Prvi Deo
Aurelja Kadriu: Htela bi da počnemo tako da se vi predstavite…
Jakup Ćešmedžiu: Da…
Aurelja Kadriu: I reci nam nešto o svom ranom detinjstvu. Dakle, čega se sećate iz svoje porodice? Mesto gde si odrastao? Kako se sećate svog detinjstva?
Jakup Ćešmedžiu: Da počnem?
Aurelja Kadriu: Da.
Jakup Ćešmedžiu: Ja sam Jakup Ćešmedžiu. Rođen sam 11. marta 1950. godine u Prištini. Osnovnu školu završio sam kod Vuka Karadžića, sada Elene Gjike. Završio sam drugi deo osnovne škole u Branislavu Nušiću, sada mislim Gjergj Fishta. Počeo sam da se bavim zanatom 1964. Radio sam kao krojač do 1974. Godine 74. primljen sam u Lutriju Kosova. Radio sam tamo oko 12-13 godina. I dan-danas radim kao krojač. Ali u međuvremenu sam radio i u Dodona teatru. Kada su počele nasilne mere u pozorištu Dodona i mi smo dobili otkaz. Otpušteni smo. Bio sam nezaposlen, pa sam počeo da pravim torbe iako to nije bila moja profesija. Počeo sam od tada i nikad nisam prestao. Radim kao krojač i majstor za popravku torbi.
Iz moje porodice, moj otac je rođen… Došli smo ovde od 1878. godine, iz, kako smo rekli, iz Srbije, iz Tavorlana. Preselili smo se jedno vreme u Drenicu, onda je on kao mladić došao u Prištinu. Znam da smo u Prištini oko 40 godina. Imao sam majku i oca, baba je bila stara. Bili smo četiri brata i tri sestre. Ovako. Od dana kada je moj otac došao u Prištinu sa 18 ili 16 godina, živeli smo u komšiluku tog parka, u pekari Kačalar, tamo smo od prvog dana. Prištine se dobro sećam jer sam nekada radio u jednoj čaršiji, da ni sarajevski ili skopski Bit čarši nisu bili tako dobri kao naši. Ali, nažalost, tada je vladao okupator i terao nas da ga malo po malo rušimo i gubimo estetiku našeg grada, i oni su postigli svoj cilj. Ali uglavnom su naši ljudi ostvarili taj cilj. Bavim se ovim zanatom od svoje 14. godine.
Završio sam bivšu srednju školu 28 Nentori, srednju ekonomsku školu. Ove ulice su bile popločane kaldrmom, popločane kaldrmom znate šta to znači, bile su popločane kamenom. Naša ulica je bila sva blatnjava, a onda je popločana kamenjem. Onda je počelo od popločavanja, ne, opet je popločano kamenom, pa je onda betonirano. Sada je beton, ali izgleda kao da je još popločan kamenjem, isto. Grad je bio… sada je činjenica da je izgrađen, ali je tada izgledao mnogo, mnogo lepše nego sada. Ali, da budem iskren, i narod je bio bolji nego danas, nije bilo mržnje jedni prema drugima.
Aurelja Kadriu: Šta je sa tvojom porodicom? Kakav je bio život u vašem domu? Kako ga pamtite?
Jakup Ćešmedžiu: Bilo je veoma dobro. Oženio sam se kada sam imao 18 godina. Imao sam starijeg brata, čak mi je starija sestra bila udata, moj stariji brat je bio oženjen pa sam morao da se udam sa 18 godina. Imao sam četvoro dece, tri dečaka i ćerku. Do 1994. ’94. umrla mi je žena i ja sam se ponovo oženio. Bio je to dobar život. Moj otac je bio šef prištinskog vodovoda, bio je i osnivač. Moj stariji brat je takođe radio 50 godina u prištinskom vodovodu.
Radio sam na vodovodu do… do 68-69, onda sam počeo da radim kao krojač. Imao sam i stariju sestru, ona je bila udata u Prizren, moja mlađa sestra je bila udata u Prištini, a ovde su moja dva mlađa brata. Svi su otišli kod Elene Gjike. Od 1939. godine uvek je bilo učenika iz naše porodice u Elena Gjika. Uvek, uvek. I kao što rekoh, jednog za drugim smo nasledili…
Sve ove zgrade u ovom naselju izgrađene su od nesagorele cigle. Bilo je zadovoljstvo izaći. Sada su izgradili neke nove zgrade. Više mi se sviđa stari metod, zato nisam zadovoljan novim konstrukcijama.
