Istorija lokaliteta Janjevo povezana je sa tradicijom rudarstva Novog Brda i Kopaonika koji su imali naslage olova i srebra koje su kultivisale ekonomski rast i razvoj. Istorija hrvatske zajednice na Kosovu datira unazad do 12. veka. Iako su rudnici zatvoreni od 16. veka, zajednica nastavlja da pronalazi značaj u Janjevu i razuman razlog da ostanu. Povezana sa regionalnim trgovačkim centrima, arhitekturu Janjeva odlikuje mešavina Osmanskih mesta stanovanja i Austrougarskih kuća. Snimanjem intervjua usmenih istorija sa članovima različitih zajednica, mi stremimo da se poveća razumevanje kulturnog i ekonomskog identiteta lokaliteta Janjeva.

Istraživanje o Janjevu je deo projekta „Međju-etnički dijalog kroz inkluzivnu zaštitu kulturne baštine” kojeg finansira Instrument Evropske unije za stabilnost i mir (IcSP) a realizuje Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) na Kosovu.

Marija Basler Karamatić

Trgovkinja

Išla sam, da ti kažem išla sam u školu do četvrti razred. Ali to išla pa ne išla. Znaš kako je bilo kod nas janjevaca tu su mnogo grešili i sad možda se neko kaje sad i to sve. Ovaj sam ti bila dete ono, za doma. Mama me je puštala ja budala nisam bila kad sam sve prošla toliki svet i školu. Ali oni svi su vikali žensko dete da se uda, kao znaš, šta će gu škola ona treba pelene da pere. A muško dete i onako će dizat pakete, kao radi da ide po tezge. E to je to bilo. Onda mama kako je rađala tamo se kopalo mama me pusti u školu pa ne. Ona će se uda kakva škola, ona će se uda, to. E kad je tog brata kažem ti kad je rodila, bila sam mesec dana ja doma nije me puštala u školu pa je izašla kazna da se plati. Četvrti razred sam bila u peti da idem. Kaznu je platila mnogo pa posle me pustila u školu da idem, ali bez sveske, bez knjige, gubila vreme u školu. Tri godine posle kako sam četvrti prošla u peti, tri godine u peti sam išla. Eto, uvek se zezam sad u školu kažem ove direktorice i ove, da mi date diplomu. Kaže zašto Marija, pa ja sam išla u školu, hoću diplomu. Ona kaže, ‘Kako diplomu?’ Pa rekoh, ‘Ja sam išla tri godine’, rekoh, ‘treba i to da znači nešto rekoh, znaš šta rekoh, i to je žrtva.’ A ne diplomu samo ovaj, diplomu hoću da mi daš rekoh. Ja neću nigde da gu dam rekoh ne treba mi za posao, kao da… I obećali su mi da će da mi naprave jednu kao osam razreda da sam završila hoću da uramim da imam, jer sam tri godine u peti.

Haljit Gaši


Janjevo je poznato po svojim zanatlijama. Još uvek kruži anegdota, prenosila se od ljudi do ljudi, ne postoji ništa slično zapisano, ali ipak… kada je Nasradin posetio Janjevo, pitao je ljude… zapravo, pre nego što ih je pitao šta rade, hvalio je svoju baštu, zbog veličine svojih kupusa, i da ne postoje gajbe u koje bi njegov kupus mogao da stane. Sad, Janjevci su zapamtili šta je rekao kada je došao prvi put. Kada je došao drugi put, oni su radili nešto čekićem, pravili buku. On je upitao jednog od njih, ‘Na čemu rade?’ ‘Oh, prave tu gajbicu za tvoj kupus.’ Tako da kad je shvatio da imaju… on ih je prokleo, ‘Da nikad ne postanete ni grad ni selo.’ Mi težimo da verujemo da zbog te kletve Janjevo nije ni grad ni selo.

Memedalji Gradina


Ispred Baščaršije je bio državni kafić, državni kafić. Imali su pevače i tako, toga se sigurno sećam, sećam se jer pre 55 godina […] Atmosfera je bila, kako da kažem? To se nikada neće vratiti. Ta atmosfera se neće vratiti ovde. Taj kafić je uvek bio pun. Bilo je muzike, imali su pevače. Stari i mladi su odlazili tamo, čak i oni srednjih godina. Ko god je mogao, ulazio je, ko god je imao para, naravno. Ne možeš da uđeš u kafić bez novca da platiš piće. Nije bilo podela, nikog nije bilo briga da li si Hrvat, Rom ili Albanac, ne, ne, ne. Bez obzira, tamo smo jeli i pili zajedno. Svi zajedno. Nismo imali problema jedni s drugima. Ali mislim da se to vreme neće vratiti. Život je bio jako ukusan, život je bio sladak.

