Prvi deo
Kaljtrina Krasnići: Predstavite se i posle nam ispričajte nešto o vašem detinjstvu. Kakvo ste detinjstvo imali? Kakvo ste dete bili? S kim ste odrastali? U kojem gradu?
Pranvera Badivuku: Da, ja sam Pranvera Badivuku, ali rođena Baša. Rođena sam pre 74 godine, sad mi je skoro bio 74. rođendan, znači [rođena] 1945. godine, u Peći. Ja sam… mislim, potičem iz jedne tradicionalne porodice iz Peći. Rasla sam okružena porodicom. Prvo majka, sestra, koja je bila godinu i po dana starija, sa stričevima, dekom i bakom, sa tetkama. Tako da smo bili jedna velika porodica. I moje detinjstvo je bilo srećno pored svih njih i njihove brige za mene i ljubavi koju su mi dali od detinjstva.
Rekli su mi da sam bila jako živahno dete, srećno, pevala sam. Možda su to bile besmislene melodije, ali uvek sam na taj način izražavala radost. Možda me je to kasnije opredelilo za profesiju koju sam izabrala. Sve ovo što sam rekla, to su moja sećanja. Obe smo rasle sa majčinom pažnjom, ali bez oca, falio nam je otac.
Kao i mnoge porodice posle Drugog svetskog rata koje su pretrpele, ne znam, razne životne teškoće, sudbina mog oca je bila delikatnija. 20 godina je bio udaljen od porodice, preko 20 godina po zatvorima. Prvo u zatvoru u Peći, Šeremetova kula je bio zloglasni zatvor, i nakon razbijanja tog zatvora, kada su zatvorenici pobegli, on je imao sreće i uz pomoću njegovih drugova se spasao. Tog dana u Peći se dogodio veliki masakr, jer koga su uhvatili, ubili su ga, streljali… užasno.
Kaljtrina Krasnići: O kojoj godini pričate?
Pranvera Badivuku: To je možda bilo negde ‘46, nisam sigurna, jer sam bila dete, ali znam ovako iz sećanja šta sam čula od porodice. Tako da je moj otac mnogo godina proveo u zatvoru, po albanskim zatvorima i po albanskim logorima.
Kaljtrina Krasnići: Zašto je završio tamo?
Pranvera Badivuku: Ovde je bio neprijatelj tadašnjeg komunističkog režima, tamo je bio njihov neprijatelj u korist bivše Jugoslavije, mislim tadašnje. Ne znam baš dobro te okolnosti, istoričari to bolje znaju. Želim reći da je porodica uvek brinula o tome gde je, kako je, i sedam godina porodica ništa nije znala o njemu, sve dok nije stiglo prvo pismo kad se javio iz Albanije, iz zatvora, Tirana, Burel, Fier, Ćerma i druga mesta.
Međutim, njegov težak život, njegove patnje, sve su poprimile drugačiji pogled kada je mogao da se vrati na Kosovo. I to je bilo 1966. godine, kada su se ovde malo poboljšali uslovi albanskog stanovništva. Jer do tad su se nastavila, nikada nisu prestale, maltretiranja porodica, progoni, iseljavanje porodica po Turskoj, mučenje, teškoće… ali 1966. godine dozvoljeno mu je da se vrati, i za nas je to bila velika radost, za porodicu, mislim da je to bila velika radost i za… ne samo za porodicu, ali i za građane Peći koji su znali da je on bio intelektualac, školovao se u Torinu. Tamo je završio vojnu akademiju, zatim inžinjersku školu, imao je razne pozicije u Skadru, Peći, Tirani, ali je ipak završio po zatvorima.
Kaljtrina Krasnići: Kako se vaš otac zvao?
Pranvera Badivuku: Šaban Baša. A on je inače bio španski borac sa svojim drugovima iz Peći, Džemajl Kada, Emruš Miftari, onda Mehmet Hasim Vokši i neki drugi iz Albanije. Uprkos teškom životu, mogu reći da je njegov povratak bila radost za porodicu, kao što rekoh, i za celo mesto, jer su njega uvek spominjali zbog intelektualnih vrednosti koje je imao, zbog poznavanja mnogih stranih jezika, i kao pravi intelektualac. I on se vratio tamam te večeri kada se sledećeg dana očekivala moja veridba, to je bila velika radost.
Zatim je ovde njegov život tekao jako lepo, mislim, u krugu porodice. Nas dve, ja i sestra smo se udale i život je tekao dalje sa tatom, mamom, i nas dve udate sestre. Ali ubrzo, pošto je majka bila vrlo mlada, dobili smo još dvoje dece, faktički brata i sestru. Tako da je brat mnogo… malo stariji od moje ćerke, i moja najmlađa sestra takođe. Tako da, oni su najveće bogatstvo, hoću da kažem da je otac imao jedan miran život do svoje smrti 1990. godine.
