Treći Deo
Aurelja Kadriu: Pre nego što dođemo do ‘90-ih koje su širok period, želela bih da malo pričamo o, zanima me da li ste imali gramofon kod kuće, i da li ste imali… ?
Veton Nurkolari: (smeši se) Da, imam i priču o gramofonu, sad imam još tri gramofona. Da, imao sam jedan gramofon, u stvari mnogo toga se veže uz taj gramofon i tu priču o gramofonu. Prvi gramofon sam imao odavno, kad je moj otac prešao iz jedne radnje u drugu, i u toj radnji gde je moj otac počeo da radi, pre toga je tu bio servis za televizore, radio, TV servis se tada zvalo. I kada smo ušli u tu radnju, kad je otac tu ušao, bilo je puno starih pokvarenih televizora, radija i jedan gramofon {diže kažiprst} (smeši se). Ali taj gramofon je super radio i naravno, ja kao mladić́, i još kako sam voleo muziku, odmah sam konfiskovao taj gramofon i doneo ga kući. Ali nisam imao ploče.
I na sreću, u Prizrenu je u to vreme postojala jedna, jedna radnja gde su prodavali ploče. Gde si mogao da kupiš ploče, ploče narodne muzike, ili jugoslovenske muzike, ali bilo je i ploča sa muzikom koja je mene zanimala. Tako da sam ja počeo da kupujem ploče i tu je započelo moje interesovanje za muziku. Posle nekog vremena sam počeo da kupujem ozbiljne ploče, da tako kažem, ploče koje su mene zanimale i tokom putovanja u međuvremenu sam kupio još jedan gramofon, i nakon nekog dužeg vremena sam kupio još dva gramofona. Tako da i dalje imam kolekciju gramofona kod kuće i veliku zbirku ploča. Ali na sreću ili ne znam kako već da nazovem, dobar deo te moje kolekcije je otputovao sa mojom ćerkom u Nemačku, koja je na neki način nasledila izvesnu ljubav prema muzici i ukus za muziku koju sam i ja slušao. Tako da, jedan dobar deo kolekcije je sada negde u Minhenu kod Anete (smeši se).
Aurelja Kadriu: Da li ste znali značaj gramofona, zanima me šta i danas u kad pogledate unazad, želim da razgovaram sa vama i u vezi vrednosti, šta je za vas značio gramofon tada, šta su danas za vas ploče i zašto ste i dalje ljubitelj ploča?
Veton Nurkolari: Pa u gramofonu je bilo sve (smeši se). Ja sam u srednjoj školi slušao muziku preko tranzistora i gramofona. Ali da bi znao koja je dobra muzika i šta je u trendu i zanimljivo, morao si da slušaš radio, jer ovde nisi toliko mogao da kupuješ muziku ili muziku koja se meni sviđala, prosto nije bilo. Nešto malo je bilo za one koji su putovali u inostranstvo, mogao sam nešto da donesem i sam kad sam putovao. Ali u srednjoj školi još nisam putovao, tako da sam slušao Radio Luksemburg kao i većina ljudi iz moje generacije. U dvanaest sati je bila neka top lista gde si mogao da čuješ koje su pesme, šta su hitovi u to vreme na svetu.
Tako da smo odatle manje-više znali koji šta hitovi i čak smo probali da snimamo nešto po kasetama, iako ti snimci nisu bili bog zna šta, nekad se dobro čulo, nekad se nije dobro čulo, tako se loše snimilo. Ali samo da imamo neku informaciju, to nas je tada održavalo, jedna poznata radio stanica, ja ne znam da li sada postoji, ali tada se zvala Radio Luksemburg, iako se emitovala iz Londona i postoji, emitovala je top listu pesama za koje se najviše glasalo, najpopularnije, pesme koje su na top listi. Dakle, manje-više smo mogli da znamo šta je u trendu. Ali posle nekog vremena sam počeo da kupujem ploče. Od putovanja sam počeo da štedim pomalo novca i da kupujem, da polako stvaram neku svoju kolekciju.
Aurelja Kadriu: Da li danas možete nešto da uradite s njima ili ih držite samo iz zadovoljstva?
Veton Nurkolari: Ne, držim ih. Pre nekoliko dana sam dobio pošiljku, pismo koje je neka vrsta pošte i otišao sam do pošte i video sam jedan mali paket i dobio sam u paketu dva albuma Radioheada koje mi je poslao prijatelj iz Njujorka, jer sam se negde sreo sa njim i video sam album Radioheada, ali nisam mogao da kupim jer to nije bila radnja nego nešto kao “Dit’ e nat’”, i video sam to u kolekciji, ali on se setio i poslao mi je, ne to nego nešto slično. To je kolekcija, ne znam, za mene ima vrednost, ne samo kao nešto odakle slušaš muziku, ali sam i nekako sentimentalno vezan za mnogo ploča, imam neke ploče koje su, kako mislim, sigurno imaju neku vrednost, ali za mene imaju veliku vrednost. Imam prvi singl London Calling, na primer Clash, Imam neke albume koji su retki, svojevremeno sam imao priliku da naručim iz Amerike u vreme Jugoslavije, da platim poštom i da stigne. Kao priliku koju sam nekako otkrio, čak sam i redovno naručivao ploče, negde 90-ih. Na primer, imam prvi album Nirvane, na primer, sa nekim pravopisnim greškama o kojima se sada priča da su vredne jer izašla je druga štampa kad su videli da ima grešaka, onda su ispravno odštampali, ali ja imam sa tim greškama.
