Drugi deo
Sokolj Bećiri: Onda, drugi razlog je bio taj da sam bio vezan za Peć još od svog etinjstva, drugo, prostor, uslovi su bili bolji, treće, nisam imao ambicije da nešto radim u Prištini, da postanem profesor ili… potpuno suprotno. I kada, zato što sam želeo da vam kažem na početku, kada su Muslim i Agim Čavdarbaša postali profesori tada, pokušavali su da me ubede da se prijavim da predajem na Akademiji. Rekao sam vam da sam bio buntovnik u duši. Ali zanimljiv deo je bio da je moj otac to podržavao. Zato što mi je rekao, “Uzima energiju od tebe, ne možeš da daš sve od sebe za ono što bi želeo da radiš sada.”
I nije video problem u toj stvari, što je retkost, zato što svaki otac kaže, “Da, uzmi posao. Možeš da postaneš profesor i imaš platu, imaš to i to…” Ne, on me je u svemu podržavao, do kraja, potpuno.
Eremire Krasnići: Kakva je bila situacija u to vreme, da li ste mogli da izlažete, ili ste samo radili?
Sokolj Bećiri: Ne. Kada sam se vratio, neko vreme sam nastavio da izlažem grafike i bilo je okej. Poslali bi ti pozivnicu, spakovao bi grafike i veoma lako ih poslao poštom. Nisam više ništa imao ovde, samo u trijenalima i bijenalima, nastavio sam na kratko vreme. Ali onda nisam mogao jer nisam prihvatio. Uradio sam samo dve grafike kada sam se vratio ovde i onda sam odustao, počeo sam da se bavim drugim stvarima. I nije bilo izložbi u to vreme, organizovali smo izložbu u Beogradu…
Eremire Krasnići: Ona Përtej [Izvan]…
Sokolj Bećiri: Da, ali to je bila izložba kao poruka, to je više bila izložba u smislu političke provokacije, želeli su od nas da pokažemo želju i političku hrabrost. Da odemo i kažemo ono što je moralo biti rečeno u Beogradu, i specijalno smo radili za to.
Mislim da nije bilo, bio je to više politički gest. Izložba je bila okej, u smislu da su stereotipi koje su oni imali u Beogradu, i oni su jednostavno… pre neki dan sam pročitao jedan od intervjua u kojem se sećaju toga, i kažu kako nisu to očekivali. Nikada nisam pokušavao, mislim da tu nema smisla obeležavati 20. godišnjicu, znate? 20. godišnjica treba da se obeležava za događaje poput… Mislim da tu nije imalo šta da se obeležava za 20. godina.
Eremire Krasnići: Šta je dovelo do te izložbe?
Sokolj Bećiri: Ha?
Eremire Krasnići: Šta je dovelo do te izložbe?
Sokolj Bećiri: Škeljzen Malići je radio za Fondaciju Soroš i upoznao je Dejana Stretenovića i dok su razgovarali, shvatio je da oni ne znaju ništa o umetnosti na Kosovu, Škeljzen mu je rekao da ima ljudi koji se trude, bilo bi dobro da ih imamo i oni bi to uradili, i oni su rekli, “Da, naravno.” I imali su ideju da prvo krenu postepeno, ne da odmah dođu ovde. I onda smo uradili to, i bili smo pozvani na Cetinjski bijenale posle toga.
Eremire Krasnići: Predstavili ste isti rad?
Sokolj Bećiri: Iste radove, zato što je bilo organizovano iste godine. Tražili su iste radove zato što je bilo baš politički i objašnjeno za to vreme. I onda nismo izlagali, izlagali smo u kafićima, kao i svi.
Eremire Krasnići: Kakva je bila reakcija [publike], razmišljam o tom vremenu, kakvo je bilo njihovo shvatanje, šta su mislili da ste radili?
Sokolj Bećiri: Znate šta, kada uzmete… Zanimalo me je mišljenje nekih umetnika čiji rad sam pratio kad sam bio student. Tu je bio Mrđan Bajić koji mi se dopadao, ili Jovan Despot. Ljudi koji, Dejan Stretenović, profesionalci čiji sam rad pratio. Drugi mi nisu bili važni. Mislim, zanimalo me je da znam šta su mislili o radu kao takvom, naravno, kao politički gest, imali smo veoma posebnu publiku koja je bila malobrojna, koja je bila svesna šta se dešava i to je definitivno bio početak rušenja stereotipa o nama, da je postojalo nešto što se i ovde dešavalo.
Mi imamo 20. godišnjicu, Branislav Demitrović nešto. Želeo sam da znam šta je mislio… Mislim, to se očekivalo od njih, zato što je definitivno bilo iznenađenje. Ali mislim da to nije bilo nešto za…
Rozafa Imami: Ali više vezano za situaciju u to vreme, kakav je uticaj imala…
Sokolj Bećiri: Tada nije imalo veliki uticaj ovde ili tamo. Samo smo dotakli svest nekih ljudi. Ovde je bilo uglavnom negativnih reakcija, nazivali su nas izdajicama zato što smo izdali opšte vrednosti. Imao sam neke polemike sa novinarom, mislim, ne sećam se da smo imali nameru da izdamo naše zajedničke ciljeve, rekao sam, “Ne znam da imam zajednički cilj sa tobom.” Odgovor je bio tačno takav.
