Drugi deo
Lura Limani: Vi ste malo govorili o ocu i rekli ste da sedam godina niste znali ko vam je bio otac pošto je bio u zatvoru. Možete nam malo reći što se dogodilo nakon završetka Drugog svetkog rata i nakon smrti Shabana Polluzhe i konkretno s vašim ocem?
Enver Topilla: Nakon što sam se ja rodio, 46-te, 1946-te su uhapsili oca. Ja sam bio bio dete, a on je osuđen na 20 godina politički. Osuđen je u grupi, osam osoba mi se čini da su osuđeni na smrt a grupa od nekoliko članova, ne znam, gde je otac bio deo grupe, bio je jako dobar govornik tada bio je obrazovan, osuđeni su na 20 godina. Oslobođeni su čini mi se nakon 11 meseci prema njihovim rečima. Hapse ga po ubrzanog proceduri i vode ga u izolaciju dve i više godina vode na u izolaciju bez suđenja. I, kada se završava zatvor u Prištini, sećam se da sam se osećao dosta odraslim sa oko četiri-pet godina, sa stricem sam ga došao videti, nosili su cigle u onoj kutiji koja im je visila na vratu koja je bila puna, bez lifta, bez dizala, bez ičega…i gradili su zatvor, kao zatvorenici.
Međutim, sve u svemu…više sam odrastao kod ujaka u Polluzhi. U Polluzhi su svi kuća bile spaljene. I tamo sam išao i boravio je jer majka bila bez muža. Stric mi je jako poštovao majku i bez oca i bez brata, i kuće su sve bile spaljene u Polluzhi, imao je kuće, imao je…bio je bogataš. Shaban Polluzha se nije borio zato što nije imao, već je hteo da svi budu jednaki, da svi budu slobodni, da svi imaju dostojanstva, ali nije siromašan zato što je je imao puno zemlje, ali su mu sve oduzeli.
I, dobro znam kad je došao otac, tokom tih godina samo sam jednom bio u posetu. Kako se desilo i upravo ovaj profesor, ovaj Faton dolazi nakon 17 meseci, dolazi u Uroševac i pita ženu, “Da li zna sin govoriti?” stavlja sin ruku u one žive i dira me u licu {dodiruje obraz} i pita zašto ne pita njega već pita majku, takav slučaj se i meni dogodio.
Da, ocu su dali jednu injekciju u ramenu, nije bitno ko mu ju je dao jer ne želim etiketirati ljude…iz našeg kraja, kako bi ga otrovao. I pojavljuje mu se nešto jako štetno u ramenu {dodiruje rame} i mora, postaje jako nervozan pred kućom, ali je preživeo. I trebao je doktora, bio je neki Manevski kako su ga zvali Makedonci i operisao ga je, skinuo mu je deo mesa i izvadio taj deo i spasio je oca da ne poludi od te boli. Nikad posle nikao nikakvo pravo glasa u Savezu socijalista, nije glasala ni majka, nisam ni ja glasao pošto nisu glasali ni majka i otac.
Bio je jako pripremljen, mislim, obrazovan. Tada obrazovanje nije bilo prisutno kod ljudi i puno puta je bio, učesnik grupa za pomirenje onih koji su bili u krvnoj osveti, posredovao je. Iako kad god bi bila neka svadba negde na kojoj bi se pevale patriotske pesme oni su ga priel, “Jesi ti bio tamo? Kako se pevalo? “ Što se desilo?” (nasmejao se). Uvek od maltretiranja…nikada u životu ga nisi pokorili (plaće). I, kad se uzmu te okolnostima, često me pogađaju u duši.
Ako sam mu se barem jednom suprotstavio, možda s lošom namerom ili bez loše namere, ali ono što mi je rekao, znao je što se može dogoditi čoveku, a što se može dogoditi i meni. Zbog sam ja često išao na pomirenja, bio sam mlad ali kod nas je bila neka tradicija, jer tokom 54 godina kolikoi imam, u svom životu 100 puta da je ušao i izašao, nikada ga nisam dočeo sedeći, nisam ga nikada dočeo sedeći. Svaki put i kad smo iskopali kosti Fadila Grajçevcija, s prijateljima i odredima, uvek smo organizovali dočeke, pomagali smo i u pomirenjima krvne osvete i svim stvarima. Hvala bogu da ne velikan ovog naroda, Anton, Anton Çetta preuzeo inicijativu i zaustavio ubistva u Kosovu, iako su ona i dalje prisutna. Da, učinio je nešto što se ne bi moglo rešiti ni u ratu, ni u miru, uraditi ono što je učinio pomirenjima.
