Meljihate (Melji) Ćena

Priština | Date: 30. oktobar 2017. | Duration: 41 minuta

Večernja scena u to doba… Begoli je pripremao “Jom Talent se jo Mahi” [Ja sam talenat, nema tu šta], koji se stalno bavio društvenim problemima i na neki način cinično govorio o našoj svakodnevici. Interesovanje publike je bilo ogromno. U Lutarskom pozorištu, pokušali smo da organizujemo sve što je nedostajalo u školskom životu, koncerte, maskenbal. Nekako smo pokušali da pokrijemo prazninu koja je postojala u školama. Znači, pozorište u to vreme nije bilo samo pozorište. To je bio vrtić, zabava, obrazovanje i sve ostalo. I nadam se da sam bila uspešna u tom poslu.

Međutim, nismo dopustili da ljude savlada tama koja je bila prisutna svuda, na ulicama, kod kuće. Ovo je bila neka vrsta oaze u kojoj su mogli da se osećaju slobodnije, više… da vide drugačiji svet, da žive malo u toj bajci, u toj iluziji. Dašak svežine za te ljude.


Aurelja Kadriu (Vodila Intervju), Donjeta Beriša (Kamera)

Meljihate (Melji) Ćena je rođena je 15. decembra 1949. godine u Mitrovici. Studirala je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Počela je da radi za Radio televiziju Priština odmah po osnivanju, gde je radila do devedesetih, kada je RTV Priština zatvorena od strane Miloševićevog režima. Paralelno sa svojim radom na televiziji, 1986. godine započela je rad u Lutkarskom pozorištu “Dodona” u Prištini, gde je debitovala kao režiser sa predstavom “Pylli është i të gjithëve” [Šuma pripada svima]. Radila je kao pozorišna režiserka u Lutarskom pozorištu “Dodona” do penzionisanja. Godine 2015. dobila je nagradu za životno delo od Ministarstva kulture, omladine i sporta. Ćena je glumila u mnogim pozorišnim predstavama i filmovima, kao što su “Martesa”[Brak], “Kësulat” [Kape] i “A dream” [San]. Trenutno je članica glumačkog ansambla u Lutkarskom pozorištu “Dodona” u Prištini.

Meljihate (Melji) Ćena

Prvi Deo

Meljihate (Melji) Ćena: Potičem iz porodice radnika. Moj otac je bio pekar, mesio je hleb. Dolazi iz sela

Has. Hasjonët1 su poznati po tome što su radili po celoj Jugoslaviji, gde god da su radili, uglavnom su radili kao pekari. Dakle, moj otac je pekao jako dobar simite, najbolji hleb, najbolje kifle. I uvek smo imali vruć hleb kod kuće. Uglavnom smo živeli na hlebu i kiselim krastavcima.

Nas je devetoro dece. Bilo nas je devetoro dece. Više nemam braću. Moj stariji brat se bavio umetnošću. Bio je glumac, reditelj. Završio je Filmsku školu u Beogradu. I naravno, kao što se često dešavalo u velikim porodicama, druga deca su bila pod uticajem izbora njihovog starijeg brata. Ne znam, možda je to neki instinkt ili nešto, ne znam kako da ga nazovem… Možda je bilo tako jer nismo znali šta da izaberemo, videli smo starijeg brata i pošli za njim. Tako da se uglavnom cela naša porodica bavila umetnošću i to nije privilegija. Možda je to više nesreća u našem društvu, da imate celu porodicu koja se bavi umetnošću zato što umetnost nikada nije bila cenjena ni u jednom dobu na način na koji treba da bude.

Tako je cela porodica postala žrtva posla koji ne donosi puno novca. Moj brat… rekla sam vam, Muharem koji je bio reditelj i glumac. Onda Dževat je bio glumac. Moj treći brat, Nehat, on je bio kulturni urednik, radio je za Rilindju2 i moj najmlađi brat, Agim Ćena, trideset godina je crtao strip Tafë Kusuri. I ljudi su, pričam na osnovu onoga što su mi rekli ljudi, uvek čitali Tafë Kusurija i merili puls društva na taj način. Kuda ide društvo, šta se dešava, zato što je imao sposobnot da sa malo reči objasni sve što se dešavalo. Verujem da je karikatura veoma teška profesija, i on je otišao prvi, on je prvi preminuo, bio je jako mlad, pre nego što je napunio pedeset.

