Prvi deo
Anita Susuri: Gospodine Isufe, ako možete da se predstavite, koje godine ste rođeni, nešto o vašoj porodici, vašem poreklu?
Isuf Bećiri: Ja se zovem Isuf Bećiri, rođen sam 24. 5. 1959., u selu Bajgora. Radim u rudniku od ‘78., da baš 1978. Tri godine sam bio na praksi od 1974. do ‘77., ‘78. sam se zaposlio.
Anita Susuri: Volela bih da više znam o vašem poreklu, pričali ste nam o nekoj istoriji vašeg dede.
Isuf Bećiri: Pradede.
Anita Susuri: Pradede.
Isuf Bećiri: Moj pradeda je bio vojnik Osman-paše i zarobljen je tamo gde su poznati Konga „Malo pleme“, ja sam bio moj deda kada je vozio taj kajak. Išao je napred, zovu ga lutkom pošto je otišao za dva brata i za sebe. Čak su ga učili u Malom plemenu, Rusi imaju oblast, imaju zatvorsku oblast. Sad su ga odveli sa mesta da ga odvedu u zatvor, otišao je na put, pao je u vodu i koma te ubila. Nisu ga ti Rusi upucali, samo su ga ostavili na ulici. Sada je sa nama došao jedan musliman, rekli su nam hvala (opisuje rukama) sa kojim je došao i utovarili su ga i odveli u bolnicu i on je u bolnici već tri meseca. Kako su posle tri meseca uzeli magarce i odneli ih zarobljeniku, kad su ih videli, rekli su mu atinski prijatelji: „. Sad kad je došao, došao je bradati starac.
[Intervju se prekida]
Isuf Bećiri: Kad se vratio vratio se kao starac, imao je bradu {pokazuje dužinu brade}, sa belom bradom.
Anita Susuri: Kako im se on pridružio?
Isuf Bećiri: Uzeli su ga, jer kad su Turci došli ovamo, morao je da ide, jer je išao kao vojnik i za sebe i za svoju braću. Ostao je 14 godina, kao turski vojnik.
Anita Susuri: A vaš deda, čime se on bavio?
Isuf Bećiri: Moj deda je radio u rudniku, otac u rudniku, ja u rudniku, dakle tri generacije koje su radile u rudniku.
Anita Susuri: Vaš deda je radio 1920., kad su tada na početku došli Englezi, da li je to vreme?
Isuf Bećiri: Da Englezi.
Anita Susuri: Da li znaš kako je tada bilo?
Isuf Bećiri: Tada su bili vrlo jednostavni, sa karbidnim oštricama kako su ranije rekli, sa bilo kakvim karbidnim sečivima, nisu imali ni alate za rad. Sad mi je otac umro posle [drugog svetskog rata]… moj otac, deda je radio pre Drugog svetskog rata, da li je moj otac umro ’47, odnosno posle Drugog svetskog rata, na kraju krajeva, naša deponija čunjeva, naši baloni govorio je naš planinski konus. Otišao je i zaposlio se u “Trepči”.
Anita Susuri: Zašto je vaš deda počeo tu da radi? Kada su počeli da istražuju, Britanci su angažovali da rade oni iz okruga?
Isuf Bećiri: Da uzeli su one koje su bili iz okruga, onda su uzeli neke, nisu hteli, neke silom, opet nisu išli, ali ono što je najbitnije… A deda je imao penziju iz, iz rudnika, takođe i tata.
Anita Susuri: Kako su ih terali, zašto silom?
Isuf Bećiri: Jer rudnik je rizičan, razume se da možete ući unutra ali se ne zna da li će te izaći.
Anita Susuri: Kako su ih terali?
Isuf Bećiri: Pa terali su ih silom da rade, sad je malo…
Anita Susuri: Možda vojska?
Isuf Bećiri: Da sigurno da. Tada Albanci nisu imali prava, ni mašine za bušenje im nisu dali. Radili su samo čekićem, lomili su blokove, lomili su, a Srbi su bili na mašinama, ovi su bili jednostavni.
Anita Susuri: Da li se sećaš neke dedine priče, kako je tada bio onaj deo Starog Trga tamo?
[Ovde se intervju prekida]
Anita Susuri: Pomenuli ste da su ‘20-ih ovde bili Englezi, došli su da rade prva istraživanja. Da li se vi sećate nečega što vam je pričao vaš deda ili otac o tome kako je tada to mesto bilo?
Isuf Bećiri: Pa bilo je, oni sad imaju… tu je bio neki krš gde su oni pre spavali, kako su spavali, spavali su napolju, bili su jako teški uslovi. Onda kada su otišli Englezi, onda je to Srbija upotrebila, ko nije radio tukli su ih. Oni su ih tukli, ko nije radio tukli su ga.
Anita Susuri: Kad pričate o periodu kada su bili Srbi, mislim da je tada bila Kraljevina Jugoslavije pre Drugog svetskog rata.
Isuf Bećiri: Jugoslavije, da, da.
Anita Susuri: Šta vam je otac pričao o tome? Vaš otac je radio u to vreme zar ne?
Isuf Bećiri: Posle Drugog svetskog rata radio je moj otac i Srbija, Srbija. Mnogi i tada mizerni uslovi. Reci: “Nisi radio da ih pobediš”. U komi su putovali u komi od “Trepče” do Lapa, pali su u komu a. Da je bilo mnogo ljudi iz Lapa koji su radili u rudniku, bila je pekara, uzeli hleba, ima hleba i rekao je: “Pekar hoće hleb za nas, posoliće ga (otvara dlan i pretvara se stavi nešto u to} evo udario si nas u ruku i sad dolazi iz…” put je bio zakrčen, put je bio jako loš, toliko si popio hleba, pojeo si hleb u ruci i došao do naše kuće. Bilo ih je mnogo, radilo se u tri smene.
