Dragutin Ivanović

Janjevo | Date: 3. jula 2019 | Duration: 110 minuta

Sećam se ondak krajem valjda ‘60-tih izgradnjom Doma Kulture. I dobili smo bioskopsku salu i ondak to je bilo za, to je bilo pojem da mi možemo da pogledamo jel Din Martina i neke kaubojske filmove i tako. Ondak nam je bilo to malo lakše i simpatičnije. Svake nedelje okupljanje u tom domu. Bile su te narodne igranke, plesovi, muzika uživo. Normalno koju smo sami stvarali, finansirali, i tako dalje. 

Sećam se primera da nemamo para da kupimo još gitara, još tambura, još instrumenata koje bi nam olakšali malo i poboljšali kvalitet tih igranki. I ondak smo da se tako izrazim dosađivali onim ljudima u općini dajte investirajte malo u mladost. ‘Dajte,  investirajte, treba nam još para, za ovo za ono’. Tako da se sjećam kad god bi nam bilo i takvih momenata pa nam daju nešto novca i ondak mi pokupimo i sjećam se ondak smo formirali tamburaški orkestar.

Mahom se svirala domaća lagana romansa, starogradske pesme lepe. A bogami bio je prisutan i Tom Džouns, bili su prisutni i Bitlsi. Tako da svirali smo i jedno i drugo. Nažalost vrlo malo smo… il nismo znali il šta ja znam… Narodne muzike nam je bilo jako malo, više smo se orientirali na tu muziku koja je bila moderna u tom vremenu. To su te, uzmite Mišu Kovača pa šta ja znam Jevremovića. Pa i naše neke stare prizrenske pjesme, i tako dalje.


Anita Susuri (VODILA INTERVJU), Besarta Breznica (Kamera)

Dragutin Ivanović je rođen 1. septembra 1950. u Janjevu. Stekao je stručno obrazovanje Više ekonomske škole u Prištini 1968. Nakon vojne službe 1970. počeo je raditi kao menadžer prodaje za fabriku “Metalac”, gde je radio do 1990. Tokom 1990ih preselio se u Prištinu zbog posla i radio je u “Kemikaliji”, kompaniji sa sedištem u Zagrebu. Posle 1999. gospodin Ivanović je radio dok nije otišao u penziju kao učitelj srpsko-hrvatskog jezika u osnovnoj školi Shtjefën Gjeçovi u Janjevu.

Dragutin Ivanović

Prvi Deo

Anita Susuri: Čega se sećate iz Vašeg detinjstva?

Dragutin Ivanović: Iz detinjstva ima puno momenata kojih se rado sećam. Ima jako lijepih momenata a ima nekad i malo nezgodnijih… Sjećam se, reći ću vam, nas je u obitelji bilo osmoro. To je karakteristično za Janjevo, pa i šire Kosovo jel’. Prosečna obitelj u Janjevu je znala da bude negde u nekom vremenskom periodu i desetak ljudi. Kod nas je bilo osmoro, petoro brata, braće i tri sestre. Ja sam jedan od najmlađih, najmlađih brata. Inače, posle mene su tri sestre. E sad, čega se sećam… Pa nisu to neke lijepe uspomene jer su vremena takva bila. Rođen ‘50. vidite i sad ‘ajdemo da pamtimo od svojih sedam-osam godina, znači to je negde ‘56, ‘57. i tako…

Sjećam se tog vremena, polaska u školi, polaska u prvom razredu, što je interesantno, za svako dijete je bilo pa i za mene, al’ da nije bilo uvjeta kao sad. Sjećam se, išli smo u školi koja je bila u krugu crkve, katoličke crkve, jer je ovde mahom, vi verovatno znate, mahom hrvatski živalj bio do nekih ‘90ih, prve-druge godine. Sećam se te škole, bila je oronula, bila je mračna. Nas je bilo puno djece, a neke drvene klupe koje ja sada ne mogu dovoljno da lepo rečima opišem, to treba vidjeti. Bile su vrlo nefunkcionalne, no svejedno, nama su bile drage. Mi smo tu sticali prva znanja, prvi susret sa učiteljicom, učitelja, druženje, i posebno što mi je ostalo u sjećanju, bilo nas je puno u odelenju, u razredu.

I bilo nam je, bilo nam je simpatično. Čekali smo da sledeći dan dođe da bi opet otišli u školi, hoću reći da smo išli sa radošću. Eto to su prvi onako trenuci čega se normalno ja sjećam, a i svaki, jer čovjek, sjećaš se prvih dana u školi i tako…

Anita Susuri: A kakav je bio život u porodici?

Dragutin Ivanović: U porodici je bio život ono što je slično i, i u školi, bilo je nefunkcionalno, bilo je teško. Kultura življenja je bila na vrlo niskom nivou, uvjeti pod kojima se živjelo bili su vrlo teški. Mnogobrojne porodice, jel’ obitelj je velika, i velike porodice, nedostatak uvjeta vodi i sve ono što prati, jel’ jedan normalni život čovjeka, toga nije bilo. Tako da se sjećam tih starih kuća, fijuče vjetar preko zime, ne možemo se dovoljno grijati. Nas osmoro i otac i mati, desetoro znači ukupno, ‘ajdemo u možda nekih pedesetak kvadrata. Tako da se toga sjećam ne, ne baš rado ali pamtim.

Anita Susuri: Pričali ste nam o staroj kući…

Dragutin Ivanović: Stara kuća, uvjeti vrlo otežani, sjećam se do ‘62. godine nije bilo ni struje. Sjećam se kao mali dečkić jel’ imao sam dvanest godina kad smo dobili struju i kad smo videli kako sve to izgleda, ja sam mislio da sam na drugom svjetu, nisam mogao shvatiti, živeli smo sa nekom petrolejkom, na neki petrolej, gas, neke karabitne lampe koje su upotrebljavane u rudnicima. Tako da se toga sjećam znači, vrlo otežani uvjeti, al’ od dolaska struje ipak se osjeća neki boljitak, je li? Molili smo ondak oca da nam bilo kako zna, da nam kupi jedan radio, makar da imamo u kući. Tako da, kad smo dobili taj radio, sve je ondak, kako su godine odmicale, sve je išlo nekako lakše i lakše sa tim, sa tim uvjetima življenja i tako… eto to, toga se sjećam kao dječkić, dvanest godina.

Ondak nije bilo dovoljno ni električara, majstora koji bi vam uvjeli to, jer je Janjevo tada bilo dosta veliko, u smislu puno ljudi i svi bi htjeli da to što pre uvedu, a nije bilo dovoljno majstora, električara. I ondak se sjećam nekog Koste, koji je nekud došao iz unutrašnjosti Srbije najvjerojatnije, i ondak ga, kažem ocu: “Pa ‘ajde zamoli tog čika Kostu da sutra dođe pa da i to nama osvetli”. i tako…

Anita Susuri: Čime se bavio Vaš otac, i majka?

Dragutin Ivanović: Majka je bila domaćica, a otac je radio u zemljoradničkoj zadruzi tu u Janjevu, bio je neki računovođa, knjigovođa i tako.

Anita Susuri: Je li on bio školovan čovek ili?

Dragutin Ivanović: Školovan ne, to je više iz prakse, ali je kasnije sa razvojem te zadruge i završio i kasnije i srednju ekonomsku [školu] i tako. Tako da je ispunjavao neke uvjete da bi mogao da radi normalno.

Anita Susuri: A da li se sećate kako je izgledalo Janjevo kad ste Vi bili mali?

Dragutin Ivanović: E sećam se jako, jako fino. I reći ću vam, odnosno izneću par detalja koji su mi onako, ostali vrlo upečatljivi, kojih se sećam i danas. Sjećam se blatnjavih ulica pre svega, mnogobrojne obitelji, teški uvjeti za život. Sećam se Janjeva preko leta ogromna prašina, ako kiša padne ogromno blato, a naše su majke ipak nastojale da nam održavaju tu čistoću koliko je god moguće, da bi u školi otišli kao pristojna djeca, je li. Znači ulice su bile nemoguće blatnjave i nije se moglo bez čizme. Čizme su bile osnovni neki rekvizit kad su noge u pitanju, bez čizme se nije moglo.

Odlazak u školi, da vam kažem, znači vrlo težak. U školi isto uvjeti dosta, dosta otežani jer ipak je to jedan posleratni period, mislim na Drugi svetski rat jer prošlo je svega petnaest, desetak, petnaest godina. Nije bilo vode u školi, nisu bili elementarni uvjeti za jedno normalno odvijanje nastave… Mnogobrojne porodice, nema se šta za doručak, majka nam je ondak, sećam se spremi par jajeta a više stavi soli nego što je potrebno, da bi kao povećala taj obrok i ondak to je izazivalo žeđ. A odem u školu i nema vode da se pije. Sjećam se nastavnice, ili nastavnika geografije, priča on nama o Savi i Dunavu, kako je Dunav čist i bistar a ja sam žedan, ja bih sad…

Anita Susuri: (smeje se)

Dragutin Ivanović: Ja bih sad ušao u taj Dunav, u tu Savu, ja čeznem za kapi vode. I ondak jedva čekam da se sat, čas završi. U školi nema vode, pa odemo, u komšiluku bilo je dobrih bunara. Vi znate šta je bunar?

Anita Susuri: Da.

