Peti Deo
Anita Susuri: Znam da ste učestvovali na mnogim protestima koje su organizovale žene. Kako ste ušli u to? Kako je to počelo?
Greta Kačinari: Dakle, ovo je počelo sa organizovanjem… prvo je to bila Demokratska liga Kosova [DLK], tako da je osnova svega ovoga jer… svih pokreta ‘90-ih i to se ne može poreći. Ženska grupa [Forum] koja je bila u okviru Demokratske lige bila je moćna grupa. Naravno, implementirali su sve programe koji su bili u programu… to nije bilo, nije bio pokret u početku. I, mislim, prva je bila saradnja sa ovim ženama. A onda su počeli da formiraju druge grupe, na primer, grupu Fljora Brovina. A onda, u grupama, žene su počele da se organizuju u oblastima interesovanja, bilo profesionalnim, ili [drugim], i morale su da budu ujedinjene.
Tada, na jednom sastanku, gde smo bile nas tri, moram ovo da kažem javno, bez [pominjanja] imena, grupe… Ženska mreža u Beogradu traži od naših žena da se pridruže toj mreži. Da sarađujemo sa njima. Nas tri smo pričale o tome, a ja sam rekla, “Šta? One su mreža, šta smo mi? Nemamo mrežu. Kada je budemo imale, možemo razmišljati o saradnji. Za sada nemamo mrežu. Lično mislim da ne bi trebalo da prihvatimo ovu saradnju [ponudu] na ovom nivou.” Jedan od njihovih muževa je došao i rekao, “Zašto ste protiv saradnje?” “Ne, ne, nisam protiv saradnje, ali moramo da budemo jednaki, čak i po imenu.”
Posle dve nedelje, usledio je poziv da se sastanu sve grupe i formirana je Ženska mreža. Osnovana je Ženska mreža. Ovo govorim jer moram, moje ime nikada nije pomenuto i ne želim, ali to je nešto, ako je ideja dobra, ide svojim putem u sve aktivnosti. Gde god su me tražili, ja sam išla. Nisam bila lider ni u jednoj grupi, škola mi je bila prioritet. Ali čak i u školi sam imala slučajeve sa mnogo stranih posetilaca.
Sećam se da su čak ljudi iz Srbije dolazili i pitali me… ali sad mislim da su oni bili opozicija [Miloševića] ili šta je to bilo u to vreme i da su bili zainteresovani da imaju informacije. A onda, iz svih evropskih mesta i zahvaljujući engleskom, moja komunikacija sa njima je bila direktna. Nisam imala razloga da kažem bilo šta neistinito jer je u to vreme sve [što sam rekla] bilo istina, barem ono što smo mi doživeli. Šta su drugi radili, bilo je na onima koji su došli da pitaju šta se dešava. Jer, nikad nisam rekla da su Srbi uradili ovo ili ono. Ne. Ovo se dešava, to je ono što je počelo od ovog vremenskog perioda do sada.
Zapravo, zanimljivo, jedna Šveđanka me je pitala, “Kakva sličnost postoji između tvog jezika? Slovenskih jezika, srpskog jezika sa albanskim?” Rekla sam, “Na isti način na koji je švedski sličan kineskom.” Dakle, potpuno drugačije. I onda sam joj naravno objasnila nešto o čuvenom stablu indoevropskih jezika, što bi svako trebalo da zna, zar ne? I onda, još jedan slučaj koji je bio veoma interesantan… ah, zaboravila sam da vam kažem da sam u jednom periodu bila angažovana u Demohrišćanskoj albanskoj partiji. Tamo su hteli da formiraju Forum žena, ja sam bila kategorički protiv toga, jer zašto vam je potreban forum žena u političkoj stranci? Molim vas. Zašto bi to bilo i muško i žensko? Kada politička partija ima jedno ime i ne moraju da postoje rodne podele.
Mogli bi biti specifični zadaci za nekoga, bilo da je muškarac ili žena. Ali zašto, ne znam. Rekli su mi, “Nemci su to podelili ovako,” “Pa dobro, pošto hoćete, podelite ih.” Od tada se borim za prava žena. Znam, bilo je, primanja novih nastavnika u školu, novih učitelja. Početkom ’90-ih, veliki broj starešina, starijih učitelja je otišao u penziju. Ali, pre nego što su napustili posao bili su zabrinuti šta će se dogoditi, kako? I na sreću, bila je mlada nastavnica i ja sam je pitala, “Molim te, da li imaš prijateljice sa Univerziteta koji su bili dobri studenti i diplomirali i koji bi mogli da dođu?” I jesu, njih sedam, na intervjuu. Rekla je, “Oh, postoji i muškarac,” “Ne,” rekla sam, “Ovaj put ne želim muškarce.”
Po mom mišljenju, veoma je dobro imati [žene] učiteljice u nižim razredima, po mom mišljenju. A onda su došli, svih sedam je počelo da radi. Dakle, imala sam puno poverenja u nju, a ona nije zloupotrebila moje poverenje, ni na trenutak. Zato što sam joj rekla, “Vidi, vi ste oni koji će živeti i raditi zajedno. Što ste bliže, škola će biti bolja. Što budete kooperativniji, to će biti bolje.” I počeli su, kada je došao profesor sa Univerziteta koji bi nadgledao stažiste, rekli su, “Svi oni rade za vas?” Rekla sam, “Da,” rekli su, “Bili su naši najbolji učenici,” “Pa,” rekla sam, “pošto sam verovala najboljima, ona mi je dovela najbolje.”
Ali bilo je slučajeva kada su se prijavile za posao i njihov muž je došao da donese molbu i ja sam ih pitala, “Da li se prijavljujete?” “Ne, to je moja žena,” “Pa gde ti je žena?” “Ona je u kolima,” rekla sam, “može li doći ovamo da se vidimo?” Jeste, imala je prelepu frizuru kao što je ona {opisuje rukama} tog vremena sa loknama. Ok, sve je bilo u redu. Ali odmah bih znala s kim imam posla. Rekla sam, “Izvinite, ako dođe policija, hoćete li pomoći svojoj ženi?” Zato što bismo očekivali da policija uđe u naše časove i slično. A ako se žena prijavljuje za posao, [a] nije bila svesna čime će se baviti, nije mi bila potrebna. Dakle, “Hvala, ovog puta nema slobodnog mesta.”
Ali bilo je slučajeva da sam ih godinu dana kasnije nazvala telefonom i rekla im, “Hoćete li doći jer ima slobodnog mesta?” Zašto? S njima sam komunicirala na isti način kao… Jednostavno sam se bavila onim što mi je posebno trebalo u školi. A oni koji su pozitivno odgovorili na ovo, a to su bile diskusije, nisu imali veze sa školom, nego sa životom, uzela bih njihove brojeve i nazvala ih kada treba. Kada je sve ovo bilo u pitanju, Uprava za obrazovanje se nije baš složila sa mnom i imala sam clashes [govori engleski: sukobe] sa njima. Nisam im dozvolila da nameću ljude u školi, šta sam znala ja koga dovode, pa sam to preuzela na sebe.
