponovo sahranili ljude?

Jakup Ćešmedžiu: Ne znam, ne mislim tako, mislim da su je samo napunili i… mislim da nisu ponovo sahranili ljude, jer kada sam gradio kuću ‘94, ‘93, našao sam ljudske ostatke. Kada sam sagradio zid našao sam ljudske ostatke. I danas postoji deo gde nema zemlje i vide se kosti. Čak je i NATO mislio da su to ljudi sahranjeni posle rata. Rekao sam im: “Ne, ne, oni su ovde pre toga”. Prošao sam sa njima po celom parku. Uplašili su se da će biti mina, ja sam rekao: “Pođi sa mnom jer poznajem ovaj kraj…” Izašao sam u grad čak i za vreme bombardovanja, nisam ostao kod kuće.

Aurelja Kadriu: Koliko godina ste bili šegrt kod…

Jakup Ćešmedžiu: Pa vidi, šegrt sam bio dve i po godine kod ovog mog komšije. Onda nakon dva i po godina sam prešao kod jednog drugog majstora kao radnik. Onda sam do 1974. radio kao radnik. ‘74. sam se zaposlio u Lutriji Kosova.

Aurelja Kadriu: Šta je Lutrija Kosova radila u to vreme?

Jakup Ćešmedžiu: Lutrija Kosova je bila najbolji zarađivač novca. Lutrija Kosova je bila isto što i Trepča za Jugoslaviju. Ali, nažalost, neki ljudi su došli i uništili i…

Aurelja Kadriu: Šta ste radili u Lutriji?

Jakup Ćešmedžiu: Bio sam predstavnik Lutrije.

Aurelja Kadriu: Gde je bila kancelarija Lutrije?

Jakup Ćešmedžiu: Kancelarija je bila prekoputa Rektorata. Tri-četiri mesta. Prvo su bili u naselju Muhadžeri, zatim ispred Rektorata, odatle su otišli ​​u Kičmi tamo.

Aurelja Kadriu: Kakvo je bilo to mesto gde ste imali kancelariju?

Jakup Ćešmedžiu: Kako?

Aurelja Kadriu: Vi ste bili…

Jakup Ćešmedžiu: A ne… Radio sam u kiosku. Radio sam kao predstavnik u kiosku. Prvo mi je kiosk bio na… ispred stare pošte koja je bombardovana. Odatle sam se kretao ispred ProCredit banke, one kod Opštine, ali je neko udario autom i odatle sam krenuo kod Gradske džamije ovde. Tamo su bila još tri kioska. Tu smo ostali do kraja.

Aurelja Kadriu: Kad su potpuno sklonili kioske?

Jakup Ćešmedžiu: Koga kioske?

Aurelja Kadriu: Da.

Jakup Ćešmedžiu: Kioske, misliš za lutriju?

Aurelja Kadriu: Uopšte, ali i onih za lutriju.

Jakup Ćešmedžiu: Uglavnom su uklonjeni posle rata, posle rata. Ne znam kakva je ovo država koja nema ni jedan kiosk… sad su stavili neke kioske, ne znam ni ja. Tada su se na kioscima prodavale novine i cigarete… sada imaju hranu i piće. Ne znaš da li je to prodavnica ili kiosk.

Aurelja Kadriu: Kakve su bile te godine u kojima ste radili u kiosku? Kako ih pamtite?

Jakup Ćešmedžiu: Ja… kao najbolje. To su bile najbolje [godine] u mojoj karijeri. Poštovali su me… građani Prištine. Ne samo poštovanje, nego su zahvaljujući meni otišli ​​u Skupštinu opštine, ona se tada zvala Pokrajinska skupština, Pokrajinski odbor. Zahvaljujući meni otišli ​​su i uradili šta su morali. Imao sam kontakt sa mnogo ljudi. Ljudi su nekada igrali sportsku lutriju i ja sam pokušavao da im pomognem… i jesam… ali imam istu popularnost sa profesijom koju imam sada. Ali sada sam popularan jer sam jedini u Prištini. Ja sam jedina osoba koja popravlja torbe u Prištini. U Prištini torbe niko ne popravlja. Sada možete da se naljutite na mene i kažete: “Odneću ga u drugu radionicu”, ali nemate izbora nego da se vratite (smeje se).

Aurelja Kadriu: A onda kad…

Jakup Ćešmedžiu: Napustio sam lutriju. Na odlazak su me naterali neki ljudi kojima sam odbio da se poklonim. Enver Petrovci je pozvao da popravi oko pet kostima za predstavu Tekija Dervišija, “Granica zavičaju”. I otišao sam da razgovaram sa njim. Enver me je pitao: “Jakupe, hoćeš li da radiš?” Rekao sam: “Koji posao?” Rekao je: “Kao kostimograf?” Rekao sam: “Da, ja sam nezaposlen…” zapravo, od tada sam imao radnju, bivši stari kafić penzionera…

Aurelja Kadriu: Gde je to bilo?