Aurelja Kadriu: Interesuje me da li je vaš otac rekao koje godine je osnovano vodovodno preduzeće i kakvo je to preduzeće? Da li ti je otac pričao neke priče?
Jakup Ćešmedžiu: To je bilo, u početku je bilo preduzeće pod upravom Skupštine, a zatim se 1940. ili 1950. godine odvojilo. Prvo je njihova radionica bila ovde, ne znam da li znate, ovde ispred Velike džamije. Dobro se sećam jer sam tamo išao kao dete. Sa druge strane, odmah ispod toga bio je hamam, a sa druge strane su bili radnici vodovoda.
Posle… Ne znam koliko godina su tamo radili, ali su se onda preselili ovde na Televiziju Priština, gde je nekada bila autobuska stanica, iza toga. Nisam siguran do koje tačke su bili tamo. Onda su se preselili iza pijace, tamo je zgrada zanatlije. Gde je nekada bila reka. Zatim su se preselili tamo gde je trenutno. Moj otac je radio 47 godina i 7 meseci u prištinskom vodovodu, bez bolovanja.
Imao je tri nedelje bolovanja kada se razboleo i umro. Moj brat je tamo radio 50 godina, od devet godina, rođen je 1942. godine, od devete do svoje 50. Sada je to nekako nasledno, moj otac, moj brat, ja, moja mlađa braća, bratovi sinovi, mi svi su tamo radili. Moji sinovi ne.
Aurelja Kadriu: Da li je to razlog što imate prezime Ćešmedžiu?
Jakup Ćešmedžiu: Razlog za to je što je moj otac imao prijatelja, bio je građanin Prištine, bio je jedan od osnivača, zvao se Ramiz. U to vreme u Prištini je bilo mnogo Turaka, pa se prezivao Ćešmedžiju, a 1937. je otišao u Tursku i hteo je da moj otac nasledi njegovo prezime, pa se od tada prezivamo Ćešmedžiju.
Aurelja Kadriu: Dakle, to nije povezano sa činjenicom da je vaš otac radio za vodovod?
Jakup Ćešmedžiu: Ne, obojica su radili u vodovodu, pa mu je dao prezime pošto je i on tamo radio, sada je Ćešmedžiju. Na Kosovu postoji samo jedna porodica sa prezimenom Ćešmedžiju. Jednom sam sreo čoveka na granici Makedonije, bio je Makedonac, rekao je: “Mi smo rođaci”. Rekao sam: “Zašto?” Rekao je: “Moje prezime je Ćešmedžijev”. Zato znam da je u Bugarskoj postojala turska porodica koja se prezivala Ćešmedžiju. Zavisi, na albanskom je Ćešmedžiu, na makedonskom je Ćešmedžijev, dok je na turskom Ćešmedži.
Aurelja Kadriu: A kako ste se prezivali ranije od Ćešmedžiu?
Jakup Ćešmedžiu: Aljiu. Aljiu nam je bilo prezime.
Aurelja Kadriu: Kako se sećate svoje majke? Život u kući?
Jakup Ćešmedžiu: Majku… Imao sam malu, dobru, srećnu majku. Otac je bio malo namrgođeniji, dok smo bolje razgovarali i bili smo bliže majci. Bilo je dobro, bila je iz Kraikove, ali su se preselili u Hani i Dilit. Oni su takođe ovde oko sto godina. Moja majka je bila živa do 1992. godine, umrla je ‘93.
Aurelja Kadriu: Da li ste živeli sami sa svojom porodicom? Mislim, samo ti i tvoji roditelji?
Jakup Ćešmedžiu: Do 1974. svi smo živeli zajedno. Osim sestara koje su se udale. Ali svi smo živeli zajedno do 1974. ’74. godine sam se iselio, moj najstariji i najmlađi brat su još živeli kod kuće. U međuvremenu se i najstariji brat iselio, najmlađi su ostali tu i tako dalje.
Aurelja Kadriu: Kako je bilo… čega se sećate iz tog naselja? Pošto ste tu bili ceo život?
