Prvi deo
Aurelja Kadriu: Možete li da se predstavite i kažete nam neka od vaših najranijih uspomena iz detinjstva, naime porodično poreklo i sve čega se sećate iz detinjstva?
Edita Tahiri: Ja sam Edita Tahiri. Dolazim iz Prizrena. Poznata po svom radu kao političarka, diplomata, pregovarač, kao i jedna od glavnih lidera Pokreta za nezavisnost. U to vreme, Demokratski savez Kosova je bio mirovni pokret za nezavisnost, i moj čitav životni put je bio opredeljenje za nacionalna pitanja, nezavisnost i slobodu Kosova. Ali imala sam periode kada sam se takođe posvetila akademskom životu obrazujući se na Harvardu, zatim doktorat na Johns Hopkinsu i Univerzitetu u Prištini.
Ranije sam takođe bila na masteru na Univerzitetu u Eseksu, a na Univerzitetu u Prištini sam završila studije elektronike. Ostalo, od Harvarda i drugih, vezano je za magistarske i doktorske studije iz političkih nauka. Živim u Prištini od kako sam izabrana za predsednicu Demokratskog saeza, 1991. Pre ovog perioda živela sam u Prizrenu, osim za vreme studija u Prištini i Britaniji, Eseksu.
Aurelja Kadriu: Kakvo je bilo detinjstvo u Prizrenu i porodično poreklo, iz kakve porodice potičete?
Edita Tahiri: Moje detinjstvo je bilo vrlo teško, kao i za celu porodicu, jer ja potičem iz patriotske porodice. Moj otac je bio jedan od glavnih aktivista ilegalnog pokreta poznatog kao Nacionalni demokratski pokret, čiji je cilj bio ujedinjenje Kosova i Albanije. A zbog svog nacionalnog delovanja bio je uhapšen u periodu Rankovića, bio je to veoma težak period, gde su Albanci bili potlačeni i proganjani u težim oblicima zbog zalaganja za prava Albanaca i zalaganja za nacionalno jedinstvo.
Njegovih pet godina boravka u zatvoru – bio je osuđen na devet – je bilo u vreme kad sam se ja tek rodila, kada je on otišao u zatvor ja sam imala jedanaest meseci, kada se vratio imala sam već šest godina, i to porodično stanje u kojem moja majka nije imala mogućnosti da se bavi nama, morala je da radi za egzistenciju porodice, ali i da se brine o ocu u zatvoru. Ja sam to definisala kao zatvoreno detinjstvo, jer smo praktično sve vreme živeli s tragedijom koja nas je zadesila, ali i s ponosom koji smo imali, jer nas je majka neprestano vaspitavala da budemo ponosni kada idemo u školu ili kada smo u društvu.
Jer: “Otac je u zatvoru zbog dobrih stvari, zbog nacionalnog pitanja, i treba da budete ponosni i da se ne osećate loše”, uprkos društveno-političkom kontekstu u to vreme po kojem većina nije bila posvećena nacionalnim pitanjima, malo je njih imalo patriotske porodice ili patriotske pojedince. Dakle, mi smo pripadali ovoj patriotskoj manjini, a ostali su na neki način bili prilagođeni komunističkom sistemu i činjenici podele albanske nacije. Moji roditelji to nisu prihvatili, ali onda je to postala naša “stvar” kao dece iz ove porodice.
Dakle, dobro smo razumeli podelu albanske nacije, dobro smo razumeli nepravdu i odakle potiče ta nepravda koja se desila i zbog koje Albanci žive u četiri – pet država zbog tadašnjih odluka nekih velikih sila, koje su potom Srbija i Jugoslavija iskoristile da potisnu i ostave Albance zaostalim. Međutim, važno je da, kada živite u porodici sa patriotskim duhom, to stvara ideal za život, stvara životnu svrhu. Ne zato što sam se odmah bavila politikom, ali je ta patriotska inspiracija živela zajedno sa mnom.
Takođe i Prizren kao glavni grad Albanaca dao nam je dodatnu inspiraciju, jer smo ga kao deca često posećivali. Dakle, ovo je kontekst u kojem sam odrastala kao dete i bila sam odličan učenik, u svim razredima, i u osnovnoj školi i u srednjoj školi. Kako me porodica opisuje, kažu da sam bila mudra, lepo vaspitana. A onda, kada sam se uključila, kao jedna od osnivačica, u Demokratski savez u Prizrenu, kao opozicija srpskoj okupaciji, to je nekako izgledalo kao energija ili unutrašnja sila koja se razvila iz porodice, a zatim eksplodirala u smislu direktne posvećenosti osnivanju. A onda sam ubrzo bila izabrana i u rukovodstvo Demokratskog saveza.