Ovaj događaj je bio normalan, jer nije se desio samo mojoj porodici. Mnogo je bilo ovakvih događaja na Kosovu, posebno intelektualci i trgovci, mislim da su bili na meti komunističkog režima. Onako kad razmislim sada, jer možda tad nisam znala koji su bili ciljevi i kako, ali se istorijski zna da je albanski narod, pogotovu onaj sa Kosova, pošto smo bili pod kopitima okupatora, kako da kažem, nisu nam dozvoljavali da dišemo…
Kaljtrina Krasnići: Pričajte mi malo o Peći. Kakav je grad bio?
Pranvera Badivuku: Peć je oduvek bio grad koji se isticao svojim prirodnim lepotama. Normalno, bile su klasične stare kuće. Baš tu gde sam ja provela detinjstvo sa porodicom bila je, mogu da kažem, jedna lepa kuća, ali stara. Ali, najveća lepota te kuće bila je bašta i dvorište. Bašta je bila puna voća…
Kaljtrina Krasnići: U kom naselju?
Pranvera Badivuku: A u Peći su poznata neka naselja, Kapešnica, onda je Pohovc… ja sam odrasla u Pohovcu, blizu Sahat kule, tako su je zvali. Bistrica nas je odvajala od Kapešnice. Tako da se sećam izleta koje smo imali sa porodicom i komšijama. Prolazili bismo kroz predgrađe Peći, često smo išli u Radavc sa prijateljima, ali i sa više porodica, u Pećku Banju i u Dečane. Bila je karakteristična malo kiselkasta voda Dečana, ali sad ne znam koliko se koristi. Veliki deo lepota Peći se koristi, ali Dečani izgleda malo manje, oni delovi u kojima smo nekad boravili, te zabave, odmori, izleti, čini mi se da to više nije moguće.
Kaljtrina Krasnići: A škola, u kojoj školi ste išli?
Pranvera Badivuku: Išla sam u školu… jako sam se rano upisala. Zapravo, sestra kad je počela, ona je bila godinu i po starija od mene, ja sam takođe izrazila želju da idem u školu. Tako da, u predškolskom sam imala četiri i po godine. Predškolsko je tada bilo kao i sada. Čak imam i sliku, a mnogo puta nam slika osvežava sećanja. Ponekad ih pokušavam pronaći, iako je slika veoma mala, ali nekim prijateljicama, prijateljima znam i imena. Tako da imam sećanja.
Dve godine sam bila u školi, “Velika škola” se tad zvala, gradska stara škola, posle su nas prebacili u Karagaću. Karagać je poznat po prelepom dvorištu, blizu… mislim škole, i u Karagaću smo posle izlazile i kao devojke u to vreme, na primer jedanput nedeljno smo izlazile da se prošetamo. Koristili smo tu prirodu. Sećam se školskih šetnji kada su nas vodili sa učenicima, tada su školski programi uvek ostavljali utisak na mene, a za razne praznike u kojima su obično učestvovali više pevanjem.
Sećam se da su starija deca u školi imali školski orkestar. Tu su učestvovali učenici viših razreda, učenice i učenici sa mandolinama. Imao je dosta aktivnosti… grad kao grad. Sećam se i nečeg, možda bi bilo i za vas interesantno, kada su tokom letnjeg raspusta organizovani kursevi… jer nije bilo dosta obrazovnog osoblja i svako… neko ko je imao malo školovanja i intelekta, omogućili su im da se obuče za buduće učitelje kroz kurseve. Tako da, za decu, za nas decu koja bi obično dobrovoljno išla u školu, čak se sećam da su se časovi održavali u današnjoj srednjoj školi koja je u Peći.
Tokom leta su ti nastavnici dolazili da steknu iskustvo, da treniraju svoje iskustvo, i na kraju bi nama dali neki simbolični dar, neku malu lopticu ili neku knjigu za školu. Odličnim i najboljim učenicima su na kraju godine dodeljivali knjige.
Kaljtrina Krasnići: Gde vas je zatekao kraj Drugog svetskog rata?
Pranvera Badivuku: Ja sam bila…
Kaljtrina Krasnići: Jako mala.
Pranvera Badivuku: Mala. Znam da materijalni uslovi u svakoj porodici, ne samo kod nas, nisu bili baš dobri. Majka je bila jako pametna žena, imala je nekoliko godina škole, mislim osnovnu u to vreme. Živeli su neko vreme u Albaniji, i ona je imala talenta za ručni rad ili možda životna potreba joj je dodatno razvila tu sposobnost.
Kaljtrina Krasnići: Kako se ona zvala?
Pranvera Badivuku: Magbulje. Ona je još uvek živa, ima 91 godinu. Oni su sad u Kanadi zajedno sa bratom i sestrom. Tako da, radila je razne ručne radove. Radila je na razboju, šila je na mašini, pravila je razne radove sa vezom. Tako da, prema zahtevima, razno ukrasno cveće je sređivala, takođe je i mlade sređivala, imala je talenat da sređuje mlade. Tako da smo preživeli. Čini mi se da vidim i nju i baku kako rade, od ničega je stvarala nešto. Spremala je jako dobar hleb u saču i tako smo preživljavali, sa…
Većina žena, faktički u Peći su žene bile dosta vredne, bilo je i onih koje su imale muškarce pored, ali su pomagale svojim muškarcima, u pogledu poboljšanja kućne ekonomije. Porodica je uvek bila obrazovana, kako da kažem, bila je tradicija i dali su sve od sebe da se mi školujemo, kao i većina drugih porodica. Tu smo videli našu perspektivu i uspon, i podrazumeva se da sa ovim obrazovanjem i mnogim dostignućima naših ljudi, život uopšte našeg stanovništva se promenio. Čega se drugog sećam iz detinjstva? {razmišlja}.
