Prvi deo
Ebru Sulejman: Dobrodošli.
Mahmut Mumđi: Bolje vas našao, hvala. Koliko sam shvatio, vi želite da uradite intervju sa mnom. Za početak bih hteo da vam dam neke podatke o sebi. Ja u stvari imam dva imena, i Mahmut i Idris. To je vezano za moje rođenje: u vreme kad sam se rodio, pre mene je bio jedan brat Idris, ali on je preminuo, pa da se ne bi ponovilo isto ime, dali su mi ime Mahmut Idris, ali pošto nisu hteli da spominju ime preminulog brata, zvali su me samo prvim imenom, samo Mahmut. Neću vas puno da smaram s imenima, ali tek kad sam završio osnovnu školu saznao sam ovu priču o mom imenu.
Da bih se upisao u gimnaziju, morao sam da izvadim izvod iz [matične] knjige rođenih u opštini, ni na jednom papiru nije pronađeno [ime], ali srećom jedan naš komšija je radio kao državni službenik, Šerafetin Saljih. Nakon nekog vremena on je rekao: “Čekaj bre, čekaj, ti nisi Idris”, rekao je, “Idris je preminuo”. “Sad ću da te nađem, nisi ti Mahmut”, ušao je u registre i tu je našao: “Ti si Idris”, tačno je našao datum, tako su sredili tu stvar. Pre nego što sam se upisao u gimnaziju, shvatio sam da nisam Mahmut nego Idris. Tu stvar smo sredili, ali tokom života uvek sam se suočavao s dva imena. Svi najbliži, društvo, rođaci su me znali kao Mahmuta, ali službeno ime mi je Idris.
Ebru Sulejman: To vas podseća na porodicu?
Mahmut Mumđi: Tačno. Ja sam se posle zainteresovao zašto se to desilo, i kao što sam vam malo pre rekao, to su bili ti razlozi. Idris, moj stric me je upisao samo kao Idrisa, po imenu njegovog oca, dakle da bi se nastavilo ime mog dede, tako da je upisao samo ime Idris, a uopšte nije upisao Mahmut. Elem, ovaj događaj se desio 10. septembra 1947, jer je to datum mog rođenja, rođendan.
Ja sam se rodio ovde u Prištini, u trgovačkoj porodici. Moj otac, deda i njihovi preci su se bavili ili zanatstvom ili trgovinom. Moj otac se bavio i njivom i zanatom. Imali smo njive, imali smo stoku. Taj stari stil života je trajao do 1968. godine. Onda je u Prištini izašao zakon da se stoka ne drži u kući, tako da su je sklonili. Nastavio je da radi samo u radnji, kao sedlar kako bi zaradio i poditao decu.
Ebru Sulejman: Znači on je bio sedlar?
Mahmut Mumđi: Tata je bio sedlar. Sećam se kao dete da je Priština bila poznato mesto za zanatlije. Prema nekim podacima, u to vreme je bilo nekih 250 zanatskih radnji, na pijaci neki od najčešćih profesija su bili sedlari, obućari i krojači. Poznata porodica sedlara je bila naša porodica Mumđi. Dok je poznata porodica obućara bila porodica Sraja, oni su imali najmanje četiri ili pet radnji.
Ebru Sulejman: Da li možete da objasnite šta je sedlar za ljude koji ne znaju? Koji je ovo zanat?
Mahmut Mumđi: E sad, zanat sedlara je zanat koji se bavi životinjama. Drugim rečima, sedlar je onaj koji pruža i pravi potrebnu opremu (smeši se) da bi životinje bile u pokretu. Oni u svom radu koristi kožu. Prave ular, prsten i sedlo, to što se koristi za jahanje konja. Uzde i konopac, imali su sve što je bilo potrebno. U stvari, mnogo sam vremena provodio kao pomoćnik u radnji mog oca. Međutim, nisam sve vreme bio tu, dok sam bio na trećoj godini fakulteta pomagao sam ocu u radnji.