Eremire Krasnići: Ko je još bio tamo? Ilir Bajri…
Sokolj Bećiri: Ilir Bajri je svirao, Mehmet [Behlui] i Maksi [Maksut Vezgiši]. I onda nakon toga, organizovali smo izložbe u kafićima kao i svi.
Eremire Krasnići: Šta se dešavalo, šta ste mogli da stvarate…
Sokolj Bećiri: Ne, priroda mog posla je takva da nije bilo problema staviti to u kafić. Moj jedini uslov je bio da to radim kod Fatke, jer je Fatka tako divan, kao ličnost i kao neko ko nas je podržavao… on je najviše podržavao kulturu generalno u to vreme, institucije danas ne rade ono što je on tada radio, i zato je bankrotirao.
Eremire Krasnići: Fatka je čovek iz Peći?
Sokolj Bećiri: Hani i Dy Robertëve, ne Hani i Dy Robertëve, Fatka, Fatka je legenda. Kasnije se otovrila Dodona, otišao sam tamo i želeo sam da imam izložbu, znam da smo planirali da imamo izložbu pre rata, mislim ‘97, ‘98. I tu je počeo koncept za video, prvi video koji sam uradio je bio Milka, Milka na početku, o svemu sam mislio, mogle su da prođu jedna ili dve godine od trenutka od kog sam pomislio nešto do trenutka u kom sam to ostvario. Zato što sam samo ostavljao, ne, ne sviđa mi se, nisam zadovoljan time, ne, ne želim da, ne, želim da, ne, uopšte mi se ne sviđa…
Milka je kao koncept prvi put počela kada sam želeo da uradim izložbu kod Škeljzena. To je bio video, morali smo da izvedemo nastup. Želeo sam da bukvalno uzmem kravu i obojim je bojama Milke. Tada je bilo diskusija da li je bila OVK ili ne, da li su je pokazali ili ne, pre nego što su je prikazali prvi put. Ideja je bila da vežemo celu kravu, obojimo je bojama Milke i napišemo “Milka” [na kravi]. I šou, bilo je, bio je podrum galerije. Ideja je bila da dovedemo mesara sa maskom i da uradimo to uživo u galeriji.
Eremire Krasnići: Da je zakoljete?
Sokolj Bećiri: Da. I naravno, nije moralo. Onda sam počeo nakon nekog vremena i ovde sam došao da… posle rata, imao sam ideju još od ranije i uradio sam to kao video, odmah nakon rata, želeo sam to da uradim pre rata. Kada su ovde stavili bunker, moja kuća i moj atelje su bili odmah iza bunkera, bunker ovde. I policija je bila baš tamo, u bunkeru, imao sam puno stresa. Želeo sam da odem i naslikam je kao roze kravu, i to je bio trenutak kada me ni moj otac nije podržao zato što se plašio. I naravno, vratio sam se nakon rata, napisao sam Think Pink, što znači razmišljaj pozitivno.
Eremire Krasnići: Kako, kako ste proveli rat? Hajde da ne idemo tako brzo.
Sokolj Bećiri: Kao i svi. Tada nisam želeo da odem, želeo sam da ostanem ovde. Moj otac me je preklinjao, “Barem pusti decu.” Malo pre nego što je počelo bombardovanje. Ja sam bio u Peći sve vreme, čak i kada je bilo ratovanja. Zato što nije bilo puno ratovanja, bilo je u okolini, u selima. Bili smo izolovani, godinu dana, godinu i po pre toga. Naravno da je bilo stresno, kao i svuda…
Eremire Krasnići: Da li ste ostali ovde…
Sokolj Bećiri: Da, da. Ali posle bombardovanja, posle bombardovanja, kada je počelo bombardovanje, preselili su nas nakon drugog dana. Ja sam bio jedan od… u to vreme sam radio sa, ako je niste videli, imate u katalogu, neke slike, ako niste videli izložbu u Prištini, ne znam da li ste je videli ili ne? Moja solo izložba pre tri godine. U katalogu je, Pera [Petrit Gora] vam može poslati preko… ima nekih slika koje sam radio nakon svojih studija, vratio sam se slikanju nakon jako dugo vremena. Zato što smo ostajali zatvoreni kod kuće celog dana, sve se zatvaralo u 12:00 i nismo mogli da izlazimo. Imao sam neka velika platna i odlučio sam da slikam. Ali šta sam radio, po prvi put sam radio na nekim figurama, samo kada je bio zadatak u školi. Prvi put kada sam počeo, šest slika, napravio sam neke slike, uglavnom sam slikao sebe, svoju ženu. I to je period, tog dana…
Eremire Krasnići: Da li su figurativne?