Iz detinjstva se sećam, milim, dok sam… dok sam bila u Peći. Faktički ja sam samo 13 godina bila u Peći, posle sam živela u Skoplju, kad sam otišla u muzičku školu. Jedan deo, znači, provela sam neko vreme u Peći i onda u Skoplju, i u Prištinu sam došla kad sam se udala, tu sam više od 50 godina.
Kaljtrina Krasnići: Recite mi kako ste otišli u Skoplje?
Pranvera Badivuku: I to je istorija vezana sa porodicom. Ja sam uvek volela pesme, imali smo jedan radio u kući, iako nismo imali tako dobre uslove, ali svako se trudio da ima barem jedan radio kući. Tu sam slušala pesme koje sam volela, i pevala sam. Bilo mi je jako zabavno kad su dolazili na različite zabave, džaglidžije.
Kaljtrina Krasnići: Šta su oni?
Pranvera Badivuku: Džaglidžije su bili svirači, na primer, sa violinom i dairama, pevali su za različite praznike i zabavljali nas u različitim četvrtima, ponekad su čak ulazili u dvorište kad ih je neko zvao sa ulice. To me je uvek privlačilo.
Kaljtrina Krasnići: Kakva je to muzika bila?
Pranvera Badivuku: Albanska narodna muzika, ali su više Romi svirali. I malo se smešno, jer sam ja stalno pevala, i kažu kad pevaš za stolom udaćeš se za muzikanta, znači za Roma, znaš. “Nemoj…” baka mi je govorila: “nije lepo da pevaš jer ćeš se posle udati za…”, i stvarno sam se udala za muzikanta (smeje se), ali je moj muž bio violinista, ali nažalost baka nije doživela da vidi koji je (smeje se). Ovo je malo smešniji deo.
Htela sam ovde da pričam više o lepšim stvarima iz mog života. Uvek mi je ostavljala lep utisak udruženje “Përparimi” [Napredak], koja je u Peći pravila muziku, mislim, verovatno su imali i nastupe, i koncerte. Ali, za njih je bilo karakteristično da izlaze tokom vikenda u prirodu i tu su se zabavljali sa svojim orkestrom i pesmama. A ja kao dete, živeli smo u Pohovcu, taj glas prodirao je sa tih brda u grad. Čulo se, jer u to vreme nije bilo mnogo buke u gradu i to je sve uzrukovalo da se ja odlučim, znači, za muziku.
Želela sam, iako nisam znala šta me tačno čeka u školi, i imala sam želje. I želja mi se ostvarila kad sam otišla u Skoplje. Pitali ste me za Skoplje ranije, moj je mlađi stric završio srednju tehničku školu u Zagrebu, ali u Peći mu nisu dali posao jer je bio brat neprijatelja. Tako da, istraživao je i pronašao posao u Skoplju baš u trenutku kada sam ja morala da idem u srednju školu.
Tako da sam ja otišla sa stricom u Skoplje. Na prijemnom ispitu sam prošla prilično dobro, nije to bio težak ispit, kao što se i sada održavaju prijemni ispiti za muzičku školu. Proveravaju ti talenat kroz pesmu, malo ritam i tako. To sam sve lepo položila, a violinu sam znala od muzikanata. Jedno vreme nisam, ali posle sam sa ponosom nosila violinu kad sam dolazila… kad sam prelazila Vardarski most i do škole.
Hoću da kažem, nismo znali, nismo mnogo znali o muzici, naročito o onoj što sad zovemo ozbiljna muzika ili klasična ili za razne instrumente.
Kaljtrina Krasnići: Da li je jezik bio prepreka…
Pranvera Badivuku: A da…
Kaljtrina Krasnići: Pošto je trebalo da pričate na makedonskom.
Pranvera Badivuku: Da jezik je bio, bila sam… kad je izašla lista onih koji su primljeni u to vreme, tek sam tada pomislila, mogli su da me ne prime, i ja sam slobodno mogla da ne prihvatim. Ali su me primili i bila sam jedina Albanka u toj školi, u celoj školi. U celoj školi sam bila jedina Albanka, makedonski jezik na početku nisam znala, ali sam znala srpsko-hrvatski, jer je tada, hoću da kažem da smo učili pošto je bio jezik društva.
