Profesionalni život
Mehmet Kraja: To je to što se tiče biografije, dakle dok nisam počeo da radim kao novinar u „Riljindji“. Nakon toga sam se posvetio „Riljindji“. Uvek sam imao tu ideju, naravno počeo sam da pišem. Prvu knjigu sam objavio 1978. godine.
Kaljtrina Krasnići: Sigurno ste počeli da pišete i ranije.
Mehmet Kraja: Da, naravno, još kao gimnazijalac. Reći ću vam jedan detalj iz gimnazije, počeo sam… pisanje je jedna druga priča kojoj treba malo… to je kao nešto posebno, ali iz aspekta života, moram da kažem da sada, uzimajući u obzir da književnost ne…svi smo znali da od književnosti ovde ne može da se živi, morao si da imaš neku profesiju. Novinarstvo mi je uvek bilo blisko i većina pisaca uglavnom radi po novinama i bavi se novinarskim poslom ili nešto radi nešto u vezi novina, ponekad u izdavačkim kućama, dakle tu su poslovi koje su pisci uglavnom radili.
I ja sam se uključio u novinarski posao u „Riljindji“. Radio sam tamo dok se „Riljindja“ nije zatvorila, do dana kad je „Riljindja“ zatvorena sam radio tamo. Imam više od dvadeset godina iskustva kao novinar, dok sveukupno rada u novinarstvu imam oko trideset tri godine dok nisam napustio novinarstvo. Dakle, to je profesija kojom sam se bavio, kojom sam se bavio u dva različita perioda. Mogu da kažem dva ili tri različita perioda. Bavio sam se za vreme socijalizma, onda tokom vremena nemira kako ja to zovem, to nije bio ni socijalizam, ni komunizam, ni sloboda ni ništa – bile su to devedesete, što je bilo teško vreme, ne znam šta je to bilo. Ne znam kako to da nazovem, ne znam ni sam šta je to bilo, i onda je došlo posleratno vreme, nastavio sam i dalje sa novinarstvom. Dakle, više od trideset godina sam radio u novinarstvu, ponekad kao aktivan novinar, ponekad kao kolumnista, pa kao urednik, onda… dakle, to su uglavnom poslovi koji se redovno obavljaju u novinarstvu. To je što se tiče profesije kojom sam se bavio, jer sam uvek zapostavljao posao zbog književnosti.
Književnošću sam počeo da se bavim kao gimnazijalac, tada sam počeo da objavljujem radove. Pisao sam kao đak osnovne škole, dakle dok nisam pojma imao kako se stvara književnost (smeje se). Imao sam svesku u kojoj sam pisao. Kada sam bio gimnazijalac, objavio sam prve priče u svom mladom životu. Prvu priču sam poslao redakciji „Jeta e Re“, koju sam napisao na pisaćoj mašini sa puno poteškoća. Bila je prilično dugačka priča, i nju sam poslao „Jeta e Re“. Glavni urednik je bio Esad Mekulji.
Kada sam nakon nekog vremena, bilo je to negde u proleće, dobio neki posao, došlo je vreme odmora a ja sam tokom odmora išao u Kraju, u selo. Tamo u selu nismo imali ništa. Kada je stigla… komunikacija je dakle bila otežana i skoro nemoguća. Dolazi jedan od njih, bio je to Ibrahim Berijaši koji je objavljivao, objavljivao je i poznavao je ovde (pokazuje prstom prema prozoru) učenike i studente na Kosovu i sastao se… ne, poslao je telegram Esadu (Mekuljiju): „Reci mi ko je ovaj Mehmet Kraja. Da li je to pseudonim, ko je to, želim da mu objavim priču?“ On mu je rekao, poslao mu je telegram ili pismo, ne znam tačno, i odgovorio mu.
