Drugi Deo
[Anketari pitaju govornika da kaže više o njegovom životu u zadrugama i kako su Albanci i njihove poljoprivredno zemljište tretirani u to vreme. Pitanje je isečeno iz video-intervjua.]
Zećir Sopaj: Zemlja nam je jednom bila oduzeta 1922. godine, u 1922. srbi su došli i zaposeli svo neobrađeno zemljište. U 1928, kralj je doneo agrarnu reformu, i oteo svu obradivu zemlju, oteo je svu zemlju koju smo imali. Onda smo odlazili kod škije pitali ih… „Možete li nam dati polovinu ove zemlje da obrađujem, polovinu moje zemlje?“ Zemlja nam je oduzeta, mi smo ostali na obroncima, tu smo ostali, bez zemlje, bez ičega. Bio je jedan Adem Jetullahu iz Lapušnika, radio je u Skoplju. On je otišao do Albanskog konzula. On je rekao: „Idi u toalet, jer ću doći.“ Taj Adem je otišao u toalet, znate, WC. Neko iz ambasadu je otišao i rekao: „Ako je škije na gornjem spratu, ti ostani na donjem spratu. Ako on siđe na donji sprat, ti ostani na gornjem spratu. Da se nisi usudio da ustupiš mesto!“ Zato što smo hteli da idemo u Tursku. „Ni slučajno se nemojte pomeriti!“ Nije smeo govoriti nigde drugde, jedino u WC, Adem Jetullahu, sa ambasadom Tirane. To se događalo u danima Kralja.
Kralj je sve oduzeo od nas, sećam se kao da je danas bilo. Od sela do, oni su uzimali beleške o našoj imovini, na celom Kosovu. Koliko vredi tvoja imovina, ovo i ovo, jer je želeo je da nas protera u Tursku. Ali, sveštenici su plakali u Evropi, sveštenici.
Ard Morina: Katolici.
Zećir Sopaj: Rekao je: „Kunem se Bogom, oni su ih prisiljavali, želeli su da isele Kosovo.“ Onda, platili smo dvoje ljudi, Islam Zabelija i Isnija Kižareka, poslali smi ih u Tursku, da pogledamo kakvo je to mesto. Kada su se vratili, rekli su, „Ne usuđujte se da mrdnete, neka nas ubiju ovde!“ Zato što nismo imali gde da odemo, oni su nas hteli sve odvesti u Tursku. Sećam se da kao da je danas bilo.
[Anketari pitaju govornika da razgovaraju u detaljima na porezu za poljoprivredne proizvode. Pitanje je isečeno iz video-intervjua.]
Zećir Sopaj: Haj medet, otkup [na srpskom] morali smo da damo žito, kukuruz, svu žetvu, sve što smo imali, mi smo morali da gladujemo. Morali smo sve da im predamo, jer ako ne bi, oni bi nas zatvorili. Oni su oduzeli od mene, kunem se Bogom, predao sam za Dobrovodu kako su ga zvali, Ujemire, tu smo morali da predamo pšenicu i kukuruz, ja sam takode predao i seno tamo. Dve vrste sena smo tamo predal, merili smo ih tamo, krompir, nema šta nam nije oduzeto, mast, vune od ovaca, i koješta, sve ostalo. Bila su veoma teška vremena. Vreme otkupa, bilo je užasno. Mi smo morali da damo žitarice, sve što je rodilo, narod je ostajao bez brašna, bez hleba, gladovali su. Hajde… {obraća se prisutnima} (Smeši se).
Ard Morina: Šta oko kampanje za prikupljanje oružja, možete li nam reći? Kampanja za prikupljanje oružja.