Nakon što sam prešao u treću godinu bilo je jasno koji ću put izabrati. Više od polovine predavanja na fakultetu se završilo. Bio sam dosta uspešan student. Zbog tog razloga sam morao da se udaljim od radnje. Nastavio sam sa fakultetom. Pošto sam bio uspešan student, dobio sam univerzitetsku stipendiju. Istovremeno sam radio kao asistent na predmetima histologije. Imao sam sreću da je na poslednjim godinama fakulteta sve bilo odlično, tako da nikada nisam imao finansijskih problema. U to vreme sedlarska profesija je bila skoro gotova. Pošto su u Prištini bila zabranjena zaprežna kola, konji i životinje, više nije bilo potrebe za sedlarima.
Ebru Sulejman: Da li se sećate vašeg dede? Dede Idrisa.
Mahmut Mumđi: Sada, kada pričamo o mom porodičnom stablu (smeje se), ne sećam se svog dede, ali pošto me zanimaju takve stvari, znam da sam sedma generacija svoje porodice. Prema informacijama do kojih sam mogao da dođem, ja sam sedma generacija moje porodice koja je živela u Prištini. Posle mene tu su moja deca, tako da bih mogao da kažem da ovde u Prištini imamo istoriju od osam generacija. Ako moram da budem baš precizan, ne mogu da objasnim, jer nemam nikakve informacije o tome zašto su migrirali ovde. Ima nekoliko priča, ali mogu reći da smo tu već osam generacija.
Ebru Sulejman: Dakle osam generacija ste u Prištini?
Mahmut Mumđi: Da. E sad, moj otac se zove Mehmet, Mehmetov otac je Idris, što je i moje formalno ime. Idrisov otac se takođe zvao Mehmet, a ime Mehmetovog oca je bio Aguš. Posle Aguša, postoji neko po imenu Ahmet. Pa ako ovako porediš, ja sam sedma generacija.
Ebru Sulejman: A majka?
Mahmut Mumđi: I majka potiče iz jedne stare prištinske porodice. U stvari, majka potiče iz jedne mešane porodice. Otac moje majke je u stvari iz Đakovice… gde smo stali? Koa što rekoh, otac moje majke je rodom iz Đakovice, a sa majčine strane [bakine] su iz Prizrena. Gospođa Berđuzan je kao nevesta došla u Prištinu 1907. godine.
Ebru Sulejman: 1907?
Mahmut Mumđi: 1907. U stvari, porodica moje majke je iz Skoplja. Njen otac Sadik, deda Hajrulah, su 1904. godine ili ranije došli iz Skoplja i doselili se ovde u Prištinu.
Ebru Sulejman: Vi ste rođeni 1947. godine, dakle vaše detinjstvo tokom 1950-ih ste proveli u Prištini. Da li se sećate tog vremena? Naselja?
Mahmut Mumđi: Kako da se ne sećam, kako se ne sećam?! Naša kuća je bila u jednom starom naselju u Prištini, naselje se zvalo Yeni Meytepler [Nove škole], jer je ulica bila blizu stare škole “Vuk Karadžić”. Čak su tu ulicu nazivali naselje Kanlilar. I upravo ispred kuće porodice Kanlilar je bio jedan veliki prostor.
Ebru Sulejman: Koja kuća je kuća porodice Kanlilar?
Mahmut Mumđi: Prekoputa nas, ispod kuće Sune. Tu je bio jedan veliki prostor koji su nazivali “Narka”. Deca celog naselja su se tu okupljala. U celoj ulici nije bilo nijednog stranca. Svi su bili Prištevci turskog porekla. Bila je samo jedna srpska porodica iz Crne Gore. Sećam se toga kao danas, kada uđete u našu ulicu posle gde su škole, nastavite da hodate, sa desne strane, prva kuća pripada Abdurahmanu i njegovom bratu. Obojica su bili obućari. Onda su oko ’50-ih, ’56-’57. emigrirali u Tursku. Njihov komšija je bio Kemal Šaban, koji je takođe bio jedan od poslednjih direktora turske osnovne škole “Meto Bajraktari”, jedan od poslednjih direktora… Kemal Šaban je imao i dva brata. Jedan od njih je bio naš pesnik Naim, preminuo je, pisao je pesme za decu. A tu je bio i Ahmet, njegov drugi brat.