I do polugodišta sam naučila i makedonski i nisam imala prepreka do kraja škole. Čak su i tada postojale predrasude, mislim, mi smo sa Kosova prešli tamo, ali Makedonci su bili isti kao i Srbi. Jednom sam živela sa stricem u predgrađu Skoplja, to mesto se zvalo Đorđe Petrov, i putovala sam vozem. Kad su Makedonci ulazili, mladi:“Begaj, tamo su Šiptari” znaš, nisu želeli da se mešaju sa Albancima.
Kaljtrina Krasnići: Ni u vozu?
Pranvera Badivuku: Ni u vozu, ni po kupeima voza. Na primer, voz je bio otvoren: “Beži!” Znači, nemoj tu da ulaziš pošto su tu Albanci. Ne znam kako su njihove porodice odgajale svoju decu. Očigledno su ih iz detinjstva hranili mržnjom, a kod nas je suprotno. Mi kao narod smo vrlo tolerantni, mnogo popustljiviji, čak i opravdavamo zlo drugih ljudi… Naša porodica imala je mnogo životnih problema, ali nas nisu nikada naučili da mrzimo, već smo svesno stvorili tu podelu. Onako normalno, a ne da mrzimo nekog.
Neke moje drugarice su mi rekle: “Ti uopšte ne izgledaš kao Albanka”, ne znam na šta su mislili jer ja sam bila jedina tu, ja sam bila devojka kao i sve druge, još mlada. U školi sam dobro prošla pošto sam imala veliku volju za ogranak koji sam izabrala. Tako da su me poštovali i drugovi i drugarice, ali i profesori. Posebno mi se svidelo pevanje, solfeđo i folklor. Tako da, i za temu maturskog rada uz pomoć profesora, uz njegov savet uzela sam da analiziram temu “Albanski muzički folklor”.
Tada nisam imala mnogo kontakta sa Prištinom. Dolazila sam samo u Peć tokom raspusta, tako da nisam znala ni da postoje knjige. Lorenc Antoni je bio pionir muzike, folklorista koji je sakupljao puno pesama iz različitih delova Kosova i imao ih u knjigama. Ali ja to nisam znala i sve te pesme koje sam znala, zapisala sam ih sa notama i uradila njihovu melodijsku, ritmičku, formalnu analizu i sve te stvari.
Ali u to vreme je bilo malo teže pošto se sve radilo ručno, pravili smo pentagrame, kad sam davala primere…
Kaljtrina Krasnići: Crtali ste i pentagrame?
Pranvera Badivuku: Ne za pesme, pošto smo imali muzičke sveske sa pentagramima, ali trebali smo da analiziramo pesmu, neki deo pesme ili nešto. To sam sve radila sa naliv perom… bilo je dosta posla i žao mi je što ih nisam fotokopirala, ali tada nije bilo. Tako da je teorijski deo negde u kućnoj arkivi, ali ostatak ne…
Kaljtrina Krasnići: Kakav je grad bio Skoplje u to vreme?
Pranvera Badivuku: Skoplje je u poređenju sa Peći bio veći grad, ali ne toliko velik kao sada. U stvari, Skoplje je napredovalo nakon zemljotresa 1963. godine. Tada je ceo svet priskočio u pomoć, pomogli su Skoplju i izgradili ga… takav je bio položaj grada, velika ravnica, pa se proširio i ujedinio sa svim onim selima koja su bila blizu. A bio je onaj stari deo… ja sam živela u starom delu grada, prelazila sam Bit pazar, išla po nekim uličicama i izlazila sam kod starog mosta Skoplja i na desnoj strani je bila škola, bila je jako blizu. Prekoputa je bila gimnazija, koja se tada zvala Makedonska ženska gimnazija.
A gimnazija za Albance je bila gimnazija, to jest Visoka škola “Zef Luš Marku”. Kasnije je došla i moja sestra koja je prešla u Visoku školu. Za mene je bilo privlačnije kada sam ponekad išla u posetu svojoj sestri u školu jer su tamo bili svi Albanci, dok je ovde bio sasvim drugi krug, družila sam se i sa njima, ali samo što se tiče škole, za drugo me nisu privlačili.
Iz škole imam vrlo lepe uspomene kada sam sa školskim horem otputovala u Celje u Sloveniju. To mi je verovatno bio prvi put da sam otišla negde dalje kao srednjoškolac, a ono što me je impresioniralo je napredak u slovenačkim selima, kada smo prelazili autobusom, prelepe kuće su se mogle videti, jedno skroz drugačije mesto, i kad sam ih uporedila sa našim selima, koja su imala niske, male kuće, one sumorne sobe. Mislim, to je bila velika razlika.
Naša pokrajina je bila zanemarena, možda je bilo i lepih, dobrih trenutaka ali uvek i sa poteškoćama. Bila je više zaostala jer nisu ulagali u napredak Kosova. To je bio razlog što je nastalo nezadovoljstvo kod naših ljudi. Svi ti zahtevi su bili prirodni jer je narod tražio nešto bolje, što hvala Bogu, danas smo slobodni i sve što nam treba je jedinstvo i snaga da bismo krenuli napred.
Kaljtrina Krasnići: Recite mi da li je bilo normalno da se školuju žene i devojke vaše generacije?
