Aktivizam
[Isečeno iz videa: osoba koja vodi intervju pita sagovprnicu da govori o bavljenju aktivizmom]
Zahrije Podrimćaku: Kada sam išla u srednju školu, znate, bili smo bliski sa prijateljima, prijateljima i prijateljicama, poštovali smo jedni druge. Mislim, slušali smo jedni druge, podržavali smo jedni druge i bili smo bliži nego što su đaci danas.
Kaltrina Krasnići: Gde ste išli u srednju školu?
Zahrije Podrimćaku: U gimnaziju.
Kaltrina Krasnići: U kojem gradu? U kom mestu?
Zahrije Podrimćaku: U Glogovcu, završila sam srednju školu ovde u Glogovcu, ali pored škole imala sam i porodične dužnosti jer sam bila najstarije dete, moj otac je radio za to preduzeće, zvalo se Zagreb… u to vreme, u Zagrebu. Tako da, bilo je radova na njivi, u raznim gradovima, on je uglavnom bio van kuće, onda je na kraju došao u Obilić. Ipak, ja sam se brinula o kućnim dužnostima i kućnom budžetu, vodila sam kućnu ekonomiju od šestog razreda.
Dakle, tokom srednje škole sam učestvovala na protestima, u to vreme smo izražavali našu solidarnost sa rudarima iz Trepče. 20. februara 1989, ja sam bila učenik treće ili četvrte godine, sećam se da sam učestvovala na tim protestima. ‘89, 20. februara, ‘89, bili su protesti rudara. Takođe, učestvovala sam i u protestima koji su se desili 31. januara 1990. u Glogovcu, ovde na šinama, gde su ljudi bili ubijeni i oko 26 ljudi, koliko se ja sećam, je bilo povređeno u to vreme. Moje aktivnosti, na primer, i moje angažovanje tad, tokom ‘90-ih sam bila uključena i u Ženski forum Demokratske partije po prvi put. Mene su izabrali za predstavnicu žena, u to vreme su sastanci održavani kod porodice Hisen Elšani, što nam je bilo blizu, jer smo u to vreme imali samo sastanke među porodicama ili sastanke u školama koje su bile slobodne, koje smo imali prilike da koristimo.
U mojim političkim aktivnostima, pored protesta, učestvovala sam u protestima kao student, počela sam ‘90-ih, to sam već rekla. Već sam ranije spomenula da kada je ona bila predstavnica Ženskog Foruma, Vahide Ibridži, profesorka albanskog jezika… ona je došla i pitala, jer u svakom selu je htela da kreira vođstvo, ili na primer, u svakom ogranku se podrobno rapitivala o porodicama, kako bi uključila devojke koje odlaze iz velikih porodica, deovjke koje su bile vaspitane i vredne. I kada je pitala u mom komšiliku, komšije su je uputile ka meni i rekle, “Ako želite vrednu radnicu, nekoga ko radi i vaspitanu devojku,” rekli su, “Zahrije vam je ovde.” Rekli su joj moje ime i profesorka Vahide je došla direktno kod moje porodice, do mog oca. Došla je do mene i ja sam rekla, “Dok ne pitam oca, ne mogu.” Onda je došla uveče i pitala oca, rekla mu je, “Morate da mi date vašu ćerku jer su mi o njoj rekli lepe stvari. A pitala sam sve ljude u zajednici, znate, hoću da je uključim u političke aktivnosti.” Od tada, zvalo se Demokratski Pokret (DLK), mislim, cela nacija je bila tamo, podržavali su ovaj pokret. I moj otac je rekao, “Ja,” rekao je, “zahrije, ona je sad završila srednju školu i upisala se na Univerzitet u Peći. Ali ja nemam sredstva da je pošaljem u školu zbog trenutne situacije, zbog studneata…” U to vreme su bili u podrumima, gde su se [časovi] održavali u kućama. “Takva je situacija i ja putujem daleko, velika porodica, imam dužnost prema mojoj braći, da im izgradim kuće.”
Moj otac je bio najstariji u svojoj porodici i morao je da izdržava svoju porodicu, da gradi kuće za svu svoju braću kao i što bi i za sebe. I zato smo se preselili u Glogovac u to vreme i on je finansirao i investirao dok nije izgradio kuće za svu svoju braću, sve njih. I rekao je, “Neću da joj branim, brine me srednja škola, ali što se tiče aktivnosti, neću da joj branim, nek prosudi sama. Prvo, treba da zna da je dobro doprinositi naciji, ali je isto i opasno. Pustite je da sama odluči ako može da se izbori sa tim, ova mlada devojka, može da završi u zatvoru, ako može da podnese nasilje.” Onda je moj otac rekao, “Hej, policija, zatvor, može da umre, ona čak, može čak i da ostane kućan pomoćnica zbog aktivnosti kojima doprinosi, moraće da ide u domove drugih porodica po selima.” On je rekao, “Može da završi i kao usedelica jer je mentalitet ljudi zaostao, zbog njene veridbe, jer je jako vredna i njena uključenost je čini… pustimo je da sama proceni. Hoću da joj dam rok.” Rekao je, “Ako može ovo da izdrži, onda će vam dati odgovor.” I sledećeg dana sam otišla u kancelariju, do profesorke, i rekla sam da sam spremna da me uključe u političke aktivnosti kako bih služila svom narodu, pošto mi je i otac dao dozvolu.
Kaltrina Krasnići: Kakva je to bila aktivnost?
Zahrije Podrimćaku: Ta aktivnost je u to vreme bila sveobuhvatna, od velikog značaja za državu. Nakon što je sastanak bio održan, znate, okupila sam devojke koje su bile obrazovane i bile moje godište ili starije, sve njih. I od tamo, ja sam, znate, narod me je podržavao, izabrali su me za predstavnicu žena Demokratskog pokreta u to vreme. Takođe, imali smo redovne sastanke sa ženama u komšiluku, u odi, koristili smo venčanaj za te prilike. I ono što je od najvećeg značaja za to vreme, registrovali smo broj stanovnika u selu, Novom Čikatovu, gde sam bila predstavnica Ženskog Foruma za žene u to vreme, tokom ‘90-ih. Znali smo tačnu situaciju u to vreme, koliko je to selo imalo stanovnika, koliko je bilo žena, koliko je bilo muškaraca, koliko je bilo dece. Mislim, registrovali smo sve dečake u to vreme, koliko je bilo muških vojnika, jer se znalo u to vreme da je Srbija ubijala mlade vojnike na različite načine. I oni su ih krivili tako što su govorili, “Ne, on je počinio samoubistvo,” “Ne ovo, ne to,” i sva omladina se vraćala u mrtvačkim sanducima.
Bilo je puno slučajeva, posebno u Drenici, onda smo imali sastanke sa ljudima, širili smo propagandu da nijedna porodica više ne šalje svoje sinove u vojsku. Imali smo sastanke i sa ženama, i savetovale smo žene i devojke da ne stupaju rano u brak, da ne udaju devojke bez njihovog pristanka, i da prekinu sa nazadnim običajima u to vreme za devojke, žene. Kada bi se jedan par venčao, na primer, da nemaju zahteve koji bi ekonomski štetili porodici, da ne kupuju zlato, kao što su to činili u prošlosti, ili da ne spremaju miraz, miraz na kojem su radile devojke. Znate, kad je mladu uzimao [mladoženja], skoro cela njena porodica bi finansijski oslabila, oslabila bi kad bi odveli mlad. I u to vreme, na svakom sastanku koji smo imali sa devojakama i ženama, savetovale smo ih da ne traže da se kupuje zlato. Prsten je dovoljan, ogrlica, par minđuša, ali da ne kupuju zlato kao što se nekad radilo. Odricanje starih običaja i što se tiče oblačenja mlade, na primer, da mlada ne [ljubi] ruke jer to nisu naši običaji, to su običaji iz vremena Osmanlija koji su vladali Kosovom. Da ne kupuju dvanaest metara dimije kao što se nekad radilo, kupovalo se dvanaest metara dimije, zlatni prsluk, lanci, i qystek dug dva metara, kako su ih zvali u to vreme. Mislim, i ja sam ih sama zaboravila, neprastano smo radili na svim tim stvarima sa ljudima da to poboljšamo i da ih pustimo da žive naprednijim životom.
Kaltrina Krasnići: Da li su ljudi prihvatili te [promene]?
Zahrije Podrimćaku: Da, prihvatili su ih. Tokom perioda kad sam bila predstavnica Ženskog Foruma u mom selu, profesorka Vahide je bila u jednom od ogranaka i Flora Brovina je bila u glavnom delu, predstavnica Demokratskog pokreta žena u to vreme. Jednog dana, zato što je neka moja dokumentacija preživela rat i ja sam imala beleške sa sastanaka, ‘91 sam čak organizovala sastanak za doktorku Floru Brovinu… Koristili smo te ženske dane takođe u to vreme, mislim, ženske dane kao što su ponedeljak kad su se venčavali, koristili smo ženske dane. Onda smo našli žene, našli smo devojke kojima smo pričali o svemu, o obrazovanju deovojčica.
Pomogla sam puno devojčica sa njihovim obrazovanjem u to vreme kada su ih njihovi roditelji zaustavljali. Mirili smo porodice, svađe, savetovali smo žene da ih ne uzrokuju, jer žena ima veću ulogu u porodici, ona je stub porodice. I može da ima važnu ulogu u [održavanju] mira u kući, u to vreme, da se izbegnu nesporazumi, da se eliminišu nesporazumi, da ne dođe do ubistva brata, bilo je puno fratricida u to vreme. Onda, tu su bile i osvete među porodicama, ako bi nastala takva situacija onda bi se jedna porodica svetila drugoj zbog toga. Jako naporno smo radili u tom smeru. Imala sam priliku da pomirim mnoge porodice u odi, u selu, i muškarci i žene su me podržavali, puno su me podržavali.
Kaltrina Krasinići: Šta su uglavnom bili problemi?
Zahrije Podrimćaku: Pa, problemi, ili oko zemljišta, ili neke druge stvari, obično oko posedstva. Većina ih je bila oko posedstva, ili oko devojaka, ili ako su devojek imale problem sa porodicom svog muža, a to je sve u kontekstu porodičnih problema, među prijateljima. I zato je bilo veoma važno za žene da igraju svoju ulogu stuba porodice, mislim, kao organizatori porodice, da dobar život za sovju porodicu onoliko koliko je to moguće i da vaspitavaju i ćerke i sinove uz bolje obrazovanje, i da eliminišu stare običaje koji su ranije bili prisutni u albanskim porodicama.
Kaltrina Krasnići: Da li ste imali problema prilikom razvoja te političke aktivnosti? DLK je u to vreme bila nelegalna organizacija?
Zahrije Podrimćaku: Da, to je bio problem, jer policija, ako bi se susreo sa policijom, uhapsili bi te i odveli na informativni razgovor. Besa, besa, bilo je i fizičkog nasilja, svega. Onda, pored mojih aktivnosti u ovom pokretu izabrana sam za predstavnicu ogranka u Glogovcu kasnije, zbog mojih aktivnosti. ‘92, imam i priznanje tamo da vam pokažem. U to vreme su me nagradili tim priznanjem, bila sam najposvećenija aktivistkinja. Mislim, bila sam vredna i bavila se dugotrajnim aktivnostima, uvek bih stala i u selu u kojem sam živela, ovde u Novom Čikovu koje se sad zove Drenasi Tre [Glogovac].
Pored ovoga, Veće za zaštitu prava je čulo moj glas i da sam aktivna, i da kada radim, radim odgovorno. Šaban Šala je došao kod moje porodice, on je sada pokojni, žalim što nas je napustio tako rano. U to vreme smo zajedno radili i on me je uključio u Veće za odbranu prava. I u Veću za odbranu prava sam prvobitno bila pomoćnik. Onda, uz svoj rad sam se brzo pridružila vođstvu Veća u Glogovcu, gde je bio Agim Vralaku, u to vreme predsedavajući Veća. Dakle, Šaban Šala je bio zamenik predsedavajućeg, bilo je drugih aktivnosti, Gezim Šešani, bio je Ibrahim Hajdari, bio je…
Veće je imalo svoje aktivnosti u svim selima, i u selima je imalo svoje aktivnosti. Ako ne dve, ako ne tri, zavisi od toga kakvo je bilo selo, više. Jer je tada postojala velika opresija albanske populacije, uglavnom u Glogovcu, gde su maltretirali porodice, pretresali su ih. Morali smo da idemo u svaki porodični dom i uzmemo izjavu, slikamo slučaj ako su se loše ponašali prema njima i odmah damo… mislim, da odmah damo intervju u Prištini, da obavestimo unutrašnje organe Veća, kao i Komitet za informacije demokratskog pokreta u to vreme.
Kaltrina Krasnići: Da li je za vas bilo, u tom periodu ste bili veoma mladi, da li vam je predstavljalo problem da se bavite ovom aktivnošću?
Zahrije Podrimćaku: Da, bilo je problematično jer sam bila mlada devojka i u to vreme je bilo nekoliko mladih devojaka iako je kad se Vođstvo osnovalo, na primer, puno devojaka bilo uključeno u to Vođstvo. A ja sam bila glavna u tom Vođstvu, ipak, polako jedna po jedna su napuštale svoj posao i žene su bile sklanjanje, ili su se udavale ili su mislile da je posao težak, ili… ipak, nisam znala kako da odustanem jer sam to odgovorno preuzela i želela sam, jednostavno, posao, da budem aktivna. Stvarno sam želela da doprinesem svom narodu, i svi izazovi koje sam imala i brige i probleme kao mlada devojka u to vreme, mislim, nisu mogli da me zaustave ili obeshrabre da se bavim mojim aktivnostima.
Život u Drenici, za celu populaciju, ekonomska situacija je bila jako slaba. Generalno mogu da kažem da je bila siromašna jer je nezaposlenost bila velika. Znate, sve ljude su otpustili sa poslova, Fabrika Feronikel, Fabrika živine, tekstilna fabrika, mislim Kluzi, u to vreme je bila, radnici iz OP Drenica, kako su se zvali u to vreme, i svi su u to vreme bili podržavani od strane… imali su pomoć društva Nena Tereze, u to vreme su im pomagali. Bilo je solidarne pomoži od emigranata iz inostranstva koji su slali novac ali i dobra, jer je u to vreme, sada na primer, mogu da spomenem, mi i Ginekološka bolnica, iako su u većini slučajeva bili Albanci , nasilne mere su kasnije stigle u bolnicu. Ali sećam se kada u to vreme, kroz… ljudi koji su imali poslove, kompanije, puno su pomagali, privatni biznis, gd esmo skupljali, gde smo skupljali deterdžent za bolnice, papuče, ogrtače za žene koje su se porađale u bolnici. Tamo smo dobijali sredstva da kupujemo lekove i u to vreme smo direktno pomagali bolnicama kao Ženski Forum. [Pomogli smo] čak i ženi doktora Ibrahima Rugove da rodi ovu mladu devojku koja je sad član Parlamenta, ona je rođena u to vreme u Glogovcu.
A ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom jer su svi bili otpušteni sa svojih poslova. Zabeležili smo i broj ljudi koji su bili sklonjeni sa svojih poslova u to vreme. Obrazovanje su samofinansirali jer sam ja bila deo, mislim, bila sam uključena u Opštinsko veće za finansije gde sam takođe skupljala plate prosvetnih radnika u to vreme.
Ali zloupotreba je ovde bila velika jer je postojao veći pritisak od strane srpske policije u Drenici. Jer je Drenica čak i u ranijim ratovima poznata kao region koji nije trpeo, znate, predaju. To nije… narod koji se nikad niej predao neprijatelju, i zbog toga je Srbija uvek držala Drenicu na oku. I postojao je strah, u suštini, mogu da kažem u većini Drenice u to vreme. Mi u Veću smo radili puno posla u to vreme. Bio je jedan slučaj gde je jedna od gerila grupa, mislim, vojske [Oslobodilačka Vojska Kosova], koja je izvela napad, ovde na šinama, gde je i policija ubijena, sećam se bilo je oko 10:30 noću.
