Četvrti Deo
Anita Susuri: Možete mi pričati, ovaj, da mi kažete kako ste se upoznali sa vašom ženom?
Ljubomir Maksimović: (smeje se) Poznajete situaciju [obraća se Aniti Susuri]. Evo ovako ja sam radio u knjižari u Gračanici, prekoputa manastira i dođe moj zet iz sela Preoca, pošto mi je sestra udata u Preocu, i dođe jednog dana i kaže, “Šurak došla jedna devojka kod njene kume” a ta kuma moja rođena tetka, mojoj majci sestra i kaže “Da vidiš” kaže, “veoma lepa devojka”. Ona je iz sela Paralova kod Gnjilana, odavde 28 kilometara i on kaže, “Ti da se spremiš i da dođeš da se upoznate”. A ona moja tetka već je dala uvod o kome se radi, o meni. Ona nije ni sanjala, možete da mislite devojka ‘70 godište a ja ‘55 (smeje se).
I ja se spremim zatvorim, subota je bila, 5. februar ‘88, i tad sam radio u knjižari od osam do dvanaest, pošto je subota, spremim se ja i u autobus Gračanica – Priština, Priština – Preoce, Laplje selo siđem i odem. Odem kod sestre, moja tetka dođe sa njom, ispričala se kaže, “Ajde živ mi ti” jedna reč ‘živ mi ti’ znači slatka reč, koja daje… znaš kad kažeš ‘živ mi ti’ znači sa ushićenjem, sa ljubavlju se izgovara ta reč. “Imam jedno dete moj sestrić znate i to” i došla pozdravlja se {pruža ruku kao da se pozdravlja} kod moje sestre dvadeset do pet, subota, i ništa, ja u jaknu. “Živ mi ti” kaže i kaže “To je taj moj sestrić eto da se upoznate što da ne” i ostanemo tu kod moje sestre dva, tri sata.
Moj zet koji ima dalju moju rođaku, to jest ne zet, zet te moje tetke iz Crkvene vodice kod Obilića, “A” kaže “večeras moramo da izađemo” u Gračanici tad je bilo prekoputa manastira kafana, igranke su bile i izađemo. U devet sati on upali kola i namerno je doveo i gde je sada na putu Priština – Skoplje u centru, ne u centru, nego na putu u Preocu, i ja čekam kući da dođem i on nailazi kao da je dogovor, to je već bila sama slučajnost. Ja sam video devojka 17 i po godina, nije išla u srednjoj školi, oca je imala… opasnog oca. I mi, i ja izađem sa njom i dođemo na igranku u Gračanici i tu ti budem do negde do dvanaest sati uveče. “Hajdemo kod brata starijeg”, brat mi je bio direktor vodovoda, stanovao u centru Gračanice gde je sada Opština Gračanica, tu je bila takozvana nekadašnja zgrada mesne zajednice.
Mesna zajednica je jedna lokalna institucija gde se bavila problemima jednog stanovništva, to jest Gračanice, Lapljeg sela, Preoca, Sušice, Šaškovca, Kišnice, Ajvalije i tako dalje. I odem kod brata i brat malo je popio nije znao ništa, sišao pošto je bila na spratu, dvospratna zgrada, “Samo da uđeš nemaš tu izlaska”, Čedomir. I ja uđem, snaja isto tu i tako. “A ti da mi budeš snajka, ti da mi budeš snajka” i da ti kažem ovaj, i onda odemo u sobi malo nežnost se pomilujemo, moram da ti kažem iskreno i otpratim je ja kući, to je bilo 5. februara, ja je nisam video trinaest dana, nikakva poruka, pogotovu tada malo beše u modi pejdžeri, ni telefon, nit’ ništa. 18. februara to jest 17, mi pripremimo kod kuće sve.
Anita Susuri: Kao svadbu?