Aurelja Kadriu: Aha, okej. Hoću da pričamo o konertima, Aneta i Andra su mi rekle da ste bili na mnogo koncerata i juče smo malo pričali o tome kada ste počeli da idete na koncerte i kako vam je bilo toliko važno da slušate live muziku, iako ste imali ploče.
Veton Nurkolari: Ne znam tačno kad, zašto, ali sam dosta rano otkrio da su koncerti nešto drugo. Tako da, nakon prvog, drugog, trećeg, već mi je nekako porasla ljubav da idem da gledam uživo grupe koje sam voleo i uspeo sam da vidim dosta grupa, ne baš toliko, ali nije me mrzelo, išao sam, putovao sam samo za koncerte, nekad sam, nekad s nekim. Brat mi je živeo u Nemačkoj, tako da sam imao neku vezu i olakšanje, i mogućnost da putujem često do Nemačke sa autobusom ili s nekim, ne bih toliko skupo prošao jer sam imao gde da budem. I on voli koncerte kao ja, tako da smo često koristili priliku kad sam bio u Minhenu da odemo i pogledamo nešto. Ali išao sam i posebno. Jednom sam doputovao do Irske da vidim U2, pre mnogo vremena. Jednom sam otišao sa drugom da vidimo Dejvida Bouvija i Pixies, bez ikakve druge obaveze, ukrcali smo se na voz ovde, pokupili smo brata i otišli smo negde do Študtarta. Ponekad bi se desilo slučajno, Radiohead sam video polu-slučajno, jer sam se našao u gradu gde su oni bili i nabavio sam kartu. Nedavno sam otišao sa porodicom da vidim Nika Kejva.
Aurelja Kadriu: Nik Kejv.
Veton Nurkolari: Tako da i dan danas imam volju da idem i gledam koncerte. Sa Androm sam bio po drugi put da slušam Kraftwerk. Nika Kejva sam slušao tri puta, ali pre mnogo vremena… U stvari, kao vrlo mlad, i možda najveći koncert gde sam bio je Erik Klepton u Beogradu, gde skoro niko nije dolazio, hoću da kažem niko poznatiji do tad nije bio u to vreme, mislim da je bilo ‘83, negde na početku, januar ‘83, te godine. Samo sam se ukrcao u autobus u sred zime i otišao (smeje se), otišao sam da slušam Erika Kleptona. Bilo je to nešto neobično za mene, ja mlad, a Erik Klepton tu i nisam ni mogao da verujem da je to Erik Klepton, mislio sam se: “Ne, to je nemoguće”. Ali to mi je još više dalo želju i nije me mrzelo, ni sad me ne mrzi ako je nešto interesantno i imam mogućnost da idem. Sad se spremam da idem da slušam Pitera Marfija u Beogradu, u novembru, i tako.
Aurelja Kadriu: Imate li neke uspomene, nešto specifično što biste voleli da nam ispričate u vezi koncerata?
Veton Nurkolari: Imam puno, puno uspomena, ne znam šta bi bilo najzanimljivije za ovaj razgovor. Sećam se Radioheada, jer nisam čekao, već sam bio u Parizu i video sam plakate da je za dva-tri dana negde koncert, bio sam u Francuskoj i otišao sam da nađem kartu, ali karte su bile rasprodate i taj dan kad je bio koncert otišao sam ranije i uzeo sam karton ovako {kao da piše}, pitao sam tu nekog, rekoh: “Kako se piše ‘Tražim kartu’ na francuskom?” (smeje se) i napisao sam tu: ‘Le cherche kartu’ (smeje se), tako nešto i držao sam ovako {kao da drži nešto}, sve dok mi neko nije prišao: “A mister, mister…” negde, 100 evra, 80 evra i kupio sam kartu. Kupio sam, ali bio sam polu-siguran da me je prevario, nisam bio siguran, iako mi se činilo da je karta originalna sve dok nisam ušao unutra. I kad sam ušao, neka radost, i tako.
Isto sam otišao da slušam U2 bez karte, bez ičega, odavde do Irske, sam. Tri dana sam putovao vozom, brodom, u jedno mesto gde {diže ruke}, nikad u životu nisam čuo da postoji taj grad s tim imenom. Našao sam grad na mapi {kao da lista knjigu} u jednom atlasu, jer tada nije postojao ni Google ni internet, ni… jednostavno sam tako pošao. Jednom nam nisu dali da unesemo kamere na Dejvidu Bouviju, baš mi je žao zbog toga, vratili su nas na vratima. Onda smo morali da odemo da nađemo {kao da ubacuje ključ} jedan locker [eng.: ormarić] kako bismo ostavili aparat i tako.
