Drugi Deo
Eremire Krasnići: Kakve su igre? Pomenuli ste nešto sa… kakve su igre bile? Majkl Džekson, Super Mario…
Edmond Pruthi: Super Mario (smeje se). Imali smo mnogo, mnogo igara. Na primer, radnja u Mitrovici imala je oko 40 video igrica. Najpopularnije igre su bile Autofront, Albanci su je zvali Autron. Imao je automobile, ferari. Glavni lik je imao devojku, i oni bi išli u Majami ili gde god si želeo da ideš. Tu je bio volan i kad bi skrenuo sa staze, protreslo bi te (smeje se). Kao iluzija stvarnosti.
Zatim su bile Operacija Vuk i Operacija Medved, imala je dva imena. Ali ovde su ga naši kupci zvali Kalašnjikov. Bila je to jako velika video igrica, i da bi senzor ili šta god da je od puške funkcionisalo, nije funkcionisalo direktno na ekranu, ali postojalo je ogledalo, tako da se preslikava. Ogledalo bi slalo signal kada bi nekoga hteli da ubiju. Videli biste ekran u ogledalu i pucali biste.
Bilo je veoma popularno. Možda zato što su te stvari bile više popularne tokom 90-ih (smeje se), ali mi smo samo igrali igrice. Postojao je i Mortal Kombat. Mortal Kombat je bio kao Fortnite danas, tada je bio Mortal Kombat. Bila je fudbalska utakmica Kick off, sada je FIFA. Sve ove igre koje sam pomenuo su bile dvodimenzionalne, nema okretanja, sada su 3D.
Eremire Krasnići: Koliko su trajale? Kakvo je to iskustvo bilo?
Edmond Pruthi: Sada bi drugi došli da pokušaju da obore rekord osobe koja je bila prva. U početku je bio Kick off, pa Atletika. Atletika na Olimpijadi. Da baci disk, da skoči, sve, trči, neko je došao… Iljir, sad iza Edi kluba pravi led za kafiće. Rekao je: “Vidi kako mi je prst kriv od igranja igrica ovde”. (smeje se) Ljudi koji su ovde odrasli imaju mnogo različitih uspomena.
Još jedan, momak je došao ovde sa ženom i decom, i oni su bili veoma u, znate, način na koji su razgovarali jedni s drugima. Njegova žena je rekla: “Igrao si se tamo s puškom, ja bih dolazila ovamo sa drugaricama, gledala bih te, a ti me nisi ni primećivao”. (smeje se) Znate, bila je zaljubljena u njega, ali sada su u braku, ona je postigla svoj cilj.
Eremire Krasnići: Zar ovde nije bilo žena? Devojaka?
Edmond Pruthi: Nisu ulazile, samo bi prošetale da vide svoje simpatije kako igraju igrice i ne obraćaju pažnju (smeje se). Ali rekao sam joj: “Dobila si šta si želela, učinila si da mu se dopadneš. Udala si se”.
Eremire Krasnići: Da li je politika imala uticaja na “Edi Club”? Da li su nekad dolazili da vrše pretres ili šta ja znam?
Edmond Pruthi: Ne znam… koliko se sećam, i dobro se sećam jer sam sve vreme bio ovde, kao što sam rekao, to je bio porodični posao. Nismo imali takvo iskustvo. Radili smo u Edi klubu u Prištini i Mitrovici. Radili smo od jutra do večeri. Učenici bi dolazili ovde, izvinjavam se nastavnicima čije bi časove preskočili da bi došli ovde, jer bi to radili. Ali nismo imali nikakvih problema vrednih pomena.
Najveći problem je bio što se udobnost moje porodice i mnogih drugih ljudi destabilizovala u martu ‘99, kada je od ‘98, ne znam da li se sećate, ali bilo je vesti da će se završiti danas, ne, završiće se sutra, bio je Rambuje i tako dalje. Stalno su bile neke vesti. Tada sam imao 23 godine, moj otac, majka i brat su dobili turističke vize za Ameriku, Njujork, ali nisu otputovali… nismo znali šta se dešava, sve je bilo destabilizovano.