Kaltrina Krasnići: Datum?
Zahrije Podrimćaku: Datum, vreme, i sada ću vam reći datum jer sam počela, jer prošlo je vreme i… Prvi slučaj, na primer, kada je napad izveden, je bio 27. septembra ‘92, na autobuskoj stanici, tamo su bili ubijeni, bili su ubijeni ili su bili ranjeni. Jedan policajac je bio ubijen, ne sećam se dobro slučaja, i sa tim slučajem je policija odmah sprovela svoju akciju u kojoj je pretresla porodice u Novom Čikatovu, u Krajkovi, i tako dalje, i maltretirala puno ljudi u to vreme. A uključenost je sigurno bila velika jer morao si da odeš i uzmeš, pored informacija, da slikaš osobu, razviješ slike i sve to predaš Veću za odbranu prava, u to vreme je predsdavnik Veća bio Adem Demači. A drugi članovi vođstva su bili Šaban Šala, koji je bio vođa Centralnog komiteta u to vreme. Tu je bio Sami Kurteši, tu je bila Šukrije Gaši, od žena smo imali Šukrije, jako, jako dobra saradnja.
I tako, onda smo napravili dosije. Svaka delegacija koja je dolazila i posećivala Veće, imali smo materijal i imali smo fotografije slučajeva koji su se desili, batina i čestih fizičkih napada članova porodice u to vreme čije su kuće pretresali kako bi pokupili oružje. Porodice, čak i da su oni [srpske vlasti] čule da je neko iz njihovih porodica bio uključen prikriveno, mislim, da je bio aktivan u pomaganju svom narodu, pronašli bi ga. Imali su i svoje ljude, to se zna, jer čak i sa nama, naša aktivnost je bila teška jer je nisu sve porodice prihvatale. Ni nas nisu sve porodice prihvatale, bilo da čuvaju materijal, ili… ja lično, kao aktivistkinja, sam morala da držim kod sebe materijal sa Veća i onaj sa Finansijskog odbora i Veća za odrbanu prava, morala sam da ih držim u porodičnom domu i držim ih na sigurnom.
Slučaj drugog napada u Drenasu, nakon napada ‘92, se desio 23. maja 1993, na šinama. U ovom slučaju koji se desio oko 22:30 noću, odmah sam čula pucnjavu i policijske snage su došle iz… iz Mitrovice i iz Prištine. I policijske snage su ispunile [prostor], bilo je oko 1500 policajaca u to vreme. Svaka osoba koja bi ih srela, koja nije znala da se tad desio taj incident, je odmah bila maltretirana, naterana da legne na zemlju, šutirali su ljude, jer si morao da… ja sam odmah ispratila slučaj, odmah kad se desio, taj slučaj je bio jako ozbiljan i obavestila sam bac Adema. Obavestila sam Fehmi Aganija, koji je bio član vođstva, Džemail Mustafa koji je bio član Veća. Kada se slučaj desio, samo da se pročuje i postane, znate, da bi se vesti proširile što pre, morao si da obavestiš ljude, koji su znali gde su bila ključna mesta. Imali smo brojeve telefona, ja nisam imala telefon kod kuće, ali sam koristila ili onaj kod komšije ili od bilo koga ko je imao telefon, otišla bih do te osobe i zatražila telefon i dala informaciju.
Kaltrina Krasnići: Ko je izveo te napade?
Zahrije Podrimćaku: Srpska policija, ah, u to vreme ljudi nisu znali da je postojala, znate, mi aktivisti smo malo više znali, znali smo za aktivnosti Oslobodilačke vojske Kosova tada.
Kaltrina Krasnići: Dakle, ti napadi ‘92 i ‘93, da li su oni…?
Zahrije Podrimćaku: Sad se jasno zna, na primer, da je napad na autobusku stanicu u to vreme izveo Adem Jašari, Hašim Tači, Ramiz Ljadrovci koji je danas… i ostali učesnici. I policija je, rano ujutru, pored toga što su cele noći… ljudi sa svih strana su bili maltretirani, oni koje su sretali, znate, gde je danas kružni tok u Glogovcu, ryqi kako se zvao u to vreme. Srpska policijska stanica je bila postavljena u centru Glogovca, tada. Nije bilo drugog puta da je zaobiđe, putevi su bili povezani i svaka osoba koja bi bila maltretirana rano ujutru, jer te noći, cele noći sam obaveštavala, mislim, razgovarala direktno sa Prištinom jer su telefoni u Glogovcu… pokušala sam da tamo obavestim moju predstavnicu Ženskog Foruma, Vahide Ibridži, koja je bila žena i nikad nije mogla da nabavi telefon ovde. Ali u Prištini si mogao lakše da ga nabaviš, a ovde su isekli telefonske linije u Glogovcu, ali je informacija stigla do Prištine.
I te noći, pratila sam slučaj cele noći, mislim, bila sam budna u svojoj kući i spremala materijal. Čuvala sam materijal Veća za zaštitu prava, materijal iz Opštinskog saveta za finansije jer su kancelarije u to vreme pripadale Opštinskom veću za finansije i Veću za zaštitu prava i Veću za obrazovanje – znate, sve paralelene institucije u to vreme koje su funkcionisale pod upravom Srbije, u kojima smo radili za naš narod, a oni su radili za svoju državu – sve kancelarije su bile, bile su u kući mog strica, gde sada živi Šakir Podrimćaku. To je bilo nakon što su nam uzeli kancelarije koje smo imali u Veću BVI [Samoupravno interesno udruženje] za obrazovanje je bilo tamo, koje se u to vreme zvalo BVI obrazovanja, pošto su nam je oduzeli. I pošto sam i sama bila aktivistkinja, predložila sam kuću mog strica. I moja kuća je bila blizu i od straha da će je pretresti, otvorili su kancelariju tamo, uzela sam sav materijal i skarila ga. Sad, rano ujutru u 7, Glogovac je bio pun policajcima.
Kaltrina Krasnići: To je bilo ‘93?
Zahrije Podrimćaku: ‘93, kada se desio taj slučaj, bili su tako spremni, oko 1500 policajaca je bilo u pancirima, bili su naoružani do zuba, Srbi. Imali su puno snaga u to vreme i došli su na iznenadnu raciju. U to vreme sam imala dvojicu mlađe braće, Martir i Rilind. I ceo kauč sam napunila dokumentima, u krevetu, i stavila sam braću na krevet, i rekla sam, pričala sam sa majkom, rekla sam, “Majko, molim te nemoj da im dozvoliš, zbog dece, pusti ih, pusti decu da budu prepreka, da ih spreče u pronalaženju materijala. Mogli bi da me uhapse i da pretuku oca.”
Sistematično su išli su kroz Novo Čikatovo, a tog dana su pretresli 114 porodica. I nakon što su ušli u moju porodičnu kuću, probali su da razvale vrata ode, gde sam imala sve slike. To se zvalo muška oda u to vreme, sve fotografije svih junaka, od Ise Boletinija, redom, Ismail Ćemali, Skenderbeg, sve sam ih stavila na zid, svi su bili uramljeni. Porbao je da udari vrata i majka se razdrala na policajca, “Sad ću doneti ključ pa otvorite vrata,” rekla je, “ali molim vas, preklinjem vas, ne lomite vrata!” Baš je vikala na policajca i on je udario vrata i slomio ih. I uzeo je sve ramove, slomio ih je tako što ih je bacio na pod, rekao je, “Ovde imate teroriste.”
Nakon pretresa kuće, sve je bilo gotovo, kada su otišli u sobu, do moje majke, probali su da se približe deci i moja majka im je rekla, “Da li imate decu?” Kad je spomenula, “Da li imate decu?” rekla je, “ako je moguće,” rekla je, “zar ne vidite da dečaci ovde spavaju?” Pitala je,” Tamo proveravajte šta hoćete, ali nemojte da mi budite sinove!” I oni su se uplašili, deca. I sačuvali su [dokumenta], i niej bilo važno to što nisu spavali. Ali ostali su na mestu, i majka im je prišla, ali policija nije takla kauč, tako su dokumenta iz Veća bila spašena. U trenutku kad su zavšili pretragu, šta je u odeći, sudovi u kuhinji, sve su proverili, sve su stavili na zemlju, odeću, sve što su našli u kući. I kada su završili sa mojom porodicom, onda su otišli do mojih komšija. Moj otac nije bio tamo. Desilo se da su on i njegov brat bili kod ujaka.
I u komšiluku su bili muškarci, jer gde su našli muškarce, odveli bi ih, pretresali bi ih. Nakon pretresa bi ih stavili u auto, u male vojne tenkove, da ih vode u policijsku stanicu gde su sve vodili. I trenutak kad su komšije u blizini, kada su poređali muškarce iz komšiluka, tamo je bila porodica Elšani, uzela sam kameru i u to vreme sam ih slikala sa glavama uz zid. U ovom slučaju i sada nakon rata, njihov sin, Afrim, me spominje, kaže, “Zahrije, bravo. I ti si takođe,” rekao je, “bila đavo.” Rekao je, “Kakvu si hrabrost imala. Kada sam te video,” rekao je, “bili smo saterani uz zid,” rekao je, “kada sam te video sa fotoaparatom u ruci, skoro sam poludeo. Sad,” rekao je, “će videti njen fotoaparat i pobiće nas ili ko zna šta će da nam urade.” Bila sam hrabra, jednostavno rečeno.
Ali čim su završili sa njihovom porodicom, misleći da su završili sa drugim porodicama, porodica ispred nas, porodica Muharema Elšanija je imala telefon. I sam [morala sam] da obavestim Šukrije [Gaši] u Veću tamo, u Veću zaštite za prava o onome što je radila policija, kako su pretresali i šta su radili tako što su odvodili muškarce, jer su odvodili muškarce, sada sam videla da odvode muškarce iz svake porodice i otišla sam da informišem [Veće] preko telefona. Komšija sa svojom ženom nije bio tamo, samo su dve devojčice bile kod kuće, a oni su još uvek pretraživali tavan. I kada sam ušla u kuću, podigla sam slušalicu, sećam se da mi je njegova ćerka rekla, “Dada Zahrije, sedi, sedi, sedi, policija je na tavanu. Nemoj, nemoj da si se usudila da pričaš preko telefona, čuće te.” I spustila sam slušalicu dok nisu otišli. Na ovaj način se desio ceo pretres, završili su pretres, ubrzo nakon toga sam posetila porodice.
Sećam se kad sam otišla do porodice Ejupa Hasija, imao je puno sinova, ne sećam se da li je imao sedam ili osam, ali znam da ih je imao puno, bili su velika porodica. A žena čika Ejupa se onesvešćivala, “Uzeli su mi sinove i ubiće ih.” Jer kad su došli, pitali su ko je ubio policiju. “Da li znate ko je ubio policiju?” Jer je minivan bio pun policajaca, bio je potpuno uništen od metaka. Ljudi su čak govorili u to vreme, govorili su da su ih doveli iz Bosne samo da isceniraju incident. Ipak, incident je bio (smeje se) istinit, znate, to je bio direktan napad Oslobodilačke Vojske Kosova, gerila grupe u to vreme, koje su bile tajne i to vreme bile gerila. I kao što sam rekla ženi axhi Ejupa, “Ej dada Leme,” rekla sam, “ne brini se i smiri se.” Rekla sam joj i pomogla da dođe k sebi jer se bila onesvestila. I kad sam joj rekla, rekla sam, “Jer nisu odveli samo tvoje sinove, odveli su i [muškarce] iz svake kuće u koju su ušli, odveli su sve muškarce.” Odveli su dečake, čak i dvanaestogodišnjaka Burima Deliu, za kojeg se sećam da su ga odveli u policijsku stanicu.
Uveče su pustili sve muškarce, oko pet, nisu ih pustili dok ih nisu pretukli. Rekli su u da se tad prolila krv, zidovi policijske stanice su bili krvavi, neverovatno koliko su ih maltretirali u Glogovcu, kada su ih pustili iz stanice, imali su polomljena rebra ili povrede na telu, bili su teško pretučeni. I tako sam [išla] od kuće do kuće gde su imali pretrese, išla sam i dobila informacije od svih muškaraca sa njihovim imanima, onih koje su bili uhapsili, koji su bili opljačkani, neko [je imao] 500 eura [koje su mu uzeli] jer su mu pronašli novac. Kunem se da su uzeli i ogrlice koje su žene imale sa lirom, u stara vremena, zlato, uzeli su sve što su našli u tim domovima. Sve sam to zabeležila tog jutra, u trenutku kad su aktivisti na terenu, Šaban Šala, Agim Ljaku, Jakup Krasnići, došli direktno do ljudi, nakon što smo išli redom, imala sam sve spremno.
Bio je jedan novinar u to vreme, Hamide Latifi i Zećir Bekolji. Sećam se svih podataka jer nismo imali kancelariju i svi aktivisti su bili kod moje porodice, i… po godini rođenja, koliko njih je odvedno, koliko porodica su pretresli, sve informacije… Ja sam bila prva koja je proširila vesti o incidentu. Ali moja porodica je bila moja podrška (smeje se sa suzama u očima), podržavali su me. Moja majka i otac i sestre su me puno podržavali. Puno dugujem svojoj porodici jer sam im često stvarala probleme i tamo slala prijatelje, moja majka nikad nije oklevala da spremi hranu, moja sestra nikad nije oklevala, dobro su se brinuli o meni (plače), izvinite.
Posle nekog vremena sam morala, nakon što su ljudi pušteni iz policijske stanice, morali su da pošalju jednog doktora u sve njihove kuće i među njima je bio jedan doktor, Hafir Šala, koji nas je napustio (briše suze i guta knedlu)… koji je pomagao ljudima (priča kroz duboke uzdahe) lekovima i sa svim ukupno. Sa Šabanom Šalom su doveli Doktore bez granica iz Prištine i otišli smo do svih porodica, podelili smo lekove svim ljudima koji su bili maltretirani u stanici tada.
Kaltrina Krasnići: Da li hoćete malo da odmorite?
Zahrije Podrimćaku: Ne, nastavljamo!
Kaltrina Krasnići: Kakve su bile ‘90-e, posle ‘93? Bili ste aktivni većinu vremena u Drenici, zar ne?
Zahrije Podrimćaku: Da! Većinu vremena i sve vreme sam bila aktivna, znate, u Opštini Drenas i u svim selima Opštine Drenas.
Kaltrina Krasnići: Kako su se ‘90-e godine nastavile, od ‘93 nadalje?
Zahrije Podrimćaku: Pa, bile su teške, zato što su počeli da otpuštaju radnike sa poslova, mislim, bilo je prepreka i u obrazovanju studenata. Onda zbog ozbiljne situacije u kojoj su roditelji bili, imali su prepreke i prilikom slanja ćerki u školu. Ipak, uvek smo bili jedni uz druge i blizu ljudi, bilo sa… i u to vreme smo dali stipendiije iz Opštinskog veća za finansije. Dali smo deset stipendija za studente. Mislim, sredstvima koje smo skupili od Opštinskog veća za finansije, pored plata za prosvetne radnike koje su morale da se osiguraju na vreme, davali smo i stipendije. Dali smo deset stipendija. U to vreme smo pomagale devojkama zahvaljujući biznisu, prikupljali smo stipendije iz privatnih biznisa za njihovo obrazovanje tako da nisu morale da napuštaju njihovo školovanje na polovini, da ne ostanu neobrazovane.
Kaltrina Krasnići: Da li su ovde zatvorili sve škole?
