Sokolj Bećiri

Peć | Date: 5. maj 2018. | Duration: 78 minuta

Deset godina sam kulirao u kafiću ovde. Ispratio sam nekoliko generacija, Era i njeni prijatelji su najmlađa generacija sada… ništa, išao sam u šetnje, ponekad sam…želim da vam ispričam dve priče. Jednom, kada je moja najstarija ćerka Toska bila mala, moj otac je pitao, ‘Šta je tvoj tata?’ I ona gleda, šta mi je tata. ‘Šta radi tvoj tata?’, hteo je da joj pomogne, znate, da ona kaže piktor [slikar], pa kaže ‘Pi – pi – pi…’ A ona na to ‘Pijanica!’ (smeje se). Druga, da ti kažem šta je druga ćerka rekla učiteljici, a to sam radio deset godina. Kada ju je učiteljica pitala, ‘Šta radi tvoj otac?’ Ona joj je rekla, ‘Uživa’ (smeh).


EREMIRE KRASNIĆI (VODILA INTERVJU), Rozafa Imami (VODILA INTERVJU), DONJETA BERIŠA (KAMERA)

Sokolj Bećiri rođen je 1964. godine u Peći na Kosovu. Studirao je na Univerzitetu u Ljubljani na Katedri za grafičku umetnost. Bećiri je poznat savremeni umetnik. Njegovi najpoznatiji radovi su iz ciklusa “Kraj ekspresionizma: oslikan od strane jednog ludaka“ (2001), koji uključuje i projekte “Milka“ (1999) i “Kada anđeli kasne“ (2001). Bećiri je izlagao u mnogim evropskim umetničkim institucijama i učestvovao je u važnim izložbama, kao što je Documenta 14.

Sokolj Bećiri

Prvi Deo

Eremire Krasnići: Mislili smo da počnemo sa Vašim ranim uspomenama iz detinjstva, Vašim životom u porodici, rreth-om1 i kako je bilo tada, kakav je bio život u Peći, od onoga što se sećate?

Sokolj Bećiri: Život u Peći, srećom, moje detinjstvo je uglavnom bilo jako dobro. Mislim, u svakom mogućem smislu, mislim, kao dete, zahtevi su ograničeni. Ponekad mislim da sam imao više stvari nego što su ljudi u mom rreth-u smatrali normalnim, sve to zahvaljujući mojim roditeljima. Život u Peći je bio zanimljiv, da budem iskren, bio je drugačiji, deca su bila jako drugačija, što je nešto prirodno…

Ali, mogu reći da sam imao srećno detinjstvo. Nisam ništa propustio, bilo mi je lepo, dobro sam živeo. Počeo sam da putujem vrlo rano, prvo ovde, sasvim sam, zahvaljujući podršci svog oca. Otišao sam u Dečane sasvim sam sa šatorom kada sam bio u četvrtom razredu, dete, i onda sam nastavio tako do puberteta. Onda sam počeo da idem dalje, onda na obali u Dubrovniku, onda u Pariz, onda Interrailom. Putovanja nisu bila tako česta tada. Puno sam putovao Interrailom. Mogu da kažem da sam imao jako dobro detinjstvo, ne?

Eremire Krasnići: Koje godine ste rođeni?

Sokolj Bećiri: Na primer, ne sećam se nijedne loše stvari koja bi mi stvorila lošu uspomenu.

Eremire Krasnići: Nešto o Vašoj bliskoj porodici, koliko je bilo vas dece…

Sokolj Bećiri: Moja bliska porodica, to je bila moja majka, moj otac, moje dve sestre i moj brat i ja. Mislim, dve starije sestre, moj mali brat i ja. Moja porodica se preselila tamo kada sam ja imao oko 17-18 godina, u prvoj godini gimnazije2, pošto je moj otac radio u Prištini. Nastavio sam da ostajem sam ovde sa svojom bakom još dve godine.

Onda sam takođe otišao u Prištinu zbog srednje škole i svojih studija ali nisam mogao da se naviknem da živim tamo, tek sam se navikao na život tamo tokom mojih studija jer sam bio jako ambiciozan i željan da znam više. Jedino mesto na kojem sam mogao da pričam, osećao sam veliku strast prema umetnosti, koliko god sam mogao, samo u Prištini sam mogao da pričam sa svojim kolegama tokom svojih studija, tada sam se manje-više navikao da živim tamo.

Ali posle, posle mojih studija u Ljubljani, posle mojih master studija tamo, odmah sam se vratio u Peć, ne znam šta me vezuje za ovo mesto, sviđa mi se. Mislim, ima puno toga što bih promenio, ali grad kao takav, sredina kao takva je jako dobra za mene.

Eremire Krasnići: Možemo li opet da se vratimo na Vašu porodicu, zato što ne bih volela da idemo tako brzo…

Sokolj Bećiri: Da…

Eremire Krasnići: Pošto smo privatno pričali, bilo je puno takvih priča o Vašoj porodici, možemo li da se zaustavimo kod Vašeg oca, šta je on radio i kakav je uticaj imao na Vas i kakav ste odnos Vi imali sa njim?

Sokolj Bećiri: Moj otac, ja sam bio dete kada je on studirao u Beogradu, počeo je da studira kada je imao 35 godina. Jedna od najzanimljivijih stvari za mene i na koju sam ponosan… mislim, već je imao troje dece ovde kada je otišao u Beograd da studira sa 35 godina. Onda, on je radio tamo neko vreme i vratio se tokom ‘70-ih. Prvo je radio kao dizajner u fabrici nameštaja u Napretku u Prištini i u Tefik Cangi. Onda je počeo da radi sa enterijerom, kao onaj Arabeska u Prištini, koji je jedan od najposećenijih kafića tog vremena.

Onda je počeo da predaje na Umetničkoj Akademiji, teoriju prostora. Imao sam njegovu veliku podršku. Šta je zanimljivo od onoga što sam spomenuo jeste da je počeo da studira kada je imao 35 godina i kada je napunio 65, bio je među prvim arhitektama na Kosovu koliko ja znam, koji je koristio kompjuter, AutoCAD i 3D studio. Još zanimljivije od ovoga je činjenica da nije znao reč engleskog. Naučio je ove programe, čitao je komande na albanskom, File [Fajl], Save [Sačuvaj]. I ništa ga nije sprečavalo ni u jednom trenutku da održava korak sa vremenom.

To je zahvaljujući tome, naravno, zato što možete da zamislite koliko nas je podržavao (kašlje). Pogotovo mene, na primer. Dok nije umro, ljudi su me znali kao nekog ko nikada nije radio zato što je verovao onome što radim i bezuslovno me podržavao, takođe je podržavao moja putovanja zato što nisam ostajao u jednom mestu, stalno sam se kretao, takođe je podržavao moj rad u ateljeu, materijale i sve… u svakom mogućem smislu. Imao sam tu sreću.

Eremire Krasnići: Kako ste odlučili da studirate umetnost?

Sokolj Bećiri: Uh, to je zanimljivo. Moj san kada sam bio mlad je bio da odem u inostranstvo. Slogan je bio The west is the best [na engleskom: Zapad je najbolji]. U to vreme su nas slali u vojsku odmah posle srednje škole, takav je bio zakon. I kada sam se vratio sa svojih studija, mislim, iz vojske… Ostao sam godinu dana, nisam znao ništa da radim, čekao sam da odem u inostranstvo. Čekao sam da mi on spremi dokumenta zajedno sa jednim od njegovih prijatelja kako bih mogao da idem da radim na Zapadu, i zarađujem kao svi.

Eremire Krasnići: Da li je to bilo često u to vreme?

Sokolj Bećiri: Ne, uvek sam to imao, možda zbog muzike koju sam slušao, znaš, Zapad je bio moj san, Džim Morison. Nisam imao određenu ideju zašto, ali onda kada sam se vratio ovde, čekao sam na njih da mi pomognu da ne odem potpuno ilegalno, mislim, da nekako nađem legalan način. I on je hteo da se pobrine za to, on se barem trudio da ostvari moju želju. I u trenutku dok je bio profesor na Akademiji rekao je, “Zašto ne bi samo otišao na Akademiju da vidiš i vežbaš pošto…” Jer sam ja stalno razgledao knjige iz muzeja, gledao sam slike ali bez pomisli da ja mogu da radim tako nešto, nikada nisam ni pokušao da crtam. I on je rekao, “Zašto ne ideš, pošto ti se sviđa možeš da probaš i ako ti se svidi, naučićeš, to je nešto što možeš da naučiš.” “Ne znam,” rekao sam, “Treba da ideš!”

I hteo sam da se oseća dobro tako da sam otišao. Ali, nikada nisam mislio da ću se toliko zaljubiti u taj posao za trideset godina. Mislim, od trenutka od kojeg sam otišao… kada sam počeo, prvo sam vežbao sa njim i Agimom Čavdarbašom3. I onda sam shvatio da je crtanje nešto što se uči, nije talenat koji ti neko da, već je to posao kao svaki drugi, koji učiš. Jedan i jedan su dva, ovo se meri ovako, ovo treba ovako da se stavi. Samo treba da želiš da radiš.

I počelo je da mi se sviđa kada sam video da mogu to da radim, bukvalno sam se izgubio posle toga i nisam prestao 25 godina. Onda sledeće godine… prvo pošto je bio profesor, čovek nije nastavio iako je bio primljen na studije, postojala je ideja… da ga puste da proba jednu godinu i vide da li mu se to stvarno sviđa. Sledeće godine sam se prijavio na Odsek za grafički dizajn i nastavio da radim istim tempom.

Eremire Krasnići: Šta su vas učili iz grafike u to vreme?

Sokolj Bećiri: U to vreme, do skoro kada se dešavaju neke promene i nove tehnike, mi smo bili izolovani u apstraktnom ekspresionizmu i nekoj vrsti nacionalnog romantizma, u okviru ideje da mi imamo poreklo, tradiciju i kulturu, znate? I malo smo učili u tom pravcu.