Dragutin Ivanović: Bilo je dobrih bunara, i ondak kad vidimo vodu, mislim da sam najsretniji čovek na svijetu. Eto to, to mi je ostalo vrlo upečatljivo, taj sat zemljopisa ili geografije, kako god hoćete, Dunav i Sava kako protiču bistri a ja žedan. I sjećam se da smo morali da radimo u školi odnosno da pohađamo u tri smene. Tako da treća smena učenika je bila po mraku, pogotovo je bilo nezgodno kad su zimski i jesenji kratki dani. Mrak vrlo rano padne a mi moramo u školi, nekad je znalo da bude i nevremena, ali Boga mi plašili smo se seoskih pasa i tako dalje. Eto to mi je ostalo, bilo je jako puno djece tih godina kada sam ja bio u sedmom-osmom razredu, bilo je oko tisuću i dvesto učenika ili hiljadu i dvesta, kako god hoćete, učenika, a uvjeti vrlo teški.

Anita Susuri: Je li to bio isti objekat koji se sada tu blizu crkve ili je renoviran?

Dragutin Ivanović: Eh, reći ću vam, sa povećanjem broja učenika, vrlo rano smo napustili objekat u crkvi. Tu sam bio prvi, drugi ‘ajdemo ‘56. i ‘57. godine. Onda je napravljena škola na ovoj lokaciji sada gdi i jeste. Ne bih znao točno koje godine al’ smo znam rano napustili objekat u crkvi, prešli u novoj školi gde je ipak, ipak nešto bilo lakše jer je sve to novo. Premda nije to u, u današnjem obliku itd. ali je bilo lakše i sa razvojem škole i sa povećanjem broja učenika, ondak je napravljeno još jedan objekat, što bi rekao još jedno krilo škole tako da smo izbegli, izbegli onu treću smenu o kojoj sam malopre govorio.

Anita Susuri: Znači, četiri godine ste prošli u toj staroj školi?

Dragutin Ivanović: U toj staroj školi, baš tako, i ondak valjda tamo posle četiri-pet godina posle rata, sećam se ja lepo kao dečkić izgradnje te nove škole. Bilo nam je drago, igrali smo se, malo smo i smetali onim ljudima koji su morali da to što pre završe i rade, al’ nam je bilo, bilo draže jer je sama lokacija bila šira, mogli smo bolje da se igramo kao djeca i tako…

Anita Susuri: Da li se sećate infrastrukture Janjeva? Kakve su bile kuće?

Dragutin Ivanović: Kako ne. Infrastruktura je u Janjevu u tom vremenu o kome govorimo imala jedan stil izgradnje kuće je bio u stilu turske gradnje, istočnog tipa gradnje kuće. Kuće su bile građene od vrlo prostih materijala, kad vam kažem prostih materijala, mahom je tu bio prisutan kamen, u onomdonjem delu gde je temelj kuće a ostalo se pravilo šta ja znam, od nekog drveta, kombinacije drveta i blata. Onda neki vešt, ondak čerpić1, to je zemljana, zemljana cigla. Kad je to došlo ondak je malo lakše bilo sagraditi kuću. Al’ su mahom bile nefunkcionalne.

U jednoj prostoriji je bilo ognjište, znate šta je ognjište, otprilike tu se kuhalo, tu se sedelo, tu se obitovalo i to je otprilike bila jedna današnja što bi se reklo ili trpezarija ili neki salon itd. Znači kuće su mahom bile istočnog stila, sama konfiguracija mjesta je ušorena jer bile su zbivene, tesne. Tu je malo, vidite i danas, takva je konfiguracija, nema dovoljno prostora, tako da nedostatak tog prostora je i determinirao kakve će i kuće da budu. Znači sve u svemu, vrlo skučeno, tesno i nefunkcionalno.

Anita Susuri: Posle kad ste završili školu osnovnu, šta je posle bilo?

Dragutin Ivanović: E posle dolaze znate one, one malo teže, teže da tako kažem, muke za čovjeka. Ondak sam pohađao tehničku školu, ovde u okolini nije bilo pa sam to morao da činim prvi razred u Ferizaju, Uroševcu. Sećam se tih prvih školskih dana, pogotovo se sjećam internata, ne znam dal’ vi znate, to je dom učenika. I u tom domu učenika bilo je nas u Uroševcu iz svih škola, i učiteljska, i gimnazija, i ekonomska… Bilo nam je vrlo lepo i simpatično, iako nisu bili uvjeti normalni, ja se često u ovom razgovoru vraćam na te uvjete tog vremena. Ni u tom domu nije bilo Bog zna kakvog standarda, al’ nam je bilo jako lepo i simpatično. Prvo, bili smo mladi, al’ nam je posebno ostalo u sjećanju lijepo druženje.

Bilo je tu zaista multinacionalni dom učenika. Bilo je Albanaca, bilo je Hrvata, bilo je Srba, bilo je Roma, svi smo mi bili u tom domu učenika i mogu da vam kažem da nam je jako bilo fino. To mi je ostalo u sjećanju, prve godine jer ostale godine ondak sam se prebacio, smo se prebacili jedna grupa koja smo bili odavde iz Janjeva. Inače nas je tada stipendirala tvornica “Metalac”, i ondak smo prešli dalje godine u Prištini, gde nam je bilo lakše, bliže. Ondak smo imali bolje uvjete u Prištini, sjećam se, ‘ajdemo ‘67. ili ‘68. sagrađen je jedan novi dom učenika, ili internat kako se zvao, gde nas je bilo samo troje u sobi, vrlo funkcionalno, lepo. Ondak smo mogli više da se posvetimo i učenju i tako.

Anita Susuri: Kad ste počeli srednju školu, je li to bio prvi put da ste otišli van Janjeva?

Dragutin Ivanović: Ne, nije bio prvi put. Jer sam i pre toga, otac me je vodio par puta u Zagreb, jer najstariji brat je već tada živio u Zagrebu. Tamo je odslužio JNA vojsku, i posle armije odmah se zadržao u jednoj tvornici u Zagrebu, tako da mi nije prvi put bilo. Više puta sam kao dečkić, roditelj, otac me je vodio u Zagreb, tako da, da mi to nije bio prvi odlazak iz Janjeva.

Anita Susuri: Kako ste doživeli to putovanje, kako Vam se činilo?

Dragutin Ivanović: Pa vidite, kao i svakom mladom čovjeku, kao svakom dečku koji se iz jedne vrlo zabačene sredine krene u širini, u prostoru, u jednom drugom okruženju, prvi put mi je sve to bilo jako

interesantno, ali sa nekom dozom malo kao straha, šta, kad ćemo to da stignemo. Tada sam normalno prvi put video vlak, voz, jel’, i do tada sam znao samo na slici kako izgleda i sad sam taj ulazak, to okruženje u vozu, sve mi je to bilo simpatično. Ondak su mi figure po kojima smo prolazili, priroda i pejzaži bili predragi jer sem ovih brda, to tada ništa nisam video, tako da mi je sve to bilo vrlo interesantno i taj mi je put vrlo brzo prošao. Za razliku od oca, koji se jel’ godine činile svoje, dosadi, pa kad ćemo, pa neki zastoj, pa sve to nije bilo modernog tipa kao sada jel’ ali je to putovanje meni bilo vrlo interesantno, pogotovo priroda i sve ono što me je okruživalo i tako.

Anita Susuri: Posle znači u srednjoj školi, rekli ste da ste nakon nekog vremena otišli u Prištinu. Kako je bilo?

Dragutin Ivanović: U Prištini je bilo pa rekao sam vam, bilo mi je, bilo je lakše za putovanje, bliže nam je… Iako nisu funkcionisalo kao sada dobre autobuske linije i ostali dio prevoza, ipak je bilo lakše, mogao sam ujutru da odem na nastavu i da se poslepodne vratim kući. No i to nije bilo baš jednostavno jer je svega jedanput dnevno išao bus. Morao bih, koristio sam ondak Priština – Kišnica a više puta je bilo u toku dana, ali od Kišnice ondak pešaka treba preko ovih brda sat vremena. Eto to je otprilike bilo je nešto lakše al’ kad smo ondak dobili mesto u domu učenika u Prištini, ondak nam se to svelo na svega na jednom, na jedno nedeljno.

Znači u subotu dođemo kući pa poneseš u nekoj torbi malo više jel’ prljavog veša i garderobe, ondak mati to opere i u ponedeljak se vratimo. Ipak je malo bilo lakše. Priština mi je bila interesantna u odnosu, pa ako bih, to je neuporedivo sad i tad, ali je život bio vrlo simpatičan, dinamičan. To je bila jedna ulica, jedan restoran, sećam se bioskop “Vllaznimi”, odemo malo kao dečkići, pa nekad i napustimo časove ako je dobar film, jel? Tako da je Priština bila vrlo, vrlo interesantna, vrlo interesantan jedan tipični istočnjački gradić. Ali sad sa ove daljine i sa ove perspektive, i sa ovog načina razmišljanja mislim da se vrlo malo ulagalo u tom gradu.

To je jedno moje viđenje i ne bih želeo da politiziram sad oko toga ništa. Ja više volim da kažem da vam je Priština tad imala bioskop “Vllaznimi” nam je bio interesantan, neki restorančić “Ekspres”, dal’ se “Avala” zvao ili “Beograd”, ne mogu se toga setiti, toga se sjećam.

Anita Susuri: Gde ste drugo išli na primer po Prištini, da li ste izlazili?

Dragutin Ivanović: Pa nekih organiziranih izlazaka, nekih nije bilo. Išli smo kod, jedan kod drugog kod nekih prijatelja, ‘ajdemo i bilo je nas u tehničkoj školi i momaka i devojaka tu iz Prištine pa smo eto nekad, oni su nas pozvali i da odemo kod njih u doma, kući, tako da nekih organiziranih izlazaka nije bilo. Sve je to bilo individualno ali mahom tu u gradu i najbližoj okolnici, sećam se Grmije i kad ovako nastanu ove letnje nesnosljive vrućine ondak hajdemo malo do Grmije i tako.