Anita Susuri: Da li vam je on pričao nešto o Drugom svetskom ratu?
Isuf Bećiri: Samo znam da su ovdašnji partizani odveli 56 sa Bajgore i odveli ih u Banat, a polovina se nije vratila. U stvari, jedan dečak iz Hasretija je pušten i vraćen, otišao je i spaljen u Banatu.
Anita Susuri: Da li je među njih i vaš otac bio?
Isuf Bećiri: Ne, moj otac nije bio, nije bio.
Anita Susuri: Šta vam je on pričao, kako je bilo živeti u to vreme?
Isuf Bećiri: Oni su jako, jako uznemireni, jer su to sad, na primer, napisali, sad partizani imaju {on se pravi da to napiše ka napisao je na srpskom, rekao je u pismu, rekao je “Kako pucati u prva grupa”, nemaju dane pismenosti, kako su, streljali su druge. A sad je još jedan kilometar odavde, Austro-Ugarska, Bugari, jer pre nego što su podelili Kosovo, onda su ga imali Bugari. Ja sam otac, mislim, moj deda je bio prijatelj u Lapu, morao sam da dobijem pismo da odem tamo.
Anita Susuri: Ja sam čula nešto o tome, terali su ih da odu u ratu ili da rade u rudniku, da li je bilo toga, da li se sećaš neke priče?
Isuf Bećiri: Sad znam da su ih jedva dobili, sad znaš. A u ratu je moj otac bio 16 godina, već su ga uzeli, hoće nas u nemačku vojsku. Ako vam kažem da ovde ima Nemaca, ima i Nemaca. Jesu li partizani, mislim, Nemci su ovde kod nas dosta pobili partizane, imao je i balista. Sada kada razumemo šta su vam balisti govorili, balisti Nacionalnog fronta, na celom Kosovu, oni su ubijeni u Šalji ‘47, naš najgore ubijen u Šalji bio je Bislim Bajgora {on se vraća nazad, pokazuje sa njegov prst} gde sam dobio tu fotografiju. Bislim Bajgora, Ukšin Kovačica, Imer Selaci, da ih razumemo, neka naš balista ubije Šalju balistu, odnosno u Drugom svetskom ratu.
Anita Susuri: Da li je vaša porodica bila u tom pokretu?
Isuf Bećiri: Porodica, ne nešto, ne mogu da kažem, ali su snabdevali hlebom i mesom baliste.
Anita Susuri: A kako su oni došli kod vas kao porodica, odnosno i deda i otac su radili u rudniku, kako su došli u porodicu rudara? Svi ste živeli u strahu, sve se sećate kao dete kada ste bili štene kada ste videli oca, dedu šta imate na meniju?
Isuf Bećiri: A sad šta da radim, bogami, ako ti odobravam, jer je u početku jako teško, učiš nekoga, učiš ga. Sada, kada sam bio pepeo, govorio sam: “Mogu samo jednom izaći na videlo, ali nikada neću!” Ali mlaznjak ne odobrava kako piju vodu.
Anita Susuri: Šta si ti mislio kada si video oca, on je sigurno došao skroz crn?
Isuf Bećiri: Ako mi to nismo imali, ako vas ja zovem, ovde u Katunu, znači da je selo Šalja generalno veoma loša zemlja, nisu je imali. Šta se desilo, naš krompir bo, ovas, ječam, kukuruz nije rasla, pšenica osim ruske, nije rasla…. Ah, sad nemaju drugog izlaza, idite u rudnik.
Anita Susuri: Da nisu mogli da obrađuju zemlju.
Isuf Bećiri: Obrađivali su ali ništa nije niklo.
Anita Susuri: Da.
Isuf Bećiri: Neke krompire su sadili, ali ništa.
Anita Susuri: Da li su oni imali posebnu hranu, sa mlekom, kako je tada bilo?
Isuf Bećiri: Tada?
Anita Susuri: Da li se sećaš za oca, dedu?
Isuf Bećiri: Ali sad su im ti Amerikanci, Britanci doneli svo mleko, znate li da su im dali mleko.
Anita Susuri: Mislim da je to dobro za pluća, kako bi se očistila.
Isuf Bećiri: Da tako je, mleko da.
Anita Susuri: Čega se sećaš iz detinjstva, ti si se rodio i odrastao ovde u Bajgori mesto ima jako lepu prirodu…
Isuf Bećiri: Mnogo je, pre rata su bile 200, 200 porodica, sad su ostale 70-80 porodice, bilo je lepo. Ali sad vidiš i sama, teško je, neće više niko.
Anita Susuri: Da li ti je škola bila blizu?
Isuf Bećiri: Škola da, škola koja {glavom pokazuje pravac} gde ga imam ovde, škola u blizini smo imali. Završio sam osnovnu školu u Bajgori, završio sam srednju pre nego što se zvala, oprosti mi tehnika “Boris Kidrič” i zaposlena sam u “Trepče”.
Anita Susuri: A kako vam se u detinjstvu činilo da sve oko vas znači da ste živeli od rudnika, odrasli ste u planinskoj zemlji?