Ljubomir Maksimović: Pa tako, polu veselje. I spremimo se i nas sigurno desetak da te ne bio lagao, ali mislim negde oko dvadesetak nas, čet… petoro kola. Braća od tetke, da ti ne kažem i, i krenemo u pola osam, stignemo tamo Paralovo je selo koje je u brdo Opštine Gnjilane. Isto se preziva Maksimović, zove se Trajanka a kako je dobila ime, zato što joj je majka rađala troje dece i svi su umrli, i onda neka joj je žena rekla po toj, toj priči, “Daj ti detetu sledeće Trajanka, Trajanka, Traja i više…” i od tog dana posle oni su šest, ovaj su pet sestara i jedan brat. I ona tako uradi, i zato je dobila ime Trajanka. Ali šta je ovaj slučajnost, što mi moja žena preziva se moje prezime Maksimović, i stariji brat ovaj što je direktor vodovoda žena mu iz Donje Gušterice i njegova isto Maksimović, kakva je ta slučajnost {spaja prste i ruke}. A brata mlađeg iz Preoca, Milenković.
I mi se spremimo kažem stigli smo, e sada kad smo stigli parkiramo kola na putu Priština – Gnjilane bila je jedna kafana i mi se dogovorimo da jedan deo tih naših, mojih gostiju bude u kafani a mi da idemo gore da uzmemo mladu. Ja nikakvu nisam dobio niti je dala ona obećanje, a ona je imala mladića koji sada živi u Švajcarskoj, sa kojim je bila u vezi. Kad smo stigli gore njen bliži rođak je osetio da neki šumovi, neki prilazi kući i otišao kod mog tasta, njenog oca, pokojni je tast, ovaj moj, ženin otac, umro ‘98. “Bre” kaže “Tomislave neko se šunja da nije Trajanka dala nekom obećanje?”, a ona Trajanka u sobi ništa plačući i to. Bio joj je opasan otac da tako nije je puštao na igrankama auu [onomatopeja], na igrankama i to u Paralovu bile su igranke na primer od četri sati posle podne do uveče u osam, nije kao u Gračanici. Ovde od devet do jedan i kraj.
Tako je alarmirao da je izašao sa vilama, sa vilama ovaj, da smo mi na niže jedva spasili glavu. Neuspešna misija. Šta je dalje bilo u kući to nisam i dan danas je nisam pitao kako, šta se desilo. Ali možete da mislite da moj brat, moj brat stariji u sva ovažavanja da ne bi ga povredio, da je umesto kolima imao je “Zastavu 101”, da je umesto da krene za Gračanicu on krene za Gnjilane, toliko, toliko je bio strah. To je tako, takav, takav, trk, trčenje niz, niz tim brdom od njene kuće bilo da je to neverovatno ovaj. Dođemo kući neuspešna misija, zasednemo kao upravni odbor {širi ruke nad sto} e ćale kaže, “Nema, večeras tako, sutra idemo direktno u kuću”. U jedanaest sati {pokazuje svoj sat} gosti se prikupljaju ono ostalo sve na stolu, ovaj meni, tako.
I sutradan, e sad kako ćemo da je izvedemo. Idemo i šta je poenta, parkiramo ponovo vozilo i idemo pešice i direktno u kuću, pre pola dvanaest moraš da odeš {pokazuje svoj sat} jer su takva bila, na primer običaj. Ovaj i mi stignemo, uđemo ovaj, oni ne spremni {diže ruke} i daj posle na novo spremaj, postavljaj stolove za nas. Neće, ne daje njen otac, nikako samo da je 26. jula ne u februaru 18 nego 26. jula kad je slava domaćina, mog tasta. “Nema, ne dolazi u obzir”, već je jedan sat, dva sati, ubeđivanje tako dalje. Ja odem sa njom u posebnoj prostoriji obavimo razgovor “Ne” kaže “kako kaže moj tata. Ne dolazi u obzir”. I dolazimo gde su gosti, “Šta ste odlučili?”, “Nek odluči tata”. Deda stari, njen deda mojoj ženi Trajanki vadi pištolj {kao da drži pištolj u ruke} otvoren prozor u dnevnoj sobi, mali prozor, izvadi četiri metka Trajanka ide za mene (smeši se).