Posle ovih kuća ostala je porodica koja je došla iz Janjeva i ovde se preselila, porodica Biklić, čika Hasim. Iznad njih je bila gospođa Đuzade. Gospođa Đuzade je rano ostala udovica, imala je dve ćerke, Hatidžu i Hamdiju. Mnogi od ovih ljudi više nisu živi, preminuli su. Samo jedna ćerka gospođe Đuzade je i dalje živa, Hamdija, živi u Prištini, ali ne u istom naselju. Iznad njih je bio gospodin Šemsi i gospođa Šukrie koji su živeli zajedno. Njihova deca bili su Faruk, Đeljalj i Suvej. Suvej je nekada bio farmaceut, i on je preminuo. Đeljalj i Faruk su i dalje u Prištini, ali ne u svom starom domu, već su se preselili negde drugde. Posle njih je bio stric gospodina Šemsija, Ahmet. Ahmet je imao četvoro dece, sinova. Jedan od njih je poginuo u ratu, u stvari bio je ratni heroj…
Ebru Sulejman: U kom ratu?
Mahmut Mumđi: U Drugom svetskom ratu, dok se borio kao partizan, zaklan je 1943. Zvao se Zejnel. Njegova druga braća, Kemal, nekada je bio stolar. Takođe još jedan brat Bedri, nekada je bio i stolar, takođe je bio i Šerafedin. Šerafedin je onaj koga sam ranije spomenuo, onaj koji radi kao službenik u gradskoj većnici, koji je pronašao moje zvanično ime. Iznad nas je živeo čika Faik. Bio je i obućar, emigrirao je u Tursku. Posle njih je bio dom porodice Mačkalar. U porodici Mačkalar bile su gospođa Đemilje i gospođa Vezire. Dve sestre, jedna živi na prvom spratu, druga na drugom spratu. Imali su staru i veliku kuću, u turskom otomanskom stilu.
Ebru Sulejman: Da li je u to vreme naselje bilo takvo? Sa tim starim kućama?
Mahmut Mumđi: Tako, takve su sve bile.
Ebru Sulejman: Gde je “Elena Đika” sad tu blizu…
Mahmut Mumđi: Kuća Kođadiš…
Ebru Sulejman: Dakle izgledale su kao kuća Kođadiša?
Mahmut Mumđi: Malo manje, ne toliko velike, ali bilo je kuća koje su ličile na nju. U toj našoj ulici su ostale samo dve takve stare kuće. Jedna je kuća tetke Đuzade, njen unuk Pljeorat živi tu. A na kraju ulice je Šaćirova kuća, kuća pokojnog Šaćira Tojgara, bila je njegova majka gospođa Ćamile. Šačirova žena i deca i dalje žive tamo. Danas Emel, Abdulrahman i Erđan i dalje žive tamo.
Oni su bili na desnoj strani ulice. Ako opet idete u istom pravcu, sa leve strane, prva kuća je bila kuća porodice Tanik. Bila su tu dva brata, zanatlija Halit i njegov brat koji je radio kao obućar. Imali su obućarsku radnju. Ispod njih je bila Zaimova kuća. Oni i dalje žive tamo, nisu se selili, njihova stara kuća je imala zaista veliku baštu, i bilo je zaista zanimljivo, ali su nažalost kuću srušili i napravili novu. Tu su nekada živeli čika Fetah i Ferat.
Ebru Sulejman: Šta je bilo interesantno u vezi te kuće, arhitektura?
Mahmut Mumđi: Što se tiče arhitekture, posebno se sećam kada smo bili mali, išli smo tamo kao deca i bilo je jako interesantnih ukrasa na plafonu, ali kakva šteta što sada toga nema, sve je nestalo… Ispod njih je bila kuća gospodina Hajrulaha, on je bio čovek vere, hafiz Hajrulah. Bio je mirne prirode. Imao je i dva sina, Ismaila i Ibrahima. Obojica su preminuli. Ima jednog unuka Vedata, kuća im je i dalje [tu], ali žive u Turskoj. Dolazili su i odlazili, ali su u poslednje vreme prestali da posećuju svoju kuću.