Sokolj Bećiri: A?
Eremire Krasnići: Da li koristite figure u njima?
Sokolj Bećiri: Portreri, moje žene, sebe, moje ćerke. Znate, nikad nisam radio tako nešto, samo kada je to bio zadatak u školi.
Rozafa Imami: Da li su to one bez glava…
Sokolj Bećiri: Ne, ne. Ovo je nešto drugo. To je bilo u ranim ‘90-im kada sam odlučio da ne želim da moja grafička umetnost ili moje slike završe negde u spavaćoj sobi. I radio sam sa velikim slojevima boja. Ne zato što sam želeo, već zato što sam stalno bio nezadovoljan, sloj se stvarao tako sam od sebe, i jedna takva slika, manja je od ove, stavio sam… tu je moja žena u tegli, kao nešto što konzervišete kako bi ga sačuvali, ne da… i drugi su nešto drugo, ali imam šest slika.
Rozafa Imami: Da li ih još uvek imate?
Sokolj Bećiri: Neke imam, a neke ne. Ali bile su na izložbi u Prištini, one su u katalogu. Možete da vidite neke portrete, neke… to je bio početak mog bunta protiv grafičke umetnosti i slikanja, kada sam žudeo, stavljao sam to u tegle i tako dalje… fotokopirao sam sebe, da li znate, pravio sam portrete i tako dalje, umesto slikanja, stavljao sam svoju glavu u štampač i… mislim, tokom ranih ‘90-ih je postojala neka vrsta… Škeljzen je to nazvao pobuna.
Znate šta, bilo je problematično u to vreme zato što su ovde počele debate u to vreme, Škeljzen je podržavao i uvek dolazio i pisao, i pokrivao teorijski istorijskim podacima. I kad god bi se pojavio intelektualac koji je rekao, “Čekaj zato što se ne čini puno…” Znate, bez da imate nekoga kao teorijski background [na engleskom: pozadinu], oni vas pojedu, znate? Ne da vas pojedu u smislu da izgubite svoje samopouzdanje i odustanete. Znate, mogu samo da slažem i da kažem da mi se nije svidelo kada je pisao o meni zato što kada sam video šta je pisao osećao sam se kao da sam puno uradio.
Rozafa Imami: Možda možemo da nastavimo od vremena tokom rata, na čemu ste još radili?
Sokolj Bećiri: To je sve na čemu sam radio tokom rata, ovih šest…
Eremire Krasnići: Portreta…
Sokolj Bećiri: Da, slika. Uglavnom portreta sebe i moje žene. Nisu završeni, ali moja žena je na jednom, tačno on, i inspirisao me je Filip Gastone za ovu, kada je radio na slici kao da nikada ranije nije slikao i ja sam takođe želeo da uradim portret kao da nikada nisam išao u školu, kao da nisam naučio. Napravio sam fotografiju i otišao i uradio to kao da nikad nisam učio, kako sam osećao.
I onda sam uradio te slike. Ne sećam se da sam radio na nečemu drugom. Bilo je i nekih drugih ali njih se ne sećam. Znam za ovih šest slika, ali one su prilično velike. Dve od njih su bile izložene sad u Dokumenti.
Eremire Krasnići: Gde ste išli za vreme rata?
Sokolj Bećiri: Ha?
Eremire Krasnići: Gde ste se skrivali za vreme rata?
Sokolj Bećiri: Znate to, sećam se toga kao juče da je bilo… Bio sam u ateljeu i slikao sam i nisam hteo da odem ni pod kojim uslovom. Meri je imala sva dokumenta naših ćerki spremna, novac i sve, neke osnovne stvari, ona je uvek bila spremna. A ja sam bio… jedna od slika koju nikada nisam završio, sedma, ovako sam radio, radio sam na podu, kada su upali u kuću našeg komšije. I video sam kada su ga odveli, video sam da nije imalo smisla više ostajati, uzeo sam auto, Reno četiri i… onda sam video red, posle toga…
Eremire Krasnići: Da li ste otišli u Albaniju?
Sokolj Bećiri: Ne, masa me je sama vodila. I ostavio sam svoje roditelje kod kuće, ali na pola puta su mi rekli, “Vidi, pošto su i njih preselili i oni dolaze.” Došli su peške do Rožaje i onda otišli u Ulcinj. Otišli smo u Ulcinj kao i većina ljudi, i onda smo se vratili odmah nakon što se rat završio.
Eremire Krasnići: U kakvom ste stanju zatekli svoju kuću?
Sokolj Bećiri: Kuću, znate šta? Kuća, sve kuće su bile zapaljene, naša je samo bila mokra. Mislim, nije izgorela, iako je bila strara kuća, mogli su i da je zapale, ja bih je izgradio iz početka. Ali, sve su uzeli i na kraju uključili vodu. Ali šta je zanimljivo, zanimljiva stvar koja se desila u mojoj kući, neko je ponekad ostajao tamo, i taj neko je odlazio u moj atelje i taj neko je znao moje ime. Ne verujem da je to bio neko ko me je lično poznavao, ali su znali iz kataloga ili nešto.