Jakup Ćešmedžiu: Pred Evropskom unijom [kancelarijom], tu plaćate račune za struju. Ne znam da li poznajete tu ulicu. Tamo je bila moja radnja. Ali jedan…

Aurelja Kadriu: Otvorili ste vašu radnju?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, dobio sam od Udruženja penzionera. Onda su se desile nasilne mere gde me je sa tog posla otpustio jedan Albanac, reći ću njegovo ime jer me je stvarno povredio, zaboravio sam kako se zove. Mustaf Reznići. Bio je sa Srbima tokom nasilnih mera. Otpustio me je sa… dve porodice su primale prihod od te radnje. Dao ga je svojim sinovima. Onda me je pozvao Enver Petrovci i otišao sam da popravim te kostime i počeo da radim…

Aurelja Kadriu: ‘92. ste otišli u Dodoni?

Jakup Ćešmedžiu: Da u Dodoni. Od ‘92. do ‘97. sam bio u Dodoni.

Aurelja Kadriu: Imam pitanje jer sam zbunjena. Prestali ste da radite za Lutriju ‘74?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, nisam radila od ‘85. Od ‘85. u lutriji nisam radio a ‘74. sam se zaposlio. Od ‘85. sam posle… imao sam svoju radnju koju sam otvorio ‘88-‘89. Radio sam tamo četiri godine, onda su krenule nasilne mere, pa sam otišao u Dodonu ‘92. Radio sam tamo do ‘97. Tada smo otpušteni Enver Petrovci, Teki Derviši, žena iz Đakovice i ja zbog nasilnih mera.

Aurelja Kadriu: Šta je Dodona radila u to vreme? Bila je jedina institucija koja je…

Jakup Ćešmedžiu: Jedina institucija, to je bila jedina institucija kojom su vladali Albanci. Ali, nažalost, imali smo neke ljude koji… Faruk Begoli je rekao: “Daću vam instituciju u kojoj možete održavati asocijativne sastanke, sve vrste sastanaka, ali nikome ne možete reći gde. Nažalost, vaš kolega, novinar, ja kažem vaš kolega jer ne znam ko je to bio. Rekao im je: “Sastanci će se održavati u Dodona teatru. Došli su svi ljudi, koji su bili više… Edita Tahiri je tamo dugo boravila. Sledećeg dana počele su nasilne mere. Rekao sam Enveru: “Profesore, uradite nešto…” rekao je: “Ne Jakupe, ja se nikome ne klanjam. Sad…” Rekao je “Pozvaću Beograd. Da vidimo da li se usuđuju da ostanu ovde. Ali neću klečati ni pred kim. Pogotovo ne pred ovima”. Onda smo izašli odatle. Nakon što sam otišao odatle… jer sam radio kao kostimograf…

Aurelja Kadriu: Da ostanemo još malo kod pozorišta?

Jakup Ćešmedžiu: A?

Aurelja Kadriu: Da se još malo zadržamo oko pozorišta?

Jakup Ćešmedžiu: Reci.

Aurelja Kadriu: Verovatno se sećate, nekih predstava za koje ste dizajnirali kostime.

Jakup Ćešmedžiu: Kostime smo radili za: “Letnji dan” Meljihate Ćene, “Granica sa domovinom” od ovoga Tekija Dervišija, ne znam kako se zvalo i to je bilo… igrali su ovi glumvi Veton Osmani i Sunaj Rača. Igrali su jedan Albanac sa Kosova i jedan Albanac iz Albanije. Ali zaboravio sam ime. Čak sam radio i sa jednom koleginicom Samka Feri. Ne znam da li je poznajete? Sa njom sam imao jedan mali problem. Nakon… zvali su me za ovu [predstavu] “Granica sa domovinom” on mi je dao fotografiju kakve kostime moram da napravim.

U međuvremenu je imala problem sa Enverom i on me je nazvao telefonom. Rekao je: “Jakupe, slikaj i dođi ovamo”. Kada sam otišao tamo, rekao je: “Daj mi slike, možeš da se pozabaviš Enverom”. Rekao sam: “Smiri se, Samka, šta se desilo?” Rekla je: “Ništa”. Otišao sam do njega: “Profesore…” Rekao je: “Nemoj da se baviš njom, ona je luda”. Onda sam pitao, rekao sam… Tekiju Dervišiju, rekao sam: “Profesore, reci mi šta da radim u vezi sa predstavom”. Rekao je: “Majstore Jakupe, uradi ovo, ima pet zatvorenika, napravi pidžamu sa vezicama {pokazuje rukama} i napravi dva kostima i šešira za čuvare” rekao je: “Ništa drugo”.

Rekao sam: “Mogu da šijem odeću samo pitajući kupce, ovo će biti lako. Napravio sam ih. Onda je napravila probleme, htela je da napiše da je ona kostimograf Semka Feri: “Ali Samka…” Rekao sam: “Otišla si. Kako da to napišemo kada si otišla?” Rekao sam: “Ne želim to da reklamiram sebe” Ljudi su dolazili iz Beograda da bih mogao da krojim odeću od njih kada sam imao svoju radnju.

Tada su preduzete nasilne mere. Faruk je i za vreme nasilnih mera plaćao kiriju u pozorištu Dodona. Uložio je sopstveni novac. Njega je film u Sloveniji platio 80 hiljada maraka, Faruk Begoli je u pozorište uložio 40 hiljada maraka. Pitali smo ga “Zašto?” Rekao je: “Ako ovo pozorište zatvori Fakultet umetnosti, zamreće i glumačka grana, jedva sam uspeo, neću da zamre”. I opstalo je, opstalo je do oslobođenja.