Isuf Bećiri: Pa sad nam je ostala stoka, a sad su nam ostale ovce, krava i otac su radili. Imali smo nekakav život, ne dobar osim jena bo idare.
Anita Susuri: Od malena si uvek imala na umu da “moram da radim i moram da radim ponekad”, šta si mislila?
Isuf Bećiri: Sad ja, znaš li nešto, završio sam školu…
Anita Susuri: Osnovna škola.
Isuf Bećiri: {potvrđuje glavom}. Završio sam školu, otac mi je u penziji. Ako izađem negde, osećam se loše, znaš, mogao bih da odem ili znaš. Da sad hina u moje kati čak i meta.
Anita Susuri: Šta pričaš, ja sam nastavila srednju školu, jednom sam htela da pričam malo o porodici jer si mi pričao o mom dedi i ocu, ali da li ste imali ujake, da li su i oni radili u rudniku?
Isuf Bećiri: Da, imao sam miksu, da i miksa je radila, radila je prije rata, poginuo, postao rudar, umro. U drugom poluvremenu otišao je iz Rankovića ‘56, molili ga za pare, nema dana, nema drugog izlaza, otišao u Bosnu, danas ima porodicu u Bosni.
Anita Susuri: Htela sam da pričam malo o jednom mirnom periodu, dobro se sećam, o vašem ujaku koji je otišao u period Rankovi, jer je bilo vremena kada je mnogo Albanaca odlazilo odavde. Kako ste dobili ovo, kako je primljeno od vašeg dede, vašeg oca? Da li su i oni morali da idu?
Isuf Bećiri: Moj deda ih je prodao, sve ih je prodao, krenuo je u Tursku jer je njegova sestra otišla u Tursku. Koje su godine otišli, znate li sad… Počeo je da ide u Tursku, sad kad je otišao, morao je da ode i postane stanovnik Makedonije, iz Makedonije da ide tamo. Sada je blokirano, vratilo se.
Anita Susuri: Dakle tvoj deda je otišao do Makedonije i vratio se?
Isuf Bećiri: Do Makedonije i vratio se, hteo je i on da ide za Tursku.
Anita Susuri: Dakle opet ste se vratili na svoje mesto.
Isuf Bećiri: Da vratili smo se na svoje mesto. Jer nije prodao zemlju, samo stoku i ono drugo što je imao.
Anita Susuri: I kako je onda vaš otac… vi kažete da je prodao većinu imovine kako je onda funksionisalo?
Isuf Bećiri: Moj otac je sada posle Drugog svetskog rata radio dve godine u rudniku, na vrhu dve godine je otišao u vojsku, tada u Vojsku Jugoslavije. Izveo je ruske vojne vežbe, izveo ruske vojne vežbe, postao je vojnik u Crnoj Gori.
Anita Susuri: Koje godine je on bio?
Isuf Bećiri: On je bio ‘28. Bogami, dakle ‘47., ‘49., tri godine je bio tu.
Anita Susuri: Dakle posle Drugog svetskog rata.
Isuf Bećiri: Posle rata, je tri godine bio vojnik.
Anita Susuri: Da. I da li se sećate neke njegove priče?
Isuf Bećiri: On je istakao,… rekao je da je, kada su dijelili granicu sa Albanijom, odveden tamo na granicu sa Albanijom. Rekao je: “Ta šipnska vojska” je rekla, “ispalili su metke sa svetlošću”, mi im kažemo svetlom. “Oni su spalili planinu”, rekao je: “nisu imali nikakve veze sa spaljivanjem planine. Sada želimo da se stidimo”. Nismo imali pravo da klečimo, osim da kidamo bes. Ali su patili.
Anita Susuri: Dakle bio je u granici sa Albanijom…
Isuf Bećiri: Sa Albanijom, da. Patio je, patio je.
Anita Susuri: Bili su teški uslovi ili…?
Isuf Bećiri: Pa kao prvo zato što je bio Albanac, oni koji su bili Albanci so patili. Nije znao ni jezik, nije znao.
Anita Susuri: Htela sam nešo drugo da vas pitam, pričali ste nam o haraču koji su uzimali, stoku i…
Isuf Bećiri: Da, uzeli su meso, uzeli, uzeli meso, odneli tamo, krompir, uzeli žito. Sada su došli {on gleda okolo} izmerili su mu leđa na primer, izmerili su mu leđa tak onomatopeja} jer je bio čovek koji je imao gazdu. Izmerili su, uzeli šta su našli, uzeli. Kažemo vam da je obrisao pilećim krilcima, čarolija je što su brašnu ostavili pred sobom, kažu da su brašno brisali pilećim krilima, uzeo i ne ostavio u ruci. Bilo je ljudi sa 20-30 članova koji su ih ostavili bez brašna.
Anita Susuri: Da li vam se ovo desilo u porodici?
Isuf Bećiri: A sad su ga, recimo, gađali jednom jufkom, jednom jufkom, tri puta su ga gađali. Ako vam kažem, moja porodica me nije ostavila hlebom jer je moj deda imao sestru u Metohiji, tamo na granici sa Srbijom. A sad je odveo konja u Lap, u Dobratinu je imao drugare, ovi iz Dobratina uzeli konja i odveli ga u Metohiju, ovi iz Metohije u Srbiju, pre dve nedelje konj je otišao sad apet kad je došao došao je ovde kukuruz, eto. sa pšenicom.
Anita Susuri: Dobro ste se spasili (smeje se). A sad ne znam da li ti Korabe imaš neško pitanje o detinjstvu?
