Prvi Deo
Anita Susuri: Čega se sećate iz Vašeg detinjstva?
Dragutin Ivanović: Iz detinjstva ima puno momenata kojih se rado sećam. Ima jako lijepih momenata a ima nekad i malo nezgodnijih… Sjećam se, reći ću vam, nas je u obitelji bilo osmoro. To je karakteristično za Janjevo, pa i šire Kosovo jel’. Prosečna obitelj u Janjevu je znala da bude negde u nekom vremenskom periodu i desetak ljudi. Kod nas je bilo osmoro, petoro brata, braće i tri sestre. Ja sam jedan od najmlađih, najmlađih brata. Inače, posle mene su tri sestre. E sad, čega se sećam… Pa nisu to neke lijepe uspomene jer su vremena takva bila. Rođen ‘50. vidite i sad ‘ajdemo da pamtimo od svojih sedam-osam godina, znači to je negde ‘56, ‘57. i tako…
Sjećam se tog vremena, polaska u školi, polaska u prvom razredu, što je interesantno, za svako dijete je bilo pa i za mene, al’ da nije bilo uvjeta kao sad. Sjećam se, išli smo u školi koja je bila u krugu crkve, katoličke crkve, jer je ovde mahom, vi verovatno znate, mahom hrvatski živalj bio do nekih ‘90ih, prve-druge godine. Sećam se te škole, bila je oronula, bila je mračna. Nas je bilo puno djece, a neke drvene klupe koje ja sada ne mogu dovoljno da lepo rečima opišem, to treba vidjeti. Bile su vrlo nefunkcionalne, no svejedno, nama su bile drage. Mi smo tu sticali prva znanja, prvi susret sa učiteljicom, učitelja, druženje, i posebno što mi je ostalo u sjećanju, bilo nas je puno u odelenju, u razredu.
I bilo nam je, bilo nam je simpatično. Čekali smo da sledeći dan dođe da bi opet otišli u školi, hoću reći da smo išli sa radošću. Eto to su prvi onako trenuci čega se normalno ja sjećam, a i svaki, jer čovjek, sjećaš se prvih dana u školi i tako…
Anita Susuri: A kakav je bio život u porodici?
Dragutin Ivanović: U porodici je bio život ono što je slično i, i u školi, bilo je nefunkcionalno, bilo je teško. Kultura življenja je bila na vrlo niskom nivou, uvjeti pod kojima se živjelo bili su vrlo teški. Mnogobrojne porodice, jel’ obitelj je velika, i velike porodice, nedostatak uvjeta vodi i sve ono što prati, jel’ jedan normalni život čovjeka, toga nije bilo. Tako da se sjećam tih starih kuća, fijuče vjetar preko zime, ne možemo se dovoljno grijati. Nas osmoro i otac i mati, desetoro znači ukupno, ‘ajdemo u možda nekih pedesetak kvadrata. Tako da se toga sjećam ne, ne baš rado ali pamtim.
Anita Susuri: Pričali ste nam o staroj kući…
Dragutin Ivanović: Stara kuća, uvjeti vrlo otežani, sjećam se do ‘62. godine nije bilo ni struje. Sjećam se kao mali dečkić jel’ imao sam dvanest godina kad smo dobili struju i kad smo videli kako sve to izgleda, ja sam mislio da sam na drugom svjetu, nisam mogao shvatiti, živeli smo sa nekom petrolejkom, na neki petrolej, gas, neke karabitne lampe koje su upotrebljavane u rudnicima. Tako da se toga sjećam znači, vrlo otežani uvjeti, al’ od dolaska struje ipak se osjeća neki boljitak, je li? Molili smo ondak oca da nam bilo kako zna, da nam kupi jedan radio, makar da imamo u kući. Tako da, kad smo dobili taj radio, sve je ondak, kako su godine odmicale, sve je išlo nekako lakše i lakše sa tim, sa tim uvjetima življenja i tako… eto to, toga se sjećam kao dječkić, dvanest godina.