Ja sam jedina bila odgovorna za školu, jedina koja se borila za školu. A onda su došle teške godine, [mi smo] uvek sarađivali sa svim ženskim grupama, sa Ženskom mrežom, sa… na svim sastancima koji su bile sa spoljnim predstavnicima, sa kojima, koje smo upoznavali sa svim našim problemima i… i sada mogu li da se setim svih imena… Tada je postojala međunarodna organizacija, koja je imala svoje kancelarije u Prištini i kao predstavnica PSHDK na tom sastanku, šta bih ja pričala o političkoj stranci? Bilo je dvoje drugih koji su govorili o tome, govorila sam o školi i rekla im da imamo posebna odeljenja za decu koja imaju problema sa sluhom.
A oni su rekli, “Nemamo te informacije,” rekla sam, “Da li imate sve informacije?” “Da,” rekli su, “imamo, ali nemamo informacije o tome,” rekli su, “razgovaraćemo za nedelju dana.” Posle nedelju dana u školu je došao predstavnik jedne organizacije, dobrotvorne organizacije, on je bio Francuz, momak. I obezbedio nam je ulje za celu zimu, iako su Srbi koristili to ulje da se greju, turski studenti takođe, svi su imali koristi od položaja dece sa posebnim potrebama. Zamislite! I doneli su, rekli su, “Spremni smo da donesemo i tonu hrane,” Rekla sam im, “Ni tonu. Tona je previše, može li biti pola tone?” Nisam imala pojma koliko je to.
A mi smo regulisali raspodelu tih zaliha pošto je jedan od roditelja [učenika] živeo u blizini škole i dali su nam svoj podrum na korišćenje jer su ga renovirali za život {opisuje pokretima}, bio je veoma čist i sve zalihe smo stavili tamo. I počeli smo da pravimo spisak učenika kojima je to bilo potrebno. Verujte mi, nije bilo ništa dirljivije nego kada smo počeli da delimo pakete jer se svo siromaštvo okuplja na jednom mestu. Tada smo imali lekara koji je radio u školi, tada smo imali lekare, medicinsku sestru i mene. Nismo mogli da prestanemo da plačemo dok nismo podelili sve ove zalihe. To je bila veoma, veoma bolna stvar. I…
Anita Susuri: U kojim događajima Ženske mreže ste učestvovali? U kojim protestima ili marševima?
Greta Kačinari: U svim mogućim. Ali, poslednji [marš] i svi protesti su bili masivni. Nažalost, nisam bila na protestu za hleb jer sam bila baš bolesna tih dana, imala sam temperaturu i… Ali bila sam na prethodnim sastancima koje smo imali sa američkim, engleskim i francuskim predstavnicima, [svi članovil] sada poznate petorke. Ali bili su iz njihovih kancelarija i oni… posle toga je došao taj veliki ženski protest. Mreža… žene su imale veoma važnu ulogu. Dozvolite mi i ovo da kažem, počela sam da zaboravljam imena različitih grupa koje su tada bile aktivne. Postojala je jedna izuzetna grupa koja je pomagala ženama koje su živele same ili koje su preživele porodično nasilje, koja se kasnije popravila, ali još uvek nije bilo dovoljno dobro.
Ali, ja sam bila sa jednim od njih i morali smo da budemo sa dva kanadska predstavnika, dva predstavnika danskog parlamenta koji su bili na Kosovu. To je bio period pre Božića, pre Nove godine, ili između Božića i Nove godine i oni su došli ovde na Kosovo. Ali, došli su sa nekim, pozvao ih je neko drugi, Srbin, i oni su odseli u Hotelu Grand, gde Albanci više nisu išli. A nas dvoje smo išli sa njima jer im je rečeno da su Romi diskriminisani od strane Albanaca i prvo što su morali da urade je da posete organizaciju Nena Tereza, oni su bili tamo. A onda smo otišli u organizaciju Nënë Tereza, koja je bila bolnica u privatnim kućama. I čim smo ušli, na vratima je bio red. Sada ne znam da li su bili Romi, Aškalije ili Egipćani, ali žene su bile tu.
I ušli su unutra, ali onda je jedan od njih izašao i rekao, “Treba mi malo vode jer osećam da ću se onesvestiti.” Toliko su bili uznemireni, bili su jako dirnuti kada su sve videli jer je bilo i žena koje su se porodile i bilo je lekarskih poseta, to je bio kijamet i onda smo ih posle bolnice poslali u hotel. Poslali smo ih u hotel i bili smo dobro obučeni i našminkani i rekli smo im, rekla sam im, rekla sam, “Ono što smo vam rekli ne odgovara načinu na koji izgledamo. Ali treba da znate da su način na koji izgledamo i naša šminka sredstvo za borbu protiv ove situacije jer mi nastavljamo sa ovim. Kroz nas, svojom voljom, motivišemo i druge ljude.”
Ona koja je sedela pored vozača izvadila je karmin i stavila ga. To je bilo veoma zanimljivo jer su naše žene zaista uvek izgledale reprezentativno, nigde nisu odustajale. I još jedan politički segment svega ovoga je bila jedna poznata emisija u to vreme koju je prenosila tadašnja televizija Prištine koja je bila okupirana i bio je i intervju sa mnom. Odnosno, intervju je obavljen u mojoj kancelariji, nastavničkoj kancelariji i svi smo bili tamo. Ostali smo zajedno. I došli su da me intervjuišu i pitali me kako radimo odvojeno u srpskoj državi. I rekla sam svoje mišljenje oko toga, a onda su me pitali, “Kako si mogla da prebrojiš [sva pitanja] jedno po jedno?” (smeje se). Ali, međutim, taj intervju je povećao moju popularnost u komšiluku gde sam živela, a ne samo u komšiluku.
Zato što se sećam da me je Anton Četa zvao, uvek mi je govorio, “Đavole mali” i rekao mi je, “Do sada sam te zvao đavolčićem, sada ću te zvati anđelom.” Bio je veoma dirnut onim što je čuo. Samo sam ih zamolila da ne uređuju ono što sam rekla i da ne seku intervju i oni su to uradili. Izrezali su deo u kojem sam govorila o platama koje nismo dobijali, “Nadam se da te plate neće [finansirati] oružje.” Ovo je izmenjeno, sve ostalo je išlo live [govori engleski: uživo]. Kada sam to rekla preko Demohrišćanske albanske partije, imala sam neki rating [govori engleski: rejting] i izabrana sam za člana Generalne skupštine Republike Kosovo.
I uvek zaboravim da spomenem ovo. Zašto? Jer to je bila [priroda] vremena. Ono čega se sećam jeste da kada smo održali prvi sastanak u kancelariji, u kancelariji gde je predsednik [Ibrahim] Rugova održavao svoje sastanke, mi smo se okupljali tamo, bili su tenkovi i policija koja je opkolila to mesto. A onda je gospođa Kelmendi, Nekibe Kelmendi, pozvala američku kancelariju i oni su odmah došli. Oni su intervenisali da drugi ne bi. Došlo je do neke vrste veoma velikog clash [govori engleski: sukoba], i sećam se da je to bio zanimljiv trenutak jer smo napuštali taj sastanak sa dokumentima u rukama ispred tenkova i cevi [pušaka] usmerenih na ulaz gde se održavao sastanak.
