Jedanaesti deo
Fljora Brovina: Hapšenje.
Aurelja Kadriu: Kako je došlo do vašeg hapšenja?
Fljora Brovina: Mene su mogli da uhapse svakog trenutka. I čini mi se da me je samo sudbina spasila da služim skoro do kraja rata. Jer u ratu ne razmišljate o svom životu i o sebi, ne mislite. Zaboravljate da ste čovek, mislite da ste robot koji obavlja svoj posao, i neće vam se ništa desiti. I kad su pucali na mene… na primer, vraćali smo se iz Drenice, policija je bila noću u Vučitrnu i imali smo trudnicu sa sobom i dete. I pucali su na nas. Deca su vrištala. Bacali su na nas crvene rakete koje su padale na prozore automobila, kako bi proverili da li je to automobil. Dete je bilo prestrašeno, a ja sam mu pričala: “To su komete i zvezde koje padaju, pogledaj kako su lepe!” A on: “Bravo!” I aplaudirali smo {kao da aplaudira}. Jednom rečju, dok želite utešiti drugog zaboravite na sebe.
Hapšenje me je zateklo u jako teškoj situaciji u Prištini, čak su i moji prijatelji konstatovali da ja više ne smem da ostanem u Prištini. Ali nisam mogla ni da se udaljim iz Prištine. Nisam mogla da odem jer sam imala puno ranjenih, centar sa decom je bio pun, hiljadu… skoro hiljadu dece, bilo je trudnica, žene sa novorođenim bebama, i nisu imali gde da odu. Svi su bežali, svi su se selili iz Prištine, one nisu imale gde da odu. I kako da ih ostavim same? Neka su deca bila i bolesna. Svaki dan sam izlazila, žene i ljudi su me tražili… brašno, hleb. Znači, to im je bilo potrebno.
I moji prijatelji, moja grupa je postala manja, jer su i oni izbegli opasnost. Bilo nas je jako malo. Vrlo malo, možda su u centru bili aktivni dvoje, dvoje ili troje njih, da ne kažem da nas je bilo jako malo. Ostala sam u bolnici. Normalno, i mladi iz naselja su mi nudili pomoć. Sećam se Vjose… Vjosa Šalja je svakog dana dolazila: „Doktorka, neću te ostaviti samu“. Jer je znala da sam u opasnosti. Jednog dana jedna je žene iz komšiluka rekla: “Doktorka, mislim da su otkrili vaš depo kod škole ‘Elena Đika’”. To se dogodilo nakon masakra koji se dogodio porodici Keljmendi. U to vreme su zapalili nekoliko kuća oko depoa. I vatrogasci dok su gasili vatru u kućama, ušli su i u dvorište gde je bio depo i videli su da tu ima mnogo stvari.
Depo je bila kuća, dve velike sobe i veliki hodnik pun vojničke odeće, odeće za gerilske akcije, koju smo mi žene šile. Bilo je cipela, bilo je dječijih cipela, hrane, lekova, soba je bila puna lekova koje su ostavila udruženja koja su otišla. Zato sam ih pomenula, kad su otišli, sve su ostavili nama. Bilo je i testova za utvrđivanje silovanja, bilo je puno toga. Dakle, stranci su znali da će se i to desiti jer se to desilo i u Bosni. Znali smo i mi, jer imam dokaz koje su žene silovane, bilo da su one govorile o tome ili ne.
Izašle smo sa Vjosom u grad. Video sam da neki Romi nose stvari koje su bile u depou. Znala sam da su otkrili depo. U depou sam imala puno fotografija. Među njima je bila i fotografija kad sam posetila bolnicu u Dobroševcu i bila sam sa vojnicima OVK, što je kasnije služilo kao dokaz. Znači, bila si tu, poznaješ, imala si veze sa OVK, što nisam prihvatila. Zato što su za mene svi bili OVK, svi su ljudi bili uz OVK, čak i danas mislim da je tako. Neki kažu: “Zašto toliko vojnika OVK?” Svi ljudi su bili OVK, svi ljudi su stradali, svi su ljudi branili glave. Je li tako ili nije? Ovde se desio genocid.
I to je bila opasnost. Sad sam znala da sam u opasnosti. Moji prijatelji su se dogovorili da se povučem, da me povedu, morala sam da se povučem u šumu. Tačno sam odredila gde će biti štab. Kada sam otišla na teren, rekla sam: “Ovde je najbolje mesto za štab” I tu će kasnije biti bolnica, ako rat potraje. Međutim, nisam otišla sama. I sada oni su me potražili u Dečijem centru, nisu me našli jer nisam bila tamo, vrata bolnice su bila zatvorena. Tada nisu mogli da dođem do moje kuće jer im nije bilo dozvoljeno. Ovde smo imali puno komšija Srba i imali smo video nadzor, odnosno kontrolu. Dakle, ko je ušao i ko je izašao, mogli ste da vidite ako ste bili povezani na TV-u. Imali smo paravojnu jedinicu u podrumu, ali…
To što sam sedela kući je bila kao sigurnost, jer: “Nisam ništa uradila, zato se ne plašim”. Kad sam izlazila po gradu, na primer da kupim hleb ili cigarete, jer sam kupovala cigare više za mog brata. Videla sam da me neko prati. Ali i građani, neki građani, i moje kolege doktroi: “Doktorka, nemoj tu da sediš, dođi kod nas. Možda je sigurnije”. Na primer, roditelji Agima Zatrićija su me zvali. Na primer, doktorka, moja koleginica, bila je šef zajedno sa svojim suprugom… Ali ja sam se odlučila da sedim [kući]. Sedela sam danju, da bi videli da sam tu. Danju kad sam se vraćala s posla, počela sam da spavam i gore kod komšije. Imala sam puno posla, jer je bilo puno bolesne dece. Počela je sezona infekcija.