Zećir Sopaj: Ah, reći ću vam i o tome (osmeh). To je bilo,to se dogodio u… 1956, kampanja za prikupljanje oružja je bila, bilo je užasno. Tako mi boga, komandir stanice je bio Ramadan Bogići, došao je i rekao mi, bio sam aktivista, rekao mi je: „Zeć, idi unutra i reci ljudima, rok [na srpskom], i predajte puške u roku od sat vremena, ne za jedan ili dva dana.“ rekao sam: „Ramadane, da ih nećemo nositi na duši?“ rekao je: „Ne, ne, ovo je izmedu tebe i mene, da se nisi usudio reći…“ ušao sam unutra i rekao ljudima: „Kome god je traženo oružje, recite, dajte nam rok, oficir UDB-e je bio tamo, daj mi rok.“ Samo nek odu, tog dana su prošli bez batina. Onda sutradan, svakog od nas su naterali da [hodamo] oko škole, sneg do ovde {dodiruje njegovo koleno} i milicija je bila na ćoškovima škole i tukla je ljude kao da su stoka, sve se to dogodilo oko zgrade škole. To je bila ilegalna akcija, vrlo [nezakonito], sakupljanje oružja.
[Anketari žele da znaju zašto je oružje zaplenjeno. Pitanje je isečeno iz video-intervjua.]
Zećir Sopaj: Ako si imao, morao si da predaš, ako si imao, ako nisi, oni bi te tukli. To je bila opasna akcija, bila je, vrlo…. Oružje, neka nas bog sačuva, narod je mnogo patio u to vreme. A ovako… imate li još nešto? (Smeši se)
[Anketari pitaju da li govornik zna bilo kakvu priču o Šaban Poluži. Pitanje je isečeno iz video-intervjua.]
Zećir Sopaj: Da, čak i detalje. Šaban Polužina [brigada] je formirana, postao je komandant brigade. On je otišao do Podujeva. Brigada je [nazad u Drenici] ljude i strijeljala ih. Jer tada, naređenje je tada stizalo od Tita. Ljudi ne mogu da se streljaju bez suda, niti se oni mogu psovati, niti tući, nema šanse. Ali su ih i psovali, i tukli, i streljali u isto vreme. Šaban se onda vratio, i rat je besneo za dvadesetak dana, bio je raspušten. Ostali su samo Šaban i Mehmet Gradica kod Dvorana, kod Tersenika. Mi smo bili stražari na ovoj strani, meci su zujali ovako tokom cele noći noći {pokazuje prstima}.
I stigao je Petar Bojović i srušio je kulu, on je pucao topom dva puta, ving e ving {tapše rukama}, rat je okončan. Šabana i Mehmeta [Gradica] su odveli. Šaban Poluža je poslat do Bresila, iza Dobrošeca. Mehmed Gradica je sahranjen u Glanaselo, i rat je došao kraj. Onda su došli, sumnjalo se da su oni još živi. Brigade su došle, i krenule na posao, Šaban je pronaden, Mehmet je pronaden, nema više laži, rat je završen, bilo je gotovo, oni su pronađeni.
Proveo sam vreme sa Mehmet Gradicom u Komoranu, da, ja. Štab Komunisticke partije je bilo u Beriši. Mehmed Gradica je došao sa tri stotine ljudi da zauzme Sedište Komunisticke partije u Beriši.