Zahrije Podrimćaku: Sa školama… bile su otvorene. Bilo je pritisaka da se zatvore, na primer, za srednje škole nekoliko puta, ipak, još uvek nije postojao niko ko bi mogao da zaustavi studente. Znate, upornost je u to vreme značila da Albanci ne prate naređenja Srba, mislim, okupatora, iako je puno žrtava bilo potrebno da ih zaštitimo [studente].
Posle incidenta ‘93, što je bio ozbiljan slučaj, Veće za zaštitu prava u to vreme, od 1993. godine, sa svim amterijalom koji je imalo, mislim, maltretiranja u Drenasu, mi smo napravili haški dosije na suđenju Slobodana Miloševića. Znate, mi smo bili prva opština u to vreme koja je napravila dosije. ‘93. godine smo Agim Reljaku, Šaban Šala, ja, Šćipe Ahmeti, završavali dosije. I predali smo originalni dosije Odboru u Prištini, kopiju smo imali ovde u Odboru u Glogovcu. Mislim, od ‘93. smo podigli optužnicu kao Veće za zaštitu prava iz Glogovca protiv Slobodana Miloševića za zlostavljanje u našoj opštini.
Povezano sa ovim incidentom, bilo je puno zlostavljanja aktivista takođe. Na primer, 28. maja, odmaj nakon slučaja koji se desio 23, 28. maja su uhapsili Šabana Šalu sa njegovim bratom Emrijem Šalom, i tom prilikom su ih maltretirali na najokrutniji mogući način u policijskoj stanici, tako da kad su oni to opisali, vezali su ih sa nogama gore {pokazuje rukom} i maltretirali ih dok su im visile glave {pokazuje rukama ka podu}, fizički ih mučili.
Kaltrina Krasnići: Da li je stanovništvo Drenice bilo konstantno izloženo nasilju?
Zahrije Podrimćaku: Stanovništvo Drenice je bilo konstantno [izloženo] nasilju od strane srpske države u to vreme, ipak, uprkos stalnim zlostavljanjima, niko nije mogao da zaustavi aktiviste. Puno ljudi je radilo. U to vreme je bilo puno ljudi koji su bili uključeni, mislim, bilo je puno žrtava.
Pored Veća za zaštitu prava, bila sam uključena i u Opštinsko veće za finansije u to vreme. To je bila institucija koja je stvorena da direktno finansira Albanska sredstva. Ovde hoću da spomenem da sam počela da se bavim aktivnostima u Opštinskom Veću za finansije i istovremeno sam bila i kordinatorka Odbora u Glogovcu za prikupljanje plata prosvetnih radnika. Sa Odborom, skupljanje plata samo za oblast oko Glogovca jer je Odbor bio organizovan u sedam manjih odbora. Mislim, na primer, Odbor u Glogovcu je uključivao Novo Čikatovo, Glogovac Njishhi je bio uključen, Dyshi je bio uključen, Poklek je bio uključen, Vaseleva i Pokleku i Vjeter.
Sva ova sela uključivala su i školu u Pokleku, školu gde je Rasim Kičina danas i zova se Pokleška škola, mislim, Fazli Graičevci, škola u Bletaru, jer je i Bletar tu spadao. A ja sam imala dužnost i odgvornost prema tim školama, znate, da prihupljam njihove plate kao kordinatorka, kao direktorka tog ogranka za prikupljanje plata. Ovde smo morali da se organizujemo sa aktivistima koje smo imali na terenu, na primer, u selu Novo Čikatovo, puno aktivista mi je pomogalo u to vreme prilikom prikupljanja plata. Na primer, tu je bio Ćazim Šala, Hasan Elšani koji su mi pomagali da skupim plate, tu je bio onaj Ćerkin Beriša, tu je bio Nezir Gaši. Ipak, u većini slučajeva, u Starom Čikatovu su mi pomagali Afrim Gljareva i Halim Bajraktari, koji je danas mučenik nacije.
Kaltrina Krasnići: Kako se skupljao novac?
Zahrije Podrimćaku: Sakupljanje tog novca, na primer, otišla sam u Novo Čikatovo, pozvala sam aktivistu koji je bio angažovan u Veću i išli smo od kuće do kuće, što znači u ode. Onda, u to vreme, odluka je bila da svaka porodica, Opštinsko veće za finansije je donelo odluku da porodice koje imaju nekog u inostranstvu moraju da plaćaju oko 180 evra godišnje, 180 maraka, jer su valuta tada bile marke; a porodice koje nisu imale nikoga bi plaćale dva evra mesečno, 24 evra godišnje. Za celu godinu bi to bilo 24 marke po godini. I morali smo da ih skupljamo od svake porodice, u nekim mestima smo morali da objašnjavamo takvo finansiranje. Da bismo ubedili ljude, morali smo da prođemo kroz odu dok ne ubedimo glavu porodice, bilo da je to žena ili muškarac. Ipak, koliko god malo novca da su imali, ipak smo im tražili malo sredstava iz novčanika. Muškarce smo direktno pitali
za više.
I skupili smo te plate, predali ih Odboru. Onda bi se suma zaokružila, jedan deo smo uzimali od tri procenata, tada je to bilo za migrante, direktni doprinos migrantima. Mislim, 150 hiljada marki, 150 hiljada nemačkih maraka je išlo samo za 950 prosvetnih radnika u to vreme, da im se daju plate. Ali to je bila glavna aktivnost koja je morala da se obavi kod svake porodice. Mislim, znalo se da su aktivisti osećali odgovornost, da su stvari primali k srcu. I u slučajevima kada bi rizikovali da na isplate plate, na primer, mi, svi aktivisti iz Odbora, preuzeli su dnevne aktivnosti kao kampanju, kada je šef Odbora bio Jakup Krasnići. Kasnije, dali su mi odgovornost da rukovodim kasom. Mislim, 8. juna 1995, postala sam i blagajnica na opštinskom nivou i imala plate svih prosvetnih radnika. Ali pored plata i kase za koju sam bila odgovorna u kancelariji, nikada nisam napuštala rad na terenu. Jer sam imala odgovornost prema terenu na kojem sam bila postavljena za kordinatorku.
Na primer, morao si da ustaješ rano ujutru. Imao si plan skupljanja plata, ideš u Poklek i Vaselieve, jer za selo je trebalo, bilo je većih sela gde vam je trebalo dva dana dok završite sa svakom porodicom, ali bilo je i sela gde vam je bio dovoljan jedan dan. Na primer, Poklek je imao 120 porodica i kada uđete u Poklek, morao si da budeš tamo u sedam ujutru. Ja bih odlazila od kuće, jela, budila se rano i spremila. Doručkovala bih jer ne možete ujutru da tražite hranu od porodice. Mogli ste jedan obrok [kaže na srpskom], ručak na primer kada biste već zatekli da je sve servirano, ili bilo je slučajeva kad nas je porodica pozivala i rekla, “Pošto ste danas na terenu u našem selu, dođite kod nas na ručak. Završite sa obavezama, ručaćete sa nama i onda ćete nastaviti da radite.” Jer nismo mogli da idemo kući da jedemo jer je bilo daleko i ostavili bismo posao na pola.
A da posao ne bismo ostavili na pola, da ne ostavimo tu aktivnost na pola, jeli smo zajedno sa porodicama. U sedam bih napuštala kuću, išla sam sama iz Glogovca, mislim, u Novo Čikatovo, gde sam imala jednu kuću u Popleku. Ali tada je postojala bezbednost jer su ljudi bili svesni. Verujte mi, zahvalna sam tim ljudima jer su me njihove porodice dobro prihvatile. Nikada nisam imala problema. Desilo se da sam u torbi imala 3500 maraka koje smo tokom jednog dana skupili u selu. Išla sam sama. Bilo je slučajeva kad su ljudi izrazili želju da me otprate do kuće svojim kolima, ali uglavnom smo pešačili. Jer nisu sve porodice imale automobile. Samo one sa nekim u inostranstvu ili one koje su imale neki svoj biznis, ne kao danas na primer. I morao si detaljno da prečešljaš selo, od kuće do kuće, da bi skupio sredstva. To je bio težak posao jer je bio težak na ličnom nivou.
Na primer, upoznala sam porodicu koja je uvek imala [materijalna sredstva] i bilo mi je teško da svkai put idem i molim. Jedan Hasan Barleti mi je u Novom Čikatovu rekao, star čovek, rekao mi je, “Čija si ti?” Ja sam rekla, “Ramina.” On je rekao, “Mislim, kaži mi ko ti je deda!” Rekla sam, “Ja sam unuka Hide Rame.” I svi su poznavali mog dedu kao velikodušnog i on je imao veliku odu, bio je dobrostojeći. Njegov ton, dve sekunde i podigao je glavu, “Kuku, Hide Rama, kakav je to bio čovek (smeje se) a njegova unuka ide da moli za novac” (smeje se). I tu sam samo prestala. Nisu me povređivali ljudi jer (smeje se) nisu razumeli te stvari u to vreme. Kad je završio, rekla sam, “Axhë, hoću da vam kažem…” I navela sam mu loš primer.
Navela sam primer nekoliko devojaka koje sam primetila da skupljaju novac u Novom Čikatovu, i rekla sam, “Da li je bolje da radim ono što one rade?” Rekla sam, objasnila sam ceo slučaj. Rekla sam, “Kao i ja, jer ja ne idem da molim za sebe. 950 porodica radnika dobija platu preko mene, zbog mog rada… prosvetni radnici, 950 porodica prosvetnih radnika, koliko članova? Mislim, skoro polovina populacije se izdržava zbog mog znoja.” Rekla sam, “Tako da sam ja ponosna zbog ovog doprinosa za ljude i obrazovanje.” Rekla sam, “Jer ovi nastavnici, i oni poznaju put emigracije, znaju kako da odu u inostranstvo. Ali,” rekla sam, “da ne bismo zatvarali škole, da nam omladina ne ostane nepismena i neobrazovana, sa tim ciljem radimo ovaj posao.” Rekla sam, “I to je naš cilj, da ne dopustimo da nam obrazovanje kaska, da nam se na zatvore škole, i da ne kažemo hvala ti Srbijo i pružimo joj ruke, već mi,” rekla sam, “sa svojom organizacijom, sa našim volonterskim radom ćemo pokazati da volimo svoju državu i da hoćemo da izgradimo državu.”
Kaltrina Krasnići: Koliko godina ste radili taj posao?
Zahrije Podrimćaku: Tačno deset godina.
Kaltrina Krasnići: Od koje godine do…?
Zahrije Podrimćaku: Od ‘90-ih do trenutka kad su me uhapsili, bila sam u zatvoru do 8. juna ‘98. Radila sam neprestano i nikad nisam prestala sa svojim aktivnostima. Volela sam aktivizam. Osećala sam ponos u srcu i kada sam činila dobro ljudima, na primer, kome god sam mogla među ljudima, sa stipendijom ili nekom drugom vrstom pomoći, oslobađala bih ih. Jer mi u to vreme… na primer, odeća, uključivali smo porodice u čišćenje dečije odeće dece koja su porasla, čija nova odeća je ostala, da ih peglaju, da nam ih daju kako bismo ih mi poslali siromašnim porodicama. To je bilo neka osnovna humanost.Ljudi su nas podržavali u svakoj aktivnosti koju smo započinjali. I ovde, ono što sam govorila vezano za finansije, čak je i stari čovek bio dužan da me pozove u odu i kaže, “Dđi, ovde si dobrodošla, uđi u odu da popiješ kafu.”
Onda samušla unutra, imali smo dug razgovor i on se izvinio zbog reči koje mi je uputio. Jer je smatrao da je tragično da žena ide od kuće do kuće (smeje se). “Umesto da,” rekao je, “se veriš, da se negde udaš, imaš decu,” rekao je, “ti ideš po kućama i tražiš (smeje se) novac.” Kada sam objasnila razlog, ubedila sam ga, i uspeo je da mi se izvini. Ipak, generalno mi je bilo lepo jer su me ljudi lepo prihvatali, uvek. Čak me je glava Odbora za zaštitu prava jednom pitao, Agim Greljaku, sve kolege su bile tamo, svi aktivisti, većina njih, i on me gleda ovako (pokazuje kako ju je gledao). Ja sam bila tek devojka. Mislim, u Opštinskom Veću ja sam bila samo devojka i bila sam najmlađa od svih. Svi ostali su bili muškarci. I on mi je rekao, “Za ime boga, reci mi iskreno, kako ti je među tim porodicama?” Rekla sam, “Za ime boga, hoćete iskreno da vam kažem? Reći ću vam.” Rekla sam, “Kada uđem, izađem kao nećakinja sa njenim ujacima.” Ipak, rekla sam, “Znam kako da se ponašam sa njima. “Bilo je slučajeva kada bih otišla do osobe i rekla, “Ako imate dug, morate brzo da platite, čekaću, otići ću do drugih pordica jer ću doći do rešenja sa drugim ljudima, ali ne treba da osećate pritisak. Daćete mi novac sledeći put. Ono što je bitno je da ispunjavate dužnost prema svojoj zemlji. Sada nemate, ispunićete kasnije, nema problema.”
Ipak, bilo je slučajeva, bilo je ljudi kojima si morao da daš račun za možda dve marke samo zato što su rekli, “Hoću da moje ime bude napisano u kompjuteru, da mi ime bude u kompjuteru da se vidi da i ja doprinosim svojoj zemlji” (smeje se). I morao si da izdaš račun za dve marke. Tako da, bilo je sela koja su bila siromašna, oni su plaćali manje. Ipak, Glogavac je generalno dobro plaćao. Pokleku i Vjeter, blizu Pokleka sad, su bili najorganizovaniji. Ipak, aktivisti i ovde, na primer, mogu da spomenem, u to vreme je na početku bila jedna nastavnica, jedna Hisnije Blakaj koja je sad u Nemačkoj, a sa kojom su tada [živeli] njeni svekar i svekrva kao sa novom mladom, kao sa ženom, i nisu joj smetali. Ona mi je pomagala, onda su tu bili Dalip Hadžiu, Nedžmedin Hadžiu u pokleku su mi pomagali. Bilo je puno ljudi kada sam išla u selo da skupljam novac, mislim, fond, plate za prosvetne radnike, bilo je dvoje ljudi, troje ljudi, četvoro ljudi.
Direktor škole je kasnije postao uključen u aktivnosti i kasnije me nikad nije napuštao, direktor škole Redžep Cervadiku, koji svaki put kada bih otišla u Poklek nikad nije… direktor me nikad nije napuštao, išao je kod porodica sa mnom. Ipak, Poklek je u to vreme prednjačio sa novcem, jer su najviše davali. Toliko da kada sam otišla da predam u Veću, [Poklek] je bio prvi, vodio je što se ticalo plata, jer su škole dobijale svoje plate čim bi selo skupilo sredstva. Bilo je slučajeva… profesor jakup me je tad pitao, “Zahri, možemo li da ostavimo Poklek? Izvini, dali su nam novac i sve, ali imao druge škole koje kaskaju i hoćemo i drugima da damo zato što smo dužni nekoliko palta.” Što se tiče resursa u Opštinskom veću za finansije, kao žena sam bila najuspešniji član Veća. Ipak, imala sam dva razloga zato što sam mogla da kontaktiram muškarce i žene (smeje se). To mi je malo olakšavalo posao.
I ulazila sam u ode bez problema, ali sam bez problema ulazila i u kuhinje žena. Bilo je porodica u kojima su i žene pomagale i podržavale bi me tako što su uticale na svoje muževe da mi plate i, “Ne puštaj Zahrije da ide, jer to može da se uradi, kako tako mlada devojka može da da svoj doprinos, moraš da platiš svoj dug.” Bilo je žena, gde bi sama žena ubedila muškarca da da sredstva. Ipak, svi ljudi su bili informisani, mislim, kada dobro objasnite, većina ljudi je podržavala svaku organizaciju koju smo započeli u to vreme. Bilo je poznato da je bilo onih u to vreme koji nisu imali [sredstva] i mi smo to razumeli.