Četiri sati mi izlazimo iz kuće srećno, a ja sam tako bio da vam kažem nešto bio sam u jednoj jakni ne znam kakve boje je bilo, pa nekako sam se da se tako izrazim kao da sam bio siromašan, snuždio sam se, ne mogu da verujem godine već idu 31 godina. Srećan dolazimo kući, sviramo. Pomenuću moju strinu, malo dalju, ona kad je čula da sam se ja oženio kad se obula opanke ove gumene umesto da obuje pravilno leva i desna, ona obuje kontra (smeši se). Dođem i ja sam se oženio, došla rodbina, ali ta, taj slučaj gde smo mogli da stradamo… danas je dečko živ i on se nije oženio, ima 50 godina živi u Smederevu ali takav strah da, stvarno je bilo ovaj {klima glavu}. Ja to svugde pričam kako sam se oženio ali bilo je bogami, bilo je baš povuci potegni.
Srećan sam bio oženio sam devojku od 17 i po godina izrodili smo troje dece. Ali šta je poenta, poenta je zato što samo šurak je upisao posle srednju školu i jedna svastika, ona [njegova supruga] nije imala, ja sam je posle vanredno završio poljoprivrednu školu ovaj, i mladost da tako zadovoljan sam životom, svojom ženom, dobra je domaćica moram da je pohvalim i to ali takav strah… stvarno je bilo strašno jer znaš neko sa kosom, sa vilama to je tako bilo, da tako moj zet koji je bio inicijator te akcije dan danas pričamo kad odem na slavi, koju sad slavi u četvrtak i petak pominjem mu uvek i ja ću jednog dana u ime Boga želja mi je da napišem knjigu da ću da zapišem to, jer to je bilo iza stogova tih {rukama pravi trougao} sena u vidu kupe iznenada izašli, i onda selo bilo, došli rođaci, došle komšije. Ovaj, i, ali se dobro završilo.
Hoću da vam kažem za suprugu, radnik SUP-a, a kako sam mogo’ da ostanem, mogo’ ovaj da ostanem bez posla. A ja šef kabineta kod gradonačelnika, ovo je period već ‘96, kad je ona završila priv… ovaj vanredno poljoprivrednu školu, mlekarski smer, ja u saradnji sa načelnikom SUP-a, da ga pomenem Đorđa Kerića Prištine, SUP-a Prištine i on gradonačelnik najavio kaže, “Maksimoviću” gradonačelnik, “spremi mi sliku Manastira Gračanice” {diže gore ruku da bi pokazao veličinu} slika velika da vas ne slažem ali metar sigurno. Da odnesem načelniku SUP-a, ne znam sada ne mogu da se setim šta je posredi bilo kao svečanost, da li je bio rođendan ili tako ne bih to u detalje ulazio. Ovaj, ali šta je bila je šansa da žena dobije rešenje da je radnik SUP-a, a bila je tehničko lice, šef tehnički, bila je šef za čistačice, za sobarice i tako ovaj, sadašnjeg SUP-a u Prištini.
Ja spremim sliku i odnesem u osam sati, a ne u jedanaest sati kao što je rekao gradonačelnik, i odnesem sliku posluži me načelnik viskijem, ja na brzinu kažem, “Moram da se vratim”, “Hvala ti Maksimoviću” ne znajući on misli da smo se, da sam se ja dogovroio sa gradonačelnikom. U minut do jedanaest {pokazuje svoj sat} tog dana gradonačelnik me zvao preko sekretarice, “Neka uđe Maksimović šef kabineta”, “Izvolite gradonačeniče”, “Jesi li spremio sliku?”, “Jesam.” I ovaj ja samo sam ga pogledao “Izvinite gradonačeniče a ja sam sliku odneo”. On ništa nije rekao jer je imao, imao je tu direktore javnih preduzeća. U dvadeset do tri vozač koji ga vozio ali moram da vam kažem, vozač koji ga vozio ovaj, on je vozio i sad, sadašnjeg, sadašnjeg funkcionera poznatog Isu Mustafu, čovek koji je završio političke nauke u Beogradu, govori srpski fantastično ovaj, i on je bio predsednik izvršnog veća Opštine Prištine.
