[Sledeći deo je snimljen 23. februara 2018.]
Treći deo
Eremira Krasnići: I šta se posle dogodilio?
Elizabet Goving: Upisali smo Đejlane u školu? Da, da. Da, doživeli smo to neverovatno iskustvo, to je bio jedan od najponosnijih trenutaka u mom životu, bilo je hodanje tim… Bila sam na čelu kolone od šezdeset i dvoje dece, i idući ka školi, krenuli smo iz centra mahale u Kosovu Polju. I, znate, dok smo prolazili kroz sve te ljude iz njihove zajednice, svi su govorili: „Gde idete? Svaka čast!” I, znate, zaista je bilo kao povorka i uspeh, deca su bila jako ponsna, tako da je to bio zaista sjajan dan.
I osetila sam da smo postigli ono što smo postavili kao cilj. I rekla sam da ću tome posvetiti šest meseci i bilo je skoro tačno šest meseci, mislim, za dlaku nije bilo postignuto u okviru tog vremena. Ali, uspeli smo. Ali, onda su mi razni ljudi govorili da ne možemo tu da se zaustavimo zato što, kada bismo to uradili, verovatno bi sve što smo postigli bilo, znate, izgubjeno, jer škola očigledno nije želela tu decu tamo, inače bi, u suprotnom, olakšali proces na početku.
Sva deca su bila, mislim, neka su zaostajala dve godine, neka od njih su zaostajala pet godina, tako da je pred njima bilo prava bitka. Trebalo je da budu četrnaestogodišnjaci u prvom razredu, na primer. To nije laka stvar za učitelje, nije laka stvar ni za njih, tako…
Eremira Krasnići: I kako je to sređeno?
Elizabet Goving: Pa, mislite od strane škole?
Eremira Krasnići : Pa, u školi i kako ste Vi pomogli u tome?
Elizabet Goving: Pa, škola, zapravo, nastavnici su možda sa razlogom bili nezadovoljni zbog toga što u razredu imaju ovu decu. Mislim da su ta deca bila očigledno drugačija, bila su siromašna, takođe nisu imali nikakvo prethodno znanje. I, znate, postoje nastavnici čija su odeljenja bila puna, već su imali trideset i osmoro dece, i onda su ih pitali da prime još troje ili šta god.
Ali, bilo je užasno, deca su bila u, u hodniku škole zajedno sa drugom decom, koja su, znate, počinjala sa školom. I direktor je pozvao nastavnike kako bi izabrali decu. Tako da, naravno, neka deca su ostala poslednja, znate, tako da je jedno iskustvo, koje je trebalo da bude pozitivno za decu, pretvoreno u nešto užasno.
I prve nedelje, mislim da smo imali jedanaestoro dece koju su poslali kući iz škole pod raznim izgovorima, na primer: „Oh, ti si prevelik za stolice, ili ti si premali, ili vrati se kada se nova zgrada sagradi”. Dvoje dece, brata i sestru, su prozvali ispred razeda i učitelj je rekao da imaju šugu ili vaške, ne sećam se šta tačno. Posle smo ih odveli kod lekara, ali su odbili da se vrate u školu jer su bili osramoćeni. Tako da su se nastavnici zaista trudili da na razne načine izbace ovu decu, što je…
Eremira Krasnići: Da ih obeshrabre da učestvuju?
Elizabet Goving: Da, ali mislim da jedna od stvari koje smo uradili i koja je, nadam se, pomogla nastavnicima, i sigurno pomogla deci, jeste ideja jednog od naših volontera, da započnemo aktivnosti subotom, kako bi deca mogla da se okupe, da vide jedni druge i da postoji neka vrsta solidarnosti među njima. Mogli su da imaju i dodatne časove jer su još uvek zaostajali. Tako da smo započeli sa tim i još uvek to radimo sedam godina kasnije, i imamo oko osamdesetoro ili devedesetoro dece, koja još uvek dolaze svake subote. Dakle, ne samo prvobitna deca, imamo i neku decu koja su bila u školi, dakle prijavila su se pravovremeno, ali koja su htela, htela da budu sa svojim prijatejima, tako da je to jako lepo.