Ali bilo je primera, sada na primer, [jedan čovek] je rekao, “Platio bi, [ali] nemam novac,” rekao je, “jer imam ćurke, imam piliće, platio bih 24 evra.” Neću zaboraviti nijedan trenutak, osoba mi je rekla, “Zahrije, ako imaš novac, prodaću ti ćurku, moja ćurka je 24 evra i platiću ti.” I to sam uradila. Donela sam ćurku kući (smeje se). Rekla sam, “Evo računa, reći ću ocu da sam je kupila i otac će mi dati novac.” Rekla sam, “Daću vam račun i moj otac će mi dati novac kod kuće,” rekla sam, “i poneću ćurku kući.” Računovođa je u to vreme bio Dibran Jajrakti, nije više živ. On je bio jako dobra osoba. Bio je i dobar aktivista i puno me je podržavao. Pošto je Jakup bio direktor, Dibran se bavio računima, Ahmet Morina je bio blagajnik pre i od tada sam ja preuzela kasu kao blagajnik. Sad, trenutak kada sam na isti dan bila izabrana za blagajnicu, zante, profesor Jakup, jer ja ga zovem profesor Jakup, povukao se sa čela Odbora. Rekao je, “Mogu da ti pomognem kad god budeš bila na terenu, prilikom sakupljanja, kad god budeš nešto radila,” rekao je, “ali sada moram da se uključim u obrazovanje.” Preuzeo je zadatak direktora Obrazovnog odbora i Izet Ibrahimi je izabran za predstavnika Opštinskog veća za obrazovanje. Mislim, istog dana kada sam ja izabrana za blagajnicu, 8. juna ‘95, Izet Ibrahimi je izabran za predstavnika Odbora za finansije.
Pomagala sam svuda, nije bilo institucije u to vreme koja je radila a da ja nisam doprinela na neki način. Ipak, zapostavila sam svoju porodicu, znate. Da, imala sam podršku mojih sestara i roditelja i braće, imala sam puno podrške. Hoću da spomenem jedan događaj, ne primer, škola u Čikatovu skoro da nije radila na razvoju obrazovanja. A glavni za tu aktivnost je bio Hasan Elšani i bilo je… Ja sam bila glavna u ogranku Novog Čikatova i preuzeli smo organizaciju. Jedan deo… i mi smo preuzeli, uz odobrenje Opštinskog veća za obrazovanje, profesora Jakupa, skupljanje posebnih sredstava i nismo predali ta sredstva Veću. Ali to nije bio fond namenjen za isplatu plata koje je Veće za finansije imalo u to vreme, bilo je dobrovoljnih fondova van tih plata, deo gde su ljudi imali dužnost [da plaćaju]. Ko god je mogao da da cemet, neko je davao neki pesak, neki su nudili kamenje.
Škola u to vreme nije imala toalet. Što je značilo da uz pomoć ljudi, neki su nudili sredstva, neki pesak, neki su dali cemet, znači mi smo organizovali i izgradili smo šest wc-a u dvorištu škole koje škola i danas koristi, toliko smo ih dobro izgradili. Tada smo bolje radili sa volonterima nego što danas naše vođe grade puteve (smeje se). Ipak, organizacija je bila uspešna. Kada smo preuzeli organizaciju, i tada su me puno podržavali. Svi muški aktivisti su rekli, “Nek nas vodi Zahrije jer Novo Čiaktovo im apuno prihoda,” mislim, bilo je kao Dušanova, [dolazili su] sa svih strana, oko 53 sela je došlo u Novo Čikatovo, ljudi [su došli]. Jer niko nije mogao da vodi Novo Čikatovo, kao glavna za Novo Čikatovo, jedna oosba, dve, do trenutka kad sam ja došla. Kad sam ja to preuzela, u to vreme, držala sam tu poziciju do kraja, dok nisam otišla u zatvor. Imala sam glavnu poziciju za Novo Čikatovo jer se ljudi nisu protivili i uvek sam [dobijala] glasove, jedan glas je jednom bio protiv mene, jer svi glasovi su mi bili uručivani anonimno, ali naravno zbog mog posla. Puno sam radila, i videli su moje angažovanje i takođe su me puno podržavali.
To su bile naše zasluge i izgradnje su u to vreme tekle na volonterskoj bazi, nikad nismo platili nekog majstora za izgradnju tih šest toaleta koje smo izgradili. [Među radnicima] koji su radili u to vreme, dans bih se zahvlaila Ademu Heti, Neziru Gašiju koji je radio, Ethem je radio, čijeg se imena ne sećam. Axha Ethem iz Čikatova, od Baksija, porodica Baksi koja je došla tamo. Jedan Fazil Salihu je takođe radio, kojem sam veoma zahvalna i osećam da dugujem tim ljudima i kada odem u opštinu pokušavam da im pomognem zbog onoga što su dali kao volonteri u to vreme. Ali i zbog pomoći koju su dali za Nëna Tereze u to vreme, za ljude, za svaku porodicukoju sam identifikovala i prijavila, glavni u Novom Čiaktovu u to vreme je bio Dastan Heta. Imali smo jako dobru saradnju, ali su me i poštovali kao vođu. Desilo se an primer, Dastan je bio šef organizacije, rekao mi je, “Zahrije, obavi registraciju, tu listu koju si mi dala dokazuje da si sposobna da uđeš u porodicu, da proveriš da li su deca dobro ili ne. Spreman sam da to obavim.” I obavio je.
I želim da spomenem slučaj na pirmer, kada sam otišla u Glogovac Dva, u Glogovac Dva, kao aktivistkinja za prikupljanje sredstava. U to vreme smo imali Bajrama Bajraktarija. U Globaru, izvinite ne sećam se tog mladog čoveka, on je profesor, ne sećam se njegovog imena jer bih htela da ga spomenem, ali kad budem napisala knjigu, neću zaboraviti da zapišem, da izdvojim njegovo ime (smeši se). I sećam se tog incidenta, otišla sam da posetim tog aktivistu kod kuće. Vreme je bilo, bila je nedelja i Bajram nije bio kod kuće, njegova majka je rekla, “Pa, otišao je negde da vidi…” ili na venčanje… ne sećam se dobro. I kako mi ne bi propao dan, otišla sam u njegovu kuću da uzmem, da počnem da skupljam platu u Glogovcu. Onda sam pomislila, gde da idem, gde da idem, otišla sam u kuću Alija Bajraktarija. Ali Bajraktari je bio dobra osoba, on je bio neko o je takođe pomagao renije. Bac Dibran je bio njegov rođak, Ali je bio njegov stric, i gde da idem, gde da idem… jer si morao da biraš [prave] ljude da odu na terenu to vreme, jer porodice vas nisu puštale unutra bilo koga.
I kad sam ušla u kuću, jedno dete mi je reklo… ja, “Da li je možda… da li je tvoj deda ovde?” On, “Da.” Rekla sam, “Pozovi mi ga, Zahrije Podrimćaku ga zove.” I bac Ali se pojavio na vratima i rekla sam mu, “Bac Ali, danas se fokusiram na Glogovac, da prikupim plate. Bajram,” rekla sam, “nije ovde, on je naš partner u Veću, nije [ovde]. Da odem kući… osetila bih se loše da mi propadne dan. I zbog toga imam jednu molbu za tebe,” rekla sam, “ako bi mi pomogao.” “Molim te,” rekao je, “šta god je u mojoj moći, ja ću ti pomoći.” Rekao je, “Treba li da ti dam novac?” Rekla sam, “Ne, ne to, ispunili ste svoje dužnosti. Ali imate puno sinova, ako biste mi dali jednog od vaših sinova da idu danas sa mnom po kućama, do porodica, da ne idem sama, pošto Bajram nije ovde.” I šta je on uradio? Pozvao je svoje sinove i unuke, poređao ih. I imajte to na umu, smejao se, misleći da ja hoću da izaberem jednog od njegovih mladih sinova, razumete, pošto sam bila žena, mlada devojka {namiguje} (smeje se). I ja sam otišla tamo i izabrala, on je rekao, “Kojeg si izabrala?” Mislim, izabrala sam najstarijeg sina, Murata, Murata Bajraktarija. Rekla sam, “Pa, izabrala sam ovog.” I on je počeo, rekao je, “Ali zašto ovog, on je star, ko ti treba?” Ja sam rekla, “Za mene, on ima autoritet da prikuplja novac. Niko ne zna ove mlađe i to bi bio problem. Ali ako bac Murat prihvata, izabraću bac Murata.” I on se smejao, i smejući se rekao je, “Ne, Murat će ići danas.” Rekla sam, “Možda sam vam ukrala radnika danas, možda ste planirali da vam sinovi dansa rade kod kuće, ali uzela bih bac Murata.”
I tako da smo tog dana bac Murat i ja skupili oko 1500 maraka u jednom danu, sve vreme. I on je došao i pravio mi društvo i naravno to je bilo njegovo selo, i bio je lokalac, poznavao je i ljude, koje porodice imaju [novac], koje prodice nemaju, jer je bilo teško staviti porodice koje nemaju u još težu poziciju, da uđete i tražite im novac. Kako ih ne bismo izolovali, morali smo ipak da uđemo i kod njih i kažemo zašto smo došli, ali, “Nećemo ništa da vam namećemo jer znamo vašu situaciju.”
Dakle ljudi, htela sam da kažem, iako nisu imali aktiviste tamo, kada smo išli u sela, nismo se vraćali nazad ali smo i birali jednu osobu koja je imala autoritet u selima. Porodice, kao što sam rekla ranije, bilo je slučajeva u kojima ste išli sa aktivistom koji je hteo da pomogne i znao je porodicu i znao njihovu biografiju, ali nisu dali novac. Možda je razlog zbog kojeg vam ne bi dali novac bila osoba koju ste poveli sa sobom. Mnogo puta nisam bila uspešna jer kao što sam ranije rekla, Novo Čiaktovo je imalo nova lica, ljude koji su se tamo preselili i niko nikog nije dobro poznavao jer je to selo bilo naseljeno ljudima koji su tamo došli. I kad sam preuzela kasu, morala sam to da radim za njega. Trenutak kad sam doila taj zadatak, postala sam osoba odgovorna za skuplajnje sredstava u to vreme 2003… to je bila 2005 kada sam preuzela kasu, morao si da nađeš jednog člana porodice kojeg ljudi vole i koji ne pravi probleme sa ljudima u čije dvorište ulazite.
I razmišljanje, i razmišljanje, bila je tu porodica Šabana Bajraktarija u Novom Čiaktovu, koja me je podržavala su svemu što sam radila i [porodica] Islama Bajraktarija. Mislim, jer je zbog porodica, čak i da bi jeo, morali ste da birate kad uđete u odu, na primer, kada bi stiglo jelo. I da vas podržavaju, ohrabruju druge, morao si da biraš dobro porodicu. I nakon što sam preuzela kasu, morala sam da nađem drugu osobu da bude partner Veća umesto mene. Afrim je u to vreme, Afrim Graljeva, partner Veća za finansije, za skupljanje, znate, za skupljanje sredstava od biznisa pored Aziza Morine. Njihova odgovornost je bila, imali su sve biznise koji su bili u opšrini Glogovac, njih dvojica su morala da skupljaju [sredstva] po selima.
I svaki član Veća je imao oblast, Ferat Šala je imao oblast Lapušnika tamo, Selim Šabani je imao jedna ogranak Veća u Obriji sa te strane, a Fehmi Haradini je imao Fušticu u ovoj oblasti ovde. Izet, iako je bio glavni u Opštinskom Veću za finansije, on je proglašen za vođu, imao je Komorane. Mislim, svi smo imali posebne oblasti, razdelili smo sela sa skupljanje sredstava. I sada sam pomislila, rekla sam, “Hoću da idem, Ramadan Bajraktari ima puno sinova i oni su poznata porodica, jer nisu stavljali neku nepoželjnu osobu za prikupljanje sredstava.” Niko im se nije protivio, i otišla sam u odu Ramadana Bajraktarija i rekla, “Uzela sam… možda ste čuli, Veće me je zaposlilo, dali su mi odgovornost da upravljam finansijama u Opštinskom Veću za finansije kao blagajnica. Za sada sam na terenu, ali samo subotom i nedeljom jer svakog dana ako budem radila, ne mogu više da budem na terenu i za Novo Čikatovo,” rekla sam, “kad dođem i kad odem, još uvek će mi trebati pomoć u Novom Čikatovu. Došla sam da vas pitam da mi date jednog od svojih sinova, bilo kojeg sina za kojeg znate da nije lenj i da se vaspitan, dajte mi ga da doprinese društvu,” rekla sam, “Bac Rama, zato što vi imate puno sinova.”
Počeo je da se smeje, “Došla si baš kod mene?” Rekla sam, “Vidite bac Rama, mogu ja da odem i kod drugih porodica, ali rekla sam da u ovo vreme vas ne pušta svako u porodicu. Svaki aktivista… aktivisti koji takođe pripadaju dobrim porodicama imaju svoju vrednost jer niko ne može da im se suprostavi.” Na primer, da kaže, “Imaš tu manu u porodici, ili ovo. I ne treba ti da mi dolaziš u porodicu ili da mi daješ savete ili [da mi pričaš] o organizaciji ili da mi pričaš o nekom doprinosu za državu Kosovo, za Republiku Kosovo.” I nakon što sam mu se obratila, rekla sam, “Jedan vaš sin, kojeg god želite.” I pogledao je sve svoje sinove i počeo da se sveje i rekao, “Ovaj, imam.” Imao je sina koji je sad svetac nacije, Halim Bajraktari. Završio je školu i postao imam, i dao mi je Halima.
Halim je bio jako dobar dečak, bio je jako uporan dečak, i kada je išao u… počeli smo , on i ja, prvi put smo počeli da skupljamo sredstva u selu, on je oklevao, “Hajde,” rekao je, “ti idi kući, ja ću ići od vrata do vrata i tražiti sredstva.” Bio je šest godina mlađi od mene, uhvatila sam ga za ruku, “Hajde Halime, ti si moj brat. Mi smo brat i sestra, i ako te izbace napolje, izbacili su i mene. I nemoj da se plašiš, gde god da idem, u kuću – u kuću, kroz dimnjak – kroz dimnjak, u kuhinju – u kuhinju, i ti ćeš ići tamo” (smeje se). I tako nam se ljudi nikad nisu supotstavljali. Puno su ga voleli i on je bio jako uporna. Sad, kasnije je obukao uniformu [OVK] vojnika, a sada je svetac, ubijen je u selu Lapušnik u Granelji.
Mislim, uz [činjenicu] da si morao da izabereš ljude, jer si imao probleme ako si išao kod porodica tek sa bilo kime. Imala sam jedan slučaj, imala sam sreće, na primer, ljudi iz Drenice su poznavali dedu mog oca, Hidea Ramu, jako dobro. Znali su ga zbog sjajne ode koju je imao, bio je velikodušan i, kao što je moj deda govorio, mi smo izdržavali puno porodica u to vreme, oko četiri-pet sela, hlebom, jer su oni imali puno zemlje a sva zemlja se zalivala iz jednog izvora. Imali su oko 25 hektara zemljišta i 10 hektara planina. I kada sam ušla u kuću, objasnila sam ko sam i čija sam unuka… “A, unuka Hidea Rame, uđi.” Svuda su me stvaljali u čelo ode, gde god da sam ušla puno su me poštovali. Ipak, ono što hoću da kažem je da porodica igra veliku ulogu, jer mislim, zbog onoga što je radio moj deda i njegovi dedovi, koje su znali, i moj deda, koji su bili ljudi vredni hvale… Moj deda je bio prkosan u odi. Nije bio obrazovan, ali je bio popriličan političar (smeje se). Ali u odi ih je toliko izazivao da su govorili, “Kada Tahir Hidi priča, oko nedelju dana kasnije bi selo razumelo šta je hteo da kaže.”