Anita Susuri: Da li ste, koliko ste tako stalno putovali od Prištine do Janjeva?

Dragutin Ivanović: Cele, celu srednju školu dok sam završio. Znači jedno tri, četiri godine, jer jedna je ostala u Uroševcu a ove su znači tri godine, to je bilo tako stalno.

Anita Susuri: Svaki dan ste tako putovali?

Dragutin Ivanović: Ne, rekao sam vam, da smo par mjeseci možda putovali svaki dan, ondak je bio završen ovaj učenički dom o kome smo razgovarali. Ondak je bio internat novi završen i mi smo tu dobili mjesto, i ondak smo jednom, jednom tjedno, jednom putovali. Znači jednom nedeljno smo dolazili, tako da svaki dan je već bio sa sagradnjom ovog i završetkom doma, jedan dan je znači već otišao u povjest, u prošlost…

Anita Susuri: A kad ste Vi bili mladi znači da li Vam se, da li se sećate Janjeva, života u Janjevu?

Dragutin Ivanović: Kako se ne sjećam, život u Janjevu je tih godina bio vrlo dinamičan. Na jednom ovako malom mjestu, malom prostoru, locirano odnosno živelo puno ljudi. Tih godina je, ja se sećam nekih ‘aj popisa ‘70 ih godina, ‘71. živelo oko četiri i po tisuća ljudi. I bilo je vrlo interesantno da toliki broj ljudi na ovako malom prostoru budu i sjećam se bilo je vrlo romantično. Vrlo simpatično živeti u svakoj od ovih ulica, sokaka, mogla se čuti pjesma, serenada, gitare, svako je imao svoje društvo i mi smo pjevali ulicom. Niko nas nije dirao, nikoga mi nismo dirali, to su bile neke tihe lagane serenade, pjesme.

Malo tih mogućnosti za dinamičniju zabavu, tako da smo sami sebi stvarali neke uvjete da bi nam bio život interesantniji. Sjećam se ondak krajem valjda ‘60ih, izgradnjom Doma Kultrure i dobili smo bioskopsku salu i ondak to je bilo za, to je bilo pojam da mi možemo da pogledamo jel’ Din Martina ili neke kaubojske filmove i tako. I ondak nam je bilo to malo lakše i simpatičnije, svake nedelje okupljanje u tom Domu, bile su te narodne igranke, plesovi, muzika uživo normalno koju smo sami, sami stvarali, finansirali i tako dalje.

Anita Susuri: Jel’ se sećate neke, nešto što se Vama dogodilo tu u tom bioskopu ili kad ste bili u tim organizacijama?

Dragutin Ivanović: U nekom, ne znam u kom smislu mislite to kad me pitate jel’ se sjećate, ne znam da li u negativnom ili pozitivnom smislu…

Anita Susuri: Ne, u pozitivnom, na primer, da li ste išli sa društvom ili šta ste tamo gledali…

Dragutin Ivanović: Pozitivno je mnogo čega bilo. Ako bi me pitali o nekim negativnim, ne bih mogao da se sjetim, vrlo ih je malo bilo u životu, iako ih je bilo to, to je nastalo iz onih mladih dečačkih nestašluka. Ali pozitivnih puno… Sjećam se primera da nemamo para da kupimo još gitara, još tambura, još instrumenata koji bi nam olakšali malo i poboljšali kvalitet tih igranki. I ondak smo, da se tako izrazim, dosađivali ovim ljudima u Općini, dajte investirajte malo u mladost, dajte investirajte, treba nam još para za ovo, za ono. Tako da se sjećam, kad god bi nam bilo je i takvih momenata, pa nam daju nešto novca i ondak mi pokupimo i sjećam se, ondak smo formirali tamburaški orkestar. I to je, to je bilo za, u ono doba zaista pojam, ne samo za Janjevo nego za sve ove zaseoke ovde i tako dalje.

Anita Susuri: Jeste i Vi svirali neki instrument?

Dragutin Ivanović: Jesam, svirao sam gitaru i bas gitaru, dok jednog momenta nisam slomio ovu ruku i ne može da, tako da jesam, kako ne. Vrlo sam aktivno u svemu tome učestvovao, od kupovine [finansiranih] preko sviranja, organiziranja i tako dalje.

Anita Susuri: Jeste svirali stranu muziku ili samo…

Dragutin Ivanović: Mahom se svirala domaća lagana romansa, starogradske pjesme lepe, a Boga mi bio je prisutan i Tom Džouns3, bili su prisutni i Bitlsi4 tako da, svirali smo i jedno i drugo. Nažalost, vrlo malo smo ili nismo znali ili šta ja znam, narodne muzike nam je bilo jako malo. Više smo se orijentirali na tu muziku koja je bila moderna u tom vremenu. To su te ovde uzmite, Mišu Kovača pa šta ja znam, Jevremovića, pa i naše neke stare prizrenske pjesme i tako dalje.

Anita Susuri: (kašlje) Da li se sećate nekih objekata starih ovde u Janjevu, na primer, čaršija, džamija, crkva?

Dragutin Ivanović: Vrlo, vrlo rado se nekad vraćam, ne više sa tugom i sjetom tih objekata što ih nema u takvom obliku. Sjećam se kako ne, baš ste me pitali džamije. Evo koja je tu pored, pored nas. Sjećam se kao djete te stare džamije gde smo znali da dođemo da igramo ove klikere i tako dalje. Ona je bila nešto u današnjem obliku očuvana, renovirana je skoro. Sjećam se i crkve, normalno, ja vam moram reći iako me niste pitali, crkva je bila vrlo uticajna na razvoj mladih.

Crkva je, kad vam ovo kažem, vrlo uticajna, bila je u svakom pogledu. Normalno, pre svega u duhovnom al’ smo tamo znali da prvi stoni tenis koji je došao možda u široj ovoj okolini izuzimajući normalno Prištinu, mi smo dobili to u crkvi. Mi smo se tamo sakupljali, igrali, pjevali, koristili taj stoni tenis. Za razliku od škole, bilo je puno instrumenata u crkvi, sećam se orgulja koje je jedno od modernijih bilo i u onom vremenu i sada. Tamo smo učili prve, prve note. Tamo smo sticali pored onog što sam vam rekao duhovnog, sticali smo i određenu zapadnu kulturu, ako bi mogao tako da se izrazim. Jer su tu sveštenici katolički mahom bili Slovenci. I oni su sa sobom normalno doneli i neke svoje običaje i deo kulture koju su presađivali nama.

Tako da se sjećam i crkve kao institucije sam vam ovo do sada pričao a sjećam se i da je bila vrlo stara. Odemo u crkvi na obred, na misu, a sad po tim obredima moraš kljeknut, moraš uprljat pantalone, i ondak se sjećam, majka mi da malo papira ili od neke sveske ili od neke novine, kaže: “Da staviš”, kaže: “Pantalone,ne mogu stalno ja da ti perem, nemamo dovoljno vode”. Bila je znači u jednom normalno težem stanju nego što je sada, tako da se toga sjećam. Onda se sjećam župnog ureda, to je kuća gde su obitovali i stanovali sveštenici i časne sestre. To je bila jedna stara kuća, tipično istočnjačkog stila sa onim unutarnjim stepenicama drvenim koje su klepetale i mogle su noge da… Sjećam se znači i toga, bilo je, bilo je vrlo teško i tim sveštenicima po takvim uvjetima al’ kako je bilo narodu, tako je i njima i drukše se nije moglo, jel’…


1 Cigle od nepečene zemlje, sušene na suncu i ručno oblikovane; bogate su glinom i često su pravljene uz dodatak slame.

Drugi Deo

Anita Susuri: Posle srednje škole u Prištini, šta je posle bilo, da li ste…

Dragutin Ivanović: (uzdah) Posle srednje škole u Prištini zapošljavam se i radim u tvornici, u “Metalac”, čiji sam i stipendista, u ono vreme tako bilo, čiji sam stipendista bio i počeo sam da radim. Ondak je lakše bilo i ocu i majci, i još jedna plaća dođe u kući. Jer rekao sam vam na početku razgovora, nas osmoro a jedan sam otac radio. Tako da se sećam ondak toga jako fino i početak rada u “Metalcu”. Al’ nažalost, kratko je to bilo, odmah posle toga dolazi poziv za armiju i mora se poći.

Anita Susuri: Koje godine ste pošli?

Dragutin Ivanović: Pošao sam, kao i većina ljudi sjećam se normalno i datuma, samo me nemojte pitati broj puške, toga se ne sećam. Krenuo sam 01. 04. ‘70, u stvari ‘69. ‘69. godine za Sombor, tri mjeseca tamo na nekoj obuci, poslije toga još 15 mjeseci u Mostaru, u jednom divnom lepom gradiću koji mi je i danas u vrlo lepom sjećanju ostao i koga se vrlo rado sjećam i tako dalje. Posle vojske…

Anita Susuri: Pričajte nam malo o vojsci, o tom periodu.