Znači, tu počinje moja priča sa objavljivanjem i tad sam se upoznao sa Esadom, kada sam dobio prvi posao kada sam došao u Prištinu 1971. godine. I on me je smestio u studentski dom i prvu stvar koju sam uradio je da sam otišao da se nađem sa Esadom Mekuljijem. Lepo me je dočekao, ne verujem da danas ima urednika koji tako dočekuju nekoga. Esad je u tome bio odličan. Dočekao me je izvanredno i od tada je počela saradnja sa „Jeta e Re“, više godina bez prestanka.
Naravno, paralelno dok sam radio kao novinar, trebalo je da odvojim dovoljno vremena i radim na književnosti. Nismo mogli da živimo…niko na Kosovu nije živeo od književnosti. Ne može od toga da se živi. Dakle, ne verujem da je bilo nekoga koji je mogao da živi od književnosti. Nismo mogli da živimo od toga što smo stvarali u književnosti. Uvek smo imali još jedan posao, drugi posao kome smo se posle posvetili.
Objavljivao sam svake godine, do sada imam oko dvadeset pet knjiga. Radi se o jedanaest ili dvanaest romana, među njima su priče, drame, pisao sam i publicističke knjige – tri, četiri publicističke knjige. I naravno pisao sam tekstove, na stotine, na hiljade publicističkih tekstova u novinama.
Kaljtrina Krasnići: Jedna mala digresija, u ovoj priči… o čemu se govori?
Mehmet Kraja: O našoj sredini tamo, o razvoju…dakle, bila je to delimično etnografska priča, prema nekoj starijoj priči. Neko staro predanje koga se više ne sećam. Ali bila je to priča o životnoj sredini, o zemlji i o tadašnjem vremenu, nešto tako, dakle.
Naravno da to nije bilo nešto veliko, tada sam bio mlad, ne verujem da sam znao da pišem bilo šta, ali eto, njemu se to svidelo i objavili su jednu za drugom… objavio sam nekoliko priča koje sam posle sabrao u posebnu knjigu.
Ovde postoji jedna stvar koju moramo da imamo na umu, formiranje nas kao pisaca bilo je teško. Svim piscima na Kosovu je bilo teško da se oforme. Našli smo se u jako konfuznim situacijama. Konfuzija koju ćete sada i vi sami da vidite, kao što sam vam ranije rekao, bilo je nacionalizma, bilo je…
U Jugoslaviji smo imali slobodu u izboru metode pisanja, književnih metoda jer već 1957. godine su Tito i Krleža proklamovali pluralizam metoda i više niko nije završavao u zatvoru zbog književnosti. Zbog književnosti se u Jugoslaviji nije išlo u zatvor. Bilo je načina da se kontroliše, to je bilo putem instrumenata, jer mislim, uvek smo bili negde, i na taj način se kontrolisalo. Ali tu nije bio problem kod nas, mi nismo bili, niti smo imali za cilj da budemo, možda tu i tamo zato što nismo imali… nije bilo potrebe da budemo ideološki disidenti. Kako da postaneš ideološki disident kada si mogao da pišeš kao Jonesko ili Beket, Beketova drama „Čekajući Godoa“ se izvodila u Parizu 1967. ili 1968. godine, a 1969. dolazi u Prištinu. Dakle 1969. godine je izvođena na prištinskoj sceni… nema šanse da postaneš politički disident u tim okolnostima. I to, mora da se ukloni to… da smo imali ideološke disidente na Kosovu ili u Jugoslaviji – ne! Zato što nam je Tito uzeo argument iz ruku i objavio pluralizam književnih metoda i svih ostalih metoda. Naravno, favorizovali su one koji su pisali… dakle, one koji su primenjivali socijalističke metode, realizam i šta ja znam šta još, ili marksističke metode. To je ono što je vlast favorizovala, ali smo svi uživali slobodu.