Eh, aktivisti iz dobrih porodica, oni su igrali svoju ulogu i imali su, mislim, imali su više uspeha. Posao Opštinskog Veća za finansiranje obrazovanja u to vreme, prosvetnih radnika, je dosta kočila srpska policija, srpska vlast u to vreme, koja je bila rešena da ukloni Veće i da mu zaustavi rad. Ipak, naša organizacija, naša upornost je istrajala tako da smo nastavili da radimo, da ostvarimo obrazovanje na albanskom jeziku, u to vreme predviđeno programom Republike Kosovo, iako je Srbija prestala da plaća prosvetne radnike i ostavila ih bez plata. Samo je jedan deo administracije, mislim, čistči, otpušteni, na početku su im davali plate. I na početku su pokazali takvu solidarnost, da kada su platili sve radnike u administraciji, kada su dobili svoje plate, podelili su ih na pola sa prosvetnim radnicima na početku. Kada je Veće osnovano, kada je stvoreno Veće za finansije, završilo se sa organizacijom, nije bilo više… znači da nije više bilo potrebe da se dele plate, delili su plate sa nastavnicima samo neko vreme. 2. jul, mislim, 2. jul 1997. je bio praznik…
Kaltrina Krasnići: ‘96?
Zahrije Podrimćaku: ‘96, 2. jula 1996. je kancelarija Opštinskog veća za finansije u to vreme u Glogovcu bila pretrešena, tu su me uhapsili. Oduzet mi je pečat, sav materijal iz Veća za finansije, znači, sve finansije. I zaplenili su, to je bilo… plate koje su skupljene u toku jednog dana, 3145 maraka u to vreme i 2525 dinara, to su mi uzeli iz kase. Nisu uspeli… imali smo trezor u kancelariji u školi… nismo imali kancelarije tamo gde smo provodili vreme i organizovali sastanke i okupljanja, ali naš drugi sprat je bio poseban, bivši kabinet Odbrane je [bio posvećen] obrazovanju, gde je u to vreme bilo oružje i policija, tamo je bio naš trezor. I kad si išao da radiš u trezoru, da odradiš posao za trezor, mi smo balansirali sredstvima i sve je moralo da se odradi u školi.
I tog dana, 2. jula, direktor nam je rekao, “Svi završite svoj posao i dođite sutra na posao.” I onda, rekla sam direktoru Hizetiju, rekla sam, “Direktore, sutra je 2. jul, praznik, da li je moguće da će nas policija napasti zato što je praznik.” On je rekao, “Zahri, sutra svi moraju da budu na poslu nebitno ko ste i šta ste u organizaciji. I moraš da budeš u trezoru.” Jer smo u školi u Dobroševcima uspeli da skupimo polovinu plata, jer kad su sredstva prikupljena, dali smo pola sredstava školama. Tako da u tom trenutku kad je bac Aziz predao sredstva koje je sakupio od raznih poslodavaca, i jedan saradnik, negde oko… dvoje saradnika je dalo oko 800-700 evra koje su dugovali. Uspeli su da prikupe ta sredstva jer nije bilo ničega u blagajni i uvek smo balansirali tim sredstvima uveče i uzimali ih brzo iz blagajne i slali ih školama. Pola plata je davano jednoj školi, pola-pola, jedan deo u dinarima, jedan deo u markama. I onaj koji je bio u trezoru je znao kako da raspodeli jednako dinare, šta su bil emarke, sve marke na jednake delove, tako da smo uspeli u toku jednog dana. Ja sam napisala račun, samo sam čekala na onog ko je radio u trezoru u Dobroševcima ili nekog drugog da dođe i pokupi plate, jer se dešavalo da ako nema osobe koja radi u trezoru, došao bi prosvetni radnik ili neka druga osoba.
Plate, kako nas ne bi uhvatili, su uvek morale da se nose brzo do škola i da se podele radnicima. I tog dana, obezbeđenje dole u školi, ja sam bila na drugom spratu, nije uspeo, nije primetio policiju na vreme da bi mi rekao, kako bih sklonila sredstva, skarila ih. Došli su, našli su novac kod mene, odmah u kancelariju i uzeli su tih 3145 evra, 2525 dinara. Uzeli su materijal iz trezora, izvadili su ga, znači, dokaz, uzeli su toliko novca. I pretresli su kancelariju ovde kod kuće mog ujaka, blizu moje kuče, kuću bac Šeće gde smo imali naše kancelarije. I tamo su pretresli, uzeli su kompjuter iz Veća za zaštitu prava tako da su svi aktivisti pretreseni i njihove kancelarije i odveli su me u stanicu, odveli su i profesora Jakupa Krasnićija i ispitivali su njega i Izeta Ibrahimija i Imera Elšanija. Svi ti aktivisti su tamo bili ispitani i mene i Jakupa su odveli u stanicu.
Zadržali su me pet sati, skoro ceo dan, zadržali su me u stanici skoro pet sati i maltretirali me. n e fizički, nisu me tog dana maltretirali, već psihički, pretili mi sa, “Ti radiš… ti, žensko, kako? Ne gledaš svoja posla… Zašto radiš?” Svakave reči, reči koje ne treba da se spominju ili izgovaraju, pretili su i na druge načine i tako su tog dana uzeli novac. Nakon nekog vremena, Veće za zaštitu prava sa strancima je tužilo policiju. I uspeli su da navodno stvore svoju grupu, da nas ispituju jer je Veće za zaštitu prava njih tužilo jer im je bio zaplenjen računar.
Nakon nekog vremena su pozvali sve aktiviste na informativni intervju u policijskoj stanici, i tom prilikom su me odveli u stanicu na četiri dana. I od tog trenutka, to je bio trenutak kad sam se tokom svih svojih aktivnosti osećala jako loše. Mislim, nisam se osećala loše jer sam se plašila kad su me odveli na informativne intervjue, odveli su me u stanicu, već sam se osetila loše zbog ljudi čiji je novac zaplenjen je rje to bio njihov znoj, bio je novac građana. Kako mogu na obrazu, sada uopšte nisam mogla sebe da ubedim, rekla sam sebi odakle mi obraz da odem i tražim plate za prosvetne radnike kad mi ih je policija uzela. To sam jako teško podnela. Jer sam rekla, ljudi su odvajali taj novac koji bi išao za hranu za njihove porodice i dali ga prosvetnim radnicima a Srbi su mi ga uzeli. Znači, to je bio incident gde sam ja kao mlada osoba u to vreme shvatila tu zaplenu novca jako teško jer je to bio direktan doprinos ljudi. To je bio jedini razlog zbog kojeg sam se osećala loše i zbog kojeg sam brinula.
Ipak, profesor Jakup je puno tada pričao sa mnom, jer me je puno podržavao a puno me je podržavao jer je video moj doprinos, da se nikad nisam zaustavljala. Bilo je prilika, venčanja braće moje majke, kada su se njena braća ženila, da li mi verujete da nije išla na venčanja. Moja majka je htela da me vodi na venčanja njene porodice, ja sam rekla, “Ne majko, jer su subota i nedelja i htela sam to da iskoristim, subotom ili nedeljom skupljam sredstva za školu. Idi ti slobodno na venčanje jer ja neću ići, ja hoću da idem da skupljam sredstva, plate za prosvetne radnike jer prosvetni radnici čekaju.”
Kaltrina Krasnići: Da li su vas tada fizički maltretirali?
Zaharije Podrimćaku: Ne, ne fizički, samo informativni intervjui, oko četiri puta su me privodili zbog ovog incidenta kad su nas pretresli i pronašli novac.
Kaltrina Krasnići: Šta se desilo 1997?
Zahrije Podrimćaku: Ovde bih htela da spomenem jedan incident tamo, nakon što je Veće tužilo zbog incidenta u kojem su im uzeli kompjuter, i Veća za zaštitu prava, pozvali su sve aktiviste da odu u stanicu. Otišli su po zvaničnom pozivu. Profesor Jakup je otišao na informativni razgovor u stanicu. Predsedavajući Veća, Izet Ibrahimi, Ferat Šala je isto otišao, Selim Šabani, Gezim Šišani, Uke Krasnići, svi ti ljudi su bili u policijskoj stanici zbog događaja koji se desio Veću. Mislim, Imera Elšanija i mene su ispitivali zbog tog pretresa, Imer Elšani mi je rekao, to je pesnik kojeg, sa celom njegovom porodicom, Srbija… samo je jedna devojčica iz porodice preživela, zapalili su ih u Popleku17. aprila ‘99. I on mi je rekao, “Ej, Zahrije?” Ja sam rekla, “Da, bac Imere.” Jer sam ja bila najmlađa, mislim, uvek sam oslovljavala starije ljude sa bac. Oni koji su bili moje godište, njih sam zvala “brate”, i kako bih našla podršku kao jedina žena sa njima u to vreme, i zbog njihove podrške sam ih puno cenila. ALi istovremeno njihovo poštovanje prema meni je bilo uzvraćeno istom merom.
I on mi je rekao, rekao je, “Slušaš li me? Ti i ja uopšte ne idemo u policijsku stanicu.” Ja sam rekla, “Slušam te.” Nisam se plašila, ali pošto je rekao, bac Imer je bio stariji, “Slušam te.” I svi su bili tamo, i došao je profesor Jakup, kad je došao nakon što je bio završio, rekao je, “Nije bilo strašno, ne.” Mislio je o tome da sam ja bila mlada i da li se Zahrije plaši. I kada su oni otišli, mi smo bili u kancelariji, kada je Džafer Ćori došao sa još jednim policajcem. Zaboravila sam njegovo ime, a znala sam i ime tog Srbina, ali Albanac je bio Džafer Ćori.
I ja sam bila u kancelariji, Idriz Hajdari, bac Imer je isto bio tamo i oni su došli, “Da li imate zvanične pozive?” “Da.” “Šta čekate?” Bac Imer je rekao, “Ako vam baš toliko trebamo, dođite da nas dovedete.” On je rekao, “Nemamo razlog da idemo tamo.” Rekao je, “Ustanite, hajde, ulazite u kola i odmah u policijsku stanicu.” Tad je Idriz Hajdari krenuo za njim, ja sam rekla, “Idriz Hajdari nema poziv.” Idriz je bio mlad čovek i bilo mi je krivo zbog njega, bio je mlad i šta da su ga fizički maltretirali, bio je i malo temperamentan, temperamentan tip. On je rekao, “Zašto si ti glavna?” Meni se obratio (smeje se). Rekao je, “Jesi ti šef ili ja?” Reako je, “Ja kažem, polazite!” Ja sam mu rekla, “Nemoj da ideš jer nemaš poziv. Samo bac Imer i ja imamo poziv.”
I kada smo otišli tamo u stanicu, izašli smo iz kola, ulazimo u policijsku stanicu, Idriz Hajdari mi kaže, jer me je uvek zvao tetka, znate. Nije me zvao mojim imenom, nego tetka, jer je taj unuk od Elšanisa od Baiza misleći da sam ja isto iz Krajkove, uz klana Elšani. I sad, zove me tetka. “Tetka,” rekao je, “izvolite, posle vas.” I ja sam rekla, “Ovde gde treba da vas biju mi dajete prednost?” Rekl sam, “Ovde mi dajete prednost? Odnosite se profesionalno prema meni negde drugde a ne ovde gde biju” (smeje se). I tu smo se smejali.
Sećam se bac Imera, nikad neću to zaboraviti, otišao je i očešljao kosu pre nego što je otišao i popravio svoju kravatu, “Malo zvanično, Zahri? Možda će se malo sažaliti na nas ako izgledamo malo drugačije. Kad vide i da smo malo stariji…” Rekla sam, “Ne, hajde, ne. Hajde, drugi su dobro prošli, i mi ćemo proći dobro” (smeje se). To je bio slučaj Odbora za finansije, ali n ataj način je Odbor za finansije bio napadnut i bilo je nelegalno da nađete marke u džepu obične osobe, a kamoli da institucija rukovodi njima. A sakupljanje sredstvaa je počelo do ‘98, mislim, i tu smo uradili… ‘98, kada je stanica postavljena u Glogovcu, bilo je toliko maltretiranja, taj događaj u Likošanu koji se desio 28. februara ‘98. I po prvi put, to me je ohrabrilo, na primer, sve što sam žrtvovala, moja najveća želja je bila da se pridružim Oslobodilačkoj Vojsci Kosova.
Moja uključenost u aktivnosti Oslobodilačke vojske Kosova je bilo direktno povezano sa incidentom u kojem je ubije nastavnik Halil, 26. novembra… 27. novembra, jedanaestog meseca 1997. se desio incident, u Rezana e Re, bilo je direktnih napada od strane srpske vojske. Mislim, mašinerija srpske vojske je imala direktan susret sa vojnicima Oslobodilačke vojske Kosva. Izgubili su sve što su radili tamo, jer su pobednici bili naši vojnici i oni koji su preuzeli pozicije tamo. Kad god su išli putem, kad god su išli u škole, pucali su automatskim oružjem i nastavnik Halit, mislim, Halit Geci, je bio ubijen dok je ulazio u učionicu sa sveskom u ruci.
Mi kao Veće u to vreme, mi smo išli sa Ibrahimom Makoljijem, Limkom, Halime Morinom koja je još uvek živa. Ona je bila jako dobra aktivistkinja i jako vredna i podržavala puno ljude na terenu, pored opština, i opštinu Glogovac, puno je podržavala. Došli su iz Prištine, pokupili su nas, mene su pokupili sa Odbora u Glogovcu i onda smo otišli u selo Lauša. Tamo smo sreli vojnike [OVK] koji su sedeli u odi, i oni su nam ispičali čitav incident. Povređeni su u ovom slučaju, niko nije bio od naših vojnika, osim što su ubili nastavnika Halita. Uzeli smo informacije, beleške, fotografisali smo, i na ovom slučaju je zahtev došao direktno meni od strane vojnika, ili uniforme, “Trebaju nam žene koje će pomagati je rone mogu lakše da se kreću, posebno kada moramo da nosimo oružje, ili uniforme, iz grada, da ih odnesu na mesta gde će biti vojnici, bilo kod porodica, u odi ili gde god da su vojnici smešteni.”
I ovde, mislim, u tom trenutku, mi smo odlučili da ne treba da me zovu mojim pravim imenom, “Nađi [nadimak], kad te pozovemo na telefon, ili ovde, nećemo da ti spominjemo ime da te ne bismo stavljali u opasnost.” I ja sam rekla, “Nemam pseudonim jer moji ljudi, kada idem da skupljam plate za prosvetne radnike i svaka aktivnost koju obavljam, zovu me malësorë (smeje se). I to ime mi je dao otac Šćipeja Ahmetija, Arif Ahmeti, skoro svi su me zvali malësorë, mislim, na osnovu posla koji sam obavljala tamo.
I ovde, uvek nakon što bi me pozvali ili me kontaktirali, nikad me više nisu zvali Zahrije, samo malësorë. Ipak, srpska policija me je našla. Sećam se incidenta, kad sam napuštala autobusku stanicu, poslali su ih d auzmu… To je bila mala greška sa njihove strane jer sam im rekla, “Da li ste pročitali knjige jer to ne može da se obavi preko telefona, telefone prisluškuju, mogu da ti prepoznaju glas.” Ipak, napravili su neke greške tu i možda sam zbog toga pala u ruke policajaca kasnije. Trenutak kad su mi rekli, “Ti Zahrije ćeš otići da uzmeš kesu sa uniformama, žena iz Gnjilana će ti je doneti,” imam zapisano ovde, “jedna Dije Lohaj i izaći ćeš d aih uzmeš. To su uniforme, panceri, neka vojna oprema, verovatno su i neke manje bombe u torbi. Da li ćeš otići da ih uzmeš?” Rekla sam, “Da, da, otići ću.”