Nakon toga, posle rata sam i ja preuzeo inicijativu. Ono što je napravila Shukrije Gashi, organizovali smo treninga, ona je bila direktorka za posredovanje. Pomagali smo puno i mi s Amerikancima, i počeli smo pomiriti sve što je bilo zlo pre i tokom rata. Zbog toga, postoje to mnoge stvari koje ću još jednom spomenuti. Na datume se ne mogu previše usredsrediti zbog moje bolesti kao je…i još jednom kažem da je svaki put izbegavao razgovore zato što je je znao da se ja neću nikada smiriti. U tom sistemu su mi i deca, muj reći ono što znam i što jeste. Sve što je previše, pogađa u dušu kada to neko spominje a kamoli kada ja to kažem
Lura Limani: Rekli ste da i pored toga što ste živeli i radili u Prištini, na neki način ste bili nepodobni. Kada ste se počeli baviti “ilegalom”, i jel nam možete ispričati neko specifično događanje pre i nakon što ste bilo u zatvoru?
Enver Topilla: Pa, vidi, ja sam rekao da sam bio s 22 godina u jugoslovenskoj vojsci, samo zato što sam bio opsovan, što mi je opsovana albanska majka napao sam ga nožem, neka učine što god žele, nožem iz puške sam ubo jednog Shka (Srbina). I, nisu me mogli osuditi zbog toga što sam…još nisam dao zakletvu. Pre zakletve nije bilo zakona po kojem se moglo suditi. I svi mi prijatelji smo se dogovorili da onaj dan kada završimo vojsku idemo kupiti bele kapice i, samo meni pošalju, samo ujutro u Mostaru, u Trebinju, belu kapicu i zaklinju se da “nikada neću videti svetlo dana”, vojni zapovednici, onaj dan kada sam otpusten iz…20 godišnjak.
Ali, oni su bili…naše aktivnosti su bile jako teške zato što vam ja govorim, čovek ne znam razmišljati drugačije, za sedam-osam godina, koliko je prošlo, kad staneš razmišljati ne o ubistvu, ne o greški, ne o krađi, već protiv slovenske vlasti, protiv nepravde. Nepravdu smo uvek mrzeli, iz dna duše, uvek sam ju mrzeo. Svaki put kada je trebalo napraviti sastanak nakon što sam se zaposlio, sam se digao jer sam se zaposlio pre nego što sam otišao u jugoslovensku vojsku.
Uvek sam se suprostavio nepravdi, uvek sam bio maltretiran, uvek su me ispitivali, uvek su obili stan 69- te. Dala mi je fabrika Amortizera stan zbog moje spreme koju sam imao. Tada su organizacije delile stanove, i svaki put kad bi išao moram sam promeniti cilindar na vratima, pet meseci ili šest meseci koliko je prošlo obili su mi stan bez mog prisustva, Služba državne sigurnosti. I, ne znam što je više potrebno pošto nikad nisam glasao kao čovek, zato što otac nisam tada imao prava u Savezu socijalista. Majka, Shabanova kćerka nije išla glasati zbog oba. I ja zbog oca i mjake nikada niti jedan glas nisam dao jugoslovenima.
A naše aktivnosti nikada nisu zaustavljene. Nisu se zaustavile ni kad su mi se deca rodila, nismo ih ni ujaci ni ja prekinuli, ali je bilo težih aktivnosti. Zato što se nije svako mogao baviti aktivnostima. Nisam ni ja ranije kao sam imao oca, i porodicu koja je bila napačena. I gosti su nam dolazili, trebali su nam dolaziti noću, da nam doću dolaze. I bio je slučaj, kad su me pustili iz zatvora pozvali su ne u stanicu policije, 83- će, i ja nisam otišao. Nisam hteo da idem. Pozvao su me tri puta da me moraju silom privesti. Kad sam otišao stavio je ruku u džep neki komandir stanice neki Albanac i kaže, “Ko si ti da ne dođeš?”, kažem, “Ja sam svoje obavio, što ti imaš sa mnom?”. Govorio mi je jako dobro, nikada neću zaboraviti. Kaže, “Ti otpraćuješ ljude, dolaze te videti noću, pratiš ih po kukuruzu i poljima, ne vraćaju se na put”. Kaže, “I pratiš ljude. Mi znamo ko ti sve dolazi, i kako ti dolazi. Dolaze ti tri vrste ljudi: jedna da vidi što ti se desilo, druga da vidi što još misliš i treća da vidi kako si najebao”, kaže, “što su ti učinili u zatvoru”. I sada nakon što sam rekao sve ove reči, uvek kad god je bilo potrebno sam bio aktivan.