Ebru Sulejman: Detinjstvo ste proveli u ovom naselju?
Mahmut Mumđi: U ovom naselju. Imao sam mnogih drugova ovde. Ako počnemo odozgo, prvo su bili janjevci Atif, Edip, Erdem, Mažar, Isak. Svi su oni bili iz iste kuće. Onda je iznad njih u našoj ulici živela albanska porodica Vrševci. Skender Vrševci, u stvari, i dalje žive tamo, a i naselili su se tako rano da smo samo turski pričali jedni s drugima. Čak i danas (smeje se) još uvek pričamo turski, samo nas dvojica se nismo odselili odavde. Tu su i komšije Skender, Nozan koji tamo živi, unuci strica Ališa.
Iznad svih njih, u naselju Kanlilar koje sam pomenuo, živele su dve porodice. Porodica Binče, neki od njih i dalje žive tamo. Kemalj, Umran i Iskender. I imali su još dve sestre Masume i Suzan, trenutno žive u Danskoj. Kemalj je bio moj drug u školi. Tako… Ove koje sam pomenuo iz Janjeva, svi su se preselili u Tursku. Bio je tu ujak Haki, Mažarov deda, on je takođe bio moj drug iz razreda.
Ebru Sulejman: Kojih godina su oni otišli?
Mahmut Mumđi: Oni [su otišli] 1956. Emigracija je počela ‘55. godine, od ‘55. godine, emigracija prema Turskoj je počela ‘55, ‘56, ‘57. godine, ove tri godine su bile najintenzivnije. Vrlo je interesantno, imam sliku iz osnovne škole gde je oko 40 učenika. Samo 12 od tih 40 učenika je ostalo ovde, svi ostali su emigrirali u Tursku.
Ebru Sulejman: Koje godine ste krenuli u školu?
Mahmut Mumđi: U školi sam krenuo 1954. godine.
Ebru Sulejman: Dakle, ‘54. godine, u razredu je bilo 40 učenika.
Mahmut Mumđi: Više od 40 učenika. Prvi razred je bio ’54-‘55. godine. ‘54. godine nas je bilo preko 40, možda 42, ali ‘55. godine, nakon emigracije, u drugom razredu, broj je bio možda prepolovljen. Ne mogu da se setim koliko njih, ali sećam se većine onih koji su ovde ostali. Upisao sam se u osnovnu školu “Meto Bajraktari”, koja je upravo bila otvorena. A u našem odeljenju nije bilo 40, već preko 40 učenika. Moj prvi učitelj se zvao Ismail Sićan ili Aksoj, imao je dva prezimena, ali je više koristio Sićan. Onda su jednog dana naši učitelji napravili spisak gde ko živi. Po tom spisku podelili su nam razred na dve polovine, i neke od nas su preselili u “Vuk Karadžić”.
Ebru Sulejman: Dakle, vi ste započeli školu u “Meto Bajraktari” i nastavili u “Vuku Karadžiću”?
Mahmut Mumđi: Da, da. Tu sam nastavio, tamo sam završio prvi razred. Za drugi razred otvorili su odeljenje u gimnaziji, u gimnaziji koja se danas zove “Sami Frašeri”, tada se zvala “Miladin Popović”. Mi koji smo bili osnovci, tu smo završili drugi razred. Te godine smo imali dva učitelja. Prvo Naima Šabana, on je zatim otišao na odsluženje vojnog roka, a zamenila ga je gospođa Behiđe. Pa su nam opet u trećem razredu promenili školu. Išli smo u staru tehničku školu, koju smo zvali Lovac, bila je ispred Internata. Danas je to zgrada arhive opštine. I ta zgrada je ostala od Osmanlija.
Ebru Sulejman: Ona bela zgrada arhive, gde je danas Tehnička škola?
