Drugi Deo
Anita Susuri: Rekli ste prošli put da je u Janjevu bila, u Janjevu bilo lepše nego u Prištini?
Omer Škrijelj: Da, da. Ovaj, govorim sa tog aspekta zabave i opuštanja, bežanja od nekih svakodnevnih problema. Naravno da nije mogla infrastruktura ovde da bude bolja i nije moglo da bude ni komunikacija niti školstvo, niti bilo koji aspekt drugi, nego jednostavno čovek je ovde mogao da nađe baš maksimalno, mesto za maksimalno opuštanje. I da zaboravi te stresove koje, koje je preživeo u toku dana, ovde je bio baš relaks. Jer prvo što je možda, nije slučaj u drugim mestima, dođete kao stranac, kao došljak, neko ko nije meštanin i da vam niko to ne uzme. Da ne budete ono, gledani iz nekog posebnog ugla nego naprotiv, bili ste dobrodošli.
Kao da su se trudili da vas što bolje ugoste nego da je došao neko njihov iz rodbine. To je bio neki način ponašanja, recimo, sećam se kad sam dolazio u Janjevo pre nego što sam i zvanično krenuo da radim. Znali su da sam primljen za Janjevo, ja bih došao recimo s mojim društvom, popijemo neko piće. To nije imalo šanse da se ode kući, to se utrkivali ko će više, dajte tamo gostima, dajte ovo, nije ako se malo više popilo, auto je tu moralo da ostane kod njih, oni nas odvezu kući. Sutra je sve okej, tako da je bilo baš ono, zadovoljstvo. Jednostavno, ispunjeni ste zadovoljstvom jer vidite da ste u krugu prijatelja.
I onda tu smo, ono i onu priču nekako dotakli te ‘90. su donele velike promene, ali velike promene na gore. Jer da nije bilo onoga šta je bilo, Janjevo je moglo da preraste u još jedan stepen više. Znači da omladina nadgradi sada to i sa novim momentom jer je omladina počela u Janjevu da se edukuje i da dobijaju visoka školska zvanja pa i te svoje zanate da unapređuju, da uvode nove tehnologije, tako da je danas moglo Janjevo da bude primer sličan nekom, nekim delovima severa Italije koja baš favorizuje tu, taj mali zanat, male zanate.
Međutim desio se lom u državi, desio se lom u društvu, raspale se neke mnoge strukture pa samim tim se raspao i sam, i sam način života. Moralo je da se prelazi na neke druge, nove talasne dužine, pod znacima navoda da kažemo. Jer te ‘90. godine su bile ovaj, {telefon zvoni} ono, na, karakteristične time da, da ste imali non stop pretnju od nečega. Prvo velike nestašice, ako ne uradiš ovo, nećeš stići da uzmeš ni kilo šečera niti litar zejtina, niti ovo, niti ono. Mnogo stanovnika je ostalo bez zdravstvene zaštite jer su napustili, isterani s posla.
Oni su zvanično napustili, međutim mi znamo kako su napustili. I onda šta da radite s tim ljudima, ovde sam ja imao 1200 Albanaca koji su bili bez zdravstvene zaštite u to vreme i šta ću nego ono, primim ih, ćuti, idi, snađi se za lekove, šta drugo. I to je moglo nekako {telefon zvoni} da funkcioniše, ali samo privremeno. Pa sam se onda s nekim prijateljima iz Prištine udružio preko ovih iz organizacije, humanitarne organizacije “Nënë Tereza” pa smo počeli da donsimo neke lekove esencijalne iz tog humanitarnog kontigenta, što je…
Eremire Krasnići: Koje godine je to bilo?