Lura Limani: Da li nam možete malo govoriti o vašem radu i iskustvu tokom 90-ih pošto ste radili u Ferronikelu nakon što se izašli iz zatvora….
Enver Topilla: Da.
Lura Limani: Što se posle desilo?
Enver Topilla: Nakon zatvorskih muka, bio sam devet meseci bez posla, a imao sam šestoro dece. Zaposlio sam se po konkursu, nisam nikoga poznavao i radio sam šest i po meseci. Nakon šest i po meseci, jedan od direktora kadra, Albanac, jedan karakterističan potpis i pisao je Opštinskom komitetu u Glogovcu, kaže “Čovek je dobio radni odnos”, za šest meseci se dobiva radni odnos, kaže, “ako želite preuzmite mere, odgovornost je vaša”. I, za dva sata, nakon dva sata pošalju jednog i kažu, “Pošalji mu odluku neka ide kući”. On kaže, “Ne, jer nije bilo ničega lošeg s njegove strane, mora izdržati porodicu. Izbacite onda i mene”! Onda tu odluku uzmu trojica, pošto je bila jedna organizacija od hiljadu radnika, 20 ljudi nije radilo ništa, bavili su se glasinama za što su plaćeni od slovenskih vlasti. Greške toga vremena. I donesu mi rešenje, i ja idem nasmejan kući, svi okolo plaću. Svi su znali zašto su me izbacili s posla.
Onda sam ostao bez posla. U Srbici mi je primila jedna organizacija, nisam nikome hteo ostati u teretu. Primili su me na Površinskom kopu u Belačevcu, sada KEK – elektro…šta je KEK. I nakon što sam počeo raditi sve su zvali na razgovor i bili su blizu toga da završe u zatvor, “Zašto ste ga primili”. Smejao sam se i rekao, “Evo gde sam, nema potrebe za tim”. Osudili su me za oružje, osudili su me zato što decu nisam slao na vojne vežbe, osudili su me još pet puta. Po mesec, mesec i po dana, po 25-26 dana, ali sam nekih pet puta bio osuđen nakon toga, četiri radne mesta. Nakon toga su me primili, to je peto mesto, kada su me primili u toplani Kombinata. KEK se ranije zvao Kombinat. I radio sam 18 godina, šest i po godina sam bio na privremenom dopustu pošto su me izbacili, kao i sve, do organizovanja Oslobodilačke vojske Kosova. Nakon toga, bio sam udaljen s posla i dali su mi po pola plate…tamo. Bio sam na radnom mestu nadzornika, vodio sam jedno radno mesto, i, kada je nastala Oslobodilačka vojska Kosova sam se odmah priključio, prvi dan sam se priključio.
Lura Limani: Koje su to godine?
Enver Topilla: To je ’98 godina, ’98 je osnovana Oslobodilačka vojska Kosova i nisam imao koga poslati u Albaniju po oružje, zato što smo se normalno, nema tu šta, naoružavali iz Albanije. Kupio sam oružje za 1500 maraka, ja i Azem Nika tako u neimaštini, Azem Nika je direktor u “Kosova Siguron”. Zapravo brat, tada nisam imao para, mi ga je kupio, koji je vojnik Oslobodilačke vojske Kosova i zdravstveni invalid, Sejdi Topilla, brat. Kupio mi je oružje i rekao, “Idi, kao … “Dalsh, si t’dalsho’ktu”…vojnik.
U jednom slučaju, u Vrbovcu, u kući Tafe Rukiqija, Tafa i Ajet Rukiqi bili su politički osuđenici, bili su mi prijatelji. I, satelitskim telefonom Fehmija Lladrovcija, Fehmi Lladrovci je uhvaćen, sada mu je brat ambasador u Albaniji, Ramiz (nasmejao se). I Femija…njegovim telefonom, minut satelitskog telefona je koštao 18 maraka, i nakon nekih 40 minuta, obavestio sam ukućane Tafe Rukiqija. Spojio me direktno Ramiz u Briselu, javljao sam gde NATO treba da odara, ja sam javljao. Ne da to ja kažem, već je bilo 20 svedoka, mogu ti nabrojati koga god želiš. I pokušao sam spasiti “Feronikel” svom dušom nakon sedam…jer mi je bilo žao “Feronikela”, zato što je fabrika s velikim renomeom. I nakon nedelju dana bacaju na “Feronikel” 34 projektila NATO-a pogađaju “Feronikel”, apsolutno ih nisam mogao spasiti.