Mahmut Mumđi: Da, zgrada arhiva tamo. Ime škole je bilo “Miladin Popović”, i ja sam tamo završio treći i četvrti razred. Naša učiteljica je bila učiteljica Mubera, ona je bila iz Mitrovice, ali njen muž je bio političar, pa su morali da se presele u Prištinu i tako nam je ona postala učiteljica. Onda smo se ponovo preselili u “Meto Bajraktar” i tamo sam završio peti, šesti, sedmi i osmi razred, a onda sam krenuo u srednju školu. Posle srednje škole, otišao sam na fakultet.
Ebru Sulejman: Što se tiče migracija koje su počele ‘55, tokom ‘55-‘56, zašto su se ljudi u tako velikom broju iseljavali odavde?
Mahmut Mumđi: Bili smo tako mladi, pa nismo mogli tačno da razumemo zašto. Samo smo to predvideli, ove porodice nema, možda će i ovi otići. Ali kada smo posle nekog uzrasta stekli svest, sigurno mogu reći da je razlog bio pritisak. Bio je slučajeva za koje su svi dobro znali i koji su mnogima zagorčali živote. Govorili su da navodno neke porodice u kući kriju oružje i silom su upadali u kuće porodica da bi navodno pokupili oružje. Naši ljudi su tu mnogo propatili. Uz sve batine, novac, nisu mogli da podnesu ovaj pritisak, tako da su, drugim rečima, bili primorani da se isele. Pitali su: “Zašto Turska?” Jer ih niko drugi nije prihvatao, u to vreme ljudi koji su migrirali nisu bili samo Turci, bilo je i albanskih porodica, ali Turska je prihvatala sve. Evo, evo, prema nekim podacima, navodno je postojao sporazum između Jugoslavije i Turske, na osnovu ovog sporazuma Turska je prihvatila sve imigrante. Skoro su bili prisiljeni da emigriraju, ljudi su prodavali sve svoje stvari ili su napuštali svoje domove i iseljavali se bez igde ičega.
Ebru Sulejman: Većina porodica je imala njive i stvari, ali je sve to uzela država.
Mahmut Mumđi: Da, sve je oduzela država i to je neki pritisak. Oni su nasilno prekinuli njihov način života, na primer, feredža je u to vreme bila tradicija i zabranili su da se nosi. U školama je vršen pritisak na veru, da bi se ljudi udaljili od vere, džamije su ili pretvarane u tržne centre ili su se rušile.
Ebru Sulejman: Tada, početkom ’50-ih, kako su se ljudi oblačili? Da li su nosili feredžu?
Mahmut Mumđi: Bogami, koliko se ja sećam, do ‘51 – ‘52. godine gospođe u Prištini su hodale u feredži. Iako je bilo retko, mogle su se videti žene bez feredže, one koje su ga nosile bile su obično meštanke. Onda je ‘51, ‘52. feredža bila zabranjena, bilo je zabranjeno nošenje. Feredža je bila zabranjena, ali su oni koji su želeli mogli da nose samo maramu na glavi. Onda, kada polako sagledamo stanje u školama, sada možemo razumeti neke pritiske kojih ranije nismo bili svesni. Recimo, pored ostalih časova, srpski jezik smo imali kao obavezan čas, skoro svaki dan u nedelji, najmanje tri časa. Takođe, ako ste imali lošu ocenu iz srpskog, bilo je obavezno da ponavljate. Izgubili biste godinu samo zato što niste znali srpski.
Ebru Sulejman: Dakle, nastava se obično održavala na turskom, ali je srpski bio dodatni.
Mahmut Mumđi: U osnovnoj školi smo imali samo jedan čas srpskog jezika. Ostali su bili na turskom. To je bilo zato što ste imali samo jednog nastavnika, ali smo često držali nastavu na srpskom jer navodno nije bilo dovoljno osoblja za nastavu na turskom. Recimo, hemija, fizika, likovno, u to vreme smo imali čas “lepog pisanja”, te časove su nam predavali i nastavnici srpskog.
Ebru Sulejman: Kada ste bili dete, sigurno ste izlazili napolje da se igrate. Sećate li se tih vremena?