Vozio ga osam godina zahvaljujući njemu i ženu mu je primio ko ekonomista u skupštini, ovaj. I on silazi, gradonačelnik ide kući niz stepenice i on njemu kao pripretio mu da vam kažem iskreno, on se zove Gradimir Jovanović inače stari prištevac živi u Gračanici i radi, još je radnik Skupštine grada a žena mu je prošle godine otišla, tu koju je primio Isa Mustafa, ovaj, trenutno je u penziji. I on rekao, “Gospodine gradonačelniče Maksu ako mi oterate za šefa protokola ja neću da vas vozim”, i on nazad “Jel tako stvar Gradimire” zvao se Gradimir, “Onda nek’ ostane Maksimović i dalje šef protokola i šef kabineta”. I ja ti ostanem i tako dalje.
Znači mogu da ti kažem da ovaj, u sva uvažavanja… {uzima dokument u ruke i pokazuje Aniti Susuri} ovu sliku si videla evo u boji kako izgleda za mis. Šta je poenta, u Gračanici u Domu kulture se dešavale manifestacije “Gračanačke večeri”, šta je poenta, birao se prvi glas Gračanice, mladi, biraš po izboru, biraš pesmicu narodnu uz orkestar i bilo je, i kviz je bio, ja sam bio jedan od učesnika kviza dok nisam prešao kao u, kao predsednik tog, te manifestacije “Gračanačke večeri”. Ja sam jedne godine 29. 5. 2006 organizovao “Retrospektivu Gračanačkih večeri”, znaš šta znači retrospektiva [obraća se Aniti Susuri]
Anita Susuri: Aha.
Ljubomir Maksimović: Znači sve u nazad petnaest godina, jedne večeri je bila ta. To je bilo smeha, imali smo sjajnu glumačku ekipu amatera koji su vršili razne dogodovštine. Imalo je nagradnih igara, vreća, ubaciš se u vreću do pojasa, i trebaš da dohvatiš i da skačeš da ideš do pozornice i dobijaš, nagradu i tako dalje, jedna od tih. I tako da je bilo, veoma bitno i jako što jedan od osnivača je bio Srećko Todorović, Vesko Stojković, Svetomir Dimitrijević, moram da ih pomenem i bila je ekipa strašnih glumaca da pomenem Zorana Arsića, Zorana Nikolića imam… pomenuću i po skoro umrlog jednog od pevača prvi na ovim prostorima, trenutno u Gračanici Žika Arsić i tako dalje. Ja sam radio sa ekipom, dobrom ekipom direktora sadašnjeg u Gračanici “Radio 038”, Srđana Perića imao sam dobru ekipu voditelja i tako dalje, i tako dalje.
Taj kulturni život u Gračanici i uopšte i kao učitelja ja stvarno sam zadovoljan i od mene izašli dosta ovih, dosta ovaj… da vam kažem reportaže su pisane, pisane su ovaj dosta tekstova u svim mestima i evo i na primer sad ne znam kad sam dao o školstvu jedan intervju radio “Antene” u Lapljem selu, ovo su na primer đaci škole {pokazuje Aniti Susuri slike} sa kojima se opraštam u ovoj godini, nadam se da ću naići na razumevanje ministarstva da me ostave za 31 dan znači do penzionisanja da završim generaciju pošto je četvrti razred. Inače pišem za prosvetni pregled jedan eto {pokazuje po dokumentu} kulturno umetničko društvo “Janićije Popović”, dečije pozorište “Džin kao mlin” pišem prosvetni pregled, to je novina koju dobijaju učitelji, nastavnici, profesori samo u školi ko radi. I ja sam od tekstopisaca o tome, eto Ljubomir Maksimović. Šta da vam kažem ovde…
Anita Susuri: Ja sam htela da vas pitam malo više o…
Ljubomir Maksimović: Još kratko, vodio sam đake 2014 trideset đaka {pokazuje sliku Aniti Susuri} iz tri opštine sa direktrom kancelarije Markom Đurićem, na jednu od manifestacija koju sad ove godine će biti za nepunih mesec i po dana, zove se “Najveće vaskršnje jaje” koje se održava na vreme, za vreme Uskrsa, ovde ispred Doma kulture {pokazuje rukom desno} zahvaljujući Domu kulture, zahvaljujući Opštini Gračanica koja finansijski pomaže i ovaj gde se kucaju jaja u dve kategorije i do petnaest godina, i od petnaest godina, prošle godine do petnaest godina sam imao 85 takmičara a mlađe, ovaj starije generacije sam imao njih trinaest. Pobednik dobija ikonu koja je u potpisu od vladike Teodosija i to ja već, evo ove godine će šesta, šesti put da se održi.
