Drugi deo
Aurelja Kadriu: Da li je postojala jevrejska zajednica tada?
Mihane Salihu-Balja: Bilo je jako malo Jevreja u to vreme tako da je utešna zajednica kao ta… ali nismo bili deo toga nikada. Više se pratilo putem tradicije i drugih stvari, ne na oganizovan način. Jer nije postojala sinagoga. Bila je velika porodična veza, mislim, nije bilo, nisu imali… Kasnije kad sam istraživala zbog radoznalosti, saznala sam da je postojala jedna, ali su oni otišli tokom ‘70ih.
Mislim oni nisu bili organizovani. Mislim, bilo je individualaca koji su bili deo različitih porodica da li putem braka, nasleđa ili drugim načinima. Ali onih koji su pričali albanski je bilo jako malo.
Aurelja Kadriu: Možete li nam pričati o prazničnoj atmosferi, o mnogim praznicima koje ste imali u porodici? O Vašim uspomenama…
Mihane Salihu-Balja: Kažem vam, bilo je zanimljivo. Kad je nastupio Eid, svi su pravili baklave, kao i moja mama. Bio je još jedan praznik i imali smo drugačiji kolač… ili praznik novog hleba, imali smo kuvano žito, imali smo grožđe. Bilo je zanimljivo jer smo se okupljali a ne zbog nekog praznika. Sećam se druga dva trenutka u porodici, obred obrezivanja za moju braću i trenutak kad postanete žena (smeši se). Trenutak početka menstrualnog ciklusa devojke, imali smo posebnu večeru, specijalnu večeru. Sećam se ovoga. Sve moje sestre su imale posebnu večeru. Moja braća su imala večeru, ali ne verski obred. To je bilo nešto što nas obeležava unutar porodice. Mislim, bilo je nešto posebno.
I kolači s orasima. Oni su bili… ali nisu bili bakvale. Onda jabuke s medom, bile su još jedan trenutak koji nismo… “Danas imamo jabuke s medom…” Ali na primer, nismo pili vino u mojoj porodici, nismo koristili vino. Tako da je bila zanimljiva mešavina.
Aurelja Kadriu: Možete li nam pričati o tome kad ste krenuli u školu, to je druga faza socijalizacije?
Mihane Salihu-Balja: Socijalizacija je bila teška u tom krugu, jer smo živeli u maminoj kući. Nismo bili baš prihvaćeni u krugu. Morala sam da se borim za preživljavanje u školi. Morala sam da učim puno da postanem bolja, nije bilo puno pritiska do četvrtog, petog razreda možda, osim toga kako se oblačimo. Mislim, mi smo deca radničke porodice nezaposlenih ljudi tada. Uvek pričam o onima koji su odrasli u Kodra e Trimave, ne pričam o onima iz centra, koji iako nisu tako daleko, imali su vrlo različit stil života zbog ekonomskih uslova, zbog prilagođavanja porodica, odnosa unutar porodice… Mislim, za mene, prva godina srednje škole je gde su društvene promene počele za mene.
Išla sam u gimnaziju Ivo Lola Ribar, koja se sad zove Sami Frashëri i bila je smatrana za elitnu školu, za one koji su talentovani i bili povezani sa vodećim strukturama. Nije bio prijemni ispit ali se spisak pravio prema poenima i uspehu, tako da sam imala sreće da se upišem. Učila sam u odseku programiranja tada, bili smo prva generacija četvorogodišnjeg sistema u gimnaziji. I bila sam deo jako dobrog odeljenja, gde su učenici bili raznovrsni, mislim, nije bilo samo dece elite nego i dece običnih radnika, raznih profesija.
I sećam se pošto je imala odličnu reputaciju kao gimnazija, morali smo da radimo jako puno. Bilo je nemoguće dobiti dvojku ili trojku jer ste gubili… cilj je bio da uvek budemo bolji. A ja sam imala sreću da budem deo jako dobrog odeljenja gde je bilo učenika iz raznih porodica i krugova. U mom odeljenju, bilo je učenika ne samo iz Prištine nego iz okoline, tako da je to stvaralo neku ravnotežu između bogatih i siromašnih.
Mnogo se smejem kad razmišljam o tome kako je Viktor Hugo meni bio promoter, s njegovom knjigom Les Miserables. Mi smo se jako mučili, nažalost postala sam deo generacije koji su doživeli etničko razdvajanje[1] u školama, mislim kad je škola podeljena, prva smena pripada…
Aurelja Kadriu: Izvinite, koje godine ste išli u srednju školu?
Mihane Salihu-Balja: ‘86-’87.
Aurelja Kadriu: U redu.
Mihane Salihu-Balja: ‘86, ‘87. da, jer sam završila ‘90, ‘91. završila sam srednju školu školske godine ‘90, ‘91. i onda je krenulo etničko razdvajanje. Bila sam deo vremena kad su se dešavala otrovanja[2] u osnovnim i srednjim školama. Mislim, ja sam tad bila u srednjoj školi. I mučenja ‘86, ‘87, ‘88, štrajk rudara, razni protesti. Bila sam deo rasta i sećam se protesta i demonstracija ‘81. jer nam nisu dozvoljavali da idemo u školu i bilo je buke, bio je konstantni alarm i helikopteri su leteli jako nisko, mali avioni, ili šta su već bili… gas, otrov koji je bačen, suzavac koji su bacali iz helikoptera i razne jedinice.
