Drugi Deo
Seljatin Novosela: Tog dana, Sabri je bio veoma srećan i rekao je, “Jesi li čuo vesti?” Rekao sam ne. “Zašto?” Rekao sam, “Išli smo vozom iz Kosova Polja za Beograd i onda smo prešli iz Beograda u drugo mesto, Zagreb. U Zagrebu smo se ukrcali na voz za Rijeku i iz Rijeke za… ništa nismo čuli, putujemo tri dana,” rekao je, “Opkolili su Aleksandra Rankovića.” Ranković je bio najbliži saradnik Maršala Tita. Ali činjenica da je bio shka i da je bio šef UDB-e za njih je bila dobra vest, ispostavilo se da je to bila dobra vest. Ispostavilo se da je to dobra vest. Da ste stariji [obraća se anketarima], govorili bismo slobodnije jer vi ove stvari, naravno, ne znate. Čuli ste nešto, ali niste…
Anita Susuri: Da, da, znam…
Seljatin Novosela: Ne, mislim, ne znate detalje ali sigurno znate mnogo. Ali da si starija, imao bi više informacija jer znam da znaš ponešto o svemu. Zapravo, ‘66 je bila dobra vest, veoma dobra vest. Počelo je puštanje iz zatvora. Nas koje su izbacili iz škole su primili nazad na studije. Počeo sam da idem na fakultet, što znači da sam izgubio… Bio sam u istoj klasi kao Ibrahim Rugova, Sabri Hamiti, i mnogi drugi, ali sam zaostao jer sam proveo dve ili tri godine kao pastir.
Sada, od ‘66. do ‘68, bilo je to vreme, neka vrsta romantizma svoje vrste. Zašto? Zato što je počela da dolazi štampa iz Albanije, ilegalno. Počele su da stižu knjige iz Albanije, Historia e Skënderbeut [alb. Skenderbegova istorija], Trimi i Mirë me Shokë Shumë [alb. Hrabar čovek sa puno prijatelja], iz Pitarka, Skenderbegove fotografije, Skenderbegovi amblemi. Bilo je to 500 godina od njegovog rođenja. Pesme o Skenderbegu, film o Skenderbegu. Ovde je negde bio Kino Armata. Ljudi su spavali [kampovali], spavali su da bi ujutru mogli da kupe karte za film Skenderbeg, bilo je to vreme romantizma.
Anita Susuri: Da li ste ga i vi gledali?
Seljatin Novosela: Da, naravno.
Anita Susuri: Kako je bilo? Kakav osećaj?
Seljatin Novosela: Sad je ovo, idite na Gugl i potražite Skenderbega, glavnu ulogu igra Rus. To je najbolji film koji je do sada napisan i snimljen. Zašto? Zato što ga je napravila rusko-albanska proizvodnja. Kad smo videli Skenderbegov rat, njegovo herojstvo, mislim… onda su počele da nastaju drame Cuca e aleve, Shtatë Shaljanët [alb. Sedam Shaljana], Trimi i Mirë me Shokë Shumë [alb. Hrabar čovek sa puno prijatelja] i drugi. Plaku i Maleve [alb. Starac i planine], o Bajramu Kuriju [alb. Bajram Curri]. U stvari, kod nas je počela neka vrsta reaktivacije, ne samo za nas ‘64. jer se to dogodilo i ranije, u stvari, rastao je osećaj optimizma da stvari idu nabolje.
U međuvremenu, posle pada Rankovića, Tito je sada bio poznati strateg, veliki patriota, veliki jugoslovenski patriota kao Hrvat. U stvari, Kaćuša Jašari [alb. Kaqusha Jashari] je jednom rekla, rekla je nešto u ovom kontekstu o Titu. Rekla je, “Ja sam titoista. Ali, ako vas neko čuje da o Titu govorite samo lepe reči,” rekao sam, “Pre svega, Tito nije bio ni Srbin ni Crnogorac, Tito je bio Hrvat i bio je veliki patriota. Ne Srbin ili Hrvat, nego Jugosloven, on je mnogo voleo Jugoslaviju.” Jugoslavija je bila najstabilnija, najjača, najdemokratskija, ekonomski najjača država u odnosu na sve istočne države. Sada bi mogli reći, “Kako možeš to da kažeš? Bili ste u zatvoru tri puta u Titovo vreme?” Ja govorim istorijsku istinu. Ovo je istorijska istina.