Aurelja Kadriu: Interesuje me da li i dalje pratite koncerte…
Veton Nurkolari: Bio sam pijan ko majka na Sonic Youth, toga se sećam (smeje se)
Aurelja Kadriu: (smeje se) Išli ste na koncerte tada, a danas je muzika mnogo pristupačnija nego tada, jer je koncert tada bio nešto gde ste voleli da idete jer muzika nije bila toliko dostupna, da li primećujete razliku?
Veton Nurkolari: Da, i znate šta primećujem, i smeta mi to što zbog velike pristupačnosti slušam mnogo manje muziku. Imam pristup da slušam muziku preko Jutjuba, Spotifaja, a ja u stvari slušam vrlo malo muziku. Ne znam kako to da opišem, da li je zbog pristupačnosti ili su se stvari promenile, možda ja nemam dovoljno vremena pa tako nalazim opravdanje. Ali pre sam slušao mnogo, mnogo, mnogo više. U slobodno vreme, ako ništa nisam radio slušao sam muziku. Vokmen, kada se pojavio prvi vokmen, poludeo sam skroz kada sam kupio prvi vokmen. Kao da imam kola. Da poneseš muziku sa sobom, {dodiruje džep} da hodaš, neverovatan san. Prvi ajpod sam naručio čim se pojavio. Bilo je nešto neverovatno imati muziku sa sobom i da slobodno hodaš i {dodiruje uši}. Ali sad ne slušam toliko, ne znam da li je zbog pristupačnosti ili sam ja zauzet drugim stvarima, ili nemam vremena, ili gledam više filmova, manje muzike, možda je to, ali ne znam.
Aurelja Kadriu: Da li ste ikada došli do ravnoteže između filmova i muzike?
Veton Nurkolari: Ne znam, sad slušam muziku samo u nekim trenucima. Kad sam raspoložen slušam samo muziku i ne radim ništa drugo, ne gledam ni filmove, uhvati me nekako i volim trenutke kada ponovo zaronim ili se uz muziku vratim u neku egzaltaciju. Ali to je malo u poređenju koliko sam… mnogo više sam slušao muziku, mnogo više. Na poslu, {nabraja} u kolima. Gramofon sam imao u radnji, u tom nivou sam imao potrebu za muzikom, toliko da sam komplet ploča i gramofon instalirao u radnji i kad nisam imao mušterije ja sam slušao muziku s ploča.
Aurelja Kadriu: Andra i Aneta su mi rekle da ste jedno vreme živeli u Londonu.
Veton Nurkolari: Vrlo malo (smeši se).
Aurelja Kadriu: Kako je… zašto, zašto ste se kao prvo vratili, zašto ste odlučili da živite u Prizrenu?
Veton Nurkolari: Prvo ću vam ispričati zašto sam odlučio da odem (smeje se) u London.
Aurelja Kadriu: (smeje se) Okej, odatle počinjemo.
Veton Nurkolari: To je važan momenat u mom životu i Zelhinom. Kad smo se uzeli, odlučili smo da ne živimo ovde i šta ćemo raditi, gde ćemo živeti? Rekao sam: “Ići ćemo u London” i otišli smo u London, i: “Šta da radimo u Londonu?” Našli smo neki posao, a ona i ja nemamo taj ritam života tamo, bilo je previše radnog pritiska i bila je neka nelagodnost, jer bih sve što sam zaradio potrošio na kiriju za stan, na struju i na… i u stvari, nisam ništa uštedeo. I onda sam odlučio da se opet vratim na Kosovo. Imao sam u umu da se možda nekad kasnije vratim, da odem na Kosovo i posle da se vratim opet. Iako smo na početku išli zbog…
Aurelja Kadriu: Da ostanete.
Veton Nurkolari: Da ostanemo i da živimo tu i odlučili smo… ali malo.
Aurelja Kadriu: Koja je godina bila?
Veton Nurkolari: ‘91. ako se dobro sećam. Ili ‘90. ili ‘91. Odmah na početku ‘91.
Aurelja Kadriu: Hoću da se vratimo na mesto gde jesmo, posle ćemo preći na ‘90-te kao period. Mi smo sada u “Bistrici” i želim da nam ispričate šta je “Bistrica” za vas? Kakvih sećanja imate odavde? I šta po vama znači “Bistrica” za Prizren?