Imao sam sreće, pratio sam svoju želju i volju, zahvaljujući utisku koji mi je dao Nisret Salihamidžići. Otišao sam i bukvalno postao prijatelj sa Nisretom i zahvalan sam mu u svakom smislu, zato što je bio otvoreni pedagog i jedini koji je mogao da vam pomogne da sagledate stvari iz šire perspektive. I Zoran Jovanović…

Nije da smo učili nešto konceptualno. Učili smo više kao zanat, kako se radi kompozicija, kako… Mislim, učili smo na najklasičniji mogući način istoriju umetnosti, učili smo nešto o Pikasu i ništa više… osim nekih pojedinaca kao Nisret4 i Zoran5 kao i Muslim Mulići6, znate? Neki ljudi koji su nam nudili malo… ali Akademija je bila zatvorena u to vreme, zato, u ‘60-im.

Onda takođe tehnički, pošto sam studirao grafiku, nismo mogli, mislim bili smo ograničeni jer nismo mogli da nađemo pločice od cinka kako bismo razvili razne tehnike. Ali radili smo time što smo mogli da nađemo, sa nekim malim pločicama koje je neko našao za nas tu i tamo. Morali smo da improvizujemo tehnike kako bismo mogli da naučimo zanat, tehniku kako se nešto stvara.

Eremire Krasnići: Ali grafika je generalno bila na prilično visokom nivou u Jugoslaviji, zar ne?

Sokolj Bećiri: Bila je, bila je, grafika je bila, ali zahvaljujući… zato sam odlučio da odem u Ljubljanu za svoj master iako mi se sviđala neka vrsta ekspresionizma i litografija kao tehnika, što je bilo nešto što nismo imali ovde, dok je u Ljubljani bilo jako napredno. Ljubljana je imala svoj bijenale grafičke umetnosti koji je bio jedan od najvažnijih bijenala u svetu za grafičku umetnost.

Imali su Institut grafičke umetnosti i zapravo je to bila motivacija za mene da odem u Ljubljanu i specijalizujem se u grafici. Otišao sam tamo nakon završetka mojih studija ovde i mogu reći da sam nastavio da radim sa istom strašću, pravio sam desetine hiljada grafika i onda kada sam se vratio ovde nakon nekog vremena, mnogo drugih stvari se izdešavalo u veoma kratkom periodu. Venecija je bila blizu, otišao sam na Bijenale u Veneciji i jednostvano sam počeo da osećam nezadovoljstvo u radu koji sam do tad uradio, znate? I sa ambicijama koje sam imao, nisam jednostavno hteo da… ovo je nešto što sam sto puta spomenuo, ali ovo je druga vrsta intervjua… jednostavno nisam želeo da moje grafike ili slike, zato što sam slikao istovremeno, završe negde u spavaćoj sobi i… trebalo mi je više, trebalo mi je više, i mislio sam da sam više, želeo sam da promenim svet.

I prvo sam počeo sa dilemama i krizom, šta je ono što bi trebalo da radim pošto ono što ja radim očigledno nije umetnost, šta je to… I onda, čak ni ne znam zašto, video mi je postao zanimljiv. Mora da bude video. Morao je da bude video, i nisam se opustio dok nisam napravio jedan. Onda sam nastavio sa drugim, trećim. Performans mi se tada činio zanimljivim zato što sam voleo direktnu komunikaciju. Zapravo, svidela mi se ideja da, to su bila moja ubeđenja, da je to nešto što ja radim za sebe i da nema potrebe da to bude dokumentovano niti… mislim, kroz ovo mogu da pošaljem poruku koju želim i to je to. I nije loše izgledalo od tog trenutka, i da nije bilo Škeljzena Malićija, koji je bio moja najveća podrška kada sam bio jako mlad, ne znam kako je saznao za to, ali je uvek bio tu i pisao tekstove o svemu što sam radio.

I kada sam bio mlad, nakon povratka iz Ljubljane, počeo sam da budem deo bijenala grafičke umetnosti, što je bio moj san. Ne samo ovde, već i u Milanu, Peruu, Španiji, Holandiji. Moja karijera u grafičkoj umetnosti je dobro napredovala, ali sam je jednostavno napustio.

Eremire Krasnići: Samo da se takođe malo pozabavimo… želela bih da znam o izložbenom prostoru ‘80-ih?

Sokolj Bećiri: Prvo je bilo, bilo je, na Kosovu je samo bilo…

Eremire Krasnići: Mislim, kako, koji su izložbeni prostori bili dostupni na Kosovu?

Sokolj Bećiri: Bila je samo Umetnička galerija7 u Bori Ramizu8, Šukri Nimani9 je bio upravnik i mogu reći da je dobro radilo za to vreme. Šuka [Šukri Nimani] je znao kako da organizuje jako dobre izložbe. To su uglavnom bile međunarodne izložbe, ali tada su to bile uglavnom izložbe umetnika iz bivše Jugolsavije, ali to su bili umetnici na nivou… Bio je Edo Murtić10, Safet… znate za izložbu Zuko Džumhura11, i mogu reći da dugo vremena posle Šuke, Galerija nije vođena… mislim, ali to je bio jedini prostor koji je postojao, i ovaj prostor gde smo mi sada [Pećka Umetnička galerija] se skoro nije ni koristio, ne znam šta se ovde dešavalo.

Mislim, to se dešavalo i onda svi ti, uglavnom su se organizovali kroz Shoqata e Arteve Figurative12, neke izložbe, Prolećni Salon, salon ovaj, to. Oni su prikupljali neka dela bez nekog jasnog koncepta, nisu imali jasnu razvojnu strategiju ili koncept. Ali Galerija je dobro radila za vreme Šuke.

Eremire Krasnići: Da li je postojao neki drugi prostor, neki centar?

Sokolj Bećiri: Ne, ne znam. Bilo je nekih mladih studenata koji su želeli nešto alternativno zato što nisu mogli da izlažu u Galeriji, nisu svi mogli da izlažu tamo…i mislim, koristili smo prostore Bore Ramiza i improvizovali sa… to su uglavnom bile improvizacije. Nije bio određeni prostor gde ste mogli…

Eremire Krasnići: Da li je bilo ičeg unutar univerziteta?

Sokolj Bećiri: Ne, ne. Organizovali smo godišnju izložbu unutar univerziteta. I izlagali smo u našim ateljeima, svako od nas u svom ateljeu. Mislim, to je više bio rezultat, profesor je pokazao rad koji je uradio sa studentom, oni su birali jednog studenta. Mislim, više je to bio profesor koji je pokazivao njihove rezultate, nije bilo aktivnosti koje mogu da navedem.

Eremire Krasnići: Vi ste takođe bili, kao što ste ranije spomenuli, student Muslima Mulićija, zar ne…

Sokolj Bećiri: Nisam bio Muslimov student, već je on bio prijatelj moga oca i Visar, njegov sin, bio je ista generacija kao ja. I kada je dolazio da vidi Visara, osećao je neku vrstu dužnosti da kaže nešto svakome od nas, i način na koji je objašnjavao stvari je bio impresivan, bio je nesvakidašnji učitelj. I sa mojom ambicijom, kao i sa privilegijom što je on bio prijatelj moga oca, držao bih se za njega ovako {udara rukama}. Dok… čak sam i počeo da izlazim sa njim na piće. Nakon što sam se vratio iz Ljubljane, proveo je dva-tri dana ili više sa mnom svaki put kada bi dolazio u Peć, zato što su naša zanimanja bila slična. Imao sam čast da me tretira kao kolegu u to vreme i pokušavali su da me ubede da imam, mislim, nakon rezultata koje sam pokazao u grafici…

I ja sam bio možda, ne možda, već sam sigurno bio jedina osoba sa masterom iz grafike u to vreme. I pokušavali su da me ubede da bi bilo jako dobro kad bi se ja priključio Akademiji. Ali uvek sam imao dozu buntovništva u sebi, čak i tada, nije mi se svidelo kako funkcioniše i odlučio saam da se pobunim. Onda kada sam počeo da se bavim drugim poslovima, bilo je malo debata u kojima se nisam slagao sa pokojnim Agimom i Muslimom, da li je nešto umetnost ili ne… da li je to nešto što nestaje, nestaje za sve nas na kraju dana. Ali, ove [debate] su bile konstruktivne, ne…

Ali, podržavali su me, mogu da kažem da sam imao privilegiju jer su me tretirali kao prijatelja i svojom otvorenošću koju su posedovali. Odnosili su se prema meni kao prema kolegi, što nije bilo uobičajeno za mladog momka… tako da, ne mogu da se žalim u tom smislu.

Eremire Krasnići: Pre upadice, pričali smo o izložbama koje…

Sokolj Bećiri: Ha?

Eremire Krasnići: O izložbama sa kojima ste putovali, gde ste išli, šta ste istraživali?

Sokolj Bećiri: Naravno, naravno, odmah nakon što sam otišao u Ljubljanu, postao sam član Udruženja Figurativnih Umetnika Slovenije. I tada su bilo mnogo aktivniji i organizovaniji, onda sam počeo da budem deo bijenala koje sam smatrao najvažnijim za grafičku umetnost. I manje-više, svakom od njih… Bio sam na Ljubljanskom bijenalu nekoliko puta. Odustao sam od toga da budem deo njega dva puta zbog mog besmislenog patriotizma, nisam želeo da pišu Jugoslaviju kod mog imena, tamo su nas predstavljale naše nacionalnosti… danas mi ta cela stvar zvuči tako glupo, ali sam bio jako ponosan na to u to vreme. Iako sam odbio, Slovenci me nisu uklonili, već su napisali Albaniju pored mog imena, Albanija je bila potpuno izolovana u to vreme i bio sam jako ponosan na to, da danas osećam kao…

Eremire Krasnići: Kakvi su bili odnosi sa Albanijom…

Sokolj Bećiri: Nismo ništa znali, nisam znao ništa o Albaniji. Znao sam za slikare socijalnog realizma… I imao sam sreće zato što je Ali Hadri13 imao fantastičnu kolekciju slikara socijalističkog realizma gde sam mogao uživo da vidim slike. Nije bilo, ne sećam se tačno datuma, ali bilo je ‘96 ili ‘97 kada sam prvi put upoznao Edija [Ramu], trenutnog premijera koji je tada bio umetnik, upoznao sam ga na Cetinjskom bijenalu. To je bio prvi put da sam upoznao umetnika iz Albanije.