Jakup Ćešmedžiu: Da ti kažem o naselju. Do 1956. godine bili smo tri albanske porodice u tom naselju, svi su bili, sada ih zovu Romi, pre smo ih zvali magjup, svi su bili magjup. 1957. godine, 6 ili 7 godina, jedna porodica iz Tudževca se uselila pored nas. Počeo sam da se družim sa njima, onda se širi krug Albanaca. Osećam se loše što to kažem, ali čovek mora. Nakon doseljenja Albanaca, u tom kraju zavlada nesklad. Disharmonija. Zašto? Gradili bi i širili svoja dvorišta i suzili put drugima.
Zamislite, danas tim putem može da prođe samo automobil, ako su dva automobila u isto vreme, morate da nađete mesto za parkiranje da biste oslobodili put. Igrali smo sa magjupima, nas devetoro, a njih devet bi igralo fudbal. Sada ne možete ni da igrate sa četvorkom jer na tom putu nema mesta. Postalo je tako usko. Od toga je katastrofa, ali tada nismo imali snage. Jer ovde, ovaj naš sistem u Prištini i na Kosovu, uvek je bilo, prvo smo imali Turke, pa Srbe, pa smo se navikli na njih. Turcima je bilo dozvoljeno da govore turski, mi smo se nosili sa sobom, ali su Albanci ipak bili potisnuti. Kad su naši preuzeli vlast, onda je to bilo katastrofalno. Ne pitaj!
Aurelja Kadriu: E kur largohen romët prej asaj lagje?
Jakup Ćešmedžiu: Romi su počeli da odlaze 1957. godine.
Aurelja Kadriu: Zašto?
Jakup Ćešmedžiu: Nisu bili pod pritiskom, ja vam kažem da smo se slagali sa Romima, bolje smo se slagali u to vreme nego sa nekim Albancima koji su se nedavno doselili. Šteta, jer govorim kao da… ovo mi se čini kao da govorim o svom narodu protiv svoje volje, ali realnost je takva. Ne znam da li smo prokleti, ili smo sami sebe proklinjali, mislim da nas niko nije psovao, proklinjali smo sami sebe iz tog razloga. Rekao sam, krenuli su Romi da odlaze, došli su Albanci…
Aurelja Kadriu: Šta mislite da je bio razlog?
Jakup Ćešmedžiu: Mislim da iz ekonomskih razloga nije bilo pritisaka. Otišli su iz ekonomskih razloga. Neki su otišli u Banjaluku, neki u Hrvatsku, neki u Sloveniju, a neki u Italiju. Ali niko od njih nije otišao zbog pritiska. Na njih je vršen pritisak da odu posle rata. Druga strana ulice je otišla od pritiska. Ja sam svedok jer sam ostao ovde i za vreme bombardovanja, znam. Ne mogu da poreknem ono što sam video. Od pritiska… Morao sam da pomognem tri romske porodice, oni su pomogli mom komšiji, pa sam morao da pomognem njima. Ali otišli su, otišli su od pritiska. Prije rata nije bilo… niko od Roma u Evropi nije imao bolje uslove od njih. Imali su veoma dobre uslove.
Aurelja Kadriu: Da li se sećate kada su ljudi počeli da se sele, dakle krajem 50-ih, početkom 60-ih, kada su ljudi počeli da se sele u Tursku? Znam da su ljudi iz tog kraja migrirali.
Jakup Ćešmedžiu: Da, 1956. godine imao sam šest godina. Ćerka mog [očevog] strica i cela njena porodica preselili su se u Tursku. Dobili su dokumente za nas nakon što su otišli tamo, kako su ih zvali visike, doneli su nam ih. Na sreću, sada ne znam, mislim da je to žalosno jer da sam otišao tamo, imao bih bolji život nego ovde u svojoj zemlji.
Moji stariji brat i sestra su insistirali i nisu hteli da se pomere. Jer verovatno da smo tamo otišli bili bismo asimilirani, kao i ostali. Što se asimilacije tiče, drago mi je što smo ostali, za ostalo ne znam šta da kažem. Video sam ih kako se tamo kreću. Iselilo se nekoliko porodica iz našeg komšiluka. Ćerka mog strica i mnogi drugi su se preselili. Neki su otišli zbog pritiska, jer su tada tražili oružje. Muž ćerke mog ujaka nije imao izbora, jer je svako veče morao da se predstavi u policijskoj stanici pa je otišao.
Aurelja Kadriu: Da li ste imali bilo kakav pritisak tokom akcije za oružje?