Bajram Tahiri, sin Tahira Beriše, došao je u moju kulu. On je rekao: „Zeć, možeš li da odeš da vidiš kuda idu, zato što su poveli Mustafu, i otišli do Likoca i Kižareke.“ Otišao sam sa stricem, jedan od mojih rođaka je zaustavljen na putu, oni su istovarili brašno sa svog konja u Komoranu. Natovarili su minobacače i otišli za Berišu. Otišao sam i rekao: „Daj mi konja nazad.“ On je rekao: „Idi unutra i pitaj Mehmeta.“ Mehmed Gradica je bio u kancelariji, a žandar iz Globara me je zgrabio za kaput. I rekao mi: „Kako ćeš ga zvati?“ Još mi je rekao: „Zovi ga gospodine podporučniče, inače će te prebiti.“ Kada sam ušao, rekao sam: „Zdravo gospodine podporučniče!“ On je rekao: „Zdravo!“ Rukovao se sa mnom. On je imao zlatni prsten ovoliki, {dodirne svoj prst}, a na struku pištolj parabellum, kuku. „Šta hoćeš?“ Rekao sam: „Juče ste mi oduzeli konja sa minobacačima, dvadeset pet članova moje porodice su ostali bez brašna, ako možete, vratite mi konja, ako ne, ja ću otići i pitati nekoga da mi da jednog.“ „Gde je konj?“ Rekao sam: „Tamo!“ Brašno… otišao sam sa dva-tri čoveka, ali je tamo bilo tri stotine ljudi ispred, uzeo sam torbu. „Ne diraj! Zato što si mlad.“ Dvoje ljudi, svaki od njih po jednu vreću, natovarili su konja. „Da li je u redu?“ Rekao sam: „Sve je u redu!“ On je rekao: „Ne okreći glavu nazad ili ću te upucati u sred cela, jer ima komunisti u Lapušniku.“ Rekao sam: „Eh, ja ih ne poznajem.“ imao je zlatne zube {otvara usta}. Isuf Gradica i Banuš Sodlari su bili tamo. Kada sam izašao, Mustafa, Rifatov brat, vezanih ruku, čeka da bude streljan. Mustafa je rekao: „Zeć, ako preživim, Isuf Gradica me je spasio. Ako odem…“ Rekao mi je o kom čoveku se radi, ali ja ne mogu reći.
Kad se dogodio zadnji napad večernjim satima, Komunisticka partija je ubila zajedno sa dri druge osobe i Rifata Berišu [To se dogodilo kasnije, 1949]… ta vrsta opasnosti, tokom zadnjeg oružanog napada.
Da vam kažem još jedno, poznavao sam i kapetana Šefćetom. Šefćet kapetan je bio kapetan u Gnjilanu. Išao sam, bio sam u partijskoj školi. Sa malom bocom rakije ovde u džepu, on je nosio tirći i šal, „O, starče, izvoli“ i popije on rakiju. Neki ljudi iz Drenice su stali, u to vreme nisu pili rakiju. On je rekao: „Čoveče, znaš kako je to, vi ste pripremili vašu odu, kad pripremate ako poprskate malo neće se prašina. Ako pustite vodu da teče, uništiće će tepih ili prekrivač. Ako čistite bez prskanja, diže se prašina. Hteo je da mi pokaže značenje rakije. On je rekao: „Ovo je kapetan Šefćet.“ Rekao sam: „O, to si ti?“ „Da.“ Rekao sam: „Da budem iskren, bio sam u tvojem okrženju, u Ludroviću.“ „Šta? Kad si se predao? Kome si se predao?“, Rekao sam: „Predao sam sa nekom…“ U svakom slučaju, u redu, kako je rekao, Tahir Beriša me je pozvao u Sadikovu odu… u Nekoc, Sadik Ćumuri, kada sam pobegao iz Gnjilana. „On počeo da mi govori o Komunistickoj partiji“, rekao sam: „Tahire molim te prestani, jer bolje od tebe. Znam bolje od Fadilja. U vreme Zoga molili su me da se pridružim Albaniji, ali nisam. Ja vam dajem božju besu [reč], Rifat Beriša, Brahim Banuši će umreti od puške, ja ću umreti prirodnom smrću.“ „Zato što je kapetan Šefćet završio vojnu akademiju u Rimu, on je bio oficir Zoga. On je rekao: „Tri puta… Pratio sam Zoga tri godine, jer sam bio njegov oficir. On me je molio, ali nisam im se pridružio.“
Eh, bio sam… rekao kapetan vojske u Gnjilanu. Alji Šukrija i Srđan Brodetini, komunisti u Gnjilanu. On je rekao: „Hajde da ugovorimo sastanak u odi.“ I otišao sam, kada sam otišao, Srđa je tamo sedeo, imao je automatsku pušku u uglu. Ostavio sam i ja moju i seo. Nije prošlo i dugo vremena i stigao je i Alji Šukrija. Ali Sukrija je bio nepoverljiv, stavio je mitraljez pored vrata. Rekao sam: „Srđan, način na koji Alji sedi, neće moći ni muva da prođe. Koji je naš dogovor“ „Ne, ne, Alija, idi, ostavi oružje tamo.“ On je ostavio tamo i seli smo. Srđan ovde, Alji ovde {pokazuje blizu sebe}, ja sam sedeo u sredini. Rekao sam: „Vidi, dokle god postoji vladar da mi naređuje, nemate posla samnom. Kada vladaru dođe kraj… „Jednom je Italija kapitulirala, jer je Italija bila okupirana od strane Nemaca 9. septembra 1943. godine, Hitler je preuzeo Rim. On je rekao: „Odrekao sam se dužnosti i vratio se kući.“ Zato sam provodio vreme sa njim, razgovarao sam s njim.