Veton Nurkolari: Za mene, verujem i za mnoge druge ljude, posebno moja generacija, ili možda čak i za neke generacije starije od mene, to je posebno mesto, to je mesto… Ne znam sa čime da ga uporedim. Ranije sam rekao da ovde nismo imali mnogo mesta za izlazak, jedno od mesta gde smo izlazili je bilo ovde {pokazuje prema dole} i neki tempo izlaska je bio u bioskop pa u grad, a ne obrnuto. Dakle, izašli smo, gledali film, onda bismo otišli u grad, posebno leti. Zimi je bilo malo drugačije, ali mi smo ovde redovno dolazili, jer su se redovno prikazivali zanimljivi filmovi i u ovom gradu nisi imao šta da radiš. Prvi kafići su počeli da se otvaraju početkom 80-ih, ali ne u ovom broju. Dva-tri kafića išao si iz jednog kafića u drugi, ubrzo mi je postalo monotono. Isti ljudi na istim mestima, isti razgovori.
Bio sam veoma zainteresovan za film i dosta sam dolazio ovde, i ovde i u onaj drugi bioskop, drugi koji sam dosta posećivao. Imam puno sećanja na… nekako sam se školovao, ovde sam stekao filmsko obrazovanje iako tada nisam znao, nije da me je zanimali da analiziram filmove i to. Ali bio sam žedan za neku vrstu umetnosti i to je bila umetnost slična onome što sam imao kući. Jer je otac bio fotograf i bilo je neke sličnosti između fotografije i filma i sve mi se to činilo nekako prirodno. Svi naši prijatelji su bili ljubitelji filma, pa smo često dolazili, niko mi se nikada nije požalio: “Zašto idemo u bioskop?” Išli smo u bioskop, došli smo da gledamo film po drugi put, po treći put i…
Sinoć, pre dve-tri noći je bila neka emisija o danu kad je Tito preminuo. I ja se setim tog dana {dodiruje glavi prstom} i setio sam se zašto, jedan od razloga zašto se sećam tog dana je zato što su zatvorili ovo mesto {pokazuje dole} (smeje se). Zatvorili su jer je bio dan žalosti, tako je bilo nedelju ili dve nedelje, i skinuli su sa repertoara film Saturday Night Fever, a mi smo išli da gledamo Saturday Night Fever svakog dana jer smo hteli da naučimo da plešemo kao Džon Travolta (smeje se). Možda smo i mogli da naučimo da plešemo kao Džon Travolta, ali je Tito umro baš u tom periodu kad je film bio na repertoaru i normalno da su skinuli, zabranili su jer nije bio… zabranjeno je bilo, moraš biti u žalosti nedelju-dve, ne znam koliko (smeje se). Ali bilo je zanimljivih momenata što se tiče ovog mesta.
Aurelja Kadriu: Kako je na vas uticalo sve što se dogodilo 90-ih?
Veton Nurkolari: ‘90-te su nekako prepune događaja, neki, ne znam kako da nazovem, ali neki downward [eng.: nizbrdo] spiralno {pomera ruku polako nadole}, sve je išlo gore i gore. Čak nisi imao ni volje da dolaziš ovde [u Bistricu], počela je da se dešava neka čudna segregacija. Počeli su prvo da donose jugoslovenske filmove, srpske. Od erotskih filmova počeli su da donose pornografske filmove i u jednom periodu su puštali porniće u sred bela dana. Toga ima po gradovima, negde u nekim periferijskim bioskopima {pokazuje rukom iza}, u nekoj uličici, ali ne u centru grada i ne u jedinom bioskopu. Ali to se nije desilo samo ovde, to je bio neki, neki period uništenja koji je savladao ne samo bioskop, nego i druge oblasti.
Jedan od elemenata bilo je izbegavanje takozvanih normalnih filmova ili normalnog repertoara i, i nekakav switch [eng.: preokret] polako su distribuirali pornografske filmove. I mi smo polako počeli da više ne dolazimo jer nije da nas je interesovalo da dođemo i da gledamo porniće sa 700 ljudi u sred grada (smeje se), nešto sasvim banalno. I u tom uzrastu, znaš, ne znam kakav je taj osećaj, možeš da gledaš pornić kao većina ljudi sam u svojoj sobi, ali ne sa 100 ljudi, 200 ljudi (smeje se), to je nešto stvarno… Jedanput, dvaput sam gledao i to mi je bilo nešto apsurdno, rekao sam: “Kako mogu tako?” I počeo je taj spiralni pad, sve dok nisu zatvorili. Zatvorio se malo pre rata, nisam ni siguran kad se zatvorio, kako se zatvorio, ali nešto pre rata je počeo da uopšte ne radi.
Aurelja Kadriu: A kako ste popunili prazninu nastalu činjenicom da vam “Bistrica” nije bila referentna tačka?