Bila sam deset godina ministar spoljnih poslova Republike Kosova, od ‘91 do 2000. godine. Nakon oslobođenja Kosova, došle su institucije UNMIK-a, ali do tada sam bila ministar spoljnih poslova. Razlog zbog kojeg sam izabrana na ovu funkciju nije bio to što sam imala bilo kakvo političko ili diplomatsko iskustvo, ali kako su objasnili iz predsedništva Demokratskog saveza, to je bilo zato što sam prvo poticala iz nacionalne, nacionalno formirane, patriotske porodice. Kao drugo, ja sam se školovala na zapadu i tečno sam govorila engleski jezik, jer, kao što sam vam rekla, nakon Univerziteta u Prištini, magistrirala sam elektroniku i telekomunikacije u Velikoj Britaniji na Univerzitetu u Eseksu.
Dakle imala sam {širi ruke}, jedan background [eng.: pozadinu] koja mi je dala priliku da se angažujem u Kosovskoj diplomatiji. Bio je to vrlo važan period, jer se aktivnost odvijala na Kosovu, a moja aktivnost bila je podeljena na dva dela. Deo je bio na Kosovu i obavezali smo se zajedno sa celokupnim rukovodstvom i predsednikom DSK, doktorom Ibrahimom Rugovom, da kroz organizaciju koje smo osnovali sačuvamo duh i otpor ljudi. Praktično, Demokratski savez Kosova kao pokret za nezavisnost bio je uspešan u smislu da organizuje državne institucije u okolnostima okupacije, a drugi strateški pravac bila je internacionalizacija kosovskog pitanja i albanskog pitanja, i u tom poslu ja sam bila glavna odgovorna kao ministar spoljnih poslova.
Takođe mogu da kažem da su mi političko-diplomatske obaveze praktično dale priliku da uradim nešto što uopšte nisam zamišljala kao životnu misiju, da budem u službi nacije, oslobođenja, nezavisnosti, to je postalo moje primarno opredeljenje i do dan danas je ostalo. Dakle, ovih 30 godina sva moja posvećenost vezana je za albansku naciju, za državu Kosovo, za obaveze da našu naciju učinimo što jačom, da Kosovo postane međunarodno što jače, potpuno prihvaćeno, i dakle da postane evroatlantska država. Tamo gde se zapadne vrednosti, naše vrednosti kao drevne i evropske nacije približavaju i stoga se integrišu u ovu evroatlantsku zajednicu.
Aurelja Kadriu: Želela bih da se još jednom vratimo na Prizren, pomenuli ste da je vaš otac bio politički angažovan, želela bih da nam detaljnije ispričate kako ste završili osnovnu školu i srednju, ali i da nam kažete više o tome kako i da li se angažovanje vašeg oca odrazilo u vaš život, dakle u školi i generalno?
Edita Tahiri: Osnovnu školu sam završila u blizini kuće, u to vreme se škola zvala “17. novembar”. Dok sam srednju školu završila u gimnaziji. Što se tiče uticaja koje su porodica ili nacija iskusili, moj otac, iako mučen u zatvorima Srbije, u Sremskoj Mitrovici kao jednom od najgorih zatvora, nije želeo da utiče na naše opredeljenje. Osim što je povukao crvenu liniju, dakle nije nam dozvolio da postanemo članovi Komunističke partije, jer je bio demokrata, bio je posvećen demokratskim vrednostima. I zato što je mislio, i mislim da je bio u pravu, da je komunizam bio u službi interesa Slovena, a mi Albanci smo praktično patili u takvom sistemu.
Tako da, to je razlog što se ja nikad nisam angažovala u Komunističnoj partiji; s druge strane, nisam se uključila u Ilegalni pokret kao što je, na primer, uradila moja starija sestra. Jer ne da je otac nameravao da nas zastraši od ilegalnog radai opasnosti, ali nam je neprestano tražio da budemo svesni ako donosimo odluku šta može da nam se dogodi, jer se njemu dogodilo. Od poznate ličnosti u Prizrenu, sa čelne pozicije, kada je izašao iz zatvora, mentalno se razboleo. I ja i svi ostali živeli smo sa tatom koji je deset godina odbijao da sedi sa nama za stolom za ručak. Živeo je u kućnom zatvoru, jer je njegovo psiho-socijalno stanje bilo strašno oštećeno.
Da ne pominjem da nam je retko pričao o mučenju, ali kada smo odrasli, insistirali smo. Insistirala sam kada sam napunila 18 godina, rekla sam: “Sad je vreme da saznam kakve su torture bile”. Mogu da kažem da je mučenje išlo čak i do elektrošokova, dakle teški oblici torture koje je koristila Srbija i srpske strukture protiv Albanaca. I praktično cela ta njegova priča, ali i njegov stav prema meni je bio inspiracija, jer je on govorio: “Ko se nađe u srpskim zatvorima, ne treba da bude optužen za izdaju prijatelja ili saradnika,” ali rekao je: “Ja nisam mogao to da uradim, zato su me i više mučili”.