I onda je uloga Crvenog krsta u tom vremenskom periodu, uloga… vidite, živeti u školi, raditi u školi u ovim uslovima deset godina je kao živeti sto godina u normalnim uslovima. To je sopstvena istorija svega što se dogodilo. Moglo bi se pisati o tome svaki dan, ili kada su ljudi koji su izbegli iz Drenice počeli da pristižu, sa mesta gde su počela previranja ’98, kada su počela ubistva kada su dolazili studenti, porodice su počele da se sele u Prištinu. Sećam se da je došao učitelj i rekao mi, “Ne mogu da radim sa 60 učenika, sa 60-oro dece u razredu. Nismo imali vremena da identifikujemo ko su [novi] koji dolaze.” Ostali su dva dana i otišli, pa su došli ostali.
Postojao je izuzetan priliv [dolazeći novi studenti]. Pitala sam, “Šta? Šta želite da naučite ovu decu?” Rekli su, “Pa albanski [jezik] i matematiku,” “Nema albanskog, nema matematike. Sada moramo da ih naučimo kako da vole jedni druge. Nema više učenja, moramo da brinemo o ovoj deci ovako sada, sa ljubavlju, sa pričama, sa pozitivom za 60 traumatizovane dece koja dolaze na časove, ovo je… Ko ne može [ovo] treba da ode kući.” Nije bilo drugog načina, izvinite. Ne možete učiti u vreme rata jer je bio rat deset godina, deset godina, a bilo je zahteva za sintisajzerom ili klavirom u školi… šta? Sada smo u planinama. Ima li u planini sintisajzer ili klavir? Ne postoji. Šta ćemo da radimo? Naučićemo [ih] da pevaju bez klavira, bez sintisajzera, sa onim što nam je Bog dao, sa našim glasom, i to je to.
A onda zaista ima mnogo toga [da se ispriča] iz ovog vremenskog perioda. Veoma bolan period. Takođe vam nisam rekao kada je škola dobila ime “Elena Gjika” i kada je došlo do podele spratova. Bili smo na sastanku sa sindikatom jer je sindikat u to vreme mnogo radio, bili su zaista aktivni. Onda su došla dva visoka, zgodna, veoma velika momka. A ja sam mislila da je jedan od njih verenik jedne od nastavnica Rekala sam im, “Zdravo,” rekli su, “Govorite srpski. Ko je ovde odgovoran?” Ja sam rekla, “Ja sam,” a oni su rekli, “Mi dolazimo iz unutrašnjih poslova,” a ja sam rekla, “Uuu {onomatopeja} odakle si, tako si visok” (smeje se). Odmah sam to rekla. A ponekad je dobro to učiniti jer probijate led.
“Moramo da vidimo kako održavate libri amë na albanskom,” “Mi nemamo libri amë, imamo zajedničku libri amë.” I zaista. Nismo imali zaseban libri amë, ali smo imali zajednički sa Turcima, Srbima, Albancima i decom sa posebnim potrebama, bila je to debela knjiga. Tu smo prijavljivali decu. To nam niko nije zabranio jer je naš sekretar bio Albanac, on je vodio te knjige i tu smo završili taj zadatak.
Ali problem je bio sa dëftesa jer je dëftesa bio prvi dokument na albanskom. I direktori škole su imali problema sa pečatima. Koje pečate da koristimo? Jer smo imali naziv “Elena Gjika”, ne, još uvek nismo imali pečate za te dëftesa tako da smo koristili faksimile. I bilo je stotinu problema dok nisu napravili faksimil sa mojim imenom i imenom škole “Elena Gjika”. Kao što stave i ime doktora. Nije pečat jer pečati još uvek nisu bili spremni.
I došli su, izvinite, ova situacija sa faksimilom se desila godinu dana ranije, sada su došli po pečat. A oni su rekli, “Koristite pečat,” ja sam rekla, “Da, pečat škole ‘Elena Gjika’,” a oni su rekli, “Treba nam taj pečat,” rekla sam, “Nemam pečat u školi ali ja ga držim kod kuće jer sam ja odgovorna za taj pečat i nemam [bezbedno] mesto da ga držim ovde. Nemam ni gde da stavim naočare, nemam svoju fioku sa bravom, nemam ništa od toga. Dakle, bila sam primorana da ga čuvam kod kuće,” a onda su rekli, “Moramo da dođemo i odnesemo ga u tvoju kuću.” Otišli smo u moju kuću.
Dok su otvarali vrata auta, rekli su, “Žao nam je gospođo, nismo znali da ćemo voziti damu, zbog toga naš auto nije čist,” “Nema problema,” rekla sam, “ne brinite jer u svakom slučaju imate posla sa mini damom” (smeje se). Bila sam ovako visoka u odnosu na njih {opisuje njenom rukom, u struku}, verujte mi, bili su visoki dva metra. Jedan od njih se smejao, a drugi je bio ozbiljan. I dok smo bili na putu, jedan od njih je rekao, “Gospođo,” rekao je, “o čemu se radi? Zašto izazivate sve ove nepotrebne probleme?” Rekla sam, “Kako da ne pravim probleme? Pogledajte školu “Faik Konica”, izbacili su svu decu iz škole.” Kod Faik Konice nije bilo Albanaca, jadni oni. U to vreme sva su deca bila podeljena u različite škole.
A ja sam rekla, “Šta je sa onima koji su izbačeni? A zid koji su podigli u školi u Dardanima?” Ja sam rekla, “To nije u redu,” “Ne bre, [direktorka] škole “Aca Marović”,” rekao je, “Nije pri zdravoj pameti,” rekao je, “Direktorka,” rekla sam, “da li je zdrave pameti ili ne, izbacila je decu iz škole,” rekao je, “Da, gospođo,” rekao je, “Ne mogu biti dve države u državi,” rekla sam, “ sa ovim se u potpunosti slažem sa vama ” To je bio mač sa dve oštrice, ali i moj odgovor je bio mač sa dve oštrice, jer sam se složila.
Stigli smo na vrata, pričam ovo jer je bilo veoma zanimljivo, pre nego što sam ušla na glavni ulaz, rekla sam im, “Vidite momci, činjenica da dolazite u moj stan je zbog moje dobre volje što sam ja… dozvoljavam vam,” zadirkivala sam ih (smeje se). Smejali su se. Čak su se i glasno smejali. Ušli smo unutra i došli ovamo. Ovde, u zidu sam imala telefon, oni [telefoni] su bili grčki u to vreme, bio je narandžasti, a na vrhu je bilo pismo sa izrekom koju sam čula u jednom zaista lepom filmu. To se dogodilo u Škotskoj i napisala sam to u tom pismu i stavila to pismo na telefon. Bez razloga samo zato što mi se dopalo.