I tog dana sam se vratila… otišla sam do centra da vidim decu, izašla sam preko komšijinog prozora kako me ne bi videli. I jedno je dete imalo bol u uhu i nisam tu imala lekove. Vratila sam se da uzmem lek za uho i još nešto drugo. Torba mi je bila spremna da pobegnem u OVK. Nisam imala drugog izbora. Torba mi je bila puna lekova, čak sma imala i pištolj, i ne znam šta još drugo, sve što treba za tamo. Cipele te koje sam imala. Rekla sam i bratu da se spremi jer imamo isto prezime. I kad sam došla, dok sam ulazila, neko je zaustavio vrata nogom. Ja ga nisam primetila, ne znam odakle je došao. Rekao je: “Gospođo, da li ovde živi…?” ne znam ko, rekoh: “Ne sećam se tog imena”. Ja sam ušla unutra i on je ušao. Rekao mi je: “Gde ste vi pošli?” Rekoh: “Šta se to tebe tiče?”
I popela sam se sprat gore, ne u moj stan. Onda je u sekundi izašlo osmoro policajaca, u civilu, sa crnom odećom, znači iz Udbe, specijalci. I rekli su mi: “Otvori vrata. Znamo ko si ti, i otvori vrata jer te tražimo”. Priznajem da u toj sekundi nisam mogla da otvorim vrata sa ključem u ruci jer mi je ruka ovako {kao da drhti}, nisam mogla da je kontrolišem, i bilo mi je krivo zbog onog pored mene, on je vikao: “Otvori vrata!” Jedan mu je rekao: “Vidiš da se žena uplašila?” I kad mu je to rekao, ja više nisam imala straha. Rekoh: “Zašto misliš da se plašim?” I rap {onomatopeja}, otvorila sam vrata.
Posle sam sedela u ovoj sobi. Oni su radili šta su mogli. Prvo sve vredno što sma imala, sve su uzeli, zlato… Bila sam udata za čoveka iz Debra, plus su bili begovska porodica, tako da sma imala dosta zlata, uzeli su. Rekli su mi da sam to spremila za OVK. Videli su kofer: “Gde to ideš?” Videli su torbu. Rekoh: “Spremila sam da ponesem sa sobom ako me policija potera iz kuće. I ja ne mogu bez medicinskih potrepština. Imam lekove kako bih pomogla nekome, to je moj posao”. “Dobro, a pištolj?” Rekoh: “Za sebe” (smeši se). Ali nisam imala šta da kađem, šta sam mogla. Sećam se da su bili malo blaži kad su me optužili, malo su me optužili, jer su mogli odmah da me ubiju. Rekli su mi: “Znaš šta? Pričaj šta hoćeš samo nemoj da zaboraviš da imamo ovoliki dosije o tebi {pokazuje veličinu rukama}. Od demonstracija pa nadalje… od porodice”. I stvarno, nisam mogla ništa da kažem, bolje zatvori usta, ništa ne pričaj.
Uzeli su mi slike, puno slika, i žao mi je zbog toga jer su bili kao dokumenti, ali neke sam spasila. Nisu mogli da mi uzmu, da nađu podatke o trovanoj deci. Doneli su mi portret Zahira Pajazita i rekli su mi: “Ko je ovaj?” Rekoh: “Ne znam”. “Zašto držiš to?” Rekoh: “Bio je objavljen u srednjoj strani novina. Nisam ja objavila”. “Dobro, ali zašto si to sačuvala?” Rekoh: “Pa ostalo je tu sa drugim novinama”. Da budem iskrena, čak sam imala i na zidovima, bili su neki znakovi koji im se nisu svideli. Ali to nije bilo važno.
Uveče, kasno… Zaboravila sma da vam kažem da sam bila svečano obučena. Sa ljubičastom bluzom, koja je imala lepi vez onako {dodiruje grudi}. I jako elegantan sako, ali u crnim farmerkama i cipelama sa pertlama da bih mogla da trčim brzo, jer sam bila u…. Dan ranije sam bila u poseti jer je umro Sami Peja, blizak prijatelj, profesor Ekonomskog fakulteta, blizak prijatelj mog oca, koji je bio i u ratu i u zatvoru zajedno sa mojim ocem. I zato sam bila tako obučena.
Tako sam bila obučena i u kasnim satima su me tako odveli, nisu me vezali… Svidela im se moja kuća. Ko god je ulazio: “Kakva kuća! Kakva kuća!” Svidelo im se da sede tu. Uzeli su mi ključeve od kuće… Zaboravila sma da vam kažem da sam primala infuziju {dodiruje ruku}, zdravlje mi nije bilo dobro, imala sma pritisak i uzela sam infuziju, tako da je bila tu {pokazuje rukom} spremna, jer su se na mojoj ruci videli znakovi. Jer su me oni pitali: “Kome si dala infuziju?” Rekoh: “Sebi”. Umorila sam se od rada.