[Anketari mole govornika da kaže nešto više o svom životu posle Drugog svetskog rata. Ovaj deo je isečen po zahtevu porodice]
Zećir Sopaj: (Smeška se) Venčao sam se 1948. godine boga mi, ni jorgan nisam imao (smeje se). Koristio sam isti jorgan koji sam koristio da se pokrivam u odi. Moj ujak mi je dao jorgan te noći, uzeo ga je sutradan. Onda sam otišao u vojsku, i vratio sam se. Kada sam se vratio, počeli smo sa radom, počeli smo da obrađujemo zemlju, košenje, sakupljanje pšenice i… Našao sam zmiju dok sam uzimao rukavice, zmija je bila pod rukavicom.
Jer me je ugrizla me je zmija kad sam bio mali. Ja sam bio mali, zmija me je ugrizla i bio sam oduzet. Moj otac je ujutro doveo koze, pušio je, kad me je video potrčao je prema meni, uhvatio me za ruku i podigao me. Iskopali su rupu, i počeli su da je pune hladnom vodom. Met Sulja je bio kmet u našem selu. Moj otac je otišao i doveo ga, a on je došao. Izbacio mi je nogu napolje, oprao je i našao mesto ujeda, ona me je ujela ovde {pokazuje nogu}. On je isisao ustima, ving ving {onomatopejski}, napunio je usta , pa je pljunuo, i moja noga je izlečena. Imao sam i strujni udar, moj prijatelj je otvorao mlin, a struja je trebala biti instalirana. Mi smo povlačili žice baš kad je struja došla…
[Anketari mole govornika da kaže nešto više o antifašistickoj borbi sa srpsko-albanskom koalicijom. Kakav je bio položaj albanaca, i kakav je bio položaj srba? Šta se desilo sa ambicijama albanaca koji su želeli da se ujedine sa Albanijom? Ovaj deo je isečen po zahtevu porodice].
Zećir Sopaj: Ja sam bio skojevac u 1944. Održavali smo sastanke u Beriši, tamo je bio Ismet Šećiri i Mehmet Hodža. Mi ćemo se boriti zajedno, škije, albanci, da se ukloni fašizam i okupator. Kako je rat dolazio do kraja, svi će imati svoj udeo. Mi ćemo biti sa Tiranom, Tirana nek radi sa kim hoće. Za ovo smo ratovali, znali smo, komunisti sa Kosova su znali da ćemo raditi sa Tiranom, a ne sa Beogradom. Onda se sa Beogradom vratilo 1945. godine. Rekoh kad je odlučeno u AVNOJ-u…. Bio sam iznenažen, kada su rekli, „Mi ćemo raditi sa Beogradom.“ „Kako sa Beogradom? Moramo da radimo sa Tiranom. Tirana nek radi sa kim hoće.“ Takva je [komunistička] liga bila tada.
Eh, Dušan Mugoša, Ðoka Pajković, Miladin Popović su bili tamo, imali su bili organizovani u Albaniji. Da, da, Ðoka Pajković i Dušan Mugoša nisu održali svoju reč. Miladin Popović je održao reč. On je rekao: „Takva je Liga bila, Kosovo će biti sa Albanijom.“ Onda 28. februara 1945. godine, delegati su otišli u Beograd. Miladin Popović je održao rec. Ðoka Pajković i Dušan Mugoša nisu održali svoju reč. 17. marta, oni su zaklali Miladina Popovića u Prištini, nestao je bez traga.