I još uvek imamo neku decu koja dolaze, koja nisu u školi iz nekog razloga i to je zapravo jedino obrazovanje koje stiču, ti dolasci subotom. Tako da je dobro, stvarno su dobre aktivnosti i vode ih volonteri, i skoro svi volonteri su iz zajednice, uključujući i grupu koju zovemo „mali nastavnici”, koji su tinejdžeri iz zajednice, i koji su imali obuke svake nedelje iz kritičkog razmišljanja i malo pedagogije. Svakog meseca putuju na ekskurziju, tako da imaju neku korist. Ali u zamenu, podučavaju decu iz svojih zajednica svake subote, što je jako bitan uzor, znate.
To je jedan od načina na koji je naša organizacija porasla od tada, pa zapravo sazrela, pošto je to početak. Zato što u 2011. bilo je, znate, luda Engleskinja volontira, uglavnom sa stranim volonterima, i uglavnom smo bili okolo, pomagali smo deci da se vrate u naše kuće. Sada su to ljudi iz zajednice koji pomažu zajednici, što je održivije i zdravije.
Eremira Krasnići: Spomenuli ste ekskurzije, pitam se, da li ljudi iz zajednice imaju prilike da vide druge delove Kosova?
Elizabet Goving: Pa, upravo zbog toga organizujemo te, te eskurzije zato što puno dece zna, puno dece nikada nije bilo u Prištini. Neka deca poznaju Prištinu dobro zato što su oni ti koji sakupljaju otpad, znate, idu po kontejnerima, da. Tako da je zapravo znaju bolje nego ja, znaju sve sporedne ulice, i znaju.
Tako da oni imaju drugačiju mapu Prištine od one koju ja imam. Ali, neka deca nikada nisu bila i, znate, čak i kada dođu u Prištinu, neće otići u pozorište ili umetničke galerije i u bioskop. Mi smo ih vodili na ta mesta i vodili smo ih po Kosovu, u Prizren, i pokušavam da se setim gde još, Novo Brdo, da, mesta kulturnog nasleđa, i u Grmiju, gde mogu da se zabave.
Takođe imamo govornike, koji dolaze i pričaju deci, zato što je ideja da im proširimo vidike veoma važna. Tako da, mislim da je to nešto što smo mi, nešto u čemu smo napredovali, od tog, od početka. Ali još jedna važna stvar, koju smo shvatili dok su se deca upisivala u školu, jeste da ukoliko porodice nisu finansijski obezbeđene, onda će tokom zime, kada deca, kada je najteže i kada su ljudi bolesni, i kada im je potreban ogrev, tada će deca napustiti školu. Tako da smo morali da finansijski pomognemo porodicama.
I tako smo oformili žensko preduzeće koje bi zapošljavalo majke one dece koja su se prijavila, pod uslovom da njhova deca idu u školu, one, one će biti zaposlene na ovom projektu. I onda bi profit od prodaje od onoga što bi napravile išao direktno njima, tako da mi nismo uzimali nikakav profit, čak ni da platimo našeg koordinatora. Imali smo projektna sredstva za to.
I počeli smo sa pravljenjem sapuna i torbi. Sada smo se proširili na izradu čestitki sa prelepim filigranom, srebrnim filigranom u saradnji sa udruženjem iz Prizrena, koje pravi srebrni filigran. I onda smo, žene su šile ovo deliće nakita u čestitke tako da je to čestitka, ali ujedno i poklon. Zato što onda možete da nosite nakit kao ovaj komad nakita {pokazuje svoj nakit}. I da, mislim da drugi proizvodi koje pravimo, treba da počnemo da pravimo sveće takođe, tako da imamo neki izbor.