Tito je iskoristio situaciju, nekad bi Kenedi dolazio u Beograd, nekad Hruščov, bio je genije, strateg koji je znao da iskoristi okolnosti kao malo ko do sada. Možda niko. Ovo je istina. A onda su počele rasprave o ustavnim promenama, da se unapredi status Kosova, da postane republika, da se dobije pravo na samoopredeljenje, da se otvori Prištinski univerzitet, da se dozvoli albanska književnost. Počelo je da se diše. Održana je međunarodna konferencija, ne nacionalna, međunarodna konferencija u sali Skupštine Kosova.
Aleks Vuthaj je bio predsednik Akademije nauka, doneli su bistu Skenderbega, a Fadilj Hodža je otkrio bistu Skenderbega u svečanoj sali skupštine. Bilo je Francuza, Rusa, Turaka, Italijana. Pročitano je oko 80 radova. Čitalo se, donedavno su ti uzeli fotografiju i pocepali je, Gde se rodio Skenderbeg? [govori na srpskom] i sada je došlo do ogromne promene. Ove stvari treba kritički proceniti. Samo neznalice, a na turskom, na arapskom znači neobrazovani, bez znanja, bez obrazovanja, lažovi. Ne sme se lagati, mora se reći istina. Došlo je do velike promene. Samo su Adem Demači i mnogi njegovi prijatelji još uvek služili teške kazne.
Tada nam je došla ideja da organizujemo demonstracije. Zato što su shkije govorile, “Samo neki nacionalisti, neki iredentisti, neki enveristi hoće Republiku Kosovo,” pa da pokažemo da to ne traže samo oni nego i studenti i narod, izašli smo na demonstracije. Nismo znali šta su demonstracije, nikada ih nismo videli, gledali smo na televiziji kako su ih radili u Parizu, kako su ih radili u Berlinu, kako su ih radili u Americi, kako su ih radili u Londonu, da vidimo tehnički kako su rađeni. Mislili smo da će nas sve pobiti ako izađemo. U stvari, jedan od naših prijatelja organizatora je rekao, “Ako nas rane ili ubiju, šta da radimo?” Neka počivaju u miru, Osman Dumoši [alb. Osman Domushi] je rekao, “Stavite ih na trotoar i nastavite demonstracije. Biće vremena da se pozabavimo njima.” Zato što mladi ljudi, kako kažu na albanskom, “Mladi su kao severni vetar,” oni su neustrašivi.
Demonstracija se pokazala veoma moćnom, veoma. I pored toga što je dečak poginuo, taj dečak mi je umro na rukama, Murat Mehmeti, nas oko 12 je ranjeno vatrenim oružjem, desetine povređeno, a preko 70 uhapšeno i osuđeno… prve demonstracije su se desile, tj. važno je da znate, u Prizrenu, upravo u Prizrenu. Zatim u Peći, Prištini i drugim mestima. Demonstracija je bila veoma uspešna. Kasnije nam je suđeno zajedno sa mnogim drugima. Osuđen sam sa devetoro mojih prijatelja. Osuđen sam na pet godina i tako dalje.
Anita Susuri: A kakva je bila organizacija? Da li je postojala… sigurno je postojala neka vrsta organizacije za takvu vrstu demonstracija?
Seljatin Novosela: Da bismo pričali o organizaciji, trebalo bi da razgovaramo dva sata. Ali ako tvom bratu nije bilo dozvoljeno da zna da li se to organizuje, ako tvoja majka nije znala da se to organizuje jer smo mi održavali sastanke u kućama ljudi. Na primer, kada su bili kod mene, izneli bi krelanë i malo sira, doneli šolju čaja, a prijatelji bi došli i seli. Kada je član porodice ušao unutra, nisu znali da imamo sastanak, Sabri, koji je upravo izašao iz zatvora, nije znao. Nije mogao znati. Majka Nailje nije mogla da zna. “Prijatelji samo sede i ćaskaju.”