Bilo je dobrih emisija, uglavnom komedija, jer ljudi nisu imali drugu instituciju pa bi se tamo zabavljali, oslobađajući stres. Imali smo mnogo… Bila je predstava koja je oborila sve rekorde, “Profesore ja sam talenat, a ne šala”. To je oborilo sve rekorde, nijedna emisija u poređenju sa tim.

Aurelja Kadriu: Da li su glumci putovali?

Jakup Ćešmedžiu: Putovali su. Imali smo glumce iz Mitrovice, Suve Reke, Gnjilana, odasvud. Ja… Bio sam tamo za prvu generaciju Faruka, jedan od njih je Veton Osmani, on takođe radi na televiziji. Onda je tu Sunaj Rakaj, on je iz zlatne generacije naših glumaca, onda su počeli da dolaze sa celog Kosova.


1 Magjup je rasna uvreda. Termin obično označava rasnu inferiornost, neobrazovanost i “zaostalost” i koriste ga mnoge kulture na Balkanu protiv pripadnika romske zajednice.

2 Poznat kao Aksioni i Armeve, ovo je bila akcija koju je naručila država za navodno prikupljanje skrivenog/ilegalnog oružja Kosova/Albanaca koja se odvijala 1955-1956 širom Kosova. Akcija tzv. korišćena je kao način hapšenja i mučenja kosovskih Albanaca.

3 Spomenik bratsva-jedinstva u Prištini.

Drugi Deo

Aurelja Kadriu: Da li ste vi kao kostimograf išli u druge gradove?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, nisam. Jer uglavnom samo predstava “Profesore ja sam talenat, a ne šala”, ovo… i lutkarske predstave. Šio sam šta je bilo potrebno za lutke ili glumce, radio sam to kod kuće, nisam morao da idem tamo. Takođe nije bilo dovoljno mesta, imali su samo jedan kombi. I da vam pravo kažem, počeo sam da angažujem svoje sinove jer sam hteo da ostavim posao.

Aurelja Kadriu: Šta da rade sinovi?

Jakup Ćešmedžiu: Jedan od njih je bio kostimograf, drugi je radio u kafeteriji pozorišta.

Aurelja Kadriu: Da li sinovi rade s tobom?

Jakup Ćešmedžiu: Ovde?

Aurelja Kadriu: Da.

Jakup Ćešmedžiu: Ne. Trenutno su svi u inostranstvu. Ovde mi je samo jedna ćerka iz drugog braka, četvoro dece iz prvog braka živi u inostranstvu. Jedan od njih živi u Italiji, moja ćerka je u Nemačkoj, moj drugi sin je u Švajcarskoj, a moj najmlađi sin je u Londonu.

Aurelja Kadriu: I sad radite sami, zar ne?

Jakup Ćešmedžiu: Sam sam. Moj drugi sin je bio krojač, ne popravlja torbe, ali je krojač. Ali dao je otkaz jer je otišao u inostranstvo. Radim sam ovde. Neću odustati dok mi Bog da zdravlje, kad to prestane, ja ću prestati.

Aurelja Kadriu: Već koliko godina ste u ovoj lokaciji?

Jakup Ćešmedžiu: Radio sam kao popravljač torbi u ovoj radnji četiri godine, zapravo četiri i po godine. Dve godine sam radio ispred osnovne škole Elena Đika, a 15 godina sam radio u toj fabrici torbi. Iza pozorišta, kada sam izašao iz pozorišta, počeo sam da radim sa torbama. Radio sam 15 godina kao šef proizvodnje, takođe kao serviser torbi.

Aurelja Kadriu: Kakva je to bila fabrika?

Jakup Ćešmedžiu: Fabrika torbi “Eni” se zvala.

Aurelja Kadriu: Privatna?

Jakup Ćešmedžiu: Bila je privatna.

Aurelja Kadriu: Da li je bilo u Prištini?

Jakup Ćešmedžiu: Bilo je to u Prištini. Prvo je to bilo u Sunčanom Bregu, odatle smo se preselili u blizini pozorišta Dodona…

Aurelja Kadriu: Kakve su bile te godine?

Jakup Ćešmedžiu: Molim?

Aurelja Kadriu: Kakve su bile te godine?

Jakup Ćešmedžiu: Bili su dobri, ali ne baš dobri za mene, jer sam bio šef proizvodnje i… zapravo sam ranije razgovarao sa njom, zaposleni nikad ne vole svog šefa (smeje se). Malo su me mrzeli jer sam bio strožiji, želeo sam da imaju neku disciplinu na poslu. Ako osoba nije disciplinovana ili obrazovana, bilo na poslu, ili tokom razgovora, ili bilo šta drugo, od te osobe nema ništa. Želeo sam disciplinu na poslu i to sam i postigao. Zapravo, kada sam dao otkaz, rekao sam svom šefu: “Postigao sam svoj cilj. Naš posao je čist, ako možete da ga tako održavate, uradite to, ako ne možete, ja više neću biti ovde”. Nastavio je sa tim do sada, oko šest-sedam godina, sad ga je zatvorio.