I ostavljali su poruke za mene, napravio sam grešku što ih nisam sačuvao. I o mojim nastupima, kao što sam vam rekao na početku, zato što mogu da zaboravim na neke stvari dok pričam, da nije bilo Škeljzena koji ih je čuvao, ne bih imao puno stvari danas. On je došao i sve fotografije çarshia koje smo radili, Think Pink, on je sve to radio, zato što sam ja bio u fazonu, “Ja ću to uraditi, nema veze…”
Bojili su mojim bojama direktno na zid. Pisali su tamo, znam i imena, Tazamikša, Nikola, Dragudjojo, Novi Beograd, Blok 70. Čak su napisali svoje adrese. I u ateljeu je bilo napisao, nisam to obrisao dok se nisam odselio, napisali su poruku, “Sokolj Srbija.” Ljudi su me pitali, “Zašto ne obrišeš to?” Rekao sam, “Neću da obrišem zato što je poruka napisana da bi je neko pročitao, srećan sam što sam došao da pročitam poruku.”
Pisali su poruke i bacali moje boje tamo. Ali mislim da to nije bio neko ko me je poznavao, već su jednostavno bili tamo, ne znam šta se tamo desilo. I mislim, u kući je bilo nemoguće živeti.
Eremire Krasnići: Da li su sačuvali Vaše radove?
Sokolj Bećiri: A? Da. Ne sve, pocepali su neke moje slike i neke druge bacili sa trećeg sprata, iscepali su one velike i doneli ih dole i bacili u bazen. Ne znam ko je imao vremena… ali grafike su sačuvane, neke od njih su oštećene zato što ih je puno bilo u fiokama, izvadili su ih da vide da li je bilo nešto bilo sakriveno, novac ili nešto. Ali oštetili su puno mojih slika, zato mi je ostalo samo nekoliko.
Eremire Krasnići: Kako ste se oporavili nakon rata, mislim, kako ste premislili celu Vašu ulogu umetnika?
Sokolj Bećiri: Prvo, doneo sam odluku da se ne bavim umetnošću odavno. Ali, baš kao i sve ostalo, doneo sam odluku i onda je trebalo vremena. Postoji jedan Škeljzenov tekst, ima poezije u ovom katalogu, osećam se počastvovano zato što je to [njegova] prva objavljena poezija. On piše poeziju ali je ne objavljuje, ali je objavio ovu koju je posvetio mojoj porodici. Onda spominje moje sestre, majku, oca, mene, i kada spominje mene, deo u kojem se ja spominjem, on kaže, “Gde je našao taj raki koji je služio hladan.” I stalno to ponavlja, “Umetnost nema smisla.” Mislim, to je bilo vreme… to definitivno nema smisla, šta sam ja, šta želim da radim…
Ali onda, kao što sam vam rekao, nisam ostvario moje projekte, one koje sam imao u svojoj glavi, i bilo je dovoljno… posle rata, mi smo postali kao banana, ljudi sa svih strana su dolazili da vide ko su ovi ljudi. Naravno, ljudi su takođe dolazili da vide da li je bilo ljudi koji se bave umetnošću, i jednostavno, bilo je zahteva, već sam imao, morao sam da idem na snimanje, da uređujem, sve je bilo spremno, i posao je počeo da mi se dopada zato što sam tri nedelje putovao do nekih mesta, Francuska, na primer. Činilo se više…
Ali, stalno me je pratila još jedna frustracija, šta sam očekivao, šta sam mislio da će činiti umetnost. Na primer, kada sam gledao delo, mislio sam da je to odraz umetnikove ličnosti. Hajde da kažemo delo umetnika koje mi se dopadalo, da ne kažem dela koja su mi se dopadala. Ne samo da su mi se sviđala, nego sam ih i voleo. Kada sam dobio šansu da se upoznam sa tim ljudima, sa tim delima, video sam razliku između stvarne ličnosti tog ljudskog bića i moralizacije koju prikazuju u svom radu i način na koji sam dobio priliku da radim sa ljudima o kojima sam mogao samo da sanjam, naterao me je da ne volim ništa od ovoga, izložbe i tako dalje…
Mislim, posebno deo gde utrošite više energije na to kako da se promovišete nego na posao koji radite… ili barem, kriterijumi koje sam sebi postavio ne… mislim, video sam izložbe koje… jednostavno sam pomislio kako ne bi trebalo da budem tamo. Ali nastavio sam sa, gurao sam svoju ideju, ali onda u 2006. sam nastavio zato što sam još uvek imao neke projekte koje nisam ostvario.
Eremire Krasnići: Bili ste u Dokumenti 2002, zar ne?
Sokolj Bećiri: Bio sam u Documenti sada 2017.
Eremire Krasnići: Zar niste bili tamo i 2002?
Sokolj Bećiri: Ne, prvi put da sam ja…
Eremire Krasnići: A René Block?