Pokupili su me i odveli u prištinski zatvor. Tu su me ostavili da čekam nekoliko sati. U jednom trenutku vidim zatvorskog berberina… prištinski zatvor je bio bombardovan. Ostale su samo kancelarije u prizemlju i u dvorištu… ja sam uvek volela da kažem da su ostala samo mesta za inkviziciju i mučenje. I videla sma tog berberina, stari Prištevac, koji kad me je video {kao da se iznenadila}, poludeo je. Stao je: “Doktorka…” Nije smeo da stane, ali je prebledeo kao mrtvac. Ja sam se obradovala, barem je on vedok koji me je video, svedok koji zna. Jer u mom naselju nije bilo žive duše… nije se ništa čulo. U stvari, sve komšije su videle šta se dešava. Ali ja nisam znala.
U prištinskom zatvoru odveli su me u jedno predsoblje, gde su svi zidovi bili prekriveni krvlju. I tu su bila jedna vrata, unutra se čula buka, nekoga su maltretirali unutra. U jednom trenutku izveli su jednog, bio je sav krvav… jako mi je teško dok vam o ovome pričam, verujte mi. A ispostavilo se da je taj koji ih je maltretirao, čovek visok dva metra, i ja sam ga poznavala, to je bio Stojan. Stojan je bio dečak iz mog detinjstva, koji je živeo u mom naselju, kod škole “Meto Bajraktari”, imao je kuću na ćošku, mislim da je danas tu izgrađena zgrada… ali bila je na ćošku. Bio je visok i ne toliko pametan. Ceo komšiluk smo ga zvali Stojan pola bander, znači visok kao pola bandera… Kao bander, bez pameti. I bilo mu je krivo, ali nije reagovao, i mi smo ga tako zvali Stojan pola bander.
Bili smo u istom komšiluku, dve-tri kuće dole. On je znao celu istoriju moje porodice i kad su moj otac i stric bili u zatvoru, znao je… Poznavao nas je. Ponekad je njegova sestra dolazila kod nas, ja i njegova sestra drugarice iz detinjstva, zamisli. Ali nisam znala da Stojan radi u inkviziciji. Uvek smo znali da nas ta porodica prati. U mojoj porodici su pričali da su oni špijuni i prate nas. Jer se desilo da je nekad dolazio kao da traži nešto. Ali nisam mogla da zamislim {dodiruje glavu rukom} da ću tu da zateknem Stojana. On se ponašao kao da me ne poznaje. I ja rekoh: “Gde baš da završim u Stojanovim rukama, šta da radim?” Bilo mi je jako teško.
Posle te inkvizicije, premorena, u pola noći, možda je bilo dva, nisam imala sat… nikad ne nosim sat, ali umem da se orijentišem. Odvezli su me kolima, nisam znala gde me vode…
Aurelja Kadiu: Da li su vas fizički maltretirali?
Fljora Brovina: Da, da. Zato vam o tome pričam, jer ne možeš da ideš dalje ako ne završiš neke zadatke. Bila sma premorena, ali nisam znala da li se to vidi na mom licu… i nisam bila toliko obučena, dobro imala sam sako, imala sam i jaknu jer je bilo hladno, iako je bio april, bilo je hladno… jednu jaknu kajsijaste boje. Ta jakna me je spasila. Nisam skinula jaknu i kad su me maltretirali. Ali skinuli su mi pertle i… Vodili su me negde. Nikada nisam bila u lipjanskom zatvoru. Otvorili su vrata… bila je jedna lepa zgrada… prekoputa gde sam bila, učinilo mi se kao drugačije. Dva civilna policajca su bila samnom, i oni su me ostavili kod drugih policajca, koje su bile žene. Kad su me one videle, stale su u stavu mirno. Kasnije su mi rekle: “Kad su te doneli, mislile smo da si načelnica, jer sako i elegantna odeća, ali kad smo videle da nemaš pertle, onda smo shvatile da su uhapšena”.
Ostavili su me u sobu broj dva, bila je to soba… tu je bila jedna stara Romkinja iz Orahovca, i jedna Srpkinja. Srpkinja od dvesta kila. Bila je… shvatila sam kasnije da je trenirala kick box i bila je prostituka jednom rečju… nije bila sa Kosova, bila je iz Srbije, ona je bila prostitutka, i radila je kao prostitutka sa Albancima, nažalost sa Albancima, imena koja mi je rekla, ali se ne sećam. I mislim da oni i dalje žive ovde, i možda bi voleli da se to očisti iz njihove biografije ili se možda još uvek bave time. Ona mi je svašta pričala.
Kao što prostituke idu kuda ide vojska, ona je tu došla da obavi svoj posao i da zaradi novac. Ona je bila jako rizična. Ali ono što je bilo najgore u sobi… Nisam imala vremena da analiziram, nisam znala ko je šta, ali osetio se miris DDT, otrova, otrov protiv vaški. To su stavili na kosu ovim dvema. I u toj sobi su me ostavili. I pravo da vam kažem, stezalo me je {dodiruje grudi} jako… i nisam bila dobro, stezalo me nešto. Ali nisam htela da kažem, možda i zbog situacije, nisam znala kako ću, šta ću. Sav sam rad ostavila, onoliko dece, imala sma bolnicu, bili su momci, gerilci, koji su svakog dana bili ranjeni, šta će moja porodica… ja sam im rekla: “Neću da odem s Kosova, ja sam doktor i hoću da ostanem”.