Pošto se protest odvijao u centru grada, ljudi su bežali kroz Vranjevac, kroz Kodra e Trimave i policija ih je jurila i bacala suzavac na njih. Mi smo bili jako, ja sam bila mala, imala sam osam godina, sedam-osam godina ali se sećam toga jer smo bili bombardovani raznim informacijama od ljudi taada. Sećam se kako su učenici bežali i razni učenici su živeli kod nas tada, rođaci iz okoline su došli da žive kod nas.
I sećam se razgovora studenata: “Ovo je loše, postaće još gore. Moramo da imamo republiku ali neće postati republika, ne, mora da bude u drugom obliku…” Dakle, znam priču o otporu od ranog detinjstva. Ali ja sam nastavila sa aktivizmom tek kasnije ‘88, 89. godine.
Želim da pričam o pokretu Pomirenja krvne osvete, ali prvo su bili protesti ‘86, ‘87, štrajk rudara kad sam bila u srednjoj školi. Probali smo da bežimo sa časova da bismo se priključili protestima, ali zbog vrlo strogih pravila i obezbeđenja, mogli smo tek posle časova da se pridružimo. Bilo nam je rečeno da ne skidamo naše uniforme tako da bi oni znali ko je učenik a ko ne, ali sa ili bez uniforme, mi smo se pridružili masi.
Sećam se protesta kad smo bili u centru i cela masa je vikala: “Kaqusha, Azem” to je bio zanimljiv slogan. To su prvi počeci mog angažovanja…
Aurelja Kadriu: Da li ste imali, izvinite, pre pričanja o Vašem radu sa pokretom Pomirenja krvne osvete, volela bih da znam, kao mladi učenici, da li ste shvatali zašto protestujete? Ili ste se priključili protestima zbog…
Mihane Salihu-Balja: Ne, ne, ne. Informacije su bile jako dobre. Svest o tome što se dešavalo je bila visoka, baš zbog promena koje su se dešavale u sistemu bivše Jugoslavije, što znači… mi smo bili informisani, mislim, nismo bili… Iako su komunikacioni kanali bili ograničeni mnogo više nego danas, znali smo što se dešavalo. Jer ipak, razgovori, pokreti su bili vrlo aktivni tada i svakodnevna politika je postala deo naših života. Mislim, mi, deca, nismo bili isključeni od efekata svakodnevne politike.
Tako da smo bili na ulicama, neki od nas sa strašću, neki od nas jer smo hteli a neki od nas smo se samo zadesili tu. Nekako, postali smo deo protesta. I naše odrastanje na ulicama Prištine se nije desilo postepeno, nego jako brzo. Jer od nevinosti, do, da kažem uslovno, postali smo deo pokreta, promena, iako ne mogu reći da smo bili nevini. Pričam o mojoj generaciji, počevši od ‘82. odrasli smo u strahu da će biti rata, biti promena. Bio je sistemski način pritiska države.
I nekako vam to daje drugačiji pristup. Jer, lično, s početkom u ‘81. odrastala sam sa strahom da će biti rata. I taj rat će eksplodirati danas ili sutra ili ovo ili ono, biti proganjan tom idejom dvadeset godina nije mala stvar. Mislim, kao dete vi rastete sa idejom straha o ratu. Nismo mislili da će rat biti takav kao što je bio, ali smo uvek imali sliku Drugog svetskog rata, koji nas je pratio, bilo u književnosti, bilo u školi, bilo u kolektivnom pamćenju naroda. Neprekidni strah svojim pritiskom čini da odrastete.
To je takođe bio deo protesta i demonstracija ‘86, ‘87, ‘88. Jer kad je počeo štrajk rudara, mi smo svi imali 15-16 godina i stalno se plašili šta će se desiti sutradan. Uz to što sam imala sreću da sam u krugu ljudi koji su bili studenti tada, i oni su razmišljali drugačije. Imali smo puno informacija, možda ne tačnih informacija ali smo imali neku celinu informacija o tome što se dešavalo, šta će se desiti. I mi Albanci smo oklevali da budemo deo sistema koji je činio da razmišljamo drugačije, jer smo bili isključeni, bili smo drugačiji, nismo bili deo celokupnog sistema.
I do dan danas imamo veliku jezičku i kulturnu razliku, možda je kulturna čak veća. Dodajte ovo činjenici da postoje verske razlike, iako nisu naglašene, kao Albanac, tretirali su vas kao muslimana, iako smo imali razlike u verskim grupama među Albancima, ali one su bile jako male.
Sećam se na primer, ono čega se ja sećam se možda razlikuje od percepcije vremena na Kosovu, je možda putovanje u druga mesta bez granica, bez pasoša. Međutim, Jugoslavija je bila veliko mesto, i mogli ste da idete vozom od Kosovo Polja do Krajine. Bila je celina, bila je promena. Ali trenutak kad prođete Kosovo, bio je potpuno drugačiji svet. Iako smo putovali autobusom ili vozom, bio je skroz drugačiji svet. Ili možda mogu drugačije da opišem.