Tamo bismo odlučivali šta ćemo tražiti, ko će pisati, ko će podići transparente, ko će organizovati demonstracije, ko će uspostaviti veze sa drugim gradovima. Mislim, to je priča za sebe. Do sada sam napisao šest knjiga, mislim, urađeno je u strogoj tajnosti. I demonstracije su postale snažne, pa su se proširile na Podujevo, Gnjilane i Uroševac. Bili su uspešni, a glavni zahtev je bio samoopredeljenje, koje je mnogo više od republike. Ali naravno i Republika Kosovo.
Onda smo bili kažnjeni i rasejani po Jugoslaviji, i… zapravo, tu je porodični element, verio sam se tri meseca pre nego što sam bio u zatvoru, i naravno, ovo je moja žena {pokazuje fotografiju} i čekala je, naravno, četiri godine. Napisao sam joj čak i pismo nakon što sam osuđen… Objaviću ga u međuvremenu pošto je sledeće godine njen 50. rođendan. Sakupio sam sva pisma koja sam joj slao i koja mi je poslala u zatvor, i objaviću knjigu pisama. Samo ja znam kako sam uspeo da ih izvučem iz zatvora.
U tom pismu sam nekome rekao, nisam im rekao, čak sam napisao i knjigu. Moji prijatelji su pitali zašto nisam rekao, “Draga,” nisam rekao draga. Hteo sam da ga udaljim, hteo sam da je oslobodim obaveza prema meni. Rekao sam, “Poštovana devojko,” a ne draga, “Poštovana devojko, osuđen sam na pet godina teške robije,” nije trebalo da kažem, ali jesam, “Odležaću ove godine,” rekao sam joj nešto što nije trebalo, da je povredim, “da li ću izaći iz zatvora ili ne, ne zna se. Nemate nikakvu obavezu prema meni, mladi ste, udajte se, osnujte porodicu, pazite na svoj život. Nemate nikakve obaveze prema meni.” Da li sam zaista to mislio? Ne (smeje se). Ali želeo sam, kako kažu, da budem u miru sa sobom i sa Bogom. “Ako sam ja za ovo predodređen, nemate nikakvu obavezu.”
Pisala mi je, rekla mi je, “Ne samo pet, već čak i da si osuđen na 15 godina, ne bih tražila drugu sudbinu. Čekaću te ceo život, i ovo, ovo, ovo…” Ovaj fenomen, trebalo je da se pozabaviš ovom temom, a ne oni, fenomen čekanja, svetski fenomen. Ne samo žene sa decom, ne samo žene bez dece, ne samo verenice, koliko je devojaka čekalo? Pet, deset, 15 godina. Ali Lajči [alb. Ali Lajçi] nije imao nikoga oko 15 godina, bez braka 15 godina. Moji prijatelji, njihove žene su otišle u Staru Gradišku,verile su se, školovale se, radeći u bankama u Prištini, i tamo su otišle da se udaju i čekaju. Ovo je pojava kojoj smo posvetili vrlo malo pažnje. Kad kažem mi, mislim na nas, vas, nauku, znanje. Fenomen žena koje čekaju je čudo.
I onda po izlasku iz zatvora, naravno… Pušten sam 27. januara, bio sam u zatvoru 27. januara ‘69, a izašao sam 27. januara ‘72. Posle nedelju dana sam se oženio i bilo je to posebno venčanje. Večera se održavala u kući… Večere su se tada održavale u kućama. Onda smo čuli da se u Turskoj održavaju po salonima, govorili smo šta je to, kao shkije, to smo govorili. U jednoj kući bila je mlada, žene i devojke, u drugoj su bili muškarci, stričevi i ko god drugi, a u drugoj su bili moji prijatelji. I bilo je venčanje, bilo je fenomenalno za ono vreme. Čak je bio i Šota ansambl, ne pevači, već muzika, mislim, i to je bio veoma, veoma poznat trenutak.
Čak je i moja majka Nailje, dok sam bio u zatvoru, posvetila pesmu mojoj ženi, dok su moje tri sestre, Igbale [alb. Igaballe], Magbule i Meleke, bile divne žene. Sve tri su tada bili studenti… ona [moja majka] je napisala tekst, rekla je na svoj način jer je bila nepismena. Moja žena se zove Elife i ona negde kaže, “O, Elife, kako si lepo čekala svog muža pet godina,” (plače), “pet godina, o Elife, kako si lepo čekala svog muža pet godina. Pet godina je bio u zatočeništvu kako bi Kosovo postalo deo Albanije” (plače).