Nas je pet sestara. Moje sestre su nastavnice, nastavnice engleskog jezika a ja sam, bavila sam se… ja sam završila glumu u Beogradu. Onda, nakon što sam se vratila u pozorište, imala sam nesuglasicu sa onima u pozorištu zato što je moja cela generacija, bili su glumci… Tako da su mi rekli, “Ne trebaš nam.” I ja sam njima rekla, “Ali vi ste mi dali stipendiju za četiri godine.” “U redu je, stipendija nije važna…” Tako da, ukratko, nikad nisam radila u pozorištu. Radila sam na televiziji od trenutka kad je uvedena ovde. Zapravo, bilo je televizije i pre, pre ‘74 smo imali program na albanskom u Beogradu. Ali, ‘74 se prebacio u Prištinu sa celokupnim programom i osnovana je Televizija Priština.

I pitam se kako su nakon rata ljudi prihvatili sve počevši od početka. Da ne uzimaju one koji su bili pre zaposleni… mislim, zaposlili su potpuno nove ljude… što je pogrešno, po mom mišljenju. I verujem da nikad ne možete da nađete takav primer u svetu kao ovaj u našoj naciji, ne možete da nađete ljude koji ne čuvaju ono što je bilo ranije i koji misle da sve počinje s nama. Govorim vam samo da vam dočaram, u Beogradu sam imala fotografiju ispred stepeništa, imala sam fotografiju glumice, amaterke, nije čak ni bila glumica i ja sam morala da učim u kojim je kafićima nastupala, zato što oni zapravo tada nisu imali pozorište.

Ali oni govore da imaju pozorište od 1800, od prvog pojavljivanja. Tako da mislim da smo mi jedina nacija koja briše prošlost. Mislim da postoji ženski kompleks u našem društvu, žene žele da sakriju svoje godine, izgleda da i mi želimo da sakrijemo svoje godine i uvek želimo da budemo mladi (smeje se) u profesiji i radu i to nije nešto čime se treba hvaliti. To je velika mana, po mom mišljenju. Na televiziji sam uglavnom radila sa decom i na obrazovnim emisijama.

Aurela Kadriu: Pre nego što zađemo tamo, Melji, možda malo više detalja o okolnostima u kojima ste odrasli, kao dete?

Meljihate (Melji) Ćena: Okej.

Aurela Kadriu: Čega se sećate, koja sećanja imate?

Meljihate (Melji) Ćena: Ja… Detinjstvo moje generacije je jako drugačije od detinjstva današnje dece, zato što je za nas, imigracija je bila sve. Igrali smo se na nekim nagibima, sa nekim nasumičnim stvarima… Nismo imali puno predmeta sa kojima smo se igrali. Ali bilo je više, sve igre su se odigravale u našim glavama, u našoj mašti i sada… kao da ništa nije ostalo u dečijoj mašti. Ne znam šta bi još mogli da zamisle, šta? Imaju savršene igračke i ponekad verujem da igračka postaje monotona. Dete vidi igračku, kupite mu je, to je skupa igračka, posle pet minuta postane mu dosadna zato što da bi uradilo nešto produktivno, mora da oseti, mora da ga zanima. Da razvije maštu, da razvije… tada je rad produktivan. Ako vam je sve dato spremno, onda je to kao brza hrana koja je pripremljena, samo treba da ih progutate, i to je drugačije od hrane koju sami spremite, polako, po vašoj želji i vašem prohtevu, i drugačijeg je ukusa.

Tako da naše detinjstvo možda nije bilo bogato igračkama, ali imalo je drugu vrstu kvaliteta. Imalo je maštu, više druženja, imali smo veći krug prijatelja, uvek smo bili zajedno sa svojim prijateljima. Sada verujem da su ljudi usamljeni od detinjstva, nebitno što šalju decu u vrtiće i žele da ih socijalizuju pre nego što se naviknu na njiove majke i očeve. Ne znam da li dete poznaje svoju majku i oca kada ih pošalju u vrtić, ponekad iz potrebe a ponekad bez. Znam puno roditelja gde su majke kod kuće i uprkos tome šalju decu u vrtić. Zašto? Da bi se ona socijalizovala?

Ne razumem kako dete može da se socijalizuje sa nekim strancem pre nego što upozna tebe. Zato mislim da to prati dete kasnije u životu, samoća ih prati, neka vrsta straha da se povežu sa ljudima zato što bez obzira na to koliko mi mislimo da se naša deca socijalizuju, ne znamo da postoje različiti temperamenti, različite vrste. Neki se socijalizuju, neki ne, i oni koji su osećajniji su obično oni koji više pate u tim velikim, takozvanim društvenim krugovima. Zapravo, ima puno ljudi, i većina njih je sama.