Vi biste se vratili iz raznih zemalja Jugoslavije, najbliži veliki grad od Prištine je bio Niš ili Beograd. I prvi susret na Kosovu je bio Merdare ili Vranjevac, mislim, došli biste iz mesta sa velikim ulicama… govorim o Beogradu, bio je veći i razvijeniji grad, i prvi pogled na Prištinu ili Vranjevac. Glinene kuće okružene limenim ogradama. Ekstremno siromaštvo koje je bilo sat ili dva od drugog grada.
Mislim, razlika je bila jako velika. Iako je centar dvadeset minuta peške udaljen od Vranjevca, ali razlika je ipak bila ogromna. U centru su bile visoke zgrade, koje smo zvali palate, tako smo zvali solitere i samo dvadeset minuta odatle, bilo je ekstremno siromaštvo. Dakle, ove razlike su bile kolektivni i individualni pritisak i te razlike su me napravile u drugačiju osobu, ja sam ciljala, imala sam druge ciljeve ali živela sam gde sam živela i…
O pitanju u vezi informacija, bilo je puno informacija. Kako su se prenosile i kako su shvatane, prihvatane i korištene, to je druga priča. S druge strane, moramo da pomenemo činjenicu da u to vreme smo dobijali informacije kroz pisane medije. Novine i televizija su međutim bili kontrolisani. Ali druge informacije su bile proverene. Nije bilo lažnih informacija kao danas jer je bio filter, postojala je struktura i sistem koji je puštao poslednje informacije. Ali s druge strane, bilo je informacija koje su išle od osobe do osobe, to su životna iskustva, mišljenja, razne perspektive… i ova mešavina informacija je bila dovoljna za nas da imamo puno informacija ali ne uvek tačnih.
I ovo je kad je počeo pokret Pomirenja krvne osvete, bila sam u srednjoj školi. Htela sam da im se pridružim i jesam u prvom naselju, pridružila sam se aktivistima u mom naselju. Meni je bilo interesantno da budem deo toga kao učenica srednje škole, da idem u porodicu, ili tada su bile velike sobe, ode[3], jer u Prištini nismo imali tipične ode, nego smo imali veću sobu za goste, i slušali smo ljude da probamo da pomirimo porodice. Njihove reakcije, prihvatanje ili neprihvatanje takvih trenutaka meditacije, sve mi je bilo tako zanimljivo jer sam čula svakakve priče. Čula sam dve verzije istog događaja, dve različite perspektive, dva različita pogleda na istu situaciju.
I šta je ostavilo najveći utisak na mene tada je način na koji porodice koje su bile u sukobu {pravi znake navoda rukama} živele svoje živote. Način na koji su porodice žrtve bile tretirane i viđene od strane ljudi, kako su bili gurani da traže osvetu, ili kako porodica počinioca nasilja s druge strane, često su živeli sa osećanjem krivice, sramote, izolacije, ismevanja, gurani da nastave sa zločinima. Zanimljivo je kako se pričalo o tim stvarima. Ali onda je bio i ponos da se osveti, ili da se osoba stavi u uslove društvene, duhovne i fizičke izolacije. I onda kad se objasni institucija bese[4], na prime, to je meni… Čitala sam, čula sam o tome ali to je bio prvi put da sam videla kako zapravo funkcioniše, i bilo mi je interesantno.
I pokušaj mnogih ljudi da urade nešto za sebe je možda bio veliki luk, čak iako se ne sećam mnogih sastanaka. Ne mnogo ali nekoliko sastanaka su se desili u mom komšiluku, mislim, ljudi koje sam poznavala, koji su bili deo mog svakodnevnog života, i znam koliko je bio težak proces. Mislim, nije moglo da se završi prvog puta, trebalo je dva ili tri puta, nekad čak deset puta, možda cela noć, ceo dan, i svi ti ljudi koji su bili deo procesa su bili strpljivi, hrabri. To je nešto što nikad neću zaboraviti, otpor porodica ka pomirenju.
Posmatrajući to sa današnjom perspektivom, objasnila bih to drugačije, ali tada smo se oslanjali na nacionalizam, na veće dobro, na ideju da treba opraštati ljudima jer ne treba imati takav… Pokušali smo da radimo u društvenom smislu unutar porodice, a kad to nije uspelo, oni su se oslanjali na narodni uzrok, na veće dobro. To je stvorilo formaciju… iako možda nije bio najbolji posrednik, ali taj pristup je obeležio moj život. Možda me motivisalo da nastavim sa mojim angažovanjem u mom komšiluku, sa jednostavnim stvarima kao što su čišćenje ulice, otklanjanje otpada koje se skupilo u komšiluku zbog paralelnog sistema. Životni paralelni sistem se odvijao u toliko oblasti.