Napisano je, napisala sam na srpskom zbog titlova na srpskom. Da li to da kažem na albanskom ili srpskom?
Anita Susuri: Kako vi želite, kako vam je lakše.
Greta Kačinari: “Da Bog da se sećali ovoga dok god živite,” [govori na srpskom], u sramu, ah, “Da Bog da se sećate stideći se” [govori na srpskom]. I ušli su i prva stvar koju su uradili jeste da su pročitali to. Zamislite, šta su radili u mom stanu? Vi meni recite. Nije bilo potrebe da dolaye. Mogli su da me pitaju da im donesem pečat. I kada sam donela pečat iz spavaće sobe, stavila sam ga na sto i rekla, “Evo mog pečata,” a oni su pitali, “A šta je sa dëftesa?” “Pa dëftesa,” Rekla sam, “nisu ovde. Dëftesa se dele učenicima.” Što je bilo istina. I uzeli su pečat.
Rekla sam im, “Treba mi pismo potvrde da ste uzeli ovaj pečat,” rekli su, “Izvinite, gospođo? Ne dajemo pisma potvrde.” Znate, rekla sam, “Pa kako da opravdam to što više nemam pečat?” “Pošto dolazite kod nas za dva dana,” rekli su, “Razgovaraćemo o ovome,” pitala sam, “Zašto moram da dođem? Zakazala sam [sastanak] sa nastavničkim većem tog dana,” rekao je, “Pa, odložite sastanak nastavničkog veća za jedan dan jer morate da dođete kod nas.” I otišla sam tamo.
Ono što se desilo u međuvremenu, to je bilo ’92… krajem maja moj otac je umro. Sve komunikacije sa Bosnom su bile prekinute i nisam znala do ‘95, znači dva rata su prošla, nisam znala da li su mi članovi porodice živi ili ne. Dakle, moja braća, moja majka, moj otac. Moj otac je preminuo. Posle ovoga što sam vam rekla, umrla mi je tetka u Prizrenu. Nisam mogla da idem na sahranu mog oca iako sam ’92. imala… kada sam poslednji put razgovarao sa bratom telefonom rekla sam, “Doći ću,” rekao je, “Ne dolazi!” “Doći ću,” [a moj brat je rekao], “jer je nestao čitav jedan autobus ljudi, ne preostaje vam ništa drugo nego da prođete kroz Beograd i Brčko,” jer je to bio put.
Rekla sam, “Pozvaću Vladiku,” ne izgovaram njegovo ime jer se osećam loše. “Pozvaću ga, pomoći će nam da se okupimo na Bacinoj sahrani,” rekao je, “Nemoj ga zvati,” rekao je, “jer više nije isti kao što je bio.” I ovo me je zabolelo u srcu jer smo ga mnogo voleli. Zajedno smo pevali, on je nekada veoma lepo pevao. Mislim da je zažalio zbog onoga što je uradio u to teško vreme. Nikad ga više nisam videla. I baš mi je loše zbog njega i njegove duše. Jer u vreme dok smo živeli u Tuzli i sarađivali, katolička crkva, pravoslavna crkva i predstavnici islama, sve tri vere su se trudile da… Ja sam tada bila mlada, imali smo okupljanja mladih i sarađivali jedni s drugima. I to je bila zaista lepa stvar.
Dakle, moj otac je umro, a ja nisam mogla da odem. Moja tetka je umrla, vrlo blizu Prištine, u Prizrenu, a ja nisam išla na tetkinu sahranu. Jer znala sam, ako odem plakaću za ocem, plakaću za tetkom, plakaću zbog sebe, plakaću za svu decu u svojoj školi, plakaću za svojom sudbinom u to vreme i nisam hteal da odem umorna na sastanak sa ona dva momka, onim iz UDBE. I nisam otišla [na sahranu]. Otišla sam tamo našminkana i dobro obučena kao i uvek.
I dali su mi pismo potvrde gde je pisalo škola “Elena Gjika,” nastava na albanskom, ovo je napisano na srpskom. A pošto tada nismo imali mogućnost da ga fotokopiramo, žao mi je, nemam više taj dokument. Ali dala sam ga Savetu za ljudska prava sa kojim sam dosta sarađivala i nadam se da ga još negde imaju. Ali, ipak, sekretar škole i ja smo bili na ovom sastanku pet sati i petnaest minuta i jedan je otišao, drugi je ušao.
Rekla sam im, “Zašto vi momci odlazite i dolazite?” “Pa,” rekao je jedan od njih, “podnosimo izveštaj načelniku,” “Pa recite načelniku da dođe ovamo pa ćemo svi zajedno razgovarati ili ćemo otići kod načelnika i nema potrebe da dolazimo i odlazimo.” Cilj celog intervjua je bio da razgovaramo, na primer, pitali su me, “Ko vam je dao pečat?” Rekla sam im, i zaista je bilo tako, jedva sam dočekala taj pečat. I bilo je pismo koje su svi potpisali, ja sam potpisala da sam ga dobila [pečat]. Niko mi ga nije dao.
I rekla sam im, “Ljudi, niko…” tako, rekla sam im kako sada govorim. A oni su rekli, “Da li ste bili u kancelariji ove osobe?” “Pa, to je kancelarija u kojoj on radi, ali rade i drugi ljudi, nije samo njegova.” Dakle, imena, hteli su konkretna imena. I ne samo to, nego su pitali za mnoge druge stvari, kako smo organizovani, šta smo radili u školi, kakav je bio naš odnos sa srpskim direktorom. Rekla sam samo, “Rekao sam tom tvom direktoru da smeni Miloševića sa funkcije i zadrži Vuka Karadžića. Škola se zove “Vuk Karadžić”, a ne Slobodan Milošević.”
I stvarno sam rekla, “Uklonite ovu osobu odavde, ovo je ime škole i to je dovoljno,” ali on je rekao, “Ja sam u stranci sa njegovom ženom,” rekla sam, “Isti su jer, zar ne spavaju u istom krevetu? Oni su isti.” Ali bez obzira na to što su oboje preminuli, neko drugi će im suditi. I njima je sudio ovaj svet, ali koliko je loše kad ljudi znaju da ih svet u nekoj situaciji sudi, a kamoli Bog?
Šesti Deo
Greta Kačinari: Kada je počeo rat, kada su počela prva bombardovanja… to je bio veoma težak period. Bili nas je troje, dakle Đerđ, Florinda i ja, nas troje. A komšije su nam pokucale na vrata i rekle, “Odlazimo. Pođite sa nama.” Razlog zašto nismo pobegli bila je naša ćerka. Zašto? Rekla je, “Mama, nas tri osobe, ostali su petoro ili desetoro ljudi.” Drugim rečima, velike porodice. “Nas je troje, ne idemo. Ne idemo nigde.” I to je bio razlog zašto smo ostali [ovde]. Dakle, bila je u pravu jer je neko na neki način morao da se žrtvuje.
