Drugi Deo
Anita Susuri: Spomenuli ste pijačni dan. Možete li da opišete atmosferu iz tog perioda?
Haljit Gaši: Sad moram da se vratim unazad (smeje se). Bilo je zabavno, bilo je zabavno, bilo je živahno, ljudi su kupovali namirnice, proizvođači i trgovci. Proizvođači su bili uglavnom oni koji su donosili svoje produkte iz sela kao što su Bandulić, Glogovac, Slovinje, Smoluša. Nikada nisu ništa vraćali, sve su prodali.
Anita Susuri: Šta su prodavali?
Haljit Gaši: Pa, povrće, mleko i mlečne proizvode. Svi mlečni proizvodi su prodavani…
Anita Susuri: Da li je bilo i plastike?
Haljit Gaši: Proizvodi od plastike su janjevački. One su bile pravljene za prodaju, ali se nisu prodavale na pijaci, već u drugim gradovima. Kad god se organizovao vašar, kako su se nekada zvali, uvek ste imali deset-petnaest preduzeća iz Janjeva, kad god u bivšoj Jugoslaviji.
Ne samo na Kosovu, već svuda u bivšoj Jugoslaviji. Na primer, ja sam služio vojsku na jednom jugoslovenskom ostrvu, zvalo se Vis, u Hrvatskoj je. I tamo ste imali janjevske Albance, mislim janjevske Hrvate. Ostrvo na koje turisti nisu smeli… ali čak i na najdaljoj tački Jugoslavije mogli ste da nađete Janjevce. Ali oni su nas snabdevali mlečnim proizvodima, povrćem i voćem, zapravo ne, ne voćem, imali smo voće. Ali, povrće ovde nije raslo zbog vode, nedostatka vode i zemlje iz kamenoloma. Snabdevali smo se povrćem iz okolnih sela.
Anita Susuri: Ko je uglavnom posećivao kafiće?
Haljit Gaši: Pa, Hrvati. Oni koji su sebe nazivali Hrvatima. Bilo je malo Albanaca, malo Albanaca. Dve čajdžinice su pripadale Albancima, ne u centru gde ste vi bili. Sve su pripadale Hrvatima. Ona u koju ste vi otišli se zvala Baščaršija čak i pre. Onaj koji ju je kupio, Albanac, zadržao je isto ime, nije promenio ime kafića. Ostali su promenili imena, ali taj je jedini… Ne sećam se kad se taj kafić otvorio.
Anita Susuri: Taj kafić, Baščaršije, da li se sećate, da li je bio tamo kada ste bili mali?
Haljit Gaši: Da, da, rekao sam vam. Bio je malo drugačiji, bio je renoviran, poslednji kupac ga je malo renovirao, ali ne sećam se kad je izgrađen, tako ga se oduvek sećam, kao kafić. Ja imam 53 godine, tako da taj kafić postoji više od pola veka.
Anita Susuri: Možete li da nam ga opišete jer smo čuli da su ljudi tamo pevali, pili, jeli?
Haljit Gaši: Rekao sam vam da je Janjevo poznato kao mesto u kojem nije bilo međunacionalnih sukoba 800 godina, iako danas uđete u kafić i čujete da jedna osoba priča turski, druga albanski, romski, drugi hrvatski, a vi ne znate ko je Albanac, ko Hrvat, ko sebe naziva Turcima ili Romima.
U Janjevu je bilo noćnog života. Rekao sam vam da nisam bio deo noćnog života, ali moj ujak je živeo dalje od moje kuće, pa sam prolazio pored centra na putu do njegove kuće. U tom malom centru bilo je oko dvanaest, trinaest kafića. Dvanaest, trinaest kafića punih ljudi, uvek su bili krcati, a noćni život je trajao do kasno u noć, do jutra.
Pogotovo kada su bili praznici, Uskrs i Sveti Đorđe. Sveti Đorđe Romski, oni su zapravo održavali zabavu. Počeli su da puštaju muziku i ostalo dan pre Svetog Đorđa. Sada nema takvih proslava.
Anita Susuri: Šta je sa kafićem ispred Baščaršije, da li je bio otvoren kada ste bili mlađi, da li se sećate?
Haljit Gaši: Da, ispred Baščaršije…
Anita Susuri: Da, 1928.
Haljit Gaši: Piše 28, ali taj kafić je imao pevače, imao je živu muziku. Nikada nisam ulazio, ali sam to viđao noću spolja, posebno za vreme proslave hrvatskih praznika. Bila je živa muzika i stvoreno je odlično raspoloženje, bilo je… i imali su veliki prihod od tih mesta. Kao što sam vam rekao, Janjevci su devet meseci zarađivali van Janjeva, ali su za tri meseca sve potrošili u Janjevu. Ta tri meseca koja nisu mogli da rade tokom zime proveli su u Janjevu. Imali su mnogo, sve kafane u Janjevu su imale mnogo posla.