Dragutin Ivanović: U vojsci, u Somboru na obuci što je i prirodno i normalno u onom vrijemenu bilo, bilo je teže. Bilo nam je to teško, ta obuka, to nam je malo teže padalo a pogotovo meni jer ja sam otišao u vojsci sa 18 i po godine. Mlad dečkić, normalno savlađivao sam to sve kako valja, al’ prelaskom… ondak je zvalo to prekomanda, voleo sam da prekomandu dobijem. Ondak se izgradio prištinski aerodrom ili Skoplje, negde da sam bliži svome domu, ali nažalost prekomanda je bila čak u Mostar ali mi nije žao bilo. Tamo se sećam tih vojničkih dana, bili su nam vrlo dinamični i bili su nekako svi dani slični jajetu, jaje jajetu. Sve je to ustrojeno, puno tih nekih obaveza al’ puno i lepih trenutaka.

Vidite, imao sam mnogo prijatelja, mnogo nekih doživljaja, i lepih i manje lepih al’ što mi je ostalo u sjećanju bilo je jako lijepog drugarstva. Družili smo se fino, bilo nas je ondak iz bivše Juge [Jugoslavije] bilo mi je tu prijatelja iz okoline Gnjilana, pa čak i tu iz, i bliže iz Gušterice, bilo je iz Slovenije, bilo je iz Srbije, bilo je i Crne Gore i tako dalje. E sada, tu je, što je posebno dojam i ostavlja, tu ste mogli da vidite različitost ljudi, kulture i vjere. I sve to nisam ja mnogo jugonostalgičar ali jesam čovjek koji ceni pozitivne vrednosti, za to sam nostalgičar. Tu ste mogli da vidite, kažem, svu tu različitost o kojoj pričam a ipak je nekako ujedinjena i funkcioniše jedinstveno, a ima različitosti.

Ima, ja se sećam mog prijatelja do, do kasno sam ih kontaktirao, nekog Nazmi iz okoline Gnjilana, čovek je, dečko je slabo poznavao tada jezik i ondak toga se sećam. On dođe lepo kod mene pa, ili kod jednog iz Kragujevca. Nas troje smo bili uvek na ručku, na doručku i sad Nazim mi govori: “Kaži dragoj starešini da ja to i to ne mogu da pojedem”, pogotovo kad je bila hrana u pitanju ali smo svi imali razumevanja, tako da nikad nekih posebnih poteškoća nije bilo.

Anita Susuri: A onda posle armije?

Dragutin Ivanović: Posle armije, šta da vam kažem kad i vi to znate. Posle armije, ženidba, stvaranje obitelji…

Anita Susuri: Je li to tako bilo, posle armije da se odmah oženite?

Dragutin Ivanović: Pa vidite, bilo je neki, bilo je nekog nepisanog pravila da ako ne završi čovek armiju, nije dovoljno sposoban za obitelj. To je bilo neko nepisano pravilo i to je pravilo bilo prisutno kod svih ljudi u bivšoj Jugi. Bilo to Slovenac da ode do Makedonije, od istočne Srbije, do zapadne i tako dalje. Tako da je bilo neko nepisano pravilo da ipak, da se završi armija, ondak smo govorili da se oduži to što se treba odužiti državi, ondak imaš neki pravac u životu, jednu si obavezu skinuo i ondak ti je bilo na redu brak i tako.

Anita Susuri: A kako ste se upoznali sa Vašom ženom? Dragutin Ivanović: A joj, izgubićemo puno vremena. Anita Susuri: (smeje se)

Dragutin Ivanović: Ja ću pokušati da to svedem u najkraćim crtama, najvjerojatnije ona sluša to sve unutra. To je vrlo interesantno i ta su vremena takva bila. Dolazim iz armije, i vidim da jedna devojka stanuje kod nas. Jer sam vam na početku rekao da je otac sam radio, a nas puno pa, pa je i to malo prostora kad dođe neka, neka učiteljica ili neki u pošti ili neki ovo, ovo. Ondak ljudi nije normalno ni tu sada a kamoli tada bilo hotela i tako dalje.

I ondak je otac primio ovu djevojku na stanovanje. Došao sam ja iz armije, pa vojnik ono, pogledam je, baš mi se nekako svidela. Najvjerojatnije i ja njoj. I tako smo se, nisam imao puno problema da lutam i da tražim curu kad je već tu, kad je već tu bila u kući. Inače ona je iz Štrpca, tu je došla kao nastavnik muzike. A ja sam vam rekao, ja sam kao dečkić voleo muziku pa se sve to spojilo i tako smo se mi upoznali. Nisam morao mnogo da lutam i oženili i tako… kasnije stvarali brak…

Anita Susuri: Kakve su bile tradicije što se tiče veridbe, ženidbe?

Dragutin Ivanović: Sami običaji, ja mogu da vam kažem o običajima u Janjevu. Bilo je tu isto dosta uticaja vjere, ja sam vam i malopre rekao da ne bi Janjeva bilo ovo što danas jeste, da nije bilo od crkve. Običaji su bili da se momak i djevojka moraju registrirat’ najprije u crkvi, tamo se objavi da će Janko Janković, Marko Marković da uzme tu i tu. Ondak se, obvezno bilo vjenčanje u crkvi, u Općini se podrazumevalo. Pravila se svadba, svadbe su bile vrlo interesantne, interesantne su bile iz više razloga. Pre svadbe i bilo je nekih običaja da, to se obično dešavalo valjda u četvrtak pre svadbe.

Svadbe su obično bile u nedelju, znači u četvrtak momak dolazi sa svojom svitom i rodbinom i donosi prsten, zlatnu burmu djevojci. To se obavi u četvrtak i to je taj jedna potvrda da će da u nedelju da bude svadba. Svadbe su bile skladno vremenu i mogućnostima u tom vremenu. Nisu bile raskošne kao što su sada, al’ su bile vrlo simpatične, mnogo je bilo prisutna narodna nošnja, to je stara prizrenska nošnja. Još je danas valjda zadržana u nekim djelovima Orahovca, Prizrena… Tako da su te nošnje bile vrlo bogate, ritualne, bogate bojama, bogate kvalitetom materijala i tako.

I na tim svadbama ti si pozvan ili ja, bilo ko, mi odemo da gledamo. One su se mahom održavale u svojoj kući, u svom domu, u svom dvorištu, iako je to sve skučeno bilo, bilo nam je lepo i interesantno i ondak, ako je svadba ‘ajdemo kod nekog od prijatelja, Glasnovića ili Palića, onda i celo Janjevo ode tamo i gleda tu svadbu. Tako da su ti običaji bili vrlo bogati i vrlo interesantni. Ali nažalost, toga danas više nema, to je sve izumrlo, život i dinamika življenja su učinili svoje, tako da… Sa nedostatkom ljudi, nedostatak je i svadbi i svega i tako.

Anita Susuri: Taj dan kad su se uzeli znači bračni par su otišli do crkve sa svim… Kako je to bilo?

Dragutin Ivanović: Ode se, bračni par najprije se ode po mlade, u kuću mlade, ide muzika, čitava jedna svita ljudi, rodbina, mnogo… Uzme se mlada i pre toga je zakazano vjenčanje, to će da bude pod obredom svete mise ili liturgije, tako kod pravoslavaca i ondak se, svi idu ovim blatnjavim i tesnim ulicama prema crkve. Zvona sa tornja označavaju početak mise, pod misom sad se vrši taj obred vjenčanja. Muzika napolje čeka i ona prekida svirku. Kad se taj obred zavšri u crkvi ondak muzika kreće i kreće svadba, kreće kolona i tada, tada mlada prvi put dolazi u svoju buduću kuću. Tada prvi put dolazi kod budućeg muža. Znači iz crkve završi se misa i ondak mlada odlazi tamo gde treba.

Anita Susuri: Da li ste Vi išli do Štrpce da uzmete mladu?

Dragutin Ivanović: Jesam, jesam išao al’ nažalost daljina normalno, ne nažalost, daljina malo čini svoje pa nas je i manje bilo. Al’ išao sam, sjećam se, to je bilo zima februar mesec pa ti Brezovica dođe još simpatičnija ali i teža. Putevi loši, uvjeti slični i Janjevo okruženje i samo mjesto slično, devedeset posto slično Janjevu. Tako da se toga svega jako dobro sjećam i ostalo mi je, simpatično mi je. Nisam vam rekao na početku, ja sam kosmopolita. Mene ovome o čemu pričate, vrlo mi je drago i vrlo mi je prijatno o ovome da pričamo. Kad vi mene pitate: “Jel’ se sećate tog odlaska u Štrpce?” Kako se ne sećam?

Tako da u mojoj svjesti, u mom vaspitanju je stožer čovjek. Niti je stožer nit’ vjera, nit’ nacija, nit’ boja, o politici ne bih voleo da razgovaram. Znači u stožer svjega je, u mojoj duši, u mom vaspitanju čovjek. Tako da, što više te multikulturalnosti, što više tih… Pitali ste me, ti su mi običaji posle bili interesantni jer razlikuju se ti običaji od sela do sela, a kamoli od dve, dve nacije. Tako da mi je to bilo interesantno, al’ sam tako odgajen u obitelji, to mi nije nikakvu smetnju pravilo i evo mi smo za jednu godinu, dvije valjda biće srebrni pir1, 50 godina braka i tako.

Anita Susuri: Posle ženidbe, kako je posle tekao život?