Onda sam upoznao Anrija Salu u Parizu 2000. Onda kada je počelo, kada je Edi Muka došao ovde, pozvao nas je na Onufër ‘97, tamo sam upoznao Adriana Pacija, Albana Hajdinaja i Edi je bio jako dobro organizovan u početku, organizovao je dve izložbe nacionalnog karaktera u Berlinu, u Bernu… sećam se, u Italiji. I tamo smo imali priliku da se sretnemo. Svi ljudi istih mišljenja u to vreme, koji su radili sa…

Eremire Krasnići: Šta je bilo sa Jugoslavijom, da li ste imali neki način na koji ste mogli da pokažete zadovoljstvo što ste Albanac…

Sokolj Bećiri: To je bila ideja da se oseća… neko mi je pokazao debatu između nekog iz Albanije i nekog sa Kosova kako optužuju jedan drugog, “Ne, nismo dovoljni patrioti. Ti nisi takav…” i stvarno mi se dopao odgovor čoveka iz Albanije, on je bio Visar Žiti, rekao je, “Kada vam nije bilo dozvoljeno da budete Albanci, i kada ste branili taj deo vašeg identiteta, nama nije bilo dozvoljeno da budemo ljudi.” To je velika razlika, tako da se nismo puno bavili time…

Ljudi koji su se okupljali oko Edija Muke su bili ljudi sa otvorenijim vizijama ka nacionalnom i… mislim, bilo smo manje-više preokupirani umetnošću koja je aktuelna danas. Nemamo…

Eremire Krasnići: Šta se dešavalo u politici u vreme kad ste studirali u Prištini, spomenuli ste da nije bilo stabilno…

Sokolj Bećiri: U Prištini, išao sam u srednju školu kada su počele demonstracije ‘81. Onda stalno nakon nekog vremena, bilo je tako dok sam ja bio student, moja žena je bila trudna kad smo proveli tri-četiri noći ili ne znam koliko noći u sportskim halama gde su se rudari zaključavali.

Eremire Krasnići: Hala 1. oktobar…

Sokolj Bećiri: Da, da. Sportska hala u Prištini. Rudari su se zaključavali u rudniku a mi smo se zaključavali u sportskoj hali. I manje ili više, osećao sam neku vrstu dužnosti zajedno sa Luanom Bilikbašijem i Gazom Domijem… ne sećam se sad svih imena. Osećali smo neku vrstu moralne dužnosti da budemo u svemu što se dešavalo, demonstracijama, protestima. To su bili jedini koji su se dešavali za to vreme pre nego što sam otišao u Ljubljanu.

Eremire Krasnići: Da li je ovaj svet komunicirao, da li su obaveštavali jedni druge? Mislim na umetnost i politiku?

Sokolj Bećiri: Ko?

Eremire Krasnići: Govorim o vremenu kada ste studirali, da li je politika uticala na umetnost? Da li ste komunicirali…

Sokolj Bećiri: Ne toliko tada. U to vreme sam bio više za apstraktni ekspresionizam i možda je tenzija jedino mogla malo da se primeti u gestovima ili oblicima, kao haos. Ali ne u smislu opisa, normalno je da šta god da se desilo, odražava se na jedan ili na drugi način, bilo direktni ili indirektni, ali ne na način koji se kasnije desio. Mislim, kasnije sam se se možda bavio nekim političkim pitanjem i prišao sam mu direktno. Tek kasnije sam počeo…

Eremire Krasnići: Razmišljam kako da konstruišemo ovaj deo… mislim, hajde da pričamo o Sloveniji i Vašem razvoju kao umetnik i onda da se vratimo na Kosovo i ‘90-e i Vaš razvoj ovde u novom političkom kontekstu.

Sokolj Bećiri: Da, da, da. Okej, kada sam završio studije ‘89, Akademija je bila skupa i položio sam svoj poslednji ispit i imao sam poslednji dan kada je trebalo da se prijavim za Ljubljanu zajedno sa Ganijem Lalošijem. I molili smo ga, inače bismo izgubili celu godinu, pitali smo ga da nam izda papir koji pokazuje da mi imamo diplome. To je bila Jugoslavija u to vreme, i otišli smo, bili smo primljeni tamo. Naravno, bilo je stereotipa o Albancima, ne samo u Sloveniji. I na početku nam je bilo jako teško da se integrišemo, ali Ganja i ja smo radili tamo, ostali smo sami nekoliko meseci.

Dok se nije desila razmena studenata ovde, dva slovenačka studenta su otišla u Holandiju, i dva studenta iz Holandije su došla iz Slovenije i lepo smo se slagali sa njima, i preko momka iz Holandije, on im je rekao, “Vidi, oni su normalni ljudi, nemaju repove.” I postepeno su nas prihvatili, i mogu da kažem da su nas dobro prihvatili. Bila je potpuno drugačija atmosfera. Tada su počela naša prva razočaranja, o tome kako smo malo učili ovde na Akademiji, kako smo bili konzervativni i zatvoreni. Bilo je tako puno stvari o kojima uopšte ništa nisam znao zato što nije bilo interneta u to vreme. Mislim, niko nije mogao da vas odvede do puno stvari, i bile su drugačije okolnosti tamo, priprema je bila drugačija, sa Zagrebom, iz Italije, iz Austrije, i sa ambicijama i sa voljom kojom sam imao, gledajući kako se stvari odvijaju…mislim, konceptualne promene su počele polako da se dešavaju u meni.

Kao što sam bio ubeđen kad sam počeo, stalno sam bio ubeđen da ne znam da crtam, činilo mi se da ne znam da crtam i još uvek ne znam šta je bila ta stvar koja je umetnost. Mislim, ta motivacija je bila motor, glavni pokretač koji me je gurao. Grafika, grafika. Kada sam shvatio da mogu da se bavim grafikom i sada nastavljam sa grafikom, tu je nešto drugo… Uvek sam tražio to nešto drugo, šta je bilo to nešto drugo. To je glavni motor koji me je terao na rad, na istraživanje, da ne ostajem u jednom mestu.

Rozafa Imami: Koliko dugo ste ostali u Ljubljani?

Sokolj Bećiri: Šta?

Rozafa Imami: Koliko dugo…

Sokolj Bećiri: Dve godine, dve godine. Onda kada sam otišao da završim proces dilpomiranja. Nisam dobio diplomu, još uvek nemam diplomu. Imam indeks koji pokazuje da sam diplomirao. I pisao sam Akademiji pre nekoliko godina, rekao sam, “Želim da uzmem svoju diplomu.” Čak ni ne znam zašto mi je to prošlo kroz glavu, želeo sam da odem tamo. On su pitali, “Kada ste diplomirali?” Rekao sam, “Pre trideset godina.” I oni su jednostavno odgovorili sa, “Hahaha!” Ali dve godine, mislim, tamo sam proveo dve godine i sledeće godine sam otišao i spremio dva teorijska ispita, onda sam odbranio svoj diplomski rad. U Sloveniji se iznenada desilo nešto drugačije. Mislim, stvari su počele da se razvijaju, imao sam druge mogućnosti tamo.

Bilo je malih privatnih galerija tamo koje su na primer uzimale vaš rad, ili su ga prodavale ako im se svideo. U to vreme nije prošlo ni mesec dana a da nisam prodao dve grafike. Nisam bio u jako lošoj finanskijskoj situaciji zato što sam imao dovoljnu i stalnu podršku svog oca, kao što sam vam rekao na početku. Ali ideja da je neko kupovao to za vas i neko drugi…

Uradio sam prvu izložbu sa njima, sa galerijom koja je prodavala moje radove neko vreme. Organizovali su mi izložbu pre nego što sam se vratio, tada sam radio samo grafike i slikanje, ali uglavnom grafičku umetnost. To je bila prva solo izložba, iako nisam imao puno solo izložbi, imao sam tri sve ukupno.

Eremire Krasnići: Da li ste imali mentora kojeg biste voleli da spomenete, koji Vam je dao nešto vredno?

Sokolj Bećiri: Značajnog mentora… Pomenuo sam mentore sa kojima sam postao prijatelj na početku, Agim Čavdarbaša i Muslim Mulići. Ali oni od kojih sam uglavnom učio su Nisret Salihamidžići i Zoran Jovanović. I nažalost, išao sam u… zato što je tada bilo tako, završio si drugu godinu koja je bila sa opštim predmetima, ali u drugoj godini si morao da izabereš ili grafiku ili slikanje i kod kog profesora si želeo da učiš. I to je bilo jako prirodno u to vreme, svi su izabrali Fatmira Kripu u to vreme, i nije bilo drugih profesora za one koji su studirali samo grafiku. Bio je Hisni Krasnići koji je predavao… ali on je jedino predavao onima koji su izabrali slikanje i imali grafiku kao drugi predmet.

A ja sam izabrao Zorana Jovanovića, ja sam izabrao Zorana Jovanovića i to je bila neka vrsta skandala za to vreme, zato što je moj otac bio profesor, “Kako to da je izabrao Srbina?”

Eremire Krasnići: Na srpskom ili na kom jeziku je predavao?