Pranvera Badivuku: Čini mi se da su posle Drugog svetskog rata po gradovima morale da se školuju, sve, mislim tu gde sam ja živela, sve su se školovale,…
Kaljtrina Krasnići: Ali u ovoj školi u Makedoniji…
Pranvera Badivuku: Da.
Kaljtrina Krasnići: Rekli ste mi da ste u Skoplju bili jedina Albanka u školi…
Pranvera Badivuku: Da.
Kaljtrina Krasnići: Muzičkoj, znači drugih albanskih devojaka nije bilo.
Pranvera Badivuku: Ne, ne, ni ženskih, ni muških, ja sam bila jedina… posle dve godine je došla još jedna devojka, onda smo bile nas dve, mislim…
Kaljtrina Krasnići: Da li su bili drugačiji Albanci iz Makedonije…
Pranvera Badivuku: Ne, čini mi se da su Albanci iz Makedonije bili mnogo fanatičniji, više zaostali, tako mi se čini. Jer i posle, kad sam završila školu, otišla sam na jedan seminar u Tetovo i kod nekih prijatelja koji su takođe intelektualci i koji su bili prosvetni radnici, i jedna prijateljiva mi je govorila, rekla mi je: “Na nas pokazuju prstom, znači ona radi, ona je…”, one su bile etiketirane malo drugačije.
Imali su i tamo intelektualce, ali jako malo ih je bilo. Drugačije su razmišljali… i još uvek su takvi u Makedoniji.
Kaljtrina Krasnići: Recite mi, dok ste bili u Skoplju i Makedoniji uopšte, da li ste se družili samo sa svojom sestrom i njenim društvom ili i uopšte sa albanskom zajednicom…
Pranvera Badivuku: Da, sa albanskom zajednicom… stric nas je stalno vodio u pozorište i kada sam već bila u drugoj ili trećoj godini muzičke škole, tad nas je vodio i da slušamo operu, vodio nas je, jer je hteo da se upoznamo i sa… mislim, to se ispunilo i sa tim posetama. Ovako, da izlazimo u provod, nismo tada imale gde. Više je bila škola, učenje i slobodne aktivnosti. Muzička škola… mi nismo imali uslove kao što sada imaju deca u muzičkoj školi.
Nisam imala instrument, škola mi je dala violinu. Nisam imala klavir, morala sam u školu da idem da vežbam. Često smo ustajali, budili se u 4 ujutro i čekali dok čuvar otvori vrata škole kako bismo zauzeli klavir za vežbanje, dakle uslovi su bili veoma teški, ali volja, želja, sve to… imali smo ambicije za profesiju, za obrazovanje mnogo više nego sada.
Kaljtrina Krasnići: Recite mi šta ste posle srednje škole radili?
Pranvera Badivuku: Posle srednje škole… završila sam srednju školu 1963. godine, ta muzička škola je trajala pet godina za one koji nisu imali prethodno muzičko znanje. Znači, nastavila sam tu pripremnu godinu i u toj pripremnoj godini određivan je uspeh, utvrđeno je da li ćete i dalje ići u srednju školu ili ćete ići u nekom drugom smeru, ka drugoj školi. To mi se čini jako prikladno pošto ne treba da se maltretiraš za džabe. Ako niste ni ovde ni tamo, ne maltretiraš se tokom tih godina školovanja, orijentisani ste na drugu profesiju.
I tako da sam od srednje škole bila jedina koja je diplomirala, govorim o devojkama, jer sam imala neke prijatelje. Sada će ispasti da se hvalim, ali ne, svu tu želju, volju obavili smo normalnim talentom, radom, pre svega radom. Dakle, vrlo rano, još dok sam bila učenica, počela sam da stvaram svoje kreacije, melodije. Tada smo imali zadatak da stvorimo sopstvenu melodiju i na osnovu toga sam iz dečijih knjiga pravila pesme od tekstova koje sam pronašla.
Kaljtrina Krasnići: I posle ste završili srednju školu…
Pranvera Badivuku: Da.
Kaljtrina Krasnići: I?
Pranvera Badivuku: Nakon završetka srednje škole moj stric je uvek maštao, hteo je da me odvede u Zagreb na Muzičku akademiju, nažalost… jer Skoplje tada nije imalo, imalo je samo Pedagošku akademiju, i uvek mi se činilo da nemam šta da dobijem jer je moja srednja škola bila prilično jaka, bila je dosta jaka, tamo sam stekla puno znanja, rekla sam… nije me nekako privlačila jer sam uvek mislila da nemam šta da naučim tu, tako mi se činilo.
Ali ipak sam se upisala, pošto je trebalo da ostanem u Skoplju, jer su mog strica opet uhapsili, sada i strica… svaki put kada bi došao neki svetski čovek, državnik, ko god je bio malo obrazovan odveli bi ga u izolaciju, jer je dosje došao s nama i u Skoplje, pošto je to tada bila jedna država. I tako je zemljotres bio uzrok da tadašnji predsednik Sovjetskog Saveza Hruščov, Nikita Hruščov dođe u posetu Skoplju, i njega [strica] su stavili kao u izolaciju. Ali ga nisu pustili devet meseci, samo zato što su imali prava toliko da ga drže bez suđenja, iako je na kraju pušten bez razloga i bez krivice, ali moj otac je i dalje bio po zatvorima u Albaniji, tako da se on i dalje smatrao bratom neprijatelja, tako da je ostao u zatvoru.