I istina je da u vreme kada su otac i njegovi prijatelji bili u zatvoru, niko nije bio zatvoren posle oca jer je otac zaustavio, uspeo je da svoje prijatelje ne izda, a to je bila velika vrednost. Ali, verujem da je to uticalo i na našu i na moju ličnost, da na neki način, bilo kojim poslom koji radite, ali posebno nacionalnom opredeljenošću, da to radiš sa principom i vrednostima i iskrenošću kakvu nacija i društvo zaslužuju. Pogotovo zbog činjenice da smo mi Albanci imali tragičnu sudbinu. Ova tragična sudbina nacionalne podele direktno se odrazila na moj dom, jer je moja majka bila iz Albanije i udala se za mog oca tokom Drugog svetskog rata, a onda se granica odmah zatvorila.
Verovatno znate priču da mi kosovski Albanci tokom Drugog svetskog rata nismo želeli da se borimo protiv nemačke i italijanske okupacije, jer smo se u to vreme praktično ujedinili kao nacija. Otvorene su albanske škole, započela je neka perspektiva. Ali na kraju, u poslednjem periodu rata, bila je ponuda i od ostalih naroda bivše Jugoslavije da priznaju naše pravo na samoopredeljenje i da učestvujemo u ratu. Upravo je ovaj događaj poznat pod nazivom Bujanska konferencija, koja je usvojila rezoluciju kojom se Kosovu omogućava da se pripoji Albaniji nakon završetka Drugog svetskog rata.
Međutim, odmah po završetku rata, počele su izdaje komunističkih struktura i Skupština Prizrena, dakle parlament… oprostite, Parlament Kosova, Skupština Kosova bila je prinuđena da proglasi nasilnu uniju sa Jugoslavijom i Srbijom u istom paketu. Tako smo ponovo bili prinuđeni da ostanemo pod dominacijom i ugnjetavanjem Jugoslavije, ali uglavnom je to vršila srpska politika. Dakle, htela sam da kažem da otac nije voleo da utiče na naše nacionalne obaveze, već njegova sopstvena tragična priča, njegova vizija i posvećenost naciji, verujem da je to postalo inspiracija i za nas i za mene, a takođe ja sam se svaki dan i kao dete i kao odrasla osoba suočavala sa podeljenošću nacije.
Jer je moja majka četrdeset godina pokušavala da ode u Albaniju i poseti svoju porodicu. Kao što znate, između nas je bio jedan albanski Berlinski zid. Umrla je ne videcvši porodicu, a ja sam živela u okruženju u kojem se moja majka gotovo svakog jutra budila sa snom kako je otišla u Albaniju ili snom da je posetila majku, brata. Dakle, ovo je vrlo specifično detinjstvo koje sam imala s ocem u zatvoru zbog nacionalnog pitanja, s druge strane majka u stalnoj čežnji zbog tragične podeljenosti nacije. I kada sam ja započela angažovanje ’88 -’89 godina, kasnije sam analizirala da su sve ove okolnosti, odnosno porodične i nacionalne, uticale na to da sam u određenom trenutku krenula da radim za nacionalne ideale.
Aurelja Kadriu: Bilo mi je vrlo zanimljivo da ste spomenuli da je vaša starija sestra bila u ilegalnom pokretu, da li imate neke priče koje vam je ona ispričala, kako je bilo za vas da imate sestru…
Edita Tahiri: Moja starija sestra je bila učenica Više pedagoške škole u Prizrenu, studirala je matematiku. I ti studenti Više škole su se pridružili ilegalnoj grupi, kao što su se pridružili drugi širom Kosova. To su studenti koji su učestvovali na demonstracijama 1968.
Aurelja Kadriu: Aha.
Edita Tahiri: Dakle, moja sestra je bila jedna od glavnih figura, održane su po celom Kosovu i u Prizrenu, dakle kad je zastava podignuta… Čak… kad već pričamo o tome, dozvolite mi da vam ispričam nešto o sebi u to vreme. U vreme kada su se pripremali za podizanje zastave, studentski sastanci su se obično održavali u našoj kući, i trebalo je da se na zastavi uradi šav, imali su je, ali nije bio šav urađen. A ja sam imala negde oko dvanaest godina i zamolili su me da odnesem do krojača. Odmah sam prihvatila, znala sam, prihvatila i otišla. Krojačica je bila majka jednog od onih koji su bili deo grupe ‘68, i posao je bio završen, vratila sam se, predala sam joj.
Kad su se spremili da odu do Prizrenske lige da podignu zastavu, zamolila sam ih da idem s njima, a moja sestra i ostali su mi rekli: “Ne, ne, mala si, ne možeš da ideš”. I ja am joj uzvratila (smeh): “A nisam bila mala kad je trebalo da odnesem zastavu” {pokazuje na levu stranu}, jer sam morala da prođem kroz grad: “Znači, uradila sam to i hoću i ja da budem tamo,” i zaista su me poveli. Dakle, od tada sam na indirektan način bila prisutna u tim događajima i praktično neke prijatelje moje sestre, saradnike su uhapsili, i sestra je nakon toga povećavala intenzitet svog angažovanja na preporuku njenih drugara u zatvoru.