Kompanija za skupljanje otpada je radila u gradu ali ne u Vranjevcu. A ljudi, pošto nisu bili svesni i nekad su bili u žurbi ili toliko umorni, pa su bacali đubre u nekom delu naselja. To je bilo blizu električne podstanice u Vranjevcu, između osnovnih škola Zenel Hajdini i Asim Vokshi, tačno gde se spajaju ulice, tu su ljudi bacali smeće. I sećam se da je bilo puno smeća tu da nismo mogli da prođemo kroz tu ulicu. Kad je padala kiša, smeće bi plovilo svuda kao kanalizacija, kad je bilo toplo, smrdelo je. Sećam se prvih okupljanja Lidhja Demokratike[5] [Demokratska Liga Kosova] tada, pa Lidhja e Shkrimtarëve [Liga Pisaca], forumi, društvene organizacije bezbednosti komšiluka, da spase komšiluk od raznih napada policije, raznih policijskih intervencija I sećam se da je prva aktivnost gde sam ja bila fizički, duhovno i mentalno uključena je ta za sklanjanje otpada.
Šta me najviše impresioniralo tog dana, ne sećam se datuma, tako je loše, da su starešine, omladina, deca, žene. Ljudi su svojevoljno dovezli svoje traktore, svoja kolica, lopate, metle i sve ostalo da bi se otklonilo smeće iz komšiluka. Sećam se toliko policijskih patrola koje su dolazile da provere šta se dešavalo, jer ipak, morali smo da imamo posebnu dozvolu jer nas je bilo više od petoro, grupa ljudi, morali smo da obavestimo policiju. Ne znam kako se obavljao tehnički deo sa državom, ali znam da je bilo puno policijskih patrola da dođu da provere šta se dešava. I nešto za pamćenje je to što su nas puno fotografisali dok smo sklanjali smeće. To je moje prvo iskustvo, i onda kad je počelo, kad smo ostali izvan škole, ‘91, ‘92…
Aurelja Kadriu: Mogu li da Vas prekinem na kratko? Koji su bili glavni slogani ‘88, ‘86, ‘87, ‘88?
Mihane Salihu-Balja: Ne, ne sećam ih se. Sećam se: “Kaqusa, Azem, jemi gati përherë”. [Kaqusha, Azem, uvek smo spremni], bila je imitacija socijalističkog slogana van granice [u Albaniji]. Imalo je veze sa… Ne sećam se da se pominjala demokratija. Ne sećam se, možda je bio drugi slogan: “Minatorë jemi me ju, Trepça është e jona”. [Rudari mi smo uz vas, Trepča je naša], majka svih slogana je bilo: “Kosova Republikë” [Kosovo Republika]. Bilo je drugih slogana, “Të drejta, më shumë të drejta.” [Prava, više prava]. Seam se ‘86, ‘87. Dok je ‘81. bilo: “Duam bukë” [Hoćemo hranu], toga se sećam, osim “Kosova Republikë”, još jedan slogan kog se sećam je “Duam bukë”.
Da li je to dobro ili ne, o tome neću sad pričati jer je u prošlosti. Ali ‘87-’88 imaju više veze sa očuvanjem suvereniteta, autonomije Kosova tada, i bili su vezani sa političkim vođama tog vremena, očuvanjem vrednosti, ali se ne sećam svih osim onog koji je bio dominantan: “Kemi të drejtë.” [Mi smo u pravu] “I duam të drejtat tona.” [Hoćemo naša prava]. I Kosovo Republika. Ne sećam se nijednog slogana sa reči demokratija, možda ih je bilo ali ih se ne sećam.
Aurelja Kadriu: U pokretu Pomirenja krvne osvete, možda možemo da se zaustavimo i da pričamo o tome malo detaljnije, kad ste se priključili, kako ste se priključili i da li se sećate neke posebne prilike pomirenja kojoj ste prisustvovali?
Mihane Salihu-Balja: Pridružila sam im se preko rođaka s mamine strane koji je bivši policajac, pošto su novi policajci bili otpušteni iz policije Kosova. On je bio aktivista, u stvari zašto su bili uključeni policajci iz kosovske policije koji su bili otpušteni jer su znali ljude i teren, bili su profesionalno i fizički spremni za slučaj da je potrebna policijska zaštita. I ja sam otišla na prvi sastanak preko njega. Ne sećam se određenih prilika, porodica, jer ih je bilo puno. Sećam se da sam pasivno posmatrala na početku, nismo bili tu da pričamo jer nije bilo prostora, bili smo tu zbog podrške.
Sećam se porodice, ne znam ime sad, oni su oprostili prolivenu krv njihovog sina, ali što se sećam toga je zato što su desila dva, tri ubistva jedno za drugim duže vreme. To je bio tridesetogodišnji konflikt, nije bilo skoro, onaj koji je oprostio krv je morao da oprosti nekome koga nisu nikad upoznali, to je trenutak kog se sećam i na mene je ostavilo veliki utisak što sam videla ljude koji se trude da prevaziđu sebe zbog nekoga koga nisu ni znali. Mislim, da li je njihov deda, ili očev stric, ili njihov stric, ne sećam se, ali to je bio neko koga nisu ni upoznali. Najteži trenuci su bili posle odbijanja i svega, majke su preuzele na sebe da oproste krv njihove dece.