Ali je postojala jedna druga stvar, postepeno je počelo da se razvija nacionalističko disidentstvo i to je bilo ono protiv čega se vlast borila. Prema tome se na Kosovu formirala i stvorila i razvila cela jedna književnost puna metafora, uz metaforički govor. Priče sa skrivenim značenjem. Razvila se književnost u kojoj se jedno govorilo, a drugo mislilo. Koji je značaj metafore, to je ovo, dakle jedno se govori, o drugo znači.
Stvorila se cela jedna književnost u kojoj se krilo nacionalno disidenstvo. Uslovno kažem da se krilo i da… jer nije moglo da se hvata za metaforu. Iako je postojala, da tako kažemo, policija za metafore, koja je to istraživala i upozoravala pisce i na metafore. Te kule, te tvrđave, ono… „Znam jednu reč od kamena“, govorio bi Azem Škrelji. Taj kamen, šta je taj kamen, zašto se taj kamen koristio toliko često? Zašto su kule toliko prisutne u poeziji pisaca sa Kosova?
Dakle, stvorena je cela jedna književnost, stvorena je književnost koja je koristila jezik metafora. Koristile su se zarad skrivanja disidentstva. I u prozi, ja sam bio pesnik, ja sam prozni pisac, i u prozi smo se bavili istorijskim temama, temama… Ja sam prva dva, tri romana pisao o jako dalekim temama koje su uvek nastojale da… jako se dobro sećam, imao sam stan u Sunčanom Bregu, bio je policijski čas 1982. godine, bio je policijski čas nakon demonstracija. Trajalo je dosta dugo, policijski čas se produžio, ponavljao se više puta, ponekad su povodom godišnjice demonstracija opet izlazile policijske snage, da, mislim da je bila 1982. godine, a ne 1981. kada sam napisao roman „Uputstva za prelazak mora“ koji se dešava u srednjem veku. Ja sam projektovao, i znam da sam s prozora na kome sam pisao noću, gledao policiju koja je zauzela raskrsnicu i zaustavljala i proveravala. Naravno, policija sa opremom specijalnih jedinica je zabranila kretanje, nije bilo nikakvog kretanja u to vreme. Nije trebalo da bude, svako ko bi izašao iz stana bi mogao da bude ubijen. I ja sam celo vreme gledao te policajce koji su bili na raskrsnici i pisao sam „Uputstva za prelazak…“ koji je imao srednjevekovnu tematiku.
Dakle, pred očima mi je stajala policija dok sam ja pisao o Srednjem veku. Dakle, mi smo učili da pišemo aluzije i govorimo u metaforama. To je jedno… stvorena je književnost koja je govorila indirektno u metafori i to je služilo kako bi se sakrilo nacionalno disidentstvo. Međutim, mi smo sada imali problem, to je ono što smo rekli da je naše književno stvaralaštvo pratilo puno problema. Naša disidentstvo, s jedne strane smo imali književnost socijalističkog realizma kojim smo se stalno hranili iz Albanije, albanska književnost može da se kaže da je imala narodni preporod, književnost preporoda, imala je i književnost socijalističkog realizma koja je dolazila iz Albanije. Na Kosovu je bilo, na primer, određeni broj priča u prozi, tri beznačajna ili značajna romana, nema veze, ali postojala je jedna mala književna tradicija, nije bilo književnosti, bilo je književnosti koja je mogla da se pročita za jednu ili dve nedelje i to je cela priča. I šta posle?