Mahmut Mumđi: Naravno, nema dece koja se nisu igrala na ulici (smeši se), igrali smo se oko našeg naselja sa decom, igrali smo se različitih igara. Igrali smo se žmurke (smeši se), igrali smo se igre koja se zvala “fanta” sa klikerima, ili smo nekad upotrebljavali i orahe za tu igru. Onda je bila i jedna igra koja se zvala “pet kamenčića”, iskopali bismo rupu i bacali kamenje u tu rupu iz daljine, onaj ko je mogao da baci sve kamenje u rupu bi bio pobednik. Bila je i igra koja se zvala derecik [turski – rečica], mi smo to igrali. Palili smo karbid posebnih dana kao što je Bajram ili Ramazan. Iskopali bismo rupu u Narki, što sam ranije pomenuo. Tamo bismo postavili limenku i napunili je karbidom kako bi se čuo zvuk kada bi eksplodirao…
Ebru Sulejman: Šta je karbid?
Mahmut Mumđi: Karbid je barut, dakle nešto kao barut samo rafinirano. Tako smo to zvali, eksplozija karbida. U to vreme često smo izlazili sa decom iz komšiluka i šetali okolo. Išli smo u Taukbahče, u Grmiju. Pre Taukbahčea je bilo jedno mesto koje se zvalo Strelište, mesto streljanja. Tu je neko vreme bilo i mesto gde su građani dolazili na teferič (piknik), često su izlazili tu na poljanu. Tada smo u Prištini imali četiri mesta za piknik, ta poljana, onda pod dva Taukbahče, pod tri Grmija i četvrto, ono što je danas poznato kao Dragodan, to smo zvali romski vinogradi, i tu su porodice dolazile na piknik.
Ebru Sulejman: Šta ste radili na teferiču?
Mahmut Mumđi: Teferič je kao današnji piknik, dakle kao piknik. Spremala su se jela, jela koja si mogao da poneseš sa sobom, pio se čaj, kafa.
Ebru Sulejman: Tada se čaj pio iz samovara zar ne?
Mahmut Mumđi: Iz samovara, čak smo palili i vatru. Koliko se sećam, čaj se pio u svakoj kući, najmanje jednom u toku dana. Nekad i kada su dolazili gosti, ali obično se pilo jednom dnevno, to da. U tom naselju je svaka kuća imala veliko dvorište. U tim dvorištima se sadilo cveće i razno drveće. Onda među njima se pravio çüşk, tu smo sedeli, tu smo uživali (smeši se).
Ebru Sulejman: Çüşk u dvorištu?
Mahmut Mumđi: Sredilo bi se, od drveća, tu smo sedeli, u sredini dvorišta ili na nekom drugom delu, ali nijedna kuća nije bila bez bašte, bez cveća.
Ebru Sulejman: Dakle, grad je pre bio mnogo lepši.
Mahmut Mumđi: Sad ako izbrojimo, u našoj ulici do škole, do Riječke, bilo je osam kuća na drugoj strani, deset {broji}, nekada je bilo 18 kuća, danas, ako opet odemo da izbrojimo kuće, bilo bi ih više od 30. Tako da su svi imali velike bašte, gde si mogao da uživaš u udobnosti. I kuće su bile velike, nije bilo malih kuća.
Ebru Sulejman: Nakon što ste završili osnovnu školu, upisali ste gimnaziju?
Mahmut Mumđi: Nakon osnovne škole sam se upisao u gimnaziji.
Ebru Sulejman: Gde ste nastavili gimnaziju?
Mahmut Mumđi: U Prištini.
Ebru Sulejman: Ali koju gimnaziju?
Mahmut Mumđi: Sad se ta gimnazija zove “Sami Frašeri”, tu sam išao. Tada je bila “Miladin Popović”, onda su joj promenili ime, umesto “Miladin Popović” bila je “Ivo Lola Ribar”. I poslednje ime “Sami Frašeri”.
Ebru Sulejman: Tokom celog ovog vremena išli ste u gimnaziju i pomagali ocu u radnji?
Mahmut Mumđi: Da, sve dok nisam završio gimnaziju, radio sam kao pomoćnik u očevoj radnji.
Ebru Sulejman: Gde je bila radnja vašeg oca?