Aurelja Kadriu: Da li se detaljnije sećate kada ste se okupili da krenete?
Edita Tahiri: Svi smo bili tamo, tu je bila starija sestra Šuhreta, zatim sestra sa kojom živim ovde Mufida, svi smo bili. Takođe se sećam da je pre nego što smo otišli u Prizrensku ligu bila parada s albanskom zastavom u svim glavnim ulicama Prizrena. Tada smo završili u Prizrenskoj ligi, i dvoje studenata je uspelo da je postavi na stub {pokazuje gore}, dakle na Prizrenskoj ligi, i u trenutku kada je zastava počela da se vijori policija je odmah intervenisala, pretukla i odmah uhapsila nekoliko njih.
Međutim, taj događaj je imao baš veliki efekat tog događaja u Prizrenu. Dakle, to su bile prve iskre novog pokreta, jer smo mi Albanci od tragične nacionalne podele na Londonskoj konferenciji 1913. godine stalno imali pokrete i otpore za samoopredeljenje, za slobodu i nezavisnost, i ovaj događaj i ova posvećenost studenata je bila faza svih pokreta koje smo imali, svih generacija koje su se angažovale, uključujući Demokratski savez kao mirovni pokret i Oslobodilačku vojsku Kosova kao oružani pokret i mnoge druge koje naša istorija poznaje.
Aurelja Kadriu: Koje godine ste došli u Prištinu na studije?
Edita Tahiri: Studije sam započela 1974. godine, nakon završene srednje škole, studirala sam, kao što sam vam ranije rekla na Tehničkom fakultetu, smer elektronika sa telekomunikacijama. Polje koje mi se nije toliko svidelo. I ovde želim da podelim jedan važan događaj, stalno me je zanimalo da studiram psihologiju, razlog je bio što sam bila veoma nestrpljiva da razumem očevo duševno stanje i štetu koju mu je srpski zatvor naneo. Budući da u to vreme Katedra za psihologiju nije postojala na Univerzitetu u Prištini, u Zagrebu je postojala, i u drugim gradovima. A pošto moja porodica nije imala finansijske mogućnosti da investira u moje studije, bila sam prinuđena da promenim ovu orijentaciju, dakle životnu i duhovnu.
U to vreme elektronika se činila kao savremeni pravac, Kosovo je bilo daleko od bilo kakvog tehnološkog razvoja, ali to je više bio trend nego definicija. I, pošto sam uvek imala tu neostvarenu željuda studiram psihologiju, tada paralelno nisam studirala, dakle ne Institucionalno, već sam se neprestano bavila literaturom iz psihologije, psihoanalizom. Pročitala sam gotovo sve poznate psihoanalitičare, njihova dela. Čak i ovih dana doneću ovde moju biblioteku iz Prizrena, pošto sam se konačno preselila u svoj stan posle 30 godina rada za Kosovo i naciju.
Zašto sam se bavila čitanjem, ne puno proučavanjem već čitanjem sa puno pažnje… da bih mogla da razumem malo više duhovni svet svog oca, ali i svih ostalih Albanaca, ne samo onih koji su bili u zatvoru, već i onih koji su nestali, ubijenii i mučeni, odrazi naše nacionalne tragedije, ali u početku je glavni motiv bila sudbina mog oca. Iako bolest uopšte nije predstavljalo problem, imao je… iako je ostao izolovan, imao je vrlo ponosan stav. Ako je odlučio da nas vidi… govorim tokom tih deset godina, jer se posle rehabilitovao, ako bi odlučio da nas dočeka u hodniku ili je došao u dnevnu sobu, imao je jedan, rekla bih, ponos koji je odražavao snagu, i to mi se sviđalo.
Zato, imajući u vidu sve to mučenje i s druge strane njegovo dostojanstveno držanje, i moje proučavanje ili čitanja, rekla bih, aktivno u oblasti psihoanalize, na neki način mi je pomoglo da ostvarim tu životnu želju, da joj ne dozvolim da izbledi, već da je ostvarim. Dakle, uspešno sam završila fakultet elektronike i telekomunikacija. Bila sam dobar student, a čak sam i kasnije kao nastavnica tog predmeta napisala prvu knjigu na albanskom, knjigu “Elektronika” za srednje škole. Ovo je takođe došlo kao patriotski podsticaj, jer kada sam počela da predajem u Prizrenu, u Tehničkoj školi, bilo je vreme demonstracija učenika ‘81, jer sam ja ‘80. diplomirala, ‘81. sam počela da predajem.