Naravno, to nije bio slučaj u mom detinjstvu, zato što smo mi, mi smo izabrali dvoje-troje, četvoro-petoro ljudi sa kojima smo mogli da delimo bol, radost, tugu i sve. Ja lično sam bila sama većinu vremena. Želela sam da budem sama u ćošku zato što, kažem vam, odrasla sam u kući u kojoj je bilo puno dece, ali uvek sam birala ćošak gde sam se igrala sa svojim igračkama, nekim lutkama koje sam sama pravila. I znam da sam se dugo igrala lutkama, možda je to nešto što me je kasnije pratilo, ili neka vrsta osećaja da ću se kasnije baviti lutkama, izvinite (kašlje).

Dakle, bili smo povezaniji, celog života, čak i tokom škole, detinjstva, bili smo ujedninjeniji, više… Bilo je raznih klubova i udruženja u našoj školi koji su se bavili, svako na osnovu svog talenta, deca su se bavila… i stalno smo bili pod nadzorom naših nastavnika, tako da su nam pružali neku vrstu nege. Najbolje i najgore što je moglo da se dogodi, dešavalo se unutar škole, tada nije bilo toliko puno kafića i mislim da to nije bio nedostatak. Ceo život je bio organizovaniji, bilo je književnih večeri svake subote, išli bismo u učionice ili sportske hale i slušali pesnike. Ne znam da li to ljudi još uvek rade, da li ova deca slušaju interpretacije poezije?

Unučad koju imam kod kuće, ona ne znaju nijednu pesmu. Ne znam da li to uče u školi, pretpostavljam da im ne traže da to uče u školi. Zato što možda postoji novi program i ovaj novi program smatra da nije bitno da deca uče poeziju. Mislim da ako se svet bavi samo prirodnim naukama i malo se bavi poezijom, umetnošću, takav svet je za mene grub. I skoro je nemoguće da ljudsko biće živi u ovoj okrutnosti, zato što umetnost inspiriše čoveka, čini ga velikodušnijim. Tako da sva dobra, suptilan i osećajan život dolaze iz umetnosti zato što čovek nije samo telo, već je i duh, i unutrašnji deo čoveka mora da se razvija. Čovek ima neka jako tanka vlakna koja se mogu razviti samo kroz umetnost.

Aurela Kadriu: Gospođo Melji, da li se sećate kako Vam je bilo dok ste odrastali uz porodicu umetnika? Možete li da nam ispričate nešto o tome?

Meljihate (Melji) Ćena: Skoro uopšte nisam viđala svoju braću tokom svog života zato što su oni živeli u Prištini a mi smo živeli u Mitrovici. Tako da kada bi oni povremeno dolazili, to je bilo veselje zato što je moj najstariji brat jako lepo pevao i uzimao bi gitaru i mi bismo se okupili oko njega i pevali. Moj otac je takođe jako voleo pesmu i skoro svake noći je okupljao nas decu… bili smo mali hor. Ja sam bila ona koje je skoro uvek uništavala taj hor zato što nisam lepo pevala, ali nisam pevala toliko glasno kako se ne bi primetilo i nekako sam bila zasenjena.

Ali naša porodica je uvek bila vesela. Nismo imali puno, ali smo delili šta god smo imali jedni sa drugima. Nikad se nije desilo, na primer kada smo sedeli oko sofre3, nikad se nije desilo da ne pitamo, “Da li je ovo moje?” Zato što nas je bilo puno i svako je imao svoj deo. Tako da, nismo imali puno, ali je postojala ta solidarnost i ta solidarnost me je pratila kasnije u životu. Ne znam, možda bi bilo bolje da neko drugi ko me poznaje priča o ovom delu zato što ja ne volim ni da jedem sama, ni da pijem sama, ne volim. Želim da delim ovaj deo svog života, uvek sam želela da delim dobre delove iz svog života sa drugima, osim delova u kojima radim, to je jedino kada volim da budem sama, i to je vreme kada su mi zaista, kada su mi svi dosadni.