I tada sam ja morala da radim. Zemljotres je izazvao neke nerede u gradu, i ja sam našla posao u Saraju, u Skoplju, možda ste čuli za Saraj? Našla sam posao u Saraju, u Skoplju, i bila sam primorana da odem zbog strica… da ostavim strica i da se vratim u Peć. Ali na poslu sam naišla na vrlo srdačno gostoprimstvo… Bila sam mlada, imala sam 18 godina, i imala sam veliku podršku direktorijuma.
Škola je bila dvojezična, učili smo makedonski i albanski. Deca su bila, učenici su bili veoma dobri, veoma ljubazni, veoma jednostavni, skromni. I njima je bilo drago što imaju nastavnicu, mislim naročito za muzičko, i časovi se nisu dopunjivali samo muzikom jer je škola bila… imali smo po jedan čas za svaki razred, ja sam predavala višim razredima. Tako da me je direktor ubedio: “Moraš da predaješ i druge predmete”. Predavala sam i istoriju, muzičko, ali i Makedoncima i Albancima, istoriju, poznavanje društva ili prirode, ne znam kako se zvalo, domaćinstvo… da bi ispunili potreban broj časova.
Istoriju sam učila zajedno sa učenicima pošto sam se školovala na makedonskom, posle sam se spremala iz knjiga, ali učenici su mi bili jako dobri, vrlo poslušni, vrlo pristojni. Tako da sam uz njihovu pomoć prevazišla te poteškoće i sa puno volje sam radila u školi, sa slobodnim aktivnostima, formirala sam hor, stvorila orkestar. Direktor uopšte nije štedeo, tada je bio Besim Rusi: “Kupićemo šta god treba”. Nove instrumente, mandolinu, mandolu… tada je bila tradicija da škole imaju te… te ansamble i ja sam jako brzo… mislim da je bio 28, pogrešila sam 29. novembar se tada slavio, napravila sam jedan program za školu.
Kaljtrina Krasnići: Šta je bio 29. novembar?
Pranvera Badivuku: Dan Republike.
Kaljtrina Krasnići: Važno je da se pomene.
Pranvera Badivuku: (smeh) Mislim, Države Jugoslavije. I tako sam s programom stekla simpatije kolega, učenika… i meni je bilo zadovoljstvo da radim taj posao, mislim, sa njima, i bila sam slobodna devojka, bez velikih obaveza i provodila sam vreme u školi. Tu sam radila tri godine. Takođe sam upisala Pedagošku akademiju, polagala sam neke ispite, a zatim sam se vratila u Prištinu, jer sam se udala.
Kaljtrina Krasnići: Kako se to desilo, ispričajte nam…
Pranvera Badivuku: Upoznavanje, upoznavanje? Desilo se… pa eto tako, muzika nas je spojila na jednom koncertu, onako spontano smo se upoznali, i zatim smo nastavili sa raznim izlascima do udaje. Eh, ‘66. sam se udala, došla sam u Prištinu, takođe sam nastavila svoj rad u obrazovanju, u školi “Emin Duraku”, tu sam radila godinu dana. Tamo sam sa istim zanosom i voljom formirala školski hor, i u decembru je bio dan škole “Emin Duraku” koja je nosila ime heroja Emina Durakua[1], i srećom imala sam kolegu profesora albanskog jezika koji se bavio pisanjem, koji je i danas pisac i pesnik.
Napisao je tekst o Eminu Durakuu, ja sam komponovala pesmu i program je ispao zanimljiv, i tada su zvali sve direktore škola kao goste programa. I mene je posle zvala direktorica, bila je Srpkinja… sad, znam da joj je prezime bilo Radulović, ali se ne sećam njenog imena, [zvala me] da pređem u školu “Vuk Karadžić” koja se sada zove “Elena Đika”. Tu mi je više odgovaralo jer je bila bliže stana gde sam živela… tu sam takođe nastavila sa istom voljom, istim radom, angažovala sam se i provela sam… zapravo sam provela 15 godina u prosveti.
Kaljtrina Krasnići: Pričajte mi malo o momentu kada ste došli u Prištinu… vi ste došli u jako specifičnom trenutku, 1966. godine. Kakvu Prištinu ste zatekli, kakva je tada bila?
Pranvera Badivuku: Priština, koliko se sad sećam, nije bio ne baš veliki, manji je bio grad u poređenju sa Skopljem, koji je bio malo veći, ne malo, nego mnogo veći. Ali ne znam šta da kažem, grad i stariji deo grada je bio kao centar…
Kaljtrina Krasnići: Šta je tu postojalo?