To je bila književnost uz koju je trebalo da se oformiš. I šta smo mi onda uradili? Mi smo bili pod stalnim pritiskom književnosti iz Albanije koja je bila ograničena, ali je u sebi nosila nacionalni romantizam i naravno socijalističku dogmu – te dve stvari je nosila u sebi. Zato što je Enver Hodža napravio simbiozu nacionalnog romantizma i komunističke ideologije, to je učinio, dobro ih je modifikovao i lepo ih je spakovao kako bi nam ih dao. Albanci nisu padali na to, u Albaniji je bilo veoma teško da se proguta tako lepo pakovanje. Mi sa ove strane granice smo lako padali na to. Dakle, mi smo bili pod stalnim pritiskom socijalističkog realizma i te ideologije albanskog nacionalnog romantizma i bili smo pod pritiskom nemogućnosti koji ona nosi. Mi smo videli tu književnost, tu metodu socijalističkog realizma koja nam se nije svidela, a s druge u Jugoslaviji, imali smo izvanrednu mogućnost da komuniciramo, kao što sam rekao, sa evropskom književnošću, svetskom književnošću.
Rekao sam vam da sam imao faze, dok se u to vreme u Albaniji nisu čitali niti su bili dozvoljeni ni Dostojevski, ni Kafka, ni Prust, ni Džojs, ni… dakle cela jedna književnost. Mi smo sa ove strane dobijali upravo tu književnost. S druge strane…pošto je sada Jugoslavija proglasila da je otvorena prema različitim književnim i umetničkim strujama i uticajima sa zapada, čak je bilo u modi da se bude što bliže tih tokova. Ponekad je bilo previše epigonizma u svemu tome. Bilo je epigonizma i bilo je prostog plagijata onoga sa Zapada. Bilo je puno epigonizma.
Tako se kosovska književnost našla pod dvostrukim pritiskom. Nije bilo baš jasno u tom smislu kako da se orijentišeš. Neki pisci su postali socrealisti, kao pisci u Albaniji. Neki su postali modernisti, kao da je… modeli su bili, šta ja znam, ranije sam spomenuo Beketa, spomenuo sam ostale… dakle, s jedne strane ultra moderni, s druge gotovo primitivni socrealizam. Između ta dva gledišta, mi smo se jako loše snašli i imali smo problem koji nismo primetili, ali je kasnije postalo očigledno. Kome smo ostavili čitaoce? Šta se desilo sa čitaocima?
Zapravo, nama se svidelo da budemo moderni i pisane su drame kao što je bila Beketova. Pisani su i romani kao što bili, otkud ja znam, Džojsovi ili nekog drugog… Pisani su po zapadnjačkom modelu, odnosno anti-romani. Pisani su anti-romani kao što je Natali… i tako dalje. Ali bilo je problema u jednoj stvari, da nam je čitaoce preuzela socrealistička književnost iz Albanije zato što je konstelacija znanja i nivo znanja, ali i duhovno stanje čitalaca na Kosovu u to vreme odgovaralo i lakše je komuniciralo sa socrealističkom književnošću koja je u sebi nosila „socijalistički realizam“ (rukama pokazuje navodnike), nacionalni romantizam u sebi koji je dolazio iz Albanije, nego sa Joneskom, Beketom ili anti-romanima.
Postojao je neki nesklad u tom smislu, pored pozorišta u Prištini je prolazio smrdljivi potok dok se unutra igrao Beket. To je bio nesklad u kome smo živeli. Danas, ako se gleda sa ove distance, to izgleda kao neka parodija, ali mi smo to živeli. S druge strane, Priština je nastojala da stvori neki kulturni život, pokušavala je da stvori kulturni život. Taj kulturni život Prištine naravno da je bila imitacija, imitirali su se ostali kulturni krugovi u Jugoslaviji, to se ne dovodi u pitanje, to je tako i bilo.
Stvorena je i elita, ne baš prema modelima, ne poput one u Beogradu ili Zagrebu, jer je Beograd bio daleko, Zagreb je bio daleko, ali kao ona u Sarajevu, Skoplju. Stvoreni su takvi neki modeli u kojima je nastala naša elita. Međutim, ta elita je često imala velike nedostatke i obuhvatala je malo ljudi . Kada se išlo u pozorište, viđali biste iste ljude, kada se išlo na izložbu viđali biste iste ljude, u brojčanom smislu nije bilo mnogo ljudi. Bilo je malo…. Znači, odete u pozorište, vidite iste ljude, odete na izložbu, vidite iste ljude. Odete na koncert, vidite opet te iste ljude, dakle broj emancipovanih ljudi u književnom i umetničkom smislu je bio ograničen.