Dakle, život u porodici sa puno dece je bio zanimljiv. Ali, nismo imali puno, bili smo jako siromašni u to vreme… Iako je celo društvo bilo takvo, ali možda smo bili različiti u pogledu toga da je bilo puno dece kod kuće i često sam morala da čekam da se moja sestra vrati iz škole kako bih uzela njene cipele ili kaput. Jednom mi se desilo tokom časa, zato što nismo imali salu za fizičko i radili smo napolju, u bašti. Bilo je proleće, otišli smo u baštu i igrali se loptom i ne znam ni ja šta, i zaboravila sam svoj kaput, bilo je drveća u školskom dvorištu. Zaboravila sam svoj kaput koji je visio na drvetu i kada smo otišli na drugi čas, setila sam se kaputa i bez da sam prethodno pitala učitelja, istrčala sam i izašla napolje da nađem kaput. Kada sam se vratila, moj učitelj me je upitao, “Šta se desilo? Šta je to bilo?” Ja sam rekla, “Bila sam zaboravila moj kaput koji je visio na drvetu i otišla sam da ga uzmem.” On je rekao, “Ej, istorijski kaput, onaj koji nosite iz generacije u generaciju?” Ja sam rekla, “Da, dobro se brinemo o njemu upravo zbog toga što je istorijski kaput.” Naravno da su me pogodile te reči, ali nisam želela da pravim dramu ispred dece, zato sam rekla, “Dobro se brinem o njemu upravo zbog toga što je istorijski.” Tako da se čak i učitelj, pošto smo imali iste učitelje iz generacije u generaciju, setio da je četiri-pet generacija poraslo noseći taj kaput.

To nije važno, možda je važno u nekom trenutku, ali onda ono što je najvažnije je duhovno bogatstvo, ono što nosiš u duši, ono što imaš u sebi. Zato što su tamo ranije postojale organizacije Crvenog krsta i ako nisi imao šta da obučeš, cipele, džempere, mogao si tamo da odeš i da uzmeš. Na primer, u našoj ulici je bio neko ko… svaka ulica je imala skladište u koje bi nosili stvari koje im ne trebaju, i često smo odlazili tamo da uzmemo odeću. Ja sam bila upečatljiva zato što sam skoro uvek bila najbolje obučena iako je moja odeća bila iz Crvenog krsta i tako uvek kada bih ušla u učionicu čula bih šaputanja, “Crveni krst, Crveni krst…” I osećala sam se loše, zato sam govorila, “O Bože, zašto nemam jednostavnu haljinu kao i drugi, tako ne bih štrčala.”

Tako da sa našom željom ili bez nje, okolnosti su bile kakve su bile, ja sam bila udaljena od drugih, i ne iz dobrog razloga, ipak, nisam bila kao drugi i možda me je to nateralo da želim da budem sama, u svom svetu. Možda da sam bila u drugim okolnostima, ne bih se ovim bavila, ne znam…

Aurela Kadriu: Gde ste išli u školu, u koju osnovnu školu ste išli?

Meljihate (Melji) Ćena: Završila sam osnovnu i srednju školu u Mitrovici.

Aurela Kadriu: U kojim školama?

Meljihate (Melji) Ćena: U školi… Tada se zvala “Svetozar Marković”, sadašnja osnovna škola “Muharem Bekteši”. Onda je bila gimnazija, išla sam u gimnaziju u Mitrovici. I onda sam studirala ruski jezik zato što u to vreme niste baš mogli da izaberete tačno šta želite da studirate, već ono za šta su nudili stipendiju. Nudili su stipendije samo za biologiju i ruski i… jako mi se sviđala biologija, mogla sam da studiram i biologiju ali baš kad sam počela da studiram ruski, ovde u Prištini se otvorilo odeljenje, objavljen je raspis ‘67, 1967, otvorena je prijava za grupu Albanaca koji su hteli da studiraju glumu. Prijavila sam se i primili su me, onda sam završila, znam dobro jezik, govorim ruski i povremeno prevodim sa ruskog.

Aurela Kadriu: Da li možete da nam isprčate nešto o periodu srednje škole? Kako je Vam je bilo, kako ga se sećate?

Meljihate (Melji) Ćena: Da, škola i sva zabava tog vremena. Okupljali smo se u salama za fizičko subotom, organizovali igranke i plesove na koje sam retko išla. Jednom sam otišla sa svojom sestrom i samo sam videla veliku salu zato što su sedišta bila svuda okolo i u sredini je bilo mesta za ples. Dakle, ideja je bila da neko dođe i izabere te da plešete, ja sam čekala i čekala da me neko izabere i niko nije, i tako je već bilo vreme da se ide i dečko mi je prišao, počeo da pita sve devojke da plešu sa njim, pitao je jednu, drugu, četvrtu, treću… one nisu želele da plešu sa njim i na kraju kada je prišao meni, čini se kao da mu je bilo dosadno i nije me čak ni pitao, seo je. Tako da sam shvatila da nemam sreće na igrankama i nikada više nisam otišla. Iako je u to vreme to bio jedini zabavni događaj na koji bi devojke išle. Bilo je rokenrola, znala sam sve igre, ali sam radije vežbala sama nego na igrankama.