Sokolj Bećiri: René Block je bio 2002. Bio sam tamo sa [Haraldom] Szemanom… onda zajedno sa Szemanom sam radio na Beauty of the Failiure, Failure of the Beauty [na engleksom: Lepota Neuspeha, Neuspeh Lepote] u Barseloni. To je bilo od Kandinskog i Malevića i on je radio izložbu. Onda Seviljski bijenal, Lokarno filmski festival. Bio je deo u kom su puštali snimke…
Eremire Krasnići: Zašto sam mislila da je sve…
Sokolj Bećiri: 2002, Blok… znate zašto ste to povezali? Zato što je intervju sa Blokom bio u zgradi Dokumente. 2002, Dokumenta je bila sad, prvi put da sam radio nakon deset godina… radio sam posebno zbog toga. Kada su me pozvali na sastanak, otišao sam i sastao se, prvo sam morao da se sastanem sa Čarlsom [Ešeom] i Galitom [Eliatom] i nisam želeo da uradim prezentaciju, ali Erzen [Škololji] je insistirao i dao im katalog. I onda, kada sam otišao tamo, bio je Adam [Šimčik] , upravnik, i proveli smo neko vreme, nisam ni sanjao o tome, i niko mi nije slao nikakve signale da se Adamu dopao moj rad i tako dalje…
I u tom trenutku sam mu rekao, “Šta sad, šta ću raditi nakon deset godina?” I bilo kako bilo, razmislio sam o tome, nije bio neki problem. Ali kada me je Adam pitao, otišao sam tamo istog dana kada sam odbio izložbu o Balkanu kada je otvoren Muzej Pera u Istanbulu, nisam želeo da budem deo toga. Kao i onaj u Muzeju moderne umetnosti u Budimpešti, albanske savremene umetnosti, nisam hteo da budem deo toga. Jednostavno sam rekao, neću više biti deo ničega.
I Adam me je pitao, “Zašto me ne odbiješ?” I ja sam mu jako lepo objasnio, bio sam spreman na ovo pitanje, rekao sam, “Znaš šta?” Povezao sam sa religijom, rekao sam, “Za muslimana koji se sa najvećom ljubavi posvetio veri, najveći san je da ode u Meku, a za nekoga ko se bavio umetnošću trideset godina, ja sam to radio sa najvećom ljubavi,” rekao sam, “njegov san je da to ostavi u Dokumenti, ne svuda.” I rekao sam, “Zato te ne odbijam.”
Onda dok ih nisam izabrao, zato što nisam znao šta će biti, na drugom sastanku je on rekao Erzenu, “Bilo bi bolje kad bih sa Sokoljem pričao o poslu, ne samo o hrani i vinu.” Sada su mi nametali tu temu. I rekao sam, “Okej, koji će biti moj doprinos?” I na početku, bilo je nestvarno, skoro kao mala retrospektiva, da stavim grafike, kao… ali bilo je nestvarno, takođe u smislu prostora i rekao je, “Ono što bih najviše voleo,” zato što je to pročitao u katalogu, pročitao je razgovor sa Škeljzenom i rekao, “Sviđa mi se kako reaguješ na različite situacije, posebno…” On je rekao, “Želeo bih da imam neka nova dela.”
Već sam bio imao dela, zato što kada mi je moja prijateljica rekla da je radila sa Adamom i da mu se jako sviđaju moji radovi… i on je rekao, “Sviđa mi se kako… i želeo bih da imaš nove radove.” I kada mi je to rekao, rekao sam, “Šta ću sada da radim?” Bilo je problematično, zato što deset godina kasnije treba nešto da uradite, deset godina ste bili svuda, govorili ste da umetnost ne postoji, umetnost nema smisla. Sada ovo komplikuje situaciju, zato što sada možeš, uradiš nešto i oni kažu kako nas on laže svakog dana, sledećeg dana… znate, mogli biste, ali ja sam hteo da ostanem između stava koji sam razvio za tih deset godina, i morao sam to da dokažem, rekao sam, “Ako umetnik ima misiju, njegova misija je da dokaže da umetnost ne postoji.” Što nije lak posao. I želeo sam da bar dam jedan dokaz toga, i rekao sam Adamu, rekao sam mu svoju ideju i to je bilo ono što sam uradio.
Eremire Krasnići: Šta ste radili za tih deset godina?
Sokolj Bećiri: A?