Anita Susuri: Reći Kosovo je Albanija, da li je to tačno?
Seljatin Novosela: Da Kosovo bude deo Albanije. I moje tri sestre sa tri tambure, pevaju kako samo sestre umeju za brata. Bio je to trenutak koji se ne može ponoviti. A onda mi se u međuvremenu rodio sin 28. novembra. Kako da mu dam ime? Fljamur [alb. Flamur – zastava]. Ali nisam mogao da ga nazovem Fljamur jer je moj stariji brat već dao ime svom sinu Fljamur. Pa sam ga nazvao Valjon [alb. Valon – talasi]. U međuvremenu, kada se rodila ćerka mog drugog brata, već smo imali Fljamura, sada je Valjon bio moj sin, a sada se Sabrijeva ćerka, koja je u Švedskoj, zove Vljora. Dakle, došlo je zajedno, Flamuri Valon në Vlorë [alb. Zastava se talasa u Valoni]. Šta hoću da kažem pod ovim? Ne samo da se razumemo. Ali veliki broj političkih aktivista, čak i kroz imena, pokazao je svoju posvećenost, pokazali su svoju posvećenost. Ništa u životu nije slučajno.
U međuvremenu sam počeo da studiram. Počeo sam ‘68, ali sam imao nekih značajnih problema tokom tih godina. Nisu mi dozvolili da radim kao nastavnik. U tom trenutku sam dobio dete. U međuvremenu se rodila i moja ćerka Donika. I jednostavno, ova nova generacija Kadrija Zeke, Jusufa Gërvalla [alb. Jusuf Gërvalla], Iljmi Ramadani [alb. Ilmi Ramadani] i mnogih drugih prijatelja je stigla [na scenu]. Zatim su aktivnosti nastavljene i počeo je politički proces, koji je istorija za sebe. Politički proces i uokvireni politički proces imaju suštinsku razliku. Politički proces je kada ste kažnjeni za nešto što ste uradili, dok je uokvireni politički proces kada ste kažnjeni za nešto što biste mogli da uradite. Ovo poslednje je strašnije.
Opet sam se uključio u ovo suđenje, bilo nas je 19. Naravno, Adem Demači je osuđen na 15 godina, Redžep Malja i Isa Kastrati su mučenici, a mnogi od njih su osuđeni na deset do 12 godina. Osuđen sam na sedam godina. Tako je za moju ženu počeo period čekanja, ne sedam godina, ali ja sam odslužio pet. Kada sam izašao iz zatvora, Valjon je već krenuo u prvi razred osnovne škole. Bio je to pomalo emotivan trenutak. Dakle, ovo mi je bilo treće suđenje, a počeo je treći put u zatvoru. Obično su nas selili po ovim zatvorima. Za ova moja četiri zatvora kažem da jesam, ali nisam baš bio, vodili su me u zatvore Priština, Mitrovica, Prizren oko godinu dana, Gnjilane, Niš, Požarevac i Beograd. Ali u ovim zatvorima sam služio kaznu.
Anita Susuri: Zašto je dolazilo do ovih transfera između zatvora?
Seljatin Novosela: To je policijska stvar. Duga je priča zašto. Na primer, štrajkovali bismo. Kakav štrajk? Ne bismo uzimali hranu. Kakav štrajk? Ne bismo radili. Onda su, da ne bi ustao ceo zatvor, koji ima minimalno 1.000, 1.500 zatvorenika, iz jednog zatvora u drugi prebacivali one koji su bili malo problematičniji, malo buntovniji. Stavljaju ih i u ćelije, stavljaju u samicu. Tokom mog boravka u zatvoru, desetak godina, držali su me u samici oko dve i po godine. Što se tiče Adema Demačija, dosta sam istraživao o njegovom životu i radu i procenio sam da je proveo oko šest godina i četiri meseca u samici.