17. marta ‘99, moja majka, otac i brat su otišli u Njujork kao turisti. Jer mislim da je 15. marta doneta odluka u Rambujeu, a on je rekao: “Ne znam šta se dešava. Hajmo…”, rekao je, “Ostaćemo tamo mesec dana i vratićemo se”. Ja, Tina, Valentina i Vljora smo bili ovde. Poslodavci “Edi kluba” u Mitrovici i Prištini su i dalje bili ovde i “Nas trojica ćemo preuzeti kontrolu”. Moja najmlađa sestra je tada bila mala, imala je trinaest godina, Vljora: “Ja i Tina ćemo se pobrinuti za radnje”. Tako bi moji roditelji i moj brat mogli da odu u Ameriku na mesec dana…
Eremire Krasnići: Da li ste nekog imali tamo, ili kako?
Edmond Pruthi: Da, moj otac je imao ćerku od sestre od strica tamo, poslala mu je garantno pismo, pa su dobili turističku vizu. Ostali smo ovde i… ali to je samo sreća. Posle nedelju dana počelo je bombardovanje.
Eremire Krasnići: Šta se desilo? Jel su vas izbacili iz kuće, ili šta?
Edmond Pruthi: Bili smo u stanu ovde u Dardaniji. 24. marta ‘99, u šest sati uveče, u osam uveče, počelo je bombardovanje, u 8:04. U šest uveče “Edi klub” je zatvoren u Prištini i razgovarali smo sa Ganijem Džakom, on je bio naš veoma blizak saradnik u Mitrovici. Gani Džaka, Šefki Madžuni, Ferki Madžuni i mnogi… Džema, i mnogi drugi sa kojima smo radili, Besim Nura. Većina njih su bili direktori ili u menadžmentu u Trepči, ali kada su počele nasilne mere početkom 90-ih, kada su svi dobili otkaze, moj otac je sve okupio u “Edi klubu”: “Dođite da radite ovde”, kako bi mogli da prehrane svoje porodice.
Moj otac je zaposlio 13 poslovođa u Mitrovici, evo tri poslovođe koji su radili tokom 90-ih. Radnje su zatvorene, a ja i moje sestre zaglavljeni smo u stanu. Bili smo nespremni jer nismo imali iskustva sa bombardovanjem, sad bismo znali, znate? Počelo je bombardovanje, ostali smo zaglavljeni u stanu. Sledećeg dana… bila je jedna pekara koja se zvala “Arena”, ovde u Kičmi. Otišao sam da kupim hleb i rekao: “Dve vekne hleba”. Rekla je: “Dečko, kad izađeš iz kuće kupiš vreću hleba, a ne samo dve vekne!” Rekao sam: “Zašto? Doći ću sutra da kupim sveže”. Upravo mi je dala kesu hleba. Ovakva torba, rekla mi je koliko košta, dao sam joj pare, ona mi je dala kusur i ja sam je odneo kući. To je bio prvi put da sam kupio toliko hleba.
Eremire Krasnići: Da li su planirali da je zatvore?
Edmond Pruthi: Ne, ali nije bilo bezbedno. Dok sam kupovao hleb, neka vrsta alarma se uključila, alarm, znaš? Nije bilo bezbedno. U stanu smo ostali pet dana, do 29. marta, kada se zgrada ispraznila.
Eremire Krasnići: Da li je neko tražio da odete?
Edmond Pruthi: A?
Eremire Krasnići: Da li su drugi uticali na vas da napustite stan ili kako? Da li vas je neko izbacio?
Edmond Pruthi: Ne, bilo je… Ne mogu reći da su nas izbacili, ali recimo da su nas izbacili. Krenuli smo kolima u Makedoniju. Uzeli smo auto našeg oca, Opel Ascona. Ja, moje dve sestre i još dvoje komšija, i drugi pre nas, u šest ujutro, rano. Sećam se na putu za Makedoniju, u Lipljanu, gde je raskrsnica Janjeva, prošli smo tenkove, kolonu tenkova. Mi smo bili prvi koji su ih prošli.
Onda na granici kada sam razgovarao sa komšijama i slično… ali im je poslednji tenk rekao: “Možete da prođete”. Znate, tada na ulicama nije bilo automobila, bilo je jako mrtvo. Takođe u Kačaniku je bila kamena kuća, ne znam da li još postoji. Tamo su bili vojnici, videli smo ih, vojnici bivše Jugoslavije, i otišli smo na granicu. U osam smo bili na granici Kosova i Makedonije. Naš auto je bio upaljen. Sad ćemo proći granicu, bilo je šest-sedam automobila ispred. Ostali smo u Blacu nedelju dana sa…
Eremire Krasnići: Kakvo je bilo iskustvo u Blacu?