Tako da je jedina zabava tamo bila… I, kažem, bila je dramska grupa gde smo pripremali dramske predstave, mi smo pripremali školski program. Ja sam uvek bila deo toga i ja sam bila jedna od najboljih interpretatora, verujem da sam bolji interpretator nego glumica. Zato što jako volim poeziju i to radim s ljubavlju, sa željom. I sve što se radi s ljubavlju će sigurno biti uspešno.

Aurela Kadriu: Možete li mi reći kako se dogodilo da ste otišli u Beograd? Koje su bile okolnosti?

Meljihate (Melji) Ćena: Bio je otvoren konkurs ovde u Prištini, zato što su hteli da obrazuju generaciju glumaca zato što smo ovde imali samo Višu pedagošku školu4, nije bilo fakulteta za glumu. Pretpostavljam da su mislili da je bilo preskupo da dovedu profesore iz Beograda, tako da su poslali grupu mladih među kojima sam bila i ja. Bilo je još dve devojke, jedna iz Peći, ona je bila jako lepa i talentovana, ona je bila u užem izboru. Zato što smo prvo imali audicije, ako si primljen u prvom krugu, onda radiš petnaest dana sa profesorima i onda dolazi drugi prijemni ispit. Ako te prime, onda nastavljaš, u suprotnom padaš i ne možeš da nastaviš.

Bile su još dve devojke, jedna od njih je pala u prvom krugu, druga koja je bila iz Peći, jako lepa i ekstravagantna devojka, ona je primljena. Ali tokom tih petnaest dana smo morali da ostanemo u Beogradu i radimo, jednog dana mi je rekla, “Melji, ja se vraćam u Beograd.” “Zašto?” Molila sam je da me ne ostavlja samu, zato što sam sada bila sam sa sedmoricom momaka u grupi. Ona je rekla, “Ne, moram da se vratim zato što sam verena i moj verenik mi je rekao, “Ili ja ili Akademija.” I ja sam rekla, “Pa, šta si izabrala?” Rekla je, “Izabrala sam svog verenika.” Mislim da je donela ispravnu odluku, nije ništa izgubila. I nikada više nisam videla tu devojku, nikada je nisam srela, samo znam da je bila jako lepa… ne znam joj čak ni ime, valjda je njeno prezime bilo Berlajoli, ako ne grešim. Bila je jako zgodna, ne slaba i mršava kao ja… ja nisam bila za gledanje. I, “Ne”, rekla je, “vraćam se u Peć.”

Vratila se, ja sam ostala sa svojim muškim kolegama, naravno nedostajalo mi je… Iako smo imali skoro sve časove u zajedničkim učionicama sa srpskom grupom, ali glumili smo odvojeno. Učili smo tekstove na albanskom jeziku, naši profesori su imali prevode. Moj brat Muharem je bio profesor i student u isto vreme, tako da smo uglavnom radili sa njim. I nisam pre toga pričala sa njim tako da kada me je video u Beogradu, bio je u fazonu, “Šta tražiš ovde?” Rekla sam, “To, studiram.” “Ali zašto? Ovo nije za tebe, ti si osetljiva, to je težak posao…” Znajući mene i znajući koliko je ekstremno težak posao, koliko rada i posvećenosti je potrebno, možda je želeo da me poštedi toga. Ali, to nije nešto od čega vas neko može poštedeti.

Sam biraš svoj put, možda je ponekad pitanje sreće kada neko razmišlja da izabere nešto potpuno drugačije i onda ispadne potpuno suprotno. Mislimo da možemo da utičemo na put. Verujem da su neke stvari povezane sa srećom, ne možeš sam time da upravljaš. Život nije simfonija kojom upravljaš i koja sledi tvoja uputstva, ponekad se desi nešto o čemu uopšte nisi razmišljao… ali mi moramo da imamo naše definisane životne puteve, našu sudbinu definisanu. Možda kada uđemo u ovaj život, dolazimo sa određenm dužnosti i našim tečnostima, atomi nas teraju da idemo tim putem, ne znam.