Pranvera Badivuku: Ne sećam se toliko, ali znam da su bile neke radnje tu u centru gde je sada ona zgrada vlade. Jedna uličica sa prodavnicama sa obe strane, kasnije su srušene kada je sagrađen taj tržni centar. Uske ulice kao što su sada neke ulice po periferiji grada. Mislim da je grad bio negde do Radio Prištine, grad je bio negde dotle, posle su počeli sa izgradnjom. Možda je počelo i ranije, ali ja se tog vremena sećam.
Sećam se naselja Aktaš, da li se još uvek zove Aktaš? Tu su počele da se grade nove kuće, ali ulice nisu bile sređene, bilo je blata, gadnog blata koji ti se lepilo za cipele, znači ulice nisu bile sređene. Tako.
Kaljtrina Krasnići: Da li se sećate izgradnje neke zgrade?
Pranvera Badivuku: Uopšte se ne sećam. Ne…
Kaljtrina Krasnići: Grand [Grand hotel Priština]?
Pranvera Badivuku: A Grand da, jer sam u Grandu dočekala Novu godinu, mislim, kad se otvroio Grand.
Kaljtrina Krasnići: Koje godine?
Pranvera Badivuku: Pravo da ti kažem, ne sećam se, ne znam, ne sećam se. Ali je moj muž bio muzičar i angažovao se da za Novu godinu tamo organizuje muziku. Znam da je bila prva godina kada se Grand otvorio… spremali su doček Nove godine, ali se uopšte ne sećam koje godine je bilo.
Kaljtrina Krasnići: Da li se sećate kakvo je slavlje bilo?
Pranvera Badivuku: Nova godina. Doček Nove godine.
Kaljtrina Krasnići: Da, da razumem, ali kako je bilo organizovano, ko je došao?
Pranvera Badivuku: Isto kao i danas po lokalima sa muzikom, sa zabavom. U moje vreme održavali su i umetničku godinu za nas muzičare, posle nedelju dana, u prvoj nedelji posle Nove godine. Tu su se skupljali uglavnom pozorišni umetnici i muzičari. Mislim, to je bio uži krug i to je bilo interesantno, lepo.
Kaljtrina Krasnići: Gde se organizovalo?
Pranvera Badivuku: U Prištini u nekom lokalu.
Kaljtrina Krasnići: Nije bilo specifično?
Pranvera Badivuku: Ili u Dom JNA ili u Grandu, ili ovako negde. Nije bilo puno lokala tada, puno mesta ili… tada je bio i Božur, tako su ga zvali. Organizovali su po tim mestima.
Kaljtrina Krasnići: Znači predavali ste u školi “Elena Đika” skoro 15 godina?
Pranvera Badivuku: Celo obrazovanje…
Kaljtrina Krasnići: Život u prosveti…
Pranvera Badivuku: Život u prosveti. Posle sam bila aktivna sa svojim radom i na televiziji, sa programima koje sam pripremala sa horom, i ovde sam stvorila neku vrstu drugog orkestra, u školi “Vuk Karadžić”. One instrumente koje sam pronašla u školi bili su amortizirani, stari, i naišla sam na neke stare instrumente, detinjaste, zvane Hofner instrumenti. Karl Hofner je poznati svetski kompozitor koji je pravio kapitalna dela, posebno za hor i orkestar. Očigledno su ti instrumenti imenovani po njemu, Hofner instrumenti.
To su flaute, melodike, ksilofoni, metalofoni, i drugi ritmički instrumenti. Činilo mi se da je malo privlačnije za uzrast dece s kojom sa ja radila, i stvarno se ispostavilo da je tako, a flauta je bila veoma lak instrument da se shvati, da se savlada. I ja sam to stavila u proces učenja i sada mislim da je od tada flauta deo programa u muzičkim školama.
Uvek sam bila zadovoljna svojim poslom i uvek sam smatrala da sam imala sreće što sam se bavila, i što sam bila posvećena muzici i što sam predavala profesiju koju sam volela. Jer mi se čini da je teško raditi nešto što ne voliš, to primećujem u današnje vreme, ima mnogo slučajeva, diplomiraš nešto ,radiš nešto sasvim drugo. I kažem, možda je moja generacija imala malo više… nas je bilo manje, ali imali smo i dobrih stvari iz tog školovanja. Uspeli smo da stvorimo, da damo.
Kaljtrina Krasnići: Posle ste se angažovali u RTP i…
Pranvera Badivuku: I posle s mojim radom… bila sam uspešna i u školi “Elena Đika” gde sam radila, čini mi se 11 godina, 11 i više. Takođe sam se afirmisala s programima koje sam pripremala sa decom koji su se prikazivali i po televizijskim emisijama. Tako da posle… za ovaj ansambl sam priredila puno orkestracija…
Kaljtrina Krasnići: To je bio kao gradski ansambl ili…
Pranvera Badivuku: Ne, ne jednostavan školski ansambl. Dam, dung, dam, dung {onomatopeja}, nisu bili neki instrumenti, ali privlačno za decu. Ali sam naravno imala i grupu dece koja su pevala i orkestar ih je pratio, sa dečijim pesmama i sve to, negde oko 20 pesama smo snimili za Radio Prištinu. Išli smo, i to je bilo neko iskustvo za decu kad smo otišli u radio da bi snimili pesme koje oni pevaju, s jednim jednostavnim dečijim ansamblom.