Veton Nurkolari: Pa znate kako, te prve godine, kako da kažem, tih mračnih godina, kraj ‘90-ih, od ‘95. pa nadalje, nisam više siguran, mislim da sam i zaboravio šta smo radili. Znam da je jednom postojao neki policijski čas, kad smo se zatvarali po kućama, negde od pet-šest sati popodne i sve do jutra nisi smeo da izlaziš, tako da je ovo uzalud radilo. Ako je radio, mi nismo smeli da izađemo. Tako da se sećam da sam imao jedan bicikl, za pet minuta, pet do pet {pokazuje ručni sat} trk kući da te ne uhvati policijski čas, da te ne uhvati neki policajac i da batine, plus… tako su stajale stvari, ali bio je mračan period, i išlo je sve nagore, sve dok nije počeo rat.
Aurelja Kadriu: Da li vam je radnja bila otvorena tada, da li je…?
Veton Nurkolari: Da. Da, bila je.
Aurelja Kadriu: U kakvim uslovima?
Veton Nurkolari: Pa u tim uslovima smo je održavali. Pre tih uslova, bio je period hiperinflacije, to su bile neke, da tako kažem, mnogo interesantne godine, šta god da ste radili ili ma koliko ste zaradili, odmah ste morali da to pretvorite u jaku valutu, u marke, dolare i drugo, ali ne da ostavite dinare jer biste ih {tapše} izgubili. Bilo je neko ludilo (smeje se), da živiš u hiperinflaciji, gde su stvari koštale u milionima, milijardama… Te pare nisu imale nikakvu vrednost, morao si odmah, odmah da ih pretvoriš u marke. Svako od nas je imao nekoga da promeni taj novac.
Aurelja Kadriu: Dileri.
Veton Nurkolari: Da, dileri i trči kod dilera. To što si zaradio 20 maraka, 20 maraka promeni u marke jer si mogao da ostaneš.
Aurelja Kadriu: Dolare?
Veton Nurkolari: Dolare, marke… Ali ne znam, ‘90-te su bile mnogo, jedna decenija vrlo, vrlo (smeje se), vrlo interesantna.
Aurelja Kadriu: Da li je bilo nekog pokreta kao što je bilo u Prištini, možemo da pričamo u tome, kao u Prištini, neki mirni otpor, da li je tako nešto postojalo u Prizrenu, neka grupa koja se borila da očuva umetnost, kulturu protiv represije?
Veton Nurkolari: Malo.
Aurelja Kadriu: Da li ste imali neku kuću, nešto…?
Veton Nurkolari: Malo, ne toliko. Za dobre stvari sam ja putovao u Prištinu (smeši se). Ako je bilo nečeg zanimljivog, uskočio bih u kola i otišao bij u Prištinu, jer se u Prizrenu nije ništa interesantno dešavalo. Prizren je bio malo povučeniji i naravno da je bilo otpora, bilo je pokreta, kako se kaže underground, pokret za prikupljanje novca za pomoć školama oko stvari, sve što se dešavalo u Prištini, bilo je i u Prizrenu, sve je bilo nekako povezano. Ali u umetničkom smislu manje.
Aurelja Kadriu: A u Prištini, gde ste išli tokom ‘90-ih?
Veton Nurkolari: Kod Kičme (smeši se).
Aurelja Kadriu: Kakva je bila Kičma za vas?
Veton Nurkolari: Super! (smeje se)
Aurelja Kadriu: Da li imate neku uspomenu, baš me interesuje, kako se sećate Kičme ‘90-ih?
Veton Nurkolari: Pravo da vam kažem, Kičma mi se činila kao Njujork. Ja kad sam išao u Kičmu kao da sam u Njujorku, činilo mi se super interesantno. Mislio sam se: “Zašto u Prizrenu nema neke Kičme, nekog mesta gde…”, činilo mi se mnogo underground. Bio je jedan izvanredan kafić “Bauhaus” tu na ulazu, pre nego što uđeš, bila je neka gvozdena kapija {opisuje rukama}, pre nego što uđeš na tu gvozdenu kapiju na levoj strani bio je jedan kafić skroz crni, mračni, sa super muzikom, i zvao se “Bauhaus” i ja sam odavde išao u “Bauhaus”, ali i u neke druge kafiće tu. Atmosfera po kafićima u Kičmi je bila mnogo bolja od Prizrena.
U Prizrenu su bili neki kafići tu i tamo, jedino dobro mesto je {pokazuje rukom desno} kod starog Ćuljana, gde je bilo nekoliko kafića, ali koji se u jednom momentu, u momentu jako brzo pokvario i negde sredinom ‘90-ih više ništa nije funkcionisalo. Tako da, ja i mnogi drugi nismo imali gde da izlazimo i gde god smo išli, sve je bilo nekako isto. Tako da sam često išao u Prizren, jer mi se Kičma činila jako, jako interesantna. Samo Kičma, jer po drugim mestima u Prištini nije da je bilo nečeg zanimljivog, ali Kičma je imala neverovatnu atmosferu jedno vreme, ne sve vreme, ali neko vreme mi se mnogo sviđala.
Aurelja Kadriu: Gde ste bili tokom rata, da li ste bili ovde ili u Albaniji?