To je trenutak za koji u to vreme nisam mislila da je nadmašivanje sebe, ali rekla sam vam da je to ideja opraštanja zbog nečega većeg, tako da ne bi bilo bratoubistva među Albancima. Ali kasnije kad sam krenula da analiziram, moram doći u situaciju gde sam i ja majka, to je nešto nezamenjivo. To je trenutak u kom možda nesvesno, mi smo preskakali cele faze društvenog razvoja. Sa svom dobrom voljom, sa svom njihovom željom da ne žive u strahu, moleći oca ili majku da oproste krv deteta, je bila vrlo hrabra stvar. Ne verujem da bih uradila nešto tako danas, mislim da ne bih insistirala toliko kao što sam u to vreme, ali su ljudi možda našli snagu da urade tako nešto.
Aurelja Kadriu: Možete li nam reći o onome što ste pričali pre nego što sam Vas prekinula, o ‘90ima, o paralelnom životu?
Mihane Salihu-Balja: Eh, paralelni život je, kao što sam rekla, školska godina ‘91-’92. nije počela za nas. Celo društvo je bilo izgubljeno. Svakog dana smo slušali kako su moji drugovi iz odeljenja, moji prijatelji napuštali Kosovo zbog masovne vojne mobilizacije, i da bi preživeli prinudnu vojnu mobilizaciju, ljudi su krenuli da beže, pogotovo momci, masovno. Poput duple društvene smrti, fizičke i duhovne, jer su ljudi odlazili, grad odnosno moje naselje su se praznili, jer su ljudi odlazili, ljudi koje znam, moji prijatelji. Školska godina ‘91. nije počela i nismo znali šta će se desiti…
Aurelja Kadriu: Još uvek niste završili srednju školu tada?
Mihane Salihu-Balja: Ne, završila sam srednju školu, bila sam upisana kao student Univerziteta Prištine tada.
Aurelja Kadriu: Na kom fakultetu?
Mihane Salihu-Balja: U to vreme, bila sam upisana na Tehničkom fakultetu, odsek Energetike, Elektro-energetike. I sećam se priprema koje su se vršile da bi se započela školska godina po školama, u paralelnom sistemu, u privatnim kućama, sećam se da smo započeli akademsku godinu u februaru, martu ‘92. godine. A pošto su srednje škole i univerziteti odbijali pristup njihovim zgradama, nastupio je paralelni sistem, osnovne škole su još uvek funkcionisale. Mi smo se organizovali na taj način, učenici osnovne škole bi išli u prvu smenu, dok su studenti raznih fakulteta išli u drugu smenu u nekim osnovnim školama u Prištini, u Vranjevcu.
Ali to nije bilo dovoljno, nije bilo dovoljno prostora i u vrlo kratkom vremenskom periodu, kućne škole su bile otvorene. Jako poseban trenutak je bio kada su profesori Univerziteta Prištine otvorili vrata svojih domova da drže predavanja studentima. O tome ne pričamo puno, ne pominjemo to puno ali profesori Univerziteta Prištine su prvi otvorili svoja vrata. Ljudi dobre volje su otvorili svoje domove, bez obzira koje su poteškoće imali, neke od kuća su bile sagrađene, neke nisu bile renovirane, počeli smo sedeći na ciglama na koje smo stavili ploče, mislim, daske i cigle su bile naše klupe.
Sećam se da su predavanja držana u raznim delovima grada, u zavisnosti od toga gde je postojala šansa da se drže, i u jednom danu smo išli od Dragodana do Sunčanog Brega i do ulice Xhemajl Ibishi, mislim, na tri različite lokacije unutar grada, ići sa jednog na drugo predavanje je bilo poput maratona. Onda policijski pritisak, jer je bilo više policijskih snaga na ulicama, policija je bila aktivna i kad god bi videli dvoje-troje ljudi, oni bi ih zaustavili, pogotovo ako su bili mladi. Ja se sad šalim oko mog vremena, ja kažem da je to vreme kada sam naučila o svim uskim ulicama Prištine jer ići glavnim ulicama nije bilo pametno, tako da smo mi naučili sve uske ulice Prištine, ne samo mi koji smo iz Prištine, već i oni koji su dolazili iz drugih gradova na Kosovu su mogli tad da nauče ulice Prištine. Mislim mi, tadašnji studenti smo znali svaku ulicu Prištine, bila je zanimljiva situacija jer ih ne bismo naučili u normalnoj situaciji. I onda su oni pomerali studente na periferije grada, spavaonice nisu bile dostupne za albanske studente. Zgrade univerziteta nisu bile otvorene za albanske studente tako da se život albanskog studenta odvijao po periferiji.
Oni su implementirali stroge bezbednosne mere tada, stroge policijske mere. Dodaj uz to ekstremno siromaštvo koje se povećavalo, većina njih su morali da odustanu od studija, mislim, morali su da odu, da prežive. I tako kreće druga generacija migranata sa Kosova. Ovo je najveća krivina koja se desila i oni su imali ekonomske prilike ili druge načine da idu u inostranstvo.
