Prvi Deo
Anita Susuri: Možete da se predstavite?
Franjo Golome: Ja sam Franjo Golome, iz Janjeva, Hrvat. I šta vas drugo interesuje?
Anita Susuri: Nešto o Vašoj porodici.
Franjo Golome: O našoj porodici? Pa ne znam šta bih vam rekao o našoj porodici. Mi smo Janjevci, većina zadojeni da imamo puno dece. Moja baka je imala jedanaestoro, majka jedanaest, moja žena osmoro dece. Znači ja sam roditelj osmoro dece, imam četiri sina i četiri ćerke. I tako preživljavamo, stočarstvo i recimo deca mi rade na sezonu u Hrvatsku. To je sreća da sam uspeo napravit’ papire da imam i hrvatske. Znači imam tri dokumenata, imam srpsku ličnu kartu što sam zadržao, kosovsku kad se vadila UNMIK-ova pa kosovska ondak izvadio sam i iz Hrvatske. Dok je amabasada bila u Beogradu, ali posle recimo vadio sam i putovnicu u Prištini. Sad u Prištini vadimo sve u našoj ambasadi i tako.
To je veliki plus, inače ne bi mogli opstati, samo ovde da radimo i samo sa stočarstvom ne bi moglo da se opstane. A naši preci su radili isto tako, skitali su svugde po ovim susednim selima i susednim državama. Išli su u Bugarsku, Rumunsku konjima, znači to se tako živelo, onda vinograde su moji preci imali. Deda mi je umro u Ameriku, pradeda. Otišao je da zaradi novac i slao je novac mom dedi. I uvek mu govorio: “Kupi ovu njivu, kupi onu njivu, kupi ovu zemlju”. i tako znači. “Kupi onaj vinograd, koji je najbolji vinograd, taj kupi ga”. On je slao dolare od Amerike. I tamo je umro i tako smo mi nasledili vinograde.
Pa je stric k’o malo dete išao selima, konjima prodavat’ vino, grožđe, breskve u Prištinu pored parka. Pričao mi je on to kako je prodavao. Ja sam tako išao školi, osnovnu, drugo nas nije interesovalo. Odmah dva paketa, Priština, pijac, radili tako do ‘90ih. Posle ‘90ih i posao poče da izumire, ondak se ja oženio ‘92. Posla nije bilo, inflacija, muka i onda se opredelio i počeo opet stočarstvo. I danas, eto time se bavim, stočarstvom, zemlju pomalo obrađujem. A sve to je sa mukom, sa starim mašinama znači. Imaju organizacije, imaju neki nude ti, daće nove al’ to nema ništa od toga. Neko uzima, a ko uzima, ja… Ja nisam ništa uspeo dobiti, ni od države ni od organizacije, ni od ničega. Al’ dobro je, sve u svemu, da preživimo.
Anita Susuri: Ja sam čula da mnogo Janjevaca je uvek, znači išli u Americi da rade i još i Vaš pradeda, ili deda?
Franjo Golome: Pradeda, Ivan. On je umro u Americi.
Anita Susuri: Šta su oni tamo radili, kako su išli tamo, je li bila to neka…
Franjo Golome: A pa ima, brat je nešto otkrio, podatke. Išli su brodovima. Po 30 dana i 30 noći putovali. I šteta što nema starih Janjevaca, da je moja baka živa, ona je umrla ‘99. u bombardovanju. Ona je znala pesmu, kad bi tu pesmu neko znao da otpeva i da je stavi kako je bila. Kako je ono bilo: “Putovali 30 dana, 30 noći, ‘teše pamet da mi iskoči”. ali to je pesma duga, ma pet minuta možda i više. To je baš lijepo bilo, ja se sećam ali ne mogu se ja setim kako je to bilo. Tako se eto putovalo, brodovima se to išlo. Dugo…
Anita Susuri: Pamtite svog oca, kakav je on bio? Čime se on bavio?
