Drugi Deo
Agim Rudi: I, imao sam priliku da budem primljen u one…. U Sloveniji je to bilo nemoguće; znao sam situaciju, ne primaju bre 150 Albanaca, imali su škole samo za Slovence i na kraju su prihvatili Makedonce. Pošto Makedonci u bivšoj Jugoslaviji nisu baš bili problematični, pognuli su glave i dobro im je bilo. Čak i kada su postali država nisu imali problema, nisu je dobili ratom, to su Makedonci, ali ja povezujem različite teme, ali ovako je bilo. I imao sam priliku, Agim bi mogao da mi pomogne tamo za novu diplomu… dakle… pošto je bio tamo znao je situaciju bolje da mi malo pomogne, ali sam rekao ne, zaboravi na to {udara rukom o ruku}. I otišao sam i uzeo to, dobio sam šta mi je trebalo za prijemni, trebalo je četiri portreta, deset crteža, i počeo sam da crtam portrete… sad sam znao da radim portrete. Znate li šta sam crtao? Dečan i kuću i jedno od onih {objašnjava rukama}, ništa nisam znao, ranije nisam znao, pre, ali sada sam bio u potpuno drugoj situaciji.
Uradio sam četiri portreta… nekoliko časova je bilo za skulpturu, Agim Čavdarbaša je upravo došao na Akademiju i ja sam uradio te portrete. Kupio sam najlonski sunđer, ogroman sunđer i uradio sam dve ovde, dve tamo {objašnjava rukama}, dve skulpture sa, znate, dve skulpture sa znate, dobio sam crteže, ušao sam. Bio je to voz koji ide do Ljubljane, u Kosovo Polje u 11 sati, otišao sam tamo tako, uskočio sam u autobus i otišao u Kosovo Polje, i uskočio, znate, i otišao u Ljubljanu. Dobro je bilo što sam imao novca, situacija u mojoj porodici je bila savršena, sve, Rafeti se vratio iz…
Eremire Krasnići: Beograda…
Agim Rudi: Iz Beograda, počeo sam odmah da radim za Akademiju, njegova plata je bila 1000 evra, 1000 maraka, da li uopšte znate koliko je bilo 1000 maraka, 1000 maraka je pre 40 godina bilo mnogo. Pre 40 i više godina, pre 44 godine, to je bilo davno, imali smo para kod kuće… Rekao sam da želim da učim, nismo uvek imali novca, svi smo imali svoje materijalne probleme. Bez problema sam otišao tamo, sve moje sestre, sve su mi poslale pare, džeparac, otišao sam a ne znam gde, nisam znao, bio sam u Ljubljani, ništa nisam znao. Otišao sam, Bože…
Prijavio sam se da radim ispit, pet dana prijemnih tada, ozbiljno, mnogo ljudi, mnogo ljudi, a pogrešno sam obavešten, slovenački nije bio sličan albanskom [misli na srpski]. Slovenački je bio drugi jezik, ne, ni ljudi to ne znaju, danas ljudi ne znaju i misle da je slovenački isti, ne, slovenački nije isti, slovenački je totalno drugačiji jezik, nisam imao pojma. Pohvalio bih se da sam znao srpski, to je bilo ograničenje, u Sloveniji si ograničen ako govoriš srpski, i istina je…
Eremire Krasnići: Kakav je bio taj ispit koji je trajao pet dana… mislim…
Agim Rudi: Pet dana…
Eremire Krasnići: Prvi dan je bio?
Agim Rudi: Tokom dana… crtali smo, pa pravili portrete i diskutovali, komisija, komisija i gde je na kraju bila komisija sa puno ljudi i pitali su nas, “Zašto studiraš, zašto želiš ovo da studiraš, zašto ovo…” Napravio sam veliku grešku. Imao sam svoju diplomu iz Više škole, poslao sam je, ali nisu razumeli zašto sam je poslao. Otišao sam tamo prve godine i sada su mi rekli, “Imamo problem, završio si Višu školu i rekli su mi, “Možeš ako želiš, trebalo je da nam kažeš. Hoćeš da upišeš drugu ili treću godinu?” “Ne,” rekao sam im, “Neću da upišem ni drugu godinu, ni… Ne znam vajarstvo. Ovde sam da upišem prvu godinu.” Bio je, bio je, nikad u životu nisu čuli ove reči, kakva budala, ja sam bio tu da učim o skulpturi, nije me bilo briga ni za šta, nije me bilo briga za baš ništa.