Ali, kada su počela bombardovanja, došla je iz svoje spavaće sobe u naš krevet i ušla između nas. Nisu bili najbolji trenuci, teški. Dakle, u ovom vremenskom periodu, tokom ovog krvavog dela, mi smo ostali u Prištini. Zapravo, tada mi pukao čir na želucu i morala sam na operaciju u bolnicu. Ali, ne mogu da ne napomenem da su medicinsko osoblje, tehničko osoblje, medicinske sestre pokazali izuzetnu pažnju i danas sam živa.
Anita Susuri: Da li su bili Srbi?
Greta Kačinari: Svi su bili Srbi. I to nikada neću zaboraviti, jer u… još jedna zanimljivost u ovom vremenskom periodu, pre nego što sam se operisala, imenovali su nekog drugog da me operiše, a ne doktora kojeg sam želela, koji je bio Bosanac iz Crne Gore i bio je popularan u tome vreme. Ali oni su rekli, “Da biste ga dobili, morate dati sto,” koja je to bila [valuta] tada? Šta smo koristili? Ne evra nego, “Moraš da mu daš sto maraka,” rekla sam im, “Neću da im dam ni jedan dinar. Nikad nikome, ne samo njemu.”
A ja sam insistirala da to mora da bude on i ušao je novi doktor i video me kako plačem i da sam zabrinuta i rekao, “Šta nije u redu?” Govorio je na srpskom. Rekla sam, “Teraju me na operaciju,” rekao je, “Niko vas neće primorati na operaciju.” I odveo me je u moju sobu. Sve dok nisu dozvolili doktora kojeg sam tražila. A onda me je operisao. I zahvaljujući njemu i danas sam živa.
Taj doktor je kasnije morao da napusti bolnicu jer je to bio dogovor, naši su to preuzeli. Ne slažem se sa takvim stvarima. Ovi ljudi su vredni, ostavite ih tamo. I otišala sam na kontrolni pregled i doktor koji me je operisao je bio tamo, bilo je i novih doktora Albanaca. I rekla sam im, “Zahvaljujući njemu danas sam živa. Učite od njega koliko god možete.” I naravno da ću se još jednom zahvaliti tom doktoru. Žao mi je, ali poslala bih mu viski u znak zahvalnosti, ali to nisam uspela da uradim jer…
Ali ono što sam doživeo kasnije, prošle godine u bolnici, to su dva različita sveta. To su dva različita sveta ljudi koji su odgovorni i poštuju rad, poštuju svoj sistem i pokušavaju. Žao mi je što ovo kažem jer za tri meseca prošle godine samo moja duša zna kroz šta sam prošla. Ne lično, već za mog muža Đerđa. I nadam se da će nove generacije ovo razumeti, ulica kod QKUK… koja je nazvana Hipokratova ulica, zaista bi bila Hipokratova ulica, i da to bude mesto gde zaista drže Hipokratovu zakletvu. Ne pretvarati A u ja [pretvoriti Hipokrata u licemera na albanskom].
Anita Susuri: Pričali smo o ratnom periodu, rekli ste da ste bili u Prištini.
Greta Kačinari: Da.
Anita Susuri: Kakva je bila Priština tokom rata?
Greta Kačinari: Pored tog perioda koji sam provela u bolnici, vratiću se na svakodnevni život kada smo morali da nabavljamo različite životne namirnice. On bi govorio, jer je Đerđ bio jedan od ljudi koji je nabavljao namirnice, govorio bi da je na pijaci, na zelenoj pijaci, ne na zelenoj pijaci već onoj koja je ispred pošte.
Anita Susuri: Pijaca Ulpiana.
Greta Kačinari: Pijaca Ulpijana, tamo je bilo svakojake garderobe, paje za mlade, na rasprodaji. Zamislite, znači sve ono što je bilo ukradeno iz drugih kuća. I jedna sedmočlana porodica je došla ovde, ostali su oko nedelju dana dok nije došao neki čovek i ubedio ih da treba da odu i otišli su. To je bilo oko aprila, krajem aprila, pre nego što sam bila u bolnici. A Đerđ bi nabavljao namirnice. Kada se vraćao kući, govorio mi je da mora da čeka u redu za hleb, mora da čeka ovde nešto, a tamo za nešto.
A onda je bilo još nešto, u različitim kućama, u stanovima, bilo je studenata koji jesu, nisu imali hranu u tom trenutku. Tako smo se u našem komšiluku organizovali da skupimo hleb i puter ili šta god je bilo u našim domovima i pošaljemo im. Naravno, neke smo morali ostaviti i za sebe. Dakle, jednog dana kada je Đerđ otišao po namirnice, policija ga je odvela, ja sam u to vreme bio u bolnici, policija ga je odvela i držali su ga pet sati na jednom mestu, evo, kako se sada zove…
Anita Susuri: Negde u Prištini?
Greta Kačinari: Da, postojalo je jedno stvarno zloglasno mesto u Prištini, kao zatvor, ali blizu škole “Naim Frasheri”. I Đerđ mi je rekao, zapravo, Đerđ mi je rekao [o tome] mnogo kasnije. Ali moja ćerka je došla da me poseti sledećeg dana i pitla sam je, “Gde je tota [tata]?” “Pa ruke ga jako bole,” “Zašto ga bole ruke?” “Mama, bre,” rekla je, “policija ga je juče privela,” rekla je, “i morao je sve vreme da drži ruke ovako” {opisuje svojim rukama}. A ona je rekla, “Nije mogao da dođe.” Šta ja znam, možda je imao povredu šake i tako ih je držao.
Ali, nisu njega lično mučili, nego je to video oko sebe, druge mučene, ljude koji su bili još mlađi i… svi, mladi i stari. “Hoćeš cigaretu?” Policajac ih je pitao, oni su odgovarali, “Da bre,” “O, hoćeš cigaretu?” Bim, bim {onomatopeja}. Đerđ je bio zaista uznemiren kada je sve to doživeo. Ali moja ćerka mi je to rekla… Đerđ mi je sve ispričao kasnije, sve što je doživeo i video. Ali nisu ga pipnuli. Nisu znali ničije ime, ali on je imao sreće, samo je morao da podigne ruke.
A onda mi je ćerka rekla, “Mama, znaš, policija je ušla unutra,” ušli su u stan, “I?” Rekla je, “Uzeli su cigarete, kutije cigareta.” Mučili smo se da pronađemo cigarete, gde god da su bile. Uzeli su cigarete i deset evra, deset maraka, bili su na stolu. Ne znam zašto su [bili tamo]. Morala sam da dam nekome, ili neko nama, ne znam. Ali u svakom slučaju. “A mama,” rekla je, “ušli su u moju sobu i bacili sve moje lutke na pod.” I počela sam da plačem, “Zašto lutke?”
Nijedna lutka nije bila albanska, albanske lutke su imale dalmatinsku, crnogorsku, sa hrvatskom odećom, od svih mogućih mesta bivše Jugoslavije, sa tradicionalnom odećom iz raznih krajeva. Bile su veoma lepe i još uvek ih imamo. I oni su ih bacili… Ispričala mi je sve o tati, a ja sam počela da plačem zbog lutaka. Naravno, to nije bilo za lutke, već za celu situaciju. Ono što je bitno je da je struja bila uključena i šta god da se desilo i stavili smo seckani hleb u zamrzivač, ako nemamo hrane pa imamo to. Tako, ne znam. Naša porodica je imala izuzetnu sreću jer, jednostavno, ne znam.