Dragutin Ivanović: Posle ženidbe je to sve teklo nekako, bilo je i lepih momenata, bilo je i težih. Rekao sam vam na početku, bilo je nas puno u kući. Sada se obitelj uvećava. Uvjeti se otežavaju. Ondak smo morali da napustimo moj roditeljski dom i da potražimo negde smeštaj u Janjevu, neku sobicu, da bi se osamostalili u životu. Al’ je to dosta teško išlo jer moram da se vratim na neki raniji period, bilo je puno ljudi. 4-5 hiljade stanovnika, ne možete da nađete jednu sobicu da platite kiriju i tako. Sjećam se da je tih prvih dana bilo je vrlo, i prvih godina bilo je vrlo teško. Ondak, šta ja znam, pokušali smo sa nekim kreditima da nešto radimo, da, da dođemo do svog doma, išlo je to dosta teško ali smo ondak odlučili se i otac nam je to malo mjesta što je imao u svom dvorištu dao i napravili smo svoju obiteljsku kućicu, koja je u ono vreme udovoljavala sasvim pristojno naše potrebe i tako. I izgradili svoju kuću.

Anita Susuri: Je li to ova kuća ili?

Dragutin Ivanović: Nije, nije to ova kuća. To je kuća koja je gore kod crkve. Ja sam u toj kući pustio neke porodice koje su bile sirote, pustio sam bez ikakve nadoknade i oni su mi to upropastili i ne bih voleo da o tome detaljišem. Tako da, nije ova kuća nego je bila na drugom…

Anita Susuri: Znači ovo je kuća gde je Vaša porodica živela?

Dragutin Ivanović: Ne, ovo je kuća moje tetke, ili kako mi u Janjevu znamo da kažemo, moje teze. Mi smo majčinu, majčinu sestru zvali teza, a ne tetka. Tetka je bila očeva sestra, tako da je ovo kuća od moje teze i teče. Oni su ‘90ih godina, kad je taj prokleti rat izbio između Hrvatske i Srbije, oni se odselili ‘92. I ja sam tu držao jedan autić i to je ostalo prazno, a tu ima uvjeti bolji za život, ima vode. Gore gde je, gde je bila moja kuća gore, nema vode gradske pa retko kad dođe jednom u mjesec dana. Prirodne vode svoje nismo imali i ondak sam tu došao kod tetke zbog te vode i tako. I računajući da će se najvjerojatnije oni vratiti nekad svom domu, da i ja odem svom ali život, naši su planovi jedni, Božiji su drugi. Nisu se poklopili tako da, da je ovo to. To je to. To je kuća od moje tetke.

Anita Susuri: Kad pričamo o tim naseljima kažete gore, da li je bilo na primer opredeljeno ko će gde živeti? Ko živi u ovom naselju, ko u onom…

Dragutin Ivanović: Ne. Toga nije, takvog opredelenja nije bilo. Opredelenja je bilo ako je obitelj imala koji kvadrat više prostora, tu se pravila kuća, koncentrisali su se obitelji, porodice, mi tačno znamo gde su bili Gečevići, gde su bili Ivanovići, gde su bili Palići. Tako da nije bilo mnogo tih pomeranja, ako se nekad baš i moralo, ondak je i dolazilo i do toga.

Anita Susuri: Da li znate nešto o kućama koje su tu pored crkve? Ima jedna onako starija kuća, na uglu, onda još jedna sa krovom karakterističnim…

Dragutin Ivanović: Znam.

Anita Susuri: Ko je tu živeo? Ko je…

Dragutin Ivanović: Tu su živeli sve, sve je to moj neki što bi rekao malo, tu su živeli sve moje komšije, susedi i ja te ljude jako dobro pamtim i drago ih se sećam. Pa ti su ljudi napustili domove i otišli za Hrvatsku. To se dešavalo ‘91, ‘92, ‘93. i to je sad ostalo izloženo propadanju, izloženu zubu vremena. Na početku razgovora rekli smo kako su i od čega pravljene te kuće i sad ako u kući nema čovjeka, ako nema živih ljudi, ona ionako propada. Tako da, ti su ljudi napustili i otišli.

Anita Susuri: Zašto su te kuće tako karakteristične, dal’ su oni bili finansijski bolje ili…

Dragutin Ivanović: Vidite, upravo o tim kućama o kojima govorite, bili su finansijski bolje stojeći ljudi. Oni i danas su finansijski bolje stojeći, ja te obitelji, te porodice znam. U Zagrebu nekad se često vidimo, ako ne sa najstarijima, ali sa mojom generacijom i njihovom djecom, oni su i sada dobro stojeći, tako da, poznajem ja te ljude.

Anita Susuri: Da li ste nekad bili unutar te kuće? Da li se sećate?

Dragutin Ivanović: Jesam, kako ne. Pogotovo jedna, tu je kod crkve, na ulazu u crkvi, sad kad bi krenuli, ona je sa lijeve strane. Sjećam se u toj kući da je bila i stanica policije, odmah posle rata. Al’ se nje kao takve ne sećam, nego se kasnije sećam kad su oni to dobili i kad je policija to napustila i vratili su onima čija je to kuća. Dok sam odlazio još kao dete i kao odrasli, za Svetog Nikolu, pa kad je tako neki vjerski praznik. Raspored tih soba koji znam jako dobro, tako da se vrlo rado sećam tih kuća. Ali moram iskreno da vam kažem kad god odem, ja, vidite da se teško krećem ali mogu da vozim. I vozim bez ikakvih problema i kad vidim tu kuću, vjerujte neka nostalgija i emocije tako prorade da, da mi to teško pada.

Anita Susuri: Znači to je ta kuća na uglu, odmah kad se krene za…

Dragutin Ivanović: Jedna cesta vodi {objašnjava rukama} s desne strane, jedna ide u crkvu…

Anita Susuri: Štefan Đečovi?

Dragutin Ivanović: Prema Štefan Đečovi, jedna cestica mala ide za u crkvu, drito, direktno. E, ne prema Štefan Đečovi nego prema crkvi kad krenete, vrata su otvorena, sve je polomljeno, kažem vrlo sam nekad emotivan jer sam, jer su to, pitali ste me u jednom trenutku jesu to bili bogati ljudi…


1 Izraz koji označava godišnjicu braka.

Treći Deo

Anita Susuri: Znači pričali ste mi o onoj kući pored crkve…

Dragutin Ivanović: Pričao sam vam, vi ste me pitali dal’ su to bogati ljudi. Ja sam vam rekao da. Al’ su oni bili vrlo bogati i u duši, i bili su materijalno bogati ali su bili i u duši bogati. Bili su jako dobri ljudi. I znate kad, kad vam tako dobri ljudi odu i nestanu iz života, što bi se narodno rekli “na brzini”, odjedanput. Onda to, to teško, to teško pada. Ja se sjećam svih tih odlazaka, i iskreno rečeno, duša me boli što su, što je moralo tako da bude.

Anita Susuri: Dobro, mislim da, kako ja znam, većina ljudi su imali radionice po svojim kućama, jel’ se toga sećate?

Dragutin Ivanović: Vi ste vrlo dobro pitanje postavili, dobro se sećate. Ne znam, ne znam ko vam je sve ovo, ove podatke dao, a to na kraju nije bitno (smeši se), vrlo lijepo pitanje. I opet je sve to vezano sa brojnošću obitelji, porodice. Osamdeset posto mojih sunarodnika, žitelja Janjeva je živelo od sopstvene proizvodnje. Vi vidite konfiguracija i položaj Janjeva je takav da se od neke intenzivne poljoprivrede nije moglo živjeti. Narod je ovde većinom živeo, što ste dobro i postavili pitanje, svojom prozivodnjom. Najprije se Janjevo, ako bi se vratili u neku daleku prošlost, jer ono se pominje još 1303. znači otada pa do ‘90ih godina ljudi su se bavili zanatstvom.

Ljudi se bavili livarstvom, pa kada se nije možda moglo od livarstva, nije bilo kurentno na tržištu, ljudi se bavili kasnije preradom plastike, pa preradom kože. Tako da svaka kuća je imala ili neku livnicu malu minijaturnu, ili mašine za proizvodnju plastike, preradu kože. Vrlo dobro se sjećam ‘86. ili ‘87. ‘ajdemo tih godina, Janjevo je imalo 260 registriranih radnji za proizvodnju i preradu plastike. To su podaci iz skupćine općine Lipljan, iz službe koja je vodila tu problematiku. Tako da, sem tvornice o kojoj smo malo pričali, o “Metalcu”, ljudi su živeli iz sopstvenog rada, ljudi su živeli nedovoljno, moram priznati, nedovoljno školovani ali jako promućurni, jako bistri, jako dobri majstori i živeli su isključivo iz svoga rada.

Moram vam to napomenuti, odnosno ne da moram ali sad, sjećam se sa ponosom jedne priče, razgovor predsednika općine Lipljan i još nekog socijalističkog saveza ili šta ja znam. Bilo je tih funkcionera, kaže i sad jedan drugom se obraćaju, kaže: “Vidi bre, svakog ponedeljka u Lipljan mi dođu ljudi pa prose milostinju, nemaju ljudi dovoljno”, a kaže: “Ljudi iz Janjeva, Hrvati, nikad niko mi na vrata nije došao”. To ukazuje samo da su ljudi živeli isključivo iz svoga rada. Tako da, ovo pitanje što ste mi postavili, vrlo je na mestu i mogu vam reći da je sa takvom proizvodnjom imalo koristi i općina Lipljan normalno uz svoje poreze koje je ubirala i tako dalje, šta je sve sledilo u toj problematici.