Ali znala sma metodu koju bih nekome rekla: “Opusti se, opusti se… Najgore je prošlo, sada samo mogu da te ubiju i toliko. Izdrži bol, ubiće te i to će se završiti. Ali ne zatvorenici”. Ja dobro pričam srpski, zato prvi kontakt sa njima nije bio težak. Ali ja sam njih proučavala. Ta prostitutka je ušla, kako mi je ona pričala, ušla je jer je ubila jednog Albanca, kako bi ga opljačkala. Ali ona je imala vezu s drugim inspektorima.
Kasnije su mene totalno izolovali. Zatvorenike su ponekad puštali u dvorište, ali mene nisu. Nije mi bilo dozvoljeno ni da radim. Svakog dana je dolazila policija, UDBA i vodila me je u Prištinu. U Prištini nije bilo… prostorije za ispitivanje su bile uništene. Tako da su me ispitivali po kućama. Bila je to jedna kuća u Dardaniji, kod tunela, ne tunel kuda su vozili automobili jer je bio pun oklopnih vozila… Ali ovaj tunel gde su prodavnice, i na ćošku, sat gde je, kad se krene na ćošku, tu se kasnije otvorio butik, ili restoran, šta već… E u toj kući, ne znam čija je to kuća bila, ali je bila lepo uređena, nameštaj je bio u plavoj boji, kao u mojoj kući. I tu su me ispitivali.
I kada su bombardovali i kada… od jutro do večeri [su me ispitivali]… ne znam zašto su me toliko pitali. “Da li poznaješ tog-i-tog…?” Ja ga nisam poznavala. Pripadnicima gerile nisam htela da im znam imena. Jer ako me uhapse i pitaju me kako se ko zove, a da sam znala, možda bih im i rekla, jel da? Uvek sam ih zvala imenima koja sam sama izmislila. Na primer, svog komandanta sam zvala “dečak”. Na primer, njegovu suprugu, čak je i danas zovem “snaja”, iako su se oni rastali (smeh). Na primer, nekog drugog… sama sam im dala imena, kao orijentaciju. Oni su znali kako ih ja zovem. Ali da su me pitali za njihova prava imena, ne bih znala ni da me ubiješ. I nisam htela da znam. Ali kad me je pitao: “Da li poznaješ ovoga?” Rekoh: “Ne, sigurno, ne”. Kasnije sam se setila, pa to je dečak (smeši se). Kasnije mi je proradio mozak i shvatila sma da me pitaju o dečaku. “Ne,” rekoh: “ne poznajem ga”. Ispostavilo se da ih ne poznajem.
Kad su me pitali za moje ratne drugove, oni nisu bili ovde, zato sam im rekla: “Da, to su moji prijatelji”. Mogla sam da im kažem da su mi to prijatelji, jer su oni bili u civilu. Niko nije znao da li su i oni unutar te jedinice. Rekli su mi da su pronašli dva vojnika u blizini Grmije koji su pucali u policiju, i ubili su policajce, ali i njih dvojica su bili ubijeni. U njihovim džepovima su pronašli karte. Pokazali su mi karticu, bili su članovi humanitarnog udruženja, i tu je bilo moje ime. Ja sma im dala kartice. Rekla sam: “Da, to su bili humani ljudi”. “Ali zašto su ubili policajce?” “Kako sad ja da odgovorim na to zašto su oni ubili policajce?” I nisam prihvatila… normalno da nisam to prihvatila?
Pitali su me za Savet za hitne slučajeve i priznala sam da sam bila odgovorna za zdravstvo, jer ljudi su imali potrebe. Mislili su da to znači da sam ministar zdravstva u vladi Bujara Bukošija. Rekla sam: “Ne, nemam nikakve veze sa vladom. Ali kao humanista nudila sam svoje usluge”. Centar, pitali su me za centar… Rekla sam: “Tu su ljudi svih nacionalnosti, nema razlike”. To je bila istina. Jer smo u Centru izabrali kao najlepšu bebu jednu Romkinju, bila je prelepa, i šta da radiš. Istina je da je bilo i ljudi druge nacionalnosti.
Svakodnevno su me odvodili iz zatvora u Lipjanu i prolazili smo kroz Čaglavicu. Ponekad je deo maltretiranja bio to što su me vodili do paramilitarnih snaga. Paramilitarci su imale brade do ovde {pokazuje ispod vrata}, neoprani, neobučeni, onako prljavi, sa onom kosom… Ne znam kako da vam opišem. I sa onim očima {širo otvara oči}, sa nekim hladnim oružjem, čudnim, nekako okrenutim. Mislim da im je to služilo za kidanje ušiju ili vađenje oči… nešto veoma teško, teško mi je i da zamislim. U kolima su mi rekli: “Evo, kod ovih ćemo te ostaviti”. A oni tu pored, samo što me nisu vukli, i vukli su me {vuče bluzu iza}, naša je, da li je sa vama… I ja sve vreme, sve vreme… najteži zadatak u životu mi je bio da ne pokazujem strah. Samo dok sam otključavala vrata drhtala mi je ruka, i više nikad nisam pokazala da se plašim, nikad!