I dva ili tri dana pre nego što sam napustila bolnicu, negde krajem maja, ne zapravo u junu, to je bilo u junu, 4. juna, to je bio datum. Došla su dva policajca u naše stanove i počeli su da nam dele plave karte, dakle ime, prezime, lične karte itd. itd, podatke o nama troma. I pola su poneli sa sobom, pola je ostalo nama. Još uvek imam ove karte jer su dokaz problematičnih vremena. I još nešto pokazuju da je za nas to bilo kao u vreme nacizma kada su Jevreji dobijali auswise [nem.: lična dokumenta] da putuju van zemlje u kojoj su živeli, bez tih karata i pečata, nisu mogli da odu iz države. Zapravo, nikada nisu otišli, već su ih odveli u te rovove u Aušvicu i druge [logore].
Dakle, za mene su ovo svedočanstva o jednom smutnom vremenu, kao kosovski ausweis. Dala ih je država, bezumna država zasnovana na okupaciji, mržnja prema širenju i okrivljavanju drugih za ono što su radili, kao što su radili i u Bosni, i ovdje. Ne znam, preživeli smo, ostali smo živi i… Želim i ja nešto da istaknem. Svake večeri u 6:00 moja ćerka i ja smo išle u crkvu Svetog Antonija, malu crkvu u Ulpijani [kvart]. Možda ne svako veče, ali svaki put kada smo mogli da idemo, išli smo, a bilo je pet ili šest ljudi. Dakle, zaista mali broj ljudi koji je ostao u Prištini.
Kada sam tada pitala sveštenika, “Zašto ne odlaziš?” Rekao je, “Sve dok je i jedan od vas ovde, ostaću ovde sa vama.” I… onda je bila još jedna stvar sa komšijama koje nismo poznavali, ali koje smo počeli da upoznajemo, ne [govorimo] o ovom naselju {opisuje rukama} svi se znamo ovde, nego o onom gore {opisuje rukama} koji je malo veći, u osnovnoj školi “Ismail Kemajli”, veoma veliko naselje, ali smo počeli da ih upoznajemo. Pa kad je bio Uskrs, zamislite, [bilo je vreme] da se farbaju jaja, čime da ih farbamo? Gde pronaći boju? I našla sam jednu boju i nove komšije koje smo upoznali su došli kod nas za praznik i imali smo farbana jaja i sve je to bilo tokom perioda bombardovanja.
Sećam se još jedne gluposti koju napravila jer su bila spremna tri kofera sa odećom. Osoba ne nosi ništa sa sobom. Dakle, glupo je vezivati se za materijalne stvari kada je život u pitanju. Ali, mislim da se moraju čuvati fotografije i eventualno poseban spis koji ima veze sa posebnim dokumentom određenog vremena. Ovo su lepe stvari. I, da li da nastavim o školi kasnije?
Anita Susuri: Nastavite, da.
Greta Kačinari: Tada, prvi su došli Jevreji, pardon, prva je došla italijanska organizacija, iz Kjeze, koja je došla u školu. I doneli su dosta školskog pribora i mi smo tu zalihu koristili nekih pet godina. Bilo je toliko toga, i bilo je stvarno, stvarno dobro. Kasnije su nam pomogli oko kompjutera. Glavni računar za nastavnika i kako podučavati druge. Stvar je bila da se u tom pogledu pomogne nastavnicima da počnu da uče rad sa računarom. I glupi Albanci su pokrali te kompjutere, to je to. A onda nam je CDF pomogao oko sportske hale. Ovo su sve…
Ne znam, pogrešila sam što sam navela imena jer je toliki broj organizacija pomogao i želim samo da se zahvalim Bogu i svom ocu koji me nije pustio da studiram u Zagrebu, ali sam umesto toga diplomirala engleski jezik i mogla sam da direktno komuniciram sa ljudima. Kada su Jevreji došli na vrata, videli su da je školski objekat “Elena Gjika” prelep, i to je najlepša škola u gradu jer pripada starim zgradama i borio sam se da bude zaštićen kao stari objekat. I to je odobrila opština. A onda su Jevreji napolju malterisali zidove, temperature su pale ispod -20 [stepeni Celzijusa].
Bio je to prelep vremenski period koji ispunjava tvoju dušu, ispunjava tvoj um i ne dozvoljava ti da razmišljaš ni o čemu drugom. Spavate samo dva-tri sata i onda ste morali da nastavite sa svime što se dešavalo. To je bilo veliko čudo. A onda su postojali neki programi koji su počeli kada je stigao UNMIK. Profesori naše škole su bili zaista pametni ljudi koji su shvatili da je već prvi set treninga bio veoma vredan jer je bilo stručnjaka iz različitih oblasti.
Sećam se da sam bila na obuci kritičkog razmišljanja, rekla sam tada:, “Pa onda od Rugove i svi ostali treba da idu na [trening kritičkog razmišljanja].” Jer nama Albancima nedostaje kritičko mišljenje. Jednostavno nam nedostaje. A kasnije su svi koji su stekli svoju osnovu tog treninga, nastavili sa drugim treninzima i mnogi od njih su i sami postali treneri. Neki od njih su postali direktori škola. Htela sam da kažem da je to zaista dobra stvar čak i u odnosu na školu. Sećam se da je na sastanku bio predstavnik Ministarstva prosvete još u vreme UNMIK-a, kada su okupili sve direktore osnovnih i srednjih škola.
Svi smo bili na Skupštini. Zamislite sad koliko je [ljudi] bilo u skupštini, bila je posebna sala sa sedištima po spratovima, mi smo bili tamo. Veliki broj [ljudi]. I rekao je… Zaboravila sam da pomenem i šta se desilo u mojoj školi. Po prvi put su otvorena predškolska odeljenja. Predškolska nastava je postojala samo u državnim ustanovama. Roditelji su vodili decu na jednodnevni boravak ili šta ja znam, a to je bilo blizu škole. Dok je prva predškolska ustanova kao odeljenje bila u našoj školi. A otvaranje ovih časova je priča za sebe, sasvim za sebe.
I ne znam da li da objašnjavam kako je sve prošlo, kako su došli vaspitači koji su bili zainteresovani da rade, kako sam im rekla, “Ne znam ništa o predškolskoj ustanovi. Ako to uradite, napišite sve što vam treba na parčetu papira.” I neki Slovenci su došli po školski nameštaj i ja sam im rekla, “Imam ove dve sobe, ali ne znam šta mi treba u njima.” Skice za ono što je trebalo tamo su poslali iz Slovenije, iz Ljubljane.