Moram sam javiti koliko je obijenih, gde stoji jugoslovenska vojska. Samo u mom selu od 200 kuća je bilo 14 punktova policije i vojske…u selu Shkaba, u Glavnaselu, bivše Glavnaselo gde je 73 ubijenih. To je ono što sam morao učiniti da se priključim sa celom porodicom, i da vodimo taj rat, uz tu patnju. A što se tiče posla kao što sam rekao, nikad se nisam mogao stabilizovati, uvek sam morao u tim godinama raditi cigle i prodati ih kako bi izdržavao decu. Jer je otac bio nezaposlen, bolestan, morao sam izdržavati decu, i tako…
Lura Limani: Nakon ’98-e, vi ste se priključili OVK. Možete nam reći nešto o vremenu rata i pretpostavljam da ste išli u brda zajedno s vašim sinom?
Enver Topilla: U našem selu kao takvom sada ima malo više vojnika, ali kada bi se mene pitalo ja bih učinio, kada bih bio faktor…celi albanski narod je bio u ratu, svi su ratni veterani, što se mene tiče. Ne treba se ovako raditi podela, meni se ovo ne sviđa. Zato što i majka koja je dala hranu, i ona koja se brinula o detetu, i čovek koji se nije razdvojio od svoje porodice, čovek koji je znao da će biti ubijen pa se nije razdvojio od nje, zato što je albanski narod bio jako mali a imao je puno vojnika. Već bi bolje bilo da se kao u francuskoj svi proglase vojnicima, mislim proglase ratnim veteranima, veteranima. Zato što je jugoslovenski sistem bio jako ružan, jer i da je neka žena nekoma očistila cipele, ili oprala čarape oni su pisali da je pomagala vojsku. Svi su se Albanci trudili u ratu, od akademika do seljaka.
Rat je kod nas počeo…najpre je počeo u Likošanu. Ubijena je porodica Xhemaj, 11 osoba. Branjeni su sa svih strana, dolaze…ali mi tamo…bilo je nespremno jer se u rat ne ide, mora se pripremiti možda tri godine da bi se ratovalo sat vremena ili pet sati…a ne ići kako su ljudi mislili. I, tokom izviđanja nam je ubijen jedan momak u trafostanici, neki Abdullah Nika. U selu je bila velika zbrka, kad su počeli helikopteri i avioni i sredstva, otišao sam u naše selo sam otišao videti direktno šta se događa. I, uzeli su dvojicu momaka, jednog iz Qerezija, jednog iz Baksija i poveli ih sa sobom, jedan je prodavao cigarete a drugi je popravljao ogradu. I doveli su ih u Likošane i vezani za jedan stub, policija ih je tamo i streljala. Jedan kuća, mi smo ih gledali a oni su pucali od tamo, pucali su žestoko. Vraćam se kući, i onda nakon jako kratko vremena počinje u Prekazu.
Porodica Adema Jasharija, koja je Adem Jashari sa Hamzom…i nezavisni sindikat u kojem su bili iz kojeg su izašli, jer je Hamza radio u fabrici municije u Srbici, bio je komercijalist. Hamza je bio najveći aktivist za prava radnika i Albanaca. Brat Adema Jasharija – Hamza, i Adem. Njihov je otac bio učitelj, a moj otac i njihov otac…mislim, i Hamzini i Ademovi ujaci su iz Lauše, Geciji iz Lauše, ujaci su ih istog mesta. Otac je njihov rođak, jako blizak.
I Adem je više puta napadnut, niti jedno se nije predao, nije odustao. Njegova porodica je ubijena na taj način drugog dana. S ovim profesorom sam se ponovo digao drugi dan, a imali smo traktor, ali sad su nam ga uzeli, oštetili su nam ga. I trebao sam otići u Prekaz i izašli su mi sami oni iz Prekaza i u Ngojfilu kako mi kažemo Prelovac ovde Mikušnica, i ne daju mi da idem dalje jer je bilo nemoguće živ ući u Prekaz zbog teškog oružja koje se koristilo. Zato što je Prekaz jako čudan, ne kažem da je sve dobro, ali ima…zemlja je stvorila junake.