Jakup Ćešmedžiu: Ne. Ne, jer su imali interes od mog oca za vodosnabdevanje, zato nas nisu pritiskali. Da budem iskren, videli su njegovu mudrost, njegov rad, njegovu porodicu… nije bilo pritiska. Govorim o svojoj porodici, grad je imao interesovanje od njega, pa nam nisu smetali.
Aurelja Kadriu: Po čemu se sećate osnovne škole? Koje si godine otišao?
Jakup Ćešmedžiu: Osnovna škola… 1957. godine sam krenuo u prvi razred u OŠ Vuk Karadžić, sada se zove Elena Đika. Do petog razreda je izgrađena osnovna škola Đerđ Fišta, mislim da se tako zove, ona kod Taukbašče?
Aurelja Kadriu: Da.
Jakup Ćešmedžiu: Otišli smo tamo. Osnovnu sam završio tu. Bogami ne osnovnu nego…
Aurelja Kadriu: Polovinu osnovne.
Jakup Ćešmedžiu: Završio sam… Išao sam tamo u peti razred, šesti i sedmi. U sedmom razredu me je profesor matematike pao, a u osmom mi je rekao: “Džaba ostaješ ovde, nećeš proći moj kurs”. Bio je nizak, nije me voleo i… tada je moj ujak bio učitelj u Mališevu i ja sam otišao tamo i položio ispit. Završio sam osmi razred sa svojim vršnjacima. Ovde sam išao u srednju školu…
Aurelja Kadriu: Kakva je škola bila “Elena Đika”?
Jakup Ćešmedžiu: “Elena Đika” je bila dobra kada je u pitanju kvalitet učenika koji su izašli. Koliko se sećam, Elena Đika je imala najbolji kvalitet učenika. Bila je stara škola, onda je izgrađen drugi sprat jer se stanovništvo povećalo, a mi se nismo uklapali. Tada smo imali tri smene, kao i sada.
Aurelja Kadriu: Zanima me, ranije ste spomenuli čaršiju, i napravili poređenje sa Skopljem i sarajevskom čaršijom. Želim da znam, da li se sećaš? Imate li fotografsko sećanje kako je izgledala prištinska čaršija?
Jakup Ćešmedžiu: Sećam se jer sam tu i radio, tu sam započeo zanat.
Aurelja Kadriu: Kao krojač?
Jakup Ćešmedžiu: Kao krojač.
Aurelja Kadriu: Kod koga? Da li je bio…
Jakup Ćešmedžiu: Komšija naš i njegova porodica, zvao se majstor Fadil. Počeo sam sa njim. Tamo gde je sada Vlada… od pozorišta pa dalje… bila je velika pošta. Možda znate da je bombardovanje to uništilo. Od pozorišta do velike pošte na desnoj strani je bio Carshi, sa drvenim prozorima i otkud znam, sve je bilo u kaldrmi. Bilo je raznih zanata. Sada ih nema. Sve je bilo pokriveno pločicama. Svi su imali tribine. Štandovi radnji su bili preko metar i po, tamo bi izložili svoje proizvode.
Aurelja Kadriu: A gde je imao radionicu majstor Fadilj?
Jakup Ćešmedžiu: E sad, gde je sada Evropska unija, u toj ulici, jer između naših starih lokala je izgrađena nova zgrada Zavoda za socijalno osiguranje, sada mislim da je Ministarstvo. Ispred Skupštine…
Aurelja Kadriu: Aha, gde je bilo Ministarstvo rada i socijalne zaštite?
Jakup Ćešmedžiu: Da, tamo idemo da se prijavimo za našu penziju.
Aurelja Kadriu: Da, tu.
Jakup Ćešmedžiu: Bilo je tamo. Mi smo bili na suprotnoj strani od toga, u sredini, iza toga, gde je Evropska unija, na drugoj strani. Onda je bila ulica u kojoj je banka, sada je samo pola, od banke se dolazi do pošte pa do Narodnog pozorišta.
Aurelja Kadriu: Koje banke?
Jakup Ćešmedžiu: Banke ProCredit.
Aurelja Kadriu: Zar je toliko velika bila čaršija?