Korab Krasnići: Vratio sam se malo da se smirim da je “Trepča” promenila rukovodstvo, pomenuli ste i svog dedu i oca, koji su nam rođaci u periodu Engleske a drugi u periodu Nemačke. Da li znate iz istorije ili iz priča koje ste čuli od svog oca ili dede kako su postali očevi, u smislu kakav je menadžment “Trepče”?
Isuf Bećiri: Tada je bilo sa bankama, ne znam moj otac je radio sa ličanima, oni ličani su bili robovi partizana koji su ih uhvatili i prisilili da rade u rudniku, radili su sa ličanima koji su spavali sa stvarima u kojima su i radili. Rekao mi je: “Da bi lepo govorio s njima ubili bi te, da bi ružno govorio… morao si samo da bežiš”.
Korab Krasnići: Da li su njih plaćali?
Isuf Bećiri: Ove da, a one ne, oni koji su bili robovi ne. A ove da, platili su ih.
Korab Krasnići: Da li je bilo i Albanskih robova?
Isuf Bećiri: Bogami ne znam ništa o tome, samo znam da je bilo ličana.
Anita Susuri: Da li se mi robovi prema njima ponašamo drugačije, osim što nisu plaćeni?
Isuf Bećiri: Inače, drugačije, radili su, radili, domara su radili.
Anita Susuri: Za osnovnu školu na pijaci koju ste imali u blizini, a zatim ste nastavili srednju školu u Mitrovici.
Isuf Bećiri: Da u Mitrovici.
Anita Susuri: To ih čini malo udaljenijima.
Isuf Bećiri: Ma larg po.
Anita Susuri: Kako vam je trebalo toliko vremena i kako ste doneli odluku da krenete u školu?
Isuf Bećiri: Da se bivša „Trepča“ moli za, na primer, zanate: zavarivač, autogen, agitator. I moj otac mi je rekao, pre nego što sam pobegao, rekao je „idi agjistator“ otišao sam i uradio to.
Anita Susuri: Kako vam je trebalo toliko vremena da putujete?
Isuf Bećiri: Vidi, dođi, dođi… (smeh) Nisu loši, naš pas hoće malo više uslova… ali ti si nekako srećan pas a. To društvo je loše, dobro društvo je loše. ‘79 Otišao sam kao vojnik, vojnik Jugoslavije, otišli smo a.
Anita Susuri: U školi si od ’79, završio si srednju školu.
Isuf Bećiri: Da, radio sam godinu dana, radio sam godinu dana i uradio sam, hoćete da mi kažete godinu dana radnog staža u rudniku, godinu dana sam otišao kao vojnik. Uklonili smo, čak i u državi Jugoslaviji smo uklonili.
Anita Susuri: Zanima me nešto ranije u srednjoj školi, da se Bajgora često pominje da je malo dalje od Mitrovice i da je u planini. Koliko dugo putujete, da li ste imali prevoz?
Isuf Bećiri: Imali smo put.
Anita Susuri: Jeste li imali autobus?
Isuf Bećiri: ’74 autobus je vozio do Bare, hodali smo oko tri kilometra, ali bilo je i dužih, a oni su sat i po putovali u komi. Sad ‘74 asfaltirana, došla struja, struja. I srećom, direktor “Kosovatransa” je bio predsednik opštine Bajgora, imali smo autobuse, autobusa je bilo na svakih sat vremena. Za autobuse koje vozimo mesečne, imali smo mesečnu kartu mesec dana i izvadimo je i idemo tamo.
Anita Susuri: I mene nešto zanima pre nego što si otišao da radiš u rudniku, jesi li štene nekada ranije kod oca ili dede?
Isuf Bećiri: Ne, nisu nas ostavili sa pepelom. Osim na praksi, oni su to radili za nas napolju, a ne u rudniku, mi smo vežbali napolju.
Anita Susuri: Kao mladić, kao dete, kako ste zamišljali rudnik?
Isuf Bećiri: Ali sada ne znam da je tako, jer nisam išao. Da sad kad me hina jako boli od babe a.
Anita Susuri: Mislim, bili su gori nego što ste zamišljali?
Isuf Bećiri: Veoma loše! Da te grdim kad {odmahneš glavom} … Bilo je dosta vremena ke da sam video da gazda ima rudara sa našim. Rekao sam da ne mogu da izađem iz rudnika jednom, ali on mi je ostavio ruku {protrljao mi ruke} i moje oči nikada nisu došle tamo. Veruješ li da nisam spavao celu noć? Da si ti naš agitator ko taksista, tu su naše radionice sa horizontima, idi tako-to, tako-to, sad ima površinu tog vozila, istovarivač, naš rudar, onaj koji morao da vodi računa o vozilu, on ima prostor sa montiranjem drugog. Niko me nije uzeo na silu, nego sam otišao sam. Kada sam otišao, video sam komu i ručno smo ih uklonili. Rekao sam da nikada ne mogu izaći na videlo, nisam došao. Verujte mi, nisam spavao celu noć.
Anita Susuri: Da li se sećaš prvog dana kad si otišao?
Isuf Bećiri: Dva uha {pokažu uši} mu mšelšin. Jom raste u rudniku a. Kažem vam, sada kada sam otišao tamo sa prijateljima naučio sam sahoru. Osim što je posao opasan, posao je prljav, ali kad je dobro društvo, prije rata si imao drugo, dobro društvo ili puno. Zata, njo za nas, naše za njo. Nije, sada je drugačije.