Otišao sam tamo, ovo je bilo veoma važno, bilo je veoma, veoma, veoma važno. Tada mi je to izgledalo besmisleno, velika stvar, kao da… Samo me je zanimalo kako da upišem akademiju. Ušao sam, savršeno. Poslali su telegraf, prijatelja, momka jer je tamo bilo nekih albanskih studenata, jedan iz Đakovice, svi studenti, ne mnogo u Ljubljani, sto studenata. Dakle, ovaj tip, Fahri Džara je, on je stalno na Fejsbuku, Fahri Džara tamo, studirao je tekstil. Poslao je, napisao, rekao sam mu, poslao je telegraf, “Upao si.” Ja sam poludeo, poludeo sam, poludeo sam i onda sam rekao Agimu Čavdarbaši, o moj Bože, bio je tako srećan, bio je tako srećan da nisam tražio pomoć. Znaš zašto? Zato što je rekao, “Pomogao bih ti, ali bi ti ostao bogalj.” Razumeš? To su bile male stvari, ali veoma, u mom životu veoma važne. I otišao sam u Ljubljanu…
Eremire Krasnići: Koje godine?
Agim Rudi: Diplomirao sam ‘77, minus četiri…
Eremire Krasnići: ‘73
Agim Rudi: Tako. Ljubljana me je izmorila. Mislio sam da nikada ne napustim Jugoslaviju, ali Slovenija nije bila Jugoslavija, bila je samo po imenu. Bio je to drugačiji svet, s jedne strane Italija, s druge Nemačka {rukama pokazuje dve strane}, veoma različite kulture. Ali nisam znao. Mogao sam da vidim da je to nešto sasvim drugo, drugačije se ovde živelo, drugačije ovde, a tamo u Sloveniji drugačije. Bio sam u dobroj finansijskoj situaciji, ponavljam. Tako da nisam imao problema, samo da učim i to je to. Imao sam problem sa slovenačkim, učio sam ga, da, učio. Učio sam, ništa nisam naučio, govorio sam slovenački, govorio sam i popravio se.
I započeo sam rutinu, ne u albanskom stilu, stavio bih veliki papir u svoju sobu i uradio bih 30 takvih i na tom papiru bih nacrtao kvadrat i napisao šta sam radio tog dana, šta sam naučio sam tog dana, šta… kao neko ko stalno želi da prevaziđe sebe znaš ja sam stvarno želeo… i počeo sam da učim tamo, usavršavao sam se, počeo sam da shvatam drugu umetnost kao umetnost, nedostajali su mi maniri, ja… naša pedagogija je bila jako zaostala ovde, ovde je pedagogija bila veoma nerazvijena. I polako, polako čuo sam neka imena, neke nove stvari, čuo sam… uglavnom bi mi to išlo na živce i ovo je bilo presudno (smeh), kada bi spomenuli Vasilija Kandinskog…
Eremire Krasnići: Kako to?
Agim Rudi: Pa, on je bio miks apstraktne i realistučke umetnosti i ja nisam znao te razlike, nisam još uvek, znao sam i nisam znao. Falio mi je slovenački, falio mi je, nisu mi falile knjige jer sam ih čitao na srpskom ali nisam mogao da čitam na slovenačkom. Bio sam poznat jer sam znao da čitam ćirilicu a Slovenci, niko nije znao (smeje se), ja sam bio jako poznat. Tako da nisam imao problema jer bi oni došli do vas, studenti bi ponudili, “Ja nudim pomoć za engleski, ja nudim pomoć za francuski, ja nudim pomoć za ovo…” Ja sam uradio isto…” Ja sam uradio isto, imao sam puno zahteva za učenje ćirilice kao zamenu za…
Eremire Krasnići: Zašto, gde ste se susretali sa tim, gde se koristila ćirilica, u čemu? Dokumentima?
Agim Rudi: U knjigama…
Eremire Krasnići: O, u knjigama…
Agim Rudi: Da, u knjiga, knjigama o estetici, knjigama o umetnosti, sve u Beogradu…
Eremire Krasnići: Pisali su ih ćirilicom?
Agim Rudi: Pisali su ćirilicom, nikad nisu pisali latinicom, samo ćirilicom.
Eremire Krasnići: O, tako?
Agim Rudi: Da (smeje se) kad ste me opet pitali, rekao sam da sam pri zdravoj pameti, pisali su ćirlicom.
Eremire Krasnići: Nisam… mislila sam da su pisali latinicom…
Agim Rudi: Ne, nisu uopšte koristili latinicu, koristila se samo u Zagrebu.
Eremire Krasnići: Šta ste vi radili, da li ste prepisivali latinicom?
Agim Rudi: Ne, ja sam samo prevodio.
Eremire Krasnići: Okej.