S druge, strane, nastojalo se da se stvori neka naša umetnost. Da joj damo život, prostor i da stvorimo našu umetnost. Bilo je malo iluzorno, bilo je i nastojanja iznutra, bilo je naravno i političkih ciljeva. Naravno, jer je u to vreme, možemo otvoreno da kažemo, cilj bio da Albanci u Jugoslaviji stvore svoj identitet koji bi bio različit od identiteta Albanaca u Albaniji. Dakle, ideja je bila da se stvore kosovski Albanci, jedna jugoslovenska nacija. I svakako bi ta nacija bila stvorena da nije napravljena jedna greška. Grešku je napravila Srbija, koja je nakon 1981. godine insistirala da kosovski Albanci postanu Srbi. Albanci nisu mogli da budu pretvoreni u Srbe, od njih nisu mogli da budu Srbi. Albanci su počeli da postaju Jugosloveni. Neki su počeli da postaju ili je bilo elemenata koji su mogli da ih učine Jugoslovenima; ili je bilo onih koji su počeli da se postepeno integrišu. Ako ne u jugoslovensku naciju, u jednostavnom smislu reči, ipak je bilo onih koji su počeli da se integrišu. I stvorena je kulturna mreža, stvorena je književnost i stvoren je određeni broj… i muzika i… dakle, u svim poljima umetnosti, i u pozorištu.
Ali, moramo da budemo tačni u vezi jedne stvari, to je u većini slučajeva bila jugoslovenska književnost, jugoslovenska muzika, jugoslovenska likovna umetnost sa takvim predispozicijama da bude funkcionalna u Jugoslaviji. Da li smo se mi pobunili? Da li smo bili onakvi kakve su nas hteli? Ne, obično nismo jer smo imali naše nacionalno nezadovoljstvo. To je počelo postepeno, dakle nacionalno nezadovoljstvo je počelo na Kosovu onda kada se pojavila sloboda, svest i sloboda. Minimalna svest daje minimalnu slobodu, ona je korišćena za stvaranje nacionalnog nezadovoljstva koje je proizvelo jedno za drugim dešavanja sve do ovih koja se danas dešavaju. Tako ja gledam na stvari.
Ići ću hronološki. Sedamdesete godine se nekako preklapaju sa mojim godinama. Bio sam mlad, dakle bio sam u studentskom dobu i u periodu kada su nas, kako bih vam rekao, izbacili iz „Bota e Re“. Dakle, imali smo strpljenja, hrabrosti i entuzijazma. Naravno, bilo je i neke nacionalne euforije. Sećam se kada sam 1978. godine bio novinar, pratio sam sve manifestacije koje su se održavale povodom sto godina Prizrenske lige. Obeležena je stota godišnjica Prizrenske lige, obeležena je u Albaniji, ali je obeležena i ovde; paralelno i ovde. I ovde je obeležena dosta dobro jer joj je sama država davala značaj. Jer je postojala ideja da će Albanci sa ove strane da stvore posebnu naciju. Moram da kažem da je i u jeziku bilo takvih problema, dakle bilo je takvih inicijativa.