Mahmut Mumđi: U Staroj čaršiji.
Ebru Sulejman: U Zatvorenoj čaršiji [Kapali Carsia] kod Divan Joli?
Mahmut Mumđi: Ja nisam dođiveo Zatvorenu čaršiju jer su je srušili ‘46-‘47. Ali ima podataka da je bila odmah ispod Čaršijske džamije.
Ebru Sulejman: Bila je ispod Čaršijske džamije?
Mahmut Mumđi: Kada ideš prema Divan Jolu, tu je jedan prostor. Bile su tri ulice {opisuje rukama} Zatvorene čaršije. I na kraju te Zatvorene čaršije je bio jedan šadrvan, iza šadrvana još tri ulice koje su išle prema severu, i tu su bile sve zanatske radnje.
Ebru Sulejman: Taj šadrvan sigurno više ne postoji?
Mahmut Mumđi: Ne, ne, ne. Ovaj šadrvan je nekada bio veoma blizu spomenika na glavnom trgu. Mislim da su ostaci šadrvana tu bili do 1960. godine. Zatim su postojali pejzažni projekti. Zbog toga je čaršija srušena, a od starih spomenika nije ostalo ni traga. Prema nekim podacima, u Staroj čaršiji u Prištini nekada je bilo više od 200 zanatskih radnji. Svi su imali određene lokacije, na primer, bila je kovačka čaršija, sedlarska ili krojačka čaršija. Svi su imali određene lokacije.
Ebru Sulejman: Gde su oni bili, na primer? Krojači?
Mahmut Mumđi: Krojači… sad kad se iz Čaršije ide prema severu prvom ulicom, nekada su bili sedlari i obućari. Osim ovih zanimanja, u drugoj ulici su bili uglavnom krojači. A u trećoj ulici je bila prodavnica “Uzor”. Ta ulica je bila ulica užara, tamo su bile užarske radnje.
Ebru Sulejman: A radnja vašeg oca koju ste pomenuli, gde se nalazila unutar Stare čaršije?
Mahmut Mumđi: U Staroj čaršiji sam provodio vreme kao dete, tako da sam bio pomoćnik, to su mesto takođe zvali ulica Stare čaršije, sećam se vlasnika svake radnje. Sada je…
Ebru Sulejman: A gde je sada to?
Mahmut Mumđi: Jedino što je ostalo od Stare čaršije su prodavnice ispod zgrade Kosovskog parlamenta i Zavoda za socijalno osiguranje. Sada je prva radnja nakita, druga je valjda advokatska, pa je tu kafana, valjda je vodi Bariš iz Belukbašove porodice. Postoji samo jedna obućarska radnja koja se nikada nije promenila, pripada porodici Straja. Preminuo je poslednji vlasnik Irfan, sada je izdat nekome ko nastavlja sa istom profesijom.
Ebru Sulejman: Dakle, od Stare čaršije samo je to ostalo…
Mahmut Mumđi: Od Stare čaršije samo je ta radnja ostala. S druge strane od početka Divan Jola skoro su sve radnje tu, samo što su se promenili vlasnici i zanati. Preko puta ovih radnji je bio jedan han, zvali su ga Bitli Han [Han vaški]. Blizu ulice Bitli bio je i Bitli šadrvan. Veliki deo Čaršije je tu uzimao vodu. Ili tu ili iz šadrvana blizu Čaršijske džamije. Stari šadrvan je i dalje tu.
Ebru Sulejman: Da li se sećate tog hana?
Mahmut Mumđi: Sećam se, sećam se. Taj han je srušen 1956. godine. Umesto njega izgradili su onaj objekat gde je sad zgrada “ProCredit” banke.
Ebru Sulejman: Deda mi je pričao o tome, taj han je bio od njegovog oca, tu je radio.
Mahmut Mumđi: Da, moguće je. Sećam se kad je tu bio han, takođe, sećam se da je bio jedan ulaz u han iz ulice Bitli {opisuje rukama}, lučna vrata, ulaz je bio tu, i imao je jedan veliki prostor za kola, ljudi su tu dolazili nedeljom sa svojim vozilima. Bio je na dva sprata, bilo je soba gore, i donji spratovi su se koristili kao depo.