I tog dana sam otišla na autobusku stanicu, otišla sam da ih preuzmem kao što su mi rekli u jedan sat. Nisu mi opisali… nisu mi dali ime te devojke. Rekli su, “To je devojka obučena u farmerice, ima neki džemper, mršava je u licu, kosa joj je dovde {dodiruje rame}, i uzećeš torbu od nje.” I otišla sam na stanicu i na osnovu opisa, n aosnovu onoga kako su mi opisali devojku, tražila sam je. I dok sam je tražila, lutajući tamo kod kružnog toka za autobuse, pomislila sam da hoću da uzmem novine i da ih držim u ruci, da se pravim da nešto čitam. Osoba koja je radila u prodavnici me je poznavala, osoba koja je radila u prodavnici je bila iz Rezale ja mislim, koliko se sećam iz Likovca, ne znam. Rekao je, “Ja tebe znam, devojko,” rekao je, “znam te dobro. Ti si aktivistkinja, ti si iz Glogovca.” Ja sam rekla, “Da. Odakle ste vi?” On je rekao, “Ja sam iz Rezale, ali nije bitno da ja to tebi kažem, bitno je da ja tebe znam i da ti kažem, da li vidiš one ljude pravo tamo, okreni glavu i pogledaj tamo.” Rekla sam, “Da.” Dvojica visokih muškaraca, jedan u farmerkama, drugi u trenerkama. Rekao je, “Oni su inspektori i od kad si došla te posmatraju.”
I taj incident je na primer, kad mi je to rekao, ja sam rekla, “Dobro, hoćeš onda da izađeš iz prodavnice? Hajde i da prošetamo zajedno jer sam došla ovde da obavim jedan zadatak i ako ne ispunim zadatak, svejedno, ako misle da me uhapse, uhapsiće me ovde i… neću otići a da ne ispunim zadatak koji sam došla da ispunim. Ali, ako možeš, izađi i budi sa mnom kao da izgleda da se družimo, ili da pričam sa tobom.” I onda je ovaj dečko izašao i šetali smo okolo. Pratili su nas dok smo odlazili, dok smo šetali, videla sam torbu, videla sam torbu ali ne i devojku. I rekla sam, “Idi sad jer sam našla torbu.” Gledala sam i prišla torbi jer si mogao da vidiš da je torba bila velika, ona u kojoj se donose stvari iz inostranstva. Moj otac, kada je išao u inostranstvo da radi, on je nosio velike torbe, skoro iste torbe. I ja sam rekla, “Ovo mora da je ta torba.”
Kada sam gledajući torbu i posmatrajući je, došla je ona djevojka, trrak {onomatopeja}, prišao mi je ovaj Šehadija. A ona je rekla, “Jesi li ti devojka koja me traži?” Rekla sam, “Da, to sam ja”, kada sam je videla u farmerkama, mršavu, onako kako su mi je ti momci opisali. A ona je rekla, “Evo torbe.” Rekla sam, “Onda dođi da mi pomogneš, hajde da uzmemo torbu i stavimo je u autobus.” Tu je rekla, “Kunem se da ne mogu, ne mogu da je podignem, ljudi su mi je poneli u autobus, ne mogu ni da je nosim.” Rekla sam, “Hajde, jer ću podići torbu, podići ću i tebe, samo je pomeri malo u stranu.” Rekla sam joj i ona je počela da se smeje (smeje se). Stavile smo torbu u autobus gde ide prtljag, zatvorili smo ga, autobus je bio popunjen. On me je posmatrao, primetio me, sigurna sam da je vozač autobusa primetio inspektore. I on je otišao i otvorio gepek autobusa i izvadio moju torbu. Rekla sam, “Zašto je vadite?” Rekao je, “Neću da pustim ovu torbu, jer čim odem, pogledaj tamo na izlazu tamo na ulazu,” rekao je, “policija tamo uvek radi temeljnu proveru i pravićeš mi probleme i meni i ljudima i svima, donećete mi probleme.” Rekla sam, “Ostavite torbu, nije ništa, ja imam odgovornost za tu torbu. To nije ništa. Poslala mi je tetka iz Nemačke odeću, imam tetku i ona mi je poslala. Jedna pisaća mašina, nemam ništa u njoj.” “More,“ rekao je, “neću pustiti torbu u autobus i neću te pustiti.”
Video sam da je rešen da me ne vozi autobusom za Glogovac da dođem ovde. I tamo sam rekla ovoj devojci, jer je htela da ode odmah, rekla sam, “Ne, ne možeš da odeš a da ne znaš šta se dešava sa mnom.” I zgrabile smo torbu, opet mi je rekla, “Ali ne mogu da je nosim jer je daleko.” Rekla sam, “Pomoći ćeš mi sa ovim gepekom pravo gde je most danas, kružni tok, kada ideš ispod mosta da ideš na put za Glogovac.” Rekla sam, “Izaći ćemo pravo tamo,” rekla sam, “a onda ti idi kući i nema problema.” Rekla sam, “Ja ću podići torbu, ti samo zgrabi torbu, ja ću podići torbu.” Ja hvatam torbu, ona uzima jednu stranu. Tamo smo izašle na put. Čim smo izašle na put, zaustavila sam se na trotoaru, ona me je čekala, rekla sam, “Sada idi!” I gledala sam u automobile da vidim da li postoji neko, neko koga poznajem iz Glogovaca da vozi, ili osoba koja je član porodice.
Kada sam pogledala, dolazio je 101… i pogledala sam da li su to inspektori u njihovom autu. Kada sam pogledala, narandžasta boja 101, imala je zeleno ćebe na zadnjem sedištu. I tad sam pomislila, “Ovo je porodična osoba.” Trrak {onomatopeja}, prvi put u životu sam kao devojka stopirala i izašla sam, trrap {onomatopeja}. Skoro sam izašla na put kad sam ispružila ruku. Rekao je: “Molim vas, šta je bilo, koji problem imate?” Rekla sam, “Ne, nemam nikakav problem, ali ako je moguće, pošto imate prazan auto”, rekla sam, “da me povezete. Platiću vam da me odvezete do Glogovca.” “Ali gde, Glogovac je daleko.” Rekla sam, “Platiću vam deset maraka,” u to vreme je to bilo mnogo. A sada sam imala novca da platim. Rekla sam, “Daću vam deset maraka, vodite me u Glogovac. “Da,” rekao je, “imam, u Slatini, moja radnja je u Slatini, do tamošnje prodavnice.” Ali pre nego što sam rekla, “Hoćeš li me odvesti?” rekla sam, pitala sam ga, “Odakle si, dečko?” Rekao je, “Ja sam iz Slatine.” Rekla sam, “Kako se prezivaš?” Rekao je: “Ja sam Zogiani.” Rekla sam, “Jeste li vi neki ljudi, vi Zogiani?” Rekla sam mu, on je rekao, “Pa jesmo, ali sad ne znam, videćemo.” Znate (smeh). Rekla sam, “Dobro, onda ćeš me voziti, ja ću ti platiti, i tako dalje.”
Onda je rekao, “Ne, idem do Slatine. Rekla sam, “Možete li me odvesti u Koreticu? Imam tetku tamo sa Bekoljijevima, u kući Zećira Bekolija. Moja tetka je sa Zećinim bratom,” i [rekla sam] ništa drugo, “i platiću ti, i platiću ti da stigneš tamo. Tamo ti je blizu.” Rekao je, “Vrlo dobro, nije problem, ulazi.” Rekla sam, “Vrlo dobro, izvadite ih, pomozite mi da stavim ovu torbu u prtljažnik, jer ne mogu sama da podignem torbu.” Izašao je, pomogao mi, a mi smo stavili torbu u prtljažnik i otišli za Glogovac. Kada smo krenuli za Glogovac, pre nego što smo došli do kružnog toka u Kosovu Polju, postoji put koji ide ovim putem {objašnjava rukama} koji je danas… Mislim da je fakultet tu negde. Kuća je bila negde na sredini, a taj put vas je odveo do reke Sitnice, do mosta. Mislim, prođete celo Kosovo Polje i tako dalje kroz Batušu.
Rekao je, “Ali ja ne poznajem ovaj put.” Rekla sam, “Ja ga poznajem, dobro je što idemo ovim putem, da ne bismo ulazili,” jer sam mislila da će im to reći preko telefona, preko toki-vokija kao što su ih tada zvali. Reći će policiji da ta aktivistkinja dolazi i da treba da je sačekaju. Rekla sam, “Definitivno me čekaju na kružnom toku u Kosovu Polju,” gde je bila stacionirana policija. I prošli smo kroz to selo, izašli smo prema reci, do mosta, do reke Sitnice i otišli smo pravo prema Glogovcu. A samo sam gledala automobile u retrovizoru. I stigli smo u Krikovu, mesto koje se zove Kroni i Mretit u Koretici, tamo dole gde je tamo poslovni centar. Na putu sam video braon mercedes i naša dva inspektora u ogledalu. Hajde, rekoh, jer nisam znala kako da mu sada kažem, kako da mu objasnim.
Dok sam razmišljala, dok sam razmišljala, rekla sam, “Idemo!” Približili smo se tetki kod Bekoljija, Bekolji lagje. “Ti momče,” rekla sam, “ja sam aktivistkinja”… dok smo se približavali, dok smo razgovarali, pre nego što sam videla inspektore, pre nego što mi je rekao, počeo je, “Mogu li da razgovaram sa tobom o nečemu?” Kao i muškarci, znate kakvi su, “Sviđaš mi se mnogo, ti si veoma, devojka veoma… lepo se ponašaš, ti si veoma dobra devojka. Mislim da sam te negde video. Odakle si?” Rekla sam, “Ja sam iz Glogovca…” i tako dalje, i tako dalje, “tetka mi je poslala nešto odeće.” Na putu, dok smo dolazili, onda je rekao, “Hteo bih da porazgovaramo o nečemu sa tobom i…” u tom pogledu je sigurno bio neoženjen… Nisam pitala. I sad sam mu rekla, “Hajde, ovaj put nemam vremena, sledeći put kada se sretnemo” (smeje se), to sam mu rekla.
A sada sam se stalno gledala u retrovizor. Kada sam videla inspektore, onda sam mu rekla, “Dečko, ja sam aktivistkinja Opštinskog veća za finansije i prati me policija. Tamo na stanici me je pratila policija, samo da te obavestim, ali ne boj se! Preuzeću svu odgovornost za sve što se desi. A za torbu, ja ću preuzeti odgovornost. Trebalo bi da budeš odlučan da kažeš da je me poznaješ, da ne znaš odakle sam, ali sa si me vozio zbog novca. Rekla sam, “Evo deset maraka.” Rekao je, “Ne, neću ih uzeti! Ne, pošto je situacija ovakva, nikada ih neću uzeti.” I nije uzeo novac. Rekla sam, “A ti se okreni ovamo!” “Put,” kad smo se približili Koretici, rekla sam, “put je tu! Moja tetka je ovde. Vodi me ispred vrata! Izađi i zajedno ćemo izvaditi torbu, a ti ćeš nastaviti put.”
Rekla sam, “Uzeli su ti podatke o registraciji, pratiće te, ići će u vašu kuću da pitaju sve o meni, ali ne boj se. Drži se svojih reči. Recimo, platila mi je deset maraka, a ja ni ne znam ni nju ni odakle je.” I izašli smo i on je počeo da se plaši i rekao je, “Kuku, sestro moja, kako… kako to da mi nisi rekla, kako si mogla da mi uradiš ovo.” Ali ja sam rekla, “Ali ne brini, jer sam u svakom slučaju morao da smislim nešto. Ja preuzimam odgovornost. A ako pokušaju da te uhapse, ja ću reći, evo me, on nije kriv.” Rekla sam, “Ne brini za to.” Došli smo ispred vrata Bekollisa, tamo do moje tetke i oni su prošli pored našeg auta oko pet metara pre našeg auta i stali su, videla sam da pišu. Rekla sam, “Znaš šta? Oni su više uplašeni od nas.” Ali rekla sam mu, “Izlazi!” njemu, ovom sinu Zogijanijevih. Rekla sam, “Izađi i pomozi mi sa torbom. Ako misle,” jer ovi naši rođaci su velika porodica, mislila sam da im ne pravim probleme, “da me uhapse, neka me uhapse ovde.”
Čekaj, čekaj, čekaj, otvorili smo gepek i oni se uopšte nisu pomerili iz auta, već su ostali u autu. Onda sam mu rekla, “Zgrabi torbu odmah iza…” dvorište je bilo podeljeno zidom, rekla sam, “odmah iza zida, ja ću zatvoriti vrata, a ti nastavi svoj put.” Rekla sam, “Juriće za tobom. Neće te ostaviti a da vas ne ispitaju. Ali ne brini, drži se svojih reči, ništa ti se loše neće dogoditi.” I tu sam dovukla kesu, rukohvat se polomio, jer je torba bila teška. U tetkinoj avliji nikoga nije bilo i odnela sam je u kokošinjac, tamo sam ga sakrila. I otišla sam kod tetke i rekla sam tetki, “Nađi mi neku drugu odeću da se presvučem.” Rekla sam, bar da me ne prepoznaju po odeći da se presvučem u nešto. A od tetke sam uzela jaknu sa ovakvom kapuljačom {pokazuje kapuljaču} i presvukla sam se i rekla sam joj, “Nađi Burima za to [nerazumljivo], neka donese kolica.” Uzeli smo torbu, stavili smo je na kolica i rekla sam dečaku, “Ti idi sa kolicima, ja ću da pođem nakon što prođeš asfalt i izađi dole i idi…” moja druga tetka je bila odmah u Balavi, jer sam rekla, “Doći će ovamo, opkoliće kuću i upasti u nju.” Rekla sam, “Odatle ću promeniti lokacije.”
Nakon što sam se presvukla, uzela sam tetkinu odeću i torbu sam pokrila ćebetom, u kolicima, rekla sam dečaku, “Ustani i ostani tu ako otvore torbu da vide šta je u njoj, nije dozvoljeno, zabranjeno je otvarati kesu.” “Ne, tetka,” rekao je, “Selam [alekum], dok ne stigneš kod tetke [nerazumljivo]. Ostaću u dvorištu.” Sišla sam u njivu, pa sam otišla drugim putem i posmatrala teren dok nisam otišla kod druge tetke. Kada sam otišla kod druge tetke, rekla sam, “Imate li sobu sa ključem?” Ona je rekla “Da!” Ja sam rekla, “Pronađi ključ i dođi da mi pomogneš sa ovom torbom.” Uzeli smo torbu, stavila sam je u sobu, zaključala sam je ključem. Htela sam da obezbedim torbu da ne otkriju šta je u torbi i da ne bude primećeno gde sam i šta sam i sa čime sam povezana, kojim aktivnostima se bavim, osim legalnih radnji koje su brojali: Veće za finansije, Veće za zaštitu prava i druge institucije.
I tu sam napisala pismo, zalepila sam ga lepkom i dala sam tetkinoj ćerki. Rekla sam joj, “Idi u Glogovac i ne daj to ni ujaku Rami, ni mom ocu, ni tetki [nerazumljivo], nego daj direktno ujaku Arsimu, [majčinom] najstarijem bratu.” Zato što mi je najstariji brat, Arsim, svuda pomagao, bilo kolima za prevoz kao vozač, ili… podržavao me. Zato što ne bih izlazila pred roditelje po pitanju vojske, jer sam mislila da ako se izlanu, bili bi ugroženi, ugrozili bi i mene i ja cbih ugrozila druge prijatelje. I eto, ova devojka je donela, dala mu je pismo i kaže mom bratu i kaže, “Ovako i ovako su je inspektori pratili. Promenila sam lokaciju od starije tetke tamo do dada Šehide, odatle sam otišla u Balavi kod druge tetke i večeras sam ovde. Ako neko dođe, ako te neko pita, znaj da sam tu. Dođi po mene.”