Edmond Pruthi: Sa moje dve sestre. Četiri dana, pardon, tri dana, ali četiri dana ovde na teritoriji Kosova nismo smeli ni da upalimo auto da se zagreje, jer je bilo hladno, početak aprila ‘99. Noću bi bilo hladno, kola su bila od metala, moja sestra je bila mlada, trinaest godina. I…
Eremire Krasnići: Možete malo da odmorite.
Edmond Pruthi: Ostali smo tri dana na Kosovu na granici, nismo mogli da upalimo auto da se zagrejemo jer je noću bilo hladno. Kada bismo upalili auto u dva-tri sata, nadali smo se da obezbeđenje tamo negde spava. Palili bismo grejanje na najmanje tri-četiri minuta. Ali oni bi došli i palicom udarali po haubi, bio je mrak, nismo mogli ni da vidimo, znate? Samo bismo to čuli bam {onomatopeja} i ugasili bismo auto.
Možda je to bila strategija koju su koristili, jer je lakše kontrolisati masu kada je tiha. Bilo je mnogo automobila. Bili smo na granici, ali danju smo mogli da obiđemo kolonu automobila, znate? Sećam se porodice Frenklina Sede, moj prijatelj iz detinjstva, Robert, verovatno je bio 30-40 automobila iza mene, skoro kod Šercena, ili šta god da je, napravljeno od betona. Rekli su da kolona automobila ide do Kačanika. Ne znam, nisam video, ali tako su rekli.
I ono što me je impresioniralo kada su nam dozvolili da uđemo u neutralnu zonu, između Kosova i Makedonije, Blace, to je bilo kao logor. Kada su nas pustili da prođemo, nisu ni tražili našu dokumentaciju na granici, ali… možda ste to radili kada igrate kartama, te crte koje pišete, jedan, dva, tri, četiri i pet, znate? Tako su zapisali koliko je ljudi bilo u autu. Bilo nas je troje. I on rukom {pokazuje rukom}, idi. Išli smo… sad smo ostali u neutralnoj zoni još tri dana, dakle sedam dana ukupno.
Sećam se neutralne zone, reći ću samo jedno. Ljudi koje poznajemo ovde u Prištini, hteo sam da pomenem Mek Beku, Bekima Ljatifija, bio je angažovan u Crvenom krstu ili ne znam gde. Dođe u 2:00 ili 3:00 i vidi me kako spavam u autu, kuca mi na prozor. Pogledao sam ga, Beka, rekao sam mu: “Šta radiš, Beka?” Obojica smo odrasli u Kupusištu, “Hoćeš mleko?” rekao sam: “Ne, hvala!” (smeje se) U toj neutralnoj zoni bilo je mleka, bilo je hleba, ali hleba sa suvim grožđem, ne normalnog hleba. Makni mi ovo suvo grožđe, znaš? (smeje se) Nismo mogli da ga jedemo. Hrane je bilo, ali uglavnom je bilo luksuzne hrane, dajte mi vode, jer mleko… (smeje se)
Eremire Krasnići: To je davao Crveni krst ili kako?
Edmond Pruthi: Ne znam, neka organizacija. Ne znam. Tada je bilo teško, kada smo hteli da dobijemo nešto, kada bi stigla pomoć kamionima iz Makedonije. Logor Blace, ali smo ga prešli kolima. Kada bi naišli kamioni, neki košarkaš bi došao ispred nas i… jer bi ih samo izbacili. Niste mogli da dobijete ništa što vam je trebalo. Keks ili šta god su doneli. A kada je jedan Albanac tu raširio ruke sve je uzeo za sebe (smeh). Rekao sam, brate, sve imaš, miči se, iza tebe su niži ljudi. Bilo je smešnih trenutaka, znate? Dakle, situacija bi bila opuštenija nakon…
Eremire Krasnići: Dakle, Makedonci vam nisu dozvolili da pređete granicu, zato ste bili zaglavljeni u neutralnoj zoni?
Edmond Pruthi: Da da. Bili smo zaglavljeni u neutralnoj zoni jer Makedonija nije prihvatala izbeglice. U isto vreme, neke ambasade su počele da primaju izbeglice da ih odvedu u treće zemlje, dalje od Makedonije. Ali Makedonija nije pravila nikakve dogovore s njima… vesti koje sam slušao u kolima, znate?
Eremire Krasnići: Da li ste mogli da slušate stanice sa neke strane? Radio stanice.