Posle toga je došao austrijski Karitas i sve se to dogodilo u mojoj školi. Ne znam kako, ljudi su jednostavno dolazili. I pitali su me, “Šta ti treba?” i rekla sam im, “Ovo mi treba,” {opisuje rukama}. I doneli su stolice, ormariće i male stolove za malu decu. Te dve sobe su imale sve po onome što su Slovenci poslali. Sve su, naravno, plaćali drugi. I, mogla bih da pričam o školi godinu dana i ne znam da li bi to bilo dovoljno.
Tako da sam počela sa tim promenama odmah nakon početka 2000. i 2001. sam otputovala u Bosnu po prvi put, sa potpisivanjem Kušnera koji je bio administrator u to vreme. Prešla sam Crnu Goru sa njegovim potpisom, prošla sam u Sarajevu, ne znam, putovla sam 24 sata. Pitali su me u Crnoj Gori, šta je ovo? Pa, “Nikad video ovo” [govori na srpskom] nikada nisam video ovako nešto. Rekla sam, “Pa, dobila sam ovo” (smeje se). I tada sam prvi put putovala van Kosova, mislim posle deset godina i videla sam majku i svoja dva brata. Sa jednim od njih, poslednji put, prvi i poslednji put. Jer je kasnije, posle dve-tri godine, umro.
I… Ostala sam tamo mesec dana, a da nisam nikoga pitala. Čak ni… da li [želiš] da znaš kako je prošao taj mesec? Potpuno sam se vratila u detinjstvo. Nisam ni pomenula rat ili bilo šta, ništa o tome šta sam prošla, niti sam ih pitla kroz šta su prošli, niti su oni mene pitali. Uveče kada su se vratili iz prodavnice igrali smo karte, gledali filmove i pevali. Kada nisu bili u stanu sa našom majkom, igrala je pasijans, bacala je karte, super zabavna igra.
Čovek bi to mogao da igra sam, ali postoji i kibicer, onaj koji posmatra, znate, i mogao bi da reaguje. Tako da smo Đerđ i ja igrali ovu igru, svađali smo se i mirili. To je zaista dobra igra, ali ne u dvoje već kad igra jedan igrač. Sve dok mi brat nije rekao, “Sestro, moraš li da se vratiš na posao?” Rekla sam mu, “Da, trebalo je malopre,” “Želiš li da posetiš Bacin grob?” “Da.” Posle mesec dana. I tada sam otišla na njegov grob i zapalila sveću, razgovarala sam s njim. Zahvalila sam mu se, razgovarala sa njim i vratila se u Prištinu.
Poslednji pogled iz autobusa kada sam se pozdravio sa dvojicom braće, bio je poslednji pogled sa bratom koji sam video prvi put posle rata i to poslednji. Zatim je otišao u Opatiju, gde je i umro. A onda sam dovela svoju majku ovde da je ne bih ostavila samu jer je već bila bolesna. Nisam htela da je ostavim samu u Tuzli. Dakle, moja porodica je sada razdvojena. Jedan je sahranjen u Tuzli, moj otac, jedan u Opatiji, moj brat, dok su moja majka i mlađi brat sahranjeni u Prizrenu. Obojica su živeli ovde sa mnom i… zapravo je moj mlađi brat došao ovde kada je majka umrla i nisam mu dozvolila da se vrati.
I tako je život tako zanimljiv i ko ostane neka samo zahvali Bogu na svim darovima. Zahvaljujem mu za sve darove koje sam imala u životu. A ti pokloni su bili upravo moji roditelji koji su se brinuli o meni, moja braća koja su me volela. Kada su delili svoju imovinu [među decom], nisam ni razmišljala o tome. Zapravo, ovde sam imala svoju imovinu koju mi je otac pomogao da dobijem na početku. Oni, sve je bilo podeljeno na tri jednaka dela, zamislite. Pa ja kao sestra, njih dvojica kao braća, Bože moj. Kakav dar!
Dala sam samo deo od toga, nije bilo ništa više. Onoliko koliko mi je bilo potrebno da ovaj deo bude završen jer je to nadgradnja. To je nadgradnja jer nije bilo moguće napraviti odgovarajuću zgradu, ali je trebalo. Jer svi okolo su radili, tako smo i mi, sa stubovima. Izgradili smo ih kreditom u banci koji je moja ćerka uzela i delom nasleđa koje smo imali i slično. I za ovaj život, verujte mi, kada ujutru otvorim oči, zahvaljujem Bogu za današnji dan i za sve dane koje sam do danas proživela.
Žao mi je samo što je nešto prekinuto, prekinuto je neprirodno. Puno sam komunicirala sa ljudima, i redovno sam odlazila u katedralu… Uuu {onomatopeja} Zaboravila sam još nešto da kažem. Dok nisam bila direktorka škole kada su tražili da se još jednom prijavim, dakle, da se prijavim za direktorku i prijavila sam se prvi put, nije bilo protivkandidata i oni su otkazali. Drugi put je bio protivnik…
Protivnik je bio iz političke stranke, znala sam da će pobediti iako sam podnela dokumenta jer sam se prijavila. Na božićnu noć sam otišla i povukla ih, rekla sam, “Moja dokumenta,” “Ne, nemoj, kako, kako povlačiš?” “Daj mi moja dokumenta.” To je bio najveći slom srca koji se desio u mom životu. Srce mi se slomilo. Ostala sam bez dece, razumete? Zato što sam sa decom nastavila da radim i kasnije kada sam bila direktorka.
Imala sam neke grupe koje su dolazile i radile u mojoj kancelariji, dolazile su da se hvale, dolazile su da se žale, dolazile su da upoznaju druge pisce. Ali posle dve godine pauze i dalje sam imala zahteve, ali preko telefona, “Da li ste zainteresovani da budete prevodilac u…?” Trenutak da se setim, sada mu se ime promenilo. Dobro, to ima veze sa pravosuđem. I otišla sam tamo, upoznala sam neverovatne ljude, i naučila sam dosta o pravosuđu. Taj moj stari san da studiram pravo. Nisam naučila sve, ali osnove i upoznala sam dvojicu sudija koji su bili neverovatni i tužioca koji je bio još neverovatniji i tako sam naučila malo o pravosuđu.
A onda je EULEX najavio otvaranje radnih mesta. Prijavila sam se tamo. Ne znam kako sam to uradila, ali sam primljena. Radila sam u odeljenju za forenziku. Veoma zanimljivo polje koje se više odnosi na emocije, sastanke sa ljudima čiji su članovi porodice nestali, sa organizacijom majki Đakovice… da ne pominjem previše. Ali, moj poslednji posao koji sam napustila bio je u organizaciji čije sam osnivanje inicirala. U blizini je katoličke crkve ovde u Ulpijani. Jer kada dođete u određene godine, onda… očekujete da ćete dostići određeno doba, kasniju fazu života, ne samo moju. I rekla sam svojoj drugarici, “Znaš šta? Zašto ne bismo formirale žensku grupu i počele da se sastajemo, možda možemo nešto da uradimo?” “Da, važi.” A pitali smo i sveštenika šta misli o tome, zaista nas je podržao.