Veton Nurkolari: Tokom rata, samo nedelju dana, prve nedelje sam bio ovde, onda sam našao neku priliku da odem u Makedoniju, pa sam ceo rat bio u Tetovu. Ali većinu vremena sam radio u izbegličkom kampu u Stankovcu za organizaciju, i jednom sam vodio veliki vrtić, i kasnije još jedan. Tako da sam bio odgovoran za dva vrtića (smeši se). Radio sam za Save the Children i prvi dan, u momentu kad je ušla NATO vojska i kad su novinari došli na Kosovo, ja sam se priključio ekipi novinara iz Nemačke i došao sam ovde u Prizren, prve noći tu. Bio je to veoma emotivan trenutak vratiti se u grad.
Aurelja Kadriu: Kako je bilo kada ste se nakon rata vratili, tada kad ste se vratili u Prizren?
Veton Nurkolari: Od samog početka, prvih nekoliko dana je bila izuzetna euforija, euforija kakvu nikada u životu nisam doživeo i mislim da neću više nikada doživeti ma koliko života još imao. Jedna, jedna… ne znam, bilo je nešto u vazduhu, srećni ljudi, neka mešavina velike radosti, ali i opasnosti koja je još uvek postojala. Bilo je nekako pomešano, ljudi, neka gužva. Ja sam radio sa ekipom nemačke televizije, tako da sam imao priliku da intervjuišem i da… Ali ja sam imao priliku da izađem i van Prizrena, po nekim selima, i u Đakovici, i u Peći i video sam ruševine i mesta masakra, i tako te stvari, momenti koji nisu toliko prijatni. Međutim, generalno ono čega se najviše sećam je u vazduhu, neka neverovatna euforija među ljudima i nešto što mislim da se neće ponoviti.
Aurelja Kadriu: Da li je i vaša kuća bila oštećena?
Veton Nurkolari: {pije vodu} Iako smo izašli iz kuće jer smo se plašili da će biti štete, jer je naša kuća skoro pored, nekoliko desetina metara od zgrade o kojoj sam vam pričao, zgrada, zgrada bivše vojske, oficirska zgrada, čak odmah prvog dana bombardovanja, odmah su počele glasine da će jedna od meta [NATO-a] biti to mesto. Tako da smo samo jedne noći ostali kod kuće, a sledećeg dana cela porodica je otišla kod bliskog prijatelja, preselili smo se u drugi deo grada i proveli nekoliko dana sa njima, a onda smo zajedno krenuli. Neko nas je obavestio da postoji mogućnost prolaska u Makedoniju i otišli smo malo pre nego što se desilo ono u Blacu. Možda desetak sati, dvanaest sati, tako nešto, ostali smo u Blacu, ali smo nekako izašli {kao da nešto gura}, ostali smo oko 10-15 sati u Blacu, i onda su nas Makedonci pustili.
Onda sam čuo… onda sam počeo da radim u Stankovcu i čuo sam priče ljudi kako su ostali u Blacu, i bilo je lako ostati tu, jer je mnogo ljudi ostalo. Došli su dotle i zaglavili se. Onda se desila ta velika gužva u Blacu. Ali ne, nije se ništa desilo kući, ni radnji. Ali moram da naglasim da se nije mnogo toga desilo u Prizrenu. Prizren je kasnije razoren, samo manji deo prizrenskih predgrađa je oštećen tokom rata, a drugi deo je uništen 2004. U poređenju sa drugim gradovima, posebno kada sam išao u Đakovicu iz Prizrena i kada sam bio u Peći, to je bilo strašno. Tada sam video kakvu je sreću imao grad Prizren, spasio se.
Aurelja Kadriu: Da li govorite o neredima 2004?
Veton Nurkolari: Da, posle, tokom nereda koji su se desili 2004. uništen je jedan deo {rukom pokazuje pravac} ispod tvrđave i mnogo kuća je bilo spaljeno. Prizren, odnosno uništenje Prizrena se zapravo dogodilo 2004. godine, a ne ‘99.
Aurelja Kadriu: Volela bih da popričamo o tome kako je došlo do ideje za Dokufest, jer mislim da vas nikad nisam čula da pričate o tome? Kako je počelo, odakle je došla ideja za Dokufest, ne znam da li smo nekad pričali o tome, ili da li smo čitali o tome?
Veton Nurkolari: (smeje se) Mislim da ne, jer niko od nas nije pričao o tome. Sigurno se pričalo o tome, sa moje strane ili je neko drugi pričao, ali ja mogu da vam ispričam moju stranu priče jer postoje neke druge nijanse. {pije vodu} Hoću da vam ispričam kako sam ja došao dotle. Mene je zvao Alji Riza jednog dana da razgovaramo o nečemu, rekao mi je: “Ajde” rekao je: “dođi da popijemo pivo i imam nešto da razgovaram s tobom, da vidim da li si zainteresovan”, i počeo je da priča o nekom festivalu i rekao je: “Šta misliš o tome? Da li si za?” Alji je počeo da priča o muzičkom festivalu (smeje se). Za to sam bio više zainteresovan nego za film. Ubrzo se razgovor okrenuo prema filmskom festivalu, ali smo prvo razgovarali o nečem što se tiče muzike. Često kažem da smo bili jako naivni, ne naivni nego smo verovali da možemo nešto da uradimo, i onda se ceo razgovor vratio na “Bistricu” i inicijativa da nešto uradimo je završila sa nekim aktiviranjem “Bistrice”.