Agim Rudi: Prevodio, bile su dve strane, tri strane ili nešto, prevodio sam. Neko je imao tekstove na srpskom i tamošnji studenti su imali tu dobru naviku, to je bilo jako dobro. Nisam imao nikakve probleme, svi su prevodili na engleski, jedna strana, dve strane, biografije. Posebno biografije, jer biografije nisi morao da znaš, gde je Martins, gde je onaj drugi, gde je onaj treći bio, i gde je rođen i ostalo. Znate, razumeo sam malo slovenačkog, uglavnom, nisam mogao da čitam na slovenačkom, moj srpski je bio perfektan i tako dalje… I čitao sam Politiku, Subotnju Politiku, novine Subotnja Politika, imala je kritičku perspektivu o umetnosti, na vrhu. Nju sam transkribovao.
Eremire Krasnići: O umetnost i u Jugoslaviji zar ne…
Agim Rudi: O figurativnoj umetnosti u Jugoslaviji…
Eremire Krasnići: Okej.
Agim Rudi: I perspektive iz inostranstva. Da, ali Jugoslavija je bila tako velika, imala je mnogo velikih ljudi, mnogo velikih ljudi. Veliki je greh što uopšte ne možete da pogledate ove stvari. Na primer, skulptura, najveći čovek bivše Jugoslavije, najveći u umetnosti, najveći svih vremena, mislim da je Ivan Meštrović. Ivan vajar. Vajar, samo ću ovo objasniti, a onda ću se ponovo vratiti. Ovaj vajar je bio lud, prevaren, zavaravao se nekakvim jugoslovenstvom, nekakvim slovenstvom i onda je napravio sve beogradske spomenike, Ivan Meštrović je napravio sve beogradske spomenike, celu skupštinu, Meštrović je napravio sve konje i sve te stvari. Skupština Crne Gore, Njegošev grob i sve je bilo od Me… Meštrović. Meštrović je bio u Sloveniji.
Bio je stvarno veliki, onda je otišao, za to vreme je otišao u Ameriku. Čak i u Americi, u centru Čikaga je imao… ima Meštrovićeve skulpture, pobedio je na svetskom takmičenju sa [skulpturom] Indijanaca u bacanju, i on zaista, stvarno velika skulptura, konj ovako… Pa ja sad pričam kako je on veliki, znate, Amerika ne zna ko si, da li si Hrvat ili šta si…. Bio je Hrvat Meštrović, ali je bio zbunjen jugoslovenstvom, bio je lud… i to treba pročitati, to naučiti, naučiti tog umetnika. Ljudi velikog kvaliteta, ma kakvi bili, treba ih poznavati, treba znati ko su, treba znati ko je Nikola Tesla. On je heroj u Americi. To je veliko ime.
Eremire Krasnići: Da li je imao ovde neke skulpture ranije, Meštrović?
Agim Rudi: Gde?
Eremire Krasnići: Na Kosovu tako da možemo da kontaktiramo…
Agim Rudi: Ne, nismo imali te ovde, Kosovo je bilo ništa, dobro je da postoje neke u Beogradu, u Hrvatskoj, svi su tamo. Bio je zaista veliki, čak ni oni nisu znali koliko je bio bitan, koliko bitan… koliko veliki umetnik, znate? Ne znam odakle je ovo došlo…
Eremire Krasnići: Pričali smo o recenzijama koje ste u to vreme čitali u Politici.
Agim Rudi: I da, hm, hm, hm… i Subotnja Politika, probudio sam se usred Ljubljane, nisam hteo, nisam želeo Beograd [da mi okupira um] tamo, zamislite Politiku, novine o politici koje su imale odlične umetničke kritike. Jednog dana sam čitao, jednog dana sam čitao kako se u Minhenu otvara retrospektivna izložba Vasilija Kandinskog. Verovao sam, da ne znam baš ništa, pričali su i ja nisam razumeo šta govore, uopšte nisam razumeo šta govore. Nisam znao šta je apstraktna umetnost, u Višoj školi nas to niko nije učio, oni su radili apstraktno, ali apstraktni naturalizam, znaš, pola apstraktno nekako pola… nemoj da petljaš, reci to direktno ne ovako jer ja ne znam, razbij mi to, otvori mi oči. Nisam rekao ni reč, bio sam frustriran, Slovenci su znali ceo svet, slovenački studenti, kolege, znali su, videli, ja nisam video. Nisam znao, nisam znao šta je Luvr, nisam znao, nisam znao ništa, tada sam video, mislio sam da znam. Nisam znao ništa.