Sokolj Bećiri: Nikad se pre nije desilo da Albanac izabere Srbina od kog će učiti. Jedina motivacija je za mene bila ta što su mi se dopadale njegove grafike. Bio je dosta čudan i celo njegovo ponašanje, to što je bio haotičan i nefokusiran mi je puno pomoglo. Ali ne znam, bilo je trenutaka kada te je tako lepo podučavao i tako dobro sve objašnjavao da… bilo je teško raditi sa njim, ali bio je jako jasan i znao je kako da ti objasni stvari, pogotovo kad je u pitanju nešto apstraktno, znate, gde su bile otvorene opcije i znao je kako da…

Sećam se jednom, u Fatmirovom [Kripa] razredu su radili sa jedne strane, on je stavljao razne figure od kojih su dobijali inspiraciju… i ja sam bio sam sa druge strane pokušavajući da uradim nešto, ne znam šta, samo na osnovu svog uma. I u trenutku, on je došao, to je bio način na koji je komunicirao i koji se meni dopadao. U trenutku je došao i rekao mi, “Uh, ovo je jako lepo.” I rekao je lepo za nešto na čemu sam stavljao boju pre nego što sam je stavljao na svoj rad, testirao sam na papiru, i ako je boja bila dobra, nastavljao sam. I nije prokomentarisao rad koji sam radio i davao sebe, nego je prokomentarisao papir. I naravno da sam bio šokiran, i oni su se smejali, “Hahaha,” svi oni. On je rekao, “Ne treba da se smejete, ali reći ću vam zašto je ovo dobro.” I rekao je, “Ovaj oblik ovako reaguje sa ovim oblikom, ovako…”

Mislim, tek tada sam shvatio činjenicu da je to što sam bio previše fokusiran na svoju ideju, da sam želeo da uradim nešto, bio teret, nisam mogao da vidim stvari koje su mogle da budu cenjene po određenim kriterijumima sutradan. Odnosi, oblici, linije koje sam spontano radio. Mislim, morate biti svesni procesa, ne biti talac ideje, već proces, morate znati trenutak kada se nešto desilo da morate da…

Ili druga stvar, sa ambicijama koje sam imao, želeo sam da studiram grafiku odmah u drugoj godini. Ima jedna u tom kafiću tamo, ovolika {pokazuje rukama}. I obično, radi se jednom bojom na jednoj ploči, ja sam hteo da radim sa pet boja na jednoj ploči. Fatmir je bio veoma dobar i imao sam jako dobar odnos sa njim, rekao mi je, “Ne možeš tako da radiš, jer ne možeš da uradiš dve iste.” I malo sam se snuždio i rekao sam, “Pokušaću.” Kada je on došao, i ja sam bio razočaran i rekao sam mu, “Profesore, želim, ali ne mogu da napravim dve iste.” On je rekao, “Šta ti treba, dve iste?” Rekao sam, “Ali grafika se pravi da bi se dalje proizvodila.” “Ali možeš da napraviš sve različite. Moraćeš da koristiš veštine ili opcije koje imaš u tehnologiji, tehnici. Zato što ono što ti radiš ne može da se uradi ručno. Moraš da se služiš teksturama, strukturama koje možeš i koje ne možeš da uradiš svojom rukom, šta ti treba, deset istih?” I ti kažeš, “Čekaj, on je u pravu.” I mislim, to su bili neki detalji, nije bilo…

Da, zato što mi je ponekad trebalo, donosio sam deset-petnaest crteža i on bi gazio po njima, “Ovo ne vredi ništa, beskorisni su…” I onda se kasnije vraćao i zvao me, “Dođi…” Na srpskom, “Dođi, to je samo igra koju ne može svako da igra.” Mislim. Imao je čudan način na koji ste morali da… mogu reći da sam dosta naučio od njega.

Eremire Krasnići: Da li ste imali nekoga u Slovenji ko Vam je bio tako blizak?

Sokolj Bećiri: Ne, ne. U Sloveniji, Agim Čavdarbaša je studirao pre tamo i uputio me je na profesora koji je već bio u penziji, i nisam imao nikakvu alternativu. Moj profesor je bio veoma konzervativan, ali to mi nije smetalo. Znate, bilo je trenutaka kada je govorio, “Ovo ne može da se uradi.” Ali to mi nije smetalo i lepo sam se slagao sa njim.

I imao sam dovoljno sreće jer pored toga što sam bio deo izložbi, počeo sam da budem deo važnih događaja. Kao član Akademje Slovenije, dobio sam nagradu za grafiku na izložbi svih Akademija i studenata iz Jugoslavije. Bilo je pitanje da li ikada možeš da budeš deo toga ili ne kao Albanac, to je bila neka vrsta privilegije za njih, vidite, Albanac… znate? I onda je to olakšalo komunikaciju i mogli su da vas ostave na miru i… ali bio je jako konzervativan, ne sećam se da sam naučio nešto vredno pomena.

Eremire Krasnići: Da li je Stupica bio tamo u to vreme, Gabrijel?

Sokolj Bećiri: Ha?

Eremire Krasnići: Da li je Gabrijel Stupica još uvek bio aktivan?

Sokolj Bećiri: Ne, Gabrijel Stupica je već bio umro, sačekaj…

Eremire Krasnići: ‘94…

Sokolj Bećiri: Gabrijel Stupica14, on je bio fantastičan. Ne, tada je bio jedan profesor koji mi se svideo ali do kojeg je bilo jako teško doći, to je bio Emerik Bernard. On je bio među mojim omiljenim, Emerik… Zaista smo imali… onda sam upoznao neke ljude koji su još uvek moji prijatelji iz tih dana. Još uvek sam u kontaktu sa nekim od umetnika sa kojima sam kasnije bio deo raznih izložbi. Desilo se da tada nisam mogao, gledao sam ih kao zvezde koje prolaze pored, znate, nešto što vam je nedostižno. Ali onda sam ih upoznao negde druge, znate, to je…

Eremire Krasnići: Kako ste se vratili u Prištinu, ili u Peć…

Sokolj Bećiri: Vratio sam se u Prištinu na nekoliko meseci i onda sam se vratio u Peć odmah nakon nekoliko meseci. Zato što u to vreme, rekao sam vam na početku, bio sam finansijski zavistan i u Prištini smo živeli u stanu, moj otac je bio otpušten zato što je bio potpisnik apela 212. I bio je jedan od prvih kog su otpustili. Ali nije puno brinuo zbog toga jer se svakako već bio umorio od posla. Uslovi su bili jako dobri ovde, imali smo svoju kuću i sve, tako da smo odlučili da dođemo ovde, naravno meni je to bilo zgodno jer je moj atelje bio ovde i šta god da sam hteo. Atelje od sto metara kvadratnih i on se pobrinuo da kupi svaku spravu za mene. Kupio mi je mašinu za sečenje papira čim sam se vratio, litografsko kamenje… Ne znam da li se još uvek bave litografijom na Akademiji. Pretpostavljam da ne.

Samo želim da vam kažem kako je on bio sjajna podrška, pored toga što mi nije dozvoljao da radim na nečemu drugom, brinuo se da imamo sve što nam je trebalo, što je meni trebalo, što je trebalo njegovoj deci. Mislim, pobrinuo se da kupi i tehničke stvari i sve. I naravno, vratio sam se ovde, i sa svojim ambicijama ja…


1 Rreth (krug) je društveni krug, uključuje ne samo porodicu već i ljude sa kojima je pojedinac u kontaktu. Mišljenje rreth-a je ključno u formiranju nečije reputacije.

2 Evropski tip srednje škole sa naglaskom na akademskom učenju, drugačije od stručnih škola zato što priprema učenike za univerzitet.

3 Agim Čavdarvaša (1944-1999) je rođen u Peći, Kosovo. Bio je albanski vajar sa Kosova, završio je Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu i Umetničku Akademiju u Ljubljani. Čavdarbaša je imao veliki uticaj na savremene skulpture na Kosovu. Bio je član Akademije Figurativnih umetnosti na Kosovu i kasnije Akademije Nauka i Umetnosti.

4 Nisret Salihamidžići (1931-2011) je rođen u Žabaru, blizu Mitrovice. Bio je albanski apstraktni slikar sa Kosova. Studirao je primenjenje umetnosti na Univerztetu u Beogradu 1959. pod mentorstvom Vase Pomorisca.

5 Zoran Jovanović (1962-), karikaturista i ilustrator iz Beograda, Srbija. Radovi gospodina Jovanovića su predstavljani na mnogim svetskim festivalima. Retrospektive njegovih animiranih filmova su održavane u filmskim arhivama na Harvardu, u Tel Avivu, Jerusalimu, Haifi; u kulturnim centrima Bombaja, Nju Delhija i u Studiju Volt Dizni. Njegova dela su izložena u Muzeju Moderne Umetnosti (MOMA) u Njujorku.

6 Muslim Mulići (1934-1998) je bio impresionistički i ekspresionistički slikar sa Kosova. Rođen u porodici umetnika, Mulići je pohađao Akademiju lepih umetnosti u Beogradu pod mentorstvom Zorana Petrovića, gde je takođe nastavio svoje master studije.

7 Prištinska Umetnička Galerija je bila prvi izložbeni prostor u tadašnjoj jugoslovenskoj provinciji Kosovo. Galerijski prostor je osnovan 1979. i nalazio se u Omladinskom i Sportskom centru – Boro dhe Ramizi.

8 Šukri Nimani (1941-) je rođen u Skadru, Albanija. On je kosovski grafički dizajner i profesor, koji je diplomirao na Akademiji primenjenih umetnosti u beogradu. Nimani je poznat kao jedan od prvih profesionalnih albanskih dizajnera, on je takođe jedan od osnivača Odeljenja za grafički dizajn na Fakultetu za umetnost na Univerzitetu u Prištini, i jedan od prvih upravnika Nacionalne Galerije Kosova.

9 Edo Murtić (1921-2005) je bio slikar iz Hrvatske koji je bio najpoznatiji zbog svoje lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionističkog stila. Primenjivao je razne tehnike, uključujući ulje na platnu, gvaš, grafički dizajn, itd. Bio je čuven u Jugoslaviji zbog prekida sa socijalističko realističkim umetničkim stilom.

10 Zulfikar Zuko Džumhur (1920-1989) je bio bosanski pisac, slikar i karikaturista. Džumhurova boemska priroda, prilagodljivost polimata i izuzetno kreativna ličnost, učinili su od njega jedinstvenu figuru jugoslovenske kulture u drugoj polovini 20. veka.