Mislila sam da će tu da me ostave ako pokažem strah. Tako da sam se pravila kao da mi nije ništa. A meni je bilo gore od smrti da ostanem sa njima, nema gore od toga. Tako da razumem te žene koje su bile u rukama paramilitaraca, koje su silovane, koje su uništene, pretučene. Znači, tu misao ne mogu da sklonim. Ja danas kad pomislim na Čaglavicu, jako mi je teško. I mnogo mi je žao, ne sebe, nego svih onih žena.
Onda su me vodili u jednu kuću, u kuću za koju sam rekla da je privatna i uvek sam sedela na stolici sa tri noge, dakle jedna noga je bila polomljena, bio je problem držati ravnotežu tela ili kako ću sesti. I to je bilo maltretiranje da se ne koncentrišem, da izgubim koncentraciju. Rekoh da su sva pitanja bila vezana za OVK, da ja priznam da sam deo toga. Oni me nisu ni pitali, samo su pričali da imaju dkaze. Ne znam ni šta su me pitali za nekog, ali nisam znala zašto su me tu svaki dan dovodili, kad sam rekla ono šta sam imala.
U jednom momentu su uzeli pištolj i ubacili jedan metak, napravili su rulet, to je ruski rulet. I ovoliko smo bili {pokazuje rukom daljinu} koliko ste vi blizu mene, u jednoj sobi. I pitaju me: “Da li znaš šta je ruski rulet?” Rekoh: “Da”. A u sebi: “Daj Bože da me upuca ovde {Dodiruje grudi}”. Znaš? Htela sam da tu pucaju ili u glavu, kako bi umrla na mestu, znaš? Jer mi je došlo do… Sve se trpi, nekad je lepše umreti, najlepše što je moglo da mi se desi bila je smrt. Ko će više da trpi? Vrteli su rulet i ja ništa. Smejem se u sebi, čekala sam smrt. “Daj Bože da se desi”. I nije pucao. Rekli su mi: “Da li si ti normalna? Nisi okom trepnula”.
Ali ja im nisam rekla: “Pa momci, ja čekam da me ubijete”. Znaš, lakše mi je bilo da umrem. On mi je rekao: “Ti si sigurno jako važna osoba za OVK, važna si osoba, zato se ne plašiš ili si stvarno bolesna…” Setio se da sam imala lekove, i tražila sma da mi daju da imam te lekove sa sobom, i rekao mi je: “Šta je to?” Znaš? I nisam priznala da imam nekog u Prištini. “Da li imaš ovde nekog?” “Ne, nikog”. Plašila sam se za brata. Nisam priznala da imam nekoga, jer bih mogla da napravim probleme porodici. Nemam ni broj telefona, niti ikoga, i toliko.
Posle ovog maltretiranja još jednom su hteli da me ubiju. Jednog dana su me odveli… ovo sam pričala i na televiziji… jednom su me uzeli i rekli su mi da izađemo napolje. I moj brat je bio u tom objektu, tu je bio objekat zelene boje… njegova se supruga porodila, imala je dvoje dece, [brat] je bio kod tasta, porodice Perteši. Jer nije imao gde da ide, sa bebom od dve nedelje, ja sam joj dala ime Jeta, nisu imali gde da idu. Čak nisu imali ni materijalna sredstva za nešto više. Ja sam mislila u sebi, kad ga sad dovedu ovde, šta ću da radim, to je za mene najveće maltretiranje, bilo mi je žao brata. Nas je šest sestara i imamo samo jednog brata, ja sam najstarija, a on najmlađi. I bio mi je kao sin, osim što mi je bio brat, takođe mi je bio i sin.
I često kad bi me odneli do te zgrade, videla sam Jetine pelene na terasi. I mislila sam: “I dalje su tu”. Jer sam mislila da je pobegao. Ona Vjosa mu je rekla da je Fljora uhapšena. I mislila sam, možda je negde pobegao. Ali oni nisu imali gde da pobegnu. I tog dana su mi rekli: “Uzmi to smeće koje se nakupilo i baci u kantu za smeće”. I bilo mi je čudno da uhapsiš čoveka i da mu kažeš: “Idi do…” Ne znam… “Do stepeništa ili gore, dalje od stepeništa…” Ti sediš i šta čekaš? Da pobegne kako bi ga ubio, a?
Aurelja Kadriu: Ili možda da bi vam neko prišao?
Fljora Brovina: Ne, ne, da bežiš, i on da kaže: “Ubio sam je, jer je htela da pobegne”. Jel tako? Imaš alibi. Ili čeka da odem do smeća da me ubije i… i rekoh sama sebi: “Kuku, ubiće me i ostaviće me u smeću…” U kanti za smeće? To su bile kante kao pre, pune smeća. I ja dok sam hodala, hodala sma polako, počela sam da se znojim, hladni znoj koji… znači, mislila sam da i smrt treba biti dostojanstvena. Znači, barem da čovek… bolje bi bilo da su me ubili prošli put, nego sad. I nisam htela da umrem, da mi ostane glava u smeću. Jer ako bi mi pucali u leđa, pala bih u smeće.