Probudio sam se jedne noći, u četvrtak uveče i uzeo, kupio sam jedan ranac {objašnjava rukama} da idem kao, kao… onaj put su otišli… bilo je kao hipi, znaš ovako sa džakom i sve, sve, sve … ne govoreći ni nemački ni engleski, baš ništa, otišao sam, otišao u Minhen. Otišao sam u Minhen, uzeo sam ovu [vreću za spavanje] da bih mogao da spavam negde u parku, znao sam da ako postoji muzej onda postoji park, u Austriji… i… mislim na Minhen… i morao sam da naučim rutine ovih putovanja, kako znati? Da znaš a da ne govoriš jezik, ne poznaješ nikoga… pa mnogo godina, mnogo godina, deset godina sam ovako išao, putovao ne znajući ništa. Naučio sam sistem a da nisam govorio jezik, znate? Ne poznajete borbu kada putujete i ne govorite jezik.
Hteo sam da spavam u parku, ali policija mi nije dala, spavao si noću i morao si da ideš u muzeje tokom dana, ostavili smo naše stvari u stanici te [kutije], nekako si ih ostavio {objašnjava rukama}, naučio si ove stvari ne govoreći jezik, bilo je teško naučiti ih (smeh)… Ušao sam u muzej Kandinskog, Bože moj, toliko spratova Kandinski. Hteo sam da poludim koliko toga nisam znao, ali čitao sam mnogo, čitao sam mnogo o Kandinskom, ko je i šta je, ali nisam razumeo. Znate… počeci apstraktne umetnosti i sve… eto, tu ja, tamo dok čitam, jer sam hteo da budem najbolji student, nisam hteo da budem osrednji, hteo sam da budem najbolji, najbolji među Slovenacima , svi su bili Slovenci.
Gledao sam plavi period, zeleni period ovako, počeo sam mehanički da učim šta su… Otišao sam, nisam mogao da ostanem od jutra, nisam mogao da ostanem od 9 do, do 17 popodne. Platio sam dve karte, prvo sam izašao i spavao u travi sat vremena jer tako, pa druga karta, gluposti ali ovako… Došao sam, otišao, ostao sam dva dana, dva dana u muzejima koji za mene su bili kao da otkrivam Ameriku. Video sam Kandinskog, izbezumili su me sa ovim Kandinskim, nisam razumeo. Pratio sam to, nikome nisam rekao da sam u Minhenu, uopšte, uopšte, uopšte…
Čitao, čitao noću kao lud, čitao ono… o njegovom životu i o njegovim pogledima, još nisam znao, još ih nisam poznavao estetski, ali sam ih razumeo pre vremena. Počeo sam, nisam mogao da se suzdržim kada su pričali, rekao sam, “Ali ne, ovo je plavi period, ima… to je kratak period…” Kandinski je bio lud za muzikom, želeo je da slika poštujući principe muzike. Ali ne možeš sa muzičkim principima, on je i sam video da ne može, ali ja sam visoko govorio o njemu (smeh) pred učenicima,”Šta se desilo sa Agimom, Bože, Bože?” Promenio sam se, počeo sam da se menjam. I tada niko nije mogao da me zaustavi, nije stalo. Onda uveče nisam išao kući, u 19 časova sam bio u biblioteci, biblioteci Akademije, Akademija je imala sedam… od ponedeljka do petka.
Vajao sam po ceo dan, radio sam na svojoj skulpturi po ceo dan sa ili bez rasporeda. Nije me bilo briga, nije me bilo briga za vreme, bio sam u studiju. A uveče sam išao u biblioteku, subota i nedelja, nedeljom sam bio sa Albancima. Naterao sam se da ostanem sat sa Albancima, dva sata jer… nisam (smeh)… da se družim sa Albancima, svi su se družili, deset ljudi, dvanaest ljudi na jednom mestu. Pričali su o životu, politici i to mi je išlo na živce. U Sloveniji… u Sloveniji se ne može dugo, dvanaest ljudi kako su ostali, Bože (smeh). Ponekad su i pasulj pravili i ne znam šta, dobro je bilo sat-dva…
Eremire Krasnići: Da li je to uticalo na vaš rad…
Agim Rudi: Puno…
Eremire Krasnići: Ta informacija i …
Agim Rudi: Puno, puno…
Eremire Krasnići: To izlaganje…
Agim Rudi: Puno i… oni su došli, ali sve treba da se radi recipročno. Došli su studenti iz Santa Kruza, imam poster, iz Amerike, imam poster jer stalno zaboravljam odakle su, iz Kalifornije nešto…. Došli su da izlažu sa ljubljanskim studentima u gradskoj galeriji i ne znam… Ne znam šta je to bilo, na tom plakatu je pisalo ko su i sve…. I birali su nas među studentima, nije bilo važno, birali su nas iz prve godine i druge i slično, ali ja sam bio na drugoj godini. Tri moja rada bila su u gradskoj galeriji u Ljubljani, mislio sam da sam postao najbolji, najbolji na svetu. Za mene je to bilo najbolje na svetu, jer samo tri, tri moja dela, o Bože, bio sam tako srećan, samo što nisam poludeo, samo što nisam poludeo…
Trebalo je suočiti se i sa ovim problemima, i sa ovim problemima, to su problemi umetnika, posebno na početku, jer čini se da postajete snob. Imate visoko mišljenje o sebi, ali to “visoko mišljenje o sebi” bi trebalo da bude racionalno i trebalo bi da bude u skladu sa stvarnošću (smeh). Onda sam saznao da su to dobra dela, da ih ne bi razotkrivali da nisu dobra jer tamo u Ljubljani tako ne ide, poznavajući nekoga, nisam poznavao nikoga (smeh). Ovo je bila velika čast… međutim, najveća stvar u Ljubljani je bila to što su te različite kulture, kultura dospele do tebe, otišao bi jednom u Beč, poludeo bi. Otišao bi u Veneciju, poludeo bi, svet je živeo, svet Slovenije, bio je živ kulturni život, kulturni život je bio dobro razvijen. U Sloveniji su bile čudne izložbe, Nemci, sa svih strana.