Anita Susuri: Kažete da ste u srednjoj školi u Mitrovici išli i vežbali, ali niste upucani rena
Isuf Bećiri: Da, stažirao sam u rudniku, u “Trepči”, ako nas nisu streljali, osim tada smo mi odradili praksu.
Anita Susuri: Da. Ali da li te pripremaju za školu ili iz priča prijatelja ili mislim i od drugih koji su uticali, šta, šta su ti rekli?
Isuf Bećiri: Ali sad su nas tukli, rekli su sad, imali smo aute koje smo ukrašavali napolju, popravljali smo ih, učili smo ih. Sada sami, penjali smo se sa rudarima, vičući “Tako i tako i tako lift, kishtu koshi koji je napravio rudu”.
Anita Susuri: Sada sam htela da pričam malo o periodu kada ste otišli u Mitrovicu i koliko ste mladi, da li ste imali vremena da se bavite drugim poslovima ili ste već putovali u školu?
Isuf Bećiri: Otputovali smo kući…
Anita Susuri: Da li ste izašli negde, da li ste išli na primer na neko društveno veče koje smo mi radili na primer ili kulturno…
Isuf Bećiri: Ne, nismo išli, jer sam morao da se bavim stokom. Eh, recimo da nisam išao.
Anita Susuri: Da li je vreme da i vi putujete?
Isuf Bećiri: Da, da putujem kao umorna lasica.
Anita Susuri: Pa, sad sam htela da pričam o vremenu kada ste bili zaposleni u Stari Trg, u “Trepči”, ali ste rekli da ste radili godinu dana…
Isuf Bećiri: Ni vit.
Anita Susuri: Onda si nastavio…
Isuf Bećiri: Vojska Jugoslavije.
Anita Susuri: Gde ste bili u vojsci?
Isuf Bećiri: U Vranje.
Anita Susuri: Kako je bilo u to vreme?
Isuf Bećiri: Kažem ti da smo mnogo patili. Ja nikad reč na srpskom nisam naučio, nikad! Kad su mi nešto rekli samo sam digo ramena, rekao sam: “Ne znam srpski” rekli su mi: “Idi u Albaniju”. Mnogo malo, bolje znaju srpski moja deca od mene. Reli su mi: “Idi u Albaniju”. Većina smo bili Albanci, kati muna mene kaže ne pola ali za 20 posto su dva psa, tri hiljade naših pasa vojnika, naših albanskih pasa. Sada ‘80-ih, odnosno ‘81. Tamon Jena nam je došao na demonstracijama ‘81.
Anita Susuri: Odmah ste se vratili?
Isuf Bećiri: Da, vratio sam se pre demonstracija, kako sam se vratio…
Anita Susuri: Kati se interesuje za mene jer je plakanje vreme kada je situacija počela da se pogoršava.
Isuf Bećiri: A sada je Albancima gore od ‘81, gore im je.
Anita Susuri: Da li se sećate vremena demonstracija kakvo je bilo, jeste li učestvovali?
Isuf Bećiri: Ja sam štene, učestvovao sam u demonstracijama.
Anita Susuri: Možete li nas pozvati…
Isuf Bećiri: Pa, nismo pušili! Ne nešto, to je nešto {širi ruke} …
Anita Susuri: Vi ste štene u Mitrovici, sigurno?
Isuf Bećiri: U Mitrovici sam šišar, a u Prištini. Da ranije nije bilo telefona osim u Mitrovici… nisi mogao da spavaš, kako me zovu nifare, nifare zadovoljstvo, nifare… Kad si znao “Republika! Republika! Republika!” {podigni ruke} tvoje srce raste a.
Anita Susuri: Šta ste videli na tim demonstracijama?
Isuf Bećiri: Video sam boga, video sam kako nas tuku i video sam ranjene, ubio sam laž jer nisam video. Kokha, veoma teško.
Anita Susuri: Policija ih je često pratila, sad su ljudi pobegli iz sokaka, kako se to vama desilo?
Isuf Bećiri: Isti civili, te civilne milicije sa čime god puca na bicikl, samo ga hvata {spaja ruke kao da nešto hvata. Puška u kukove i bicikl, udara bicikl. Neka nam ga daju, narod nas podržava, rt i volo taj kodža, kodža, kodža u taj e kone kodža, kodža…
Anita Susuri: Uplašila sam se okruga, da li mislite da je neko progovorio?
Isuf Bećiri: Ako niste, niste mu pomogli, rekli su da su bili uključeni u demonstracije.
Anita Susuri: Šta mislite pod demonstracijama koje govorite u Prištini od kada, kako ste sada? Jeste li sigurni da želite da idete kući?
Isuf Bećiri: Ali sad smo se (smeh) vratili, ako si hteo da ostaviš oči i da se malo odmoriš, jer kad su pucali na nas, morao si malo da se smiriš (smeh), da se smiriš malo. Taj kodža mi se jedva vratio, kako su nas tukli i tukli, bovaki iz Mitrovice u komu si došao, veruješ li. Došli smo u planine, nismo smeli da dođemo u planine.
Anita Susuri: Šta još, kako se to dogodilo? Mislim, bio je 11. mart, pa 1., 2. april, koliko god gore bilo. Došlo je vreme kada je stigla Titova štafeta 25. maja, bile su demonstracije, da li se dobro sećate, da li ste išli na sve demonstracije ili na koju?
Isuf Bećiri: Kad je došla, predala joj je štafetu.