Anita Susuri: Oni koji su…

Dragutin Ivanović: Oprostite. U tim kućnim radionicama, pa to je bilo milina gledati. Radilo je dijete od pet-šest godina pa do bakice od 80-90 godina. Svi su bili uključeni u proizvodnji. Za svakog je imalo posla ponešto. Tako da su tu pored toga što su sticali neku ekonomsku korist i način za preživljavanje, sticala su djeca radnu naviku. I mogu vam reći da su sad mnogo mnogo njih vrlo bogati i sposobni biznismeni u Hrvatskoj tamo gde žive. Jer su poneli odavde tu radnu naviku od malena, rekao sam vam, od pet-šest godina. Tako da, Janjevo o tim godinama o kojima govorimo je donosilo i sa, nešto što je nedostajalo široj ovoj okolini, okruženju. Slivalo se tu različite kulture.

Ovi ljudi su proizvodili ali su sami i prodavali svoje proizvode. Pa je Janjevaca bilo od Ljubljane do Bitola ili od Ankarana do Ulcinja. E sada, ti su ljudi donosili sa sobom i određenu kulturu i običaje iz tih krajeva. Tako da je u Janjevu razlikovalo se po puno čemu, od šire okruženje ovde. Zahvaljujući, kažem, toj pokretljivosti, mobilnosti, navikama i tako dalje.

Anita Susuri: Da li ste radili u “Metalcu”, i posle armije kad ste došli iz armije ili šta ste posle radili?

Dragutin Ivanović: U “Metalcu” sam radio i posle armije i radio sam u “Metalcu” sve do ‘90ih godina. Radio sam kao komercijalista i imao sam prilike da putujem normalno širom Jugoslavije i prodajem proizvode tvornice. Tako da sam u “Metalcu”, kažem radio kao komercijalista u prodaji, do ‘90. godine. Bilo mi je dobro, bio sam zadovoljan svojim poslom, pogotovo je bilo dinamično za mladog čoveka, da vi, koliko bi trebalo para, više puta pričam sa svojom djecom i unukama, koliko bi mi trebalo para sad da ja sve to obiđem. Nema, nema grada, nema zaseoka, sela gde nisam bio. Tako da sam vrlo zadovoljan i “Metalac” je bio taj koji mi je obezbedio život kad je trebalo. Normalno i žena je radila u prosveti, u školi.

Anita Susuri: Ovde u Janjevu?

Dragutin Ivanović: Ovde u Janjevu, jer ona je tu došla ‘68. i više nije izašla iz Janjeva. Znači tu je punih 51 godina ovde u Janjevu. Tako da nam je “Metalac”, pitali ste me, ali ja moram da napomenem isto i školu, to nam je omogućilo da kasnije odškolujemo, imali smo dvije ćeri, i tako… Onda gde, posle “Metalca”, radio sam u jednoj vrlo moćnoj i jakoj firmi iz Zagreba, to je “Kemikalija”, odnosno to je bila radna organizacija, tada se tako to zvalo, koja se bavila prodajom svi kemijskih proizvoda iz Hrvatske. Znači tu je bio zastupljen Karbon, Kromos, sve najmoćnije kemijske fabrike iz Hrvatske. Imali smo svoje predstavništvo u Prištini i mislio sam, mislio sam da ću da budem još sretniji čovjek, bila je vrlo moćna firma ali nažalost, sve što je lepo, narod kaže, je i kuso, sve što je lepo kratko traje. Taj prokleti rat je ondak učinio svoje i mi smo morali da se, da dođe do razvod braka, da… tako da sam, ondak je rat tu na Kosovu sledeći… I šta da…

Anita Susuri: ‘90ih godina ste radili u “Metalcu”? Posle u Prištini?

Dragutin Ivanović: U “Metalcu”, od ‘90ih do ‘99. u Prištini, u sportskom centru “Boro i Ramiz”, tu su nam bile prostorije odnosno tu smo bili podstanari, kiriju smo njima plaćali. Ako sad dovoljno poznajete taj objekat, a ja ga znam u duši, bili smo dole u onom podrumu, imali smo svoja skladišta, a gore između dve sportske hale su nam bile kancelarije i tako.

Anita Susuri: Pre ‘90ih godina, znači kad ste radili u “Metalcu”, da li, da li se sećate nečega što je interesantno, što Vam se dogodilo na primer? Ili kako je tekao taj rad?

Dragutin Ivanović: Vrlo interesantno pitanje ali mi je dvojbeno dal’ se nečeg sećate. Sećam se, ne znam u kom kontekstu vi to mislite dal’ se sećam.

Anita Susuri: Na primer, što se Vama dogodilo ili…

Dragutin Ivanović: Meni se u “Metalcu” do, maltene do ‘90. koliko sam radio, izuzimajući krajnje godine koje su meni ostavile vrlo loš dojam o kojem ne bih želeo da pričam. Meni se u “Metalcu” dogodilo puno šta lepo u životu. I ja sam toj, toj tvornici vrlo zadovoljan, to sam vam na kraju malopre rekao, kroz rad u svojoj službi, kroz putovanja itd. Tako da u “Metalcu” me vežu vrlo lepe, vrlo drage uspomene. I moram za “Metalac” isto da, ono što kažem za onu kuću pored crkve, kad prođem pa uvati neka seta i tuga, a često me uvati kad prođem za Gračanicu i Prištinu. Kad malo krenem kolima, pa okrenem glavu, vidim svoj ured, svoju kancelariju, e onda djeca pitaju: “Što se stalno okrećeš, samo ti ‘Metalac’, ‘Metalac’?” Pa kažem: “Dušo moja, da nije bilo ‘Metalca’, ne bi se ni ti školovala”. i tako… Tako da, ima jako lepih uspomena, al’ nažalost to je prekinuto.

Anita Susuri: Gde ste sve putovali dok ste radili u “Metalcu”?

Dragutin Ivanović: Dok sam radio, putovao sam od Kranja i Kočevja do Bitola. Od Novog Sada do Zlatibora i… Tako da sam putovao, radio širom Jugoslavije. Al’ jedno zadnjih pet-šest godina sam isključivo radio i vršio prodaju proizvoda “Metalca” isključivo u Srbiji. Tako da je to otprilike to što bih mogao da vam kažem. Znači bivšu Jugu, danas mi treba možda mnogo mnogo evrića da bih mogao sve to da obiđem. Pitali ste me odakle, pa od Ljubljane do Bitola, i tako.

Anita Susuri: Vi ste mi rekli da imate dve ćerke. Jesu one školovane ovde u Janjevu ili?

Dragutin Ivanović: Ovde su, jedna je školovana, kombinacija Priština i Gušterica, završila je srednju medicinsku školu i danas radi tu, inače je radila, završila je srednju medicinsku rekao sam vam, opšti smer. Pa je radila jedno dvije godine u Prištini u bolnici i zajedno smo putovali. Ja do “Boro i Ramiza”, nju ostavim u bolnici. Kasnije se udala za jednog dečka iz Prištine pa život je hteo drukčije da bude, oni se preselili tu u Janjevo, ona je sad tu u ambulanti i tako. Ova druga ćer je nažalost… Nije uspela da se školuje jer nije da nismo mogli ja i supruga, ali ali ali… Ali, ima nešto u duši što me peče i boli. Taj je rat učinio svoje u Hrvatskoj i, i bivšoj Jugi i ondak celo takvo okruženje nije bilo dovoljno slobode i ta druga ćer je ostala samo sa osnovnom školom što me iskreno rečeno, kao roditelja, boli. Jer boli kad nemate mogućnosti da je školujete, boli svakog roditelja. Ali isto boli još više kad imate mogućnosti, a neko vas sprečava. Tako da, eto to je to sa dvije ćeri.

Anita Susuri: Htela sam da Vas pitam više o Janjevu, sad o čaršiji. Kakva je bila tad čaršija i znači, pre ‘90ih?

Dragutin Ivanović: E čaršija je bilo, bila raj na zemlji, jer se što se zbivalo i dešavalo u ovakvoj rupi, što ja često znam da kažem, u ovako maloj kvadraturi, sve što se zbivalo i dešavalo i radost i žalost i posao i gubitak posla i lepih trenutaka i svađa, sve se dešavalo u čaršiji. Čaršija je bila vrlo simpatična. Čaršija je bilo mesto gde se provodilo mnogo vremena. Ljudi su, ‘ajdemo relativno rečeno, imali dosta para. Dođe onaj iz Kikinde, došao ovaj iz Titov Veles, došao neko iz Sarajeva, došao, mi se svi tu nađemo u čaršiji i duša me boli.

Ja često odem u tu Baš čaršiju. To je, da tako kažem, bila moja kafana ali je bilo nas desetoro-petnaestoro drugara koji smo svakog dana bili. Više sam bio sa tim ljudima nego sa svojom ženom. Čaršija sa mnogo tih šala, seoskih dosetki, uvek je čaršija imala nekog lera1 svog, znate vi šta je lero? Svaki grad u našem moru ima svoga lera, imalo je i Janjevo svoga lera. Tu su se znale i šale da se zbivaju na raznorazne načine. Tako da, nije, nije ona građevinski kao danas. To su bile sve su to iste te kafanice, sad su malo doterane, malo bolje izgrađene, sve je to bilo na nekom prostom, niskom nivou ali je vrlo vrlo bitno sa mnogo duha, sa mnogo smisla za život, mnogo smisla za posao.

U čaršiji se sve zbivalo i dešavalo. Ona je bila i blatnjava, i čađava mehana, ali je bila i ta koja će da ti pomogne. Ja se sećam, samo ću na trenutak vrlo kratko da pokušam da vam opišem. Kad sam kuću pravio, nedostatak sredstava, nedostatak novca, šta ću, razgovaram sa ženom, sutra će već, naoblačilo se, trebamo krov da postavimo, nemamo dovoljno para. Ta je čaršija bila koja neće da vas ostavi bez krova nad glavom, onda kažem ženi: “Hajde vodi ti tvoje prijateljice koje imaš, ja ću svoje prijatelje, da izađemo u čaršiji”. I sad, treba mi, ‘ajdemo kao sad jedno tisuću evra, dvije tisuće, kako ću da potražim, sramota me je ljudima.