11 Shoqata e Arteve Figurative te Kosoves – Udruženje Kosovskih Figurativnih Umetnika (SHAFK). Samoupravljajuća organizacija umetnika osnovana 1967. Udruženja su bila prisutna u svim jugoslovenskim republikama i provincijama i SHAFK je omogućavao umetnicima sa Kosova priliku da putuju i izlažu lokalno i u inostranstvu i učestvuju u umetničkim kolonijama.

12 Boro dhe Ramizi se odnosi na dva prijatelja, Boru Vukmirovića i Ramiza Sadikua, koji su pogubljeni u Drugom svetskom ratu. Postali su simbol Bratstva i Jedinstva srpskog i albanskog naroda. Za vreme Jugoslavije je bilo uobičajeno davati nazive institucijama po herojima antifašističkog rata.

13 Ali Hadri (1928-1987), kosovsko-albanski istoričar. Prvi direktor Kosovskog Instituta sa istoriju.

14 Gabrijel Stupica (1913-1990) je bio slikar iz Slovenije i profesor na Akademiji finih umetnosti u Ljubljani.

Drugi deo

Sokolj Bećiri: Onda, drugi razlog je bio taj da sam bio vezan za Peć još od svog etinjstva, drugo, prostor, uslovi su bili bolji, treće, nisam imao ambicije da nešto radim u Prištini, da postanem profesor ili… potpuno suprotno. I kada, zato što sam želeo da vam kažem na početku, kada su Muslim i Agim Čavdarbaša postali profesori tada, pokušavali su da me ubede da se prijavim da predajem na Akademiji. Rekao sam vam da sam bio buntovnik u duši. Ali zanimljiv deo je bio da je moj otac to podržavao. Zato što mi je rekao, “Uzima energiju od tebe, ne možeš da daš sve od sebe za ono što bi želeo da radiš sada.”

I nije video problem u toj stvari, što je retkost, zato što svaki otac kaže, “Da, uzmi posao. Možeš da postaneš profesor i imaš platu, imaš to i to…” Ne, on me je u svemu podržavao, do kraja, potpuno.

Eremire Krasnići: Kakva je bila situacija u to vreme, da li ste mogli da izlažete, ili ste samo radili?

Sokolj Bećiri: Ne. Kada sam se vratio, neko vreme sam nastavio da izlažem grafike i bilo je okej. Poslali bi ti pozivnicu, spakovao bi grafike i veoma lako ih poslao poštom. Nisam više ništa imao ovde, samo u trijenalima i bijenalima, nastavio sam na kratko vreme. Ali onda nisam mogao jer nisam prihvatio. Uradio sam samo dve grafike kada sam se vratio ovde i onda sam odustao, počeo sam da se bavim drugim stvarima. I nije bilo izložbi u to vreme, organizovali smo izložbu u Beogradu…

Eremire Krasnići: Ona Përtej [Izvan]…

Sokolj Bećiri: Da, ali to je bila izložba kao poruka, to je više bila izložba u smislu političke provokacije, želeli su od nas da pokažemo želju i političku hrabrost. Da odemo i kažemo ono što je moralo biti rečeno u Beogradu, i specijalno smo radili za to.

Mislim da nije bilo, bio je to više politički gest. Izložba je bila okej, u smislu da su stereotipi koje su oni imali u Beogradu, i oni su jednostavno… pre neki dan sam pročitao jedan od intervjua u kojem se sećaju toga, i kažu kako nisu to očekivali. Nikada nisam pokušavao, mislim da tu nema smisla obeležavati 20. godišnjicu, znate? 20. godišnjica treba da se obeležava za događaje poput… Mislim da tu nije imalo šta da se obeležava za 20. godina.

Eremire Krasnići: Šta je dovelo do te izložbe?

Sokolj Bećiri: Ha?

Eremire Krasnići: Šta je dovelo do te izložbe?

Sokolj Bećiri: Škeljzen Malići je radio za Fondaciju Soroš i upoznao je Dejana Stretenovića i dok su razgovarali, shvatio je da oni ne znaju ništa o umetnosti na Kosovu, Škeljzen mu je rekao da ima ljudi koji se trude, bilo bi dobro da ih imamo i oni bi to uradili, i oni su rekli, “Da, naravno.” I imali su ideju da prvo krenu postepeno, ne da odmah dođu ovde. I onda smo uradili to, i bili smo pozvani na Cetinjski bijenale posle toga.

Eremire Krasnići: Predstavili ste isti rad?

Sokolj Bećiri: Iste radove, zato što je bilo organizovano iste godine. Tražili su iste radove zato što je bilo baš politički i objašnjeno za to vreme. I onda nismo izlagali, izlagali smo u kafićima, kao i svi.

Eremire Krasnići: Kakva je bila reakcija [publike], razmišljam o tom vremenu, kakvo je bilo njihovo shvatanje, šta su mislili da ste radili?

Sokolj Bećiri: Znate šta, kada uzmete… Zanimalo me je mišljenje nekih umetnika čiji rad sam pratio kad sam bio student. Tu je bio Mrđan Bajić koji mi se dopadao, ili Jovan Despot. Ljudi koji, Dejan Stretenović, profesionalci čiji sam rad pratio. Drugi mi nisu bili važni. Mislim, zanimalo me je da znam šta su mislili o radu kao takvom, naravno, kao politički gest, imali smo veoma posebnu publiku koja je bila malobrojna, koja je bila svesna šta se dešava i to je definitivno bio početak rušenja stereotipa o nama, da je postojalo nešto što se i ovde dešavalo.

Mi imamo 20. godišnjicu, Branislav Demitrović nešto. Želeo sam da znam šta je mislio… Mislim, to se očekivalo od njih, zato što je definitivno bilo iznenađenje. Ali mislim da to nije bilo nešto za…

Rozafa Imami: Ali više vezano za situaciju u to vreme, kakav je uticaj imala…

Sokolj Bećiri: Tada nije imalo veliki uticaj ovde ili tamo. Samo smo dotakli svest nekih ljudi. Ovde je bilo uglavnom negativnih reakcija, nazivali su nas izdajicama zato što smo izdali opšte vrednosti. Imao sam neke polemike sa novinarom, mislim, ne sećam se da smo imali nameru da izdamo naše zajedničke ciljeve, rekao sam, “Ne znam da imam zajednički cilj sa tobom.” Odgovor je bio tačno takav.

Eremire Krasnići: Ko je još bio tamo? Ilir Bajri…

Sokolj Bećiri: Ilir Bajri je svirao, Mehmet [Behlui] i Maksi [Maksut Vezgiši]. I onda nakon toga, organizovali smo izložbe u kafićima kao i svi.

Eremire Krasnići: Šta se dešavalo, šta ste mogli da stvarate…

Sokolj Bećiri: Ne, priroda mog posla je takva da nije bilo problema staviti to u kafić. Moj jedini uslov je bio da to radim kod Fatke, jer je Fatka tako divan, kao ličnost i kao neko ko nas je podržavao… on je najviše podržavao kulturu generalno u to vreme, institucije danas ne rade ono što je on tada radio, i zato je bankrotirao.

Eremire Krasnići: Fatka je čovek iz Peći?

Sokolj Bećiri: Hani i Dy Robertëve, ne Hani i Dy Robertëve, Fatka, Fatka je legenda. Kasnije se otovrila Dodona, otišao sam tamo i želeo sam da imam izložbu, znam da smo planirali da imamo izložbu pre rata, mislim ‘97, ‘98. I tu je počeo koncept za video, prvi video koji sam uradio je bio Milka, Milka na početku, o svemu sam mislio, mogle su da prođu jedna ili dve godine od trenutka od kog sam pomislio nešto do trenutka u kom sam to ostvario. Zato što sam samo ostavljao, ne, ne sviđa mi se, nisam zadovoljan time, ne, ne želim da, ne, želim da, ne, uopšte mi se ne sviđa…

Milka je kao koncept prvi put počela kada sam želeo da uradim izložbu kod Škeljzena. To je bio video, morali smo da izvedemo nastup. Želeo sam da bukvalno uzmem kravu i obojim je bojama Milke. Tada je bilo diskusija da li je bila OVK ili ne, da li su je pokazali ili ne, pre nego što su je prikazali prvi put. Ideja je bila da vežemo celu kravu, obojimo je bojama Milke i napišemo “Milka” [na kravi]. I šou, bilo je, bio je podrum galerije. Ideja je bila da dovedemo mesara sa maskom i da uradimo to uživo u galeriji.

Eremire Krasnići: Da je zakoljete?

Sokolj Bećiri: Da. I naravno, nije moralo. Onda sam počeo nakon nekog vremena i ovde sam došao da… posle rata, imao sam ideju još od ranije i uradio sam to kao video, odmah nakon rata, želeo sam to da uradim pre rata. Kada su ovde stavili bunker, moja kuća i moj atelje su bili odmah iza bunkera, bunker ovde. I policija je bila baš tamo, u bunkeru, imao sam puno stresa. Želeo sam da odem i naslikam je kao roze kravu, i to je bio trenutak kada me ni moj otac nije podržao zato što se plašio. I naravno, vratio sam se nakon rata, napisao sam Think Pink, što znači razmišljaj pozitivno.

Eremire Krasnići: Kako, kako ste proveli rat? Hajde da ne idemo tako brzo.

Sokolj Bećiri: Kao i svi. Tada nisam želeo da odem, želeo sam da ostanem ovde. Moj otac me je preklinjao, “Barem pusti decu.” Malo pre nego što je počelo bombardovanje. Ja sam bio u Peći sve vreme, čak i kada je bilo ratovanja. Zato što nije bilo puno ratovanja, bilo je u okolini, u selima. Bili smo izolovani, godinu dana, godinu i po pre toga. Naravno da je bilo stresno, kao i svuda…

Eremire Krasnići: Da li ste ostali ovde…

Sokolj Bećiri: Da, da. Ali posle bombardovanja, posle bombardovanja, kada je počelo bombardovanje, preselili su nas nakon drugog dana. Ja sam bio jedan od… u to vreme sam radio sa, ako je niste videli, imate u katalogu, neke slike, ako niste videli izložbu u Prištini, ne znam da li ste je videli ili ne? Moja solo izložba pre tri godine. U katalogu je, Pera [Petrit Gora] vam može poslati preko… ima nekih slika koje sam radio nakon svojih studija, vratio sam se slikanju nakon jako dugo vremena. Zato što smo ostajali zatvoreni kod kuće celog dana, sve se zatvaralo u 12:00 i nismo mogli da izlazimo. Imao sam neka velika platna i odlučio sam da slikam. Ali šta sam radio, po prvi put sam radio na nekim figurama, samo kada je bio zadatak u školi. Prvi put kada sam počeo, šest slika, napravio sam neke slike, uglavnom sam slikao sebe, svoju ženu. I to je period, tog dana…

Eremire Krasnići: Da li su figurativne?