Franjo Golome: Pa čekajte, oca pamtim normalno da pamtim, i živ mi je otac, on je u Hrvatskoj. Svi su moji u Hrvatskoj, samo sam ja ovde i brat od strica imam jednog ovde. Inače svi su od naše obitelji u Hrvatskoj. I braća, i sestre, stričevi, tetke, svi su u Hrvatsku. Ja sam ostao, ne mogu ništa. A i nama je izgleda kraj, iz Hrvatske narod se iseljava znači budućnost nema…
Anita Susuri: Čega se još sećate iz Vašeg detinjstva?
Franjo Golome: Pa čega se sve ne bih setio, čega se sve ne bih setio. U školi, pa posle škole hajde radi, znači to je…
Anita Susuri: U koju ste školu išli, Vladimir Nazor?
Franjo Golome: Vladimir Nazor škola.
Anita Susuri: Kako je tad bilo?
Franjo Golome: E pa tad je bilo drugačije, suprotno ne od sad. Recimo ja kad sam išao u školu, to je bilo četiri odelenja po 40-38 učenika. A Albanci su bili petnaestoro. Ja se sećam i školskih prijatelja, tu su, neki žive. A sad bi došlo suprotno, Albanci su četiri odelenja,a Hrvati su jedno odelenje i to broji četiri-pet učenika, tri učenika (smeje se) i dva učenika. Tako.
Anita Susuri: Da li ste se družili?
Franjo Golome: Družili smo se uvek, uvek smo se družili sa Albancima, sa Turcima, sa Srbima, sa svima smo se družili. I sad, i danas, evo ja danas prolazim, bio sam u Lipljanu, od Lipljan se vraćam u Guštericu, uzimao sam đubrivo, seme, sve. Prijatelj mi, on me čekao od jesena pa do sad. Sad sam prodao kurbane i ondak odneo. Sretnem ga: “Ajmo na kavu”. Ajmo, ja nemam, isplatim, znači družimo se ali ipak malo nas je Janjevaca. Sad su oni dali a sa Albancima smo stalno, dan noć non-stop zajedno. Znači ja nemam drugog komšije i suseda, znači to mi je Albanac iza mene, Albanci ispod mene, Albanci iznad mene al’ se, uvek smo se družili. Uvek, uvek.
Anita Susuri: Kad ste Vi bili mali, i Vi se sigurno sećate tog porodičnog života, ali šta Vam je ono najviše ostalo na pamćenju?
Franjo Golome: Pa znate šta? Što nam najviše nama katolicima ostane u sećanju, znači to ti je Badnje veče, Uskrs, Uskrs ranije, po deset dana ranije da lomimo, da se kucamo s jaja. Ako je moje jače, ja mu uzmem jaje i tako. Napunim punu vrećicu jaja. Znači što se najviše sećamo, sećamo se naših praznika, Božić, Uskrs, znači imamo mi svako malo praznik, praznik, praznik. Znači najviše u sećanje nam je crkva, vera, al’ normalno ima tu raznih doživljaja. Normalno, kad smo bili deca igrali smo fudbal pa je ono 15-16 godina, pa sam radio u Prištinu pa svake nedelje fudbal smo igrali. Ekipa sa ekipom, znači ipak je to doživljaj.
Anita Susuri: Možete nam malo detaljnije, da nam opišete malo detaljnije ta vaša, ti vaši blagdani? Kako ste to sve…
Franjo Golome: Pa kažem vam, to ne može drugi znat’ kao vi na večer Bajram, spremanje večere, znači to su doživljaji onaj što čovek oseti, samo ko zna. Znači to su za nas veliki dani. Na Uskrs idemo na ponoćku, znači celu noć u crkvu na misu. Posle mise u konaku crkvenom, crkvenoj kući dole vesele, igranje, pevanje, popije se. I tako isto Božić, isto svi praznici, Sv. Nikola i tako. Al’ samo da vam kažem, to se još slavi u Janjevu, oni stari, stara slavlja. Evo isto su Janjevci po Hrvatskoj, oni to sasvim drugačije. Malo je drugačije to, to je ipak grad, to je okolo, šta ja znam šta tu sve ima. Janjevo je Janjevo. Janjevo je posebno mesto od svih mesta na svetu.
