Mart 1998. bio je mesec mnogih protesta. Ženska neformalna mreža organizovala je osam od osamnaest mirnih protesta održanih u tom mesecu. Protesti su bili odgovor na nasilje Miloševićevog režima u Drenici na Kosovu. Aktivistkinje su kroz proteste pozvale međunarodnu zajednicu da interveniše i zaustavi nasilje. Ova serija intervjua prikazuje istoriju ženskog aktivizma u javnoj sferi, rasvetljava političko pozicioniranje žena i oblike otpora 1998.

Intervjui su napravljeni u saradnji sa ForumZFD, University Program for Gender Studies and Research i sa Inicijativom za usmenu istoriju.

Šazije Gerguri Hasanđekaj

Aktivistkinja

‘65, na kraju ‘64. je Adem Demači imao suđenje, ja sam povela neke drugarice. Nisam ih uzela da nešto organizujemo, jer nisam imala tu moć da nešto organizujem. Rekla sam: ‘Hoće neko da dođe samnom? Idem da slušam Ademovo suđenje?’ Znam da sam išla sa Eljhamom.

[…] I Mejrem [Beriša-Šema] je bila, ustvari ne znam da li je Mejrem bila taj dan samnom. Jer je Mejrem bila velika aktivisktkinja. Kad sutradan oko 04:00 ujutru, kola policije ispred naših vrata. Bom, bom, bom {onomotopeja} pravo da ti kažem mnogo sam se uplašila. Jer sam imala traume od brata, u to vreme su ga uzimali. Dolazili su preturali kuću. Kad meni kažu: ‘Obuci se i pođi sa nama’. Nisam se ničeg setila. Ko je mogao da me izda, niko jer niko nije znao, retko ko je znao. 

Otišla sam, uhapsili su me. Držali su me dva dana. Otpustili me bez ikakvog dokumenta. Nisam ni smela da pitam zašto sam tu. Ali dok sam izlazila rekoh pitaću ih pa nek bude šta bude. Rekla sam: ‘Izvinite, kojim razlogom sam bila ovde?’ Rekao je: ‘Htela si da organizuješ protest jer se Ademu Demačiju sudi’. Dao mi je neki papir da potpišem, ko je smeo da pročita šta sam potpisala. Potpisala sam i Bog zna šta sam to potpisala (smeje se).

Hasan Abazi

Politički aktivista

Razgovarali smo, ‘Šta mislite? Da li ste za demonstraciju sutra? Da li nas podržavate?’ Većina njih nas je podržala ali bilo je i onih koji nisu znali šta je demonstracija. Zato što do tada nije bilo demonstracija. Onda sam morao grupi od dvoje-troje da objasnim šta je demonstracija. ‘Kad smo demonstrirali za Vijetnam’. Tada je bio rat u Vijetnamu. Isto sa parolama i tako smo prošli. ‘E sad znamo šta je demonstracija’. Tako da oko 06:00-06:30 na uglu hotela Ljubeten sastali smo se sa drugovima. Neki su kasnije dolazili ali što je najvažnije mi drugari smo se sastali, [bili smo] organizaciona ćelija demonstracija u Uroševcu.  

[…] Demonstracija se nastavila do 15:30 sati. Vreme… cilj nam je bio u 15:00 sati jer kad izađu s posla i sa fabrika radnici da vide, da vide svoju decu šta traže. Nismo hteli da mešamo radnike u demonstraciji. Cilj nam je bio da ih sačuvamo jer su ih otpuštali s posla a kad bi jedan radnik izgubio posao bio bi problem za porodicu. Tako da smo sve vreme sa drugovima razgovarali da ne bude radnika nego da glavni budu studenti Uroševca, naravno i đaci koji su u Uroševcu.

Tako da u 15:30 u Uroševcu okupilo se negde do pet hiljada demonstranata. To su preneli i preko radio Uroševca ali takođe su me i tokom istražilaštva to nekoliko puta pitali: ‘Kako ste mogli za dva dana da skupite pet hiljade ljudi? Kad mi moramo za jedan miting tri meseci da propagandujemo i jedva donesemo pet hiljade ljudi u mitingu?’

Sakibe Doli

Aktivistkinja

Ja sam lako išla, ali bilo je užasno vratiti se iz ratnih zona u Đakovici, veoma teško. Policija je uvek stražarila. Vojska, OVK. Ja to nisam znala. Vratila sam se sama kao i obično trebala sam da siđem na ulici da bi mogla da sačekam autobus ili nešto kako bi se vratila u Đakovici. […]

Hodala sam, pešačila, i još nisam dospela na ulici kad vidim konvoje srpske mašinerije prolazili su kroz ulicu gde sam ja morala da siđem. I tu je drugi put kad sam se ja jako loše osećala. Kažu mi, vojnici OVK mi kažu: ‘Ne okreći glavu, nemoj se plašiti’. U dve zone su postavili grane drveta i: ‘Nemoj se plašiti jer ako te zaustave mi ćemo reagovati’. Ali instiktivno sam okrenula glavu i suze su počele da mi idu. […]

Auto kolona koja je znala da je tu vojska, išla je što brže što je mogla. Prošla sam bez ikakvog problema. Ali kad sam otišla kući emocije su predvladale i počela sam da plačem, nisam mogla ni da govorim. Nakon toga, vojnici su odlučili da otvore punkt u Đakovici. Sakupili smo vrlo malo materijalnih sredstava i smestili su se u naselje Čabrat. Formirala se brigada 137 Đakovica.

Skender Mučolli

Politički aktivista

Ja sam bio ranjen oružjem i neko me je odveo tako ranjenog u bolnicu. […] Ležao sam tu u bolnici. Sutradan direktno bez istražitelja, došao je istražni sudija i rekao mi je: ‘Ti si uhapšen’. Nije me ispitivao, niti išta. Ležao sam u bolnici. Tu su mi doneli stražara i on me je čuvao sve vreme dok sam bio u bolnici. U Prištinskoj bolnici sam bio jedno tri nedelje. Nisu me operisali, nisu mogli da izvade [metak] u tom smislu, to je bila izjava lekara. Onda su me odveli direktno u zatvor. Hapšenje je bilo direktno iz bolnice… uhapšen sam u bolnici, kada sam izašao iz bolnice odveli su me kod istražnog sudije, istražni sudija je izrekao meru zatvora.

Zirafete Murići Ljajči

Politička aktivistkinja

Meni su stavili lisice, bile su neke plastične lisice, ne one, lisice sa metalnim lancima. Sa Mirvetom dvoje po dvoje su nas sve vezali. Stavili su nas u jedan kombi, bili su inspektori sa nama. Možda sam zaboravila bio je Dema, Dema Muja i Jakup Lonćari sa nama. Možda sam i zaboravila, ne znam možda ove druge devojke pamte bolje. Odveli su nas za Mitrovicu. Putem, jer je kombi iza bio onako sa otvorenim prostorom, bile su kao klupe okolo. […] Pogledale smo jedna-drugu, ali nismo imali nijednu priliku, na primer, da damo neku informaciju jedna-drugoj o tome kakva je bila procedura istrage do sada. Osim što je Hava jednom, znaš, onako znakovima dala do znanja da su je tukli po rukama i pitala da li su i mene tukli pendrekom, znaš. Malo samo kako bi znali kako je išla procedura istrage. Ali to se bre znalo jer su namerno ostavljali otvorena vrata kako bi mi čule jedna-drugu dok vičemo. Tu se znalo kako je tekla cela situacija.