Ondak nije bilo dovoljno ni električara, majstora koji bi vam uvjeli to, jer je Janjevo tada bilo dosta veliko, u smislu puno ljudi i svi bi htjeli da to što pre uvedu, a nije bilo dovoljno majstora, električara. I ondak se sjećam nekog Koste, koji je nekud došao iz unutrašnjosti Srbije najvjerojatnije, i ondak ga, kažem ocu: “Pa ‘ajde zamoli tog čika Kostu da sutra dođe pa da i to nama osvetli”. i tako…
Anita Susuri: Čime se bavio Vaš otac, i majka?
Dragutin Ivanović: Majka je bila domaćica, a otac je radio u zemljoradničkoj zadruzi tu u Janjevu, bio je neki računovođa, knjigovođa i tako.
Anita Susuri: Je li on bio školovan čovek ili?
Dragutin Ivanović: Školovan ne, to je više iz prakse, ali je kasnije sa razvojem te zadruge i završio i kasnije i srednju ekonomsku [školu] i tako. Tako da je ispunjavao neke uvjete da bi mogao da radi normalno.
Anita Susuri: A da li se sećate kako je izgledalo Janjevo kad ste Vi bili mali?
Dragutin Ivanović: E sećam se jako, jako fino. I reći ću vam, odnosno izneću par detalja koji su mi onako, ostali vrlo upečatljivi, kojih se sećam i danas. Sjećam se blatnjavih ulica pre svega, mnogobrojne obitelji, teški uvjeti za život. Sećam se Janjeva preko leta ogromna prašina, ako kiša padne ogromno blato, a naše su majke ipak nastojale da nam održavaju tu čistoću koliko je god moguće, da bi u školi otišli kao pristojna djeca, je li. Znači ulice su bile nemoguće blatnjave i nije se moglo bez čizme. Čizme su bile osnovni neki rekvizit kad su noge u pitanju, bez čizme se nije moglo.
Odlazak u školi, da vam kažem, znači vrlo težak. U školi isto uvjeti dosta, dosta otežani jer ipak je to jedan posleratni period, mislim na Drugi svetski rat jer prošlo je svega petnaest, desetak, petnaest godina. Nije bilo vode u školi, nisu bili elementarni uvjeti za jedno normalno odvijanje nastave… Mnogobrojne porodice, nema se šta za doručak, majka nam je ondak, sećam se spremi par jajeta a više stavi soli nego što je potrebno, da bi kao povećala taj obrok i ondak to je izazivalo žeđ. A odem u školu i nema vode da se pije. Sjećam se nastavnice, ili nastavnika geografije, priča on nama o Savi i Dunavu, kako je Dunav čist i bistar a ja sam žedan, ja bih sad…
Anita Susuri: (smeje se)
Dragutin Ivanović: Ja bih sad ušao u taj Dunav, u tu Savu, ja čeznem za kapi vode. I ondak jedva čekam da se sat, čas završi. U školi nema vode, pa odemo, u komšiluku bilo je dobrih bunara. Vi znate šta je bunar?
Anita Susuri: Da.
Dragutin Ivanović: Bilo je dobrih bunara, i ondak kad vidimo vodu, mislim da sam najsretniji čovek na svijetu. Eto to, to mi je ostalo vrlo upečatljivo, taj sat zemljopisa ili geografije, kako god hoćete, Dunav i Sava kako protiču bistri a ja žedan. I sjećam se da smo morali da radimo u školi odnosno da pohađamo u tri smene. Tako da treća smena učenika je bila po mraku, pogotovo je bilo nezgodno kad su zimski i jesenji kratki dani. Mrak vrlo rano padne a mi moramo u školi, nekad je znalo da bude i nevremena, ali Boga mi plašili smo se seoskih pasa i tako dalje. Eto to mi je ostalo, bilo je jako puno djece tih godina kada sam ja bio u sedmom-osmom razredu, bilo je oko tisuću i dvesto učenika ili hiljadu i dvesta, kako god hoćete, učenika, a uvjeti vrlo teški.
Anita Susuri: Je li to bio isti objekat koji se sada tu blizu crkve ili je renoviran?