Nismo imali neku veliku ideju, neku viziju da će se nakon 15 godina, 20 godina napraviti veliki festival. Mi smo hteli da aktiviramo ovo mesto, verovali smo da ako se nešto desi i puštamo filmove, možda bioskop počne sam od sebe da radi i mi ćemo tu završiti svoje {diže ruke}. Kada smo napravili prvo izdanje, zaboravio sam da moramo ponovo, da bi to uradili ponovo ljudi su počeli da nas zapitkuju: “Hej, kad će ponovo, kad će ponovo? Dobro je bilo”. Jer prvo izdanje smo organizovali bez ikakvog novca, jedini novac koji smo imali bilo je 2500 maraka od Soroša, jedini budžet, i nešto što smo mi dodali tu i tamo, šta nam je nešto trebalo. Sve je moglo da košta negde, pa da kažem otprilike četiri hiljade maraka, nije koštalo više od toga. I kad se sve završilo nismo imali neku aspiraciju da uradimo još jedan.
Ljudi, drugovi iz grada počeli su da nas… kako da kažem, da nas polako zadirkuju, da nam govore: “Hej, kad ćete ponovo, bilo je dobro”. Da nije bilo drugih ljudi, možda ne bismo ni napravili drugo izdanje. Posle je drugo izdanje bile ozbiljnije, i ja ovo pominjem često, prvo izdanje, drugo ne znam, možda i treće. Ali, za prva dva izdanja sam ubeđen da nijedan od nas koji smo organizovali festival nismo ranije bili na nekom filmskom festivalu. Za prvi znam sto posto da su ljudi koji su pokrenuli festival bili toliko neiskusni da niko od nas ranije nije bio ni na jednom filmskom festivalu.
Razumeš, ti počneš da radiš nešto i samo zamišljaš kako to treba da izgleda, ali nismo imali nikakve reference, tek smo posle počeli malo da putujemo, neko nam je rekao, rekao je, rekao je: “Da li želite da odštampate katalog? Jer”, rekao je: “filmski festival ne može biti bez kataloga”. Tako da smo mi tek u trećem izdanju odštampali katalog. Mi i dan danas nemamo kataloge prvog i drugog izdanja, jer nismo štampali i nismo znali ni kako se pravi katalog. Mi smo morali da putujemo, da vidimo, da nešto donesemo i posle to da malo kopiramo, malo da… Ali tako, bila je neka inicijativa ljudi bez neke velike ambicije tada, moram to još jednom da istaknem. Onda je normalno počelo polako da se razvija, i mi da pomalo učimo iz grešaka, i onda smo počeli da izlazimo iz jednog mesta na drugo.
Nama dve godine opština nije dala pravo da napravimo otvoren bioskop {pokazuje desno} na platou gde je sad, nisu nam dali. Ja sam sâm otišao da razgovaram sa potpredsednikom opštine, čekao sam sat vremena da me primi i na kraju me nije primio, na kraju mi je rekao: “Morate da čekate”. Čekao sam sat vremena i iskrsao mu je neki posao i nije me primio, iako sam imao zakazano. Iako nismo ništa tražili, samo taj prostor, ali tako je bilo tada. Nisu nam mnogo verovali, nismo imali sredstva od institucija, ali ne znam, tako je bilo pet prvih godina.
Aurelja Kadriu: Čime ste se bavili tada kada ste dobili poziv od Aljija Rize, da li ste bili u radnji?
Veton Nurkolari: Da, da, radio sam. Radio sam kao fotograf.
Aurelja Kadriu: Znam da ste bili uključeni i u kampanji za odbranu “Bistrice”. Znam da se često vraćamo “Bistrici”, ali je nekako vaš život povezan sa “Bistricom”.
Veton Nurkolari: Da, “Bistrica”. Rekao sam da je jedan od glavnih razloga zašto smo pokrenuli taj festival zapravo “Bistrica” i vrlo brzo sam shvatio da je “Bistrica” uvrštena na listu Agencije za privatizaciju i da se može prodati ili pretvoriti u ko zna šta. Pokrenuli smo inicijativu, sad nisam siguran da li je trebalo da bude 2004., to je prva inicijativa za zaštitu “Bistrice”. Napravili smo peticiju, prikupili oko osam hiljada potpisa, izradili nekoliko letaka, postera, animirali smo… posebno ovde u gradu, ali i van grada, kako bismo odbranili ovo mesto i kako se ne bi prodalo. I mislim da je to bila uspešna inicijativa da se ne privatizuje neko vreme.