Eremire Krasnići: Šta ste radili tokom tih deset godina bez aktivnosti? Kako ste to oblikovali? (smeje se)
Sokolj Bećiri: Nikako, odmarao sam. (smeje se) Odmarao sam u tom tamo kafiću deset godina. Ispratio sam nekoliko generacija, sada su Era i njeni prijatelji najmlađa generacija… Ništa, šetao sam, ponekad sam pitao, želim da vam ispričam dve priče. Jednog dana, kada je moja starija ćerka Toska bila mala, moj otac ju je pitao, “Šta radi tvoj otac?” Pokušavao je da joj pomogne, znate, da kaže piktor [slikar], i rekao je, “Pi – pi – p…” Ona je rekla, “Pijanec!” [pijanica] (smeh), a druga, govorim vam šta je moja druga ćerka rekla učiteljici, to sam radio pre deset godina. Kada ju je učiteljica upitala, “Čime se bavi tvoj otac?” Ona je rekla, “Zabavlja se.” (smeh)
Eremire Krasnići: Teško je…
Sokolj Bećiri: Jako je teško. Tih deset godina, kada sam odlučio da prestanem, projekat EXIT je bio gotov, projekat u galeriji, jedina mogućnost za mene je bila da odem u inostranstvo, moj otac je umro, nije bilo više novca. Nisam hteo da dođem u Prištinu i opet tražim novac sa strane, nikada to ne bih mogao. I najlogičnija stvar za mene, proveo sam život u kafiću, želeo sam da imam galeriju u kafiću i imao sam. Umetnici su se bavili umetnošću, ali to je ongoing, ongoing, [na engleskom: stalno] da…
Eremire Krasnići: Šta je bio projekat EXIT, prilično je važan za savremenu umetnost…
Sokolj Bećiri: Mislim da je, bez skromnosti, to bio najbolji projekat koji se ikad desio. To je kao vrsta rezultata, u to vreme, to je bilo vreme Rene Blok generacije, te avangarde, to su bile godine, ta tuga, oni su svi ovi iz današnjice. Ne verujem da je sve to bilo zbog EXIT-a ali je imalo veliki doprinos. Zato što su imali prilike da upoznaju ljude koji su zapravo bili na međunarodnoj sceni, da ih upoznaju, da pričaju i ovde vide izložbe. To je bio projekat Bundes Kulturstiftunga, napravili su neku vrstu povezanog projekta. I izašli su, praktično su došli do nas, upoznali su Erzena i mene, sreli smo se sa njima nekoliko puta, došli su i rekli, “Da li možete da napravite projekat koji bi mi…” Mislim, imali su to u Hrvatskoj, u Hrvatskoj, ne znam da li su to imali u Sloveniji, Hrvatska, Bosna, Moldavija i ovde. Ali sećam se ovih, ne znam da li je još negde bilo organizovano.
Sponzorisali su projekat koji smo nazvali Missing Identity [Nestali Identitet]. Missing zato što na primer ljudi odavde ne mogu da putuju da odu i vide stvari. Mislim, ako možemo da ih dovedemo, onda smo Erzen i ja iskoristili naše veze koje smo napravili sa umetnicima sa raznih izložbi i oni su bili spremni da dođu ovde ne samo zbog prijateljstva već i da bi videli Kosovo, zato što je bilo privlačno. Uradili su to više zbog prijateljstva… i tako smo počeli, došli smo ovde, rekli smo dobro, mi smo naše organizovali. Imao sam svoje dileme tada takođe, ali kada su oni svi zajedno došli tamo, nisam želeo da pokvarim igru i da kažem da nisam želeo…
Eremire Krasnići: Da li je to bio edukativni program sa izložbom…
Sokolj Bećiri: Bila je izložba ali je takođe bilo i kurseva koji su se održavali. Bila je i biblioteka, doneli smo poprilično knjiga u biblioteku koje su mogli da uzmi i vrate, onda tu je bila i razmena studenata sa Štedelšuleom. Štedelšule, zato što je to bio moj san. I mislim, to je nedostajalo, Šta nedostaje, ne boli. To je bilo to, zato što kada vam nešto nedostaje, ne znate za to. Ne boli, znate? I to je bilo gde… onda su studenti došli ovde. Kada su došli ovde, mogli su da biraju da imaju promenu pristupa. I onda su svi otišli za Frankfurt, to je bila mogućnost za mnoge studente da možda odu po prvi put van Kosova, da dobiju vizu, da odu u Nemačku i imaju izložbu. Znate, to je bila motivacija…
Rozafa Imami: Ko su oni bili, da li se sećate?
Sokolj Bećiri: Studenti?
Rozafa Imami: Da, oni koji su išli iz Kosova?
Sokolj Bećiri: Koji su došli kod nas? Svi oni.
Eremire Krasnići: Ne, ne. Ljudi sa Kosova koji su bili uključeni u projekat, među studentima…
Sokolj Bećiri: Ne znam ko je bio od studenata. Bio je, znam da je bio Jakup [Feri], kojeg su kasnije zaposlili kao asistenta, znate Jakupa? Onda je tu bila Flaka Haliti, Hen Lulzim [Zekiri], Alban Muja, svi oni koji su danas aktivni. Neki su pokušali da budu aktivni, ali nisu pripadali tamo, znate, to nije nešto što se desi svima, znate.
Eremire Krasnići: Kako ste se osećali u to vreme, u ulozi profesora, da li ste bili profesor?