I uhapsili su mi neke učenike, dakle to je bilo suočavanje s novom stvarnošću koju smo imali, i te godine u septembru, dajući literaturu na tabli svojim učenicima, odmah sam reagovala zašto su knjige uvek na srpskohrvatskom. Dakle, nisam imala da preporučim knjigu na albanskom, ali takođe i sa Albanijom su odnosi i granica bili zatvoreni, nismo mogli da dobijemo knjige iz Albanije, jer su postojale knjige napisane na albanskom ili prevedene, i to je bio trenutak kada sam odlučila, rekla sam (smeh): “Skloniću jednu od ovih knjiga na ovom jeziku” i nekoliko godina sam radila na toj knjizi, a zatim je objavljena u Zavodu za udžbenike Kosova.
Tako sam izabrala smer elektrotehnike i telekomunikacija i angažovala sam se. Takođe sam otišla da studiram u Velikoj Britaniji na Univerzitetu u Eseksu, magistrirala sam u ovoj oblasti, u digitalnim telekomunikacijama, što je takođe bilo veoma daleko od stvarnosti i nivoa razvoja Kosova. Ali to je bila posvećenost, da bih u budućnosti mogla da doprinesem na polju telekomunikacija na Kosovu. Međutim, moj život se promenio od ‘88, ‘89, kada sam se politički angažovala. A zatim sam takođe studirala političke nauke i međunarodne odnose.
[Video je prekinut]
Aurelja Kadriu: Da li ste uspeli da se suočite lično s ocem kao odrasla osoba, ili nakon vašeg čitanja, zašto je došlo do te izolacije, tog udaljenja od porodice?
Edita Tahiri: Kao što sam vam rekla, bio je izolovan dugo nakon zatvora, ponekad kada je došao u dnevnu sobu, slušao je na radiju “Glas Amerike”, a zatim ubrzo i na televiziji, jer se moja majka potrudila da kupi televizor kako bi otac mogao imati neku komunikaciju barem putem televizije. I, kada je dolazio da sluša vesti, pitali smo ga zašto je toliko posvećen tim vestima, šta se dešava? O tome je bio otvoreniji, dakle govorio je o politici, o tome šta bi trebalo da se dogodi Albancima, kako će se Zapad angažovati, posebno SAD. I praktično je izrazio neku vrstu odmerenog optimizma da ćemo jednog dana prevazići nacionalne podele, imaćemo moć da ostvarimo nacionalne ideale.
Međutim, zatvarao se kod pitanja o posledicama koje je doživeo u zatvoru. Bilo je nekoliko trenutaka kada samuspela da ga podstaknem da priča, a obično se to dešavalo kada smo išli na letnji odmor. U to vreme glavna destinacija je bio Ulcinj, albanska sredina, i on bi se tamo opustio, imala sam priliku da otvorim ove teme. Naročito kad je išao da pliva, primetila sam jedan ožiljak, udubljenje ovde iza {pokazuje rukom prema leđima} i tu je počela priča, rekla sam mu: “Šta je ovo?” “Ne, ne…” minimizirao je, onda je počeo da priča da mu je tokom mučenja toliko bio povređen {pokazuje leđa} da su morali da ga operišu {pretvara se da nešto ručno šije} da bi se zatvorila rana koja je nastala od šutiranja.
I sećam se u to vreme, ne samo jednog leta, nekoliko letovanja sam iskoristila, gde je pričao o svom poslu, govorio je o pokretu u kome je bio angažovan on i njegov brat od tetke. Koji je bio glavni vođa za područje Prizrena i Kukesa, i koji se do danas vodi kao nestao, nije poznato gde se nalazi. Pričao mi je o angažovanju i posebno u vezi s operacijom dovođenja nekih američkih padobranaca (osmeh) koji su u to vreme imali za cilj da vide situaciju Albanaca preko granice, ali i u Albaniji. Tada je rekao da su uspeli da uspostave radio vezu sa kojom su održavali kontakt između Kosova i Albanije, kako bi formirali vojni otpor za oslobađanje Kosova od Jugoslavije i pridruživanje Albaniji.
Takođe mi je ispričao vrlo zanimljiv slučaj, jedan od njegovih prijatelja koji je sišao s planine da poseti porodicu, tada su ga jugoslovenske tajne službe primetile i otišle kod njega kući da ga uhapse. On je uvek imao sklonište u jednoj sobi i ušao je u to sklonište i {drži šaku blizu grudi} ubio se, imao je bombu sa sobom. Uvek je pominjao ove situacije. Takođe je spomenuo prijatelje koje je imao u zatvoru, a koji su se takođe dobro držali, posebno prijatelj iz Orahovca, smo mi tada svakog leta išli kod njih dok je otac bio u zatvoru. Razlog je bio taj što su hteli da pomognu majci da preživi, jer su naši prihodi bili vrlo ograničeni. Takođe je govorio o trenucima mučenja, posebno o elektrošokovima, gde je rekao da dve nedelje kasnije više nije bio pri svesti, možda je bio i na lečenju, ali posle dve nedelje mu se vratila svest.