Jakup Ćešmedžiu: Čaršija je bila od… gde je vlada, zgrada vlade, ceo ovaj deo je bio… čak i spomenik. Ovo spomen-obeležje ovde, Bratstvo i jedinstvo, tu su bile radnje, zanatlije, ova ulica od džamije i muzej gde je spomen obeležje. Zato što nije bilo sa strane, ali je bilo pravo odatle. Put je bio ravan. Tamo je bilo zanatlija, bilo je puno zanatlija..
Aurelja Kadriu: Da li su srušili zanatske radnje da bi podigli spomenik?
Jakup Ćešmedžiu: Da. Sagradili su trougao, a onda je srušena zgrada Skupštine…
Aurelja Kadriu: Koje godine je podignuta Skupština? Zar nije…
Jakup Ćešmedžiu: Mislim da je ’61. Koliko ja znam. I dosta radnji je porušeno. Radnje su srušene, pošta je bila glavna. Neki su ostavljeni, ali su ih obnovili, neki su srušeni, a drugi izgrađeni. Ovaj deo u ulici “UÇK”, sa leve strane je bio sve… jer je taj deo bio iza ovoga, bio je mali rukometni stadion… bio je pun zanatlija. Ali, kao što rekoh, srušili su ih, napravili nove prodavnice, još nisu srušene.
Aurelja Kadriu: Da li se sećate gde ste šetali gradom? To se smatralo delom grada.
Jakup Ćešmedžiu: Ovako se sećam Prištine. Ulica UÇK, na kraju je benzinska pumpa, to je bio kraj grada. Na drugoj strani, Arberia, Dragodan, tamo ništa nije bilo, samo vinogradi, njive, ništa. Stara bolnica je bila tamo gde je Ministarstvo zdravlja. To je bio kraj Prištine, van Prištine. Imali smo zemljište u Dragodanu gde se sada grade stanovi.
Sa druge strane, na putu za Podujevo, sećam se mosta kod džamije, dalje od toga nije bilo, bilo je nekih grobova, kasnije je napravljen kafić u Majamiju. Na ovoj strani, iza našeg komšiluka, kod spomenika predsedniku Rugovi ništa nije bilo, ja sam kao dete igrao fudbal, onda je napravljeno ono staro spomen obeležje.
Aurelja Kadriu: Koje godine?
Jakup Ćešmedžiu: E to ne znam.
Aurelja Kadriu: Ne sećate se.
Jakup Ćešmedžiu: Ne sećam se. Od Tri šešira, kako se to zove, gde je bio Rektorat, u Rektoratu su bile vojne kasarne, gore Sunčano brdo do mesta gde je bila policijska stanica u naselju Muhadžeri. Na toj strani uzbrdo, sve je to bilo brdo. Na strani Bregu i Dielita nije bilo ničega, nema domova, ničega. Sa ove strane je bilo naselje Muhadžeri, dok je na strani Kosova Polja, gde je Kurizi sada, nekada bila najbolja bašta iz koje se snabdevalo celo Kosovo.
I počeli su da grade, napravili su tekstilnu fabriku, poljoprivrednu školu, ekonomsku školu. Postepeno su počeli da… ovaj grad… mi smo dobro znali da od Srba ne treba ništa da očekujemo, ali oni su to uvek videli sa stanovišta da nam treba hrana, pa su nam uništili zemlju. Kosovo je pored Vojvodine imalo jednu od najplodnijih zemalja u bivšoj Jugoslaviji. Tako su postepeno počeli da uništavaju našu plodnu zemlju gradeći više objekata, ali nisu uspeli da urade šta su hteli, već su to uradili naši takozvani oslobodioci. Zabetonirali su zemlju, sad moramo da zavisimo od drugih ljudi za hranu.
Aurelja Kadriu: Gospodine Ćešmedžiju, interesuje me da znam o onim baštama koje su bile u Kupusištu…
Jakup Ćešmedžiu: Da. Zato se i zove Kupusište.
Aurelja Kadriu: Da. Da li je to bilo državno vlasništvo? Da li su to bašte korišćene za izvoz povrća? Zašta su služile?
Jakup Ćešmedžiu: Bili su privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo. To je bila reka, Reka Priština i onda je bilo Veluša. Tada je to prolazilo tuda, nije bilo kanalizacije u tim rekama. Njima su zalivale prištinske bašte. Građani su radili, imali su svoje bašte. Kao što rekoh, sve povrće… mi tada nismo uvozili, sve smo dobijali na Kosovu.