Ali onda sam u jednom intervjuu čuo da je Adem Demači u televizijskom programu rekao, “Bio sam u uglavnom u samici pet i po godina.” I ko mi je pao na pamet? Veliki brat [Rijaiti TV]. Kakve su to jadne duše? Kakvi su oni nikakvi? Nedelju dana nisu videli majku, plaču. Nedelju dana nisu videli svoju ženu, plaču. Svoju ćerku nisu videli… niko, jadne duše. Pet i po godina Adem Demači je bio sam, sa Bogom. Uglavnom u samoći… i nije kraj sveta…
Anita Susuri: Koja je bila razlika između ovih zatvora? Da li su se zatvori razlikovali po uslovima ili šta je bilo?
Seljatin Novosela: Imali smo trivijalno pitanje, a ja kažem trivijalno jer je bilo besmisleno. Kada vas prebace iz jednog zatvora u drugi, “Koji je zatvor bolji? U Požarevcu ili u Staništu?“ Pitanje treba postaviti drugačije, “Koji je zatvor gori?,” “Koji je zatvor bolji?” (smeje se). Svi zatvori su isti, to je to.
Anita Susuri: Da li ste u to vreme imali kontakt sa porodicom?
Seljatin Novosela: Da, naravno. Redovno. Samo u istražnim zatvorima nije bilo redovno, na primer, mesecima nisam imao nikakav kontakt. Ali kad su te poslali u Požarevac ili Niš, zvali su u tim rovovima. Eto, imali ste zakazane posete, imali ste posetu od 30 minuta jednom mesečno, to je to. Moja verenica nije mogla da dođe jer nije bilo dokaza da smo vereni, venčani. Četiri godine, očigledno, nisam mogao da je vidim, to je bilo pravilo. Jedno pismo mesečno, jedna stranica i to je to.
Dakle, uslovi… oni koji su u drugim zatvorima ne razumeju, normalno je, normalno da ne mogu da shvate. Ali zatvorski uslovi… Adem Demači je dao intervju nakon što je izašao iz trećeg zatvora. Jedan Srbin iz Beograda ga je upitao, “Možete li da nam opišete kakav je dan u zatvoru? Samo jedan dan?” Adem Demači je odlično znao turski, a tako je i u novinama. Rekao je, “Kako bi rekli Turci gjyr da gör” [govori na srpskom i turskom: “Što bi rekli Turci, pogledaj i razumećeš”] “Anladin mi?” [turski: Da li ste razumeli? – obraća se sagovornici].
Anita Susuri: Mhm (klima glavom).
Seljatin Novosela: “Zatvor se ne može objasniti, zatvor se ne može komentarisati, zatvor se ne može analizirati, zatvor se doživljava.” Ako kažu istinu. Ne govori to i to, samo pusti. Na primer, svinjsko uvo bi bilo ovako {objašnjava veličinu rukama} puno kose, prljavo. Tu su stavljeni neki truli kupus, i to si dobio. Morao si da jedeš, da preživiš. Bacio si svinjsko uvo u smeće. Oprao si taj kupus, posolio i malo ulja ako si ga imao. Ili bi stavljali svinjske nokte u pasulj, a ti si sklanjao svinjska kopita i jeo sve ostalo. Zatvor se ne može objasniti. Zatvor se ne može objasniti. Neću da se zgrozite.
Jednog dana su došle devojke iz ministarstva, rekao sam, “O devojke, ne pričajte bajke. Prištinski zatvor mora biti vraćen u pređašnje stanje. Ovi improvizovani toaleti moraju biti uklonjeni. Mi smo vršili nuždu u kofi.” Bile su noše, ne sećaš se, davno je to bilo. Noša, čista i plastična, odvratno. Ali kada čovek ustane, on se olakša. Danas nema životinja, u zoološkim vrtovima se ne ponašaju prema životinjama onako kkao se Srbija ponašala prema nama. Da te teraju da pred svima vršiš nuždu. Zašto su to radili? Da te ponize, da ti oduzmu dostojanstvo, da ti oduzmu ličnost.