U tom momentu, kao u filmovima, izlazi jedna starica. I ja sam videla tu staricu, i znala sma ko je, bila je komšinica tu gde je živeo moj brat. Bile su dve kuće između njih. Ona je imala telefon, njeni sinovi su bili policajci. I nekad su pričale telefonom, tašta mog brata i ta starica. I ja sam je videla, ona je znala da sam ja Iljirova sestra, Artina svekrva. Rekoh: “Sad će da me prepozna”. Znaš, bilo mi je krivo što sma je videla, bilo mi je krivo. Sklonila sam pogled i… I starica se obratila policajcima: “Sine, Sine” znači sine, “Imate li jednu cigaretu?” Ne verujem da nije imala cigarete, imala je tri ili četiri sina. Ona opet, a ovi su joj rekli: “Skloni se! Beži majko!” Znaš? “Skloni se!” Ona se nije sklanjala. “Daj mi cigaretu. Da li imate cigaretu?” Ona je htela da stupi u kontakt s njima, a oni su imali nešto drugo u planu.
Kad im je prišla, nešto su pričali, pa su mi rekli: “Vrati se!” I bacila sam smeće, vratila sam se. Nisam mogla da pobegnem, da se razumemo, gde da odem? Znači, hteli su da me ubiju, nije moglo drugačije da bude. Kad sam se vratila, zaključali su vrata i ostavili me samu u toj kući, otišli su sa staricom. Kuku, tada samo što nisam poludela, govorim istinu, čekala sam da mi dovedu brata. Jer ona je mogla da im kaže da imam brata. I svaki sekund… to su bili najteži trenuci u mom životu. Brata, snajku, koga god, decu mog brata… Moj bratanac je imao tri godine, i kad su bombardovali rekla sam mu: “Da, ja sam tu”. I on je rekao: “Mene će tetka da spasi”. Znači da ga spasim od straha.
I bratu sam rekla, spremite se oboje, idemo… i on je znao gde. Kad su se vratili, vratili su se i uopšte nisu reagovali. Čudila sam se. Nakon toga, vratili su me nazad. Jednog dana, jednog dana kad… jedan je mnogo vikao, bio je vrlo strog, ponekad bi mi razbili glavu o zid {dodiruje glavu}, znači, ne znam, koliko je trpela ova moja glava. Onaj tihi je bio nasilniji, a ovaj što je vikao, ovaj je toliko vikao da se naježiš, ali nije bio nasilan, znaš, nije te fizički maltretirao.
Mislim da su oni bili Crnogorci, zbog naglaska, Srbi, Crnogorci. Jedan me pitao, rekao je: “Šta ti misliš?” Pravo da vam kažem, ja sam čovek iz naroda, ne volim da solim pamet. Ali s njima sam to radila, nisam želela da se spustim na običan nivo, bila sam intelektualac , i govorila sam samo jezikom intelektualca. I rekao mi je: “Šta ti misliš? Mi smo svi policajci, da li su tačne one šale za policajce?” Rekla sam: “Ne mislim ja ništa”. On je rekao: “Pa i mi smo završili fakultete” “Dobro”. “Ja sam završio to i to i to…” Rekoh: “Možda si ti završio, ali samo nešto da ti kažem, ti ne znaš da si jako bolestan”. “Kako?” To je moje oružje, zar ne? (smeši se) Rekoh: “Ti ne znaš da si bolestan. Jesi li ikad uradio analize?” Rekao je: “Ne. Od čega sam bolestan?” Rekoh: “Sigurno si bolestan od bubrega ili neka krvna bolest, jer si jako žut u licu. Ne verujem da si žut zbog nervoze. Ti me ispituješ svakodnevno već mesec dana… koliko? Možda trideset puta, ovu istu boju imaš. Ti si jako bolestan, idi uradi analize”. Ništa nije rekao. Sledećeg dana je uradio analize, ispale su loše (smeši se), bubrezi su mu bili loše (smeje se).
Bilo mu je krivo od ovog drugog: “Ja ću da je ispitujem”. Kad me je ispitivao: “Doktorka, stvarno…” Počeo je da me zove doktorka… Rekao je: “Stvarno su mi analize ispale loše. Da li znaš šta mogu da uradim?” (smeje se). I rekla sam mu: “Ja ne smem da ti dajem uputstva, ja sam ovde zarobljenik, držite me zaključanu. Ja sam vezana. I zašto da te ja učim? Ali ja bih ti rekla da ideš dalje.” (smeši se). Veruj mi, da oni više nisu verovali ni jedan drugom. Taj me je uvek pitao za bolesti… “Da li mogu da te pitam i za moju ženu?…” Pitao me je nešto za ženu, ne znam. Znači, malo sam ga pripitomila. A ovaj drugi je nekako… ali prošlo je mnogo, mesec dana, koliko već traje pritvor, ta faza.
2. maja sam prvi put puštena u dvorište, u dvorište zatvora, sa ostalim zatvorenicima. Šta da radim? Klali smo kokoške i čerupali ih… onako, očerupali smo im perje. Ali znaš koliko kokošaka? Stotine ili hiljade. A zarobljenika nije bilo mnogo. Samo su mene ostavili samu, nisam imala ništa… bilo je jako toplo i nisam imala ništa da obučem osim one majice… Znači u majici, i ruke su mi bile skroz crvene.