Anita Susuri: Šta se još dešavalo tokom srednje škole? Kako se vaš život nastavio nakon toga?
Haljit Gaši: Za mene je, nažalost, od srednje škole do završetka fakulteta bio veoma težak period za mene, izuzetno težak. Osnovnu školu sam završio 1981. godine, a kada sam bio u osmom razredu, u aprilu i martu, martu i aprilu su se dešavale demonstracije ‘81, bila je to izuzetno teška situacija. Onda smo išli u školu u jedno srpsko selo. Čak i ‘83. kada smo išli u Lipljan, morali smo da prođemo tri srpska sela, koja nisu imala pozitivan stav prema nama, nisu. Nismo imali nikakvih sukoba, ali nikada nismo bili prijatni jedno s drugim. Svaki put kad sam izlazio iz Janjeva, pa kad sam završio školu i fakultet, mama, neka počiva u miru, uvek sam je zaticao na vratima kako me čeka, misleći da mi se možda nešto desilo pošto sam morao da prođem pored ova tri sela. Bio je to veoma težak period za ljude iz Janjeva, Aklapa i teqe.Bilo je izuzetno teško.
Anita Susuri: Da li se sećate demonstracija ‘81, da li ste učestvovali?
Haljit Gaši: Da, da, jesam. Organizali smo demonstracije u Janjevu kao mladi ljudi bez potpune svesti o tome šta se dešavalo.
Anita Susuri: Koliko godina ste imali?
Haljit Gaši: Imao sam 15 godina. Sad ne mogu da se hvalim, kažem da sam bio potpuno svestan onoga što sam radio, radio sam to jer smo to morali da uradimo. Pridružio sam se iako nisam mogao da znam uzrok. Sada mogu lako da kažem da sam znao, ali nisam znao uzrok. Ali to je bio datum koji smo zapamtili. Mislim da je bio 4. ili 5. april kada su pokušali da organizuju demonstracije u Janjevu. Policija i organizatori su brzo otkrili. Ne znam ko je organizovao, ali ja sam bio deo toga.
Anita Susuri: Da li su svi učestvovali ili…
Haljit Gaši: Ne, nekoliko, bio je mali broj ljudi. Hrvati nisu marili za to, nisu marili za to.
Anita Susuri: Nakon srednje škole, da li ste nastavili svoje obrazovanje, gde…
Haljit Gaši: Završio sam Pravni fakultet u Prištini. Ali čim bi završili srednju školu, dobijali bismo poziv iz vojske.
Anita Susuri: Kakv je bio taj period?
Haljit Gaši: Vojska je takođe bila izuzetno teška. Nakon demonstracija ‘81 nisu imali… bilo koje nacije koje su živele u bivšoj Jugoslaviji nisu imale pozitivan stav prema nama zbog propagande. Imali su averziju prema nama, a da nas nisu ni poznavali. Nisu nas poznavali, ali su imali averziju prema nama. Kada nekome ništa ne uradite, a on oseća averziju prema vama, to samo pokazuje njihovu slabost, mi nismo imali ništa protiv Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, pa čak ni Srba.
Kroz istoriju su neprestano pokušavali da nas asimiluju. Nemamo osećaj da… nikome nismo dali život, i nemamo pravo da nikome oduzimamo život. Ali bilo je teško. Bio sam mlad i bilo mi je lakše ali za ljude koji su imali 24-25 godina… bio je jedan momak iz Preševa, posle fakulteta je radio u školskoj biblioteci, imao je velikih poteškoća, vodili bi ga na informativne razgovore. . Sa nama to nisu radili, jer smo bili mladi i nismo ništa postigli, ali generalno je bilo teško.
Svi su to prošli, bar tih trinaest meseci koliko smo služili u toj vojsci vodili bi svakog od nas na informativne razgovore koji su bili veoma naporni, bio je izuzetan psihološki pritisak.
Anita Susuri: Da li ste išli na Univerzitet u Prištini?
Haljit Gaši: Da, Priština.
Anita Susuri: Kako vam se tada činila Priština?
Haljit Gaši: Ja, da sam se ikad preselio iz Janjeva, možda bih živeo u Prištini. Ne bih zamenio Janjevo ni sa čim jer je istoija moje porodice čudna. Naši preci su se preselili iz Prištine u Janjevo. Deda mog oca je došao u Janjevo. Njegova žena je bila iz Janjeva, došao je da živi sa njom i ostao je u Janjevu.