Sedamdesetih godina, dakle, ja sam kao i svi mladi imao neku vrstu entuzijazma. Imao sam neku ideju da ovde može da se uradi nešto. Jer možemo da budemo kakvi jesmo, kakvi smo, ali možemo i da napravimo nešto od sebe. I da, mogu da kažem da smo imali neko samopouzdanje. Osamdesete su za nas bile godine buđenja iz iluzije. Za one koji su imali iluziju da će nešto da se uradi, da mogu da se integrišu u Jugoslaviju, to više nisu imali. Nije više bilo ničega jer su se rušili i brakovi, bilo je brakova, bilo je ljudi koji su bili oženjeni Srpkinjama ili obrnuto ali većina je… brakovi su se raspadali. Budimo realni po ovom pitanju, sukob je otišao toliko daleko da se nije mislilo da je toliko dubok. Smatralo se da su se mišljenja dosta uskladila, ali je 1981. godina iznela na videlo jednu katastrofu, međunacionalne odnose i iluzije ljudi. Više nije bilo iluzija ni o čemu. S druge strane, što se Albanaca u Jugoslaviji tiče, više niko nije imao poverenja u Albance u Jugoslaviji. I nisu više bilo samo Srbi, iako se danas govori drugačije naravno. Bili su i Hrvati, i Srbi, i Slovenci, i Bošnjaci, i Makedonci, svi su osećali mržnju prema Albancima…naravno da su Srbi bili glavni u tome, ali su svi bili korifeji. Korifeji su bili Srbi, ali u osnovi su bili svi, bez razlike.
Postojala je mržnja prema Albancima koja je podigla celu Jugoslaviju na noge, bez izuzetka. Sada kažu da su Crnogorci bili drugačiji… ne… svi su, bez izuzetka, imali isti stav. Dakle, srušile su se iluzije ljudi. Posebno kod onih Albanaca koji su verovali da mogu da se integrišu u Jugoslaviju. S druge strane, prekinuti su odnosi sa Albanijom – kulturne veze sa Albanijom. Prekinuta je arterija koja je imala, koja je bila vitalna za Albance na Kosovu i Albance u Jugoslaviji zato što je time počelo raspadanje i uništavanje institucija, odnosno njihova slavizacija. Na izvanredan način, brzo, munjevito i bez ikakve alternative. Uvođenje državne kontrole, slavizacija, upravljanje i s druge strane prekid veza sa Albanijom. Prekidanje te vitalne arterije, bile su to najteže godine, ja ih vidim kao godine… dok su devedesete bile haotične godine koje ne znam kako da nazovem. Osamdesete su bile jako teške godine. U tom smislu, dakle, mi smo bili… ostali smo potpuno saterani u ćošak, govorili su ovi političari, „mišja rupa, trista puta se ne nalazi“ (nerazumljivo), to je dakle značilo da budemo pod velikim pritiskom, pod pritiskom mržnje, pod političkim pritiskom, pod pritiskom hapšenja, pod ideološkim pritiskom, postojao je potpuni nedostatak perspektive. S jedne strane je to bilo dobro, srušile su se iluzije, nije više bilo iluzija da bilo šta može da se učini sa ovom zemljom i ovom državom.
Obavezno je morala da se traži nova perspektiva, za te ljude je morala da se traži nova perspektiva. Obavezno su morali da se orijentišu… Nije bilo više kuda, trebalo je da se usmerimo prema svom identitetu i nacionalnim integritetu, nije bilo druge alternative. Komunizam nije bio bitan, ideologija nije imala nikakav značaj. Sada daje značaj jer je bio komunizam, bio je komunizam, komunizam od… uzimajući u obzir period od liberalizacije sedamdesetih godina i dalje, komunizam više nije predstavljao ništa. Nacionalno pitanje je bilo glavno pitanje i to nacionalno pitanje je postepeno počelo da regrutuje ljude. Postojale su dve perspektive, ljudi su se okupljali i približili Albaniji koja je odbijena, sa kojom su prekinute veze. Ljudi, kada je govorio Enver Hodža, kada je održavao partijski kongres odmah nakon 1981. godine, ljudi su ipli u Đakovicu, pola Prištine je otišlo u Đakovicu, jer je tamo mogao da se prati signal albanske televizije. Nije da im je nedostajao Enver Hodža, želeli su da znaju šta se događa, koji je stav Albanije na partijskom kongresu, koji je stav Albanije prema Kosovu, u tome je bio problem.