Sokolj Bećiri: A, ne, ne. Znate šta? Sve sam spontano radio. Pričao sam samo sa… U principu, igrao sam ulogu profesora sve vreme, zato što sam stalno vežbao, puno mladih ljudi je dolazilo u moj kafić, kojima sam pomagao da se spreme za Akademiju. “Želim da se upišem, da li možete da mi pomognete?” I pomagao sam im. Dolazili su u kafić, uzeli bi kafu i ja sam ispravljao njihove crteže, govorio sam im, davao sam im domaći. Onda, imao sam malo iskustva zato što sam držao radionice i tako dalje, u kasnim 2000-im kada su me pozvali u inostranstvo sa studentima. Više ili manje, to mi je postala rutina isto kao i profesorima, iako nikada nisam bio profesor. Mislim, prvo sam im pokazao moj rad i uglavnom su me pozivali da se pozabavim određenim temama ili nešto. Spontano, ne kao profesor… ja sam autoritet a ti… ja nisam mogao tako da podučavam…
Eremire Krasnići: Sad ću Vas pitati, da li ste taj posao radili drugačije od drugih?
Sokolj Bećiri: Ne, ali u principu sam radio sa svakim od njih zato što većina njih koja je bila prva mi je donosila radove i ja sam im davao svoja mišljenja. Ponekad bi mi se sve odmah svidelo, ponekad sam imao komentare. Mislim, osećam se tako loše zbog toga zato što, prihvatili oni to ili ne, znate, uvek sam imao ovakvu vrstu komunikacije sa svojim kolegama. Radio sam istu stvar i još uvek radim, ali nikad nisam bio loša osoba koja im se podsmevala i tako dalje…
Eremire Krasnići: Mislim, mora da je bilo lakše, ne lakše, ali samo kažem da pošto ste prešli sa jednog medija na drugi, mora da Vam je bilo lakše da im date… imali ste više interdisciplinarnu perspektivu da pomognete drugima, zato što ste isprobali to. Testirali ste to…
Sokolj Bećiri: Sa onima iz moje generacije, kolegama koji su završili svoje studije, ja sam bio konstantno u kontaktu sa njima dok su radili, ali prijateljska komunikacija, ne kao profesor, ne želim da spominjem imena, ali većina dobrih umetnika me je uvek pozivala, pitala me za savet kad god bi radili na nečemu, ili su pitali, “Šta misliš?” I ja bih davao svoje mišljenje, nekad bih se slagao, nekad ne, ali to je bila vrsta komunikacije koju smo dugo imali dok…
Eremire Krasnići: Kakve reference ste im davali, na primer, ko su bili umetnici za koje ste govorili, “Pogledajte radove koje su radili u tom vremenskom periodu.”
Sokolj Bećiri: Zavisi od vrste materjala koji donesu, nikad ne dajem…
Eremire Krasnići: Šablon…
Sokolj Bećiri: Ne, ne, nikad ne dajem šablon kojim radim ili koji volim. Mogu da kažem da ima samo nekoliko ljudi koji mi se dopadaju, ali nikad to ne radim… prvo mi kažete šta imate i na osnovu toga ja kažem neku od stvari koje mislim da znam. Ne možete od svakog tražiti da pogleda Filipa Gastona. Ja bih svakome tražio da pogleda Gastona, ne bih nikome dao da slika kao on, ali šta bih ja radio… zašto slikati, ono što je on radio bilo je…
Eremire Krasnići: Da li želite da opet imate izložbu?
Sokolj Bećiri: Ne.
Eremire Krasnići: Da li ste sigurni? (smeje se)
Sokolj Bećiri: Ne, zato što sam imao jednu kasnije, možda još uvek možete da vidite u Kosovu 2.0…
Eremire Krasnići: Ne, nisam videla…
Sokolj Bećiri: I na kraju je bilo slično pitanje. Ne znam zašto u Dokumenti, ali jednostavno sam im rekao, “Ovo je zanat, ovo što ja radim je zanat.” Vi ste me pitali, “Da li ste sigurni?” Nisam siguran, ali da bih izlagao, moram da procenim da imam veliku korist od toga, kao što je slučaj sa Dokumentom. Ili tamo, jednostavno sam iskoristio ovaj primer, rekao sam, “Ja sam kao prostitutka. Želiš da se zabaviš, uradiću to za tebe, to je cena,” isto važi i za izložbu, da, toliko košta.
Neću, nemam, ovo je borba, znate, pozivate te iz Engleske da izlažu, da nešto kažu, da nešto urade, i loše ih tretiraju u većini slučajeva. Nemam ambicije ni za šta drugo, ako se nekome dopada moj rad i želi da ga pokaže jer se uklapa u njihov kontekst, može se desiti da izložim svoja dela, ali tražim novac.
Eremire Krasnići: Možete li…
Sokolj Bećiri: Bavim se biznisom, pravim biznisom…
Eremire Krasnići: Jasno… (smeje se)
Sokolj Bećiri: Ništa ne radim za sebe i…
Eremire Krasnići: Razmišljam, šta radite u onim trenucima kada Vam je stvarno važno da odreagujete na nešto, bilo politički ili društveno, nešto gde imate jasnu pozciju, nešto što možete da izazovete kroz Vašu umetnost? Šta radite u takvim slučajevima, ili samo ne radite na tome uopšte?