Aurelja Kadriu: Hoćeš mi pričati o srednjoj školi?

Jakup Ćešmedžiu: Da.

Aurelja Kadriu: Gde je prvi bio objekat?

Jakup Ćešmedžiu: Srednju školu koju sam prvo završio, sada je zovu “Ahmet Gaši”, tada je bila Tehnička škola “29. novembar”. E tu je meni bila srednja škola. Čak u ovoj staroj zgradi ovde.

Aurelja Kadriu: Da, sad gde je arhiva.

Jakup Ćešmedžiu: Arhiva? Da, da arhiva je tu. Sad je tu Opštinska arhiva. E tu mi je bila srednja škola. Bio sam poslednja generacija, 1967. godine kao student zanatskih predmeta. Bili smo poslednja generacija.

Aurelja Kadriu: Čega se sećate? Da li imate neko sećanje iz srednje škole?

Jakup Ćešmedžiu: Sećanja ima koliko hoćeš. Tada smo pričali… većina predmeta je bila na srpskom jeziku, pa su ‘65, ‘66, ‘67. Gimnazija je tada bila na srpskom jeziku. Da bismo završili praksu… mesec dana smo radili praksu u Subotici. Uvek smo imali problema, čak i u Subotici. Borili smo se sa nekim Srbima, a petoro nas je proterano.

Aurelja Kadriu: Iz škole?

Jakup Ćešmedžiu: Iz kursa, iz prakse koju smo radili. Ali, srećom, odlučili smo da ostanemo zajedno, rekli smo da ili moraju sve da nas proteraju ili… onda me je direktor tražio, ja sam govorio srpski. Tražio je za mene i obećao mi je, zakleo se na svoju decu da ćemo u avgustu položiti ispit, ali smo morali da odemo. Prebili smo četvoricu, tačnije petoro Srba, morali su u bolnicu. Pa smo se vratili. Kada smo se vratili imali smo problema sa sekretarom škole, Elmijem Mučolijem. Nismo hteli da nas primimo nazad. Neko vreme, oko dva meseca smo razgovarali sa njim i konačno nas je prihvatio nazad. Kao što sam rekao, bili smo poslednja generacija.

Aurelja Kadriu: Da li ste kao mladi izlazili u čaršiji?

Jakup Ćešmedžiu: Molim?

Aurelja Kadriu: Da li ste kao mladi izlazili u čaršiji?

Jakup Ćešmedžiu: Da, da redovno. Izlazili smo u Čaršiji. Izlazili smo, ali smo se školovali. Primećujem to sada, jer je gimnazija “Sami Frašeri” ovde. Ako dođete ovde oko devet i trideset, velika je gužva. Ali oni se ne ponašaju, ili mi se možda jednostavno ne sviđa kako se ponašaju. Nije da mi se to ne sviđa, ali to nije dobro ponašanje. Bili smo obrazovani. Nismo vikali bez razloga, nismo psovali. Bili smo veoma, veoma… znali smo da poštujemo naše nastavnike.

Moja učiteljica iz Elena Đike mi je rekla: “Majstore, nedostaje mi izlazak sa mužem a da me deca po ulici ne zovu po imenu”. Dok bismo se, kada bismo videli naše učitelje, sakrili da nas ne vide. Zato što bi rekli: “Zašto si izašao, a nisi ostao kod kuće da radiš domaći?” Ili ovako nešto. Ali kao što sam rekao, mi smo bili obrazovani. Poštovali smo naše nastavnike. Danas nema poštovanja prema nastavnicima. Rekao sam učiteljici moje ćerke: “Možeš da udariš ovde, dajem ti dozvolu. Udari je i onda me pozovi i pokazaću joj kad dođe kući”.

Zato smo tada u školi bili tako obrazovani. Dok danas vređaju i udaraju nastavnike. To je prosto neprihvatljivo. Imali smo tradiciju. Imali smo tradiciju od naših pradedova, nije bilo ovako kako je sada. Ko je kriv? Roditelji. Moj sin je bio u ovoj gimnaziji, nastavnici su imali 38 učenika u učionici. Učiteljica, advokat, Rukikijeva sestra. Bila je veoma tiha učiteljica. Postojao je samo jedan učenik od 38 koji je bio veoma problematičan. Njegovi roditelji bi joj rekli: “Ne želim da uznemiravaš mog sina”.

Onda smo imali problema sa njim. Rekao sam: “Gospodine, ako ne želite da vaše dete smeta, platite privatnog učitelja i držite ga kod kuće, neću mu dozvoliti da pravi probleme svoj našoj deci”. Imali smo, kao što sam rekao, plašili smo se roditelja i nastavnika. Ali ne zato što su nas udarili, nastavnici su kao drugi roditelji. Sada nije tako, sada…

Aurelja Kadriu: Gde ste izlazili u čaršiji?