Mislim da je bivši gradonačelnik iz tog vremena, koji je bio inicijator da se ovo mesto sruši, napravio neverovatnu grešku koja ga je mnogo koštala {broji na prstima}, i njegovu stranku, i političku karijeru, jer posle nekoliko meseci je izgubio izbore za gradonačelnika i napravio grešku koja se inače ne pravi pre kampanje. Jer sigurno nije mislio da može da se mobiliše tako velika kritična masa i da bi takva kritična masa mogla da ga onda košta glasova, što mislim da ga je koštalo. Gotovo istu grešku ponovio je i bivši gradonačelnik Prizrena, koji opet, ne on, ali je njegova stranka propustila izbore jer postoji izvanredan osećaj građana Prizrena za ovo mesto i žao mi je što nisu razumeli ili su neki razumeli, a neki nisu razumeli.
[Intervju se prekida]
Ali ako se ne varam, 2015. nekoliko nedelja pre početka Dokufesta, shvatili smo da je Kosovska agencija za privatizaciju uvrstila “Bistricu” na spisak imovine za prodaju, što je bio još jedan korak, da ne kažem pogrešan, ali opasan za nas, mi smo u tom trenutku odlučili da potpuno promenimo koncept i temu i ceo festival, a posebno koncept otvaranja festivala. Čak i umesto otvaranja koje smo predvideli, napravili smo otvaranje u vidu protesta, gde sam zajedno sa pedesetak volontera {pokazuje iza} pročitao tekst koji je napisao Špat Deda ili više tekst koji je inspirisan pokretom Occupy New York. Nakon toga smo prikazali film manje-više koji se i odnosi na Occupy New York i na druge načine mirnog otpora. Hteli smo da pokažemo da se ne slažemo i, naravno, pozvali smo ostale, građane i sve one koji su istog mišljenja kao mi da odbranimo “Bistricu”. 57 organizacija civilnog društva sa celog Kosova pridružilo nam se u apelu da se “Bistrica” skine sa liste imovine za prodaju.
Tu se desilo, desile su se neke stvari, kao prvo bio je nastup premijera Albanije Edija Rame na zatvaranju tog izdanja, sa porukom za gradonačelnika koji je bio prisutan na zatvaranju: “Gradonačelnici dolaze i odlaze, ali ako ‘Dokufest’ ode, ako ‘Bistrica’ ode, neće moći da se vrati”. I mislim da je to bila poruka koju je srećom gradonačelnik Opštine Prizren shvatio. Napravio je jednu od retkih dobrih stvari kojih se sećam, u Skupštini Prizrena je inicirao saopštenje da je “Bistrica” spomenik posebne vrednosti ili tako nešto, i to se nastavilo do momenta kada je Vlada Kosova uklonila “Bistricu” sa liste za privatizacije i vratila je u vlasništvo Opštine Prizrena.
Mislim da je to izuzetna pobeda civilnog društva i inicijative i želim da se “Bistrica” od sada vrati i postane centar umetnosti, kulture i mladih, kako je i zamišljeno i kako ide. Mislim da će uskoro biti još mnogo boljih poteza u vezi sa “Bistricom”.
Aurelja Kadriu: Šta radite danas osim te dve nedelje koliko vas viđamo na Dokufestu?
Veton Nurkolari: Moj rad na Dokufestu se uglavnom odnosi na umetnički deo, posebno na festivalski program. Dakle, jedan, znatan deo mog vremena odlazi tu. Mnogo putujem, putujem i na druge festivale, često me zovu i da budem član žirija. Dakle, dosta putujem. Pokušavam da zamislim druga izdanja kako izgledaju i šta da uradim i… Osim toga, tokom godine radimo na nekim važnim projektima vezanim za obrazovanje i sve više smo orijentisani na obrazovanje kroz film. Dakle, pokrenuli smo oko 20 bioskopskih klubova u osnovnim i srednjim školama širom Kosova.
Takođe smo u procesu izrade priručnika za nastavnike kako da koriste film van nastavnog plana i programa. U toku je i pravljenje baze podataka od oko 50 filmova i klipova iz tih filmova koji su osnova za nastavnike, prevode, upitnike i slično. Što je trend u mnogim zemljama sveta i mislim da će uspeti i ovde, jer je inovativno i omogućava, omogućava pristup u predmete, bilo da se radi o istoriji, sociologiji i jeziku da se delovi filma koriste umesto table ili profesora koji samo objašnjava na način koji mi se čini arhaičnijim i da tehnologija i napredak to sada omogućavaju. U Dokufestu smo napravili kompletno odeljenje koje se bavi edukacijom.
Aurelja Kadriu: Ako nemate ništa da dodate, ja vam se zahvaljujem za vreme koje ste izdvojili.
Veton Nurkolari: Hvala vama za priliku!