Eremire Krasnići: Da li je to bilo vaše prvo izlaganje, to u Sloveniji?
Agim Rudi: Da, u galeriji?
Eremire Krasnići: Da.
Agim Rudi: Da, u galeriji to uvek obeležim, to uvek upišem u biografiju, to je bilo… nije bilo ko zna šta zapravo, ali za mene je bilo tako važno zaista, mnogo… tako velika, hej… izložba studenata, doduše, ali tri moja dela, to nisu od svakog uzeli, od svakog su uzeli samo jedan. Stani maloi, razmisli gde, kako tri moja dela, sve je, dobro sam. Došao sam do tog zaključka da nisam loš, znao sam za Kandinskog, znao sam apstraktnu umetnost, realističku umetnost, to je bilo ništa, nije bilo ništa.
I ovo, to je to, to… negovale su nas različite kulture. Tada je bilo tako važno videti velike ljude, na primer, slovenačku skupštinu, montaža se radi u reljefu, ovde možete da pogledate negde u… to je reljef, sa srebrnim skulpturama, sve, stotine, stotine skulptura. Znate li ko ih je napravio? Moj profesor, profesor Zdenko Kalin. Zdenko Kalin je jedinstven profesor, bio je stvarno veliki čovek, dao je početke… Ali on je studirao u Zagrebu kad je bio Ivan Meštrović, znate ja polako povezujem stvari. Ivan Meštrović mu nije bio profesor, ali je bio profesor na Akademiji. Neko je imao čas, neko čas…
Znate li šta znači imati Meštrovića, znaš da rasteš, postaješ veliki, postaješ veliki. Onda kada je završio Akademiju, nakon što je otišao u Karare, u Karareu je jedan kamen, kamen… odakle vade kamenje, mermer. Taj kamen, sve ploče u Saudijskoj Arabiji su napravljene od karara, Mikelanđelove najbolje skulpture… sve Mikelanđelove skulpture su napravljene od karar kamena. Tamo žive porodice, 500-600 porodica žive tu hiljadama godina, imaju svoje domove, spavaju i prave… Moj profesor je otišao tamo, bolestan, i nije bio kako treba, otišao je (smeh), ostao je četiri godine, živeo je u Kararu da nauči kamenoklesarsku struku i imao je problem jer su ovi Slovenci tako dobri, dobra nacija, oni su nacionalisti. Ali oni ne kažu ovo, mi kažemo ovo, odmah to kažemo i ne razumemo toliko reč nacionalizam, ali čak i kada počnemo da shvatamo nešto o sebi, spomenemo da smo nacionalisti, mi se pokažemo.
Ali nije nacionalista, on je hteo da napravi skulpturu, slovenačku skulpturu. Živeo je u Titoju, Titu, Josipu Brozu Titu, predsedniku Jugoslavije, imao je jedno mesto, Brione u Hrvatskoj, tamo je poveo sve umetnike. I veliki umetnici su imali svoje atelje, ovaj Zdenko Kalin je tamo imao svoj atelje, kad god je hteo tamo je išao. Bio je veliki čovek, naučio sam mnogo, bio je, sada znam, neoklasik, stari neoklasik sa starim standardima. Kad sam ja otišao tamo on, on je otišao, počeo je da se sprema za penziju, bio je u tim godinama, pušio je cigarete Jugoslavija, pušio je cigarete Jugoslavija, tamo je izvadio {objašnjava rukama} izvadio je njegovu šibicu.