Janjevo ti je i pre 30 godina bilo, Albanci su govorili da će, ovo je mali Cirih, Janjevo. A tu se okupljalo recimo znači mi smo Janjevci radili svugde u bivšoj Jugoslaviji, i van ali u bivšoj Jugoslaviji. Znači Makedonija, Hrvatska, Slovenija, Bosna, nema mesta gde Janjevca nije bilo. Znači para se zarađivala onamo a trošila se ovde. Znači ovde su ti kafane radile 24 sata, nikad se nisu zatvarale. I po leti je bilo gostiju a po zimi recimo deveti, deseti mesec kad dođe iz mora pa to… Kafane radile znači, ispuca se narod, radi, radi i kad dođe ovde odmara, uživa, troši pare ovde. Znači para se vrtela u Janjevu. Znači to, to je bilo onih godina onda, kad se zaratilo počelo je sve to da se rastura.
Anita Susuri: Da li pamtite i Vašu majku i kako su žene živele ovde u Janjevu?
Franjo Golome: Znate šta…
Anita Susuri: Kako je bilo opredeljeno?
Franjo Golome: Pa ja šta pamtim i šta sam čuo, žene su živele mučno, radno. Žene su previše radile tad, ove današnje žene ne rade kao naše majke. Evo kao i danas, vode nemamo deset dana, mi smo to po izvorima išli, nosili na ruke, rukama dve kante, rukama se nosilo, pralo se ručno. Znače majke su previše radile u odnosu na današnje žene. Današnje žene imaju sve uslove i sve im hvali [fali]. Isto i nama ljudima, imamo, nikad više nismo imali al’ nam uvek nešto hvali.
Anita Susuri: Kako je bilo živeti sa toliko puno braće i sestara?
Franjo Golome: A lijepo je bilo živeti, drago je bilo, lijepo je bilo. Znači mi smo spavali u jednoj sobi se izrodilo, dve sobe imali ali soba golema koja je, četiri sa četiri [metra] velika soba se kaže, tamo se ne sme. Znači u jednu sobu se spavalo, živelo, većina, većina. Znači to je takav život bio onda. I sad kad dođu iz Hrvatske, sad su bili pre par dana, kaže, trideset godina nisu bili, kaže: “Pa uske mi ulice”. Ja im kažem: “Nismo ih mi promenili”. Taj je zid, Ljaketov, pre sto godina zazidan i kuća to, ona je pre 40. “A ta je ulica nego je vama uska, vi ste naučili sad na široko”. Sad prave sobe deset metara, saloni, a bili su ovde tri metra, četiri metra je bila soba, soba golema, tamo se ne sme, i tako.
Anita Susuri: Da li se sećate one prve kuće gde ste Vi živeli?
Franjo Golome: Pa sećam se ja, ona je i sad tu, ja ponekad obiđem.
Anita Susuri: To je kuća od čerpića, dve sobe, četiri sa četiri i tu se desetoro dece rodilo i izraslo. Ali sam ja malo poseban od drugih ljudi. Znači kad se moj otac oženio, ja sam, bila je prva sestra, pa ja, pa još jedna sestra [ispravi se] brat, i sestra. I kad se otac odvojio, mene deda nije pustio sa ocem, ja sam ostao sa dedom, stricem i bakom. Ja sam tu odrastao ali to je blizu svakoga dana sam išao tamo-amo. Ali sam tu odrastao, malo drugačije od druge decu.
Anita Susuri: Kako, Vaši roditelji su se razišli ili?
Franjo Golome: Ne, ne, ne, odvojili se od svojih roditelja.
Anita Susuri: Aha.
Franjo Golome: A mene deda nije pustio, zadržao i tako da sam ja porastao sa strica i baku. Onda kad je deda umro ‘76. kad sam, samo godinu pre toga, kad se otac odvojio, ja ostao sa dedom, bakom i stricem. Stric se nije ženio i tako da je pre osam godina umro. Ja ostao sa njega i ostao i dan i danas. On je umro, ja ostao.
Anita Susuri: Da li su bili u blizini Vaši roditelji?
Franjo Golome: Jeste, jeste, sto pedeset metara odavde.
Anita Susuri: Kako je to, kako ste Vi to doživeli?
Franjo Golome: Pa ja sam možda bio malo razmazano dete, sve smo se mi deca dirali sa društvom tu. Ovde se posvađam sa društvom, štrafta, pobegnem gore kod roditelja. Gore odem pola sata, sat, tamo se posvađam sa one komšijske decu, ona curica imala rundavu kosu i ja nju izvučem malo kose da ona dokaže mojoj mami, ja štrafta, bežim za ovamo dole i tako to.