Osamdesete su bile takve, bile su jako teške i jako naporne, ali su istovremeno bile mobilišuće zato što su se počistile mnoge stvari, stvari su se jasno odredile. S jedne strane, bilo je… ali bilo je i nešto što moram da kažem usred… sve što je bilo albansko je postalo dobro, to je bila ta smešna strana ove situacije, ne samo smešna već i štetna naravno, zato što je došlo do neodrživog jedinstva, jer nije došlo do definisanja vrednosti. Homogenizacija je prevazišla novi nivo normalnosti jedne normalne zemlje sa normalnim ljudima. Ne mogu svi ljudi, svi Albanci da budu dobri.
To je problem homogenizacije, svi Albanci su postali… S jedne strane je bila vlast sa svojom poznatom diskriminacijom i svojim poznatim instrumentima koji se naravno nisu sprovodili kod njih… iza toga su mogli da stoje Srbi, ali glavne zadatke u institucijama su obavljali sami Albanci. Podelu su napravili sami Albanci, oni su preduzeli stvari koje su bile bizarne, koje su bile niske. Naravno, to su bile stvari koje… stvari su bile čiste, ali s druge strane nisu bile čiste u homogenizaciji Albanaca. U tom trenutku možda je i bilo potrebno jer su činili zajednički front, svi… sve albansko je bilo dobro. Svi su bili dobri u tom trenutku, što je naravno nerealno, ali to je tako bilo. Dakle došlo je do velike homogenizacije stanovništva.
I sada, ti ljudi, postalo je vidljivo da je ta homogenizacija i oštra protivrečnost između države i velikog dela stanovnika i između nosilaca vlasti na Kosovu i stanovništva s druge strane, stvorila velike podele i velike drame čak unutar porodica. Bilo je porodica koje su bile podeljene, bilo je problema u porodicama, sin bi bio protiv oca, bilo je takvih slučajeva. Na neki način su se odrekli ljudi koji su bili bliski vlastima, počeli su da ih mrze politički. Dakle, stvoren je zajednički front, s jedne strane unifikacija i nacionalna homogenizacija, a s druge strane jasno udaljavanje onih koji su bili suprotstavljeni. I zaoštrena je situacija, postala je jako oštra, i znalo se da takvo stanje ne može dugo da se nastavi. Trajalo je do kraja osamdesetih. Krajem osamdesetih je počelo ono što već znamo.
Kaljtrina Krasnići: Vi ste takođe pisali tokom osamdesetih. O čemu ste pisali?
Mehmet Kraja: Osamdesetih godina sam napisao roman koji sam spomenuo, video sam policiju i pisao roman o Srednjem veku. Nastavio sam normalno da pišem, pisao sam drame, napisao sam dramu „Hana prej letre“ (Mesec od papira) koja iako je nagrađena na konkursu „Katerina Josipi“ nije izvedena jer je spominjala demonstracije… pravila je takvu aluziju. Dakle, kao što sam rekao, govorili smo u metaforama, i ovo je bila jedna takva priča. Dakle, uglavnom je to bila književnost koja je služila tome, ali naravno paralelno s tim smo imali i publicistiku. U to vreme ne mogu da kažem da je postojala publicistika… ali krajem osamdesetih godina je došlo do oživljavanja, situacija je oživela i to je počelo javno da se izražava. Nezadovoljstvo se nije izražavalo, ali postepeno sve veći nacionalni otpor i nezadovoljstvo stanjem stvari. To je bio početak, dakle početak političkog pokreta krajem tih godina… zato što je devedesetim godinama nešto prethodilo, i to je ono što sam vam rekao. To je period teške represije, osamdesetih dakle dolazi i do urušavanja sistema, krajem osamdesetih godina, ne početkom devedesetih, već početkom osamdesetih. Krajem osamdesetih godina je počeo raspad.