Zatim na sahrani, kada je ubijen Miladin Popović, oni nisu hteli da pošalju Fadilja [Hodža], zato što je albanac. Rekli su da su ga albanci zaklali. Miladinova majka rekla, „Ne, ne, neka Fadilj slobodno dođe jer ja znam ko je zaklao mog sina.“ Ona je znala da je njen sin održao svoju reč, i da je zato bio zaklan. Spasoje Ðaković ga je zaklao. On je bio ispred UDB Jugoslavije, te su glasine cirkulisale u to vreme.
Od početka rata i posle, 1948., mi nismo imali granicu sa Albanijom, bili smo zajedno. Beograd, Tirana, zajedno, ali mi da imamo vezu sa Tiranom. Neka Tirana radi sa kim hoće. do 1948. Od početka rata pa do Rezolucije Infobiroa [na srpskom], bili smo zajedno sa Tiranom, ne sa Beogradom. 1948. godine, kada je Rezolucija Infobiroa [na srpskom] nastala, utvrđena je granica, jer nismo imali granice. Mi nismo imali granice u vreme kada je Haljilj ubijen. To je bilo isto, bio je rat… kao što sam rekao, rekli su nam da: „Kada se rat završi svi će dati napojnicu. Mi Kosovo, jedno jaje, to jaje će nas nagraditi. Neko ponudi kjarca, neko ovna, neko bika.“ „Ali nas je malo, bre.“ „Ali će se i to nagraditi.“ „Ali mi to nikada do sada nismo dobili, od ’48. pa nadalje.“
[Pitanje je isečeno iz video snimka, pita govornika da ispriča priču o Ram Blaci]
Ard Morina: Kako se zvao?
Zećir Sopaj: Ram Blaca … tada, rekao sam ti ranije, da smo bili, kada nas je Jugoslavija registrovala da nas iselila u Tursku, eh! Rama je, tada su poslanici dali otiske prsta, sve je bilo sa otiscima prstiju, oni nisu znali ni svoje ime da napišu, u Beogradu. Ćazim, sin Rame Blace, mu je rekao: „Oče, idi i pocepaj taj papir gde si stavio otisak prsta, jer ti si izdajnik Kosova.“ E, oni su dali otiske prstiju kod Župana u Skoplju, bio je poslanik [u skupštini] u to vreme, Rama je bio predstavnik, on je otišao u Skoplje, i tražio: „Daj mi taj papir gde sam stavio otisak prsta.“ župan nije imao drugog izbora nego da mu da, jer je on je bio poslanik, i uzeo je taj papir i pocepao na komade i bacio u kantu za smeće. Onda jeusledio telefonski poziv Suvoj Reci, „Čekajte Ramu, jer je Rama pocepao papir.“ Oni ga sačekali na ulazu u njegovo dvorište, kada je Rama otišao tamo, oni su ga ubili jer je pocepao papir.
Ard Morina: Šta je bilo na tom papiru? Šta je bio razlog za to?
Zećir Sopaj: Kao što sam rekao, svi poslanici su davali svoje otiske prstiju, da odemo u Tursku. Kao što sam ti pričao o registrovanju koja je napravljena da idemo za Tursku. Eh, Ćazim je bio na fakultetu u Beogradu. „Šta ste uradili, oče?“ Rekao je: „Dali smo …“ „Ah, idi pocepaj taj papir, jer ćeš biti izdajnik albanske nacije.“ Nisu znali tada, taman posla, niko od njih. Rama je otišao u Skoplje kod župana, i rekao: „Daj mi taj papir, daj da ga vidim.“ Župan, „Stvarno, poslaniče?“ Prosto e tako uradio, fiš fiš {imitira cepanje papira} i bacio ga u korpu. Jer su dali svoje otiske prstiju da idemo u Tursku, svi su poslanici potpisali da idemo. Niko od poslanika nije pocepao, osim Rame, Ram Blaca. Zato je ubijen.