Aurelja Kadriu: Zar to nije bilo da ljudi uzimaju sa kirijom od vlade…
Jakup Ćešmedžiu: Ne, ne. Bili su privatno vlasništvo. Privatno zemljište. Ali polovina ljudi koji su ih posedovali preselila se u Tursku. U stvari, većina njih jeste. U Tursku su otišli jer su se smatrali civilizovanijim.
Aurelja Kadriu: Da li ste imali stoku kod kuće?
Jakup Ćešmedžiu: Kako?
Aurelja Kadriu: Da li ste imali stoku?
Jakup Ćešmedžiu: Imali smo kravu dok mi majka nije umrla. Nikada to nismo pustili. Pored moje kuće je park, samo ga zid deli od moje kuće. Nikada je nismo puštali, uvek smo kupovali travu iz parka i hranili je. To smo radili i leti i zimi dok se moja majka nije razbolela. Onda kada smo se venčali, naše žene nisu htele da vode računa o tome pa ju je moj brat prodao.
Aurelja Kadriu: A taj gradski park da li je uvek bio park?
Jakup Ćešmedžiu: Ne, tu su bila groblja. Nekada je bilo groblje. Ali onda je pretvoren u park. Iskreno da vam kažem, jedan od moje braće je sahranjen tamo, blizu zida kuće.
Aurelja Kadriu: Kako se pretvorio u park?
Jakup Ćešmedžiu: Država je odnela groblje u Dragodan, oni su ga sravnili i…
Aurelja Kadriu: Da li su ponovo sahranili ljude?
Jakup Ćešmedžiu: Ne znam, ne mislim tako, mislim da su je samo napunili i… mislim da nisu ponovo sahranili ljude, jer kada sam gradio kuću ‘94, ‘93, našao sam ljudske ostatke. Kada sam sagradio zid našao sam ljudske ostatke. I danas postoji deo gde nema zemlje i vide se kosti. Čak je i NATO mislio da su to ljudi sahranjeni posle rata. Rekao sam im: “Ne, ne, oni su ovde pre toga”. Prošao sam sa njima po celom parku. Uplašili su se da će biti mina, ja sam rekao: “Pođi sa mnom jer poznajem ovaj kraj…” Izašao sam u grad čak i za vreme bombardovanja, nisam ostao kod kuće.
Aurelja Kadriu: Koliko godina ste bili šegrt kod…
Jakup Ćešmedžiu: Pa vidi, šegrt sam bio dve i po godine kod ovog mog komšije. Onda nakon dva i po godina sam prešao kod jednog drugog majstora kao radnik. Onda sam do 1974. radio kao radnik. ‘74. sam se zaposlio u Lutriji Kosova.
Aurelja Kadriu: Šta je Lutrija Kosova radila u to vreme?
Jakup Ćešmedžiu: Lutrija Kosova je bila najbolji zarađivač novca. Lutrija Kosova je bila isto što i Trepča za Jugoslaviju. Ali, nažalost, neki ljudi su došli i uništili i…
Aurelja Kadriu: Šta ste radili u Lutriji?
Jakup Ćešmedžiu: Bio sam predstavnik Lutrije.
Aurelja Kadriu: Gde je bila kancelarija Lutrije?
Jakup Ćešmedžiu: Kancelarija je bila prekoputa Rektorata. Tri-četiri mesta. Prvo su bili u naselju Muhadžeri, zatim ispred Rektorata, odatle su otišli u Kičmi tamo.
Aurelja Kadriu: Kakvo je bilo to mesto gde ste imali kancelariju?
Jakup Ćešmedžiu: Kako?
Aurelja Kadriu: Vi ste bili…
Jakup Ćešmedžiu: A ne… Radio sam u kiosku. Radio sam kao predstavnik u kiosku. Prvo mi je kiosk bio na… ispred stare pošte koja je bombardovana. Odatle sam se kretao ispred ProCredit banke, one kod Opštine, ali je neko udario autom i odatle sam krenuo kod Gradske džamije ovde. Tamo su bila još tri kioska. Tu smo ostali do kraja.
Aurelja Kadriu: Kad su potpuno sklonili kioske?
Jakup Ćešmedžiu: Koga kioske?
Aurelja Kadriu: Da.
Jakup Ćešmedžiu: Kioske, misliš za lutriju?
Aurelja Kadriu: Uopšte, ali i onih za lutriju.