Kaljtrina Krasnići: Gde se to snimalo?
Pranvera Badivuku: U studiju Radio Prištine.
Kaljtrina Krasnići: Samo morate imati na umu da smo mi druga generacija, i da to ne znamo…
Pranvera Badivuku: Da, vi to ne znate. I, posle sam dobila ponudu od direktora muzičke produkcije…
Kaljtrina Krasnići: Za radio.
Pranvera Badivuku: Za radio, da pređem u dečju redakciju, ali u produkciju. Sad ću vam objasniti i šta je produkcija. I pošto je i tu bio rad sa decom, nisam puno oklevala. Tako da sam od 1979. godine ušla u muzičku produkciju, tada sam bila urednik i producent muzike za decu. Produkcija… radio kao zgrada, mislim, postojala je diskoteka, nototeka, programi u kojima su se radila verbalna snimanja. A produkcija, novinari na jednu stranu…
Kaljtrina Krasnići: Diskoteka, jel to? Morate da nam objasnite. To je bila kao muzička arhiva, jel tako?
Pranvera Badivuku: Da. Tu je išao sav materijal koji je bio godinama sniman u produkciji, sa svim beleškama. Za autora, autora muzike, autora teksta, orkestraciju, sve su beleške išle uz snimak, i traku smo nosili u diskoteku kad bismo završili naš posao sa produkcijom. Znači, muzička produkcija je zapravo ostvarenje svih stvari u muzici sve što se snimalo, razne pesme.
Orkestri su bili deo produkcije. Postojao je narodni orkestar, turski narodni orkestar je bio, mislim, bio je profesionalni hor, simfonijski orkestar. Iako nije bio kompletan, uvek je bio popunjavan spoljnim saradnicima. I svi njihovi projekti su se snimali. Svaki od njih je imao svoje mesečne programe koji su trebali da se sprovode.
Nesreća je bila što smo imali samo jedan studio, jedan muzički studio, i taj muzički studio je služio za čitavo Kosovo. Jer, na primer, ja sam bila urednica za decu, imala sam obavezu, kao zadatak, da izvodim nove pesme naših kompozitora sa talentovanom decom tog vremena. Tako da je priprema pesme trajala malo duže. Uzimali su, autor bi predao pesmu koju je komisija ocenjivala, gledalo se da li je tekst prikladan za decu, zatim je bila data orkestraciji, posle orkestracije su pisali note za svakog člana orkestra koji će da ih…
Kaljtrina Krasnići: Pročita.
Pranvera Badivuku: Da, i posle su snimali orkestar. Skroz na kraju bi se pridružio i pevač. To je sve bio vrlo veliki, spor posao. Tako da nismo mogli da radimo više od deset pesama mesečno.
Kaljtrina Krasnići: Pa, vi ste dosta radili.
Pranvera Badivuku: (Smeje se) Jednom je Zejnulah Haljilji, pesnik… on je bio u dečijoj redakciji… ostavio je puno lepih pesmica koje sam iskoristila i ja za moj rad, on je rekao: “Fabrika pesama”, znaš, on je to zvao fabrika pesama. Zaista, s obzirom na uslove kakvi su bili, jedini studio na celom Kosovu, to je zapravo bilo veliko dostignuće. Ne znam… Tu su i noću radili, nisu imali odmor. Neko je… nama sa decom je bilo bolje pošto smo danju završavali posao. Posle su se i svi radovi kulturno-umetničkih društva snimali u tom studiju.
Kaljtrina Krasnići: Opišite nam malo kako je izgledao taj studio…
Pranvera Badivuku: Muzika…
Kaljtrina Krasnići: Atmosfera tog studija.
Pranvera Badivuku: Narodna muzika, festivali, sve se snimalo u tom studiju. Ali studio je bila jedna sala… zatvorena, izolovana zbog zvuka, i jedan drugi deo je bio gde je sedela režija koja je snimala, u drugom delu je bio pevač. Puštali su muziku i s njom… ja sam ponekad bila unutra, a ponekad sam odozgore dirigovala deci. Bilo je, mislim, bilo je lepo, bilo je dobro. Sa dečjim horom, imali smo radio koji je vodio moj kolega Ramadan Ramadani, pre toga i druge kolege. Hoću da kažem da se radilo, radilo se, i deca su došla sa velikom željom jer su na neki način stvorili i nova prijateljstva, osećali su se… svoje zadovoljstvo su izražavali pevanjem. Ja sam takođe napravila i grupu pesama, jer je bilo veliko interesovanje za pevanje, ali nisu svi solisti imali priliku da pevaju, pa sam s tom grupom ispunila njihove želje.
[1] Emin Duraku (1. januara 1917. – 5. decembra 1942) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, član Oslobodilačke borbe Kosova, narodni heroj Albanije i narodni heroj Jugoslavije.