Anketari mole govornika da kaže ko je ubio Ram Blacu. [Pitanje je isečeno iz video-intervjua.]
Zećir Sopaj: Žandari, žandari Prve Jugoslavije, načalnik Suve Reke. On je bio na čelu žandara, tada je bio načelnik. Sačekao ga je na vratima njegovog dvorišta, kada se vratio iz Beograda. On je rekao: „Ubij ga, jer je pocepao taj papir.“ Uhvatili su ga i ubili ga, to se desilo 37-me, u 1937. To je sve što znam o njemu, o Rami.
Ana Di Lelio: Ako želi da kaže nešto o njegovoj porodici, kada se oženio?Koliko dece?
Zećir Sopaj: (Smeši se) Imao sam šest kćeri, jedna od njih je umrla, imam pet kćeri i jednog sina. Ali i jedan od sin mi je umro takođe, ćerka i sin. Pet od njih su živi. Išli su u školu, prva od njih bila Fetija, majku ovog [Ard], u Prištini. Onda ostali po redu. Eh, kćeri su se obrazovale, takođe i sin. Posle sam prodao svoje imanje u Lapušniku zbog samog mesta, mesto je bilo napušteno, bilo je sušno i pusto. Kupio sam deset ari zemljišta ovde. Prvo sam kupio deset ari. Onda sam izgradio ovu kuću, napravio sam je 1969. godine. Dovelo sam svoju decu ovde da se obrazuju, bliže. Bio sam na dužnosti u Komoranu dvadeset godina. Odavde sam odlazio tamo.
[Ovaj deo je isečen po zahtevu porodice. Intervju se nastavlja sa pričom o ratu 1999. godine].
Izbacili su nas u pet sati, [1999] 28. marta. Našli smo čaše za čaj onako kako smo ih i ostavili. Oni su mi ukrali odlikovanje, koji sam nosio na grudima, bio je žuto. Uzeli su veš mašinu, uzeli su odeću, oni su nas opljačkali, ostavili su prazne zidove [kostur kuće]. Onda su došli … da, zidovi su bili prazni, Arbi zna.
Ja i Arbi smo otišli zajedno do dvorca Skenderbega. Sve smo pregledali, ja nisam mogao {telefon zvoni}… i rekao sam mu: „Procitaj ih [znake] za mene molim te, moj sine, tako da znam šta oni znače.“ Čak nam nisu ni novac uzeli. Neki od njih su pili dole. „Kosovar, možeš li doći ovde?“ Rekao sam: „Da, naravno.“ „Šta je sa Kosovom?“ Rekao sam: „Sa Kosovom je gotovo,“ i krenule su mi suze. On je rekao: „Polako, čoveče.“ Rekao sam: „Kako polako? Svaki čovek koji je vredan, obrazovan i vešt, je po šumamma. Mi smo stari, slepi, invalidi, starci koji su ostali u svojim domovima. Nas su sad isterali, a njih su okružili, oni će umreti od gladi.“ Rekao je: „Ne, ne, Miloš [Milošević] ne sme preći dve stotine hiljada.“ „Da li je ostalo jedan milion tamo?“ Rekao sam: „Da, tu negde.“ On je rekao: „Miloš ne može preći preko dve stotine hiljada, on može ići do dve stotine hiljada.“ „Zašto?“ rekao je: „Vi morate dati dve stotine hiljada.“ „Ah, ako ih ostane osam stotina hiljada, to je dovoljno.“ On je rekao: „Ali Miloš ne sme da ide preko dve stotine hiljada. Oni su vas primorali da odete tamo do oko dve stotine hiljada, on ne sme ići preko dve stotine hiljada.“ Ne znam kakav je bio, u danima Zoga. Ali oni… „On ne sme da ide preko dvesta hiljada“, rekao je on. Rekao sam: „Ne, ako osam stotina hiljada njih preživi, onda je to dovoljno.“ Otišli smo zajedno sa Arbijem.