Organizujem “Svetosavski bal” za prosvetne radnike ove godine je trebalo da bude peta godina ali da vam kažem iskreno uz nerazumevanje prosvetnih radnika nije održan i tako da je otkazan. Šta je u pitanju ne znam, jeste januar je najduži mesec pa tu ima velikih tih svetkovina, ali ovaj, fatnastični su lični dohotci. Tako da neću da pričam jer žao mi je bilo bio bi peti put po redu, to je “Svetosavski bal” devojke najlepša haljina, najlepši plesni par, najbolji etno pevač i od pretprošle godine uveo sam nagradu najveseliji ovaj gost. Najlepša haljina, mora da bude… nije važno u kakvom dezenu uručuje gradonačelnik uz ikonu dobija, i najbolji etno pevač, ko najbolje peva, skupimo se. Prve godine je bilo 150, 110, 150 i pretprošle godine je bilo 130 tako da ove godine nije održan, nisam naišao na razumevanje prosvetnih radnika mada sam obavio razgovor i bili su direktori osnovnih i srednjih škola na sastanku i tako dalje.
Anita Susuri: Htela sam malo da se vratim u neke istorijske događaje, na primer tokom demonstracija ‘80-tih godina, gde ste vi tad bili, kako ste to doživeli?
Ljubomir Maksimović: Tokom demonstracija ‘81 sam bio u Drenovcu, u Peći sam bio stanovao ovaj, kad su počele demonstracije ja sam bio u bioskopu, u bioskopu u Peći, gledali smo film sa dobrog mog druga, moram da ga pomenem on je iz sela Glavičice sada je u penziji Duško Mikić. Šta da vam kažem to, tih ‘81. godine ja sam već imao 26 godina u Peći bilo je tako nekako, ne nemirno nego baš malo klackalice u odnosu na Prištinu, ovaj ali ne znam šta da vam kažem, politika je jaka stvar, mi moramo da se poštujemi između srba i albanaca, mora da vam kažem izvinjavam se ali ovo je politika donela da dva naroda koji žive od pamtiveka mogu da vam kažem nema tu da sam istoričar, neistoričar, ali ovo nije smelo da se dogodi.
Upropaštene su prvo i prvo uopšte kao pokrajina jedna institucija da je donela zlo, pogotovo rat ‘99. Vidite vi možete da se bavite politikom ali morate nekad da budete i iskreni prijatelj ovaj. Ja ne mogu da shvatim da sam išao u školu gde su bile jedanaest odeljenja albanskih, u učiteljskoj školi nas je bilo šest, sedam, pet zavisi tako, da tako jeste bilo u tom domenu i politika, ajde i mržnje ali tako da dođe do te tragedije, da nije smelo da se desi. Ja nisam poznavao političare mnogo, poznavao sam, eto imao sam prilike da sedim sa Isom Mustafom tada sam bio ovaj u skupštini grada zato što predsednik opštine bio Žika Mitrović pa smo se poznavali i ja nemogu da shvatim da neko… da dođe do takve tragedije da su nastradali, da je nastradalo stanovništvo, porodice.
Izgubili su ljudi, izgubljeno je sve, ekonomija je pala, preduzeća i tako dalje. Ne bih želeo o tome jer znate ako dajem intervju nisam bio aktivan političar ali da vam kažem da su ljudi u Prištini živeli bolje što albanaca, što srba i drugih nacionalnosti, živeli su bolje nego u Čikago, to mogu da vam kažem iz perspektive jer sam jedanaest godina radio u Prištini. Ovaj, ljudi nisu razmišljali ni da se sele, ni da idu za inostranstvo i to. Radile su fabrike, radile su… Znate ovaj, politika je nezgodna stvar, ali strašno, strašno, da neću da, hoću ja da branim sada moj narod, srpski narod, hoću li da osuđujem albanski narod nije to do mene, istorijske činjenice postoje. Ali da vam kažem da smo imali prijatelje albance, imali smo komšije gde su živeli u mestima gde su bili većina albanaca u selima. Ipak toliko, toliko do ‘99 je bilo to, to prijateljstvo a ne baš u smislu sto podsto ali je bilo ipak bliže, izdržljivo jer ipak znate moramo da budemo jasni da ja sedim nisam bio poslednjih dve, tri godine, ja sam bio sa Azemom Vlasijem.