Edmond Pruthi: Da, iz Makedonije. Bio je i radio Haraćina, na albanskom. Devedesetih je radio, bio je jak. Duga antena spolja (smeje se) radila bi veoma dobro. Bio je još jedan momenat, mi smo tamo bili uglavnom Albanci, bilo je neko iz romske zajednice iz Uroševca u kombiju. Ali oni su imali sve za sebe, mi nismo bili spremni. Nahranili bi nas ponekad, dali bi nam hranu.
U jednom trenutku, nikada to neću zaboraviti, došli su iz Ambasade Turske i rekli: “Imamo dogovor sa Vladom Makedonije da 100 automobila može da prođe kroz Makedoniju, Bugarsku i ode u Tursku”. Nikada to neću zaboraviti, svi Albanci i Romi, možda Aškalije, ne znam, govorili bi albanski. Kad su odjednom svi počeli da govore turski. Pomislio sam: “Vau {onomatopeia}, gde sam ja? Šta se promenilo?” Počeli su da pričaju na turskom, pisali bi tablice automobila, imena i prezimena. Pitali su me: “Hoćeš da se potpišeš?” Rekao sam: “Ne, šta bih ja radio u Turskoj?” Rekao sam: “Ići ću u Makedoniju, ako budem imao sreće, pridružiću se porodici. Oni će doći u Skoplje, ili ćemo mi u Njujork, ja ne planiram da idem odavde”. Imali smo normalan život.
A posle… kada su dobili tih 100 potpisa, ja i moja sestra nismo potpisali tu listu. Tada je Vlada Makedonije to ignorisala, poništila je posao. Pa su se vratili, opet su svi postali Albanci (smeje se). Teško je, ali ovo je realnost, desilo se pred mojim očima. Auto nam se pokvario, nije hteo da upali. Opel dizel, normalno je. Albanci to brane da dizel ne košta toliko. Nije startovao, mi smo ga gurali.
Mislio sam da kad uđemo u Makedoniju, da ćemo ga povući drugim autom ili tako nešto do Skoplja. Ako ne možemo da nađemo mesto za spavanje, spavali bismo tamo, znate? Ne postoji drugi način, morate da pronađete način da preživite u najnezamislivijoj situaciji u mom životu. Bio je jedan moj prijatelj, poginuo je ‘99. posle rata u saobraćajnoj nesreći ovde kod Dževdeta Dode, kod Katedrale, Aljbert Caka. Njegova majka je otišla u jednu kuću tamo… bila je u neutralnoj zoni. Našla je brašno i bunar. Dobila je vodu i pravila bi nešto sa brašnom, tamo je bila peć na drva, ona bi napravila, kako ih zovemo? Palačinke, krc krc {onomatopeja} znate? (smeje se)
Stavila bi testo tamo i napravila ih, znate? Malo soli. Brašno, so i voda. I u jednom trenutku, Aljbert je bio veoma dobar momak, rekao je: “Hej…” njegov otac je bio ministar obrazovanja…
Eremire Krasnići: Paralelno, paralelnog sistema?
Edmond Pruthi: Iz paralelnog sistema, bio je prosvetni inspektor. Rekao je… da će preživeti mesec, znate? Ali on mi je bio dobar prijatelj, bili smo zajedno sve vreme. Ja, on i Driljon Šalja, on je imao “Art foto” ovde u Kičmi, sin Naima Šalje. A Aljbert je rekao: “Imaš radnje, imaš dobar život. Moj otac je inspektor i evo nas, isti…” Rekao sam: “I tamo smo bili isti. Pošto smo bili dobri prijatelji, nije važno, bili smo isti.” “Ne…” rekao je, “mislim na finansijske uslove porodice”. Dakle, u tom trenutku nije bilo ni bogatih, ni siromašnih, svi smo bili isti.
Dakle, Aljbertova majka bi nam napravila taj hleb ili ne znam kako da ga nazovem. Prešli smo granicu, gurnuli smo auto nekako. Nikada ranije nisam delio ova iskustva, nikada (smeje se). Imao sam saobraćajnu nesreću ‘97. na raskrsnici bolnice i od tada više nikada nisam vozio, iako nisam bio kriv. A kad smo prešli granicu, bio je momak obučen u belo, mladić, imao je džemper sa pletenicama. Bio je dobro obučen. Imao je lep, veliki mercedes, ne znam model, ali bio je veliki. Rekao je: “Ne startuje?” Rekao sam: “Ne, sačekaću kombi ili nešto da nas odvuče do Skoplja”. Rekao je… otvorio je gepek i izvukao vuču. Rekao je: “Evo, sad ćemo to da uradimo”. Rekao sam: “Ne, neću da vučem ovaj auto”. Auto je izgledao jako skupo…
Eremire Krasnići: S Kosova ili iz Makedonije?