Anita Susuri: Vi ste mi rekli da ste vrlo rano počeli da radite.
Franjo Golome: Jeste, osmi razred završio, petnaest godina, posao. To je većina Janjevaca tako radila.
Anita Susuri: Možete malo o tome da nam pričate?
Franjo Golome: Pa nema, odmah počeo u Prištini raditi, ispred Tri Šešira kod Roke prijatelja, on je sad u Hrvatskoj. I pored njega, došla inspekcija, on se potukao sa inspekcijom, uzeli njemu nešto robu, ja njegovu robu spašavao, moji su uzeli onu klasu, sve mi robu uzeli. Ostao dužan, onda tu u Tri Šešira, onaj Dule bio: “Ajde” kaže: “Franjo” kaže: “radi ovde”, kaže: “u ćevapnicu”. Počeo u ćevapnicu, tu je vruće bilo. Eto, par dana, ne ide, plata mi bila recimo k’o za duplo manja nego što bi ovamo zaradio. Onda bi ponovo uzeo na dug drugu robu, počeo opet i tako se, to je išlo sve do ‘89.
‘89. sam otišao u vojsku, u JNA [Jugoslovenska Narodna Armija], ‘90. početkom došao, počeo opet, nastavio raditi, posao izumirao, Janjevci posle zaratilo se. Hrvatska, Srbija, prvo Sloveni onda Hrvatska, zaratilo se opet radio, tako posao opadao i policija nije baš dala da se radi. Znači ja sam radio na divlje, po ulici, patrola: “Daj ličnu kartu”. kad pogledaju, “Franjo”. “A” kaže: “tuđmane” kaže: “vi ovo, vi ono”. Maltretiranja od strane policije, znači ime mi više nije davalo da radim. Znači čim ti uzme ličnu kartu: “A vi naše ubijate”, kaže: “ti hoćeš ovde da radiš”, kaže: “nemoj da te vidim”. Maltretirali su me, i onda ‘92, ‘93. povuk’o se i krenuo starim zanatom što se stric bavio stočarstvom i do danas znači bavim se stočarstvom.
Ali ipak sad se ovih zadnjih godina, znači sve što se proizvede, sve se to proda. Sir napravimo, sir se proda. Imamo i kvalitetnu ovce i koze, divlje koze, crvene koze, to se traži Priština. Koliko prijatelja, koliko god da ima, to bi se prodalo a ja to ne prodajem po jedno ujutru, nego koliko ima toliko prodajem komšijama Janjevcima. Oni prave sir isto domaći, naš Janjevački sir. A što se tiče Janjevačke kobasice, sudžuka, ne može ga napraviti niko. Janjevački sir ne može napravit’ niko. I oni se pitaju šta je u pitanju, ja sam njima objasnio, to su ruke u pitanju.
Ona ruka što pravi sudžuk, što zna kada ga mesi, koliko ga mesi i Janjevaki sudžuk, sir moja žena isto prihvatila od bake da mora znati tačnu toplotu mleka kada mu sipa maju pa koliko mu treba biti maje ako samo pet minuta pređe ono znači onaj kaže izela ga surutka, znači. Stvarno to je to, tome se bavimo. Ovih zadnjih godina sad i kurbane držimo, kvaliteta je u pitanju, ljudi znaju…
Anita Susuri: Janjevo je dosta znači pre ‘90ih godina dosta je bilo…
Franjo Golome: Puno, prepuno. Bili su kafići, bili su kafići znači mi od crkve odmah u Vrevin kafić, od Vrevin otvorio se i Joca, Nace ga otvorio ali je to malo bilo {podrigne} dole je Škorlin, a la Savin, Tinčetov, Tome Točetov, znaći bilo pet-šest kafića. Krcati, ne možeš, ne možeš doći do pića, da popiješ piće znači to je bilo onih recimo osme, devete, ‘90. Prve, druge, već je počelo iseljavanje, Hrvati se iseljavali zaplašili se ljudi i tako se to na brzaka iselilo. Znači do ‘95. Janjevo devedeset posto ode.