Omer Škrijelj: To je bilo ‘91, ‘92. te dve godine sam bio intenzivno uključen u to. Čak smo preko ove podružnice u Lipljanu, to je bilo, otvorili i jednu ambulantu. Društvo Majke Tereze, pa smo prvi počeli eto, da pohvalim i mog kolegu Murata Zejnulahu. Ja i on smo krenuli prvi sa radom u toj ambulanti. E onda kad su prepoznali i druge kolege da je to dobra stvar, mada smo na početku imali otpor i mnogi su se pustili već u privatnu praksu pa vi nama uzimate hleb iz ruke ovo, ono. Kad su prepoznali da to ipak nije uzimanje hleba nego pomaganje onim najugroženijim kategorijama ljudi, onda su se i oni pridružili da pomognu. Tako da je to stvaralo sad neki novi imidž {telefon zvoni}.
[Intervju se prekida]
I kažem to, taj rad, humanitarni rad nekako je obeležio taj period od te nekoliko, te dve, tri godine i ispunilo me pravo da vam kažem. Meni je najviše žao kad dođe pacijent, evo čujete i dete plače a vi ga, a vi ga gledate, a vi ga gledate a nemate šta da mu date. To je baš jadna situacija za jednog lekara. Jer nas više ispunjava uspeh nego i sam novac. Jer džaba vam novac ako, ako imate, ako nemate uspeh u ovaj, u radu. I onda to je, to me na neki način ispunilo. Ja sam na svu onu krizu, kad nije imalo skoro ničega da se ponudi, imaš odjednom da daš. I to daš onima kojima najviše i treba.
Eremire Krasnići: Vi ste radili i ovde i za Majku Terezu?
Omer Škrijelj: Da, imao sam jedno radno vreme ovde a onda posle radnog vremena bih u Lipljanu išao u ambulantu Majke Tereze i tamo bi nastavio sa ovim aktivnostima. Jer jedna od ovih sestara koja je eto kao bila odgovorna za to. Baš je poreklom iz Janjeva i onda bi prva ponuda meni je zvučala kao odlična ideja i odmah sam prihvatio. I onda je ispalo eto da je, da je to bilo baš efektno i dobro. Iz tog perioda su neka sećanja tako ispunjena sa nekim mešanim emocijama. Prvo, doživite razočarenja da postoje kategorije ljudi koje ja ranije nisam znao da postoje. Da jedva dve krpe na sebi imaju, tolika beda i siromaštvo i pitate se odjednom od čega ti ljudi mogu da žive. A s druge strane, zadovoljstvo kad oni izađu s osmehom, da su dobili nešto… (plače) I sad me to, nemam reči…
Eremire Krasnići: Moramo da pričamo oko Vaše porodice, kako je to nastalo, kako ste počeli Vašu porodicu ovde? Kad ste se oženili?
Omer Škrijelj: Pa imao sam tada, ‘88, ‘89. imao sam taj brak jedan. Žena tako, kao i svaka mlada voli da ima, ima svoj deo, svoj kutak miran, to me je i navelo da ovaj, odaberem Janjevo kao mesto gde ću da živim i radim. Posle nešto nije baš išlo kako treba, došlo je do razvoda, pa sam sad u braku sa drugom svojom ženom. Već imam i ćerku i sina. I mi i dalje živimo tu, žena radi u prosveti, i ona je ispunjena. Vidim, kaže dečica takva kakva su ali barem su draga jer vide neki oslonac. Tako da valjda taj porodični ambijent je uticao na nju da i ona ‘ajde da kažem predana deci. Bez onog, što bi rekli, zadnjeg interesa, nego baš ono da im pruži što im treba.
Eremire Krasnići: Ona radi ovde u Janjevu?
Omer Škrijelj: Da, da, u Janjevu.
Anita Susuri: Jel’ ona iz Janjeva?
Omer Škrijelj: Nije, nije, isto je iz mog kraja. Tako da smo mi, i jedno i drugo malo ponekad dušom i tradicijom tamo, a poslom ovde. Mada sad, pitam ja za šta bi se odlučili (smeje se) kad bi nam neko ponudio dal’ ćemo tamo ili ovamo, videćemo. Važno je da sada funkcionišemo jako dobro. Ćerka se u međuvremenu udala, sin je već pri kraju studija, i on je budući lekar. Pa da vidimo…
Anita Susuri: Studira u Prištini?