Anita Susuri: Zašto je živeo u kući svoje žene?
Haljit Gaši: Bilo ih je devet sestara i nisu imale brata, a roditelji su odlučili da tamo živi jedan od devojčinih muževa. A od svih njihovih muževa, moj predak je bio najležerniji, pa je u Janjevo došao iz Prištine. Sada bih živeo samo u Prištini, nigde drugde. Janjevo… Priština, ovde sam se lepo proveo, a sada već neko vreme radim u Prištini.
Imao sam najbolje trenutke u životu. Najbolje vreme u našem životu je između 20 i 40 godina. To vreme svog života proveo sam u Prištini. Imam veoma lepa sećanja, izvanredna. Na primer, radio sam u Lipljanu jedanaest godina, ali ništa me ne vezuje za Lipljan, apsolutno ništa.
Anita Susuri: Kakva je bila Priština kada ste prvi put otišli tamo?
Haljit Gaši: Priština se puno promenila, nažalost, ne na dobar način…
Anita Susuri: Čega se sećate da se promenilo?
Haljit Gaši: Priština je bila čist grad, ali govoriću o njenoj fizionomiji. Bilo je nekoliko zgrada i nije bilo gužve. Miran grad, generalno miran grad. Đaci iz celog Kosova bi ga učinili živahnim, baš kao i gimnaziju u Lipljanu… Lipljan polako postaje živ grad, ali Priština je živahna zahvaljujući studentima i kulturnom životu.
Mnogo sam išao u pozorište. Uživao sam da idem u pozorište i gledam premijere. Jako smo se trudili da nabavimo karte za premijeru, jer reprize nisu bile toliko interesantne. Za Prištinu me vežu lepe uspomene, bio je miran grad. Voleli su da stvaraju, rade stvari, rade dobre stvari, daju Kosovu, ljudi iz Prištine su imali priliku da daju mnogo Kosovu.
Anita Susuri: Kakav ste utisak imali na tim premijerama? Jer kažu da su se ljudi posebno spremali kada su išli na premijere.
Haljit Gaši: Anita [obraća se osobi koja vodi intervju], teško je sada jer morate da doživite te trenutke i pričate o njima. Vama je lakše. Kada su Sabri Fejzulahu [Sabri Fejzullahu, kosovski pevač] i njegov sin pevali kažem ljudima da treba da se imaju sredstava za snimanje, da se snimi svaka emocija, imate načina da snimite svaku uspomenu. Imali smo teškoće da sačuvamo čak i te slike koje smi napravili. Ali fotografi kažu dosta, ima ih malo… mana, mana moje generacije, kažem generacija, je da nismo pisali, nismo imali… ja nisam pisao dnevnik koji bi osvežio ta sećanja. Jer kad pročitate nešto, setite se, ali nažalost nismo pisali.
Anita Susuri: Da li ste stalno putovali iz Janjeva kao student?
Haljit Gaši: Ne, ne. Putovao sam samo tokom prve godine, posle toga sam živeo tamo. Živeo sam u privatnom stanu godinu dana i u studentskom domu dve godine. Bio je siromašan ali odličan život u studenstkom centru, jako dinamičan život, jako dopadljiv život. Sjajni prijatelji, sjajni. Oni…
Anita Susuri: Šta ste radili sa svojim prijateljima? Da li ste izlazili?
Haljit Gaši: Da, izlazili smo. Kao studenti prava, imali smo prednost da ne moramo puno da čitamo, nismo morali puno da čitamo da bismo završili fakultet. Sad uopšte ne čitaju, ali mi smo učili barem jedan do dva sata dnevno, nismo čitali, učili smo. Stvarno smo učili. Takođe smo puno izlazili, bili smo grupa prijatelja koja je puno izlazila.
Anita Susuri: Koja mesta ste posećivali?
Haljit Gaši: Pa, uglavnom je to bilo nekoliko mesta. Uglavnom smo išli u park Grmija. Bilo je nekoliko mesta, nekoliko kafića, ali smo ih iskoristili, išli smo svaki dan u neki drugi. Arabeska [kafić] je bila poznata…
Anita Susuri: Gde je bila?
Haljit Gaši: Bila je ispred Newborn-a.
Anita Susuri: Pa, da li ste bili oženjeni dok ste bili na fakultetu ili ste počeli da radite? Ispričajte nam nešto o periodu posle univerziteta?