Jakup Ćešmedžiu: Imali smo… čaršija je bila tamo gde je pozorište. Tržni centar još nije bio tamo. U tom delu su nekada bile prodavnice. Sada je tržni centar Poreska uprava, zgrada Vlade. Tu su bile sve prodavnice. Išli smo tamo gde je sada bioskop ABC, kod Ćafe, tamo smo išli. Bioskop ABC je bio ispred Pokrajinskog komiteta, mi smo ga zvali bioskop Bratstvo. Išli smo u bioskop. Od tri sata je počeo sa radom bioskop Bratstvo, zatim je počeo sa radom bioskop Omladina od četiri, išli smo tamo.

Aurelja Kadriu: Da li ste išli kod oba [bioskopa], da li ste išli na primer kad ste bili…

Jakup Ćešmedžiu: Išli smo kod obojice kada su prikazivali dobre filmove. Od tri do pet išli bismo tamo, pa od šest do osam u bioskop Omladina. Jer nismo imali drugih mesta za mlade, kao Boro Ramiz ili tako dalje. Ne, to je bilo sve što smo imali.

Aurelja Kadriu: Kakve bi filmove prikazivali? Imate li sećanja na bioskop?

Jakup Ćešmedžiu: Imao sam najlepša sećanja, ali su bila pogrešna. Šta da radimo? Godine 1974. bila je Nedelja albanskog filma, tako smo se zabavili, bilo je toliko ljudi… sve sale filmova su bile ispunjene ljudima. To su bili dobri filmovi. Tada smo imali, tada smo uglavnom gledali vesterne. Tada je bilo… pa je ‘74. počela nedelja filma na Kosovu. Imali smo koncert na stadionu u Prištini sa pevačima… Sećam se toga jer sam imao oko 20 godina, sa albanskim pevačima. Bila je Fitnete Redža, ovaj… Zaboravio sam imena.

Aurelja Kadriu: Koje godine?

Jakup Ćešmedžiu: Mislim da je bilo ‘70. Stadion je bio pun…

Aurelja Kadriu: Zašto se održavao taj koncert?

Jakup Ćešmedžiu: Koncert albanskih pevača. Toliko ljudi je zapalilo svoje košulje, jakne i kišobrane, da bi pravili atmosferu. Ali, pogrešili smo što smo to uradili.

Aurelja Kadriu: Zašto?

Jakup Ćešmedžiu: Zašto? Zato što ih volimo i favorizujemo, a oni nas ignorišu. Do danas nas ignorišu. Ako bismo uradili anketu, 30 odsto njih nas ne voli, ali da nas pitate, 70 odsto bi želelo da se ujedini sa njima. Kao što sam rekao, to je bio jedan od najboljih koncerata u mom životu. Mnogo sam se zabavio. To je trajalo do 22:00, tada nikada nismo ostajali tako kasno. Nastavljeno je do 22, 22:30, iako je trebalo da se završi u 20:00. Ne sećam se da sam se ikada više zabavljao.

Aurelja Kadriu: Znate li ko je to organizovao?

Jakup Ćešmedžiu: Ne, ne. Bilo je to organizovano jer su nam se otvorili putevi, a Srbi su počeli da slabe. Oni su bili sve slabiji, mi smo bolje disali. Tako je te godine počela i Nedelja albanskog filma, dešavalo se mnogo toga, dolazili bi neki profesori da predaju na univerzitetima i tako dalje..

Aurelja Kadriu: A gde si bio tokom rata?

Jakup Ćešmedžiu: Od prvog dana sam bio kod kuće, nisam izašao uopšte, kući gore kod parka.

Aurelja Kadriu: Zašto ste odlučili da ostanete kući?

Jakup Ćešmedžiu: Hteo sam da budem patriota, ali to je bila greška.

Aurelja Kadriu: Kakva je bila Priština u to vreme?

Jakup Ćešmedžiu: Bilo je strašno. Otišao bih u grad… nije bilo zato što sam bio veoma hrabar ili veoma pametan, već je to bio Božji plan. Nisam imao nikakav pritisak. Ne mogu reći da sam imao pritisak. Dolazili bi i proveravali komšiluk po komšiluk. Došli su i u moju kuću. Braćo moja… jedan od moje braće, najstariji, je iseljen sa svojom porodicom od 17 ljudi, tako da smo mi ostali bili ovde. Bilo nas je 52 ljudi kada su ušli da nas isele. Ali, srećom, nisu nam smetali, ali je u međuvremenu moj nećak rekao: “Ujače, idemo”. “Idite”. Pa su otišli, a mi smo zatvorili vrata i nikada nismo imali nikakav pritisak… oni su došli…

[Intervju se prekida]

Aurelja Kadriu: Ostali smo kod rata.

Jakup Ćešmedžiu: Došli su do naše kuće… policija je išla ulicom i rekla: “Imate li zelenu kartu?” Davali su nam neke zelene karte da znaju koliko smo članova porodice, da znaju da li ćemo imati goste iz sela, a on je rekao… “Nisam uzeo nikakvu kartu”. “Zašto?” “Ne očekujem goste”. Ovde je na kraju puta bio srpski hotel i tamo su ih ljudi vodili. Rekao je: “Ne morate da idete. Doneću ti ih sutra. Ti ćeš ih popuniti, ja ću ih pečati i ti možeš da izađeš”.