Sada je ona, moja tetka, znala da ja ovde spavam i ustala je iz [nerazumljivog]. A ja sam, u svojim zamislima, rekla, “Tetka! Ima li neko ovde telefon?” Rekla je, “Da, komšija ima. Oni su ovde ispred.” Onda, samo porodice… obično, u selima nije bilo telefona, jedini koji jesu imali su sinove u inostranstvu [i imali su to] da razgovaraju sa njima. Zato što mnogi ljudi nisu imali [telefone] kao danas. A onda, “Hajde…” rekla sam, “obuci kaput i odvedi me pravo toj porodici, jer ja [njih] ne poznajem.” Otišla sam sa svojom tetkom, zatvorila sam torbu u sobi i imala sam njihov broj telefona u Lauši. Upravo sam ih nazvala telefonom i rekla, “Ja sam osoba koju ste poslali na put, stigla sam! Večeras sam ovde. Dobro sam stigla.” I spustila sam slušalicu. Bez imena ili bez ičega. I razumeli su. A sada su mislili da sam ovde, u svom domu, znaš? I otišli su kod mog brata naoružani. Rekli su da smo stigli, ovaj, a ova Zahrije je donela uniforme za vojnike. Rekao je, “Ne, Zahrije mi je poslala pismo. Ona nije ovde. Ali ja ću ići s tobom i mi ćemo ići.” I došli su u Koroticu kod Balavovih. Ali uveče, mrak… već je bio pao mrak.
I ja [nerazumljivo] pobegla sam odatle, nakon što su došli po mene i uzeli torbu… muž moje tetke nije bio tu, samo moja tetka sa decom. “Vrati se,” [rekoh] svojoj tetki, “vrati se i vrati se.” Nije se vratila, bilo je besmisleno. Nešto je primetila. Bila je jednostavno radoznala, “Evo ja ću ti pomoći.” Rekla sam, “Vrati se, evo da se pozdravimo s tobom, jer će mi Arsim pomoći.” Stavila sam torbu u prtljažnik sa bratom. Imali su automatsko oružje u autu, mislim, bili su naoružani i u uniformama, vojnici i moj brat sa njima. Stavili smo torbu tamo, kada je otišla da otvori vrata… kada je otvorila vrata videla je vojnike (smeje se) i otišla ovako {podiže obrve}, povukla se. “O, sestro,” rekla je, “kako to ovde?” Rekla sam, “Sestro, ne želim da čujem ni reč. Tvoj muž, pazi da ne pogrešiš da mu kažeš, niti bilo gde, da nigde ne pričaš.” Rekla sam, “Što se mene tiče, možete da pričate, ali oni će vam oduzeti braću, jer mene (smeje se), jer ne mogu da me uhvate. Oni će praviti probleme vašoj braći (smeje se), praviće probleme vašoj braći.” [nerazumljivo] Moj otac i druga braća… Govorila sam o svojim stričevima. Rekla sam, “Ti trrak [onomatopeja], umukni i nemoj slučajno da nekome nešto kažeš.”
I nastavili smo put tamo, kroz Vasiljevo, prečicom, prošli smo sve planine tamo ne silazeći uopšte na glavni put, ovde pravo na Poklek. Kada smo došli u moju kuću, moj brat je izašao i rekao: “Ideš li Zahri?” Rekla sam, “Ne, more! Sva ova nevolja i sva ta patnja, sa inspektorima koji su me pratili sve do Koretice… Zanima me za šta je bio taj moj trud? Želim da idem tamo.” (smeje se). I otišli smo, tamo… otišli smo… ovaj učitelj, ne sećam se njegovog imena… u njegovu kuću. Da! Skender Reci. U porodici Skendera Recija, večerala sam tamo, njegova žena nas je poslužila večerom, svi vojnici su bili tamo. I uzeli su ih, obukli su uniforme, imali su dvogled, pancire i četiri bombe. Ali samo za vojnike… za desetak, 15 vojnika u toj torbi su bile uniforme. Ali ovo je bio događaj koji nikada neću zaboraviti.
Kaltrina Krasnići: Onda su vas uhapsili?
Zahrije Podrimćaku: Slikali su me tamo na stanici, bili su me slikali tamo zajedno sa Šehadije… sa torbom, dok smo stavljale torbu na leđa, fotografija jer… onog trenutka kad su me uhapsili, pokazali su mi fotografiju.
Kaltrina Krasnići: Kada su vas uhapsili i gde su vas uhapsili?
Zahrije Podrimćaku: E sad, to se desilo nakon godinu dana. Hapšenje se dogodilo nakon godinu dana. Kažem vam, jer sam tada radila i druge usluge. Bila sam u selu Demjan. Sećam se imena te osobe, izvesnog Halita, koji je bio bivši politički zatvorenik, gde su me vojnici tamo odveli kod nekog Ibrahima, uzela sam torbu napunjenu oružjem… sa ovim… štapovima dinamita. Bio je to barut. Svih pet kompleta osigurača, bili su vezani. Odnela sam torbu tamo Ibrahimu i ovaj Halit me je pratio i odatle sam otišla u… sve planine oko Paštrika, pet sela, u planine Paštrik, sve planine gore skoro do granice gde je ovaj Ibrahim imao svoju kuću… gde sam dobila taj barut. Bilo je mnogo snega, zimi, o Bože! Bio je decembar, decembar ‘97… ili je bio početak januara, ne sećam se dobro. Ali gde god da ste hodali…metla, metla, metla… ali ja sam imao čvrste čizme (smeje se), jer sam ih kupila u Prištini, kupila sam ih baš za vojsku.
Šta se desilo, učestvovala sam u protestu sa Agimom Vreljakuom, ušli smo u prodavnicu i imala sam novca, jer je moj otac mnogo radio, bio je odličan radnik i trgovao na pijaci. Nakon što su ga otpustili sa posla, radio je na pijaci. Ali nikada nije dozvolio da nam zafali novac. Uvek mi je davao [novac]. “Evo novca, uzmi koliko hoćeš, ostavi koliko hoćeš. Ti si samo žena i tvoj otac ti daje priliku da se nikada ne pokoriš nijednom muškarcu.” Uvek mi je govorio da budem svoja, nikada me nije ostavljao bez novca. “Ne,” rekao je, “jer ako završite bez novca, možete da odstupite i snosite posledice, tako da bi trebalo da imate više novca od onih koji rade sa vama.”
I tamo tokom protesta sam imala novac kod sebe. Kada smo ušli u prodavnicu, Agim me je gledao, Agim Vreljaku je bio šef Veća, ja sam bila sa njim i rekla sam prodavcu, “Nađi mi par čizama koje mogu da izdrže blato, sneg i kišu.” Rekao je, “Ali skupi su, devojko!” Rekla sam, “Ali koliko bi mogle da budu?” Rekao je, “100 maraka.” Rekla sam, “Evo 100 maraka.” I uzela sam te čizme, uzela sam ih samo za vojsku. Još ih imam kod majke, čuvam ih za uspomenu. Rekala sam im (smeje se dok priča), “Nemojte ih izgubiti!” Nisam uspela da ih istrošim (smeje se), tada su me uhapsili. I tako, kad sam otišla u planine Paštrik, bio je sneg, pomislio bi čovek da se se neću probiti, do ovde {pokazuje rukama}. Brram, brrap, brrap {onomatopeja} svih pet, šest sela i nisam se umorila.
Jednom prilikom mi je ovaj Halit rekao, rekao je, “Dobro, ti! Kako možeš da ideš na ovo putovanje sa mnom kao jedna devojka. Kako mi veruješ? Kako mi veruješ?” To je bilo zbog toga što sam kao devojka mogla da doprinesem otadžbini, moj doprinos treba da se vrednuje dva-tri puta više od muškog, jer žene imaju različite izazove, ono što žena doživljava, i različite su prepreke koje ti ljudi postavljaju, ali bila sam odlučna i nikada nisam prestajala sa svojim aktivnostima. Kada mi je postavio ovo pitanje, na trenutak sam bila povređena. Zbog čega sam rekla, “Šta ta osoba misli?” Znate? Bila sam mlada i on je znao da sam aktivistkinja. Imala sam poverenja u njega jer je bio bivši politički zatvorenik, na primer, ’81. je bio u zatvoru zbog događaja iz ’81. I kada je rekao, “Kako možeš, pet, šest sela kroz sve ove planine, da ideš u planine?” Prošli smo kroz planine Paštrik. Rekao je, “Ti ideš na [putovanje] sa mnom, i kako možeš da mi veruješ?” Rekla sam, “Dobro ti prijatelju, ti si otac dece, oženjen si, ja bih mogla da ti budem ćerka. Ovde je moje poverenje. I plus ljudi na ovom svetu su došli sa din e iman, što bi rekli stari ljudi ovde.” Rekla sam, “I čoveče, ja pre svega verujem sebi, imam veru u sebe. A kada verujem u sebe, niko mi ništa ne može.” I tokom ovog putovanja, on se tada okrenuo i izvinio se za reči koje je rekao, “Izvinjavam se. Izvinjavam se, samo sam hteo da vidim kako ćeš reagovati, a ti si reagovala veoma oštro, i tako dalje. Nemoj da si povređena i nemoj da se vređaš jer te poštujem kao sestru…” Rekla sam, “Sve je u redu između tebe i mene. Put koji sam započela je doprinos za nacionalne stvari i poštujem te kao brata.” Rekla sam “I ja sam aktivista, imam deset godina aktivnosti i među muškarcima sam se uvek osećala kao sestra sa mnogo braće.” I on je bio iznenađen mojim rečima i nekoliko puta se izvinio.
Kad smo otišli u odu, kod Ibrahima, odneli smo tu torbu i razgovarali smo. I on je pričao o nekome, “Imao je kuću, vrlo malu…” obično su ove porodice blizu granice bile [nerazumljive], bile su i žrtve… Mislim, sarađivale su i sa neprijateljem. Govorio je, rekao je, “I tako dalje, i tako dalje,” govorio im je, “ova kuća pripada nekome ko nosi poštu u Albaniju i Kosovo tamo i radi sa Srbima.” Rekla sam, “Ispuniću ovaj amanet za tebe.” I dao nam je tu kesu sa fitiljima i tu noć sam prespavala kod porodice ovog Halita. Bila je velika porodica, mislim, majka sa ovom haljinom sa drvenim daskama koje su žene imale u tim krajevima, i dobro su me primili i sve. U tim krajevima ne prave čaj, ali su imali kuvala na plinskom šporetu za gosta iz Drenice. I ustali su (smeje se) da mi skuvaju ruski čaj (smeje se) iako nisam puno pila čaj, znate? Zato što smo u Krekovi uvek imali voća i više smo koristili voće.
I sad sam tu prenoćila i ona starija žena sa radnicom, meni, odlučna, dala mi je. “Uzmi, uzmi!” Rekla sam, “Ne, vi to držite ovde jer ovde nema rata, jer mi u Drenici imamo rat i ne mogu to da podnesem jer oni tamo pale kuće. A tamo su svaki dan racije, hapšenja ljudi i ne zna se šta će biti.” Rekla sam, “Bolje je da zadržite narodnu nošnju. Uživam u ovim albanskim narodnim nošnjama jer je to naša stara tradicija, ali dugo nisam mogla da ih nosim i da se opterećujem njima, jer se bavim drugim poslom (smeje se). Nemam vremena da ih nosim.” A ta starija žena sada… bila je veoma neupadljiva i tako me je dobro primila.
Sutradan me je Halit ispratio autobusom do Đakovice. Nisam znala da postoji kontrolni punkt u Klini. Ali bila sam spremna sa odećom. Imala sam crni kaput ovde dole {pokazuje na kolena}, ravnu maramu ovako široka {pokazuje veličinu sa rukama}, dugačka oko dva metra, i kada sam se umotala u nju, postala sam kao stara tetka. I jednostavnije, trebalo je improvizovati. Ja… Halit me je pratio, uveo me je u autobus svu umotanu u taj šal… a ja sam nosila dimiju, sa čizmama koje sam kupila za vojsku, ali sam imala i šal koji sam pripremila, da izgledam kao stara tetka od kuće da improvizujem sa odećom… da izgubim trag, da mi izgube trag [govori na srpskom], da im yavaram tragove. I eto, tom prilikom, kada sam stigla u Klinu, video sam punkt [govori na srpskom] pun srpske policije. Mmm. Bila je jedna žena blizu sa decom. Sedela sam kraj prozora, torba, samo sam stavila odeću u torbu, ovakvu stolicu i pokrila sam je sakoom i šalom i umotala sam se u njime. I tamo sam uzela iz mojih dokumenata, izvadila sam srpsku ličnu kartu. Imali smo samo ove legitimacije, bile su jugoslovenske… i ja sam to pripremila i stavila sa strane.
Rekla sam toj ženi, “Približite dete ovako sestro, jer imam nešto opasno u torbi. I naslontei se nekako na moje rame i svu decu pored mene, i želim da izgledam kao da spavam. “Ništa,” rekla je, “ne brini.” Rekla sam, “Jer ovaj put, ako je kismet da preživim, to je dobro, ako nije ja ovde nestajem, završila sam” (smeje se). I tu sam se naslonila na prozor, sva umotana kao stara tetka i sa tim kaputom i pokrila sam i torbu, a ta žena mi je mnogo pomogla. Ona je svu svoju decu približila meni na tom sedištu tamo, ja sam se pomerila i dala joj prostora da sedi sa svojom decom i pored mojih nogu. I ta žena me je mnogo štitila, ta žena kojoj ne znam ni ime, niti znam gde je, ni ko je, a ja sam bila uza zid i razmišljala o Bogu i u tom trenutku sam rekla šahadu… iako se nikada nisam molila ili bilo šta drugo osim… molila sam se Bogu i govorila, “O Bože, radim za pravednu stvar i za svoj narod koji je potlačen i za svoja prava. I ako Bog da, o Bože, sada će me Bog spasiti.” I razmišljajući o ovome i izgovarajući šahadu i bez prestanka se moleći Bogu…u svojim mislima, ali ne naglas, jer sam se pretvarala da spavam, ali sam mislila direktno na molitve Bogu.
I policija je ušla, autobus je stao, od svih su uzeli lične karte i proverili kako se ljudi zovu. Nisu mi tražili ličnu kartu, jer sam se pravila da spavam. Samo je ispružio glavu ovako, ta žena mi je rekla… ta žena mi je samo rekla, jer nisam mogla da vidim jer sam se pravila da spavam sa maramom skoro ovako {pokazuje kako joj je šal pokrivao lice} pokrivenih očiju, nagnutih ovako… ali sam bila i umorna, jer sam slučajno ostala budna cele noći ne spavajući tamo gde smo mi prespavali u toj ekonomski stabilnoj porodici, pričali. I tamo smo prošli kontrolni punkt.
Kada smo tamo prošli kontrolni punkt, kada smo stigli u Lapušnik, ja sam izašla u Lapušniku. Zato što sam znala da u Komoranu postoji kontrolni punkt, a ovde u Lapušniku sam ušla u auto koji me je vozio do mog sela i iz mog sela je došao moj brat, i ja sam otišla u svoju kuću tamo i poslala ih. I iz moje kuće, onda sam ih poslala u Laušu, dala sam ih tamo vojsci. Ali ovo je bilo… Bog mi je pomogao svaki put kada sam radila za naciju (smeje se), jer sam prošla kroz mnoge (smeje se) različite incidente i razne opasnosti. Ali Bog me je uvek spasavao. I… zato što se sada zaboravljaju događaji i ima mnogo događaja koje treba ispričati jer… (duboko diše) sada se zaboravljaju čak i događaji koje treba ispričati i tako dalje. Ali što se tiče ove, ove aktivnosti, ovog velikog doprinosa, ali ja vam kažem da doprinos žena, na osnovu onoga što sam iskusila, na osnovu puta kroz koji sam prošla, za mene žene koje doprinose albanskom narodu treba ceniti duplo više od muškaraca. Jer pored doprinosa i muke i znoja, žene imaju i još jedan izazov, drugačije izazove koje doživljavaju drugačije od drugog pola.