I imamo žene u Kosovu Polju, koje rade na ovome, i imamo žene u, imali smo žene u Istoku, zapravo se taj deo projekta zatvorio krajem prošle godine. Imamo žene u Janjevu, koje rade na projektu. Tako da mislim da smo na vrhuncu imali trideset… i više od trideset žena, sada je taj broj malo manji. Ali to je jedan važan model, znate, nije samo, imali smo taj model sa kojim nismo počeli, ali sada smo odlučili na čemu radimo, što je pomaganje ljudima, mi pomažemo ljudima kojima je pomoć potrebna kako bi oni pomogli sebi. Ali, takođe pomažemo onima kojima je to potrebno kako bi pomogli onima kojima takođe treba pomoć.
Dakle, projekat u kome smo pravili sapune i torbe je zapravo projekat u kome ljudi pomažu sami sebi, i onda „mali nastavnici”, o kojima sam pričala, zapravo je pomaganje ljudima kojima je to potrebno kako bi pomogli drugima. I mislim da je zaista magična formula ako uspete to da uradite. I, i ne mislim da mnoge nevladine organizacije razmišljaju o tom trećem nivou, tako da mislim da je to nešto na šta smo mi, mislim da smo poprilično ponosni što smo to objedinili u našem radu.
Eremira Krasnići: Kakva je Vaša, kakav je Vaš odnos sa svim članovima zajednice sada kada ste otišli, koji je Vaš lični…
Elizabet Goving: Pa, porodica, Đejlanina porodica, prva porodica koju sam upoznala, još uvek… ne mogu da se setim da li sam to pre rekla… Odlučili smo da im sagradimo kuću koja… Pričali smo o kući, zar ne? … Ubrzo nakon što su se preselili u novu kuću, otac je umro, da. Tako iznenada da je porodica postala ranjiva i, i puno ljudi je pogodila ova priča, i to je priča koju opisujem u svojoj knjizi. Neki ljudi su pročitali knjigu i upoznali porodicu na taj način, tako da je puno ljudi htelo da da novac porodici.
Nismo želeli da im direktno damo novac, kao poklon porodici, čak i kada su bili najugroženiji, hteli smo da bude uslovljeno na neki način, i taj uslov je bio da deca idu u školu. Zato što, kada im je otac umro, najstarji dečak mi je tog dana rekao, rekao je: „Moram da uzmem tatina kolica i napustim školu”.
I kao, znate, to nije ono što je tvoj otac želeo i nećemo dopustit da se to dogodi. Ali, prava bitka je usledila nekoliko meseci nakon što im je otac umro, naravno, deca su bila veoma, znate, uznemirena i bilo je, njihova majka je bila veoma uznemirena i poprilično slaba. Tako da je porodici zaista bila potrebna podrška i rekli smo: „Vidi, sada je tvoj posao da ideš u školu i ako ideš u školu, u Engleskoj postoje ljudi koji žele da pomognu tvojoj porodici”. Tako da smo osnovali neku vrstu sponzorstva tako da su oni, za svako dete koje ide u školu, njihova majka bi dobijala novac svake nedelje, i dete bi dobijalo džeparac takođe, tako da je to bilo neka vrsta motivacije.
I to je bila prava bitka prvih šest meseci, znate, jedno dete tada nije išlo u školu četiri meseca, samo je odustalo, nastavljalo je da beži iz škole čak i kada bi ga majka vodila, ona bi otišla, a on bi pobegao tokom odmora ili šta već. Ali oni su, izuzev Đejlane koja sada nosi hidžab i ne može da ide u školu, ali svi ostali su u školi. I tako, svaki put kada sam na Kosovu, idem, što je možda dva puta mesečno, ja, idem i posećujem ih. Imam jako blisku vezu i u kontaktu sam sa njima preko Skajpa ili telefona, znate, možda na nekoliko dana čak i kada sam van Kosova.
To mi omogućuje da budem povezana i mislim da se moja uloga malo promenila zato što je ovo nešto o čemu sam puno razmišljala tokom mog odmora, tako da su se moje priče možda promenile (smeje se). Ali mislim da je važan deo moje uloge spajanje Ujedinjenog Kraljevstva i Kosova. Ima toliko ljudi u Britaniji kojima je stalo o, kojima je stalo i kojima može biti stalo ako možete da im ispričate priču, onda bi im sigurno stalo. Neki od njih su pročitali moju knjigu, neki od njih su bili volonteri sa nama, neki od nas su došli na Kosovo sa drugim organizacijama, ali su želeli da pomognu i vide The Ideas Partnership kao način da se to uradi.