Haljit Gaši: Nakon univerziteta, počeo je pluralizam na Kosovu. Ja sam diplomirao 1990 i onda se uništilo. ‘90-e su se desili štrajkovi 3. septembra i svi zaposleni u društvenim ustanovama i u administraciji su otpušteni. Ljude su otpuštali iz kzadruga; situacija je bila izuzetno teška. Onda sam ja došao. Tih godina sad počeo da ulazim u politiku. Bio sam u Demokratskoj ligi puno godina…
Anita Susuri: Počeli ste odmah nakon univerziteta?
Haljit Gaši: Da, da, odmah nakon univerziteta. I nikada nisam…
Anita Susuri: Kako ste odlučili da uđete u politiku?
Haljit Gaši: Bilo je spontano, nije bilo pripremljeno. Reći ću vam jednu činjenicu o Janjevu. U Janjevu je bilo nekoliko jako obrazovanih ljudi, nažalost malo ih je. Janjevo Stefana Gečova imalo je vrlo malo obrazovanih ljudi. Ja sam jedan od retkih. Sada sam dobro živeo u Prištini i nastavio sam istim putem. Iako sam završio fakultet, nisam mogao da iskoristim znanje koje sam stekao sa pravnog univerziteta, pa sam morao nešto da uradim.
A ovo… Nikada nisam mislio da ću nakon što je moja porodica ulagala u moje obrazovanje 16 godina imati nesigurnu budućnost. Možda je jedina prilika koju sam imao bila da uđem u politiku tog vremena, organizujući pluralni život na Kosovu. A ‘93. godine sam počeo da radim kao sekretar u osnovnoj školi. Radio sam kao sekretar škole do 2000. godine, ali…
Anita Susuri: Vladimir Nazor ili…
Haljit Gaši: Stefan Gečov. Zvao se Vladimir Nazor do ‘90. tada… Janjevo je karakterističan slučaj, karakterističan je iz više razloga. Zove se sui generis, sui generis, poseban slučaj. Iz celog Kosova, Janjevo i Lipljan su jedina mesta gde je čak i osnovna škola bila zabranjena. Učili smo đake u magacinima i… Pokušaću da nabavim kopiju tog CD-a, mislim da jedan nastavnik informacionih tehnologija ima, video koji smo napravili ‘95. Tamo gde su učenici sedeli da prate nastavu, ode smo pretvorili u kancelarije. Moja i direktorska kancelarija su bile u odi tri sa tri metra, imali smo trosed, sto i stolicu i koristili smo ga kao kancelariju.
Ovo je bilo, izvinite, zaboravio sam da pričam pred kamerom, malo sam postao emotivan, podsetili ste me na to vreme. Bilo je potrebno izuzetno zalaganje da se organizuju časovi za učenike. Nismo imali stolove, improvizovali smo stolove. Nisam bio majstor, ali sam radio na nekim stolicama za studente. Nisam ni znao da koristim eksere, ali sam morao da improvizujem i da budem majstor stolova. Pošto sam bio sekretar škole morao sam da se pripremam. Prve godine su sedeli na ciglama i sanducima. Onda smo druge godine, ‘95 napravili neke stolice. Jedan biznismen nam je dao daske, a mi smo improvizovali stolice.
Anita Susuri: Gde su bile te kuće?
Haljit Gaši: U našem naselju, malo dalje.
Anita Susuri: Ulica Saraj, zar ne?
Haljit Gaši: Da, da, u ulici Saraj i Dardaniji, glavnoj ulici. Tada se zvala Nene Tereza, sada se zove Dardanija. Pošto su morali da budu blizu jedni drugima, da ne bismo stavljali učenike svuda, studenti su pravili pauze na ulici jer nisu imali… zgrade nisu bile na istom mestu. Morali smo da imamo pet-šest takvih magacina da ih pretvorimo u učionice. Bilo je teško.
Dokumentarac koji ima nastavnik informacionih tehnologija to veoma dobro odražava. Veoma je pametan, još uvek nije u penziji, dobar je učitelj u Lipljanu, tamo predaje. Sada je uspešan, poslao je svoje učenike na takmičenje u Ameriku, školu u Lipljanu Hajrit Rašiti [Hajrit Rashiti]. Ali on ima taj neverovatan dokumentarac koji je i istorija i dokumentarac.
Postoji još jedna činjenica, priča se da postoje neki dokumenti koji govore da je prva albanska škola otvorena u Janjevu, u okviru janjevske crkve. Po franjevačkom naređenju škola je otvorena, imala je 13 učenika koji su 1625. godine učili albanski. Niko se iz Akademije nauka i umetnosti Albanije nije oglasio da to negira…
Anita Susuri: Da li je to zgrada blizu crkve, ili je bilo nešto drugo?