Tako da moj kolega učitelj koji sad samnom radi u školi on je jedanaest godina predavao srpski, albancima u Koliću, kod Kačekola. On je imao, poziv da bude, da bude prevodioc kod Azema Vlasija. Azem Vlasi je jedan od visokih funkcionera u bivšoj Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, znači drugi čovek kao predsednik omladine posle Tita. Ali je mogao… dalje o tome ne bih jer sam bio pre tri godine na proslavi “RTK 2” i bio sam pozvan od strane direktora “RTK”, i direktora “RTK” pa sa bio sa Azemom Vlasijem znate. Ima političara koji možemo da osuđujemo, ima političara koji se može pohvaliti i tako dalje. Ali ovo nije smelo da se desi. Ko će biti u pravu i to, ne bih želeo više o tome znate, ali ovaj, ipak… ljudi su živeli, ljudi su živeli samo tako, samo tako.
Možete da zamislite jedno, nešto ću vam reći od ajde brojčano ne bih vas… kao šef kabineta od 300 i nešto radnika 200 su bili albanaca a 110 su bili srba ili malo više 150, 180 gde sam ja radio u Skupštini grada. Na primer blagajnik je bio iz Gnjilana Šefik Rudaku, putovao je svakog dana Gnjilane-Priština. Šef bifea Tahir Borovci, bio je šef bifea bele rukavice {dodiruje svoju ruku} on kad se pojavi kod gradonačelnika kad donese a ja ga upoznam on donese {drži ruke gore kao da nosi nešto} gostima, gradonačelniku, belo {dodiruje svoju ruku}. Inspektori, inspektorske službe, imali su, imao sam Zulfu Ukelu u mojoj…. Kad sam posle ovaj, prešao iz šefa kabineta, kad je promenjen gradonačelnik, onda sam, onda me gradonačelnik drugi, on je birao svoj kabinet, inače diskreciono pravo gradonačelnika da bira voj kabinet, to je, to ne sme niko da mu kaže koga će da uzeti, za vozača, za šefa kabineta i tako dalje, ovaj.
Ali i ovo da vam kažem šef kabineta… malo pre sam rekao ja da nisam imao, neiskustvo pređeš ti iz knjižare i onda pređeš za šefa kabineta, ali sam zato stekao uslov u {nabraja na prste} skupštini grada Beograda, skupštini grada Novog Sada, skupštini grada Kragujevca, skupštini grada Niša, po pet dana sam bio ali tamo je druga stvar, tamo svi engleski ovaj, svi obučeni jedinstveno, jedan ovo šef kabineta ovaj i to. A imao sam pomenuo sam Zulfu Ukelu koja je radila posle kad sam ja prešao u pisarnici, bio sam šef pisarnice, ovaj muž joj je radio u Pokrajinskom komitetu. Ja sam imao takve odlične sa službene te pozicije imao sam odlično posao rada sa albancima. Negde netrpeljivost nisam to osetio.
Ali ne mogu da shvatim da nije smelo da se desi jer ipak jedan narod i jedna nacija trebalo je čuvati da živimo. Ovako sad smo svi raseljeni, sad ima i jednih i drugih, od Subotice do Novog Zelanda i tako dalje. Ja na primer direktor, generalni direktor “Radio Prištine” Agim Zatriqi koji je sada u Beogradu ovaj, kad je “Radio Priština” radila imalo je sve, sve. Ali ne bih ja to više, o toj političkoj situaciji jer stvarno ne da se ustručavam da kažem. Ali ne mogu da shvatim, jer ja ne mogu da shvatim da dođem iz Prištine u Gračanici da radim kad sam video politička primerenja u skupštini grada, ja sam video, prošao sam u školi. Ali da vam kažem radilo se i danas ljudi ima albanaca koji primaju i platu izdržava ih institucija i tako dalje ali nije smelo da se desi ovo! Evo tako.