Edmond Pruthi: Iz Makedonije, ali ga nisam poznavao, ali sam kasnije shvatio ko je on. Posle otprilike mesec dana saznao sam ko je on. U toj beloj odeći i svojim autom odvukao je naš opel. Rekao je: “Idemo”. Moja sestra Tina nije htela da vozi jer je rekla: “Nikada to nisam radila, udariću u auto ispred, ne znam kako da to uradim”. Tamo sam prekršio zakletvu da neću voziti, ali do danas više nikada nisam vozio, osim tamo. Od tada nikad nisam vozio, samo sam prekršio zakletvu kada nas je odvukao…
Eremire Krasnići: Nikad više niste vozili?
Edmond Pruthi: Nikad više, nikad. Tog dana sam preuzeo volan do Skoplja. Otišli smo tamo, otišli smo kod automehaničara na ulazu u Skoplje. Nisam imao zapisan broj svoje porodice u Americi, jer nisam znao šta će se dogoditi dok ne stignemo do granice. Gde ćemo ići, šta će se desiti, nisam znao. Mislio sam da će me neko zaustaviti i naći taj američki broj, pobesneti, koji je to broj, znate? Razmišljao sam o svim stvarima. Pa sam naučio napamet taj broj u Prištini, ponavljao sam ga u glavi kada smo išli prema granicu, pa sam ga zapamtio.
Pozvao sam porodicu iz te automehaničarske radnje i oni… znali su da smo dobro, bili smo u Makedoniji. Posle mesec dana otišao sam sa jednim prijateljem iz sela… da, bili smo izbeglice u skopskom selu Studeničan, 18 kilometara od Skoplja. I sa mojim prijateljem koji je preminuo pre mesec dana, Ismetom Alijuom, otišli smo u Saraj, to je naselje u kojem je živelo mnogo Albanaca u Skoplju. I tamo u kafiću vidim tu osobu. Posle mesec dana u Makedoniji video sam tog čoveka kako sedi u kafiću.
Pitao sam Ismeta: “Ko je taj čovek?” Rekao je: “Što pitaš?” Ispričao sam mu priču, rekao sam mu da je odvukao moj auto do Skoplja. Rekao je: “To je Enver Idrizi”. Albanski Žan-Klod Van Dam (smeje se). Možda znate Envera Idrizija, on je poznati karatista, ali ja ga nisam poznavao. Pa sam otišao da razgovaram sa njim, predstavio sam se. Rekao je: “Da, sećam te se”. Onda je Enver Idrizi otvorio klub u Nemačkoj, bili smo u Njujorku. Došao je u Njujork da organizuje veče… ovo se desilo kasnije, imao sam radio, Radio Meljosi, u Njujorku sam pomagao ljudima oko marketinga i svega. Tako da smo se sprijateljili, ali još uvek sam u kontaktu sa Enverom, on je veoma dobar čovek. Barem je to moje iskustvo sa njim.
Eremire Krasnići: Kako ste stigli u Njujork? Da li ste potpisali neku listu, ili kako ste otišli od Skoplja do Njujorka?
Edmond Pruthi: Da, sa IOM–om, International Organization for Migration. Ja i moje sestre smo bili u Studeničanu. Moji roditelji i brat su bili tamo sa IRC-om, Međunarodnim komitetom spasa, koji je pripremao dokumenta za izbeglice. Tako su obavestili IRC i onda smo bili u drugom ili trećem avionu za Ameriku. Otišli smo tamo u maju ‘99.
Želim da napomenem da smo u Studeničanu živeli u kući jednog starca, Osmana Abdulahua, Osmana Džemajlija, on je još uvek živ sa svoja tri sina. Često ih posećujemo, oni nas posećuju, mi… ostali smo mesec i po dana, ali mi je bilo kao deset godina. S njima smo se jako lepo proveli. Zatim je bila Univerzalna sala u Skoplju. Pozvali su nas telefonom u 12:00 popodne i rekli nam da budemo u Univerzalnoj sali u pet, to je bilo kao da idemo u Vučitrn iz Prištine. (smeje se) Išli smo tamo polako.