Pa popijem jedno dvije rakije da me malo popusti taj stid (smeši se), ali ti ljudi daju. I kažu: “Što se snebivaš?” Ovo samo, uzeo samo jedan od primera, svašta se dešavalo u toj čaršiji. E ako bi se sad vratili nazad, joj mene duša boli kad ja sednem u toj Baš čaršiji a vjerujte nemate s kim kavu da popijete…

Anita Susuri: Je li se sećate tu gde je Baš čaršija, tu je jedan objekat stari? Šta je tu bilo?

Dragutin Ivanović: Preko puta Baš čaršije je bila mesara. I u tome je i draž bila te čaršije, što ste na tako malom prostoru imali i mesaru, četiri-pet, ne jednu, imali i prodavnice, imali i gvožđaru, imali sve što je maltene potrebno jednoj obitelji, jednoj porodici. Ta stara tu, to je bila mesara…

Anita Susuri: Iz 1928. mislim da piše tu.

Dragutin Ivanović: Piše to je…

Anita Susuri: Bila je možda kafana, u tom objektu.

Dragutin Ivanović: Onda nismo se [razumeli], tu je kafana, ispod kafane je mesara o kojoj sam malopre pričao. Bila je kafana koju je držao vlasnik te kuće. Pa ona je menjala vlasništvo, nekad je znala da bude i državna, u državnom vlasništvu i tako, ali je, ali je bilo živo, kažem, bilo je… Jer sa sociološkog aspekta, sa aspekta sociologije, kad pogledate Janjevo je vrlo interesantno i za tu nauku, jer pet hiljade ljudi na ovako malom prostoru da opstanu i da lepo žive.

Ja sam više puta pričao profesoru sociologije koji je tražio da dođe u Janjevu, “Pa kako Drago?”Kaže on i dođemo. To obično u nedelju tu čaršiju i sad izlaze žene i devojke i ljudi iz crkve, pa to je tako svako lepo obučen pa tu, tu je bila moda ono što ste možda imali nekad u Knez Mihajlovoj, pre je došla tu u Janjevu i sad on kaže: “Kako?” Pa pokaže prstom na čoveka, “Koliko djece on ima?” Kažem mu: “Dvanaestoro”. Pa gleda on kako izgleda sa onim šeširom, ”Pa, pa pa taj čovek, pa taj čovek ima mnogo para”, “Pa ne znam ja” kažem, “Nisam ja u njegov džep”. Tako da je, kažem sa tog aspekta sociologije bilo vrlo vrlo interesantno jer šire okruženje nije, nije bilo u tom položaju.

Mnogo se razlikovalo od svih ovih zaseoka, od Gračanice, pa šta ja znam, Dobrotin, sva ta sela, Janjevo je imalo posebnu kulturu a to ipak moram da vam napomenem, a to jesam kroz razgovor i rekao, uticaj crkve je bio na vrlo visokom nivou u pozitivnom smislu. I ta multikulturalnost, što je kažem ti [obraća se intervjueru] dolazila sa svih krajeva Jugoslavije, učinila je da je Janjevo zaista imalo jedan vrlo romantičan život i kada se sad sve to vratim i setim, pa sve se to dešavalo u ovoj rupi, ljudi moji. Jel’ to moguće? Tako da, to je bio jedan vrlo romantičan život. Ljudi duhovno i materijalno relativno bogati, i priroda bogata, pa priroda je bila, pa vi ste imali tu vinograde, pa nije bio kvadrat mjesta da nije bio obrađen. To je bilo kao, mi smo znali da kažemo kao Misir, to je jedan deo u, pored Nila tamo u Egiptu, to je, to je bilo sve obrađeno, sve. I ljudi i priroda imali su nekako neki sklop, neko zajedništvo osjećalo se.

Anita Susuri: Što se tiče čaršije, htela sam da Vas pitam još i o jednoj kući, objektu koji se nalazi tu. Dosta velika kuća, sa tri ulaza.

Dragutin Ivanović: Sa tri ulaza, da. Ta je kuća jako davno sagrađena, ona moš [možete] i da primetite, ona se po stilu malo razlikuje od ostalih. To je više stil američke gradnje jer su dva brata ili tri bila radila u Ameriku. ‘Ajmo tamo negde 1920, ‘30ih i tako dalje, znači pre Drugog svetskog rata i ondak su oni, zato ona ima i dva-tri ulaza. Ta dva-tri brata su to sagradila i ona je tu i danas ostala. Više puta su normalno ukućani pokušavaju da je održe u koliko je god moguće, u što boljem stanju. Tako da se ta kuća zbog toga i razlikuje.


1 Lokalni komedijaš.

Četvrti Deo

Anita Susuri: Pitala sam Vas o onom objektu u čaršiji.

Dragutin Ivanović: To je to što sam vam rekao, to je taj objekat.

Anita Susuri: Da li tu samo, da li su tu samo živeli oni ili je bio, radili su nešto?

Dragutin Ivanović: Ne, samo su oni živeli tu, radili ništa nisu, tu su nekad znale da budu dućani, prodavnice nekih državnih poduzeća. Tako da su, oni sada, tu je jedna starica sa ćerkama, oni sada žive od tih dućana inače ranije se nije to, nije to njima bio izvor prihoda. Ljudi su eto razmišljali, pa po meni i pozitivno, kad tad oni će da budu potrebni tako da eto danas su, kad puno njih nema samo je ta starica sa ćerkama, ipak ti dućani njoj dobro dođu. Tu rade neki momci itd. kome šta treba, i eto tako od toga preživljava. Inače u većini vremenskom periodu, oni od toga nisu živeli, to je možda njima bilo, ne možda nego krajnje sporedno.

Anita Susuri: Kako je bilo prezime?

Dragutin Ivanović: Palić.

Anita Susuri: Palić, oni su tu živeli. Oduvek su živeli tu?

Dragutin Ivanović: Oduvek, oduvek…

Anita Susuri: Koje su druge tradicije koje ste imali? Šta ste na primer slavili, te vaše blagdane, kako ste to slavili?

Dragutin Ivanović: Vidiš, kod nas katolika po vjeri ima puno tih blagdana i ja znam nekad u šali sa svojim prijateljima da kažem kako je naš kalendar vrlo bogat sa neradnim danima (smeje se). A vidite, bilo je vrlo, vrlo interesantno. Pomenuli ste baš nešto što je vrlo i bitno. Mnogobrojne obitelji, mnogobrojni praznici, pogotovo vjerski, ja o njima govorim. Ondak se znalo da ja odem sa ženom, moj otac, mati i da odemo ko je komšija, Nikola, pa je danas Sv. Nikola, on to slavi i mi svi porodično odemo kod njega. I tih, pogotovo kad je Sv. Nikola, vi ste mogli da vidite kretanje i jednu frekvenciju neverovatnu kroz Janjevo. Sad ja odem kod ujaka, Sv. Nikola pa mi je drug Nikola, pa mi je tetka ima sina Nikolu, pa to se, to se samo kreće ali je to jako primetno na ovako malom prostoru.

Znate, da je to u nekom, nekom većem gradu ili u nekom mestu u Vojvodini, gde su sela rasturena, ne bi bilo baš… Ali to je tako primetno i delovalo je vrlo interesantno. Bilo je, bilo je šteta ili sramota da ne odem kod ujaka da mu čestitam imendan, da on kod mene ne dođe i tako. I mahom se za vreme tih praznika odlazilo, što je vrlo bitno i što ću da potenciram, sa posebnom garderobom, sa nekad i narodnom nošnjom. Većinom su žene upražnjavale narodne nošnje, inače muškarci su bili uvek evropejski, evropski oblačeni. Ali je tu uvek čista kravata, odelo i tako, znači za te dane se nije odlazilo jel’ kao što i ja sada slobodno stojim i tako.

Anita Susuri: A žene su bile u dimijama1 ili?

Dragutin Ivanović: Žene mahom u dimijama, u šavarama, kako god hoćete, u dimijama u vrlo koloritnim bojama tim i nošnjama. I ondak se na tim slavama, ćaskalo, pričalo, razgovaralo, zapjevalo… I tako. I znalo se ostati i do kasnih jutarnjih sati jer imate više tih Franja ili Nikola ili Stjepana ili šta ti ja znam. To je to.

Anita Susuri: Da li je bila neka specijalna priprema što se tiče hrane?

Dragutin Ivanović: Da, da, pogotovo hrane. Normalno, u domjenu mogućnosti obitelji al’ što se narodno kaže za te dane, moralo je imati. Mi Balkanci većinom, snađemo se za tih dana mora, mora. Tako da je bilo posebno označeno i preko hrane, i preko dolaska i preko oblačenja. Po mnogo čemu se znalo da je, da je to neki blagdan u Janjevu. Ja dok sam i radio i dolazilo je puno prijatelja, dolaze i danas. Dolaze tu i Albanci, i Srbi i Turci i meni je to jako drago i to me možda i drži još uvek ovde, tu gde jesam. Malo preskačem, kažem vam, dolazilo je prijatelja za tih dana kad su takvi blagdani što mi kažemo, praznici, blagdani crkveni pa kaže: “Drago, ja nisam video ovako ljude”, kaže: inteligentne, čiste i ovaku nošnju”. pa moram da napomenem, “Pa to na mnoga mesta urbanija”, kaže: “ja nisam video”. Tako da se to osjećalo kad su blagdani u pitanju.