Dragutin Ivanović: Eh, reći ću vam, sa povećanjem broja učenika, vrlo rano smo napustili objekat u crkvi. Tu sam bio prvi, drugi ‘ajdemo ‘56. i ‘57. godine. Onda je napravljena škola na ovoj lokaciji sada gdi i jeste. Ne bih znao točno koje godine al’ smo znam rano napustili objekat u crkvi, prešli u novoj školi gde je ipak, ipak nešto bilo lakše jer je sve to novo. Premda nije to u, u današnjem obliku itd. ali je bilo lakše i sa razvojem škole i sa povećanjem broja učenika, ondak je napravljeno još jedan objekat, što bi rekao još jedno krilo škole tako da smo izbegli, izbegli onu treću smenu o kojoj sam malopre govorio.
Anita Susuri: Znači, četiri godine ste prošli u toj staroj školi?
Dragutin Ivanović: U toj staroj školi, baš tako, i ondak valjda tamo posle četiri-pet godina posle rata, sećam se ja lepo kao dečkić izgradnje te nove škole. Bilo nam je drago, igrali smo se, malo smo i smetali onim ljudima koji su morali da to što pre završe i rade, al’ nam je bilo, bilo draže jer je sama lokacija bila šira, mogli smo bolje da se igramo kao djeca i tako…
Anita Susuri: Da li se sećate infrastrukture Janjeva? Kakve su bile kuće?
Dragutin Ivanović: Kako ne. Infrastruktura je u Janjevu u tom vremenu o kome govorimo imala jedan stil izgradnje kuće je bio u stilu turske gradnje, istočnog tipa gradnje kuće. Kuće su bile građene od vrlo prostih materijala, kad vam kažem prostih materijala, mahom je tu bio prisutan kamen, u onomdonjem delu gde je temelj kuće a ostalo se pravilo šta ja znam, od nekog drveta, kombinacije drveta i blata. Onda neki vešt, ondak čerpić, to je zemljana, zemljana cigla. Kad je to došlo ondak je malo lakše bilo sagraditi kuću. Al’ su mahom bile nefunkcionalne.
U jednoj prostoriji je bilo ognjište, znate šta je ognjište, otprilike tu se kuhalo, tu se sedelo, tu se obitovalo i to je otprilike bila jedna današnja što bi se reklo ili trpezarija ili neki salon itd. Znači kuće su mahom bile istočnog stila, sama konfiguracija mjesta je ušorena jer bile su zbivene, tesne. Tu je malo, vidite i danas, takva je konfiguracija, nema dovoljno prostora, tako da nedostatak tog prostora je i determinirao kakve će i kuće da budu. Znači sve u svemu, vrlo skučeno, tesno i nefunkcionalno.
Anita Susuri: Posle kad ste završili školu osnovnu, šta je posle bilo?
Dragutin Ivanović: E posle dolaze znate one, one malo teže, teže da tako kažem, muke za čovjeka. Ondak sam pohađao tehničku školu, ovde u okolini nije bilo pa sam to morao da činim prvi razred u Ferizaju, Uroševcu. Sećam se tih prvih školskih dana, pogotovo se sjećam internata, ne znam dal’ vi znate, to je dom učenika. I u tom domu učenika bilo je nas u Uroševcu iz svih škola, i učiteljska, i gimnazija, i ekonomska… Bilo nam je vrlo lepo i simpatično, iako nisu bili uvjeti normalni, ja se često u ovom razgovoru vraćam na te uvjete tog vremena. Ni u tom domu nije bilo Bog zna kakvog standarda, al’ nam je bilo jako lepo i simpatično. Prvo, bili smo mladi, al’ nam je posebno ostalo u sjećanju lijepo druženje.
Bilo je tu zaista multinacionalni dom učenika. Bilo je Albanaca, bilo je Hrvata, bilo je Srba, bilo je Roma, svi smo mi bili u tom domu učenika i mogu da vam kažem da nam je jako bilo fino. To mi je ostalo u sjećanju, prve godine jer ostale godine ondak sam se prebacio, smo se prebacili jedna grupa koja smo bili odavde iz Janjeva. Inače nas je tada stipendirala tvornica “Metalac”, i ondak smo prešli dalje godine u Prištini, gde nam je bilo lakše, bliže. Ondak smo imali bolje uvjete u Prištini, sjećam se, ‘ajdemo ‘67. ili ‘68. sagrađen je jedan novi dom učenika, ili internat kako se zvao, gde nas je bilo samo troje u sobi, vrlo funkcionalno, lepo. Ondak smo mogli više da se posvetimo i učenju i tako.