Omer Škrijelj: Ne, u Mitrovici. Pošto, na maternjem jeziku moraće, mada i on dosta govori albanski ali studije su malo high level [engleski – visok nivo] što bi rekli, i za jezik i za sve. Pa tamo završava studije i videćemo oko angažmana kako će biti, al’ nadam se da će biti dobar doktor. Jer vidim da možemo da diskutujemo o svemu i svačemu, da smo na nekoj zajedničkoj liniji i tako…
Eremire Krasnići: Malo da se vratimo u tom momentu kad Janjevci Hrvati su počeli da idu, da li se sećate te?
Omer Škrijelj: Da, da eto recimo, ispričaću jednu anegdotu iz tog vremena. Tu su išli kamioni za kamionima, tu recimo {pokazuje pravac} ima ona kuća onih Hrvata koji su sad najjači, koji su ostali, to je gore nekih dvesta metara odavde, pa sve do pošte su bili poređani kamioni i tovarilo se. To je bilo masovno iseljavanje, ja ono, teško da se preboli to, (smeje se) za onoga ko nije Janjevac. I sad, dolazi jedna stara žena na pregled i onako, uobičajeno, nema neke posebne tegobe.
I ja joj rekao: “Baka, na šta se žališ, šta te boli?” Kaže: “Bole me kamioni”. Reko’: “Bole sve nas”. (smeje se) Znači bila je, bila tad i ta dijagnoza, bole me kamioni. E boli baš, to je išlo, to je išlo, samo sedite kao naveče s njima, popijete, družite se, sutra već vidite da nisu tu. Jer odluke su padale maltene preko noći. Kažu oni danas: “Nećemo, nama ne treba da idemo”. I onda, desi se nešto preko noći, verovatno ode jedan komšija, ode drugi, zašto bi ja ostao, idem i ja. I tako…
Eremire Krasnići: I šta se desilo sa njihovim…
Omer Škrijelj: Imovinama?
Eremire Krasnići: Imovinom, pa tako i sa zanatima, zašto više nisu mislili da mogu da budu ovde?
Omer Škrijelj: Pa to je, to je sad priča za sebe. Sam, sam rat na Balkanu je njima zatvorio puteve. Oni su ovde živeli al’ su zarađivali mnogo dalje odavde. Najviše na primorju. Sad zamislite vi odavde treba da prođete Crnu Goru, nekad i Bosnu do Hrvatske ili direktno u Hrvatsku a svuda su tu bile ratne zone. Znači automatski im je presečena, presečen ovaj, tržište im je otcepljeno. A onda su se orijentisali na, na Skoplje. Mada je imalo porodica u Janjevu koje je radilo isključivo sa Skopljem pa su hteli i drugi.
Onda nije imalo ni za one koji su bili ranije a kamoli za nove, pa se i u Makedoniji se stvar poremetila. Tako da su većina videli da dalje nije moguće da se radi ovde, a onda drugog posla i nisu mogli da imaju. I onda su ponešto prodali od tih mašina a nešto su i tamo nabavili, kupili drugi a mnogi su i odneli odavde. Kad su tovarili stvari, natovarili i svoje mašine, te su bile prilično glomazne ali od toga su živeli. I nastavljali bi taj svoj posao tamo gde su otišli, međutim imalo je i tada, jedna kategorija ljudi je odselila koja je krajnje bila siromašna i ovde, koji su živeli od ovih bogatih. Ovde je na veoma visokom nivou bila izražena ta solidarnost.
Ko je imao, nije, nije se ustručavao da pomogne onom ko nema. Tako da, recimo, bilo je ponižavajuće da mu daš pare u ruke “Evo ti” kao prosjak. Nego kaže: “Hoćeš da mi poneseš ovo kući, kupio sam nešto?” Iako mu je kuća blizu, nema deset, pedeset metara. On ponese, on mu da recimo vrednosti jednog bureka ili šta ja znam, vrednosti dva pića ili šta znam. A dan je dug, od svakoga po nešto, na kraju dana on je dobar [finansijski] da može kući da ponese čak nešto i za porodicu. I to je tako funkcionisalo. E oni su otišli tamo, u Hrvatsku i zato sam počeo da pričam, u prinudna hajde da kažemo skloništa, pa je to posle prešlo kasnije u trajna.