Aurelja Kadriu: Kako se ovo odsustvo odražavalo na majku, morala je sama da vas izdržava?
Edita Tahiri: Mama je bila skroz zauzeta, radila je dva posla. Pre podne je radila u fabrici konfekcije, gde se zaposlila nakon što je otac bio uhapšen, a pošto otac nije izdao svoje prijatelje, svi oni koji su ostali na slobodi su se obavezali da majci nađu posao, a majka je bila primorana da postane krojačica, pročla je kurs i postala krojačica. Tako da je jedan deo radila na poslu, odnosno osam sati, a zatim kod kuće. Bila je u skorz zauzeta da nam obezbedi egzistenciju, ali ono što cenim kod majke je da je bila veoma posvećena našem obrazovanju. Mnogo, dakle, kad se radilo o učenju ona nas uopšte nije ometala s kućnim poslovima.
Govorila je i o svojoj porodici koja je takođe progonjena u Albaniji, svi su tamo bili, šest ujaka i dve tetke. U međuvremenu, moj deda je bio prefekt u Kukesu, i pošto je jedan od ujaka bio angažovan protiv režima Envera Hodže, završio je u doživotnom zatvoru. Iz zatvora je izašao tek kada su se u Albaniji dogodile demokratske promene, i praktično je rekla da su sva njena braća obrazovana i da je želela da se i mi obrazujemo, jer je govorila: “Nacija ne može da ide napred bez obrazovanja”. Nije nas mnogo mučila, ali bilo je trenutaka kada je pričala o snovima ili kada joj je nedostajala porodica, sigurno nije mogla zadržati suze.
Sećam se da je uvek pevala pesme o odlasku u beli svet (osmeh). Dakle, to je moja majka, takođe poznata kao jedna od najmoćnijih žena u Prizrenu. Jer… ne znam koliko znate, ali u to vreme srpsko-jugoslovenski režim nije samo zatvarao patriotske Albance, već je postojala i tendencija da zlostavljaju njihove žene. Dakle, sećam se da je rekla: “Svaki put kad odem u zatvor, držim makaze u torbi”, kao krojačica je imala svoje alate {kao da drži makaze u rukama}. “Makaze držim u torbi, ako neko nešto proba, upotrebiću ih”. I ovo njeno ponašanje vrlo snažnog karaktera, snažnog morala učinilo ju je ikonom u Prizrenu. Dakle, danas, kada su u pitanju moćne žene u Prizrenu, moja majka ulazi u taj red.
Dakle, to je bila prava rezilijentnost, ne samo individualna, već i nacionalna. Ona nam je pričala, ja kao dete se ne sećam, druga braća i sestre verujem da se sećaju, o racijama koje su se dogodile nakon što je otac otišao u zatvor. I pričala mi je da, kada je došla kao nevesta, u miraz je donela albansku zastavu i rekla je: “Morali smo da pronađemo način da ova zastava ne padne u ruke srpske policije”. A onda je pocepala zastavu jer je bila izvezana zlatom, da ga ne bi prepoznali i da ne bi uzeli i izgazili nacionalnu zastavu. U mom odrastanju ima još mnogo životnih priča u vezi s ulogom majke, ali i ulogom oca.
Aurelja Kadriu: Da li ste imali priliku da ga posetite dok je bio u zatvoru?
Edita Tahiri: Da, da, mi… majka je išla svakog meseca u Sremskoj Mitrovici. Išlo je nekoliko žena (osmeh), jer je bilo nekoliko muškaraca patriota koji su bili u zatvoru u to vreme, i sve su se pridružile. Išle su vozom od Prizrena do Beograda, posle se, mislim, autobusom nastavljalo dalje, ne sećam se dobro. I ja sam bila nekoliko puta, i još druga deca, išli smo redom. Nešto što mi je isprišao otac i što ga je mnogo dirnulo je da kada smo se sreli, on me je uzeo u naručje i zagrlio, a ja sam se odmakla {pomera ruke ka sebi} i rekla mu: “Ko si ti? Nisi moj otac!” I onda, on mi je stalno spominjao taj trenutak, i to ga je pogodilo, bio je jako pogođen nakon što se vratio u ćeliju. Slabo se sećam toga, ali su mi pričali, jer sam tad imala jednu ili dve godine.