Anita Susuri: Kad ste počeli srednju školu, je li to bio prvi put da ste otišli van Janjeva?
Dragutin Ivanović: Ne, nije bio prvi put. Jer sam i pre toga, otac me je vodio par puta u Zagreb, jer najstariji brat je već tada živio u Zagrebu. Tamo je odslužio JNA vojsku, i posle armije odmah se zadržao u jednoj tvornici u Zagrebu, tako da mi nije prvi put bilo. Više puta sam kao dečkić, roditelj, otac me je vodio u Zagreb, tako da, da mi to nije bio prvi odlazak iz Janjeva.
Anita Susuri: Kako ste doživeli to putovanje, kako Vam se činilo?
Dragutin Ivanović: Pa vidite, kao i svakom mladom čovjeku, kao svakom dečku koji se iz jedne vrlo zabačene sredine krene u širini, u prostoru, u jednom drugom okruženju, prvi put mi je sve to bilo jako
interesantno, ali sa nekom dozom malo kao straha, šta, kad ćemo to da stignemo. Tada sam normalno prvi put video vlak, voz, jel’, i do tada sam znao samo na slici kako izgleda i sad sam taj ulazak, to okruženje u vozu, sve mi je to bilo simpatično. Ondak su mi figure po kojima smo prolazili, priroda i pejzaži bili predragi jer sem ovih brda, to tada ništa nisam video, tako da mi je sve to bilo vrlo interesantno i taj mi je put vrlo brzo prošao. Za razliku od oca, koji se jel’ godine činile svoje, dosadi, pa kad ćemo, pa neki zastoj, pa sve to nije bilo modernog tipa kao sada jel’ ali je to putovanje meni bilo vrlo interesantno, pogotovo priroda i sve ono što me je okruživalo i tako.
Anita Susuri: Posle znači u srednjoj školi, rekli ste da ste nakon nekog vremena otišli u Prištinu. Kako je bilo?
Dragutin Ivanović: U Prištini je bilo pa rekao sam vam, bilo mi je, bilo je lakše za putovanje, bliže nam je… Iako nisu funkcionisalo kao sada dobre autobuske linije i ostali dio prevoza, ipak je bilo lakše, mogao sam ujutru da odem na nastavu i da se poslepodne vratim kući. No i to nije bilo baš jednostavno jer je svega jedanput dnevno išao bus. Morao bih, koristio sam ondak Priština – Kišnica a više puta je bilo u toku dana, ali od Kišnice ondak pešaka treba preko ovih brda sat vremena. Eto to je otprilike bilo je nešto lakše al’ kad smo ondak dobili mesto u domu učenika u Prištini, ondak nam se to svelo na svega na jednom, na jedno nedeljno.
Znači u subotu dođemo kući pa poneseš u nekoj torbi malo više jel’ prljavog veša i garderobe, ondak mati to opere i u ponedeljak se vratimo. Ipak je malo bilo lakše. Priština mi je bila interesantna u odnosu, pa ako bih, to je neuporedivo sad i tad, ali je život bio vrlo simpatičan, dinamičan. To je bila jedna ulica, jedan restoran, sećam se bioskop “Vllaznimi”, odemo malo kao dečkići, pa nekad i napustimo časove ako je dobar film, jel? Tako da je Priština bila vrlo, vrlo interesantna, vrlo interesantan jedan tipični istočnjački gradić. Ali sad sa ove daljine i sa ove perspektive, i sa ovog načina razmišljanja mislim da se vrlo malo ulagalo u tom gradu.
To je jedno moje viđenje i ne bih želeo da politiziram sad oko toga ništa. Ja više volim da kažem da vam je Priština tad imala bioskop “Vllaznimi” nam je bio interesantan, neki restorančić “Ekspres”, dal’ se “Avala” zvao ili “Beograd”, ne mogu se toga setiti, toga se sjećam.