Sokolj Bećiri: A?

Eremire Krasnići: Da li koristite figure u njima?

Sokolj Bećiri: Portreri, moje žene, sebe, moje ćerke. Znate, nikad nisam radio tako nešto, samo kada je to bio zadatak u školi.

Rozafa Imami: Da li su to one bez glava…

Sokolj Bećiri: Ne, ne. Ovo je nešto drugo. To je bilo u ranim ‘90-im kada sam odlučio da ne želim da moja grafička umetnost ili moje slike završe negde u spavaćoj sobi. I radio sam sa velikim slojevima boja. Ne zato što sam želeo, već zato što sam stalno bio nezadovoljan, sloj se stvarao tako sam od sebe, i jedna takva slika, manja je od ove, stavio sam… tu je moja žena u tegli, kao nešto što konzervišete kako bi ga sačuvali, ne da… i drugi su nešto drugo, ali imam šest slika.

Rozafa Imami: Da li ih još uvek imate?

Sokolj Bećiri: Neke imam, a neke ne. Ali bile su na izložbi u Prištini, one su u katalogu. Možete da vidite neke portrete, neke… to je bio početak mog bunta protiv grafičke umetnosti i slikanja, kada sam žudeo, stavljao sam to u tegle i tako dalje… fotokopirao sam sebe, da li znate, pravio sam portrete i tako dalje, umesto slikanja, stavljao sam svoju glavu u štampač i… mislim, tokom ranih ‘90-ih je postojala neka vrsta… Škeljzen je to nazvao pobuna.

Znate šta, bilo je problematično u to vreme zato što su ovde počele debate u to vreme, Škeljzen je podržavao i uvek dolazio i pisao, i pokrivao teorijski istorijskim podacima. I kad god bi se pojavio intelektualac koji je rekao, “Čekaj zato što se ne čini puno…” Znate, bez da imate nekoga kao teorijski background [na engleskom: pozadinu], oni vas pojedu, znate? Ne da vas pojedu u smislu da izgubite svoje samopouzdanje i odustanete. Znate, mogu samo da slažem i da kažem da mi se nije svidelo kada je pisao o meni zato što kada sam video šta je pisao osećao sam se kao da sam puno uradio.

Rozafa Imami: Možda možemo da nastavimo od vremena tokom rata, na čemu ste još radili?

Sokolj Bećiri: To je sve na čemu sam radio tokom rata, ovih šest…

Eremire Krasnići: Portreta…

Sokolj Bećiri: Da, slika. Uglavnom portreta sebe i moje žene. Nisu završeni, ali moja žena je na jednom, tačno on, i inspirisao me je Filip Gastone za ovu, kada je radio na slici kao da nikada ranije nije slikao i ja sam takođe želeo da uradim portret kao da nikada nisam išao u školu, kao da nisam naučio. Napravio sam fotografiju i otišao i uradio to kao da nikad nisam učio, kako sam osećao.

I onda sam uradio te slike. Ne sećam se da sam radio na nečemu drugom. Bilo je i nekih drugih ali njih se ne sećam. Znam za ovih šest slika, ali one su prilično velike. Dve od njih su bile izložene sad u Dokumenti.

Eremire Krasnići: Gde ste išli za vreme rata?

Sokolj Bećiri: Ha?

Eremire Krasnići: Gde ste se skrivali za vreme rata?

Sokolj Bećiri: Znate to, sećam se toga kao juče da je bilo… Bio sam u ateljeu i slikao sam i nisam hteo da odem ni pod kojim uslovom. Meri je imala sva dokumenta naših ćerki spremna, novac i sve, neke osnovne stvari, ona je uvek bila spremna. A ja sam bio… jedna od slika koju nikada nisam završio, sedma, ovako sam radio, radio sam na podu, kada su upali u kuću našeg komšije. I video sam kada su ga odveli, video sam da nije imalo smisla više ostajati, uzeo sam auto, Reno četiri i… onda sam video red, posle toga…

Eremire Krasnići: Da li ste otišli u Albaniju?

Sokolj Bećiri: Ne, masa me je sama vodila. I ostavio sam svoje roditelje kod kuće, ali na pola puta su mi rekli, “Vidi, pošto su i njih preselili i oni dolaze.” Došli su peške do Rožaje i onda otišli u Ulcinj. Otišli smo u Ulcinj kao i većina ljudi, i onda smo se vratili odmah nakon što se rat završio.

Eremire Krasnići: U kakvom ste stanju zatekli svoju kuću?

Sokolj Bećiri: Kuću, znate šta? Kuća, sve kuće su bile zapaljene, naša je samo bila mokra. Mislim, nije izgorela, iako je bila strara kuća, mogli su i da je zapale, ja bih je izgradio iz početka. Ali, sve su uzeli i na kraju uključili vodu. Ali šta je zanimljivo, zanimljiva stvar koja se desila u mojoj kući, neko je ponekad ostajao tamo, i taj neko je odlazio u moj atelje i taj neko je znao moje ime. Ne verujem da je to bio neko ko me je lično poznavao, ali su znali iz kataloga ili nešto.

I ostavljali su poruke za mene, napravio sam grešku što ih nisam sačuvao. I o mojim nastupima, kao što sam vam rekao na početku, zato što mogu da zaboravim na neke stvari dok pričam, da nije bilo Škeljzena1 koji ih je čuvao, ne bih imao puno stvari danas. On je došao i sve fotografije çarshia koje smo radili, Think Pink, on je sve to radio, zato što sam ja bio u fazonu, “Ja ću to uraditi, nema veze…”

Bojili su mojim bojama direktno na zid. Pisali su tamo, znam i imena, Tazamikša, Nikola, Dragudjojo, Novi Beograd, Blok 70. Čak su napisali svoje adrese. I u ateljeu je bilo napisao, nisam to obrisao dok se nisam odselio, napisali su poruku, “Sokolj Srbija.” Ljudi su me pitali, “Zašto ne obrišeš to?” Rekao sam, “Neću da obrišem zato što je poruka napisana da bi je neko pročitao, srećan sam što sam došao da pročitam poruku.”

Pisali su poruke i bacali moje boje tamo. Ali mislim da to nije bio neko ko me je poznavao, već su jednostavno bili tamo, ne znam šta se tamo desilo. I mislim, u kući je bilo nemoguće živeti.

Eremire Krasnići: Da li su sačuvali Vaše radove?

Sokolj Bećiri: A? Da. Ne sve, pocepali su neke moje slike i neke druge bacili sa trećeg sprata, iscepali su one velike i doneli ih dole i bacili u bazen. Ne znam ko je imao vremena… ali grafike su sačuvane, neke od njih su oštećene zato što ih je puno bilo u fiokama, izvadili su ih da vide da li je bilo nešto bilo sakriveno, novac ili nešto. Ali oštetili su puno mojih slika, zato mi je ostalo samo nekoliko.

Eremire Krasnići: Kako ste se oporavili nakon rata, mislim, kako ste premislili celu Vašu ulogu umetnika?

Sokolj Bećiri: Prvo, doneo sam odluku da se ne bavim umetnošću odavno. Ali, baš kao i sve ostalo, doneo sam odluku i onda je trebalo vremena. Postoji jedan Škeljzenov tekst, ima poezije u ovom katalogu, osećam se počastvovano zato što je to [njegova] prva objavljena poezija. On piše poeziju ali je ne objavljuje, ali je objavio ovu koju je posvetio mojoj porodici. Onda spominje moje sestre, majku, oca, mene, i kada spominje mene, deo u kojem se ja spominjem, on kaže, “Gde je našao taj raki2 koji je služio hladan.” I stalno to ponavlja, “Umetnost nema smisla.” Mislim, to je bilo vreme… to definitivno nema smisla, šta sam ja, šta želim da radim…

Ali onda, kao što sam vam rekao, nisam ostvario moje projekte, one koje sam imao u svojoj glavi, i bilo je dovoljno… posle rata, mi smo postali kao banana, ljudi sa svih strana su dolazili da vide ko su ovi ljudi. Naravno, ljudi su takođe dolazili da vide da li je bilo ljudi koji se bave umetnošću, i jednostavno, bilo je zahteva, već sam imao, morao sam da idem na snimanje, da uređujem, sve je bilo spremno, i posao je počeo da mi se dopada zato što sam tri nedelje putovao do nekih mesta, Francuska, na primer. Činilo se više…

Ali, stalno me je pratila još jedna frustracija, šta sam očekivao, šta sam mislio da će činiti umetnost. Na primer, kada sam gledao delo, mislio sam da je to odraz umetnikove ličnosti. Hajde da kažemo delo umetnika koje mi se dopadalo, da ne kažem dela koja su mi se dopadala. Ne samo da su mi se sviđala, nego sam ih i voleo. Kada sam dobio šansu da se upoznam sa tim ljudima, sa tim delima, video sam razliku između stvarne ličnosti tog ljudskog bića i moralizacije koju prikazuju u svom radu i način na koji sam dobio priliku da radim sa ljudima o kojima sam mogao samo da sanjam, naterao me je da ne volim ništa od ovoga, izložbe i tako dalje…

Mislim, posebno deo gde utrošite više energije na to kako da se promovišete nego na posao koji radite… ili barem, kriterijumi koje sam sebi postavio ne… mislim, video sam izložbe koje… jednostavno sam pomislio kako ne bi trebalo da budem tamo. Ali nastavio sam sa, gurao sam svoju ideju, ali onda u 2006. sam nastavio zato što sam još uvek imao neke projekte koje nisam ostvario.