Stoga je tretman zatvorenika, posebno Albanaca, bio nezamisliv. Ja sam, na primer, držan sam u zatvoru u Prizrenu 14 meseci. Ja sam to tražio, tražio sam to sam. Otišao sam do direktora zatvora i rekao, “Svi puše.” Jedan Božur [je pušio], bio je Srbin iz Beograda i pušio je neki Zodijak koji je bio ovoliki {objašnjava dužinu rukama}. Jedan je popušio cigaretu, doneli su je u kutijama za košulje. Troje ljudi puši duvan. Prozor je bio veliki kao fotografija Adema Demačija, da ne zaprljam fotografiju, čak i manji. U junu, julu, avgustu legli biste na stomak da biste provukli nos kroz razmak od pet milimetara između vrata i poda da biste dobili kiseonik. Oni su te zapravo trovali. Da ne govorim o neopranim nogama, prljavštini i prljavštini koja se tamo nakupila.
Otišao sam kod direktora zatvora ‘78. i rekao, “Direktore,” rekao sam, “Ne vraćam se u ćeliju,” rekao je, “Bog te blagoslovio!” Rekao sam, “Bog tebe blagoslovio! Morate da me stavite u samnicu.” “Ali zašto? Ti si veoma tih,” rekao je, “ne praviš probleme sa čuvarima, ne praviš probleme meni kao direktoru, ne praviš probleme sa ostalim zatvorenicima,” rekao je, “treba mi da napišem nešto. Istina je da sam ja trenutno vaš šef, ali imam i ja šefove. Moram da opravdam zašto si u ćeliji,” “Reci im da ne podnosim dim, ne podnosim prljavštinu, ne podnosim prljavštinu.” “Ali ne možemo da te stavimo u ćeliju samog.” Rekao sam, “Ako ne, biće problema.” “Šta ćeš da uradiš?” Rekao sam, “Štrajkovaću glađu.” “Koliko dana nećeš da jedeš?” “Neću da jedem,” rekao sam, “koliko god bude potrebno. Tri dana, u nedelji, mesec dana, uopšte neću da jedem. Moraćete da me vodite u bolnice, infuzije, nevolje. Moraćete to da dozvolite.”
Za istražne zatvore postoje dve posete mesečno. “Kada dođe moja porodica,” rekao sam, “neću ići u posetu, a vi ćete morati da ih dovedete u moju ćeliju, što zakon ne dozvoljava, ili ćete morati da objašnjavate da sam bolestan, i u kojoj bolnici, ili da sam mrtav i da im date leš. Sada imamo problem,” rekao je, “Hajde da se dogovorimo, ti,” rekao je, “ostani. Neću pisati nikakvo pismo. Ali kada zatvorski inspektori dođu u posetu i otvore vrata i pitaju te, kaži da si imao problem sa drugim zatvorenicima i da si juče popodne doveden ovde. Kad me budu pitali u kancelariji bez tebe, reći ću da je imao problem sa drugim zatvorenicima, nismo to još prijavili, a ja ga još nisam kaznio u ćeliji. Imamo li dogovor?” Ja sam rekao da. Tamo sam ostao 14 meseci. Kao Veliki brat (smeje se) katastrofa, šteta je kad ih vidim.
Anita Susuri: Da li ste požalili što ste tražili da ostanete sami?
Seljatin Novosela: Ne, ja sam to tražio, zašto bih se kajao? Tamo sam čitao najmanje deset do 12 sati dnevno. Čitao sam sve kosovske novine Rilindja, Shkëndija, Fjala, Jeta e Re, Përparimi, Epoka e Re i uvek sam naručivao tri novine iz Beograda: Politika, Borba, Novosti. Koja god knjiga bila objavljena, ako me neko poseti i ne donese paket knjiga, taj dan je za mene bio… Nije me bilo briga da li ima kobasice, belog sira ili sira, nije me zanimalo. Knjige. Zato je Aljbin Kurti rekao nešto mudro, jer je on pametan momak, rekao je, “Kvalitet čitanja u zatvoru,” rekao je, “ne može se porediti ni sa jednim drugim čitanjem.” I to je istina. Provodio sam preko 95 posto svog vremena čitajući i bio sam u miru. Kako sam bio miran, znam (smeje se). Tako. Pušten sam 15. juna ‘79. i tada sam se vratio u život…
Anita Susuri: A kako su bila suđenja?
Seljatin Novosela: Izvinite?
Anita Susuri: Da li ste imali advokata, na primer? Kako je tekao proces suđenja?