I onda smo sarađivali sa monahinjama Svetog Krsta, one su počasne monahinje koje rade pri crkvi, ne rade, tamo žive i imaju studentski dom. I ovako je osnovana organizacija Ulrika, sada su to starije žene, dakle mojih godina. Žene koje im pomažu su nešto mlađe i od posla koji prodaju kupuju brašno, ulje i dele siromašnim porodicama. Ovo ne ide, ne izlazi u javnost ili… prikladan humani čin. Kao što svi treba da se ponašaju.
Nikada ne izlaze na TV da bi izašle u javnost i kažu da su to uradile, pomogle su im. I to je prava pomoć jer negde u Bibliji piše, “Šta radi desnica… levica ne zna šta radi desnica.” Ali, mi smo ljudi, ponekad volimo, kao što sam se ja ovde sa radošću, da se hvalimo (smeje se). Ne, nisam se hvalila.
Anita Susuri: Ako postoji još nešto što biste voleli da dodate za kraj?
Greta Kačinari: Za kraj…
Anita Susuri: Ako ste zaboravili da spomenete nešto ili…
Greta Kačinari: Da vas pozovem i sutra? (smeje se) Ne, nisam zaboravila, ali nisam se dotakla svega, naravno. Nisam se dotakla najvažnije stvari, koja je moj bračni život.
Anita Susuri: Da.
Greta Kačinari: Kako smo tamo stigli nije samo izgled, ljubav na prvi pogled, već i ranije planiranje želja. Pošto sam živela u Bosni, želela sam da se udam za Albanca, želela sam da se udam za [nekog] iz Prizrena da kada se svađamo ne bih morala da proklinjem njihovo rodno mesto. Želela sam da bude obrazovan jer je bilo mnogo muškaraca koji su tražili moju ruku i bili su kujundžije ili zanatlije. I želela sam da bude obrazovan. U stvari, jedan od njih me je uvredio, “Jesi li konačno završila školu?” On je vređao školu. Dakle, sve te želje su se ispunile jer sam ja želela te stvari i to je on, nešto što povezuje ljude.
A reći ću i ovo, ovde u Letnici smo imali poslednje svetlo, kako se kaže na albanskom? Dame biraju [govori na srpskom], dame biraju [muškarce] za ples. A prvi [najbolji] ples ima nagradu da ode u žitno polje, polje kukuruza, na pet minuta jer su tamo u selu kuće bile okružene njivama. Deset minuta za prvo mesto, ne znam šta je bilo drugo. Prvog se sećam jer smo pobedili deset minuta. Ali ja sam izabrala Đerđa za ples. Ali kasnije smo nastavili da igramo u grupama, sto i nešto mladih ljudi koji su bili tamo, nastavili smo u Prizrenu sledećih dana i tako je bilo. Tog dana bilo je mnogo brakova ljudi koji su se prvi put sreli, čak i ako je to bilo mnogo puta kasnije.
Ono što je važno jeste da kada sam rekla, kada sam počela da razmišljam o Đerđu onih dana dok smo bili u Letnici. Moj otac je rekao, “Ko je taj dečak? On mi se nekako sviđa.” “Hmmm {onomatopeja} kako si znao da ti se sviđa? Kako si znao?” (smeje se). Tačno on. I bilo je tako. Pored ove četiri želje, život donosi još mnogo toga. A ono što je važno je poštovanje i izbegavanje ličnih poslova drugih ljudi. Jer to zaista stvara probleme i da se čovek drži svojih reči do kraja u dobrom i lošem. Pokušavala sam to do kraja i uspela sam.
A ono što me je šokiralo je kada sam otišla u opštinu {zgradu} po neka dokumenta. Rečeno mi je, “Gospođo, sada ste zvanično razvedeni.” “Šta? Ko ima pravo da se razvede od mene?” Bila je to impulsivna reakcija, toliko da su i neki muškarci iza mene bili šokirani. “Ko ima pravo da se legalno razvede od mene?” (smeje se) U trenutku kada sam razmišljao o tome dok nas smrt ne rastavi. I to je to, ali to su bili zaista emotivni trenuci i teško sam se nosila sa njima.
To je bilo pre nego što je na Kosovo došao novi posetilac i bilo je najopasnije do sada. To je to, ovo je pandemija koja je otuđila, otuđila, promenila i otuđila svakodnevni život svakog živog čoveka na Kosovu. Mislim da je, posle mnogo pokušaja da se podigne svest ljudi, postignut dobar nivo [svesti]. Ne da su to uradili političari, već građani među sobom.
Zato što je sramotno da poznati pevač izađe sa izjavom da… koga smatramo odgovornom osobom jer je i član skupštine, da li je još uvek? Ne znam. Ali bio je barem poslanik. Ali, međutim, on ima ime i dozvoljava sebi da kaže, “Ne postoji [virus].” Mogao je da kaže, “Ja lično to nemam. Ali nisam potpuno siguran.” Kao i ja danas, nisam sigurna da li ga imam ili ne. Niste ni vas dvoje.
Dakle, kada neizvesnost počne da preuzima mesto, to mesto postaje osetljivo. Molim se Bogu da se mlade generacije snađu i shvate da su pred nama velike promene, za koje mi, stariji, nismo spremni. Ali, nećemo imati priliku da se pripremimo jer to prevazilazi naše znanje, naše mentalne kapacitete. Ali mladi treba da shvate što pre. Život koji čeka tebe i sve mlade posle toga nikada neće biti isti kao što je bio.
Dakle, prilagođavanje je preko potrebno i mladi treba da nauče mnogo, mnogo. Učiti strane jezike, to je prvo i najvažnije, sve dolazi posle. Jer kroz jezik ćete moći da uđete u virtuelni svet, u svet tehnologije jer to je budućnost. Dakle, vi ste Alfa [generacija]. Da li znate za ovu podelu generacija?
Anita Susuri: Da, znam, na osnovu toga kako su Amerikanci podelili.
Greta Kačinari: I to je jako zanimljivo. Ne samo Amerikanci, Rusi i Evropljani su to isto uradili, svi, jako zanimljivo. Ali svi su tu, otprilike na istom nivou. Vas znam kao Alpha Generation [govori na engleskom: generacija alfa], kao generaciju alfa ili Z, jer ste vi rođeni…
Anita Susuri: Tokom ‘90-ih.
Greta Kačinari: Da. Ali mislim da Gen Zee [generacija Z] uključuje malo do 2010, a onda dolazi alfa. A alfa je prvo slovo grčkog alfabeta. Alfa se koristi [da se odnosi na] novi početak, alfa je nešto što cveta, nešto novo. Zato mi je bilo zadovoljstvo imati vas u svom stanu i još veće zadovoljstvo što ste obe devojke, žene ste i radite na veoma zanimljivom i važnom poslu. Ne zaboravite da istorije koje imate, one koje ste do sada završili, priče ljudi koji su živeli ili žive u određenom vremenskom periodu, da ih postavite negde gde virus ne može da im naškodi.
Anita Susuri: Hvala vam puno, gospođo Greta.
Greta Kačinari: Hvala vama, obema.