Anita Susuri: Gde ste drugo išli na primer po Prištini, da li ste izlazili?
Dragutin Ivanović: Pa nekih organiziranih izlazaka, nekih nije bilo. Išli smo kod, jedan kod drugog kod nekih prijatelja, ‘ajdemo i bilo je nas u tehničkoj školi i momaka i devojaka tu iz Prištine pa smo eto nekad, oni su nas pozvali i da odemo kod njih u doma, kući, tako da nekih organiziranih izlazaka nije bilo. Sve je to bilo individualno ali mahom tu u gradu i najbližoj okolnici, sećam se Grmije i kad ovako nastanu ove letnje nesnosljive vrućine ondak hajdemo malo do Grmije i tako.
Anita Susuri: Da li ste, koliko ste tako stalno putovali od Prištine do Janjeva?
Dragutin Ivanović: Cele, celu srednju školu dok sam završio. Znači jedno tri, četiri godine, jer jedna je ostala u Uroševcu a ove su znači tri godine, to je bilo tako stalno.
Anita Susuri: Svaki dan ste tako putovali?
Dragutin Ivanović: Ne, rekao sam vam, da smo par mjeseci možda putovali svaki dan, ondak je bio završen ovaj učenički dom o kome smo razgovarali. Ondak je bio internat novi završen i mi smo tu dobili mjesto, i ondak smo jednom, jednom tjedno, jednom putovali. Znači jednom nedeljno smo dolazili, tako da svaki dan je već bio sa sagradnjom ovog i završetkom doma, jedan dan je znači već otišao u povjest, u prošlost…
Anita Susuri: A kad ste Vi bili mladi znači da li Vam se, da li se sećate Janjeva, života u Janjevu?
Dragutin Ivanović: Kako se ne sjećam, život u Janjevu je tih godina bio vrlo dinamičan. Na jednom ovako malom mjestu, malom prostoru, locirano odnosno živelo puno ljudi. Tih godina je, ja se sećam nekih ‘aj popisa ‘70 ih godina, ‘71. živelo oko četiri i po tisuća ljudi. I bilo je vrlo interesantno da toliki broj ljudi na ovako malom prostoru budu i sjećam se bilo je vrlo romantično. Vrlo simpatično živeti u svakoj od ovih ulica, sokaka, mogla se čuti pjesma, serenada, gitare, svako je imao svoje društvo i mi smo pjevali ulicom. Niko nas nije dirao, nikoga mi nismo dirali, to su bile neke tihe lagane serenade, pjesme.
Malo tih mogućnosti za dinamičniju zabavu, tako da smo sami sebi stvarali neke uvjete da bi nam bio život interesantniji. Sjećam se ondak krajem valjda ‘60ih, izgradnjom Doma Kultrure i dobili smo bioskopsku salu i ondak to je bilo za, to je bilo pojam da mi možemo da pogledamo jel’ Din Martina ili neke kaubojske filmove i tako. I ondak nam je bilo to malo lakše i simpatičnije, svake nedelje okupljanje u tom Domu, bile su te narodne igranke, plesovi, muzika uživo normalno koju smo sami, sami stvarali, finansirali i tako dalje.
Anita Susuri: Jel’ se sećate neke, nešto što se Vama dogodilo tu u tom bioskopu ili kad ste bili u tim organizacijama?
Dragutin Ivanović: U nekom, ne znam u kom smislu mislite to kad me pitate jel’ se sjećate, ne znam da li u negativnom ili pozitivnom smislu…
Anita Susuri: Ne, u pozitivnom, na primer, da li ste išli sa društvom ili šta ste tamo gledali…
Dragutin Ivanović: Pozitivno je mnogo čega bilo. Ako bi me pitali o nekim negativnim, ne bih mogao da se sjetim, vrlo ih je malo bilo u životu, iako ih je bilo to, to je nastalo iz onih mladih dečačkih nestašluka. Ali pozitivnih puno… Sjećam se primera da nemamo para da kupimo još gitara, još tambura, još instrumenata koji bi nam olakšali malo i poboljšali kvalitet tih igranki. I ondak smo, da se tako izrazim, dosađivali ovim ljudima u Općini, dajte investirajte malo u mladost, dajte investirajte, treba nam još para za ovo, za ono. Tako da se sjećam, kad god bi nam bilo je i takvih momenata, pa nam daju nešto novca i ondak mi pokupimo i sjećam se, ondak smo formirali tamburaški orkestar. I to je, to je bilo za, u ono doba zaista pojam, ne samo za Janjevo nego za sve ove zaseoke ovde i tako dalje.