Čuli ste za ovo naselje Kistanje? To je dole u zadarskoj zaleđini dole prema moru, u okolini Zadra. Prethodno je bilo nastanjeno Srbima, ratne operacije su raselile te ljude. I onda ono, što se često manipuliše u medijima, ušli u srpske kuće. Jesu privremeno, istina ali su vrlo brzo napustili te srpske kuće i ušli u novo sagrađene kuće koja je Hrvatska tamo radila, na tom Kistanju. Tako da recimo, kad se uporedi ono šta mediji manipulišu sa informacijama, i kad odete, ja sam bio i da ih posetim tamo, druga je slika.
Jeste Kistanje javno je ostavljeno tamo su recimo one srpske kuće koje su bile već počele da se urušavaju, niko to neće. Nije njihovo i neće, Janjevci su osetljivi na to, neće tuđe. I onda im je država Hrvatska odvojila jedno polje na izlazu iz Kistanja, i tu ušarane kuće one koje su ono Marigona naselje, jedna za drugom (smeje se) samo što nije taj kvalitet kuće napravljen. I onda bi oni bili smešteni, svakom po deo placa i tako su oni od tih starih kuća koje su ostavljene… Imalo je nekoliko slučajeva i da su kupili pa prisvojili, onda su imali i pravo da koriste na taj način, ono su tamo pokušali da organizuju život kao ovde u Janjevu.
Eremire Krasnići: A kako to da ste išli na posetu?
Omer Škrijelj: Pa bilo je pomalo i setno i radosno, znate. Jer to se desilo deset godina nakon što su otišli. 2003. sam bio prvi put kod njih. I onda baš je bilo maltene celo mesto ustalo da, bilo im je drago da me vide jer, tu sam i radio puno sa njima, kol’ko sam mogao pomagao, i oni kažu da sam im mnogo više pomogao nego što ja mislim, al’ dobro. Sad to je stvar lične ovaj, procene.
Anita Susuri: A kako ste Vi prošli rat? Jeste bili ovde?
Omer Škrijelj: Da, da, radio sam, jedino tako sam i mogao da opstanem. Jer bila je vrlo osetljiva stvar kad vam ta država, kakva god da je ona, jedina je država bila na ovom prostoru. Kada vam uvede vojnu obavezu, vi ste dužni da budete tu gde jeste. E sad, dal’ će da vas pošalju u uniformu ili ne, to je stvar slučaja. E sada, ja sam bio malo dobar diplomata u tom slučaju, prihvatio sam građansku dužnost, ne vojnu. Imam pravo na to po zakonu. I ono što sam pričao da sam bio u te neke oficirske škole, onda sam bio u, i ponuđen. Znači nije me niko bez pitanja mogao da povuče jer sam bio nešto, neki ‘ajde nivo gore.
Onda sam prihvatio građansku dužnost da budem non stop na svom radnom mestu. Tako da sam ja za vreme rata bio ovde i u Lipljanu. Znači kuća praktički, koristio sam što mi je ovde blizu, da mi nije bila blizu kuća, ne bi je ni video nego (smeje se). Inače bi bio sam ono, u tom stanju pripravnosti za eventualne neke veće katastrofe da bi mogao da intervenišem, da bi mogao da radim i u stvari, taj period sam opet, na neki svoj način osmislio, pa sam pomagao ljudima. I ono što je, nije bilo ovaj, u opisu posla. Baš sad mi pričaju neki ljudi, da je to njima značilo puno ja sam i, skoro da sam i zaboravio.