I 81-ve, 13. maja na „Dan vojske…jugoslovenske policije“ zvao se Tahir Meha borio se u Prekazu. Tahir Meha. Tahir Meha je bio prijatelj mog brata od strica, oženjen je njihovom devojkom…njegova sestra od strica. Ja sam bio u samici u Lipljanu, kada je…kada je ratovao Tahir Meha. Takve su se borbe retko događale, ali za nas je najbolja sreća to što je bio što smo imali diplomirani inženjer je bio, završio je u Hrvatskoj Fehmi Lladrovci, bio nam je komandant. A jednom se jako naljutio, „Zašto si kupio oružje u neimaštini, kada bi ti ga ja mogao doneti?“. On je imao snajper koji je koštao 17 hiljada maraka. 12.6 je imao snažan snajper. I, pošalje mi šanžer sa 30 metaka kao nagradu. I u istom slučaju, jedan šanžer kada pišu novine dam sam bio učesnik, taj dan je ubijen Fehmija jaki, ali ja sam bolovao od kičme i još jedan šanžer a 30 metaka mi pošalje ovaj put kao poklon Sabit Geci protiv kojeg se vode procedure. Sabit i Geciji iz Lauše – ujaci moga oca, i Ademu Jashariju su bili ujaci i Hamzi, u Lauši.
Borbe su bile jako teške, porodica je jako patila, sredstva koja su jugosloveni koristili su bila snažna. Ali Albanci kao što kažem, onaj dan kad je ubijen Fehmija, pričam dokazane stvari, mogu ih dokazati…sedam osoba je ostalo na toj položaju ubijen nam je Zhevzhez Zeka, pogodila ga je granata i niti jedan njegov deo nije preostao. Bili smo u važdušnoj liniji 115 metara i pevali smo jednu pesmu, pesmu koju nikad nisam čuo, i počeli smo, „Gde se rađa sunce, zalazi mesec, ćuti Selmane, jer dosta će rađati majka“ (nasmejao se). I nije se čulo ništa, ali je bilo puno blata, ostala nam je odeća u rovu, na položaju. Veće smo muke imali od cepanki nego od metaka. I pola su oštećeni još sedmoro ljudi, dobro ja nisam ranje…tamo smo ostali, nismo znali ni kuda kenuti.
Lura Limani: Kad je to bilo, jeste bili…?
Enver Topilla: To je bilo 22. Septembra 1998.
Lura Limani: U kojem je to selu bilo?
Enver Topilla: Shkaba, Glavnaselo.
Lura Limani: U Shkabi. Jeste bili kod kuće, gde ste bili?
Enver Topilla: Ne znam mesta gde su bili.
Lura Limani: Mislim ne ovako…tokom rata, tokom pregovora…kada se niste borili, da li ste bili kući?
Enver Topilla: Ne kući nismo mogli biti. Bili smo u šumi. Ali nisam se kretao jer…bilo je jako zanimljivo, neke stvari su se radile bez znanja. Kada bi se hodalo napred pogodio bi te metak jer je zemlja bila izmerena od strane njihovih geodeta, a njihovo oružje gađalo daleko. Ali oni su gađali ovako a ti bi se vrteli {pokreće ruku o obliku kruga} oko njih, uvek smo bili u pokretu. Noću se oni nisu kretali iako je bilo četrnaest punktova u mom selu, njihovih, mi smo uvek spavali noću tako u zapaljenoj kuci. Trudili smo se kuvati, opstati i onda bismo ujutro otišli u šumu, uvek u tim šumama tamo. Ponekad bi samo stali, stajali, nisi znao što se dešava jer su nam i stoku ubili, oštetili su nam je, spalili su i žitarice i sve. Stoka bi otišla [nerazumljivo.] jer ni stoka nije ostala sama. Zanimljivo, mi smo gledali sve iz blizine.