Anita Susuri: Da, 25. maja…
Isuf Bećiri: 25. maj, Sanije Hiseni a, čini mi se Sanije Hiseni ili kako se zvao onaj ko je predao štafetu. O sestro moja, sad kad su se slikale demonstracije u Prištini, slikale su se i u Mitrovici, sad ne idemo u Prištinu, idemo u Mitrovicu, jel tako? Svi su zbrisani, osim jednog kažem sebi, kako da ne budemo dalje? Verujete li, ne dalje.
Anita Susuri: A u “Trepči” kako je počela situacija, da li je počela… da li je došla policija ili ne?
Isuf Bećiri: Da, vanredne mjere su sada došle, doveli su civilnu miliciju, da tamo civilnu miliciju, bilo je rudara obučenih ili neobučenih. Želeli bi da su ih našli malo mudrijima, znate, da nikada nisu pravili nevolje. Nisu nas imali, nisu nas pritiskali godinama. Bilo je policajaca i rezervista, što znači da je Narodna odbrana ubijena u “Trepči”.
Anita Susuri: Da li su vas, koji ste najmlađe štene u pitanju, vodili u informativne razgovore?
Isuf Bećiri: Pa bi nas uzeli: “Jesi li ti?” “Ne”.
Anita Susuri: Jesu li te odveli?
Isuf Bećiri: Da, “Jesi li ti pas?” “Ne”.
Anita Susuri: Šta najviše posedujete?
Isuf Bećiri: “Ko, zna li neko ko je dobio?” Zovi koga god da si, slobodan si. Ako nisam zvao, zašto si me zvao? Nikad u životu.
Anita Susuri: Da li su koristili fizičko ili psihičko nasilje?
Isuf Bećiri: Ne. Psihički da, psihički da. Vodite ih u borbu, Albance, jer ne Srbi, nego Albanci. Vike da bojkotuje juriš u udarcima, da li znaš, “Tvoje, ubijam te! Kaljo!” “Ne”. “Taj i taj kaže da si štene” “Neka Ani Bjema kaže u mom prisustvu”.
Anita Susuri: Kasno je kada su izašle one parole “Trepča radi, Beograd gradi”…
Isuf Bećiri:… gradi, da.
Anita Susuri: Kao radnica, da li ste razgovarali o nekim mislima koje ste imali?
Isuf Bećiri: E, nije da sam ja organizator, znaš li sad, već smo se pazili, kako su nas gledali, sad se, na primer, zovem organizator, kažu ne radimo, već smo bili. pogledao i shvatilo se da ne moramo da radimo, jer mi kažu Isufi je organizovao, ne, već smo to pogledali i znamo da ne radimo.
Anita Susuri: Mislim, od ‘81, posao je počeo da pada.
Isuf Bećiri: Pi ‘81 -tes kashtu, kashtu, me ra, me ra.
Anita Susuri: Niste li sami imali volju?
Isuf Bećiri: Gubitak volje, toliko. Ta hupke, mi smo sestre, sad je izgrađen Beograd, Kosovo ne, radili smo za Srbiju, a za Rusiju.
Anita Susuri: Kako je tada tekla produkcija “Trepče”, da li znate da je mnogo proizvela?
Isuf Bećiri: Vrlo dobro, vrlo dobro. Ni sada ne znam koje je godine došlo, hvaljen je Aziz Abraši, hvala im. Burhan Kavaja je bio veoma, veoma dobar. A oni, u životu, kako da ne budu, ja sam brat, ja sam sin, mogu da budem upravnik, kako da ne budu.
Anita Susuri: Kakvi su bili uslovi za rad?
Isuf Bećiri: Naši dobri psi su jako dobri, kada su Azizi i Burhani bili jako dobri uslovi, svi smo bili jako dobri, imali ste sve, odnosno sa platom, sa hranom, sa odjećom, sa stanovanjem i tako dalje.
Anita Susuri: Možete li nam reći nešto više o tome šta ste radili tamo i da li to znači važnost vašeg rada u rudniku?
Isuf Bećiri: Radimo, radio sam kao agitator. Ti automobili kako su bili pokvareni, imali smo nadzor, „Idi tako i tako“, morao sam da idem na vrh. Sada sam radio kao pomoćnik, bio je stariji majstor, bio sam pomoćnik. Moj otac je govorio: „Vidi, idi kod gazde i idi kod gazde, koji neće da dođeš kod mene“. Imam neko poštovanje, neko, žao mi je što sam odrastao u rudniku a. Da kad sam ja bio ’78 najmlađi radnik nije postojao.
Anita Susuri: Radnik koji je naš najstariji pas, da li su radili sa vama, da li su vas savetovali, da li su se brinuli o vama?
Isuf Bećiri: Čuvali su nas, naučili nas, našeg psa bez škole biju, lako mogu reći doktor nauke [srb .: doktor nauka] tukli su ih za mašinu, za radionicu, nauk bili su tučeni a. Jači od smirenosti, mladi inženjeri koji diplomiraju i mi koji smo naukve, znaci za svoj rad. Bilo je ljudi koji nisu znali kako da napišu svoje ime.
Korab Krasnići: Da li nam ovaj agitator od početka do kraja objašnjava šta hoće da radi sa vama, šta ste vi uradili sa svojom profesijom agitatora?
Isuf Bećiri: Registar su ona kola, kola sa vazduhom, sad su došli oni sa našim vazdušnim konusom iz naše Švedske, kola sa vazduhom, sad su došla ona sa vazduhom iz naše Švedske lladera nam kažete. Za teret su zadržali zemlju, imaju to seme koje on objašnjava svojim rukama} kao prolog imaju ga, i tako su pokvareni. Eh, kena sam…
Korab Krasnići: I dobro ste shvatili.