Tako da imamo puno ljudi koji žele da daju, možda novac ili žele da daju… Mislim, ovaj veliki kofer koji sam donela sa sobom danas, to je razlog zbog kog sam kasnila, pun je cipela koje su donirali ljudi iz Engleske. Zato što su, znate, rekli: „Moja deca su prerasla ove cipele, želim da ih dam deci koja će ih nositi u školu”. I mislim, ono u čemu je The Ideas Partnership zaista dobar, jeste stvaranje direktne povezanosti, tako će žena koja je dala cipele svog deteta dobiti fotografiju deteta koje ih sada nosi na Kosovu Polju, i poslaćemo je i reći ovo je filan [nepoznata osoba], i znate, on je u školi i njegova mama vam se zahvaljuje, i i onda nešto malo znaš,, tako da se zaista osećaju povezano.
I onda kada ih odnesemo do filan-a, reći ćemo: „Ovo je stiglo od jedne gospođe iz Engleske i njen sin ih je nosio, i sada ona želi da ih ti nosiš”. I tako, mislim da je stvaranje, spajanje sveta, da…
Eremira Krasnići: Lična povezanost…
Elizabet Goving: Upravo. I šta je bilo vaše pitanje, ne, ja sam, to je…
Eremira Krasnići: Više je bilo vezano za to kakav je vaš odnos sada.
Elizabet Goving: Pa, mislim da jedna od važnih stvari koje mogu da uradim sada, jeste da budem neko ko povezuje i tako uvek, kada sam u Engleskoj, što je jednom mesečno, uvek se vratim sa velikim koferom. Obično sa dva jer mi British Airways daje besplatne kofere. I donosim odeću za bebe, posebno odeću za bebe i ćebad i dečije cipele i bilo šta drugo. I onda subotom idem do porodica u Kosovu Polju i dajem novorođenim bebama ili ljudima, udovicama, porodicama koje prolaze kroz težak period, slikam ih i šaljem te fotografije sa malim opisom.
Eto, to je deo kojem ja mogu da doprinesem, sada imamo zaposlene, imamo samo lokalne ljude. Imamo dvadeset i sedmoro zaposlenih sada, ne sa punim radnim vremenom, većina njih radi po nekoliko sati. Ali, opet, imati dvadeset i sedmoro zaposlenih, i polovina njih je iz romske, aškalijske ili egipatske zajednice, tako da…
Eremira Krasnići: Da li uključujete čitavu zajednicu kroz ovaj rad?
Elizabet Goving: Na Kosovu Polju smo, mislim, uključili svaku porodicu na ovaj ili na onaj način, znate. Sada imamo i vrtić koji ima osamdesetoro dece i radi već tri godine, tako da, ako razmislite, to je koliko generacija dece.
Upisali smo svu tu decu u školu svake godine, znate, ne samo u 2011. Dajemo im odeću, znate, nudimo stipendije odraslima koji žele da se vrate u srednju školu, tako što idu na večernje časove kako bi dobli diplomu. Tako da smo na različite načine uključli razne ljude. I veliki program za trudnice, takođe, za bezbednu trudnoću. Imamo oko 40 žena u Kosovu Polju i oko 40 žena u Janjevu, koje svake nedelje idu do naše babice i uzimaju vitamine, i mi plaćamo prevoz do bolnice, kako bi rodile bebu u bezbednim uslovima.
I uzimamo ćebad, koja su isplele žene u Engleskoj, znate, i mi, da, tako da bih rekla da sam još uvek poprilično bliska sa zajednicom, da, eto, da odgovorim na vaše pitanje. Mi smo čak i više nego u jednoj opštini, dakle u Kosovu Polju, u Janjevu i Lipljanu, Obiliću, Đakovici, u Gračanici i bili smo u Istoku do kraja prošle godine. I mislim da je bila još jedna, možda, pa, u Prištini je naša kancelarija tako da možda mislim na to…
Eremira Krasnići: Kako ste se proširili, kao… zato što ste počeli u Kosovu Polju?