Eremire Krasnići: Bili ste u Dokumenti 2002, zar ne?

Sokolj Bećiri: Bio sam u Documenti sada 2017.

Eremire Krasnići: Zar niste bili tamo i 2002?

Sokolj Bećiri: Ne, prvi put da sam ja…

Eremire Krasnići: A René Block?

Sokolj Bećiri: René Block je bio 2002. Bio sam tamo sa [Haraldom] Szemanom… onda zajedno sa Szemanom sam radio na Beauty of the Failiure, Failure of the Beauty [na engleksom: Lepota Neuspeha, Neuspeh Lepote] u Barseloni. To je bilo od Kandinskog i Malevića i on je radio izložbu. Onda Seviljski bijenal, Lokarno filmski festival. Bio je deo u kom su puštali snimke…

Eremire Krasnići: Zašto sam mislila da je sve…

Sokolj Bećiri: 2002, Blok… znate zašto ste to povezali? Zato što je intervju sa Blokom bio u zgradi Dokumente. 2002, Dokumenta je bila sad, prvi put da sam radio nakon deset godina… radio sam posebno zbog toga. Kada su me pozvali na sastanak, otišao sam i sastao se, prvo sam morao da se sastanem sa Čarlsom [Ešeom] i Galitom [Eliatom] i nisam želeo da uradim prezentaciju, ali Erzen [Škololji] je insistirao i dao im katalog. I onda, kada sam otišao tamo, bio je Adam [Šimčik] , upravnik, i proveli smo neko vreme, nisam ni sanjao o tome, i niko mi nije slao nikakve signale da se Adamu dopao moj rad i tako dalje…

I u tom trenutku sam mu rekao, “Šta sad, šta ću raditi nakon deset godina?” I bilo kako bilo, razmislio sam o tome, nije bio neki problem. Ali kada me je Adam pitao, otišao sam tamo istog dana kada sam odbio izložbu o Balkanu kada je otvoren Muzej Pera u Istanbulu, nisam želeo da budem deo toga. Kao i onaj u Muzeju moderne umetnosti u Budimpešti, albanske savremene umetnosti, nisam hteo da budem deo toga. Jednostavno sam rekao, neću više biti deo ničega.

I Adam me je pitao, “Zašto me ne odbiješ?” I ja sam mu jako lepo objasnio, bio sam spreman na ovo pitanje, rekao sam, “Znaš šta?” Povezao sam sa religijom, rekao sam, “Za muslimana koji se sa najvećom ljubavi posvetio veri, najveći san je da ode u Meku, a za nekoga ko se bavio umetnošću trideset godina, ja sam to radio sa najvećom ljubavi,” rekao sam, “njegov san je da to ostavi u Dokumenti, ne svuda.” I rekao sam, “Zato te ne odbijam.”

Onda dok ih nisam izabrao, zato što nisam znao šta će biti, na drugom sastanku je on rekao Erzenu, “Bilo bi bolje kad bih sa Sokoljem pričao o poslu, ne samo o hrani i vinu.” Sada su mi nametali tu temu. I rekao sam, “Okej, koji će biti moj doprinos?” I na početku, bilo je nestvarno, skoro kao mala retrospektiva, da stavim grafike, kao… ali bilo je nestvarno, takođe u smislu prostora i rekao je, “Ono što bih najviše voleo,” zato što je to pročitao u katalogu, pročitao je razgovor sa Škeljzenom i rekao, “Sviđa mi se kako reaguješ na različite situacije, posebno…” On je rekao, “Želeo bih da imam neka nova dela.”

Već sam bio imao dela, zato što kada mi je moja prijateljica rekla da je radila sa Adamom i da mu se jako sviđaju moji radovi… i on je rekao, “Sviđa mi se kako… i želeo bih da imaš nove radove.” I kada mi je to rekao, rekao sam, “Šta ću sada da radim?” Bilo je problematično, zato što deset godina kasnije treba nešto da uradite, deset godina ste bili svuda, govorili ste da umetnost ne postoji, umetnost nema smisla. Sada ovo komplikuje situaciju, zato što sada možeš, uradiš nešto i oni kažu kako nas on laže svakog dana, sledećeg dana… znate, mogli biste, ali ja sam hteo da ostanem između stava koji sam razvio za tih deset godina, i morao sam to da dokažem, rekao sam, “Ako umetnik ima misiju, njegova misija je da dokaže da umetnost ne postoji.” Što nije lak posao. I želeo sam da bar dam jedan dokaz toga, i rekao sam Adamu, rekao sam mu svoju ideju i to je bilo ono što sam uradio.

Eremire Krasnići: Šta ste radili za tih deset godina?

Sokolj Bećiri: A?

Eremire Krasnići: Šta ste radili tokom tih deset godina bez aktivnosti? Kako ste to oblikovali? (smeje se)

Sokolj Bećiri: Nikako, odmarao sam. (smeje se) Odmarao sam u tom tamo kafiću deset godina. Ispratio sam nekoliko generacija, sada su Era i njeni prijatelji najmlađa generacija… Ništa, šetao sam, ponekad sam pitao, želim da vam ispričam dve priče. Jednog dana, kada je moja starija ćerka Toska bila mala, moj otac ju je pitao, “Šta radi tvoj otac?” Pokušavao je da joj pomogne, znate, da kaže piktor [slikar], i rekao je, “Pi – pi – p…” Ona je rekla, “Pijanec!” [pijanica] (smeh), a druga, govorim vam šta je moja druga ćerka rekla učiteljici, to sam radio pre deset godina. Kada ju je učiteljica upitala, “Čime se bavi tvoj otac?” Ona je rekla, “Zabavlja se.” (smeh)

Eremire Krasnići: Teško je…

Sokolj Bećiri: Jako je teško. Tih deset godina, kada sam odlučio da prestanem, projekat EXIT je bio gotov, projekat u galeriji, jedina mogućnost za mene je bila da odem u inostranstvo, moj otac je umro, nije bilo više novca. Nisam hteo da dođem u Prištinu i opet tražim novac sa strane, nikada to ne bih mogao. I najlogičnija stvar za mene, proveo sam život u kafiću, želeo sam da imam galeriju u kafiću i imao sam. Umetnici su se bavili umetnošću, ali to je ongoing, ongoing, [na engleskom: stalno] da…

Eremire Krasnići: Šta je bio projekat EXIT, prilično je važan za savremenu umetnost…

Sokolj Bećiri: Mislim da je, bez skromnosti, to bio najbolji projekat koji se ikad desio. To je kao vrsta rezultata, u to vreme, to je bilo vreme Rene Blok generacije, te avangarde, to su bile godine, ta tuga, oni su svi ovi iz današnjice. Ne verujem da je sve to bilo zbog EXIT-a ali je imalo veliki doprinos. Zato što su imali prilike da upoznaju ljude koji su zapravo bili na međunarodnoj sceni, da ih upoznaju, da pričaju i ovde vide izložbe. To je bio projekat Bundes Kulturstiftunga, napravili su neku vrstu povezanog projekta. I izašli su, praktično su došli do nas, upoznali su Erzena i mene, sreli smo se sa njima nekoliko puta, došli su i rekli, “Da li možete da napravite projekat koji bi mi…” Mislim, imali su to u Hrvatskoj, u Hrvatskoj, ne znam da li su to imali u Sloveniji, Hrvatska, Bosna, Moldavija i ovde. Ali sećam se ovih, ne znam da li je još negde bilo organizovano.

Sponzorisali su projekat koji smo nazvali Missing Identity [Nestali Identitet]. Missing zato što na primer ljudi odavde ne mogu da putuju da odu i vide stvari. Mislim, ako možemo da ih dovedemo, onda smo Erzen i ja iskoristili naše veze koje smo napravili sa umetnicima sa raznih izložbi i oni su bili spremni da dođu ovde ne samo zbog prijateljstva već i da bi videli Kosovo, zato što je bilo privlačno. Uradili su to više zbog prijateljstva… i tako smo počeli, došli smo ovde, rekli smo dobro, mi smo naše organizovali. Imao sam svoje dileme tada takođe, ali kada su oni svi zajedno došli tamo, nisam želeo da pokvarim igru i da kažem da nisam želeo…

Eremire Krasnići: Da li je to bio edukativni program sa izložbom…

Sokolj Bećiri: Bila je izložba ali je takođe bilo i kurseva koji su se održavali. Bila je i biblioteka, doneli smo poprilično knjiga u biblioteku koje su mogli da uzmi i vrate, onda tu je bila i razmena studenata sa Štedelšuleom. Štedelšule, zato što je to bio moj san. I mislim, to je nedostajalo, Šta nedostaje, ne boli. To je bilo to, zato što kada vam nešto nedostaje, ne znate za to. Ne boli, znate? I to je bilo gde… onda su studenti došli ovde. Kada su došli ovde, mogli su da biraju da imaju promenu pristupa. I onda su svi otišli za Frankfurt, to je bila mogućnost za mnoge studente da možda odu po prvi put van Kosova, da dobiju vizu, da odu u Nemačku i imaju izložbu. Znate, to je bila motivacija…

Rozafa Imami: Ko su oni bili, da li se sećate?

Sokolj Bećiri: Studenti?

Rozafa Imami: Da, oni koji su išli iz Kosova?

Sokolj Bećiri: Koji su došli kod nas? Svi oni.

Eremire Krasnići: Ne, ne. Ljudi sa Kosova koji su bili uključeni u projekat, među studentima…

Sokolj Bećiri: Ne znam ko je bio od studenata. Bio je, znam da je bio Jakup [Feri], kojeg su kasnije zaposlili kao asistenta, znate Jakupa? Onda je tu bila Flaka Haliti, Hen Lulzim [Zekiri], Alban Muja, svi oni koji su danas aktivni. Neki su pokušali da budu aktivni, ali nisu pripadali tamo, znate, to nije nešto što se desi svima, znate.

Eremire Krasnići: Kako ste se osećali u to vreme, u ulozi profesora, da li ste bili profesor?