Samo jedna od zatvorenica, ova iz Glogovca, Podrimćaku, Zahrija Podrimćaku… ona je vrlo snažna žena, veoma hrabra, rekla mi je: “Doktorka, i da znam da će da me ubiju, želim da razgovaram sa tobom”. Nekoliko puta su je upozorili: “Ne razgovaraj s njom!” Ona je opet dolazila, kao da čupa perje kokoške: “Doktorka, jesi dobro? Jel te nešto boli?” Rekla mi je: “Žao mi je zbog tebe, jer ti ne bi rekla ni: ‘Uh’”. U lipjanskom zatvoru žene su bile jako maltretirane, stražarke… nije jedna, nego su tri stražarke odjednom tukle zatvorenicu, i to bez veze. Na primer… maltretiranja su toliko bila gadna, da čovek ne zna kako da ih opiše. Tukli su nas do te mere da smo gubile svest. Nisu samo gubile svest, nego je bilo slučajeva kad su gubile i kontrolu sfinktera… kontrola sfinktera, to je kad na primer ne možeš kontrolisati mokrenje ili nuždu, zbog prebijanja, možete da zamislite.
Nisam se osećala loše kad su mene maltretirali jer sam ja bila najstarija. Jednom rečju, bila sam im kao majka. Ali, kada su tukli devojke od 17 godina i mlađe, koje nikada nisu napustile svoje selo, verujte mi, i sad kad se setim, oči su mi pune suza. Bila je još jedna Zahrija, Zahrija… iz Molopolca. Na primer, sećam se kad sam rekla stražarki: “Pusti me da odem da je okupam”. Hladnom vodom! Kupala sam je sa suzama u očima, jer je fizički bila zaista mnogo jača od mene, ali vrlo mlada, vrlo mlada. Nije znala više ništa, i kad bi joj rekli: “Idi, slobodna si” ne bi znala kuda da krene.
Često sam sebe sanjala… i jednom sam rekla Zahriji: “Zahrija, zamisli da sam ja tvoja majka. Ja sam uz tebe, nemoj da se plašiš u ovoj sobi…” jer su je doveli u mojoj sobi, “Nemoj da se plašiš, ja sam tu”. Mislila sam da će da bombarduju i lipjanski zatvor. Tamo je bio protivraketni radar i ne znam zašto to niko ne spominje, bilo je rizično da se desi isto kao i u Dubravi. Znači, bacali su rakete na avione NATO-a iz zatvora, tako da zašto da nas ne bombarduju. I nas su puštali da šetamo u dvorištu baš u vreme kad su bombardovali. Zato je bilo vrlo rizično.
I mislila sam u sebi, ako padne… i ispod zatvorskog dvorišta je bio podzemni bunker. Srpski vojnici su dolazili u večernjim satima i pevali u dvorištu, kao kad dođu posle rata sa harmonikama, pevali su ruske ratne pesme. Jeli su i… ja sam ih gledala kroz prozor, evo kao kroz ovaj prozor {pokazuje prema prozoru}, videla sam šta se dešava, jer nismo smeli da gledamo kroz prozor, ali ponekad sam mogla da vidim šta se događa. I ulazili su u bunker, sakrivali su se i onda u ranim satima su kretali u rat. Vidite koliko je zatvor bio opasan sam po sebi… jer je i tu bilo dosta hrane. Sva stoka, krave, sve su sakupili na zatvorskom imanju, i tamo su žene radile. Tek su me tada pustili da radim sa kokoškama.
I mislila sam u sebi, ako zidovi padnu zbog bombardovanja, uzeću Zahriju pod ruku i znala sam put da stignem i da se pridružim OVK, jer sam znala sav teren gde je OVK. Mislila sam se, Zahrija ne bi znala da ode ni do Prištine, uhvatiće je paramilitarci, znaš? Znajući da… Znači, to su snovi zatvorenika.
Aurelja Kadriu: Da li je živa Zahrija?
Fljora Brovina: Da. Da, ima i dvoje dece. Mislim da su blizanci, sina i ćerku.
Aurelja Kadriu: Ko je ta Zahrija?
Fljora Brovina: Mujota. Zahrija Mujota. Ostavljali su nas satima, ne, danima… na primer u sobi, i smeo si da gledaš samo u jednu tačku {gleda u jednu tačku bez pomeranja očiju}, evo ovako, celog dana da gledaš samo u jednu tačku. Zvuči lako? Ne. Nema većeg maltretiranja. Zahriji su oči počele da lutaju ovako {ukršta prste}, jer nije imala u šta da gleda. Imala je ispred sebe samo zid, i ona je gledala samo zid. Ja sam imala pogled prema vratima, i gledala sam jednom kvaku, nisu mogli da mi kažu gledala si na drugo mesto… i gledala sam nekad ključaonicu. Tako sam spasila oči. Ali Zahrija, ove druge su imale pogled prema krevetima, ali Zahrija je gledala samo u zid, i postala je razroka.
Zahriju su odveli na ispitivanje, da joj urade parafinsku rukavicu, kontrolisali su nam ruke parafinom, da vide da li smo nosile puške, da li je ostao trag od baruta… Zahriji je bila i sestra u zatvoru, i otac i brat…
Aurelja Kadriu: U isto vreme?