Mnogo sam naučio od njega, naučio sam stvari koje ne možete naučiti u umetnosti, neke stvari ne možete naučiti, postoje stvari koje nisu zapisane u knjizi. Neke stvari su napisane, u umetnosti ne pišu, to morate videti. Trebalo je da ga vidite kada je išao da pravi skulpturu, Zdenka Kalina, kada je bio udubljen u svoj rad. Naučio sam više tokom tog minuta, naučio sam više nego iz drugih stvari, više nego iz knjiga koje sam pročitao i umetnost je… ona ima svoje tajne. To nije Božije delo, to je delo čoveka, čoveka, čoveka koji je mnogo radio, koji toliko zna, koji je mnogo radio i on zna. Nije nešto što mu je Bog dao, ne, to nije Božije delo, Bog ima svoje mesto za druge stvari, a ne da vas uči da se bavite vajarstvom. Ne da vas učim da pravite muziku. “Imam ovaj projekat, Bog mi ga je dao.” Pevačica, reper, glupost, besmislica, ne bilo koja… nije glupa, rep je takođe dobar i ostalo, ali pustimo to…
Tako da sam dve godine bio kod Zdenka Kalina, on mi je bio profesor, sve sam naučio u Sloveniji što je bilo, bilo je sa Zdenkom Kalinom. Recimo, RTV Ljubljana, znate da su imali, imao je momka golog sa ovim {objašnjava rukama}… sa, sa, sa slamom, sa ovim je pravio muziku, go, i to je bila ikona ljubljanske televizije, to je bio delo ovog Zdenka Kalina. Želim da vam kažem mnogo, mnogo, mnogo… A ja sam od njega dobio mnogo, i on se bavio umetnošću, nije se bavio tim… Nakon što su mi ispričali neke detelje, mogu i o detaljima da pričam… Jednom rano ujutru, otkad sam išao, od 15 do 7 ujutru, ceo život sam išao na Akademiju, nikad nisam bio tamo od 10 do 7 ujutru, išao sam u 15 do 7, od 15 do 7 ujutru. Odlazio bih na Akademiju i u 19 časova bih odlazio u biblioteku.
Trebalo bi da si bolestan, to te pojede, veliko mesto te pojede, znate kako? Ne možete postati najbolji, ne možete postati najbolji, to treba da se borite drugim stvarima (smeh) drugim premisama. I ja sam išao rano ujutru i kada sam otišao jednog dana ujutru koristio sam vreme od 7 do 9 ujutru, niko nije dolazio u Akademiju, nikad, studenti Akademije nisu dolazili na Akademiju od sedam, osam ujutru. Došao sam, nisam mario ni za koga, ja i skulptura. I kada je došao profesor, vajao sam, “Koji profesor…” Toliko sam ga voleo, toliko, a on je rekao, “Imaš li problema?” Profesor mi je rekao, “Imaš li finansijskih problema?” Znate, rekao sam, “Nemam nikakvih materijalnih problema,” rekao sam, “Osim što su me poslali od kuće i našao sam posao ovde, u ovim muzejima.” Tokom leta sam zaradio mnogo novca, mnogo, radio sam u restauratorskom odeljenju muzeja, ovako sam imao i mnogo novca, putovao sam avionom bre. Međutim, putujući avionom supruga me je naučila da kada je došla tamo u posetu…
A ja sam rekao, “Nemam problema, itd…” “Koje su to brige koje te teraju da to uradiš, koja je tvoja tuga??“ Rekao sam, “Slušajte profesore, osećam se loše što moram da vam kažem mnogo stvari, vi ovo znate, ali ja sam rekao sada mi to nemamo… mi smo pripojeni Srbiji, jugoslovenska država nas je otela od Albanije i mi smo u Jugoslaviji…” “A kako niste, zar niste deo, Kosovo nije deo Srbije?” “Ne, to je deo Albanije, zar to ne znate?” Rekao je, “Nisam znao.” Tada sam rekao, “Mi, ja seusuđujem da slušam samo 10 do 15 odsto albanskih pesama na Radio Prištini, 80 odsto, 90 odsto se ne usuđujem da slušam.” “Gde ih slušaš?” “Potajno ih slušam na Radio Tirani.” Rekao sam, “Čitao sam Dostojevskog sve na srpskom, jer nema… nema…” Nije prevedeno na albanski, sve osnovno je na srpskom, ja sam srednju školu završio na srpskom. Imao sam albanski, samo na kursu albanskog jezika. Rekao sam, “Ne mogu da pevam svoju pesmu, ovo je pesma, on peva,” rekao sam, “on ne jauče i ne viče, on peva.”