Haljit Gaši: Sada ne mogu da vam kažem da li je to bila ta zgrada ili neka druga zgrada, jer je tačno da je ta zgrada korišćena kao škola posle Drugog svetskog rata. Moje starije sestre su završile dva-tri razreda u toj zgradi, onda je podignuta ova stara zgrada, ona koja je srušena i prepuštena na milost i nemilost. Nova je izgrađena kasnije.
Anita Susuri: Zašto se desila ta promena?
Haljit Gaši: Zbog velikog broja učenika. Stara škola nije imala sanitarne čvorove unutra, samo spolja, a tada su Janjevci davali pet odsto prihoda porodice od ‘81. do ‘89. godine za izgradnju škole. Ulagali su u to, davali doprinos u izgradnji škole. I ova nova školska zgrada je doprinos Janjevaca, a ne države. Ali svi smo dali pet odsto prihoda naše porodice za novu školsku zgradu…
Anita Susuri: U vreme kada ste vi bili u školi, da li je bilo teško upravljati, mislim, bilo je Albanaca, Hrvata, Roma…
Haljit Gaši: Ne, nažalost radio sam samo u zgradama van škole. Zapravo, radio sam od jula ‘99. do decembra 2000. Ali prve godine nakon rata, prve godine nakon rata Hrvati su bili neodlučni, nisu dolazili u školu. Onda sam 2000. godine, na kraju 2000. godine napustio obrazovanje, više se tome nisam vratio.
Uglavnom sam radio u administrativnim institucijama i ne znam kakav je osećaj imati srpske nastavnike, albanske i hrvatske učenike i albanske i hrvatske učenike u istoj školi. Ne poznajem taj osećaj. Ali svi su išli u istu školu, Hrvati, Romi, Albanci, i oni koji su deklarisani kao Turci. Ali, pohađao sam nastavu u toj školi.
Anita Susuri: Odrasli ste u Janjevu i još uvek živite ovde. Kakvi su odnosi među ljudima? Da li su prijateljski?
Haljit Gaši: Rekao sam da 800 godina živimo zajedno i da nikada nije bilo sukoba. Možda je bilo braće koja su se međusobno ubijala, ali nije bilo etničkih sukoba, nije bilo individualnih ili kolektivnih sukoba. Naravno, deca su imala male i spontane verbalne sukobe, ali u Janjevu nije bilo sukoba poput ubistava među Albancima zbog osvete ili tako nešto. Među Albancima ili bilo kim drugim. U Janjevu je bilo malo ili uopšte nije bilo sukoba. Srećom, još uvek je tako.
Anita Susuri: Kada ste se oženili?
Haljit Gaši: Odavno (smeje se). Oženio sam se ‘93, septembra ‘93.
Anita Susuri: Kakvi su običaji u Janjevu? Proslave ili svadbe?
Haljit Gaši: Rekao sam vam da bi pripreme za svadbe počinjale godinu dana ranije. Na primer, kada sam se udala, pripreme su počele dva-tri meseca ranije. Ne kao drugi, ali… u mojoj kući je bilo muzike svaki dan dve-tri nedelje. Komšije su dolazile od popodneva do kasno u noć, ili rano ujutro, stalno je bila muzika. Pili smo čaj, jeli slatkiše, bila je lepa atmosfera. To je trajalo tri nedelje.
Druga poteškoća za nas, bilo nam je teško jer je gorivo bilo skupo, benzin i nafta su koštali dve-tri marke, a mi to nismo mogli da priuštimo. Kao prosvetni radnici, plaćali smo 50 maraka i litar benzina, tri-četiri marke… Ali ja sam zahvalan svima koji su došli na moje venčanje. Bilo je 30 auta kada sam… Nisam išao sam po ženu, tada nije bilo tako. Pogrešio sam što nisam otišao, trebalo je da prekršim tabu.
Ja i moja žena smo birali jedno drugo. 30 automobila je otišlo po nju u veoma teškom trenutku, a državna zastava je bila na prvom automobilu. Imali su problema sa Srbima ovde zbog zastave, ali na mojoj svadbi, srećom, nije bilo problema.
Anita Susuri: Kako ste upoznali vašu ženu?
Haljit Gaši: Upoznali smo se u Prištini, poznavao sam njenu sestru, ona je studirala u Gnjilanu i slučajno smo se sreli preko prijatelja i tako je počela naša veza.
Anita Susuri: Da li je vaša žena studirala?
Haljit Gaši: Ne, ona nije, ona nije studirala. Završila je srednju školu ‘90, kada je sistem propao. Nije studirala.