Takođe se sećam, kada se vratio, pojavile su se neke vesti, i poslao je pismo da će verovatno biti pušten pre vremena, dakle pre iseka kazne, i tog jutra je moja majka ustala da ide na posao i rekla je svima nama: “Postoji mogućnost da otac danas dođe”. I imali smo jedan, mislim sasvim poseban osećaj, spojili su se radost i tuga. Dakle, radost zato što dolazi, tuga zašto je tamo bio, zašto je morao da bude tamo. I sećam se da još nisam krenula u školu i čekala sam u komšiluku, a jedna porodica u komšiluku se stalno brinula o meni, jer je majka bila na poslu, tu sam odrasla, to je bila porodica Nuši, detinjstvo… I tog dana su mi rekli: “Zašto ne dođeš danas?” Majka je išla na posao, a ja sam otišla kod njih, i rekla sam im: “Ne, danas čekam oca”. I tako, posle su mi oni pričali o tome, ali i sama se sećam, i sve vreme sam bila napolje dok nije došao… (plače). Ne mogu više jer mi je teško {pije vode}. I nikad nisam pričala… odavno, o ovim stvarima…
Aurelja Kadriu: Da li želite da se malo odmorite?
Edita Tahiri: Neću da pričam o majci, jer će mi biti još teže. Jednom kad smo otišli do granice, završiću s ovim posle, možda se smirim. Otišli smo do granice, mi ovamo {pokazuje prstom na sebe i prekoputa}, onamo su došli njena majka i braća, obe strane granice, a moja majka je razgovarala sa graničarom, njena majka je razgovarala sa graničarom s albanske strane da ih pusti da komuniciraju, kažem vam, jako je teško. Moja baka se nakon toga, kada je otišla kući, paralizovala se, i ceo život je ostala paralizovana. Život je jako interesantan, ne samo moj, ali moj život je zaista bio vrlo specifičan. Ali mnogi Albanci su doživeli ovakve tragedije. Ne želim da preveličavam, ali naša je bila takva.
Aurelja Kadriu: Kakav je bio kontekst, mislim, kako vam je bilo biti student ‘74, univerzitet je osnovan upravo ‘74?
Edita Tahiri: Univerzitet u Prištini je bio naše najveće nacionalno dostignuće, jer su sve namere srpsko-jugoslovenskih struktura koje su bile usmerene protiv Albanaca bile protiv Univerziteta u Prištini. Poznate su srpske parole u to vreme da univerzitet ne treba da se da Albancima, jer tada nećemo moći da zaustavimo njihove zahteve da se ujedine s Albanijom, oni će rasti, razvijati se, ojačati. Ali, zaista je univerzititet verovatno početak ili osnova nezavisnosti koju danas imamo, jer bez obrazovane nacije ne bismo mogli da napredujemo.
Kada sam došla u Prištinu, to je bilo vreme kada je Kosovo dobilo federalni status i situacija je bila malo bolja u odnosu na Rankovićev period ili drudge periode. Ali za oni koji su generalno hteli da vide, položaj Albanaca nikada nije bio dobar. Stalno smo trpeli zatvaranje, diskriminaciju, nemogućnost da se školujemo u inostranstvu i još mnogo toga. Dakle, to je bilo ono prvo svetlo (osmeh) u dugom tunelu za Albance na ovoj strani granice.
Aurelja Kadriu: Šta, šta možete da nam ispričate u vezi sa studentskim životom, kako vam je bilo, vi ste došli u Prištinu iz Prizrena kao vrlo mlada osoba?
Edita Tahiri: Da, da. Kao prvo, Prizren je jako lep, to je inspirativno civilizovano okruženje sa puno nacionalne kulturne baštine. Tako da, potrebna je velika snaga da napustiš Prizren, to je izazov, nije lako otići. Međutim, Priština je bila centar obrazovanja, studentskog života, i za mene je to bila vrlo dobra novina. Iako sam se razočarala u sebe zbog nisam mogla da odem na studije psihologije u Zagrebu, ipak sam počela da se bavim naukom koju sam izabrala, telekomunikacijama i elektronikom, i da gradim svoje studentsko društvo. Budući da sam osoba koja ne voli tehnologiju, već više ove društvene pravce, napravila sam svoje društvo tako da sam deo dana provodila s kolegama sa fakulteta, ali ostatak vremena sam obično bila u društvu umetnika i slikara.
Tako da, na neki način sam imala dve komponente koje su mi upotpunjavale ono što sam osećala iznutra. Dakle, deo studija koji nije bio lak, posvećeno sam studirala pet godina, u saradnji sa kolegama, rekla bih sa kompletnom posvećenošću koja je potrebna da bi se završilo školovanje. Objasnila sam vam želju i san moje majke da nas vidi sve obrazovane, to je u meni usadilo tu želju da se obazujem. A s druge strana bili su izlasci i zabava (osmeh), sa mojim prijateljima koji su bili umetnici ili slikari, većina njih su bili slikari, vajari. Dakle, bio je to dobar život.
Aurelja Kadriu: Da li ste stanovali u studentskom domu?
Edita Tahiri: Da, stanovala sam u studentskom domu…
Aurelja Kadriu: Da li imate neke uspomene?
Edita Tahiri: …Većinu vremena.
Aurelja Kadriu: Imate li neku epizodu koje se sećate iz života u studentskom domu?