Nosio sam lekove nekim hronično obolelim ljudima gore u Androvcu i Brusu, oni su, jer tada u to vreme, ne znam jesu li vam vaši stari pričali. Bilo je zabranjeno Albancima da uđu u naseljeno mesto, znači u gradove. Tako i u Janjevu isto. Onda sam ja imao neke tu Hrvate kojima bi ja dao kesu s nekim lekovima i oni bi znali kome treba da se odnese. I u Lipljanu smo tako radili, jer na ulazu u Lipljan recimo bile su patrole koje su vraćale ljude. Čak iz autobusa izvodili i bilo je tu tako baš nekih mučnih, jadnih situacija koje vas pogode kao čoveka i onda ste u dilemi, da li uopšte treba da se radi ili da se, ili da se ne radi.
Ali imao sam što kažu, roditelje kao taoce tamo, zarobljene u svojoj kući, šta god ja da pogrešim, oni bi platili (smeje se). I onda reko’, morao sam da napravim neki kompromis da bi sačuvao i kuću, da bi sačuvao porodicu i pa sam, uzgred iskoristio priliku da pomognem onima kojima sam mogao, šta drugo.
Anita Susuri: Da li je bilo vojske ovde?
Omer Škrijelj: Pa ovde ne toliko. Ovde manje, a Lipljan jeste. Ovde ne toliko jer valjda su imali i neki sporazum i sa ovim, crkvom gore, ovaj pop Janjevački je bio dosta dobar diplomata i znao je da izbalansira malo sa njima, da ih ne diraju. S druge strane, kada su proganjali neke grupe Albanaca iz Androvca, Brusa i okoline, on ih je sačuvao u dvorište crkve. Tako da posle i albanska vojska koja je bila u šumi, nije htela da dira Janjevo, tako da… Čim nema sukoba, onda su ljudi mirni. Da je došlo do sukoba, recimo tadašnje vojske i UČK ovde negde, sigurno da bi narod osetio to. Kao što je bilo recimo u Sloveniji ili šta ja znam, a ovde nije.
Jer niti jedni niti drugi nisu hteli ovaj, da kvare neko mesto gde mogu povremeno da dođu da se odmore (smeje se). Tako da su to i uradili. I nekako, najviše u sećanju ostaju ti veliki događaji, nemam puno tih priča iz običnog života jer brzo je nestao taj običan život. Sve je to posle postalo naporno, sve je to postalo čista diplomatija, borba za život jer ono opušteno kao što je to bilo onda kad sam došao recimo ‘89, ‘90, ‘91. te tri godine pa onda je već ‘91. krenulo naglo iseljavanje. Te prve tri godine je bila neka druga priča.
Samo se, smo se raspitivali ko je slobodan, gde ćemo da se skupimo da se opustimo. Znali smo recimo, hajde bude nam dosadno, omladina, bude nam, bude nam dosadno tu. Hajmo na kafu, gde, hajmo kaže, u Solun. Odemo eto, tri i po sata u Solun. Popijemo kafu i vratimo se eto, toliko je to bilo opušteno, a imalo se (smeje se) [novca]. I to su bili neki ekstremi, to nije bilo svaki dan ali i to se desilo.
Eremire Krasnići: Što se tiče vjere i festat fetare [albanski – vjerski praznici]?
Omer Škrijelj: Aha, taj, taj duhovni život, vera, vera i verski život je ovde u odličnom, u odličnom saglasju. Odlično, odličnoj harmoniji. Vi čak i kad vidite evo sa terase ambulanta, i vidite jednu lepu sliku, džamija i crkva skoro u istoj liniji {objašnjava rukama} i tolika je tolerancija da uopšte nije problem ni muslimanu da ode u gore u crkvu, kod njih da se druži ili ni oni da dođu dole. To uopšte nije problem, nikad nije bio a hvala Bogu nije ni danas. Evo isto, isti je slučaj, veliko je to poštovanje vere, vi možete da se, da budete ili katolik ili, ili musliman i to niko neće drukčije zbog toga da vas ovaj, proceni ili gleda.