Don Matej Palić

Sveštenik

Janjevo tada u mome djetinstvu kako ja pamtim je bilo zaista u jednom velikom procvetu ili renesansi. Tako da smo mi imali sve u Janjevu. To je bio jedan mali gradić, koji je imao sve što je bilo potrebno ljudima, građanima za život. Znači sve vrste dućana, sve vrste prodavnica. Ne samo mi što smo radili nego je bilo i u centru tako zvanom Čaršija. Gde se odvijao taj život trgovački. Znači od jutra, ranog jutra kada je na crkvi se javljalo pozdrav zvono ljudi bi se ustajali, pripremali za svoj rad. Koji su išli u dućane, koji su išli u trgovine ili u proizvodnju, neki poljoprivredu. Uglavnom cjeli dan bi se radilo. Na večer opet bi zvono zvonilo i to je znak da treba prestati raditi jer počinje služba u crkvi i tada bi prestali raditi. I nakon toga bi muški, muškarci, domaćini izašli u Čaršiju, u centar i tamo bi dogovarali te poslove, biznise, trgovinu, prodaju, razmjena artikala.

Franjo Golome

Stočar

Čaršia je bila puna ljudima. Tu je bilo i ljudi i smešni ljudi koji su znali da se zezaju i da se pošaleju i da pričaju. A danas mene plaši. Ove dve godine mi ušlo u glavu da deca naša zaboraviće da pričaju. Oni su u telefon. Ja mislim 24 sata ako bih ostavili u telefonu, znači zaboraviće i da pričaju.

 

Ljudi su znali da pričaju da se šale i da nameštaju priče. I kao dete se sećam cigaru da kupim pa i kada sam odrastao malo veći, izađemo. Ondak tamo ‘86, ‘87 kad su se otvorili kafići ja dečkić ono pa, ‘88, ‘89 pa. To je bilo šta ja znam to ne može niko opisat. Ljepo je bilo, druženje je bilo. I sa albancima smo se družili, i futbol smo igrali. I danas se družimo.  

 

Da li su po kafićima izlazili samo muškarci ili? Kako je bilo sa devojkama? 

 

Ne, ne počele su devojke izlazit. Znači ‘88, ‘89 počele su i cure izlaziti. Znači tu smo se upoznavali, tu smo se ženili, u kafićima.

Nikola Brkić

Poljoprivrednik

Naši stari su imali oko 300 hektara vinove loze. To se mi kažemo kopalo ručno, riralo se kaže tada, znaš, kaze da riraš. Pola metar moraš najmanje dubinu da kopaš pa da zasadiš lozu. I na treću godinu je dolazila loza. A u međutome tu se stavljalo crni luk. Mi kažemo karamid, crni luk to se seo tu, mislim da bi došo rod. I sada, mislim dođe reč i bili su podrumi rakije i vina. Čuveni podrumi. Orahovac je posle se zagradio. Naša ova brda bili su rimljani. Oni su imali vinogradi pa su to tako, pustečilo kad su se rimljani povukli naši su došli pa su ponovo rirali. Mislim to kopali sadili su lozu, lozu. Imali smo prokupac, belo, hamburg. Imali smo sva vrsta grožđja što postoju u bivšu Jugoslaviju. I sve vrste trešnje smo imali, kajsije, jabuke, kruške. I naši su bili tada što kažemo mi trgovci, skitači. Mi smo ih tako zvali skitači. I oni gde bi bili u Makedoniju ili u Sloveniju ili u Hrvatsku, Bosnu, gde bi videli neku voćku oni bi uzeli pip i stavili krompir, da se ne osuši. I kad dođe sve su kalemili su. I nema voćka koja nije bila na ovo tlo, Janjeva.