Pa je to uradio. Popunio sam ih. U stvari, primili smo oko pet porodica koje su se doselile iz Lapa, a onda su otišli ​​na granicu. Vratili su ih sa granice i mi smo ih smestili u prazne kuće. Pa smo im dobili te zelene karte. I niko nam nije smetao. Pa onda neko… jer u našem komšiluku je samo 20 posto ljudi otišlo kada su Srbi imali tu oluju [kaže na srpskom]. Onda su sami otišli, bili su uplašeni..

Nismo otišli. Izašao sam u grad, nije bilo ništa, bilo je užasno. Kao što sada Srbi izlaze, jeste li primetili kako ih mi i ne čujemo, niko ne govori srpski. Tada niko nije govorio albanski, svi su govorili srpski. Bilo je užasno, ali niko mi nije smetao. Dva puta je moja ćerka bila mala, dva puta mi je tražila kuvana jaja. Otišao sam tamo gde je hotel Union, nekada su bile neke radnje. Tamo je bila prodavnica u kojoj su prodavali jaja, meso i tako dalje. Pa sam otišao tamo i kupio jaja. Kada sam došao kod Elene Đike, odatle je džamija bila puna vojske, paravojske ili ne znam.

Nisam se usuđivao da se vratim, plašio sam se da će biti sumnjivi i da će me ubiti. Pa sam prošao tim putem gde je Ministarstvo za dijasporu, tada je to bio Opštinski sud. Da, da, tamo gde je bio Opštinski sud, muzej. Tu je bio Vojni sud, pa je zato bio pun vojnika. Na svakih pet metara bili su vojnici. Otišao sam i kupio jaja, vratio se, niko mi nije smetao. Romi su u to vreme bili dominantni. Tu je bila prištinska pijaca, tamo je bio dom za penzionere.

Pijaca je bila tamo gore. Tamo ste mogli kupiti šta god želite. Šećer, piće, so, paprike, sve su imali jer bi Srbi praznili prodavnice Albancima i zapošljavali Rome, ne bi im plaćali, ali su im davali robu. Onda bi ih prodavali, cigarete i sve. Svaki građanin Prištine je tamo kupovao namernice. Kao što sam rekao, kada su Srbi počeli da se povlače… Zapravo, prvi Romi koji su otišli ​​odatle su otišli ​​zbog mene. Zato što mi je rekao, na srpskom, ali ja ću to reći na albanskom: “Neću ovde da pričam albanski, govoriću srpski”.

A ja sam mu rekao: “Ako dođe dan, rešiću te se, znaš šta”. I pošto su svi otišli, izašao sam da nešto kupim. Sreo sam ga na ulici, rekao je: “Kako si komšija?” Rekao sam: “Ovde nećete pričati albanski, samo srpski”, rekao sam: “Sigurni ste pošto sam sada zauzet”. Otišao je i rekao svom ocu: “Moram da idem jer sin Ramadana Ćešmedžiua želi da me ubije”. Pa su uzeli svoje stvari i otišli. Nakon toga su počeli da odlaze jedan po jedan.

Aurelja Kadriu: Stvarno bi ga ubili?

Jakup Ćešmedžiu: A?

Aurelja Kadriu: Da li ste hteli stvarno da ga ubijete?

Jakup Ćešmedžiu: Slušaj šta ti kažem, u to vreme si mogao da ubiješ čoveka kao pticu, nikog nije bilo briga. Nisam mogao da ga ubijem jer… ne bih ga ubio, ali bih ga pretukao. Tukao bih ga tako jako. Ali, srećom, otišao je, sada ne znam ništa o njemu.

Aurelja Kadriu: Htedoh da vas pitam…

Jakup Ćešmedžiu: Reci.

Aurelja Kadriu: Kada smo govorili o ratnom periodu, rekli ste da možete slobodno da ubijate…

Jakup Ćešmedžiu: Da, da.

Aurelja Kadriu: Zanima me kako ste se snašli u naselju posle rata?

Jakup Ćešmedžiu: U našem komšiluku, uvek, bili smo, imali smo neke ljude, ja sam imao problematičnog brata, svi Romi bi ga se plašili. Ali nije pravio nikakve probleme. Tokom bombardovanja imao sam problem da je jedan starac ostao u kući, iako mu je cela porodica otišla. Imao je 85 godina. Onda je Rom, momak, njegov otac radio u Sekretarijatu unutrašnjih poslova, njegova majka, i zamalo da udari tog starca.

Rekao mi je, zato što sam se ja uvek brinuo o njemu, ja sam se brinuo o njemu za vreme bombardovanja jer je bio sam… Uveo sam ga u svoj dom. On bi samo išao svojoj kući da spava, jer bi jeo, tuširao se i sve u mojoj kući. Pa sam ga uhvatio i imao je neku vrstu tranzistora, pa sam mu rekao: “Dođi ovamo”. Zgrabio sam ga za vrat i rekao je svojoj majci. Onda su došli, kao što su Romi uvek radila, ako jednog prebiješ, njih 500 se vrate sa njim.