Anita Susuri: Kako je Vama bilo tih ‘90ih godina? Kako je ovde bilo u Janjevu?

Dragutin Ivanović: ‘90. godine su bile vrlo teške i ne bih voleo niti jedna generacija da ih doživi, da ima takve godine. Bile su, kažem vrlo sam emotivan i nećete mi zameriti i neka suza ako krene, bile su vrlo teške, vrlo teške. Kad vam odu susedi, komšije, kako god hoćete, sa kojima ste detinjstvo proveli, odrasli, pomogli vas kroz život, vi njima pomogli i vi vidite odjedanput – nema ih… Danas sam otpratio jednog suseda, nije prošlo pet-šest dana već kamioni, šleperi stižu, otpraćuješ drugog. Ti momenti su mi vrlo me emotivno pogađaju i vrlo su teški jer čovek u svom biću ne može neke stvari i da hoće da izbegne. To je, to je neopisivo teško.

Govorili smo koliko ima Janjevo lepih trenutaka, pa ja sam vam juče rekao, mi kada bi, ja bih mogao vama da pričam još tri sata o pojedinim stvarima. A najmanje volim da, više volim da pričam o pozitivnijim stvarima, više volim pozitivnost u životu nego negativnost. Tako da vi me pitate o ovim godinama, ne dao Bog nikome da se one ponove. I ja iskreno mogu da vam kažem, Janjevo, jedan od mojih dobrih prijatelja na vrlo možda i danas nekoj visokoj funkcij negde, kaže: “Drago, vi ste najmanje krivi za sve ovo što se desilo a izvukli ste najdeblji kraj”. Tako da je, to su te ‘90. godine kada, kada za tri-četiri dana vi morate da otpratite tri-četiri obitelji. Vrlo, vrlo teško…

Anita Susuri: Šta se posle promenilo u Janjevu, posle tih teških godina?

Dragutin Ivanović: Posle tih teških godina dolazi do, kao što je i normalno i u nauci dokazano, posle tih ratova normalno dolazi malo i do neke, neke stabilnosti. Dolazi posle do malo više posla, dolazi malo, pokreće se malo život. Taman posla, kad bi ja ostao od, u ‘90im godinama, ne znam šta bi bilo, ne samo sa mnom, šta bi bilo sa ljudima. Onda dolazi jedan lakši period, ondak dolazi jedan i nekako, pomirite se sa sudbinom da je moralo to tako da bude. I ondak dolazi lakše al’ ne znam, nas Balkanaca prati i neka teška sudbina, voleo bih da vi mlađi nikad to ne doživljavate. Posle ‘90ih dolaze neke dve tisućete [2000], dolazi opet nešto što ljudima nije prijatno, dolazi ono što je došlo na Kosovu, jel’…

Tako da to nekako nas ta dva slučaja, nisu to slučajevi, to su, ma taman posla da su slučajevi, lako bi se to rešilo, nego su to teške situacije. Dolazi ondak to bombardiranje, ti nemiri na Kosovu. Sad ti se pak drugi susedi iseljavaju, prolaze tu, ja se sećam eto kažem, vrlo sam emotivan pa kažem: “Omere”. bilo kako, “Stani, radili smo zajedno u Boro i Ramiza” on iz ovih zaseoka bježi i mora negde u šumu a ja bih da ga zadržim tu da malo popričamo, da mu nečime pomognem. Kaže: “Drago, ako imaš samo neku plastičnu kofu i kantu”. Kaže: “Daj mi”, kaže: “To će da nam treba”, kaže: “Ja bih drage volje malo popričao sa tobom ali evo svi smo pošli, napustamo selo i…”

Anita Susuri: To je bilo ‘99?

Dragutin Ivanović: ‘99, da, valjda sam možda sam malo i nejsasan, malo i emotivno sve to pričam, tako da te godine bi voleo da, da budu u zaboravu. Voleo bih da se to nikad ne dešava, da se jednom narodu to ne dešava, da se ne dešava pogotovo vama mladima jer… Jer vidite, život, prosečan život čovjeka je ‘ajmo sad je nešto produžen, 70-80 godina. Iako ti, te godine, jedna kornjača ili jedan orao žive 150-200 godina, iako, iako te godine tako prolaze pa u čemu je svrha života onda? Čemu je svrha, da, da, da mi u svađi… Zato se meni nekad i, ne nekad, uvek mi se sviđa kod Albanaca, kaže: “Kakav je komšija, ‘oće kuću da kupi, ‘oće ovo ono, prvo da vidiš kakav je komšija”. Znači da nam život prođe tako kratak i malo uz, uz neke negativne pojave, osobine, življenja, to ne bih voleo nikad da se dešava.

Anita Susuri: A kako je bilo posle rata?

Dragutin Ivanović: E posle rata, vidite, vrlo…

Anita Susuri: Dan oslobođenja i da li se sećate toga?

Dragutin Ivanović: Posle rata, nedostatak posla, što je i, što je problem danas i šire zajednice i cele naše države Kosovo. Posle rata, konkretno dolazi jedna opet jako loša situacija u Janjevu. Pogotovo za nas Hrvate, deca nam ne kreću u školu. 21. stoljeće da djeca ne idu u osnovnu školu, to je, to je poražavajuće za čovečanstvo. I normalno nastojimo pogotovo to zahvaljujući crkvi, svešteniku, pokušavamo da se organiziramo da vršimo pritisak na općinu i sve odgovorne ljude da i deca krenu, da i deca krenu u školu. Jer sva su deca počela u školu sem, sem djece u Janjevu na hrvatskom jeziku.

Tako da mi je to ostalo u sećanju, pa da ne upotrebim tako tešku reč, ta borba za, da se to pokrene, da, da, da, da to ide, da dođe u nekom skladu sa i u ravnopravnosti sa svim ostalim žiteljima na Kosovu koji su nam u okruženju. Znači i da krene nastava… E ondak tu se i mučimo i ima puno problema, nedostatak kadra… Kadar koji je bio pre rata je mahom bio kadar iz ove šire okoline i to su mahom bili ljudi srpske nacionalnosti koji nažalost u tom vremenu nisu, nisu smeli, nisu mogli da dođu i znači nedostatak kadra i tu je ondak nastao problem.

I onda smo, što bi se reklo zbrda-zdola kažem ti [obraća se intervjueru], zahvaljujući svešteniku, zahvaljujući crkvi pa zahvaljujući i široj zajednici Kosova došli u situaciju da ono šta imamo sopstveno, tako da kad me pitate, šta je, ondak sam morao da radim u školi. Pitali ste me od vojske, gde, koliko, u

Metalcu” pa koliko u toj “Kemikaliji”, i ondak zadnji je radni staž i zadnje godine rada ondak silom prilika u prosveti i tako. Tako da su nam…

Anita Susuri: Šta ste radili u prosveti, kao učitelj ili?

Dragutin Ivanović: Ne, u prosveti sam radio kao nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. E ondak mi je tu puno, puno pomogla supruga jer ona je imala iskustva u prosveti a ja sam bio ekonomista, ja veze nemam sa prosvetom. Al’ to su te posledice rata sve, kad vi morate da radite ono što niste nikad radili i dođu ljudi iz Zagreba, ondak oni malo bolje snabdeju svoje dućane, lokale i tako. Tako da oživi, oživi kad dođu malo ti ljudi.

Anita Susuri: Jel’ dolaze na dan, dva ili ostanu malo više?

Dragutin Ivanović: E pa, vidite kako, dolaze oni na tri-četiri dana ovisno od načina praznovanja, načina praznika ali u proseku ne bih da detaljišem zato, u proseku tri-četiri dana ostanu. I tih tri-četiri dana je zaista lepo biti u Janjevu, milina je, popričamo, vidiš se sa svojima i tako.

Anita Susuri: Da li biste hteli još nešto da nam kažete za kraj, ako ste nešto zaboravili?

Dragutin Ivanović: Pa puno smo toga popričali. Plašim se da sve to ne bude, [crkvena zvona u pozadini] sve ista priča. Za kraj, da mladi ljudi shvate da nije lepo ono što se nama desilo, da nisu, da nisu dobri ratovi, da mladi ljudi a oni to i čine, ja to primećujem makar tu u okruženju gde jesam, mladi se polako oslobađaju nekih predrasuda. Da za kraj, da malo bude više posla, pa Boga mi i malo više kulture, malo više boljeg ophođenja jedan prema drugim, biće nam svima lakše i da, da ne zaboravimo ono što se desilo ali samo da gledaju mladi ljudi napred.

Ne bih voleo da, jer vraćanje unazad nikad ne može da stignete tamo gde hoćete, gde vam je cilj. Tako da bih voleo jedan boljitak življenja mladih ljudi, ne samo Janjevo nego na celom našem Kosovu. Jer jedan mi je od dobrih prijatelja, onako više ironično možda kaže: “Videćeš biće Kosovo kao Švicarska”. E to je bilo pre jedno sedam-osam godina i ja ga posle sedam-osam godina pitam: “Šta je sad?” “E pa ja sam mislio tako”. Tako da imamo sve preduvjete, to treba samo iskoristiti. Volim da mladi lakše žive.

Anita Susuri: Hvala Vam.

Dragutin Ivanović: Hvala i vama.


1 Bele satenske pantalone koje su uske na zglobu, turski stil. Izrađuju se sa oko dvanaest metara tkanine.

Download PDF