Pogotovo među Albancima što imate i jednu i drugu veru zastupljenu. Znači imamo porodica sa islamom, porodice sa katoličanstvom, čak znam i dosta brakova mešanih, mešovitih brakova, mešoviti sa strane vere (smeje se). Tako da to funkcioniše, to ide.
Eremire Krasnići: A kako je bilo posle rata?
Omer Škrijelj: Pa i posle rata je bilo malo straha, bilo je straha jer prvo ljudi nisu znali šta će biti, kako će da se postavi uopšte i narod koji je prognan kad se vrati svako, pa to je to nešto u ljudskim dušama, neki inat da, da odmah uzvrati. Pa šta će biti, kako će gledati na one koji su ostali, da ih ne proglase izdajnikom, da ne bude ovo. Pa se malo ljudi pacificirali, malo se povukli. Dok se nije shvatilo da u stvari, zna se ko je kriv, zna se na koga treba biti ljut. Čak i komšije Srbi, oni nisu bili svi na meti. Ja se sećam da sam dve hiljade, pa i 2001. viđao u Gračanici Albance i Srbe da piju zajedno, što da ne.
Znači znalo se ko je aktivno učestvovao u nekom projektu, ko je bio neljudski nehuman, a znalo se ko je gledao svoja posla, ko je bio domaćin. Njega niko i nije dirao niti je imao plan da dira. Jer na kraju krajeva, ja se odlično sećam kako je bilo putem Lipljan – Janjevo, dolazio sam svaki dan. Srbi su uplašeni, imali su natovarene, natovarena kola, traktore, sa robom da ako treba, beže sa Kosova. Tu praktički “dva ludaka”, ja to kažem “dva ludaka”, pod znacima navoda. Da je opalilo puške u sred sela, svi bi se razbežali, ali mi, niko nije imao taj plan.
Nije bio plan da se ljudi proteravaju tako globalno, nego manje više su se radije birali događaji i mete za određene revanšizme. Mada nikad nisam za revašizam. Ja, ljudski je i od Boga dato da se prašta, a ne da se, da se vraća.
Anita Susuri: Da li i danas dolaze Hrvati kad imaju te praznike?
Omer Škrijelj: Da, da, da. Doduše, sve manje, jer stara generacija odumire, a ovi novi koji su rođeni u Hrvatskoj, baš mnogo ih i ne privlači Janjevo, tako da sve manje, ali dolaze, dolaze.
Anita Susuri: Kakva je atmosfera kad oni dolaze?
Omer Škrijelj: Pa dobra, dobra, uglavnom se podsetimo na nekadašnje druženje. To je, oni su dobrostojeći gore, uglavnom dobro rade a Hrvatska je jedna država koja nudi više nego što možemo recimo, mi na jugu jer je velika država po površini a malo ljudi. To je nekih jedva četiri miliona ljudi na, na površini većoj, ja ne znam, skoro kao Srbija ili je tu negde sa, sa površinom. A, e onda ima posla za sve.
[Intervju se prekida]
Anita Susuri: Ako možete da nam kažete, na primer, koliko je ljudi radilo znači Hrvata po institucijama ovde?
Omer Škrijelj: Pa procentualno malo, procentualno malo. Čak može na prste da se nabroje, tu je nekoliko njih, jer… Bilo je nekoliko učitelja, dole u tim partijskim tadašnjim organizacijama, komiteti, ovo ono, bilo je angažovano dvoje, troje. Tako da, praktički na prstima može da se nabroje Hrvati koji su radili u javnom sektoru. Uglavnom su to privatne zanatlije bile i preduzetnici.
Eremire Krasnići: A jel’ danas ima neke industrije, jel’ je nešto ostalo od tog života?
Omer Škrijelj: Ništa, ništa, to smo malo i započeli tu priču, kad sam govorio o tome da je na biznis u Janjevu uticao ratne opercije, uticao jedan novi momenat koji je tada bio nov, sada više nije. Prodor kineske robe. Vama iz Kine dođe roba, savršena u odnosu na ono što se proizvodi ovde, upola jeftinije. Tako da sam proizvod, materijal za proizvodnju jednog, jedne igračke, oni su uglavnom proizvodili te igračke, je više koštao nego gotova igračka iz Kine. I to ih je baš ono, odvuklo od tog biznisa.