Isuf Bećiri: Imamo pravila, imamo pravila. Pokvarili su se i popravili smo ih.
Korab Krasnići: A ko je proverio te uređaje?
Isuf Bećiri: E sad, onaj ko je radio kod njih, rudar koji je imao ruke, kako se pokvario, zvao telefonom i sad je taj gazda rekao: „Idi Isuf u neku državu“. Imali smo te radionice ceo dan.
Korab Krasnići: Da li ste pali dalje niz padinu ili ste se osvetili…
Isuf Bećiri: Imali smo noć pre, mislim pre rata imali smo noć na sedmom horizontu, imali smo radio [srb.: radionica], imali smo noć tamo, radionicu mislim, imate devetnaest, devedeset agitatori, tu su bili Srbi a…
Korab Krasnići: Da li je bilo Srba?
Isuf Bećiri: Bilo je i Srba {tvrdi glavom}. Bilo je Srba, sad je naš gazda Srbin, ali je potpuno govorio albanski.
Korab Krasnići: Da li vam je bilo teško da naučite ovaj zanat?
Isuf Bećiri: Pa, sad ne znaš, ne znaš da su te jednom ili dvaput učili kad si tamo otišao.
Anita Susuri: Htela sam da vas pitam o ovim odnosima sa drugim nacionalnostima, sa Srbima, jer je bilo i Srba koji su radili, kako dolazimo do te saradnje?
Isuf Bećiri: Od sada do 81. nisu se osećali loše, sad su knjige pre dana, nove generacije pisale knjige na srpskom. Te knjige je na srpskom pisao nadzornik, jer su naše pse pisali srpski reditelji. Kada su došle naše generacije posle ‘81, dolazili su Albanci i govorili vam “Pogledajte knjige na srpskom, ja ne mogu da pišem na albanskom”. Da je sad prva smena obeležena, bilo je kvarova, evo… kako je prošla druga, sad je pročitao tamo i sad je pozvao operatera i “Auto se pokvarilo, naši su ih pokvarili, došlo je do kvara”. Da li su ranije obeležavali knjige na srpskom, sada posle ‘81 knjige se obeležavaju na albanskom.
Anita Susuri: Mislim, počeli ste da pišete podatke o poslu na albanskom.
Isuf Bećiri: Negde “K” piše ili zna, “Kosova Republika” milicija je nosila radnu odeću i fotografisala se {pretvara se da je fotograf}, jela medet.
Anita Susuri: Da li je u “Trepči” bilo tako nešto što je neko napisao?
Isuf Bećiri: Napisao je.
Anita Susuri: Ne znate ni ko?
Isuf Bećiri: On je tamo napisao pismo, “Kosova Republika”, on ga je snimio. Sada ga nosi milicija, Albanci.
Anita Susuri: Da li ste bili ispitivani?
Isuf Bećiri: Imaju dva čunjeva, da.
Anita Susuri: I da li se ikada saznalo ko je to napisao?
Isuf Bećiri: Ne. Ne da nemaju kallku, da su pred nama čunjeve vezane.
Anita Susuri: Sada sam htela da nastavim, za najteži posao, kako vam je posao, ali kako je došlo do toga da ste mi se u tolikoj meri pridružili i čak isplanirali marš? Da su u početku marširali…
Isuf Bećiri: mart 17. novembra.
Anita Susuri: Mitrovica-Priština. Interesuje me i kako se promenila atmosfera pre nego što sam počela da plačem?
Isuf Bećiri: Ako vam sad kažem, on je Slobodan Milošević narušio Vojvodinu. Gledamo u TV, gledamo sa strane, gledamo sa strane, odmah, razgovaramo sa njima. Sad su ti kadrovi otišli, akademci treba da odu ranije u penziju i ‘tamo pričaju, kad idemo u prvu smenu, treću, kako je treća smena izašla iz rudnika, naši psi sa odećom, radnom odećom, šta si ti štene u prvom, neko u radnoj odeći, neko je uvo, hoće da mi kažu u kućnoj odeći, saznali smo za Prištinu. Jena je sada otišla, osećao sam se kao, nikad nisam išla balonom, ali meni se činilo kao autobusom. Jena konus od organizuma. Uzeli smo zastave, otišli, Remzi Kolgeci nam je izašao, da ne bude greške, izašao je negde na ulicu, naterao nas je da ustanemo. Sad smo pokidali gajtan, imamo pepela za njive, izgubili smo apetit, neko je otišao autobusom, u hali tada se zvala sportska hala “Boris”… kako se zvala?
Anita Susuri: “Boro-Ramiz”.
Isuf Bećiri: Kako se sad zove ne znam.
Anita Susuri: “Ramiz Sadiku”.
Isuf Bećiri: Jena je otišla. Jena je otišla tamo, kad je Jena otišla, došli su ovi iz Kišnice, iz Novog Brda, pridružili su nam se đaci, došli ljudi. Kad je sad došla druga smena i treća, ta sala je bila krcata. Osim buke, tada se niko nije usudio da dođe i razgovara sa rudarima, osim Kaćuše Jašari, odnosno zvaničnika koji su tada bili tamo. Onda smo tražili Rrahmana Morinu, ovog Ali Shukriua, Hisamedina Azemija i on… naša četiri psa…
Anita Susuri: To troje…
Isuf Bećiri: Ne četiri, {vadi papir} u mi je, Rahmon Morina, Alji Šukria, Mehmet Ajeti i Husamedin Azemi. Ovo dvoje, Mehmet Ajeti, Husa… oni su bili braća, a žene su im bile Srpkinje.