[Ovaj deo je isečen po zahtevu porodice]
Zećir Sopaj: Ovde je grad Ahmet Zogua. On je bio sa Mata. Otišli smo tamo, u Fuše Kruju. Onda je Šaban došao, moj zet, i Mustafa, oni su čuli. Poveli su nas i doveli u Kruju. Došlo je dvoje ljudi iz jednog sela u blizini Fuše Kruje, „Šta radite ovde?“ Rekli smo: „Pa evo.“ Rekli su: „Pođite sa nama, mi ćemo vas povesti.“ I oni su nas poveli tamo. Odvezli su nas na ručak… Onda su nas odveli Šabana, Fetiju, Šabanove ćerka, Hadrija i mene na isto mesto. Ali Mustafa je ostao ovde, tu je ostao. Moja žena je tada rekla, ovde… jedna moja sestra je bila u Gostivaru, još jedna je ostala u Beriši… I moja ćerka koja živi u Nemačkoj. Ostali su raštrkani, nismo znali gde smo. Jedna od njih je ostala u Geljaca. Ona je rekla, „Šta da radim sa Rahimom?“
Sreo sam nekoga iz Geljaca tamo, „Jel se Šanija izvukla?“ Rekao je: „Ne, ona je i dalje u Geljaca.“ „Kuku!“ {diže ruke}. Lagao sam Hatidžu, rekao sam: „Ne, ne, ona je ovde.“ Ona je rekla, „Ne, ja znam da je tamo ostala.“ Kada su napadnuti, došli smo ovde, rekao sam: „Ja ću ići u Geljaci, Mustafu ću poslati tamo sa onima iz Albanije da proveri da li su nam spalili kuće. „Ona je rekla,“ Ne, ne, kuće su spašene.“
[Ovaj deo je isečen po zahtevu porodice]
Kada smo se vratili, kuća je i dalje bila tu, uzeli su… drugačije je bilo ovde. Oni su uzeli jambolije, i jorgane, i ćebad. Uzeli su mi brijač, moje ordenje, imao sam dva ili tri od njih. Oni su mislili da su od zlata (smeši se), znate, oni su nam davali u vreme Tita. Patnja, patnja od odlaska u Albaniju. O moj bože, italijani su dolazili, oni su ih dovozili autobusima dva meseca ranije. Nosili su onoliko koliko god su mogli, da nas odvedu u Albaniju.
Sada… coveče da ti kažem, ležao sam ovde kada su postavili statuu Envera tada, ležao sam. Oni su aplaudirali ovde. Ja sam ustao. Rekao sam: „O, kunem se bogom, kao što aplaudiraju, oni će da udare jedan na drugog dok obaraju kamenje Envera Hodže.“ Zepa me je nekako ljutito pogledala, a Ćamil je rekao: „Molim te bac, okani se.“ I ja rekao je onom u čijoj kući smo bili: „Odvezi me u Tiranu, do Enverove statue.“ Kada sam otišao tamo, njegovo kamenje je bilo uništeno čekićima. „Rekao sam ja.“ Rekli su mi, „Kako znaš?“ Rekao sam: „Eh, kako znam.“
Bajram Tahiri, sin Tahira Beriše, je otišao u Albaniju, bio je veoma dobar prijatelj mog oca. I šalje mu rec: „Pitaj Bajrama, kako živi u Albaniji?“ On je rekao: „Pozdravi Hajriza. Znate Refku mađupe [ciganku], koja je išla od vrata do vrata da prosi. Ne želim ništa drugo nego njen štap, odeću, torbu i da budem u stanju da molim za veknu hleba oko Drenice, i da budem u Beriši, ne želim ništa drugo. Ovo je moj život!“, Rekao sam: „Znam kako su živeli.“ E, ovako … ovakav je moj život bio. „Kako znaš…?“
Eh, Ćamil nam je govorio, „OVK je došla potom u Minhen, i održala govor. ‘Pričajte!“, Rekao sam. Svašta su rekli o Enveru, oni,“ rekao je: „Ne znam zašto.” Kunem se Bogom, moj otac je govorio, oni će srušiti statuu baš onako kako su je gradili, a ja sam rekao: „Šta to pričaš?“ Ali, stariji znaju. Kada su albanske brigade došle, one koje su došle na Kosovo, rekao sam ti da smo bili zajedno, do 1948. godine, nije bilo granica, oni bi te ubili ako bi loše govorio o škijama, „Zato što smo mi bratstvo-jedinstvo. Zašto pričaš ružne reći o njima?“