Sokolj Bećiri: Da budem iskren, više nemam ambicije da reagujem na…
Eremire Krasnići: Ne kao ambicija, već da budete lično uključeni u nešto. Kako to objašnjavate?
Sokolj Bećiri: U kom smislu uključen?
Eremire Krasnići: Ako ne kroz umetnost…
Sokolj Bećiri: Ne razumem uključen…
Eremire Krasnići: A, ne razumete uključen…
Sokolj Bećiri: Ne, još uvek sam. To je ono što sad radim kroz umetnost.
Eremire Krasnići: Ne kažem kroz umetnost, ali mislim, šta radite?
Sokolj Bećiri: Na primer, analiziram, sada želim da kažem onima u svom stanu koji bacaju đubre. Ja plaćam, čistim stepenište jer niko drugi to ne radi. Nikoga ne pitam da učestvuje. I čovek koji živi iznad se ne usuđuje da puši unutra zbog svoje žene, i tako baca svoju cigaretu na stepeništu. Sledećeg dana sam uzeo flomaster i nacrtao krug sa brojem jedan na zidu, kao što rade na mestu zločina. Koristiš osećaj koji si pre koristio za stvari i to se pokazalo praktično. I ljudi vide da ne treba da bacaju stvari jer me je sramota da im kažem da to ne rade, tako da pronalazim način da odreagujem, ali nemam puno ambicija da reagujem na fenomene. Barem ne za sada…
Eremire Krasnići: Ne, zato sam pitala, kako izražavate to što Vas preokupira?
Sokolj Bećiri: Vidi, to je svakako nešto što je u tebi, nikada ne možeš da prestaneš da razmišljaš na taj način. Ja razmišljam svojim okom, više vizuelno nego usmeno… To je ono što govorim, to je zanat, to je zanat, slušaj, za mene je bilo zadovoljstvo da je nakon deset godina postojala neka vrsta dokumentacije o činjenici da je to jednostavno zanat. Nisam radio deset godina, onda sam samo seo i radio na drugom projektu.
To je zanat, svi mogu da ga nauče, svi mogu to da rade, samo treba da želiš da ga radiš i da budeš siguran da želiš time da se baviš. Nije ništa više, zato su mi umetnici uvek smetali, nije ništa nesvakidašnje, drugačije, umetnost je kao i svaki drugi zanat na svetu i sve drugo. Zato ih ne volim zato što misle da su talentovani i drugačiji. Mislim, kasnije sam pročitao nešto što kaže, “Umetnost može preživeti samo ako je oslobođena ideje da je drugačija. I samo ako se pridruži moćnom svetovnom kraljevstvu, običnom.”
Nije ništa više do još jedna stvar, nije ništa više do status koji pokušavamo da dostignemo, status. Spomenuo sam to sto puta, da je pravljenje slike i hamburgera ista stvar. Kunem se u Boga. Uzmete platno, govorim iz svog iskustva, zato što se hamburger pravi isto tako, uzmete platno, uzmete boju, i ovde imate crvenu boju, meso, luk je beo, možete naći i crni, onda tu je zelena salata, žuti majonez, crveni kečap. I ovde ima boja…
I sada kada počnete da reagujete ovde, stavite jednu količinu crvene boje, neki oblik i ovde stavite meso. I što bolje pomešate te boje, bolji je rezultat, ukusnije će biti. To je ista energija, isti proces, isti sklop misli. Samo što kad jedete hamburger ne razmišljate toliko, ili samo ne razmišljate da li je bio ukusan ili ne zato što ga niste videli u muzeju. Ali kada ste precizni, sporiji, možda je tu nešto… znate, zbunjenost koju dobijemo od nečega je više od… način na koji razmišljate o svemu je isti kao kuvanje pasulja, i uređivanje… ima puno toga, čekajte, ovo dominira u odnosu na to, ovo ruši priču… isti načini…
Eremire Krasnići: Da li razmišljate o tome da nešto dodate?
Sokolj Bećiri: Kad god želite, uopšte nije problem.
Eremire Krasnići: Ne, ne. Ako mislite da postoji nešto što bi upotpunilo…
Sokolj Bećiri: A, ako želim da dodam? Znate šta, možda ima stvari, zato što u ovakvoj vrsti razgovora kada niste fokusirani na tipično pitanje, pitanja i odgovore, čak i ako se pripremite da nešto kažete, počnete nešto drugo usput i… ne znam šta nisam završio a šta jesam…
Eremire Krasnići: Ne, samo ako osećate potrebu…
Sokolj Bećiri: Ne, ne…
Eremire Krasnići: Zato što je u tom slučaju gotovo. Hvala Vam puno!
Sokolj Bećiri: Hvala vama!