Otišli smo tamo, neki autobusi su nas odvezli na aerodrom. Nismo se čekirali, otišli smo direktno na pistu. Tamo neka vrata sa žicama, sećam se, popodne. U pet trebalo je da krenemo iz Univerzalne hale, krenuli smo u osam, na aerodrom smo stigli u devet. I to je bio privatan let. Kada smo ušli u autobus, svi su bili Albanci, kada smo ušli u avion, svi su bili Albanci, bilo je to drugačije iskustvo (smeje se). 300 Albanaca u avionu. Ali bilo je dobro, svi smo bili srećni, oni nisu… Nisam mogao da verujem.
Sećam se da su u tom avionu kada su se vrata otvorila bili američki vojnici… tako da kao izbeglice nismo morali da idemo preko aerodroma, ali je postojao put sa vojnicima koji su nam ovako salutirali {pokazuje rukama} i stigli smo do avionskih stepenica. Otišli smo u Njujork, mi… let je bio preko Dablina, Irska. Tu smo stali i odatle otišli u Njujork, pa smo tamo otišli 15…
Eremire Krasnići: Šta ste mislili kada ste otišli tamo? Da li ste želeli da se vratite ili da ostanete u Americi?
Edmond Pruthi: Nismo znali, nismo imali jasnu ideju. Reći ću vam još jednu malu stvar. Tamo u Studeničanu postoje dva kafića. Jedan je bio ADP [Albanska demokratska partija], neki ljudi iz stranke su ostali tamo, ja bih se družio u oba ta kafića jer nisam želeo da pravim raskol kao izbeglica. Videli smo dva kamiona sa crvenim kockama i rekao sam Ismetu, svom prijatelju: “Kakvi su ovo blokovi, Ismete?” On je rekao: “Počeli smo da gradimo kuće na brdu za izbeglice, 10-15 godina, a onda možete da se vratite na Kosovo”.
Dakle, tada nije bilo jasne ideje šta će se dogoditi nakon mesec ili godinu dana, nismo znali. Otišli smo u Ameriku da se nađemo s roditeljima i bratom. Iznajmili smo stan u Bronksu i tamo smo spontano započeli život. Kada se rat završio, vratio sam se 4. avgusta. Vratio sam se jer… počeo sam da radim tamo. Završio sam kurs engleskog na koledžu Merimaunt…
Eremire Krasnići: Da li ste znali engleski?
Edmond Pruthi: A?
Eremire Krasnići: Da li ste govorili engleski? Vaša porodica?
Edmond Pruthi: Da, jesmo. Tina, moj brat koji je imao dvanaest-trinaest godina, i moja najmlađa sestra su znali engleski. Ja sam ga razumeo, ali nisam bio dobar u gramatici, nisam mogao da se izrazim. Išli smo na kurs engleskog na Marimount koledž na Menhetnu. Učitelj je bio Ukrajinac, rekao je da će onaj ko najviše napreduje za dve nedelje dobiti posao na Merimaunt koledžu kao administrator za upis novih učenika.
Dakle, dobio sam posao, jer sam govorio srpski i albanski, nisam bio stidljiv i odlučio sam da učim. Na kraju te dve nedelje bio sam najbolji učenik engleskog u razredu. Radio sam tamo, ali sam se vratio na Kosovo 4. avgusta. Samo ja. Moja porodica je rekla da će se vratiti u septembru. Počeo sam da radim u UNMIK-u, u policijskoj stanici broj 1, tamo kod Bore i Ramiza, u Palati omladine i sporta, sada Adem Jašari. Poznat je kao Boro i Ramiz. Počeo sam da radim kao prevodilac od septembra ‘99. do 26. aprila 2000. godine, kada su mi oni koje je policija ispitivala pretili, i vratio sam se u Ameriku.
Eremire Krasnići: Vratili ste se sa idejom da živite ovde?
Edmond Pruthi: Da. Moji roditelji su se vratili u septembru, moja sestra i brat su krenuli u školu sa idejom da dođu ovde u drugom polugodištu ili tokom leta 2000. Ali tada je postojala neka vrsta anarhične slobode. Sloboda, ne znam kako da kažem, bili smo slobodni, ali nije bilo bezbedno za porodicu, nisi mogao… pa kad zastaneš i razmisliš o svojoj porodici, odlučiš da se vratiš i ostaneš tamo. Iz godine u godinu imate sve više života i svakodnevnih obaveza i navikavate se da živite na drugom mestu.