Anita Susuri: Možete malo u detaljima da mi opišete kad ste Vi bili mladi? Kako pamtite Janjevo, tu čaršiju i te uske ulice, malo da nam opišete Vi to.
Franjo Golome: Pa ja mogu da pamtim Janjevo kao dete, kad bih otišao dedi da kupim ‘75. cigaru da je čaršija bila puna ljudima, tu je bilo ljudi i smešni ljudi koji su znali da se zezaju i da se pošale i da pričaju. A danas mene plaši, ove dve godine mene je ušlo u glavu da deca naša, zaboraviće da pričaju, oni su u telefon. Ja mislim 24 sata ako bi ih stavili u telefonu znači zaboraviće i da pričaju. Ljudi su znali da pričaju, da se šale i da nameštaju priče i kao dete se sećam cigaru da kupim. Pa i kad sam odrastao malo veći, izađem onda tamo ‘86-’87. kad se otvorili kafići, ja dečkić pa ono ‘88-’89. pa… To je bilo, šta ja znam, to ne može niko opisati. Lijepo je bilo, druženje je bilo, i sa Albancima smo se družili i fudbal smo igrali i danas se družimo.
Anita Susuri: Da li su po kafićima izlazili samo muškarci ili kako je bilo sa devojkama?
Franjo Golome: Ne, ne, ne, počele su i devojke izlaziti. Znači ‘88-’89. počeli su i cure izlaziti, znači tu smo se upoznavali, tu smo se ženili, u kafićima.
Anita Susuri: Možete da nam opišete malo taj stil Janjevaca? Znači ja sam čula da su bili mnogo lepo odeveni, da su znači ko je imao malo više, da je… Znači bili su nekako karakteristični Janjevci.
Franjo Golome: Pa jeste, stvarno smo imali paru kroz ruku. I nije se samo bitno imućni i nemoćni, koji nisu imali toliko novca, dete je za stvari imalo. Znači, ono ipak je zaradilo za svoje da se obuče, da se, za izlaske i tako. A ima recimo pojedinci što su imali paru veliku. Ali naša ruka ne, mislim k’o i uvek, imali smo danas za sutra, imali smo novac kroz ruku, nikad nismo bili da nismo imali ali ima pojedinci što su imali mnogo novca pa i danas isto ima i koji imaju mnogo novca, koji imaju i za život novac i tako. A za lepe stvari uvek smo bili, sve najskuplje znači ovaj radi u Prištinu, onaj iz Turske mi donese farmerke, sat mi donese, dvesta maraka. Šta je bilo, to je ali ja te pare zaradim tu pored njega. Zajedno radimo, donese mi farmerke, ove farmerke, one, obuvali smo se baš ekstra. Ono znači, to niste pogrešili. Bili smo izuzetak.
Anita Susuri: Takođe bilo je, bio je i Dom Kulture i?
Franjo Golome: Jeste, to je, malo se sećam, malo se sećam. Kad je bilo Dom Kulture i onda na igranku to je išlo i muško i žensko. Znači počeli su, Janjevke su izlazile, počeli su tad, mi smo je zvali kino sala, Dom Kulture pa isto 1. maj ono kad sam ja bio mali, 1. maj u sred čaršiju na binu muzika, igranje, tu dođu i žene recimo za 1. maj. A bilo je to sve lepo al’ danas nema ništa od toga.
Anita Susuri: Pamtite na primer, jedan dan taj kako je bilo, na tu igranku za 1. maj? Kako je bilo, da nam opišete na primer.
Franjo Golome: Pa veruj mi, ja izbegavao takve gužve. Uvek kad se tu okupi, ja uhvatim štraftu, bežim u neki kafić, u neku krivinu ili sa društvo ili sa neku curu da se maknem od one gužve i to je. Eto, ne mogu baš pamtit’ dan ali mogu pamtit’ dan matursko veče. Znači završavam osmi razred, znači to smo se svi sakupili u kino salu, eto to mogu pamtit’ da, kino sala znači matursko veče, to se može pamtiti. Bile su dve sestre, zajedno smo u razredu bili, sestra od tetke i ja, drugarice i to, tako.