Ljubica Berišić

Komercijalistkinja

Imali smo taj dan zvala se kod nas Rifana. Na veče tog praznika Đurđevdan ima tu se skuplja društvo ko hoće nešto u kući. Ali mahom je bilo na Glamu. Naprave šator, i tu spremaju založe vatru, peku jare, jagnje ko šta hoće. Ima piće, pevanje. I ali se moglo i da odeš nešto da ukradeš. Samo što, mislim nije to bilo posle prešlo u naviku i nešto ovako da uzmeš. Ali od jelo što se spremalo ko može da ukrade, pojede i završen posao. I to nam je bilo običaj, fora kao eto da se nešto spominje. Ali jako je bilo, celo…

 

To je bilo svake godine?

 

Svake godine. Celu noć se pevalo do jutra, neko kažem kući. Onda su stavljali one ljuljaške. Ovaj na krov. Sad imamo oluke ne može. Onako evo na onu gredu i stave uže zavežu, jastuče i ljulja se po celu noć.

Dragutin Ivanović

Komercijalno

Sećam se ondak krajem valjda ‘60-tih izgradnjom Doma Kulture. I dobili smo bioskopsku salu i ondak to je bilo za, to je bilo pojem da mi možemo da pogledamo jel Din Martina i neke kaubojske filmove i tako. Ondak nam je bilo to malo lakše i simpatičnije. Svake nedelje okupljanje u tom domu. Bile su te narodne igranke, plesovi, muzika uživo. Normalno koju smo sami stvarali, finansirali, i tako dalje. 

Sećam se primera da nemamo para da kupimo još gitara, još tambura, još instrumenata koje bi nam olakšali malo i poboljšali kvalitet tih igranki. I ondak smo da se tako izrazim dosađivali onim ljudima u općini dajte investirajte malo u mladost. ‘Dajte,  investirajte, treba nam još para, za ovo za ono’. Tako da se sjećam kad god bi nam bilo i takvih momenata pa nam daju nešto novca i ondak mi pokupimo i sjećam se ondak smo formirali tamburaški orkestar.

Mahom se svirala domaća lagana romansa, starogradske pesme lepe. A bogami bio je prisutan i Tom Džouns, bili su prisutni i Bitlsi. Tako da svirali smo i jedno i drugo. Nažalost vrlo malo smo… il nismo znali il šta ja znam… Narodne muzike nam je bilo jako malo, više smo se orientirali na tu muziku koja je bila moderna u tom vremenu. To su te, uzmite Mišu Kovača pa šta ja znam Jevremovića. Pa i naše neke stare prizrenske pjesme, i tako dalje.

Olga Gucić

Vaspitačica

Mnogo smo se družili, bilo je stvarno, imali su i svadbe i krštenja i sve to to je sve bilo neka posebna radost. Spremaš se od jednog blagdana do drugog. Uvek, ulice su uvek bile čiste, svake subote, svako ispred svoje kuće je očistio. Pevalo se, ne znam. Svake nedelje je bilo korzo koje je bilo brdo iznad Janjeva Glama, popodne tu su bili samo mladi. Ono Đurđevdan smo imali isto i tu su posebne bile pripreme za Đurđevdan. To kod nas veče Đurđevdan, to je rifana a obično je spremala ona cura koja je bila verena i zvala je svoje prijateljice i sve to, svoju rodbinu.

Omer Škrijelj

Doktor

Ispričaću jednu anegdotu iz tog vremena. Tu su išli kamioni za kamionima, tu recimo ima ona kuća onih Hrvata koji su sad najjači, koji su ostali, to je gore nekih dvesta metara odavde, pa sve do pošte su bili poređani kamioni i tovarilo se. To je bilo masovno iseljavanje, ja ono, teško da se preboli to, za onoga ko nije Janjevac. I sad, dolazi jedna stara žena na pregled i onako, uobičajeno, nema neke posebne tegobe.

I ja joj rekao: ‘Baka, na šta se žališ, šta te boli?’ Kaže: ‘Bole me kamioni’. Reko’: ‘Bole sve nas’. Znači bila je, bila tad i ta dijagnoza, bole me kamioni. E boli baš, to je išlo, to je išlo, samo sedite kao naveče s njima, popijete, družite se, sutra već vidite da nisu tu. Jer odluke su padale maltene preko noći. Kažu oni danas: ‘Nećemo, nama ne treba da idemo’. I onda, desi se nešto preko noći, verovatno ode jedan komšija, ode drugi, zašto bi ja ostao, idem i ja. I tako…