Anita Susuri: Htela sam samo još da vas pitam o vašem običaju slavi, koju slavu vi slavite i kakva je organizacija?
Ljubomir Maksimović: Ja slavim svete Vrači, ona se slavi dva puta godišnje, 14. jula i 14. novembra. U dane kada pada verovatno je i vama poznato normalno Bajram, Ramazan i tako dalje, meni je to poznato hvala Bogu, ovaj, kada pada petak, sreda onda je post, strogo na ribu da li je veče ili dan ali sreda, petak i tako dalje. To su bili, sveti Vrači to su bili lekari Kozman i Damjan koji su lečili narod besplatno. Prema dedinom kazivanju odmah da vam kažem malo je nezgodno, kako mi je deda pričao, tatin otac Bogoljub, oni su išli od sela do sela i lečili ljude, ljude besplatno.
Ispričaću vam istorijat šta je poenta, ako… prema kako kaže deda ne daj Bože tog dana na toj mojoj slavi, ne mora da znači jer su to narodna verovanja takva da ako se razboliš tog dana nema ti spasa. Da li se to desilo nekome nisam čuo inače to je najsvečaniji trenutak kao kod vas uz Ramazan i Bajram, spremaju se razna degustacija jela, meni ovaj porodice su srećne, dolaze gosti i onda sede gosti hvala Bogu sada se pije piće šta hoćeš po želji, ima meni, šta hoćeš isto na stolu aranžira se sve to cela porodica je uključena. I u večernjim časovima ako je na primer ko kada je 13. jula ili 13. novembra ali ću vam reći da mi tri brata u dogovoru sa mojim tatom mi smo uzeli da slavimo tu slavu pre 25 godina.
Tata je slavio od pamtiveka od dede i paradede, samo što nekad je bilo, bile su te… bilo je kružilo siromaštvo, bila je kružila jedna flaša rakije, imala je hvala Bogu ta meka rakija, takozvana šoma i paprika koja je bila nešto… žive paprike, gde je imalo paradajz, paprika i svinjsko meso se obično koristilo samo za vreme Božića i za vreme slave. Uveče na veče slave kad dođe obično {gleda u svoj sat} se vidi da neće doći više gostiju, u devet sati okadi se sofra. Šta je to, to domaćica sprema kolač sa krstom, pšenicu u posudi, pali se sveća, vino i ustaju gosti i čita se molitva o slavi. U ime Kozmana i Damjana, tih svetih Vračeva i ovaj slava ide dalje i završava se to, proba svako prekrste se, proba svako da li kašikom ili rukom pšenicu, koja je zalivena {kao da rukom zaliva}, ovaj zalivena vinom. Sveća se upali i tako dalje.
Sedne se ide nastane pesma ukrštanje, sada je to savremeno, dolazi do krštanja ovaj da se nazdravi i mora de se popije ta čašica do, do dna, što nije dobro. Kad dođe vreme, dođe vreme večere, dolazi, domaćica uradi i zamesi pogaču, bela pogača i ta pogača se postavlja pred, u čelo ko sedi u čelo, kao ovde {pokazuje rukom levo} gde sedi na primer direktor, tu se postavi pred gostima. Obično to je gost koji je prvi komšija kuće ko slavi slavu, ukoliko ne dođe bliži komšija onda prvi gost koji je najstariji koji sedi u čelo. Ustaje se lomi se pogača, lomi se tri puta i ovaj lomi se pogače, poljubi se tri puta, sastavi se pogača i onda se deli, prvo jedan komad hleba, pogače staviš sebi {kao da stavlja nešto ispred sebe} i onda svakom svojem gostom.