Jakup Ćešmedžiu: Uglavnom su uklonjeni posle rata, posle rata. Ne znam kakva je ovo država koja nema ni jedan kiosk… sad su stavili neke kioske, ne znam ni ja. Tada su se na kioscima prodavale novine i cigarete… sada imaju hranu i piće. Ne znaš da li je to prodavnica ili kiosk.
Aurelja Kadriu: Kakve su bile te godine u kojima ste radili u kiosku? Kako ih pamtite?
Jakup Ćešmedžiu: Ja… kao najbolje. To su bile najbolje [godine] u mojoj karijeri. Poštovali su me… građani Prištine. Ne samo poštovanje, nego su zahvaljujući meni otišli u Skupštinu opštine, ona se tada zvala Pokrajinska skupština, Pokrajinski odbor. Zahvaljujući meni otišli su i uradili šta su morali. Imao sam kontakt sa mnogo ljudi. Ljudi su nekada igrali sportsku lutriju i ja sam pokušavao da im pomognem… i jesam… ali imam istu popularnost sa profesijom koju imam sada. Ali sada sam popularan jer sam jedini u Prištini. Ja sam jedina osoba koja popravlja torbe u Prištini. U Prištini torbe niko ne popravlja. Sada možete da se naljutite na mene i kažete: “Odneću ga u drugu radionicu”, ali nemate izbora nego da se vratite (smeje se).
Aurelja Kadriu: A onda kad…
Jakup Ćešmedžiu: Napustio sam lutriju. Na odlazak su me naterali neki ljudi kojima sam odbio da se poklonim. Enver Petrovci je pozvao da popravi oko pet kostima za predstavu Tekija Dervišija, “Granica zavičaju”. I otišao sam da razgovaram sa njim. Enver me je pitao: “Jakupe, hoćeš li da radiš?” Rekao sam: “Koji posao?” Rekao je: “Kao kostimograf?” Rekao sam: “Da, ja sam nezaposlen…” zapravo, od tada sam imao radnju, bivši stari kafić penzionera…
Aurelja Kadriu: Gde je to bilo?
Jakup Ćešmedžiu: Pred Evropskom unijom [kancelarijom], tu plaćate račune za struju. Ne znam da li poznajete tu ulicu. Tamo je bila moja radnja. Ali jedan…
Aurelja Kadriu: Otvorili ste vašu radnju?
Jakup Ćešmedžiu: Ne, dobio sam od Udruženja penzionera. Onda su se desile nasilne mere gde me je sa tog posla otpustio jedan Albanac, reći ću njegovo ime jer me je stvarno povredio, zaboravio sam kako se zove. Mustaf Reznići. Bio je sa Srbima tokom nasilnih mera. Otpustio me je sa… dve porodice su primale prihod od te radnje. Dao ga je svojim sinovima. Onda me je pozvao Enver Petrovci i otišao sam da popravim te kostime i počeo da radim…
Aurelja Kadriu: ‘92. ste otišli u Dodoni?
Jakup Ćešmedžiu: Da u Dodoni. Od ‘92. do ‘97. sam bio u Dodoni.
Aurelja Kadriu: Imam pitanje jer sam zbunjena. Prestali ste da radite za Lutriju ‘74?
Jakup Ćešmedžiu: Ne, nisam radila od ‘85. Od ‘85. u lutriji nisam radio a ‘74. sam se zaposlio. Od ‘85. sam posle… imao sam svoju radnju koju sam otvorio ‘88-‘89. Radio sam tamo četiri godine, onda su krenule nasilne mere, pa sam otišao u Dodonu ‘92. Radio sam tamo do ‘97. Tada smo otpušteni Enver Petrovci, Teki Derviši, žena iz Đakovice i ja zbog nasilnih mera.