Kada su došli u moju kuću bio sam vani pa su pravili probleme sa mojim bratom. Pa sam otišao u njihovu kuću. Rekao sam: “Slušajte, ako dođe policajac i pokuca mi na vrata, sve ću vas spaliti, spaliću te”. I niko ništa nije uradio. Rekao sam: “Ako se usuđuješ ponovo gnjaviti tog starca, ubiću te”. Kao što sam rekao, možete ubijati ljude kao… baš kao ptice. Jer niko nije mario, Srbi bi bili srećni ako biste tako nešto uradili.

Aurelja Kadriu: Gospodine Ćešmedžiu, da li se sećate Božura?

Jakup Ćešmedžiu: Sećam se Božura (smeje se). ‘68. godine, sam radio, i to je verovatno bio jedan od najboljih hotela na Kosovu, ne samo u Prištini. Bio je to jedini u Prištini. Otišao sam tamo sa prijateljima da popijemo kafu… Zabavan sam, volim da se šalim. “Ne vodi me tamo, verovatno ću razbiti glavu u ogledalo”. Zato što su svuda okolo bila ogledala.

Kada smo ušli unutra, naručili smo kafu i počeo sam da se šalim. Rekao sam Saljiju: “Je li ovako piješ kafu?” Držao sam šolju ovako {pokazuje rukama} i pio. Pio je kafu i prosuo je [smejući se] po belom stolnjaku (smeje se). Božur je bio, rekoh, jedan od najvećih… Nisam bio ljubitelj velikih kafića, ali tamo smo išli. Ponekad smo išli tamo.

Aurelja Kadriu: Imate li ovakve priče o Union [Hotelu]?

Jakup Ćešmedžiu: Kako?

Aurelja Kadriu: Da li se sećate Uniona?

Jakup Ćešmedžiu: Pamtim ga, ali ne kao hotel. Drugi sprat je bio kao hostel, prvi sprat je bio restoran, jedan deo je bio restoran, drugi deo je bio poslastičarnica. Deo koji je na stranu spomenika Ibrahima Rugove bila je poslastičarnica, na drugom delu je bio restoran.

Aurelja Kadriu: Da li ste nekad išli?

Jakup Ćešmedžiu: Da, da, jesmo. Bilo je lepo. Kao što sam rekao, tada smo imali radnu etiku, sad nemamo.

Aurelja Kadriu: Kako vam je bilo kada je tržni centar otvoren?

Jakup Ćešmedžiu: Prvo je otvoren stari tržni centar…

Aurelja Kadriu: Govorim o ovom novom, pošto je bio bliže.

Jakup Ćešmedžiu: Ova nova… Ja sam tada bio zanatlija, pa smo tamo češće išli jer smo morali sve da kupimo… tada je bilo super, u toj zgradi si mogao da kupiš šta hoćeš. Sada morate da idete na različita mesta da biste kupili stvari, jedno u Tri šešira, drugo u Kupusište, ne možete… morate da idete preko cele Prištine za tri ili četiri artikla. Tada ste imali sve u tržnom centru. Pre nekoliko dana sam bio u Poreskoj upravi i gledao sam kako to sada izgleda. Za šta? Ali stvari su se promenile sa novim sistemom, tada je bilo bolje. Kao što sam rekao, sve se moglo kupiti u tržnom centru. Sada, ne možete pronaći dve ili tri stavke u istom kraju, nikako.

Aurelja Kadriu: Imali ste dvadesetak godina kada je podignut spomenik Bratstvu i jedinstvu, jel tako?

Jakup Ćešmedžiu: Ne…

Aurelja Kadriu: Da li ste bili mlađi?

Jakup Ćešmedžiu: Bio sam mlađi.

Aurelja Kadriu: Da li se sećate?

Jakup Ćešmedžiu: Sećam se toga, ali ne baš dobro. Opkolili su ga, a znam da je put bio blokiran. Put je bio blokiran. Otvorili su put na drugoj strani. Na onom ispred Opštine bili su kovači. Tada se otvorio glavni put, onaj gde je spomenik, i tako je do danas. Tamo gde je spomen obeležje, sa obe strane, nekada su bile zanatlijske radnje. Put je bio popločan kamenom, kaldrmom, tako se zove? Završio sam srednju školu na srpskom, pa mi treba vremena da se adaptiram.

Aurelja Kadriu: Kako je vaš život nastavljen nakon rata? Šta ti se desilo?

Jakup Ćešmedžiu: Posle rata počeli smo da radimo u firmi za torbe, malo po malo. Moji sinovi, zvali su me tokom bombardovanja: “Tata, uzmi ženu i ćerku, idi u Makedoniju, doći ćemo po tebe”. Ali nisam mogao, radio sam više od 50 godina, nisam hteo da izađem iz kuće, Romi bi je spalili. Sve bi uneli unutra i onda bi ih spalili. Radio sam od ‘64. i nisam mogao da izađem iz kuće da bi neko mogao da je spali. I nisam otišao. Ali pogrešio sam, pogrešio sam. Da sam znao da su ljudi u našoj zemlji takvi, nikada ne bih ostao. Nikada. Kunem se da nikad ne bih ostao.

Aurelja Kadriu: Od koje godine ste radili u fabrici torbi?

Jakup Ćešmedžiu: Od ‘97.

Aurelja Kadriu: Do koje godine?

Jakup Ćešmedžiu: Do 2011.

Aurelja Kadriu: Onda ste počeli sa radnjom?