Elizabet Goving: Da, i Kosovo Polje je još uvek naš najveći projekat, kao, znate, tamo imamo sve, u Kosovu Polju. U drugim mestima imamo, u Janjevu imamo vrtić, ali to je samo tri puta nedeljno, dok u Kosovu Polju je to svakog dana. U Janjevu takođe imamo socijalno preduzeće i imamo nekoliko časova, ali ne toliko kao naše aktivnosti subotom. Tako da imamo časove likovnog, časove engleskog, imamo časove albanskog samo određenim danima u nedelji.
U Obiliću imamo predavanja za stariju decu tri puta nedeljno. Nemamo socijalno preduzeće, nemamo ni zdravstveni rad u Obiliću. U Đakovici posebno radimo sa slepom decom i to ne samo iz te zajednice, nego iz svake zajednice, radimo sa Društvom slepih. Tako da je to veoma drugačiji projekat. Nema prenatalnih stavri. Nema socijalnih preduzeća. Samo radimo na tome da uključimo decu u školu.
Tako da, pretpostavljam… idealno, rekla bih da imamo organizaciju sa velikim brojem volontera. Ima ih oko sto i više. Sto dvadeset, mislim. Volontera. Imamo centar. Nekoliko centara. Imamo centar u Janjevu, centar u Kosovu Polju. I još nekoliko centara na drugim mestima. I, ako nam neko ukaže na potrebu, možemo da premestimo te stvari i, i odgovorimo na te potrebe, znate, možemo da rešimo problem. Znate, jednog dana mi je neko rekao, neko iz opštine Kosovo Polje: „Zaista nam trebaju časovi nemačkog”.
Ima toliko ljudi koji su se vratili iz Nemačke ili čija su deca odrasla u Nemačkoj ili ljudi koji žele da se presele u Nemačku ili da se vere za nekoga iz te zajednice, koji živi u Nemačkoj, i ja sam poslala imejl svim našim volonterima i imali smo jednog u roku od manje od nedelju dana, i mogli smo da počnemo sa časovima nemačkog. I, znate, nijedna nevladina organizacija ne bi mogla tako da radi jer obično bi morali da se prijave za sredstva i trebalo bi im šest meseci pre nego što bi to odobrili i do tad bi možda interesovanje zamrlo. Tako da smo mi u mogućnosti da brzo odgovaramo na zahteve.
Eremira Krasnići: Okej. Pitala sam se, mislim, osim ako nemate još nešto da dodate o The Ideas Partnership, želala sam da Vas pitam o knjizi, da li nalazite inspiraciju iz posla koji tamo radite? Da li je to kreativna publicistika ili je to čista fikcija ili, možete li nam reći nešto o tome?
Elizabet Goving: Dakle, zove se „Putovanja u krvi i medu. Postati pčelar na Kosovu“ (Travels in Blood and Honey. Becoming a Beekeeper in Kosovo). Dakle, u suštini govori o tome, od kada sam prvi put stigla na Kosovo 2006, do 2008, kada smo napustili Kosovo, u poslednjem poglavlju mi odlazimo sa Kosova. Kad smo razmišljali o tome, znate, Rob je imao posao u Engleskoj i mislili smo da se naše vreme na Kosovu završava. Nismo znali (smeje se) da je to u stvari bio samo početak. Ali… to je, to je, po mom mišljenju, radi se o drugačijem osećaju, jer se radi o tome kako se postaje pčelar, ali takođe i o učenju, ne samo o pčelarstvu. O učenju o kosovskoj istoriji i tradiciji, o hrani. Znaš, u knjizi ima recepata šta možeš da napraviš sa medom.