E… Mula Šerif je imao običaj da kaže, „Šta ste vi ovde?“ A oni rekoše u odi tamo, oni [brigade] su bile raštrkane po odama. Mi, napaćeni narod u selima, smo ih primili na godinu dana. Mi smo propatili, u prvim Titovim danima. I on je rekao: „Mi smo bratstvo i jedinstvo.“ Rekao sam: „A mačko pomeraj glavu bivola. Bivola glava deset oka, amačka jedan oke.“ Neko iz Albanije je rekao: „Nas će pojesti odmah“, rekao je: „I ja sam ustao, i brzo pobegao.“
Sada, oni iz Albanije kažu, „Boga mi, čak i krave na Kosovu su bile pametnije od nas.“ Kada je, rekao sam, moj brat razgovarao sa Mehmet Šehom, rekao je: „Mi to radimo zbog Kosovo, mi ne žrtvujemo nijednog vojnika za Albaniju, jer imamo 1912. koja nam garantuje, mi se samo za Kosovo borimo.“ Sa Mehmet Šehom, rekao je on, razgovarali bi u planinama Peškopie. On je rekao: „Zar ste se vi žrtvovali za Kosovo? On je rekao: „O, da budem iskren druže Mehmet, boga mi, Beograd nikada neće odustati od Kosova.“ Razgovarali bi bez ikakve… u planinama Peškopie sa Mehmet Šehuom. On je rekao: „To nam je garantovano, ceo ovaj rat Albanija samo za Kosovo čini.“
Rat do 1948.-e godine, se vodio zajedničkim snagama. U 1948. [jedinstvo] je uništeno, vi ili idite sa Tiranom ili sa Beogradom. Zatim je Staljin prekinuo svoje odnose sa Titom 1948. godine. To su zvali Rezolucija Infobiroa. Kada je AVNOJ održan u Jajcu, Čerčil je uspostavio šest republika i dve pokrajine, a kralj da se ne vraća više. Tito da dođe umesto umesto kralja, i da ima svoju vojsku. Kada je Staljin čuo za to, rekao je: „Tito nije ne može postati [lider]. Vojska je moja. Engleska i Amerika su mu rekli, budi miran jer ćemo te u protivnom uništiti.“ Nije više otvorio usta nakon toga.
Ja sam, u 1948., 1949., bio vojnik u Bjelovaru. Rusi su upali u Mađarsku. Probudili smo se noću, uzbuna [alarm], tako su to zvali, polako-polako, rekao sam: „Kunem se, ova uzbuna je drugačija.“ Uzeli smo sanduke sa mecima i svi otišli na granicu. Rusi na granici sa Mađarske, tenkovi, i to koji tenkovi! Dok se postigao dogovor u Ujedinjenim nacijama, mi smo tamo ostali tri dana, a onda smo se vratili. U 1948. je trebalo dati, ja sam bio vojnik u Kopernici, da li znamo neota o politici. Ja sam dobio pitanje: „Ko je najveći prijatelj Jugoslavije?“ Rekao sam: „Najveći prijatelj Jugoslavije je Tito.“ „Ko je stvorio generala Envera?“ Rekao sam: „Tito ga je stvorio.“ „Petica“ (Smeši se) . Kada smo prekinuli saradnju po Rezoluciji Infobiroa, opet ja na to pitanje… „Ko je najveći prijatelj Jugoslavije?“ Rekao sam: „Enver je.“ On je rekao: „Petica“ (Smeši se). Rekao sam: „Bili smo zajedno do 1948. godine“ I u 1948… {maše svojom rukom}.
Uprava državne bezbednosti (državne uprave bezbednosti), povremeno sa dodatnim „a“, za armiju, jugoslovenske vojske.