Jakup Ćešmedžiu: Onda sam otvorio moju radnju, jer je firmi počeo da pada rad zato sam otvorio svoju radnju.

Aurelja Kadriu: Gde ste prvi otvori?

Jakup Ćešmedžiu: Prvo sam je otvorio ovde, pored ove radnje. Ostao sam ovde oko dva meseca, ali je bilo loše stepenice pa sam se preselio ispred Elene Đike. Tamo sam ostao dve i po godine. Tamo je vlasnik hteo nešto da napravi, da to sruši i… onda sam našao ovaj ovde i tu sam četiri i po godine.

Aurelja Kadriu: Samo trenutak, kako se zanat kojim se bavite transformisao tokom godina? Kakav je? Da li još uvek imate mušterije? Kako to funkcioniše?

Jakup Ćešmedžiu: E, vidi, sad sve ide naopako, ne samo u mojoj profesiji nego uopšte. Tada smo znali kada je radna, a kada neradna sezona. Sada je suprotno. Kada je radna sezona niko ne dolazi, kada nije radna sezona puno je. Tada, kada smo radili ‘97, ne znam da li ih nazivate neseserima?

Aurelja Kadriu: Da neseseri.

Jakup Ćešmedžiu: Nesesere smo transportirali za Vojvodinu sa kamionom, prevezli smo ih u Vojvodinu. I posle rata smo to zaustavili, počeli smo da snabdevamo Kosovo. Bili smo dobavljači torbi za Kosovo. Dolazili su po torbe tamo iz Prizrena, Đakovice, Peći, Uroševca, Gnjilana. Ali postepeno, kada su Kinezi došli, bili smo otpušteni. Kad su došli… mi smo pravili torbe za đake, trgovci bi došli i kupili ih pre nego što ih okrenu… jer prvo ih pravimo, pa ih okrećemo.

Došli bi po njih i sami bi ih okrenuli. Samo su im bile potrebne. Tada smo pravili Nike torbu, bila bi 18 ili 20 maraka. Ali nisu pitali. Kad bi došli Kinezi, prodavali bi školske torbe za 3-4 marke. Ja i moj šef smo uradili procenu, kupili bismo i materijal za 4 marke, a kamoli rad.

Tako smo prestali da pravimo školske torbe. Ali izumire, kao i većina zanata ovde, izumrlo je 80 odsto zanata. Dakle, ovaj ide u istom pravcu. Ovde je suprotno, u ovom društvu zanatlije nisu motivisane, oni su destimulisani. Bilo je mnogo dobrih zanatlija, samo da su bili podstaknuti. Kosovske zanatlije su bile u Jugoslaviji. 1986. godine u Prištini je bilo 54 krojača, a sada više nema ni jednog krojača.

Aurelja Kadriu: Gospodine Jakupe, imate li šta da dodate? Nešto što biste želeli da podelite sa nama?

Jakup Ćešmedžiu: Ne znam šta da kažem, zapravo sam gledao TV program na RTK [Radio Televiziji Kosova] i više sam voleo… Da sam imao moć, predložio bih da u svakoj porodici, njihova deca, njihovi sinovi treba da se bave zanatom. Zašto? Šta god da je bilo, desilo se, otpustili su nas sa posla, ali je trebalo da ostane zanat. Lično, nisam dobar u trgovini.

Bio bih jako loš trgovac, ne znam da prodajem stvari, ne umem da lažem… Od početka sam se držao ovog zanata. Ljudi su mi rekli da uzmem šegrta, a ja bih želeo, jer je Bog dao ovo znanje da ga proširim na sledeće generacije. Ali kada dođu, kažu: “Može li moj sin da radi ovde i koliko će biti plaćen?” Zato ih naučite: “Koliko će biti plaćen?” Morali smo da platimo da bismo naučili zanat. Sada su rekli: “Koliko će biti plaćen?” “Dobro, gospodine, koliko vaš sin radi da bi dobio platu?”

Umiru i nema podsticaja od strane vlasti. Jesam, zovu me penzioner, ali ne, ni socijalna pomoć, 75 evra, kao ljudi mojih godina. Ne prihvataju mojih 50 godina rada. Samo 13 godina na Lutriji. A sad da sam uzeo šegrta… Retko pravim torbe od nule. Da uzme jedan samo za popravku, on će biti pola… neće biti zanatlija. Zato ne mogu nikoga da uzmem.

Ako nas vlast stimuliše, oporezuju me. Imam 69 godina i oporezuju me iako mi nisu uplatili doprinos 13 godina. Ne računam 50 godina, samo 13 koliko imam na dokumentima, za to mi ne plaćaju. Šta da kažem o ovoj zemlji, da je dobra? Ne, ne za mene, uopšte. Možda sam malo grub, ali ne mogu ništa da uradim povodom toga. Došlo mi je do ovde {pokazuje rukama}.

Aurelja Kadriu: Mnogo vam hvala gospodine Ćešmedžiu.

Jakup Ćešmedžiu: Hvala, neka vas Bog blagoslovi. Nadam se da nećete slediti iste korake kao ljudi pre vas, nadam se da ćete biti bolji.

Aurelja Kadriu: Hvala vam puno.

Download PDF