Stanovništvo je otišlo, najviše je patilo stanovništvo. Jer su u njihovom prisustvu ubijeni mnogi ljudi kao što je ubijen moj otac, braća od strica i sve ostali. I ubijeni su…sada zamisli selo od 200 kuća, 78 ubijenih, to nije igra, 40 ljudi je ubijeno odjednom. Ali kod nas postoji veliki nedostatak, kad se oslobodimo mi nismo kakvi bi trebali koliko bi trebalo zato što se nigde ne potenciraju. Nije šteta održati godišnjice ljudima koji su oslobodili domovinu…ali sad ja ne znam, ne razumem ljude.
Lura Limani: Gde ste bili kad je rat završio?
Enver Topilla: Kada je rat završio sam bio u selu. Kad je rat počeo sam bio u selu, kad je završio sam bio u selu. Nismo imali…dva puta sam bio na Čičavici, imali samo jedan jako težan slučaj sa Ilazom Lladrovcije i još dvojicom, ostali smo, zove se, neki Behadell iz Gradice, došli su i pucali su jako puno na nas dok smo prelazili polje. Kod Dibrana iz Gradice ispaljeno je na jednom polju više od 30 granata koje su dolazile iz Qerezija, i odjednom mi se ugrijalo lice ali je zemlja bila mokra hvala bogu, mokro polje i granata je ušla u zemlju i sva se zemlja diže {diže ruke } i ja padnem. Kaže, „Da li te je pogodila?“, ja sam se počeo smejati i kažem, „Ne, no i ovaj put sam se spasio“. Dok smo prošli najviše 70 metara, pet granata je palo na obe strane {pokazuje rukama tregon me duar}, i opet smo preživeli’.
Lura Limani: Što se dogodilo…kako ste saznali da je završio rat?
Enver Topilla: Pa pratili smo, pratili su. Imao smo našu radio vezu, imali smo pratnju koja je imala i džepni radio. Jako je zanimljivo kada smo htela zamotati duvan, našli bismo neku svesku negde, skuvali bismo sveske. Crte bi nestale i onda smo ih sekli i motali smo cigarete, kako god to bilo mi smo to morali. I baterije za radio smo jako dobro čuvali, stavljali smo ih u vrelu vodu i grejali ih, pripremali ih i slušali radio na kraju. Svi smo bili u toku, kažem, ja sam lično i imam 15 svedoka imenom da sam ja telefonom Fehmija Lladrovcija iz Vrbovca javljao gde treba NATO da udari. „Feronikel” nisam uspeo da spasim, za sedam dana 32…34 projektila su ga pogodila, ja sam izveštavao jer smo znali uvek šta se kreće i gde se kreće. A poslednji dan, kada je povukla policija i vojska, mome sestričnu od 19 godina Fitimu Gashiju se povelo…ne Mentor Gashi, njemu se povelo (nasmejao se) i kaže, „Moram ići pucati na njih“ i prema komandantu, mom prijatelj Hysni Shabaniju, kaže „Enver, 72 metaka iz automatske puške je ispalio dečko na njih“. Ubili su ga i bacili u bunar. Bunar je bio sedam ili devet metara i tamo su ga bacili, poslednji dan u Kjemu, 16. juna čini mi se.
Lura Limani: Šta se desilo nakon rata, kad je rat završio i kada su se svi povukli? Šta ste vi specifično učinili?
Enver Topilla: Kod Albanaca partije su nove, Albanci ne vole partije, partije su kao biznis. Celokupan narod je bio u Demokratskoj partiji, Demokratskom savezu ili gde su već bili…nismo bili zadovoljni ni njome jer samo da bi prešli iz Saveza socijalista ili Saveza komunista ljudi bi se priključili kojoj god stranci koja bi se pojavila. Što god ti mislio mi bismo to prihvatili nismo hteli ostati gde smo bili iako ja nisam nisam bio komunista, nikad nisam glasao za socijaliste, hteo sam da se maknu, narod, narod je patio.
Ali su nakon rata počeli…i rat se vodio na tri načina, kao što su mi rekli oni u zatvoru. Neki su bili takvi kako bi mi rekli “na zalošt božju”, kako glasi ona narodna poslovica, neki su se trudili da pokriju greške njihovih porodica. I išli su u rat, bili su vojnici koji su zauzeli i pljačkali, radili greške i ljudi u tri forme se rat vodio, što nismo znali. Zapravo, vraćam se jedan korak nazad, ali ne nije nazad, to je napred, kada smo išli u kampanju predložili su me za savetnika u skupštini opštine i otišli smo u Komorane, počeli su oni ljudi prolaziti i govoriti o tome što će raditi, što će napraviti a ja nisam nikad čuo nisam bio na sastancima, kad sam se zatekao s ovim. Stvarno, ja ne znam što oni govore, i ja sam s njima, ali ću raditi svom dušom realno bez partijske ili verske razlike za ovaj narod. I dobio sam najviše glasova zbog tih iskrenih reči koje sam rekao.