Aurelja Kadriu: Šta je Dodona radila u to vreme? Bila je jedina institucija koja je…
Jakup Ćešmedžiu: Jedina institucija, to je bila jedina institucija kojom su vladali Albanci. Ali, nažalost, imali smo neke ljude koji… Faruk Begoli je rekao: “Daću vam instituciju u kojoj možete održavati asocijativne sastanke, sve vrste sastanaka, ali nikome ne možete reći gde. Nažalost, vaš kolega, novinar, ja kažem vaš kolega jer ne znam ko je to bio. Rekao im je: “Sastanci će se održavati u Dodona teatru. Došli su svi ljudi, koji su bili više… Edita Tahiri je tamo dugo boravila. Sledećeg dana počele su nasilne mere. Rekao sam Enveru: “Profesore, uradite nešto…” rekao je: “Ne Jakupe, ja se nikome ne klanjam. Sad…” Rekao je “Pozvaću Beograd. Da vidimo da li se usuđuju da ostanu ovde. Ali neću klečati ni pred kim. Pogotovo ne pred ovima”. Onda smo izašli odatle. Nakon što sam otišao odatle… jer sam radio kao kostimograf…
Aurelja Kadriu: Da ostanemo još malo kod pozorišta?
Jakup Ćešmedžiu: A?
Aurelja Kadriu: Da se još malo zadržamo oko pozorišta?
Jakup Ćešmedžiu: Reci.
Aurelja Kadriu: Verovatno se sećate, nekih predstava za koje ste dizajnirali kostime.
Jakup Ćešmedžiu: Kostime smo radili za: “Letnji dan” Meljihate Ćene, “Granica sa domovinom” od ovoga Tekija Dervišija, ne znam kako se zvalo i to je bilo… igrali su ovi glumvi Veton Osmani i Sunaj Rača. Igrali su jedan Albanac sa Kosova i jedan Albanac iz Albanije. Ali zaboravio sam ime. Čak sam radio i sa jednom koleginicom Samka Feri. Ne znam da li je poznajete? Sa njom sam imao jedan mali problem. Nakon… zvali su me za ovu [predstavu] “Granica sa domovinom” on mi je dao fotografiju kakve kostime moram da napravim.
U međuvremenu je imala problem sa Enverom i on me je nazvao telefonom. Rekao je: “Jakupe, slikaj i dođi ovamo”. Kada sam otišao tamo, rekao je: “Daj mi slike, možeš da se pozabaviš Enverom”. Rekao sam: “Smiri se, Samka, šta se desilo?” Rekla je: “Ništa”. Otišao sam do njega: “Profesore…” Rekao je: “Nemoj da se baviš njom, ona je luda”. Onda sam pitao, rekao sam… Tekiju Dervišiju, rekao sam: “Profesore, reci mi šta da radim u vezi sa predstavom”. Rekao je: “Majstore Jakupe, uradi ovo, ima pet zatvorenika, napravi pidžamu sa vezicama {pokazuje rukama} i napravi dva kostima i šešira za čuvare” rekao je: “Ništa drugo”.
Rekao sam: “Mogu da šijem odeću samo pitajući kupce, ovo će biti lako. Napravio sam ih. Onda je napravila probleme, htela je da napiše da je ona kostimograf Semka Feri: “Ali Samka…” Rekao sam: “Otišla si. Kako da to napišemo kada si otišla?” Rekao sam: “Ne želim to da reklamiram sebe” Ljudi su dolazili iz Beograda da bih mogao da krojim odeću od njih kada sam imao svoju radnju.
Tada su preduzete nasilne mere. Faruk je i za vreme nasilnih mera plaćao kiriju u pozorištu Dodona. Uložio je sopstveni novac. Njega je film u Sloveniji platio 80 hiljada maraka, Faruk Begoli je u pozorište uložio 40 hiljada maraka. Pitali smo ga “Zašto?” Rekao je: “Ako ovo pozorište zatvori Fakultet umetnosti, zamreće i glumačka grana, jedva sam uspeo, neću da zamre”. I opstalo je, opstalo je do oslobođenja.
Bilo je dobrih emisija, uglavnom komedija, jer ljudi nisu imali drugu instituciju pa bi se tamo zabavljali, oslobađajući stres. Imali smo mnogo… Bila je predstava koja je oborila sve rekorde, “Profesore ja sam talenat, a ne šala”. To je oborilo sve rekorde, nijedna emisija u poređenju sa tim.
Aurelja Kadriu: Da li su glumci putovali?
Jakup Ćešmedžiu: Putovali su. Imali smo glumce iz Mitrovice, Suve Reke, Gnjilana, odasvud. Ja… Bio sam tamo za prvu generaciju Faruka, jedan od njih je Veton Osmani, on takođe radi na televiziji. Onda je tu Sunaj Rakaj, on je iz zlatne generacije naših glumaca, onda su počeli da dolaze sa celog Kosova.