Anita Susuri: Jeste i Vi svirali neki instrument?
Dragutin Ivanović: Jesam, svirao sam gitaru i bas gitaru, dok jednog momenta nisam slomio ovu ruku i ne može da, tako da jesam, kako ne. Vrlo sam aktivno u svemu tome učestvovao, od kupovine [finansiranih] preko sviranja, organiziranja i tako dalje.
Anita Susuri: Jeste svirali stranu muziku ili samo…
Dragutin Ivanović: Mahom se svirala domaća lagana romansa, starogradske pjesme lepe, a Boga mi bio je prisutan i Tom Džouns3, bili su prisutni i Bitlsi4 tako da, svirali smo i jedno i drugo. Nažalost, vrlo malo smo ili nismo znali ili šta ja znam, narodne muzike nam je bilo jako malo. Više smo se orijentirali na tu muziku koja je bila moderna u tom vremenu. To su te ovde uzmite, Mišu Kovača pa šta ja znam, Jevremovića, pa i naše neke stare prizrenske pjesme i tako dalje.
Anita Susuri: (kašlje) Da li se sećate nekih objekata starih ovde u Janjevu, na primer, čaršija, džamija, crkva?
Dragutin Ivanović: Vrlo, vrlo rado se nekad vraćam, ne više sa tugom i sjetom tih objekata što ih nema u takvom obliku. Sjećam se kako ne, baš ste me pitali džamije. Evo koja je tu pored, pored nas. Sjećam se kao djete te stare džamije gde smo znali da dođemo da igramo ove klikere i tako dalje. Ona je bila nešto u današnjem obliku očuvana, renovirana je skoro. Sjećam se i crkve, normalno, ja vam moram reći iako me niste pitali, crkva je bila vrlo uticajna na razvoj mladih.
Crkva je, kad vam ovo kažem, vrlo uticajna, bila je u svakom pogledu. Normalno, pre svega u duhovnom al’ smo tamo znali da prvi stoni tenis koji je došao možda u široj ovoj okolini izuzimajući normalno Prištinu, mi smo dobili to u crkvi. Mi smo se tamo sakupljali, igrali, pjevali, koristili taj stoni tenis. Za razliku od škole, bilo je puno instrumenata u crkvi, sećam se orgulja koje je jedno od modernijih bilo i u onom vremenu i sada. Tamo smo učili prve, prve note. Tamo smo sticali pored onog što sam vam rekao duhovnog, sticali smo i određenu zapadnu kulturu, ako bi mogao tako da se izrazim. Jer su tu sveštenici katolički mahom bili Slovenci. I oni su sa sobom normalno doneli i neke svoje običaje i deo kulture koju su presađivali nama.
Tako da se sjećam i crkve kao institucije sam vam ovo do sada pričao a sjećam se i da je bila vrlo stara. Odemo u crkvi na obred, na misu, a sad po tim obredima moraš kljeknut, moraš uprljat pantalone, i ondak se sjećam, majka mi da malo papira ili od neke sveske ili od neke novine, kaže: “Da staviš”, kaže: “Pantalone,ne mogu stalno ja da ti perem, nemamo dovoljno vode”. Bila je znači u jednom normalno težem stanju nego što je sada, tako da se toga sjećam. Onda se sjećam župnog ureda, to je kuća gde su obitovali i stanovali sveštenici i časne sestre. To je bila jedna stara kuća, tipično istočnjačkog stila sa onim unutarnjim stepenicama drvenim koje su klepetale i mogle su noge da… Sjećam se znači i toga, bilo je, bilo je vrlo teško i tim sveštenicima po takvim uvjetima al’ kako je bilo narodu, tako je i njima i drukše se nije moglo, jel’…