Aurela Kadriu: Možete li nam reći čega se sećate iz tog vremena u Beogradu? Sve… koliko god detalja da se sećate iz tog vremena, biće zanimljivo za nas. Od trenutka kada ste otišli tamo po prvi put, sve…

Meljihate (Melji) Ćena: U vreme kada sam otišla u Beograd, nije bilo albanskog studenta koji nije poneo domaće kolače sa sobom zato što ti kolači traju duže i svašta može da se desi dok si na putu, ako nema ničeg za jelo, imaš jedan kolačić. I ja sam imala majčinu maramu sa oko četiri-pet domaćih kolačića u mom prtljagu, tada je prtljag bio od kartona ne… I putovali smo vozom osam, sedam-osam sati do Beograda. Voz bi stajao na svakoj stanici. Pa, kada sam stigla u Beograd, bila sam jako tužna prvih nekoliko dana, nisam uopšte mogla da se naviknem, držala sam svoj prtljag na ormanu i uvek sam razmišljala o povratku, da ne ostajem tamo. Plakala sam svake noći kada sam išla da spavam, moj jastuk je uvek bio mokar zbog mojih suza i razmišljala sam o vraćanju. Ujutru kad bih se probudila, bilo je puno studenata iz Đakovice koji su studirali na različitim odsecima i kada bi me videli rekli bi, “Melji, probaj da ideš na časove danas i onda ćemo uveče videti.”

Kada sam se vratila uveče, imali smo klub u Beogradu, Përpjekja [Borba] i provela sam većinu vremena u tom klubu, da nije bilo Përpjekja gde su se Albanci okupljali i gde smo imali sve instrumente, pevali bismo i čak je bilo i televizije, onda mislim da ne bih bila sposobna da ostanem, vratila bih se. Tako da je prva godina bila uglavnom godina navikavanja na život tamo… možda godina kajanja zbog toga što sam tamo otišla i zašto sam bila sama, bez ijedne druge devojke.

I tako sam više razmišljala o tome kako da se vratim nego kako da ostanem. U prvoj akademskoj godini sam bila toliko loša da sam skoro pala, zato što nisam skoro uopšte imala probe. I onda (smeje se) kada sam se navikla da živim tamo, moji profesori su govorili, “Sada vidimo šta si… Videli smo, znali smo, ali nisi se otvorila…” Zato što je umetnost čudan posao, jako komplikovan i suptilan, zahteva dosta da se neko otvori i pedagozi treba da budu veoma strpljivi dok se mlada osoba, glumac ne otvori i otkrije sve što drži unutar sebe. Ovo se ne može uraditi na silu, mora da se desi postepeno. To zahteva strpljenje i svi uslovi moraju da budu obezbeđeni za novog glumca kako bi se otvorio kao cvet, ne treba drugačije raditi inače se može izgubiti talenat.

Često sam čula pedagoge kako govore, “Ako je talenat tu, onda se osoba otvori i pokazuje sebe, ako nije tu, otići će…” Ali nije tako, pedagog mora da bude strpljiv. Mislim da je to primenljivo na druge predmete i odseke takođe, ali posebno na glumu.

Aurela Kadriu: Da li je Muharem bio u Beogradu ili…

Meljihate (Melji) Ćena: Da, da.

Aurela Kadriu: Možete li da nam ispričate malo o prvom kontaktu…

Meljihate (Melji) Ćena: Da, da. Pričala sam vam da je moj prvi kontakt sa njim bio na času glume i učili smo improvizaciju. Improvizaciju… pojavila sam se, on je rekao… nakon što mi je održao predavanje, “Zašto si došla, kako si došla a da nisi ni rekla, ovo je težak posao, ovo je…” U svakom slučaju, “Šta si spremila?” Nisam spremila ništa, tako da sam se tada samo setila da uradim nešto kao vađenje vode iz bunara kofom i povukla sam kofu dole, htela sam da improvizujem kao da sam je vukla na gore… On je rekao, “Kofa je teža.” I onda sam pokušala… On je rekao, “Još teža.” Više sam se potrudila, “Još teža.” Skoro sam se onesvestila, on je rekao, “Da li vidiš koliko je umetnost teška? Ovo je tek početak…” Rekla sam, “Sigurno neću puniti kofe do tačke do koje ne mogu da ih nosim i…”

Mislim, prvi sastanak, prvo iskustvo sa njim je bilo veoma gorko, grubo, zato što nije hteo da mi pomogne, hteo je da me ubedi da napustim umetnost i vratim se u Mitrovicu. I skoro da sam želela da se vratim, ali možda je tu bilo nešto više, jače, što me je privuklo i ostala sam tamo. Pošto sam ostala, mogla sam da radim i nešto drugo u životu, na primer da sam studirala biologiju zato što me je zanimalo cveće i biljke, to je svet za sebe… možda bih bila mnogo srećnija, ne znam. Ali umetnost je neka vrsta otkrića, vrsta razvoja… zato ima neke zajedničke stvari sa prirodom, biljkama, sa svime.