To je vrlo slatka, vrlo lirska knjiga. Mislim da je to nekako, više se radi o pejzažu, prirodi, selu, i to je neka vrsta ljubavne priče o meni, znaš, zaljubljivanje u Kosovo. I, i, tako da ja, znate, volim tu knjigu zato što je, ona zapravo pokazuje, to putovanje. Ali, sećam se da je bila jedna kritika u kojoj je pisalo da se o Kosovu ne govori kritički, i pretpostavljam da je to tačno, mislim, nisam želela da budem kritična, ali, ali možda i nisam imala, znate, nisam duboko, nisam upoznala zajednicu u Kosovu Polju, tako da mogu da vidim neke probleme i frustracije. Dakle, da, to je ljubavna priča, kada ste zaljubljeni u nekoga, niste kritični (smeje se).
I onda, druga knjiga koju sam napisala, pa, počela sam da je pišem pre nego što je prva izdata i koja je o Edit Durham, Britanki koja je došla na Kosovo pre sto godina, i, to je druga vrsta knjige, znate, to je delom biografija. Zove se: Edith and I: On a Trail of an Edwardian Traveler in Kosovo (Edit i ja: Na tragu edvardovskog putnika na Kosovu). Tako da je to delom Editina priča, a delom moja priča u kojoj saznajem o njoj i pratim njene korake. Počinje tako što sam čula za nju dok smo živeli ovde, ali onda govori o tome kako se vraćam u Englesku i kako sam zarobljena u tom malom stanu u Londonu, osećajući se frustrirano što je moj život na Kosovu, koji je bio ispunjen i srećan, bio, znate, sada sam bila… bila sam odvojena od toga. I onda sećanje da je postojala ta druga Britanka koja je pre sto godina otišla na Kosovo, imala divno iskustvo i onda morala da se vrati u ovaj dosadni London i da je bila veoma frustrirana zbog toga.
I zato sam, zapravo, krenula da istražujem o njoj, bilo je to iz neke nostalgije, da, dok sam bila u Engleskoj i razmišljala o Kosovu, ali usred pisanja, Rob je opet ovde dobio posao tako da drugi deo knjige govori o mojim putovanjima na Kosovo, gde sam koristila Editina putovanja kao vodič, tako da je to delom vodič, delom biografija i delom autobiografija. I treća knjiga je priča o ženi sakupljača otpada i neverovatnom prijateljstvu na Kosovu, koja govori o Heteme i Đejlane, o upoznavanju sa tom porodicom i šta me je privuklo njima. Tako da je to verovatno knjiga u koju sam unela najveći deo sebe, znate, to je zaista priča, možda čak i priča do koje mi je najviše stalo zato što je zaista obeležila, barem do sada, ko, ko sam ja.
I, ali je, više je kritična o Kosovu, nije ljubavna priča, zato što, znate, naravno ona govori o svim nedaćama ovde i o načinima na koji su neke zajednice ovde prevarene i… Ali nadam se da je ovo jedna pozitivna priča zato što ima, ima srećan kraj, i onda moja skorašnja knjiga koja je izašla prošle godine je The Silver Thread (Srebrni konac), koja je o srebrnom filigranu, a podnaslov je A Journey Through Balkan Craftsmanship (Putovanje kroz balkansko zanatstvo). Tako da je to knjiga o Balkanu, ne samo o Kosovu, iako je većinom o Kosovu. Ali ima nekoliko poglavlja u Albaniji i jedno u Istanbulu. I ona govori o ovom srebrnom filigranu i počinje, zapravo, njena radnja počinje čak pre radnje moje prve knjige.