Nakon rata je, počelo je stizati mnogo pomoći. U jednom slučaju, bilo je nakon rata u Prizrenu kada sam bio zastupnik sa Shabanom Shalom. General Shaban Shala, umro je kao politički zatvorenik. I, sa mnogo drugova tamo je bio i Hashim Thaçi, svi su bili tamo. Izabrali smo Pokret i pretvoriti i Naprednu stranku, Pokret se pretvorio u Napednu stranku, Bardhyl Mahmuti je imenovan za predsednika Napredne stranke. Onda je jako brzo nakon toga osnovana Demokratska partija Kosova. Bio sam član Demokratske partije Kosova, govorim ponovo bez stranačke razlike, čovek kao čovek, u bilo kojoj stranci igra veliku ulogu i imenovan sam službeno i predsednikom zajednice i predsednikom partije, pod-ogranka. Tada je počela stizati pomoć i kanadski KFOR sa Vilsonom dolazi i toliko me ceni u takvoj realnosti i poziva službenu Švajcarsku i izdvajaju milion maraka, Švajcarska daje toliko za obnovu 73 kuće pete kategorije u mom selu. Prvo selo u kojem se gradi u bilo kojoj kategoriji. Zapravo četvrte kategorije jer su iz pete uništene, četvrte do prve. I, ti ljudi mi pomažu srdačno.
Počela su društva političkih osuđenika kamionima nositi odeću i moja pokojna žena im ne da u našem dvorištvu jer su kuće bile spaljene. Već kaže, „Odnesite to tamo gde je mesto da bi se podelilo narodu“, i oni kažu „Ovo je predviđeno za ovu osobu.“ Ona kaže, „Možete to maknuti iz dvorišta jer je on zauzet i ne sme, bez njegovog dopuštenja ne smemo ništa ostaviti u dvorište pre nego što to odnese na pravo mesto i podelite narodu“. I bilo je oformljena komisija, bio je jedan Milazim…Karaçica se zove, dečko je poznavao narod jako dobro, puno mi je pomogao i on je podelio te materijalne stvari. Nikad se nisam približio i nisam znao ni što je stiglo ni što nije stiglo, nisam mogao misliti tako i gledati ljude u tom stanju. Nekad su im stigla vozila iz inostranstva i dobili su pare, uzeli su onih 3 posto i dobili pare, i svašta su radili. Često nisam imao iz čega im pomoći, govorio bih sebi, „Uzmi džak brašna ili nešto“, pošto oni ne pomažu da se istovari kamion ili nešto tako.
Kada su se, jednom prilikom politički osuđeni u Prištini na jednom sastanku u Skupštini digli i rekli, došlo nam je 1200 litala ulja, kaže gledali smo gde je politija i primoran sam bio jer sam jako oštar kad je nepravda u pitanju. Rekao sam, „Ma ne bre, u mom je selu došlo možda deset hiljada litara ulja a u ovako velikoj organizaciji 1200, sram vas bilo!“, znaš ovako se izražavam na najbanalniji način. I pomaže se ljudi najsrdačnije, ali sam bio jako opterećen zato što sam iskopavao puno tela.
Nakon što su mi ubili oca, oca su mi bacili u bunar, morali smo ga izvaditi, nismo ga mogli sahraniti. Uzeli su ga i bacili u bunar. I, nakon četiri-pet meseci su došli izvadili ga, sahranio sam ga, bavio sam se telima sa stranim delegacijama, sa ljudima. Raspala mi se, dok sam je vadio iz rova gde su bacili leševe, zajedno, prepolovio sam telo, kada sam ga držao za pojas raspalo se u dva dela jer su se raspalada u zemlji po pet- šest meseci. A celo vreme, najveća briga mije bila u pripremi godišnjice, pomogli su mi mnogo predsednici sela i vođe. Došlo je puno stranih delegacija i ljudi u pomoć, sedam godina sam obeležavao godišnjice za 215 najbolje moguće, i nakon sedam godina ih više nikada niko nije održao. Zato što su imenovani oni ljudi koji nisu uopšte patili, samo da bi se obogatili.