Tako da su ostali samo oni livci, i oni su postepeno nestajali jer ta mala privreda je gubila na značaju. Recimo “Metalac” se zatvorio i svi partneri Metalca su polako otpali. Ti ljudi koji su bili zanatlije i radili u metalu, oni su morali da imaju neku industriju za sebe, gde bi plasirali svoje poizvode ili da rade za neke velike sisteme. To je odjednom puklo i više se nije radilo. Tako da je sad, ja mislim da je gro, devedeset i osam posto mogu reći slobodno, Janjevaca se danas bavi trgovinom a ne zanatstvom.
Eremire Krasnići: A kakav je grad danas, što se tiče Vas, kakva je bila, koja je kompozicija grada?
Omer Škrijelj: Vidite, nemam puno pohvala, hajde da budem iskren. Jer navikao sam ja na neki gradski život, a toga sad nema. Sad je ono, ruralni sistem života. Naravno, nema problema, nema tu neke ovaj, čak nema ni smetnje ko želi da se organizuje kako hoćete ali sam, sam razgovor ide drugim tokom. Ranije se pričalo o drugim stvarima, danas se priča o drugim, a sad moja zona interesovanja i nije baš taj deo recimo, agroekonomija ili šta znam (smeje se) i onda ne nalazim se tu i sve ređe, skoro i da ne izlazim u kafane.
Eremire Krasnići: A da li ima kafana?
Omer Škrijelj: Ima, ima, ima tu tri, četiri kafane koje su tu nadohvat ruke i ne znam, mislim i da nema u mahali nego tu je uglavnom, u čaršiji.
Anita Susuri: Samo te su ostale?
Omer Škrijelj: Jeste, ima jedna gore, gde su, gde je vlasnik Hrvat i tri ove kafane su vlasnici Albanci i… To je ono što je aktivno.
Eremire Krasnići: Okej. Da li imate nešto da dodate, što mislite da bi bilo zanimljivo?
Omer Škrijelj: Da bi bilo zanimljivo? Šta znam, voleo bih možda da se nešto poradi o konzervisanju nekih ovaj, tipičnih stvari. Barem, barem bih ovu arhitekturu bih voleo da se konzerviše, koja je barem bliža centru. Onako, da se sačuva jedan autentični izgled mesta i da se povede računa o čistoći jer, zatrpani smo đubretom. Vodovod je neredovan, kanalizacija je još u težem stanju tako da se to oseća u vazduhu, pogotovo leti.
Eremire Krasnići: A da li znate koje, kakve influencije ima ova arhitektura ovde u vašoj čaršiji?
Omer Škrijelj: Pa, kažem, na sreću nije ona mnogo poremećena, nije mnogo poremećena u samoj čaršiji. Imate do mene, ovaj objekat nov. Ovo drugo su sve adaptirani objekti iz tog vremena, tako da je lako za konzervi, za konzervaciju. Nije, nije veliki problem da se to uradi.
Eremire Krasnići: Ali da li su tipična hrvatska arhitektura ili? Da li je hrvatska ili turska arhitektura?
Omer Škrijelj: Pa da kažem, ja bih, ja bi je procenio, ja bi procenio da ipak po arhitekturi to turski stil, jer je čaršija bila turska, bez obzira što su živeli Hrvati. Jer je, baš sam napomenuo u jednom momentu da su i govorili turski oni stari Hrvati. Način krova, zgrade što su gradili, kaldrma, sve to diše onim Orijentom… Osim možda te, pa i tesne ulice su odlika i Orijenta, nije samo, dobro nekim, tesne ulice ima i Orijent. Tako da tu, mislim, ništa, ništa nije tipično al’ da kažemo samo Janjevačko nego nađete vi to i na. Ali je eto možda, lepo da postoji takvo jedno mesto na Kosovu i nisam primetio da drugo mesto ima nešto slično.