Fljora Brovina: U isto vreme. I on kad je izlazio, kad su izlazili da šetaju, on je kašljao… neko je rekao: “On mi je…” otac joj je rekao da je to doktorka Fljora. I tako… nas su puštali da šetamo dok su tukli muškarce, prebijali ih, ne pendrekom, nego cepanim drvom. Možeš zamisliti kako je da vidiš nekoga dok ga tuku, muškarcima se čuo glas na sve strane, jer su ih cepanim drvom tukli. Isto je bilo i sa nama, i nama su oni čuli glas.
Samo ću vam ispričati kako je bilo za toalet. Nas četiri smo imale pet minuta da odemo do toaleta i da se vratimo, dakle pet minuta za četiri osobe. Ko je mogao do ode i da se vrati iz toaleta za pet minuta? Išla bi ona najdeblja i za nas druge nije ostalo vremena. Pričam vama kao žena ženi, žao mi je jer u to vreme… ja sam imala menstruaciju do 52. godine. Nažalost, čak sam i u zatvoru imala redovnu menstruaciju, u vrlo neprikladnim uslovima. I šta?
Sećam se kad se moj stric sreo sa Ademom Demaćijem, to je bilo kad mi je otac umro, i Demaći je došao da poseti mog strica da mu izjavi saučešće. I pričali smo o tome koja mu je tortura bila najteža. I Adem Demaći je rekao: “Najveća tortura je bila kad sam imao diareju, trovanje, i dali su mi samo jednu kantu, nisu mi dopustili da izađem, ni da povraćam, ni da obavim nuždu”. To možda ne zvuči dobro kao dokaz, ali setila sam se te njegove patnje. Jer ti povraćaš, obavljaš veliku nuždu, hoćeš da umreš, i treba opet da osetiš taj miris. To je isto kao da te streljaju, čak je bojle da te streljaju, zar ne?
Kažem vam da je isto bilo i za nas, isto. Onoliko žena i imale smo samo jednu kantu, bez poklopca. Zamisli sad koliko je teško živeti tako… zabravi da si intelektualac, zaboravi da imaš… tada sam imala 49 godina. Ali kako da živiš u toj maloj sobi sa takvim mirisima. Plus sa ženama koje imaju menstruaciju. Nema ni vode, ni higijenskih sredstava. Grozno, neobjašnjivo. Ne mislimo na to kad pričamo o ženama u zatvoru. Ne mislimo da one imaju taj problem, zar ne? Pored ostalih problema.
Ali htela sam da izgledam dobro, htela sam da izgleda kao da nisam odustala, iako mi je došlo do tu {dodiruje vrat}. Pošto nisam uzela terapiju, i bila sma bolesna, u zatvoru sam bila bolesna i još od maltretiranja otekle su mi noge ovoliko {pokazuje rukama veličinu}. Znači, jedna noga mi je bila ovolika {pokazuje rukama veličinu}, druga ovolika {pokazuje rukama veličinu}. U telu nisam bila debela, samo su mi otekle ruke i noge. I jedna stražarka, koja je bila malo bolja, rekla mi je: “Odvešću te kod lekara”. Kad sma otišla, ona mi je rekla: “Ugojila si se”. I toliko. Znači, ja nisam mogla da spustim nogu na zemlju od bolova zbog maltretiranja, a ona mi kaže: “Ne, ti si se ugojila”.
Jedan od stražara, koji je bio Turčin po nacionalnosti, izgleda da je on proširio informaciju da sam ja u bolnici, u stvari nisam bila u bolnici, nisu nam dali ni lekove protiv bolova, nisam mogla nogu da spustim, a da ne pričam za nešto drugo. Noću 10. ili ujutro 11. juna ‘99. godine… Pomenuću još nešto.
Jednog dana sam videla da u zatvor dolaze autobusi sa ranjenima. Rane su im bile loše zavijene, zavijene nekim gazama… neko ih je nosio, neko je vrisnuo: “Uh” [onomatopeja]. Stražari su formirali red i mi smo ih posmatrali, to jest, ja sam ih posmatrala kroz prozor, u sobi sam imala Srpkinje tako da nisam smela ni da kažem… osim Zahrije, imala sam još dve, još tri Srpkinje. Videla sam da su neki od ranjenih nosili uniforme OVK, uopšte nismo znali šta se dešava. To su bili zarobljenici iz Dubrave koje su doveli u zatvor u Lipljanu.
Jednog dana, znači jedne noći, 10. juna, svu noć su puštali muziku, neka muzika… neka buka u okolnim selima, ponekad su se čula i deca…. Šta se dešava? Nisam imala pojma šta se dešava. Htela sam da saznam šta se dešava. U 4 ujutro, stražari su ušli, izgledali su zabrinuti, počeli su da nas vezaju, pitali smo ih: “Šta se dešava?” Mislila sam da nas sigurno vode na streljanje, šta bi drugo moglo biti? Oni su došli ranjeni, vodili su nas negde, i rekli su nam: “Nije potrebno da uzimate odeću, samo ono najosnovnije. Donje rublje, i još nešto”. Te večeri nam nisu dali hranu i to je bilo kao neko predskazanje, i još su nas negde vodili, taman sam mislila da idemo na streljanje. Onda su nas smestili po autobusima. Bilo je stotinu autobusa, tako sam čula, inače nisam ih sama izbrojala, nisam ni imala kako da ih izbrojim.