Mnogi moji prijatelji iz srednje škole koji su bili odlični učenici i postali obrazovani i uspešni ljudi u mestima gde su otišli, morali su da odustanu od studija da bi spasili glave. Mi koji smo ostali, nismo svi ostali zbog idealizma, nego zbog okolnosti i uslova u kojima smo živeli. Najbolji deo ovoga je to što smo preživeli i nastavili sa obrazovanjem čak i pod takvim uslovima. Iako danas to možda deluje… Imajući u obziru da se sa univerziteta vraćate na fakultet, u sobu sa tablama gde nema čak ni osnovnih uslova za učenje, ipak, prvo moramo biti zahvalni zbog truda naših profesora.
U društvenom smislu to nas je koštalo dosta, kao kulturnu celinu, ali zahvaljujući neprekidnom obrazovanju čak i u najtežim uslovima, mi smo danas ovde, jer je obrazovanje prekinuto i mi smo čekali ekonomsko ili političko rešenje tada, imali bismo mnoge nepismene generacije i posledice bi bile štetnije. Ali, bez obzira na uslove, hteli smo da dokažemo da možemo uspeti. Iako je bilo puno skepticizma oko toga, gledano iz ove perspektive, mislim da je paralelni sistem stvorio kontinuitet preživljavanja. I bez obzira na štetu koju smo pretrpeli kao društvo, jer je entuzijazam omladine ka obrazovanju, da postanu profesionalci bio zaglavljen u nedostatku prilika za obrazovanje. Ali sad mislim da je to bilo jedino pametno rešenje tada.
Aurelja Kadriu: Možete li nam reći o studentskim, znam da ste bili deo…
Mihane Salihu-Balja: Studentskim protestima… Studentski protesti, delluje kao mi se ceo život vrti oko studenata i studentskih protesta. Ti protesti nisu počeli ‘97. nego ‘92-’93. Sećam se da sam bila jako aktivna u njihovom organizovanju tokom ‘92-’93. Tad je bilo samo nekoliko protesta, dva ili tri gde smo zahtevali naš povratak u školske objekte, pravo na suverenost univerziteta, osnovna ljudska prava za obrazovanje i tako dalje, ali sećam se i policijske represije takođe, kao i mučenja koja smo doživeli od policije tokom tih protesta. I sećam se da nije bilo konsenzusa društva, već naglo zatišje protesta ‘93. mislim, nije bilo pokušaja da se organizuju bilo kakvi protesti od ‘93. do ‘70. jer je policijska represija bila toliko jaka a s druge strane, ratovalo se u regionu i s druge strane bila je vojska, fizička nejednakost albanskog naroda u poređenju s drugima.
I u jednom trenutku nam je bilo dosta čekanja da postane bolje, jer bez obzira na trenutna mišljenja, preživeli smo zbog hrabrosti da pokrenemo mirni pokret na Kosovu. Možda je bila želja ljudi da započnu rat ranije, ali mi nismo bili spremni za rat ili za otpor, oružani otpor, ne takvu vrstu otpora, taj format u kom su bile naše zemlje, ili bivša Jugoslavija. Bile su dve dobre stvari u vezi mirnog otpora, strpljenje ljudi je testirano, i mi smo naučeni kako da preživimo u nenormalnim uslovima.
I gledano iz ove perspektive, možda je i bolje što se desilo ranije, mislim da ne bi bilo dobro da se desilo ranije ili da se može desiti ranije, ako bi rat bio na Kosovu ‘98-’99, izbio na isti način ali ‘93-’94, mislim da bi posledice bile čak gore, bilo bi puno štete, sigurna sam da milion ljudi ne bi bili živi danas. Oni bi ili nestali ili migrirali, a ne bi postojali nikako zbog vojnog kapaciteta bivše Jugoslavije koji je bio jako veliki tada za zemlju sa teritorijom poput Kosova. Dodajte ovo činjenici da bi se borili protiv jako male jedinice, kao što je Kosovo bila tad i posledice bi bile jako ozbiljne. Nije kao da nije bilo posledica od poslednjeg rata na Kosovu, ali mislim da je mentalitet mirnog otpora pomogao, imao je pozitivan efekat i pozitivan efekat prvobitno na spašavanje ljudskih života.
Druge stvari su mogle proći sa mukom i požrtvovanošću. Nekako, odlaganje dogovora koji je bio uveden iz Sant’egidio za edukaciju, beskonačno odlaganje, nedostatak prilika da se postigne sporazum da bi se to desilo, taj predlog me je pogurao ka učlanjenju studentskom pokretu i Unioni i Pavarur i Studentëve [Nezavisni savez studenata], ne studentskom pokretu nego Unioni i Pavarur i Studentëve ‘96. godine, sad sam bila student Filozofskog fakulteta, jer u međuvremenu sam odustala od fakulteta elektronike s ciljem da odem u Zagreb, ali je onda izbio rat i odabrala sam da se vratim na Kosovo.