Aurela Kadriu: Možete li malo da govorite o toj grupi, Përpjekja5? Možete li da nam ispričate nešto o tim okupljanjima?

Meljihate (Melji) Ćena: Përpjekja je bilo udruženje albanskih studenata gde smo se svako veče okupljali. Imali smo grupu muzičara, hor i grupu interpretera. Kad god je bilo nešto vezano za interpretaciju, zvali bi mene, Ehat Musa, poznati gitarista, bio je deo te grupe takođe. Onda Ukšin Hoti6 koji je bio na masteru u Beogradu u to vreme, takođe je dugo vremena bio deo grupe, bliski smo poznanici. Mnogi albanski intelektualci su bili deo te grupe, tu je bio profesor Cana7 koji je bio na svojim doktorskim studijama. Bilo je velikih razlika u godinama, od ljudi koji su bili na svojim osnovnim studijama do zrelih ljudi koji su tamo bili na masteru ili na doktorskim studijama. Bilo je raznih godišta, iskustva i raznih ljudi koji su bili zanimljivi, dolazli iz raznih područja.

I kažem da je svaki Albanac tamo našao sebe… to je bilo kao veliko utočište za sve početnike, dok nas nisu navikli na život u Beogradu… Zato što je Beograd u to vreme bio zaista internacionalni grad zato što su ljudi sa svih strana sveta dolazili ovde da uče. Tada je postojao BITEF, pozorišni festival, koji se još uvek održava, stalno je bio održavan, čak i tokom rata. I tamo smo upoznali, imali smo priliku da upoznamo razne glumce, reditelje i imali šansu da ih dobro upoznamo. U to vreme, snimala se Odiseja sa Bekimom Fehmiuom8… Faruk Begoli9 je takođe bio deo Akademije, u to vreme je već bio odradio neke filmove, ali nije imao pravo da uzme diplomu Akademije a da ne ide na časove. Mogao si da budeš glumac bez diplome, ali ti ne bi dali diplomu ako nisi redovno pratio časove i ako nisi imao potpise profesora.

Dakle, nakon pauze od četiri-pet godina, tokom koje je Begoli glumio u filmovima i tokom kojih je postao zvezda… kada bi ušao u zgradu Akademije, mi smo svi bili, “Da li je moguće? On dolazi na Akademiju, znači da nije diplomirao, ali je ipak glumio u toliko puno filmova.” Dakle, svi smo bili zajedno u Përpjekja kao i na Akademiji. Jednog dana na ulazu Akademije, bilo je napisano velikim slovima, “Šta znači biti veliki? Naš gost, Bekim Fehmiu.” I Bekim Fehmiu je došao, zgodan, šarmantan, to je bilo u vreme kad je snimao Odiseju. Ceo Beograd je trčao za njim, buljio u njega, pogotovo žene. U svakoj učionici u Beogradu je bila scena, mala scena sa zavesama i svime, gde smo probali i onda je tu bio drugi deo gde je publika sedela, naši profesori, i stavili su veliku fotelju na scenu sa njim, fotelju poput kraljevog trona. Dočekali smo ga aplauzima, gurnuo je fotelju i seo dole na pozornicu i rekao, “Slobodan sam, šta god studente zanima da pitaju.”

Prvo je pričao o počecima, kako je otišao na audiciju, kako je primljen i kako nije čekao na producenta. Producent je malo kasnio, a on je otišao tamo na vreme, čekao pet minuta, on se nije pojavio i Bekim je otišao. I kada se producent vratio, iznenadio se, “Ko je čovek koji me nije sačekao? Zar je moguće mene ne sačekati, poznato ime…” I zainteresovao se da ga nađe, tako da je to bio jedan od dodatnih razloga zbog kojih je Bekim dobio ulogu, zato što je posebna ličnost i tačno ono što je producent hteo. I dobio je glavnu ulogu, Odisej, koju je igrao zajedno sa Irenom Papom, koja je nedavno priznala svoje albansko poreklo.


1 Hasjonët je pojam koji se odnosi na ljude koji dolaze iz oblasti Has, etnografska regija koja se nalazi na jugozapadnom delu Kosova.