Seljatin Novosela: Nikada nisam želeo advokata. Ali prema zakonu, za ozbiljne prekršaje ne možete ići na suđenje bez advokata. Sud ga imenuje i daje taksu. Ali advokati na političkim suđenjima, da li znate šta oni rade? Uzimaju honorar i idu kući. Zato što se politički zatvorenici osuđuju pre nego što im se sudi. Presuđuje im komitet, policija, UDBA, samo zovu svedoke, pitaju ih, pričaju svoje priče, a te priče ništa ne znače. Na primer, kada je Adem Demači osuđen treći put 6. januara ili februara, mislim da je to bilo ‘76, u zakonu postoji termin koji se zove konačna izjava [alokucija]. Bilo da vas osude na mesec, šest godina ili da vas pogube, to se zove konačna izjava, to je pravna terminologija.
Pitali su Adema Demačija, “Šta imaš da kažeš za svoju konačnu izjavu?” Rekao je, “Reći ću da sam prvi put radio samo zato što nisam znao više i organizovao sam samo zato što nisam znao više. Cilj je bio ujedinjenje sa Albanijom. Ovog puta nisam ništa uradio, nisam imao vremena, pre nekoliko dana sam izašao iz zatvora.” Bio je jedan gad iz Prizrena, Durmiš Kaćinaj [alb. Durmish Kaqinaj], sudija, koji je rekao, “Ako je u redu, ići ću,” jer nisu išli u sud u Prištini, “ići ću da sudim Ademu Demačiju.” I kad mu je presudio, odmah su ga unapredili.
Albanci koji su bili gori od shkije na vlasti takmičili su se da dobiju položaje. Ove stvari treba reći, treba naglasiti. A istina je da je to bilo strašno suđenje. Bili nas je 19 zatvorenika, imali smo 19 policajaca i imali smo 19 članova porodice. Svako od nas je imao lisice na rukama, povezan sa policajcem. Nisi se mogao usuditi da pogledaš levo ili desno. Oni koji su pušili nisu smeli, a ako bi nekome trebalo svetlo od prijatelja, policija bi mu je upalila.
Tokom poslednje izjave Adema Demačija, rekao je, “Ona devojka koja piše tamo, zapiši ovo. Nisam ništa uradio za ovo vreme, ni Seljatin ni Osman, dvojica ili trojica prijatelja koje vidim ovde i kojima ste sudili. Ni ja sa njima nisam ništa uradio. Želite da znate moje mišljenje, moje političko uverenje, reći ću vam. Dok se ne oslobode Kosovo i albanski krajevi pod jugoslovenskom okupacijom, neće biti mira u Jugoslaviji, u regionu, u Evropi. Imajte ovo na umu.”
Ovaj put neću ostati jer sam drugi put ostao oko četiri godine sa Ademom Demačijem, a ovaj treći put nisam ostao. Prijatelji su ga pitali tokom zatvora, “Zašto bac? Zašto si to morao da kažeš? Mogao si da ćutiš, zar nisi mislio da je dovoljno što ti se sudi?” “Kunem se, znao sam da će me osuditi na 15 godina. Kako da platim 15 godina? I drugo, mi imamo dušu, nisam mogao da umrem u zatvoru i da im dozvolim da misle da sam se predomislio,” i tako dalje. Onda posle oslobođenja ‘80-ih, počele su demonstracije ‘81. Ponovo su me uhapsili, ali ne kao organizatora. Držali su me dva-tri meseca u zatvorima i tako dalje.
Anita Susuri: Do koje godine ste bili uključeni u ovaj pokret? U ovim tajnim pokretima [Ilegale] koji su postojali?
Seljatin Novosela: Tajnim pokretima? Rekao sam vam. Godine 1964, 1968. i kasnije u nekim ne baš dobro organizovanim pokretima, ali od ‘64. do onoga što se zvalo demokratija ‘90-ih, sve vreme sam bio uključen u underground pokrete. Onda su došle devedesete, druga vremena, drugačije okolnosti. Sada, ne bi vas strpali u zatvor što zahtevate Republiku Kosovo, to je jednostavno postalo pitanje slobode govora. Bio sam član Centralnog saveta Demokratskog saveza Kosova [DSK], predsednik prištinskog ogranka. 1992. godine, kada su održani prvi parlamentarni i predsednički izbori, bio sam član te skupštine, znači sa [Ibrahimom] Rugovom i drugima.