Aurelja Kadriu: Možete li nam reći nešto više o tom periodu, kako ste ga protumačili kad ste otišli kao…
Mihane Salihu-Balja: To je interesantno, prijavila sam se u Zagrebu akademske godine ‘90-’91. odsek Kriminalistike. Ali pošto je moju diplomu izdala Republika Kosovo, s mojim dokumentima se nije postupalo tu nego su poslati u Beograd i nisam prihvaćena, tek kasnije sam saznala da moja dokumenta, moja prijava, moj zahtev, da su bili u Beogradu, jer su prebačeni proizvoljno do Beograda zato što su dokumenti sa Kosova.
Moja porodica je imala jako loše materijalne, ekonomske uslove tada tako da preko nekih prijatelja, ponuđena mi je prilika da budem student sa vezama u Zagrebu. I prihvatila sam da odem da vidim jedan semestar, i ostala sam tamo od septembra-oktobra ‘93. do marta ‘94. godine. Tad je rat dostigao vrhunac, sve se pogoršavalo i pošto nisam imala priliku da ostanem u Zagrebu, vratila sam se svojoj porodici, i bila sam loše raspoložena jer sam stvarno htela da studiram i da radim dobre stvari, a na kraju sam ostala kući. Nisam imala materijalnih uslova da se vratim na fakultet elektronike, jer su bile potrebne knjige, vežbe i sve, a kod kuće smo već imali dva studenta, jer je moj brat studirao a moja sestra je završavala srednju školu i čekala je da se upiše na fakultet, tako da smo morali da postavimo prioritete.
Ekonomska situacija moje porodice se pogoršala i jednog dana mi je mama postavila ultimatum, jer je tad udaja bila u modi: “Ili ćeš ići na fakultet ili napraviti izbor”. I tako sam ja odlučila, uzela sam svoja dokumenta i izašla. Videla sam neke studente kako idu ka ulici Dubrovnik i pratila sam ih pa sam stigla do Filozofskog fakulteta, ne zbog nekog posebnog izbora nego sam htela da vidim opcije. Otišla sam do sekretara fakulteta i pitala: “Zainteresovana sam da se upišem na Vaš fakultet, postoji li šansa”? Govorimo o aprilu ‘94.
Sećam se osobe koja je radila tu, njegovo prezime je Kastrati, vrlo dobar starac, rekao je: “Gde si bila ranije”? I ja sam sa osmehom rekla: “Na ulicama”? Bez ikakvog kompleksa. On kaže:” Kako možemo sad da te primimo”? Ja sam rekla: “Ali ja imam indeks fakulteta elektronike”. “Dobro, možeš doći ali zašto ne završiš taj”? Jer nije bilo više reči, oni su mi omogućili da se prebacim s jednog fakulteta na drugi, mislim, ne iz Zagreba, nego odavde. Otišla sam kući i rekla mami: “Primili su me na fakultet”. I jadna ona, nije ni verovala da će se to desiti, ali to je bio njen ultimatum, ili to ili ono, nema sive strane. I moj prvi put na Filzofskom fakultetu je bio…
Aurelja Kadriu: Na kom odseku?
Mihane Salihu-Balja: Pedagoški odsek. Moje prvo predavanje, mislim, aprilski rok je počinjao za par dana i otišla sam na prvo predavanje etike. A profesor, ne sećam se imena sad… Mavrići, profesor Mavrići, bio je prvi profesor kog sam upoznala i učionica je bila soba u radnji u nekom ćorsokaku. Bilo je 150-200 studenata u prvoj i drugoj godini koji su se pripremali za aprilski rok. Ušla sam, sećam se da sam imala jako kratku kosu, ne obrijanu, ali kratku kosu, obučena u crno, nisam bila debela kao sad, bila sam mnogo mršavija. Profesor Ramuš Mavrići je krenuo da priča o Imanuelu Kantu i to je bilo prvo predavanje na kojem sam bila, niko nije pričao ni postavljao pitanja.
U međuvremenu, digla sam ruku i postavila pitanje, on je rekao: “Ko si ti”? Ja sam mu rekla ko sam i on je rekao: “Zašto si ovde”? Ja sam rekla: “Ovde sam da Vas upoznam, da upoznam knjigu i da polažem ispit u aprilu”. On je rekao: “Nema šanse da ćete ići na ispit u aprilskom roku”. I tako je to počelo, ja sam stvarno položila ispit iz etike u aprilskom roku jer sam išla kući i čitala. I sećam se dana ispita, zbog uslova, profesori bi samo stavili troje-četvoro studenata napred i postavljali bi im pitanja, znate, ako to ne znate, znate, ne znate, i tako su oni prošli, on je postavio tri pitanja, oni koji su znali bi položili a drugi… U jednom trenutku se umorio i rekao mi: “Dođi ovamo”. i stavio me napred i krenuli smo da pričamo sat i po, pa je rekao: “Dođi u sledećem roku”. Rekao je: “Šestica”! Dobro, šestica je u redu, nije mi bilo važno. I mi smo pričali sat i po, uzeo je moj indeks, upisao ocenu i nismo diskutovali. Rekao je: “Dođi u sledećem roku za bolju ocenu”. Meni nije bila bitna ocena.