Od hana do ulice Divan Joli, nekada je bio bačvar, zanatlija koji pravi burad. Takođe, imali smo druga iz škole Ibrahima, zvali smo ga Kataroz, tamo je bila njihova radnja. Pored njih je bila ćevabdžinica. Od stare čaršijske ulice koja se spuštala do haljinarske ulice, nekada je bila sinagoga, pa su u Čaršiji, pored Turaka i Albanaca, prodavnice imali i Jevreji. U to vreme bilo je dvoje jorgandžija, jedan časovničar i dva krojača kojih se sećam. Karakušević i Nasko su bili jevrejski časovničari. Postojala je i porodica Pirličević, oni su bili krojači. To su bile zanatlije iz Stare čaršije.
Ebru Sulejman: Gde je tačno bila sinagoga?
Mahmut Mumđi: Eh, sad sinagoga, ona se nalazila pored najvećeg ulaza u Parlament. Nakon što je taj prostor srušen, sinagogu su premestili. Sinagoga je i danas ostala, premestili su je kod Emindžikove kuće, pored Etnološkog muzeja.
Ebru Sulejman: Što se tiče jevrejskih porodica, oni su otišli?
Mahmut Mumđi: Čuo sam da su tokom Drugog svetskog rata ovde živele jevrejske porodice. Zaštitili su ih meštani. Neke od njih su nemački okupatori odveli u koncentracione logore. Zatim, nakon uspostavljanja izraelske države, oni su polako počeli da se iseljavaju. Sećam se da je iznad Taukbahčea bilo jevrejsko groblje. Nije bilo daleko od našeg komšiluka, pa smo često odlazili tamo. Ne sećam se tačnog broja, ali bilo je deset, dvanaest grobova kao grobnica. Odlazili bismo tamo (smeši se), ležali pored grobova, skidali se i sunčali. Bilo je jevrejskih simbola i hebrejskih zapisa, ali nisam siguran da li su i dalje ostali ili ne. Čuo sam da još ima tri-četiri groba i da su ih stavili pod zaštitu {objašnjava rukama}, ali nisam video.
Ebru Sulejman: Ovo mesto koje zovu Bokserski klub, šta je tu bilo pre?
Mahmut Mumđi: Zgrada je građena u srpskom periodu, u periodu srpsko-hrvatske kraljevine. Napravljen je kao sportski klub. Napravljen je za bavljenje raznim sportovima, kao sportski klub. Takođe, posle rata, vlasnik rezidencije Sokol je bio Bokserski klub Priština, tamo su nastavili svoje vežbe. Takođe, Priština je postigla najbolje rezultate u boksu. Sećam se da je postojao klub Radnički, čiji su bokseri više puta osvajali šampionate dok smo živeli u Jugoslaviji. Bilo je tu uspešnih boksera iz centra grada. Na primer, Mehmet Alji Turbedar, Ibuš Ćolak. Bio je Birkljač u boksu teške kategorije, niko nije mogao da ga pobedi, bio je zaista uspešan.
Ebru Sulejman: Interesantno, dakle, boks je bio prištinski sport.
Mahmut Mumđi: Najbolji rezultati koje je Priština imala u sportu bili su iz boksa. Do ’50-ih, ’60-ih, ’70-ih bilo je uspešno, pa je od ’80-ih godina bio period nazadovanja. Tada je, ’80-ih, osnovan prvi rvački klub. Takođe, napravili su veliki napredak, čak je i taj prištinski rvački klub imao svetskog prvaka u slobodnom rvanju. Imali smo i šampiona Mediterana. O svemu tome znam jer sam bio jedan od odbornika kada je klub osnovan. Čak sam bio raspoređen na mesto predsednika na dva perioda. Zato smo imali tako sjajne rezultate.
Ebru Sulejman: Da li ste se i vi time bavili?
Mahmut Mumđi: Ne rvanjem, samo administracijom (smeje se), nisam aktivan u sportu, nemam telo sportiste.