Potrudili smo se da uradimo mnogo tokom ovih godina, a verujem da su to bile naporne, iscrpljujuće i bolne godine. Ali politički pokreti nikada nisu bili ono što smo želeli da postignemo. Uvek smo pravili miran pokret, skoro tužan. Miran pokret čekanja, miran pokret sedenja, miran pokret tišine. Nismo napravili aktivan mirni pokret. Jer autoritet koji su politički zatvorenici i Demokratski savez na čelu sa Rugovom imali od ‘90-ih do ‘96-te bio je takav da ste mogli da gađate u nebo. Imali smo takvu vrstu ovlašćenja, znam.
Pre svega Rugova i ostali, ali Rugova je imao teoriju da ostane, da čeka, da ćuti. Napustiti posao? Odustati. Napustiti bolnice? Ostavi ih. Napustiti univerzitete? Zatvori ih. Poslati decu kući? Poslati ih. To je bila katastrofalna politika. Bio sam sa Ibrahimom Rugovom osam godina. Bile su to veoma strašne godine. Ali vremenom je postalo jasno da se ova taktika mora promeniti, da se mora promeniti i da neće funkcionisati bez promene. U stvari, pojavile su se ideje da treba da imamo miran pokret, ali aktivan miroljubiv pokret u stilu Martina Lutera Kinga u Americi, u stilu Gandija [u Indiji].
Ovaj izraz da je pokret bio gandijevsko-rugovski je potpuno netačan. Ovde je to bio kukavički pokret, dok je tamo bio demokratski miroljubiv pokret. Indija, koja je bila kolonija Velike Britanije, šta se dogodilo? Kolonije se drže 99,9 odsto, skoro 100 odsto iz političkih razloga. Svi ratovi koji se danas vode, svi, uključujući i Kosovski rat, vođeni su iz ekonomskih razloga. Ako pošteno pogledate. Sada Gandi, sa svojim sandalama, sa belim platnom, sa kozom, sa kozjim mlekom, filozof svoje vrste. Roba bi, prema istoriji, stizala sa deset brodova iz Engleske, gotove stvari, hrana, posteljina, odeća za prodaju. Samo im je rekao, “Ne iskrcavajte brodove naših okupatora, ostavite ih.” I onda? Ostale bi dan, nedelju, mesec, pokvarile bi se, istekao bi im rok.
Sada, da bi na silu uzela primarnu robu poput banana, pamuka, vune, rude i minerala, britanska policija bi ih utovarila na brodove za preradu. “Nemojte da ih tovarite.” Bili su blokirani. Demonstracije, stotine policajaca, hiljade razdvojenih, prebijenih, gaženih. Rekao bi, “Ne okreći se, neka te tuku.” Ovo se pretvorilo u pokret… Zapravo, najjača imperija tog vremena, kao Amerika, kada je Amerika udarila… Čuo sam od Adema Demačija, sabiranje, oduzimanje, množenje, deljenje, sve je bilo jednako nuli. Mogli smo da stvorimo aktivan miroljubiv pokret na Kosovu. Bio sam među izazivačima problema, zajedno sa Ademom Demačijem i Ramom Bujom, ali nam nije išlo.
Došlo je vreme kada je trebalo mešati karte. Kada su došle karte drugog pokreta, postao je oružani pokret. Pod kojim uslovima? Nijedan. Nema nikakvih uslova. Bez šanse za pobedu. Ali, na našu sreću, naša velika sreća je bila da su ove godine čekanja, kako su Rekhep Kosja [alb. Rexhep Qosja] i mnogi drugi to zvali, imale pozitivan ishod. Kažu da svako dobro ima loše, ali i svako loše ima dobro. Sada se desilo da se ustanak, OVK rat na Kosovu, nije dogodio kada se dogodio u Hrvatskoj, Sloveniji ili Bosni. I dogodila su se tri događaja od globalnog značaja. Šta su Albanci mogli da urade? Biti ubijen. Ali ne ginete samo da biste umrli, već ste ubijeni da biste imali uticaj.