Te pesme… Povezao sam ih sa Këngë e Pakëndueme, napravio sam ovu povezanost, moja ideja, ideja ove skulpture, ideja ove skulpture je bila Këngë e Pakëndueme. Rekao je, “Zaista? Zašto mi nikad nisi rekao za ove stvari?” I tada sam mu rekao, pokušao je da razume ali nije mogao, ko je sit ne može da razume gladnog. I bio je nekako komunista, dobar vajar ali komunista. Komunista, znate, on je bio deo partije, što mu je omogućilo da živi kao kralj, kralj nad kraljevima i ako sada… Ne znam, nisam probao, niko mi nije tražio da živim kao kralj, možda bih popustio (smeh), razumete li jer je ovakav život lep, ovo je bilo sa…
Onda sam… nešto drugo se desilo na trećoj godini, ja, došao mi je drugi profesor, Slavko Tihec. Slavko Tihec je bio… spomenike u Sloveniji nije pravio niko osim Slavka Tiheca u tom periodu, znate da je imao veliku reputaciju, veoma moderan. Mnogo je radio u Francuskoj, magistrirao je tamo u Francuskoj pod mentorstvom Cezara [Baldačinija], on je veoma poznati vajar, Cezar. Skulptura jeste, ima svoje karakteristike. Dok nisam od Kalina naučio da radim sa dletom, onda mi ovde, nažalost, ništa drugo nije trebalo (smeh). Onda do principa materijala i forme, principa, pravila, dobra strana skulpture nije samo vajarski deo, znate…
Od njega sam naučio i druge stvari, u svakom trenutku moraš biti u skladu sa vremenom, takođe u umetnosti moraš biti u skladu sa vremenom, sve je u redu dok si u skladu sa vremenom. Ako niste u skladu sa vremenom, zamislite da nosite bluzu koja se nosila u 18. veku, zamislite koliko je to glupo, ili ako jedete hranu iz 18. veka. A mi… stvari, stvari treba da budu u skladu sa vremenom, skulptura takođe i muzika i sve umetnosti treba da budu u skladu sa vremenom, treba da budu u skladu sa vremenom.
Sada me je doveo do ovog drugog puta, ali ja sam bio spreman, bio sam spreman, znao sam razliku… Znao sam šta je uradio Pikaso, šta je uradio Henri Mur, šta je uradio, ko je bio Mikelanđelo. Znao sam istinu, ni jednu istinu o… ispričanoj kao u stripovima, ali sada sam znao istinu kako bi trebalo da se zna. Kako je živelo sa vremenom, kako je korespondiralo sa vremenom, koji je tada bio nivo, ako ne znaš te stvari onda nemoj da se baviš skulpturom, ne slikaj, treba da znaš u kom vremenu živiš. To je sada važno, to je druga umetnost, umetnost 18. veka je drugačija, umetnost 19. veka je drugačija. Impresionisti su lepi, lepi, sad se završilo, samo ih gledam i žao mi ih je, ali u redu. Završilo se.
Drugo je vreme, 21. vek, treba da nađete šta sledi, šta je za 21. vek, treba da budete pametan umetnik, na dobrom glasu, ne na lošem.. Prošlo je, završilo se, “Bože, bože, donećeš mi pesmu, doneće mi Bog pesmu, ona će mi reći šta da radim.” Ne, ne, morate da se pridržavate zakona i pravila sveta, trebalo bi da znate odakle, odakle potiče vaša umetnost, odakle? Šta je izvor vaše umetnosti? I ja sam mnogo toga naučio od ovog Tihecca, naučio sam od ovog Tihecca i oči su mi se širom otvorile, otvorio se drugi prozor. Ne potcenjujem ovo, bio je veliki ali bi postao veliki, jer da bi postao veliki, vreme treba da prođe malo, znate, ne možete odmah da postanete veliki…
Eremire Krasnići: I on vas je naučio da odgovarate na direktniji način na ono što se dešavalo u umetničkom svetu?
Agim Rudi: Naučio nas je, dosta nas je naučio, ali ja sam proučavao njegova dela, nije morao puno da nam objašnjava.
Eremire Krasnići: Kakva su bila, šta, kakav je bio njegov stil?
Agim Rudi: Njegov rad, poenta je bila nešto drugo, on bi zgrabio nešto, pokret, stvar i od toga bi stvorio priču, od toga je stvorio ideju i započeo skulpturu. On, on je napravio partizane, on, on je napravio partizane on, on, goli ljudi i partizani on… ali to nije dovoljno, znam da nije (smeh) to nije dovoljno, samo da bi napravio partizane, znate, treba ti nešto drugo, znate, treba ti malo više naravno.