Prvi kontakt koji sam imala sa Kosovom bio je kada je Rob, kada smo još uvek živeli u Londonu, on je dobio posao u OEBS-u, dve nedelje kao posmatrač na izborima tokom prvih izbora ovde. Tako je u 2001. otišao na dve nedelje i bio u Prizrenu, i bio je, znate, u zgradi u kojoj su se održavali izbori, i iz Prizrena mi je doneo srebrni filigran, jednu jednostavnu ogrlicu. I, priča otprilike započinje time i onda opisuje kako sam ja dobia tu predivnu, zapletenu, neverovatnu ogrlicu i kako sam želela da otkrijem odakle je došla. I tako se opet vraćam na Kosovo, kada smo došli ovde, otišla sam do rudnika, otišla sam do rudnika u Trepči, odakle dolazi srebro, i onda sam otišla do Novog Brda i tamo videla gde se topi. I zatim sam otišla u Prizren videla kako udruženje pravi filigran. Onda sam posetila neke žene, zapravo u Albaniji, koje sakupljaju filigran i koje su mi ispričale priče o filigranu, njegovoj istoriji i onda sam otišla…
Eremira Krasnići: Koje su priče o ovoj vrsti zanata?
Elizabet Goving: Pa, uglavnom je to način na koji se nosi, to, to je, mislim, postoje neki detalji, tehnički detalji u knjizi o tome kako se pravi i, znate, o tim tehnikama. Ali ono što me više interesuje je ljudski kontekst, dakle razumeti, na primer, to koliko god je žena bila bogata i mogla da nosi zlatan nakit, uvek bi imala jedan komad srebrnog nakita zato što je srebro navodno predstavljalo, imalo je moć da ukloni uroke. I, znate, dakle, srebro je važno, nije to samo zlato siromašnih, važno je samo po sebi. I onda xhubleta[1] , znate, albanska tradicionalna nošnja, i otišla sam do Malesije i Madhe i do Lugua i Bješkeve, gde su sve mlade žene, poslednje mlade iz svih dolina su obučene u xhubleta, nošnju koja je verovatno stara oko 3000 godina.
I svi imaju ovaj zanimljiv i zamršen nakit, i postoje različite vrste, tako da tradicionalno, žene bi imale nakit u obliku mašica, koji bi visio kao veliki lanac sa mašicama, i to je bilo zato da bi mogla da pokupi žar, užareni pepeo iz mangala, kako bi time mogla da upali cigaretu svom mužu, tako da je ona, znate, morala da ima mašice. I priča se da je morala da ispruži svoju ruku ovako {ispruža svoju ruku}, jer sačuvaj bože da žar padne na nogu njenog muža, ovako je bolje da padne prvo na njenu ruku.
Dakle, da, učenje, znate, to vam govori puno o mnogo stvari i takođe postoji simbolizam vezan za pčele, koje se zapravo prave od filigrana, jer to predstavlja težak posao i slatkoću koju nevesta donosi u njihovu porodicu. Ima puno trouglova zato što su oni takođe amajlije protiv uroka, i, znate, sve su ovo načini na koje pokušavate da razumete ljude, i onda sam išla da vidim mlade koji se bave filigranstvom u Prištini, koji su, kao par, mlade žene koje su počele sa poslom. I sjajno je otići u njihove prodavnice i videti druge mlade žene, profesionalne žene, koje kupuju filigran tamo. I ovo je, mislim, kao da imamo malo renesanse na Kosovu, ljudi ne kupuju svarovski u blizini, već kupuju iz ovih prodavnica. I to kupuju kao poklon za kolege sa posla ili tako nešto, znate. Dakle, savremene žene to kupuju. Tako da je to zapravo priča o kojoj pišem. I ono što je zanimljivo o ovim knjigama je da sam održala puno javnih govora o njima jer volim da radim…
Eremira Krasnići: Ko je publika? To bih želela da znam.
Elizabet Goving: Da, pa, to je bio zanimljivo. Kada sam počela… počela sam da pišem prvu knjigu o medu i stupila u kontakt sa svim pčelarskim udruženjima u Engleskoj i neka od njih… mislim, to su uglavnom farmeri koje zanima pčelarstvo i sve mogućnosti u pčelarstvu, ali mali broj grupa je zanimalo da čuje o pčelarstvu u drugoj zemlji. I zatim sam kreula da radim… da pričam sa nekim grupama žena, postoji veliko udruženje koje se zove The Women’s Institute koje ima… oko 30 hiljada, ne, ne može biti toliko, možda je tri hiljade grupa u Britaniji, ogranaka u Britaniji. Ali, ipak, znate, puno je. To su uglavnom starije žene, uglavnom u seoskim oblastima. Često su veoma tradicionalne, imaju reputaciju u Britaniji da se brinu za domaćinstvo i za pravljenje džema i za izradu ručnih radova, iako nisu sve grupe takve. Ali, to je opet bila jedna prilično starija publika koja nije znala ništa o Kosovu tako da ih je zanimalo, znate, da nauče nešto.