Anita Susuri: Ovaj, htela sam još da Vas pitam o tim izlascima i o muzici. Pošto se dosta pevalo u Janjevu, i to sam takođe čula.
Franjo Golome: Jeste.
Anita Susuri: Vi to pamtite, kako je to bilo?
Franjo Golome: Pa bilo je to, to su bili šta ja znam, bosanske, makedonske pesme one, narodne pesme, narodne pesme, lepa je to bila muzika. Danas je to sve drugačije. Ali mi isto održavamo i u Hrvatsku, sad sam evo sad ove dve godine sam počeo, imamo papire, imamo sve, može se sad pa idem sad na svadbe i u Hrvatsku. Ja mislim svadbe, to je to, muziku opet mi ono, recimo nama u duši: “Ajde Jano, ‘ajde dušo” razumeš pesma ona, znači mi tamo da nastavljamo tu tradiciju. Modernije nešto al’ tradicija je tradicija. Znači ne odustajemo od tradicije.
Anita Susuri: Janjevci su i dosta pobožni i vernici veliki, to sam znači čula. I da li Vi, da li ste i Vi bili deo tog stila života? Znači, uvek je bila u centru crkva i uvek su svi išli u crkvu.
Franjo Golome: Pa ja mislim da svaki Janjevac vernik jesi, ali ja mogu samo za sebe da kažem. Ja jesam uvek bio vernik i nadam se do groba biću vernik. Znači ja nedeljom ne propustam, ja odem u crkvu. Ranije nisam mogao, kad su deca bila mala, ne mogu ja ovce zatvorim, 200 komada, da odem u crkvu. Ali čim su deca porasla, onda crkvu ne propustam. I dan i danas recimo i Sv. Anton u Prištinu obavezno odem. Anđeli čuvari u Uroševac je crkva, slavlje, ja upalim kombi i odem.
Stubla, Sv. Josip, Majka Božja tri dana sam išao, to tradicijski. To je deda išao, otac išao, sad nastavljam i ja. Bar trodnevnicu Majke Božje u Letnicu. Sv. Jozef u Stublu, ove godine nisam mogao, u Dunavo isto imamo Sv. Anu znači mi održvamo tradicijski naše verne ove… A nisu svi, ima neki ne odu po godinu dana u crkvu, meni je to smešno, ja kad se zapričam s njima, ja baš u vezi toga pričam. Kako je moguće da…
Anita Susuri: Pomenuli ste i Majku Božju, i Letnicu. I znam da su Janjevci išli po mesec dana tamo u Letnici su… Kako je to bilo?
Franjo Golome: Jeste, baš tako. Pa to je bilo isto negde od ‘80ih, možda i ranije, išlo se po mesec dana u Letnici. Kažem, većina muževi su bili po skitanju al’ su žene, familija sa decom išli tamo, a i muževi koji su hteli, recimo sad i ja sam muž i mi to ne ostavljamo. Znači tradicijski se išlo i ranije, i pre 50 godina, ja znam baka je kažuvala da deda ostane bez pare, da je uzimao pare, pozajmivao, pozajmljivao, uzimao i na kamatu, što kaže ono na fajdu njihovački.
Baka mi je govorila: “Nemamo pare za u Letnicu, Kolja prati dete, uzme na fajdu uzima pare, išli smo, nismo ostavljali”. I mi uvek idemo. Jedino ‘99. nismo bili i baka nam umrla i onda odmah ‘99. stric je otišao sa moju ženu i moju decu. Ja sam ostao kući sa ovcama i znači tradicijski uvek idemo. To je nama tradicija, imamo mi tamo neke Zagrađe, šteta što to nista došli da pogledate.
Anita Susuri: Bila sam, bila sam.
Franjo Golome: A bila si? Jesi videla?
Anita Susuri: Da.
Franjo Golome: Šteta da te nisam video, ja sam bio tamo.
Anita Susuri: (smeje se) Bilo je puno ljudi.
Franjo Golome: Ali biće sad opet, 8. septembra. Znači ipak su ljudi na sezonu, ovi po Hrvatski, po Hrvatske. E sad 8. su malo slobodni, pri kraju je sezona pa ima dosta [ljudi] od Hrvatske doći.