Anita Susuri: A kad ste krenuli da idete, čini mi se da ste uzeli jugoslovenske zastave, sliku Tita…
Isuf Bećiri: Da, imali smo sliku Tita iz rudnika Trepče, sliku Tita ranije, Tita ste hteli za nas.
Anita Susuri: Da li vidite atmosferu na način na koji hodate, kako su ljudi reagovali kada su vas videli takvu? Ona kodža ni ulica koju si uradio.
Isuf Bećiri: Imaju nas zajedno… već nas gledaju, već nas gledaju, jako su vezani za nas. Oprostite mi sve te klizave papuče, pocepane, ovnove, ovce naše. Biće neke volje.
Anita Susuri: Da li ste mislili da morate da idete u Prištinu u komi?
Isuf Bećiri: Da, ne samo u Prištini, nego sam išao i u Bugarsku, jer smo imali neko, neko zadovoljstvo. To što je Sloba [Slobodan Milošević] održavao svakodnevne mitinge u Kosovu Polju, sada idemo tamo i molimo ih da uklone ovu četvoricu, nismo uspeli. Jena se vratila pre zore, sada…
Korab Krasnići: Da li se sećate kojim putem ste pali sa Stanterga…
Isuf Bećiri: Od Stantergua do Mitrovice, do Vučitrna, i tada smo autoputem išli na put.
Korab Krasnići: I tako nit za dan plače otkad mi danas padne na pamet, šta je bilo tog dana? Kako ste ustali ujutru, kakvi su razgovori sa rudarima?
Isuf Bećiri: Ato taš…
Korab Krasnići: Šta si radio usput, kad si stigao, jesi li umoran pas?
Isuf Bećiri: Ngo, ti si umoran pas, ali kad odeš kod nas, ja sam pas da radim u prvoj smeni, a sad kad je izašla treća oni su odlučili, kad si otišao nisu hteli, “I šta sad hoćeš?” “Idemo u Prištinu”. Neko ko to može da priušti, neko ko ne može da priušti da ode kući a ti možeš da odeš u Prištinu.
Korab Krasnići: U kojoj smeni si ti bio?
Isuf Bećiri: Bio sam u prvoj.
Korab Krasnići: Kako ste došli na posao…
Isuf Bećiri: Kako sam se obukao, da li smo nosili radnu odeću i da li ste bili napadnuti u Mitrovici.
Korab Krasnići: A ko, ko ima komunikaciju da ste me naterali da idem u Mitrovicu…
Isuf Bećiri: Pogledaj sad…
Korab Krasnići: … ovo je cilj, mobilisali ste se, velika ste grupa, o čemu ste pričali?
Isuf Bećiri: Ti rudari su naši, naši stariji su naši.
Anita Susuri: Izašlo je… Znam da nam je i Džafer Nuli rekao, da je Burhani [Kavaja] izašao i rekao: “Idite! Idemo u Prištinu”.
Isuf Bećiri: Da, Aziz i Burhani nas podržavaju, podržavali su nas dok idemo.
Anita Susuri: A sad ne znam, da nisu bili čunjevi…
Isuf Bećiri: Otišli smo, nismo bili tamo. Već smo imali njihovu podršku, otišli smo. Da je Burhani oteo Srbiju, da mu je oduzeo prihode, da je četiri puta oduzeo malo i zatvorio ga, to je to.
Anita Susuri: A kada ste stigli u salu, da li se sećate ko je razgovarao sa vama rudarima, a ko sa vođama?
Isuf Bećiri: Vidite rudare, sad sam zaboravio, već znam da se niko od zvaničnika nije usudio da nam se obrati na našoj poziciji, osim Kaćuše Jašari, pozdravljam je na TV-u kad je vidim, poštujem je. Došla je da nas podrži, tražili smo mir, nas četvoro smo otišli. Nisu li došli i ostali, osim Remzi Kolgeci je izašao kod nas na ulicu, “O, ja želim dete…” Izašla nam je i policija, osim na njive, izašli smo i na asfalt.
Anita Susuri: Mislim, nisi prekinuo vrpcu?
Isuf Bećiri: Ne, nismo ga razbili, ali on objašnjava svojim rukama} imamo malo puta i mi smo u polju, a mi smo napolju.
Korab Krasnići: Jeste li razgovarali sa policijom?
Isuf Bećiri: Ne, nisu nas požurili, sad mi ne kažu {stavi ruku na srce}, ne požuruju nas. Sad je došla druga smena, došla treća, sad kaša. Tamo ste rekli da oni izlaze iz zemlje. Nikada to neću zaboraviti, čini mi se da ljudi tamo viču, rekli ste da sala nije pila ili su, na obe strane, mnogo pričali.
Korab Krasnići: Imaju li levičari tamo govore?
Isuf Bećiri: Da, oni imaju levo…
Korab Krasnići: Da li se sećate šta su tamo rekli?
Isuf Bećiri: Da, oni su dali ostavke, ova četvorica su dala ostavke. A zašto mi je oduzeo kadrove, zašto mi je odveo intelektualce u prevremenu penziju.
Korab Krasnići: Pominjao se Ustav?
Isuf Bećiri: Ustav iz ‘74, da, nije me promijenio, sa defektnim dijelom Saveza Jugoslavije u to vrijeme.