I ja sam uzela svoj indeks, sećam se da su mi drugi studenti govorili da su bili u nevolji zbog mene jer bi i oni pali, bilo je zanimljivo. Uzela sam indeks i otišla kući, nisam ga otvorila na putu do kuće da bi videla ocenu, i rekla sam mami da sam položila ispit, “Koju ocenu si dobila”? Rekla sam da sam dobila šesticu, ona je uzela moj indeks, otvorila ga i rekla: “Ovo nije šestica, ovo je devetka”. Ja sam rekla: “Mora da grešiš”. i tako sam dobila svoju prvu devetku na fakultetu. I tako je to krenulo, završila sam s ispitima iz tri godine u manje od jedne akademske godine i tako sam se pridružila Unioni i Pavarur i Studentëve. Tada, Dugoli, Bujar Dugoli je bio vođa Unioni i Pavarur i Studentëve na našem fakultetu i tako smo se upoznali i ja sam im se pridružila. A kad je Bujar pobedio na izborima za vođu Unioni i Pavarur i Studentëve, tada me je pozvao da mu budem saradnik i tako sam se pridružila.
Bilo mi je malo problematično da se priključim ideji mirnog pokreta jer ipak, takva su bila vremena, nismo znali mnogo o tome. Ja lično, nisam znala puno o Gandizmu dok se nismo upoznali, dok se nismo okupili kao grupa, dok nije došao Aljbin Kurti, tad smo krenuli da diskutujemo i da učimo o Gandizmu i o mirnom, pacifizmu, ali pacifizam koji smo mi poznavali je bio lokalni o paralelnom sistemu, pasivnom, mirnom otporu, ne onaj o Gandiju ili tako nešto. I tako smo započeli, bila sam član Unioni i Pavarur i Studentëve, jedina žena tada. I onda su se priključile i druge kolege.
Počeli smo ranije sa pripremama za protest u oktobru 1997. Bila je želja, strah, bes i konfuzija u vezi onoga što će se desiti. Prvi oktobar je nešto što ću uvek pamtiti, čekanje, strah, preživljavanje, šta će se desiti? Da ne pričam o 1. oktobru, nego htela bih da pričam o drugom pokretu, ne za studente, ne za one od nas koji smo bili deo rukovodstva, nisam bila deo organizacionog saveta, već sam bila deo rukovodstva. Hoću da pričam o spremnosti svih tih ljudi da podrže studentski pokret, da budu deo 1. oktobra, ne kao datuma, nego smatram to institucijom danas, tada je samo bilo datum, samo trenutak za mene, ali je sad institucija za mene.
Spremnost, volja naroda da budu deo toga, da budu deo mase, svih tih studenata. Odlučili smo da nosimo bele majice kao simbol, nije bio to trenuntak ponosa, već formacija, obeležje, tetovaža, ne sa bojama nego sa emocijama, stvarima koje su progutale taj trenutak. 1. oktobar je život sam po sebi, nije samo priča, nije samo datum, dan, nego je život. Sećam se više jdnog dana pre 1. oktobra, to je bio značajan trenutak za mene. Kad stavite život u… Kad pustite film vašeg života unazad i setite se svakog trenutka jer je sutra veliki dan i ne znate da li je vašem životu kraj ili ne…
[1] Do 1991. godine, nakon što je zakonodavstvo Slobodana Miloševića proglasilo srpski jezik kao službeni jezik Kosova i uklanjanja svih albanaca iz javnih službi, albanci su takođe bili isključeni iz škola. Albanci su reagovali tako što su stvorili paralelni sistem obrazovanja uglavnom u privatnim kućama.
[2] U martu 1990. godine, nakon što su kosovske škole bile podeljene po etničkoj liniji, hiljade albanskih učenika je obolelo od simptoma trovanja gasom. Nijedna pouzdana istraga nije sprovedena od strane vlasti, koja je uvek tvrdila da na Kosovu nije korišten nikakav gas, i fenomen mora biti uzrokovan masovnom histerijom. Vlasti su takođe ometale nezavisne istrage od strane inostranih lekara, i do danas, izuzev publikacije u The Lancet-u koji isključuje trovanje, postoje samo kontradiktorni zaključci o prirodi i uzroku ove pojave. Za više informacija o ovome molimo vas pogledajte Džuli Mertus, Kosovo: Kako su mitovi i istine započele rat. Berkelei, CA: Univerzitet u Kaliforniji, 1999.
[3] Muška odaja u tradicionalnom albanskom društvu.
[4] U albanskom običajnom pravu, besa je reč časti, vere, poverenja, zaštite, primirja itd. To je ključni instrument za regulisanje individualnog i kolektivnog ponašanja u vreme sukoba i povezan je sa svetom gostoljubivošću ili bezuslovnom zaštitom gostiju.
[5] Lidhja Demokratike e Kosoves – Demokratski savez Kosova. Prva politička partija Kosova, osnovana 1989. godine od strane grupe novinara i intelektualaca, kada je ukinuta autonomija Kosova. DSK je brzo postala partija država, okupljajući sve albance i ostala je jedina stranka sve do 1999. godine.