Imao sam jednog učenika… Preskočiću malo i ispričaću vam. Početkom [školske godine] je došao taj student, odmah posle rata, evo, rat se tek završio. Student je polagao prijemni, bio je jedan od najboljih, tako dobar i rekao sam mu, “Znaš šta? Ispričaj mi sve svoje brige, reci mi da ih tvoje borbe ne zadržavaju za sebe, ovde imaš svog profesora i možeš mu sve priznati. Kao, kao, kao što se radi sa rabinom… kao on, kao on, kao onaj kod koga idete na ispovest, priznaj mi svoje muke. Naravno, ono što spada u oblast skulpture, ako imaš bilo kakve borbe, reci mi, pomoći ću ti.” Rekao je, “Da profesore, reći ću vam,” rekao je, “odmah ću početi da vajam Adema Jašarija”. Bio je mlad, šarmantan, dobar, koristan. Pa, rekao sam, “Znaš šta, neću te sprečiti da radiš Adema Jašarija, ali još uvek nisi dovoljno naučio da radiš Adema Jašarija, trebalo bi da uradiš neke druge korake u prvoj, drugoj, trećoj godini i onda kada uradiš Adem Jašarija, to će se odraziti, to će se pokazati, ne možeš sada…” “Ali ne, uradio sam to jednom.” Na svoj način mi je rekao da je to uradio jednom, ali ostavi to (smeh), mislim ti si to uradio jednom…
I kako to biva, bio je u četvrtoj godini, nekako ga nisam zaustavio jer da bi napravio veliku figuru, tehnički kostur, treba mnogo toga, i da li vredi pokušati ako još uvek nisi, ako nemate veliko iskustvo? I nisam mogao da ga izvučem iz toga i ostalo, ali došla je četvrta godina, treća godina, takođe u trećoj godini rekao sam mu, “Hoćeš li ovo da uradiš, moramo da oblikujemo ovu figuru, da napravimo figuru zaista važne ličnosti, čoveka rata, kulturnog čoveka… gde je tvoja posvećenost, tvoja posvećenost od pre tri godine, možeš li to da uradiš?” (smeh) Ne samo da to nije uradio, nego je sve vreme proveo tražeći izgovore. Počeo je da ulazi u drugi svet umetnosti, bio je [uhvaćen] drugim tajnama, tajnama koje su ga ticale, a sada kada je završio Akademiju radi za novac, pravi spomenike i…
Eremire Krasnići: Da li je vaša odnos sa Tihecom bio sličan ovom?
Agim Rudi: Sa?
Eremire Krasnići: Tihecom. Slavkom Tihecom, vašim profesorom koji je…
Agim Rudi: Da, bio je, bio je, bio je… od svakoga si dobio nešto, od svakog ponešto. Od njega sam naučio ljubav prema materijalu, umetnost se stvara od materijala. Umetnost se ne pravi od vetra, nije ton, ton u muzici, već je materijal, znao je za milosrđe materijala {objašnjava rukama} cenio je, cenio kamen, cenio je stav u kamenu, razumete li, on je to cenio, ja sam tu zahvalnost naučio od njega. Ali od njega, od njega, ne, naučio sam druge stvari, konstrukciju, naučio sam kako, kako… dimenzija, šta dimenzije znače, a onda je dimenzija, umetnost je dimenzija, veličina i još neke stvari, neke druge stvari sasvim različite koje su mi postale previše kada sam ih razumeo. Još jedna prednost koju sam imao, prednost ljubljanske Akademije, sad nabrajam šta je bilo dobro na ljubljanskoj Akademiji, imali smo estetiku i teoriju i dosta ovih predmeta… imali smo anatomiju, ovi su se polagali, Akademija bi kupila ove, ove leševe i naš zadatak je bio da kurs anatomije…
Eremire Krasnići: Stvarno?
Agim Rudi: Besmislica, mišići, jedan mišić…
Eremire Krasnići: Mikelanđelo i Da Vinči su to radili.
Agim Rudi: Na taj način, na taj način je Mikelanđelo naučio anatomiju… lično mislim da je to nije neophodno, ali i oni su voleli stare načine, starije generacije su želele da budu kao Leonardo, da budu kao Mikelanđelo, da budu… I sada su profesori bili, znali su da sam Albanac, bili su, “Agime… dobro je da imamo Agima da moće da nam pomogne.” I jednom sam se onesvestio od toga… onesvestio sam se, jedva sam stao na noge (smeje se). Rekao sam “Znate šta, ostavite to na miru, ne znam da li ću doći na čas da vam pomažem, nema šanse…” Znate, Albamci su takvi znate, fizički…