Sokolj Bećiri: A, ne, ne. Znate šta? Sve sam spontano radio. Pričao sam samo sa… U principu, igrao sam ulogu profesora sve vreme, zato što sam stalno vežbao, puno mladih ljudi je dolazilo u moj kafić, kojima sam pomagao da se spreme za Akademiju. “Želim da se upišem, da li možete da mi pomognete?” I pomagao sam im. Dolazili su u kafić, uzeli bi kafu i ja sam ispravljao njihove crteže, govorio sam im, davao sam im domaći. Onda, imao sam malo iskustva zato što sam držao radionice i tako dalje, u kasnim 2000-im kada su me pozvali u inostranstvo sa studentima. Više ili manje, to mi je postala rutina isto kao i profesorima, iako nikada nisam bio profesor. Mislim, prvo sam im pokazao moj rad i uglavnom su me pozivali da se pozabavim određenim temama ili nešto. Spontano, ne kao profesor… ja sam autoritet a ti… ja nisam mogao tako da podučavam…

Eremire Krasnići: Sad ću Vas pitati, da li ste taj posao radili drugačije od drugih?

Sokolj Bećiri: Ne, ali u principu sam radio sa svakim od njih zato što većina njih koja je bila prva mi je donosila radove i ja sam im davao svoja mišljenja. Ponekad bi mi se sve odmah svidelo, ponekad sam imao komentare. Mislim, osećam se tako loše zbog toga zato što, prihvatili oni to ili ne, znate, uvek sam imao ovakvu vrstu komunikacije sa svojim kolegama. Radio sam istu stvar i još uvek radim, ali nikad nisam bio loša osoba koja im se podsmevala i tako dalje…

Eremire Krasnići: Mislim, mora da je bilo lakše, ne lakše, ali samo kažem da pošto ste prešli sa jednog medija na drugi, mora da Vam je bilo lakše da im date… imali ste više interdisciplinarnu perspektivu da pomognete drugima, zato što ste isprobali to. Testirali ste to…

Sokolj Bećiri: Sa onima iz moje generacije, kolegama koji su završili svoje studije, ja sam bio konstantno u kontaktu sa njima dok su radili, ali prijateljska komunikacija, ne kao profesor, ne želim da spominjem imena, ali većina dobrih umetnika me je uvek pozivala, pitala me za savet kad god bi radili na nečemu, ili su pitali, “Šta misliš?” I ja bih davao svoje mišljenje, nekad bih se slagao, nekad ne, ali to je bila vrsta komunikacije koju smo dugo imali dok…

Eremire Krasnići: Kakve reference ste im davali, na primer, ko su bili umetnici za koje ste govorili, “Pogledajte radove koje su radili u tom vremenskom periodu.”

Sokolj Bećiri: Zavisi od vrste materjala koji donesu, nikad ne dajem…

Eremire Krasnići: Šablon…

Sokolj Bećiri: Ne, ne, nikad ne dajem šablon kojim radim ili koji volim. Mogu da kažem da ima samo nekoliko ljudi koji mi se dopadaju, ali nikad to ne radim… prvo mi kažete šta imate i na osnovu toga ja kažem neku od stvari koje mislim da znam. Ne možete od svakog tražiti da pogleda Filipa Gastona. Ja bih svakome tražio da pogleda Gastona, ne bih nikome dao da slika kao on, ali šta bih ja radio… zašto slikati, ono što je on radio bilo je…

Eremire Krasnići: Da li želite da opet imate izložbu?

Sokolj Bećiri: Ne.

Eremire Krasnići: Da li ste sigurni? (smeje se)

Sokolj Bećiri: Ne, zato što sam imao jednu kasnije, možda još uvek možete da vidite u Kosovu 2.0…

Eremire Krasnići: Ne, nisam videla…

Sokolj Bećiri: I na kraju je bilo slično pitanje. Ne znam zašto u Dokumenti, ali jednostavno sam im rekao, “Ovo je zanat, ovo što ja radim je zanat.” Vi ste me pitali, “Da li ste sigurni?” Nisam siguran, ali da bih izlagao, moram da procenim da imam veliku korist od toga, kao što je slučaj sa Dokumentom. Ili tamo, jednostavno sam iskoristio ovaj primer, rekao sam, “Ja sam kao prostitutka. Želiš da se zabaviš, uradiću to za tebe, to je cena,” isto važi i za izložbu, da, toliko košta.

Neću, nemam, ovo je borba, znate, pozivate te iz Engleske da izlažu, da nešto kažu, da nešto urade, i loše ih tretiraju u većini slučajeva. Nemam ambicije ni za šta drugo, ako se nekome dopada moj rad i želi da ga pokaže jer se uklapa u njihov kontekst, može se desiti da izložim svoja dela, ali tražim novac.

Eremire Krasnići: Možete li…

Sokolj Bećiri: Bavim se biznisom, pravim biznisom…

Eremire Krasnići: Jasno… (smeje se)

Sokolj Bećiri: Ništa ne radim za sebe i…

Eremire Krasnići: Razmišljam, šta radite u onim trenucima kada Vam je stvarno važno da odreagujete na nešto, bilo politički ili društveno, nešto gde imate jasnu pozciju, nešto što možete da izazovete kroz Vašu umetnost? Šta radite u takvim slučajevima, ili samo ne radite na tome uopšte?

Sokolj Bećiri: Da budem iskren, više nemam ambicije da reagujem na…

Eremire Krasnići: Ne kao ambicija, već da budete lično uključeni u nešto. Kako to objašnjavate?

Sokolj Bećiri: U kom smislu uključen?

Eremire Krasnići: Ako ne kroz umetnost…

Sokolj Bećiri: Ne razumem uključen…

Eremire Krasnići: A, ne razumete uključen…

Sokolj Bećiri: Ne, još uvek sam. To je ono što sad radim kroz umetnost.

Eremire Krasnići: Ne kažem kroz umetnost, ali mislim, šta radite?

Sokolj Bećiri: Na primer, analiziram, sada želim da kažem onima u svom stanu koji bacaju đubre. Ja plaćam, čistim stepenište jer niko drugi to ne radi. Nikoga ne pitam da učestvuje. I čovek koji živi iznad se ne usuđuje da puši unutra zbog svoje žene, i tako baca svoju cigaretu na stepeništu. Sledećeg dana sam uzeo flomaster i nacrtao krug sa brojem jedan na zidu, kao što rade na mestu zločina. Koristiš osećaj koji si pre koristio za stvari i to se pokazalo praktično. I ljudi vide da ne treba da bacaju stvari jer me je sramota da im kažem da to ne rade, tako da pronalazim način da odreagujem, ali nemam puno ambicija da reagujem na fenomene. Barem ne za sada…

Eremire Krasnići: Ne, zato sam pitala, kako izražavate to što Vas preokupira?

Sokolj Bećiri: Vidi, to je svakako nešto što je u tebi, nikada ne možeš da prestaneš da razmišljaš na taj način. Ja razmišljam svojim okom, više vizuelno nego usmeno… To je ono što govorim, to je zanat, to je zanat, slušaj, za mene je bilo zadovoljstvo da je nakon deset godina postojala neka vrsta dokumentacije o činjenici da je to jednostavno zanat. Nisam radio deset godina, onda sam samo seo i radio na drugom projektu.

To je zanat, svi mogu da ga nauče, svi mogu to da rade, samo treba da želiš da ga radiš i da budeš siguran da želiš time da se baviš. Nije ništa više, zato su mi umetnici uvek smetali, nije ništa nesvakidašnje, drugačije, umetnost je kao i svaki drugi zanat na svetu i sve drugo. Zato ih ne volim zato što misle da su talentovani i drugačiji. Mislim, kasnije sam pročitao nešto što kaže, “Umetnost može preživeti samo ako je oslobođena ideje da je drugačija. I samo ako se pridruži moćnom svetovnom kraljevstvu, običnom.”

Nije ništa više do još jedna stvar, nije ništa više do status koji pokušavamo da dostignemo, status. Spomenuo sam to sto puta, da je pravljenje slike i hamburgera ista stvar. Kunem se u Boga. Uzmete platno, govorim iz svog iskustva, zato što se hamburger pravi isto tako, uzmete platno, uzmete boju, i ovde imate crvenu boju, meso, luk je beo, možete naći i crni, onda tu je zelena salata, žuti majonez, crveni kečap. I ovde ima boja…

I sada kada počnete da reagujete ovde, stavite jednu količinu crvene boje, neki oblik i ovde stavite meso. I što bolje pomešate te boje, bolji je rezultat, ukusnije će biti. To je ista energija, isti proces, isti sklop misli. Samo što kad jedete hamburger ne razmišljate toliko, ili samo ne razmišljate da li je bio ukusan ili ne zato što ga niste videli u muzeju. Ali kada ste precizni, sporiji, možda je tu nešto… znate, zbunjenost koju dobijemo od nečega je više od… način na koji razmišljate o svemu je isti kao kuvanje pasulja, i uređivanje… ima puno toga, čekajte, ovo dominira u odnosu na to, ovo ruši priču… isti načini…

Eremire Krasnići: Da li razmišljate o tome da nešto dodate?

Sokolj Bećiri: Kad god želite, uopšte nije problem.

Eremire Krasnići: Ne, ne. Ako mislite da postoji nešto što bi upotpunilo…

Sokolj Bećiri: A, ako želim da dodam? Znate šta, možda ima stvari, zato što u ovakvoj vrsti razgovora kada niste fokusirani na tipično pitanje, pitanja i odgovore, čak i ako se pripremite da nešto kažete, počnete nešto drugo usput i… ne znam šta nisam završio a šta jesam…

Eremire Krasnići: Ne, samo ako osećate potrebu…

Sokolj Bećiri: Ne, ne…

Eremire Krasnići: Zato što je u tom slučaju gotovo. Hvala Vam puno!

Sokolj Bećiri: Hvala vama!


1 Raki je često alkoholno piće napravljeno destilacijom fermentisanog voća.

2 Bukvalno mala pijaca.

Download PDF