Edita Tahiri: Prvo što ću da vam kažem, svaki put kad sam počinjala da živim u nekoj sobi u domu, svake godine, nije bilo baš čisto i sama sam krečila. Uzela bih svu opremu, a nisam baš vredna u tom pogledu (smeh). Ali je bilo toliko, sobe su bile prljave i nisam to mogla da podnesem. Dakle, svake godine to mi je bio prvi posao, uzela bih ključeve {kao da otvara ključem} i krečila. Imala sam cimerke, bile su iznenađene, rekla bih im: “Samo oslobodite sobu, ja ću to da uradim”, to je bilo to. Drugo, problem vode, nismo mogli da je koristimo svakog dana, a to je bio problem posebno zbog higijene.
Onda ono održavanje reda ili trčanje da se održi red, ko će prvi, ko… Bilo je izazova, bilo je lepo, ali i teško za život. Tu se odvijao jedan život… Domovi u kojima sam živela takođe su imali neke biblioteke, pa sala u koju ste mogli da idete da čitate. Zatim su došle zabave, druženja, stvaranje novih društava. Na primer, u studentskom domu sam upoznala ženu koja mi je prijateljica već 40 godina, iz Tetova. Tako smo se tamo upoznale i naše prijateljstvo traje sada već četrdeset godina, i to ne samo između mene i nje, već i između moje sestre ili moje porodice i njene porodice. Bila je ćerka poznatog pisca Murata Isakua, Luljeta.
Aurelja Kadriu: Možda možemo da pričamo nešto više o vama, vi ste iz patriotske porodice, mislim da je Priština bila kulturno i etnički mešovita, da li je bilo kontakata između vas i između srpskih kolega, verujem da je bilo, da li je bilo Srba koji su tu studirali?
Edita Tahiri: Verujem da je bilo, ali ne sećam se da smo komunicirali jedni s drugima, ne sećam se, možda… ne mogu da objasnim zašto nismo komunicirali. Ali život na Tehničkom fakultetu bio je vrlo dinamičan, mnogo ispita, mnogo zadataka i uvek ste sretali samo one koje vam je bilo lakše. Dakle, kolege iz grupe, oni sa kojima ste imali priliku da razgovarate o studijama, tako da se ne sećam kontakata i ne mogu da objasnim da li je to bilo pitanje nacionalizma ili zato što je život bio vrlo dinamičan, studentski život, i nije bilo interesovanja za ove stvari.
Aurelja Kadriu: Da li je bilo aktivističkih ćelija u koje ste bili uključeni u bilo kom obliku tokom ovog perioda?
Edita Tahiri: Ne.
Aurelja Kadriu: Bilo je to vreme više…
Edita Tahiri: Bio je to period mojih studija, nisam bila uključena, a kada su bile demonstracije ‘81. godine, tad sam završila studije, diplomirala sam u decembru 1980. godine. Dakle, nisam pripadala tim eventualnim strukturama.
Aurelja Kadriu: Kako je bilo kada ste se vratili sa studija u Prizren, u smislu političkog konteksta i kako se to odražavalo na vas?
Edita Tahiri: Kada sam se vratila u Prizren, sama sam odlučila da radim u prosveti, a ne u proizvodnji, jer me je moja profesija dovela do industrije i proizvodnje. Više sam volela prosvetu, i čim sam započela u januaru 1981. godine, krenuli su pokreti prema martovskim demonstracijama. Demonstracije su se održale u Prizrenu, kao i u Prištini, postale su najglavniji događaj na Kosovu, a umešale su se i tajne službe Komunističke partije, i neki moji studenti su bili uhapšeni. Tada sam izuzetno oštro reagovala, što su verovatno i prvi počeci mog patriotizma koji se u meni formirao, ali se nije manifestovao. Održano je nekoliko komunističkih sastanaka u kolektivu, održano je i u Tehničkoj školi, i tražili su da se mi nastavnici distanciramo od demonstracija. Ne samo da se nisam distancirala, već sam oštro kritikovala jer su hapsili nevine učenike.
Dakle, tu su započele prve podele, sećam se da se direktor uplašio nakon sastanka, kao da je želeo da razgovara sa mnom da budem mirnija,i na to sam ja reagovala: “Ne samo ja kao profesorka, nego i ti kao direktor treba prvo da zaštitiš učenike, a posle dolazimo mi” ali, rekla sam mu: “Ovde se mi… naši putevi razdvajaju. Ja imam drugu orijentaciju, drugu istoriju i drugačije opredeljenje, ali pazi i ti, jer možeš biti na pogrešnoj strani istorije”, sećam se ovog razgovora. Šta sam uradila za te učenike, pošto su ih držali u zatvoru dva meseca, ljude su hapsili u to vreme zbog dva inicijala “RK” “Republika Kosovo”, ja sam se angažovala da kad se vrate maturiraju zajedno sa prijateljima iz generacije, i stvorila sam sve mogućnosti, ubedila svoje kolege nastavnike da im obezbede privatne ispite.