Sedne se i onda domaćica sa ovaj, ovaj ćerkama i gostima ovaj prenosi večeru, da li je to sarma, da li je punjena paprika zavisi da li je post, da li riba, šaran ovaj, pastrmke i tako dalje, evo to su stvari. Sutradan ustaje se domaćin uzima kolač dolazi u crkvi i pop svešteno lice dočekuje, on tačno zna u Gračanici u sva mesta koje slavi slavu, najveća slava je Mitrovdan od svetog Dimitrije slavi se 8. novembra, a najveća, najveća u celoj Srbiji, gde polovina stanovništva ide na slavi, polovina dolazi a to je sveti Nikola 19. maja i 21. Decembra. Sutradan znači da nastavimo odlazi domaćin sa kolačem, sa pšenicom sa vinom i u crkvi svešteno lice dočeka porodice koje slave slavu očita molitvu i onda uzme kolač i seče {kao da seče rukom} ovaj u stilu krsta {rukom napravi krst na svom dlanu} i priđe ovaj slavljenik i svešteno lice poljube tri puta, sklapaju i tako dalje i to. Dolazi se kući i nastavlja se svaka, svako ovaj praznovanje verskog događaja.
Anita Susuri: Gospodine Maksimoviću ako imate još nešto za kraj, ako ste nešto zaboravili?
Ljubomir Maksimović: Da nisam nešto zaboravio tako. Moram da vas pohvalim, hvala ti najlepše [obraća se Aniti Susuri], i tvojoj saradnici {pokazuje rukom prema kameri}.
Anita Susuri: Hvala i vama!
Ljubomir Maksimović: Eto iznenađen sam, Bog te blagodario, jer u sva uvažavanja ja nikad ne bežim od intervjua moji malo tu su skeptični znate kad dajem intervjue. Inače mogu da vam se pohvalim da ja nisam računao ali ekipa “RTK 2” je izbrojala da sam bio negde oko 90 puta na toj televiziji (smeje se), ovaj, pojavio se, ali sve u stilu za obrazovanje kao ovo i sva dešavanja sam pratio, mene ne mrzi da vam kažem. Kad bude svak… sve što se događalo u ovom Domu kulture, ovo je jedna od zgrada, pogotovu dolaska novog direktora postalo je stetište za mnoga sela… u Srbiji nema takvog, nema takvog događaja kao u Gračanici. Ovde se svakog dana nešto dešava i to je, ja dolazim ako već nisam slobodan inače dođem i propratim događaj.
Poslednjih pet godina nisam uključen u nijednoj manifestaciji ali nije to na odmet, ovaj ja sam zadovoljan i mi ćemo tako i nastaviti jer hoću da budem upućen u kulturna dešavanja i da čujem inače. A vama hvala, tebi [obraća se Aniti Susuri] to jest vama i tvojoj saradnici želim sreću, nastavi tako [obraća se Aniti Susuri] budi objektivna, nemoj da te sada uvedem u taj sistem jer nemam prava, budi objektivna, budi hrabra, bavi se poslom koji ćeš voleti bez ikakvog nekih nedorečenosti da nekom ne daj bože ovaj, ali da vam kažem opet ću se vratiti na dedinu jednu anekdotu, možeš da zapišeš a možda i ne, on kaže, “Kad govoriš da ti se jede”, kao kad jedeš ručak, znači razmisliš i onda ovaj, znači kad pričaš da ti se jede.
Anita Susuri: Da je prijatno to.
Ljubomir Maksimović: Da je prijatno. I to ali novinar nije lako biti, ostaćeš upamćena po nečemu, svaki tekst ti se beleži, neko te prati ali ne bih te ovako, ti najbolje znaš ali ovaj ja da sam… ja kao u pitanju što si me nazvala ja nisam za takvu stvar da ja odbijem novinara da ne dajem intervju a inače da vam kažem da novinari su dosta nezgodni u postavljenju pitanja i čekaju kontra odgovor ali kad nešto radiš, radiš sa voljom da imaš da ti je duševno, da kad odeš kući, kad legneš u svoj krevet odspavaš mirna ti je glava, nema da te pozove “Jeli, šta si to napisala i šta si to rekla”, jer ako naiđeš na kritiku ako, ako je pozitivna kritika tamam posla ali su ljudi oholi i moraš da znaš da se pripažiš. Evo tako i hvala najlepše.
Anita Susuri: Hvala!