Zatim, posebno sa ovom poslednjom knjigom, u Britaniji postoji grupa The Art Society, koja ima šeststo ogranaka po Britaniji. I svaki ogranak ima predavanje jednom mesečno na temu umetnosti, likovne umetnosti. Skoro uvek tragaju za predavačem i imaju jako rigoroznu proceduru za predavače. Tako da sam morala da prođem kroz taj proces, ali sam sada na njihovom spisku i zapravo glavna predavanja koja imam su za umetnička društva, i to su vrlo velike grupe, često ih ima preko sto. Imala sam jedno predavanje u ponedeljak, bilo je 150 ljudi prepodne i još 130 popodne. I mislim da se ovo razlikuje, moraš da platiš malo više da bi bio član te grupe, u poređenju sa drugim grupama pred kojima sam pričala.
Tako da postoje ljudi koji sebe smatraju obrazovanim i prefinjenim, i koje zanima umetnost . Tako da je divno pričati sa svim tim različitim ljudima. Do sada sam održala oko 160 predavanja (smeje se) i ako možete da izračunate, to je više od hiljadu ljudi pred kojima sam pričala. I to me čini veoma ponosnom, mogu da odem i ispričam priču o Kosovu i moju priču…
Eremira Krasnići: Koja su pitanja, na primer kakvu radoznalost knjige bude?
Elizabet Goving: Moje omiljeno, moja omiljena pitanja su kada me pitaju o turizmu ovde. I, znate, ja pomislim: „Oh, nadam se da to znači da će doći”. I jednom sam dobila imejl dok sam bila u Prištini, i u njemu je pisalo: „Draga Elizabeta, šaljem Vam ovo iz hotela Grand. Nikada ne bih bila ovde da niste posetili Wimbledon Women’s Institute prošle godine (smeje se)”. I to me čini veoma ponosnom.
I ljudi često žele da znaju o, zapravo ih rat i politika ne zanimaju toliko. Možda je to jedna stvar koju znaju o Kosovu, ili barem misle da znaju. Ali često pitaju o životnom standardu, znate, zdravstvenom sistemu, znate, o poslovima, struji, znate, o takvim stvarima. I kada ispričam priču o filigranu, ljudi uvek hoće to da kupe. Na primer: „Gde možemo to da kupimo?” Zato što su otkrili koliko je to dragoceno i razumeju koliko je truda uloženo. I stoga je divno imati te čestitke, koje su žene iz našeg projekta napravile, zato što tako ljudi mogu da kupe komad kosovskog filigrana.
Sarađujemo sa dizajnerkom iz Kornvala, koji je zapravo napravio ove minđuše {dodiruje svoju minđušu}, tako da je filigran na ovim minđušama napravio ovdašnji filigran. Onda ona to kombinuje sa drugim perlama i kristalima i biserima i čime već, za izradu ogrlica i minđuša i… Tako da se to jako dobro prodaje, i ona daje deo zarade – pa, daje svu zaradu za The Ideas Partnership. Tako da je to takođe, svi dobijaju, da.
Eremira Krasnići: Mislim da ovde možemo da završimo, ali da li možda imate nešto da dodate? Mislite da možete da nam kažete još nešto…
Elizabet Goving: Mislim, uvek postoji još nešto (smeje se), ali ne, mislim da smo završli.
Eremira Krasnići: Okej, hvala Vam. Hvala puno!
[1] Albanska tradicionalna nošnja na severu, ima raznih varijanti, ali je u suštini to suknja u obliku zvona, dužine do listova, i sa dve trake na ramenima u gornjem delu.