Vredi pomenuti još jedan incident, na primer incident u Likošanu 28. februara ‘98, kada se incident dogodio u Likošanu. A u Likošanu, sa svim članovima Veća za zaštitu prava i timom lekara koji su bili [tamo], dr Hafir Šalja je bio u timu lekara, danas više nije sa nama… Doktor Arsim Hadžiju, bila je jedna medicinska sestra, Eldira Ahmeti i moj brat Arsim Podrimćaku. Otišli smo u Likošan kamionom iz bolnice, mislim da je vozač bio Kšavit Musliu, koji je vozio kamion. Otišli smo u Likošan i otišli smo da pomognemo tim porodicama i kada smo otišli tamo, sve žene su bile okupljene u jednoj prostoriji u jednoj staroj kući, zid te kuće je bio oko 50 centimetara, sećam se kao danas, bio je debeo. I prvo smo obišli tela, sva ta tela, doktori su beležili, doktor Hafir i doktor Arsim. Doktor Afir je obično beležio gde su ranjeni, gde su svi ranjeni i… doktor Arsim je sa mojim bratom skinuo svu odeću sa leševa koji su se nalazili, osim tela porodice Likošan koje je policija odnela sa sobom. Fotografisali smo ih i snimili podatke, beleške, o svima i tamo su mi se obratili doktor Arif i roditelj ove četvorice braće… od ova dva blizanca koji su bili iz Kerezija, čiji su sinovi ubijeni i on sam.
Zato što su porodice Kerezija iz Likošana bile zajedno, na jednom [odvojenom] mestu od žena. Svi su me molili da odem do žena, jer su žene poludele. I otišla sam direktno kod žena tamo. Imali su, sećam se kao danas, dve sofre položene i nikog kod te sofre. Sve daleko, dve krelane me duqa kako su se pekli sa kukuruznim [belim] brašnom, i paprikom u kajmaku na sofri, a niko ne sedi i ne jede od tuge, od plača. Tamo sam razgovarala sa ženama, razgovarala sam sa tom staricom sa kojom sam radila intervju, ne sećam se njenog imena, jer pored 24 žrtve koje su bile tu je bila i žena, Rukija, trudna 24 godine, skoro u vreme porođaja. Mislim, i ne znam čime… Nikad neću saznati, ali prema onome što su rekli, sa dum-dum {onomatopeja} metkom njena glava je bila ravna. Glava je bila sva deformisana, potpuno ravna na ovaj način, i bila je deformisana.
I te noći, osim prve pomoći, doktor Arsim je davao, doktor Arif, injekcije ženama i devojkama, ko je hteo da ih uzme, bilo je i onih koji nisu prihvatali. Dali smo im i lekove. Ostali smo do kasno u Likošanu, mislim, tamo je bilo strašno. Sve mladići, svaki lepši od drugog. Porodicu Likošan [Ahmeti], sve su ih, jednog po jednog, masakrirali, iza njihove kuće tamo. I… kako je rekao jedan svedok, dva mladića, blizu, na krovu jedne kuće, preživela, blizu dimnjaka, očima su videli taj teror. Ti momci su danas živi. I ja sam zapisala njihova imena u izjavi, sve što smo primetili, napravili smo fajl sa fotografijama, sa svime, sa celim incidentom.
Celo Kosovo je postalo poznato zbog tog incidenta u Likošanu i samog sahranjivanja, na primer, hiljade građana je bilo na sahrani. To je bio težak slučaj, kao što sam rekla. I tamo su bili aktivisti, svaki od njih, neki sa timovima lekara, neki su otišli u Likošan ana drugačiji način, a Šćipe sa Ilfete Spahiu. Zato što je u Veću za zaštitu prava bilo mnogo žena, bila je Elmije Blakaj, mislim, partner na terenu tamo, Šćipe je bio odgovoran za oblast Glogovca, za Veće za zaštitu prava i Ilfete se pridružila kasnije. Mislim, 1995. godine prvi put je ušla u Veće za zaštitu prava, tada je bila student Pravnog fakulteta. Ona je takođe bila u Likošanu kada smo otišli, sreli smo se, bila je tamo sa Šabanom Šalaom, oni su bili u Likošanu, Ilfete. I bila sam sa timom lekara. Kasnije je Šćipe bio kod Ilfete, čak su prespavali kod porodice Likošan.
Ali to je bio veoma težak slučaj, bio je to veliki teror. I tako svi ljudi tamo, njihove sestre, imali su jednog u Švajcarskoj, za svoju braću, jer deset muškaraca [pobijeno], svi mladi, svaki lepši od drugog. Rekla je, rekla je javno, onog dana kada je došla iz Švajcarske i kada su sahranjeni, “Da su bili na frontu, ne bi umrlo svih deset.” Znate, njena braća. Dakle, to je bio veoma težak slučaj, incident u Likošanu, ali incident u Likošanu se desio i narod, svi, svi ljudi su ustali da podrže Oslobodilačku vojsku Kosova. Ali koliko god bila jaka želja ljudi da se bore, nije bilo oružja.
Pre nego što se desio incident u Likošanu, vojska [OVK] me je poslala u Prištinu kod Agrona Ramadanija, što znači da je bilo dve nedelje pre nego što se dogodio incident u Likošanu. Otišla sam u Prištinu kod Agrona Ramadanija, oni su mi poslali, “Idi u Agron, on ima oružje i daće ti ga.” I pozvala sam taksistu, platila sam mu i otišla do Agrona i on mi je dao oružje. Rekao je, “Da li ta osoba zna zbog čega ste ovde?” Rekla sam, “Ne, taksista ne zna šta je ovde.” Stavili smo ih u kola, došla sam u Glogovac. Kad sam dolazila prema Glogovcu, ovde su obično stajali autobusi, kada dolaze studenti da uđu u lokalni autobus da idu na fakultet, ovaj deo ovde – ne znam kako se zove, pre nego što odete ispod prištinskog mosta, ovde na ulazu, ovde, kod Tehničke škole i tamo je bila prodavnica – ispostavilo se da je policija bila tamo.
I u tom trenutku su zaustavljali automobile, zaustavljali ih jedan po jedan, znate, da ih pretresu. U tom trenutku, pre nego što su došli do našeg auta, auto koji su tražili pre našeg… jesu, pretražili su ga i vratili se da kupe cigarete iz prodavnice, i tu smo prošli i došli do Glogovaca i doveli smo ih, mislim, oružje koje je imao Agron, da ga pošalje u Laušu po dogovoru sa vojnicima. I… onda, tokom noći, u mojoj porodici, pošto sam ih poslao svojoj porodici, tokom noći kada su svi spavali, sa mojim bratom, sa ovim Arsimom – imali smo veliki auto, moj otac ga je dobio za 17.000 franaka iz Švajcarske, doneo nam ga je neki Rahim iz Damaneka i bio je to jako dobar auto, da, ispod si mogao da sakriješ šta god hoćeš, ispod kola – i moj brat ih je uzeo, tamo ih je parkirao. I oko jedan ujutru, pošto su naši roditelji spavali, ništa nisu znali, sa mojim bratom smo ih poslali i seli smo taj auto i poslali smo ih u Laušu.
Dok smo ih prevozili policija je već posmatrala, mislim, kada smo i mi otišli tamo, vojnici [OVK] su bili iznenađeni kako smo uspeli da ih pošaljemo čak tamo. Jer na neki način, kao ženu, i ko zna kako su te ocenili, da li ona može da obavlja zadatke ili ne, da li joj se mogu poveriti stvari i da li može da nosi tako veliku odgovornost. I tako, pošto smo ostavili oružje, molili su nas, “Hoćete li doći da jedete, da ostanete?” Rekli smo, “Ne, niko ne zna da smo došli, ako bi se nešto dogodilo.” I zatvorili smo vrata, sve smo ostavili da spavaju, ni jednog, nismo nikoga obavestili. Dok smo se vraćali, pucali su na naš auto sa autobuske stanice u Srbici, a moj brat je veoma dobar vozač, jer je i instruktor u auto-školi, i… ko zna kako smo uspeli da izbegnemo napad kad su nas tamo napali oružjem i mi smo preživeli. Konačno smo stigli kući, ušli smo da spavamo, porodica ništa nije znala i ništa nije čula (smeje se), jer se auto nije baš čuo, ali smo i vrata polako otvarali i polako ih zatvarali.
I… posle incidenta u Likošanu, masakr u Pokleku i Ri se desio 31. maja. I masakr u Pokleku i Ri 31. maja, kada se desio, mislim, bio je policajac sa imenom, zvali su ga po pseudonim Lutka. Njegov pseudonim je bio Lutka, u beleškama Veća sam mu znala ime po izjavama koje završavamo imenima i prezimenima, sve smo posmatrali. Ti podaci se i danas nalaze u Veću. Ko zna kojom brzinom se kretao kada se srušio, ovde u Pokleku i rekao je, pozvao je snage, “Zato što su teroristi pucali na mene, pucali su na mene Albanci i OVK.” I došao je veliki broj snaga, išli su temeljno kroz Poklek, ovo područje, naselje Poklek i Ri. I ja sam posmatrala ceo incident sa udaljenosti od 500 metara i odmah sam obavestila Veće o incidentu koji se desio i prenela sam informaciju Veću i Komitetu za informisanje, Džemailu Mustafi. Izvodili su sve porodice odjednom, sve, i žene i decu i muškarce.
Odvojili su muškarce na jednu stranu, smestili ih u sobu, u kuću. I poređali su žene i decu na putu prema Vasiljevoj, sve. Pucali su na sve kuće, videlo se mesto incidenta odakle sam ja to posmatrala, videlo se… pucali su, imali su velike limenke, zapalili su gorivo, gas i benzol i zapalili su ih. Pre nego što su ih spalili, prvo su upali u njih, [uzeli] televizore, uzeli nameštaj, napunili kamione, prvo su ih upali, [uzeli] šta god su našli da im je vredno, da im je od koristi i da im se dopalo. Onda su spalili sve kuće. I nakon što su završili… da, muškarci koji su bili zatočeni, žene i deca za Vasiljevu, muškarci koje su zatočili, svi su pogubljeni tog dana. Posle povlačenja snaga, odmah po povlačenju snaga, došala sam u Poklek. I tamo, kada sam pokušao, bio sam funkcioner Veća, bilo je oko 20 ljudi i rekala sam im, bilo je i drugih ljudi, ali ja sam bio aktivistkinja.
Džema Binaku, znate, iz Globara, koji je sada direktor uprave, u to vreme je bio novinar. A ja sam mu rekla, “Džema, ti imaš dužnost kao novinar da ne dobijaš spremne informacije od mene, dođi na mesto incidenta, ja želim da idem tamo.” I molila sam ga, a on nije došao, “Ne,” rekao je, “neću da idem, jer su ubijeni, neću da idem da budem ubijen.” Tom prilikom mi je došao Izet Binaku i rekao, “Evo doći ću i neću te ostaviti samu.” Rekla sam, “Ne, nećeš doći, ti si običan građanin i ako te ubiju,” rekoh, “niko neće ništa reći o tebi, jer ti se ne tereti bilo kakva dužnost.” Rekala sam, “Ostani, imaš šestoro dece, ostani, nije tvoj posao da dolaziš. Oni koji imaju dužnost da odu,” rekla sam, “ne idu. Ja ću ići sama.” Sama sam otišla u Poklek. Kada sam prošla most, na putu za Krajkovu, tamo mi je prišao Kerkin Beriša. I Kerkin Beriša u tom trenutku… nakon što mi je prišao, rekla sam, “Zašto si i ti došao?” Rekao je, 2Ne, kunem se, nikada te neću ostaviti.” Kada smo prošli kružni tok, koji je danas u centru grada i spaja saobraćajnicu, izašli smo na trotoar.
Ovde su putevi bili puni malih vojnih tenkova, policijskih automobila, svih oklopnih automobila, svega što je dolazilo na glavni put do stanice. I mi, hodajući tako, i tamo, obratio mi se Kerkin, rekao je, “Nemoj da se vređaš Zahri, želim da ti kažem nešto. Sestro, mogu li da te držim za ruku kao da smo,” znaš, “supružnici,” rekao je, “možda će to pomisliti, ako nam se nešto desi.” I tamo sam rekla, “O, slobodno,” rekla sam, “daj mi ruku i uzmi me za ruku Kerkine, jer ja nemam takve komplekse, ne patim od takvih kompleksa.” Rekla sam, “Ali kunem se da je to besmisleno, brate moj, jer me prepoznaju iz aviona. Poznaju me kao novčić [poznaju me veoma dobro], jer su navikli da me vide ovakvu svakog dana na terenu i u aktivnostima.” Rekao je, “Da, ali možda su autsajderi, barem nisu iz Glogovca i ne poznaju nas.” Rekla sam, “To uopšte nije problem.” I tu smo došli zajedno, pravo na put, jer nije bilo druge mogućnosti da se sakrijemo od njih.
I kada smo ušli u Poklek, ovde smo primetili, mislim, kako su odvodili ljude, ostavljali su ih na metar i po jedan od drugog na mestima gde su ih streljali. Tamo se prolila krv, mogli su se videti tragovi krvi, mislim. I oko metar jedan od drugog, i videlo se kada su vučeni i utovareni na prikolicu. I sada je od tih deset ljudi pronađen jedan, Ardian Deliu, njegovo telo je pronađeno iza njegove kuće. Imao je metak ovde {dodiruje joj vrat} i jedan pravo u čelo {dodiruje joj čelo} pucali su na njega iz neposredne blizine iz revolvera. Sigurno su sva ostala tela utovarena [u prikolicu]. Videlo se kako je krv prolivena, jer su pronađeni na šljunku, u kući jednog od Plužina ovde, više. Tamo su pronađene pantalone, i kaiš, i zubi, i kosa i mislim, jedan od njih je tu pružao otpor i masakrirali su ga.
Ali to je bio težak slučaj, kuće su spaljene. Krv je tamo bila sveža, videlo se to. A tamo je bio jedan pas, veoma veliki pas i lajao je na Kerkina, pravo na mene i gledao je pravo u moje oči, da me napadne. I da Kerkina nije bilo, taj pas bi me tamo ubio. Zato što je i pas sigurno bio drogiran, jer je taj pas bio prestravljen, od lupanja, od vatre, toliko je vatre izlazilo. I Kerkin je izvadio dasku i pretio psu, a onda je pas otrčao i ušao u svoju kućicu za pse. Pregledali smo sve kuće, jednu po jednu, i vodili beleške od ljudi i sve samo da bismo dobili aktuelne informacije. Onda smo sutradan došli, fotografisali se. Nismo imali kameru u Veću, uzela sam kameru, otišao kod Rasima Musliua, pitala sam ga, rekla sam, “Hajde, da li ti smeta da pođeš sa mnom,” rekla sam, “to je tvoja kamera, znaš kako da je koristiš“, rekla sam, “ja ću praviti beleške, a ti ćeš fotografisati.” Sama sam kupila film, kamera je bila njegova. Sama sam kupila film da bih ga imala ako treba. Koristili smo pet rolni filma kojima smo dokumentovali ceo incident. I sa tim filmom i izjavama koje smo uzeli od ljudi, napravili smo ceo fajl.