2 Rilindja, prve novine na albanskom jeziku u Jugoslaviji, prvobitno štampane 1945. kao nedeljne novine.

3 Sofra, nizak, okrugli sto oko kojeg se ljudi skupljaju na zajedničkim okupljanjima sedeći na podu.

4 Evropski tip srednje škole sa naglaskom na akademskom učenju, drugačije od stručnih škola zato što priprema učenike za univerzitet.

5 Përpjekja, Borba na srpskom, bile su studentske novine koje su objavljivali albanski studenti Univerziteta u Beogradu.

6 Ukšin Hoti (1943-199), filozof i političar, bio je osuđen na pet godina zatvora 1994. Nestao je nakon oslobođenja i još uvek se ne zna gde se nalazi.

7 Zekerija Cana (1934-2009), istoričar. Takođe vođa kampanje Oprosta krvi.

8 Bekim Fehmiu (1936-2010) je bio pozorišni i filmski glumac rođen na Kosovu i prvi istočnoevropski glumac koji je radio u Holivudu za vreme Hladnog rata.

9 Faruk Begoli (1944-2007) je bio poznati kosovsko-albanski glumac i reditelj u bivšoj Jugoslaviji. Pohađao je srednju školu u Prištini i završio Filmsku akademiju u Beogradu.

Drugi deo

Aurela Kadriu: Da li ste imali prilike… pošto ste bili studenti sa Kosova, da li ste imali prilike da popričate malo intimnije sa njim?

Meljihate (Melji) Ćena: Da, da. Znao je da smo grupa Albanaca i rekao je, “Osećam se jako dobro što ste došli ovde da studirate zato što stvarno ima puno stvari za naučiti.” I onda je stalno pratio moj rad. Čak i kada sam diplomirala, došao je i čekao me dok se nisam svukla kostim i predstavio me svim profesorima i rediteljima, rekao im je da sam ja sa Kosova, Albanka koja je diplomirala. I bio je jako blizak, jako jako blizak, na neki način, on nas je štitio. Imala sam neku vrstu skloništa, videla sam zaštitu u njemu. Na prvi pogled se činio nedodirljiv, nekako jako visoko, sa puno autoriteta, tako da bi nekog izdao njegov izgled zato što bi vas nekako naterao da se osećate mali… Ali, to je bio slučaj samo do prve rečenice, počeo je razgovor sa njim, onda se osećate potpuno drugačije. Zato što je imao sposobnost da učini da se osećate slobodno… da ne osetite razliku. Begoli je bio potpuno drugačiji, bio je komunikativan, bio je blizak sa svima. I možda, što je osoba osetljivija, gradi neku vrstu štita, deluje nedodirljivo, nije otvorena prema svima, ali kada je jednom upoznate, potpuno je drugačija.

Aurela Kadriu: Da li ste ikad došli na Kosovo, u Mitrovicu, dok ste studirali u Beogradu?

Meljihate (Melji) Ćena: Ne da sam dolazila, već sam dolazila u Mitrovicu često nego… Jednom mi je Mitrovica toliko nedostajala da sam putovala tokom noći, došla sam u Mitrovicu, videla svoje ljude, moju majku i mog oca i onda se ujutru vratila za Beograd. Ljudi bi me pitali, “Gde si bila?” “Otišla sam da uzmem svesku.” “Kako to da si do Mitrovice išla po svesku?” “Ali baš mi je trebala ta sveska.” I svi su bili iznenađeni. Naravno, znali su da nije sveska bila u pitanju… Ponekad sam se osećala tako usamljeno da sam morala da se vratim u Mitrovicu. I kada bih otišla tamo, primetila bih da nisam usamljena, zažalila bih i vratila bih se u Beograd ponovo i nastavila. I to je trajalo tokom prve dve godine, onda sam se u trećoj godini navikla na to. Ali kada sam se navikla na život u Beogradu, ostala mi je još jedna godina da se vratim kući, tako da ljudi uvek misle da dolaze bolji dani. Misle da dolaze bolje stvari i snovi o boljim danima. Kao što pisac kaže, “Životi mnogih ljudi prolaze kao da pada kiša, čekaju na savršeno vreme, ne žive, čekajući da se razvedri kako bi izašli.”

Mislim da je moje vreme u Beogradu bilo čekanje da stane kiša kako bih izašla… što je pogrešno, naravno, ali te greške su za mene bile neizbežne zato što sam bila sama, bila sam… loše se osećam što kažem da sam bila prva, druga ili treća, ali zaista sam bila prva i onda nije bilo više grupa koje su dolazile da studiraju u Beogradu, bila je samo jedna grupa režisera. Zato što je tada ovde otvoren Fakultet za dramske umetnosti i radila sam tamo tri meseca dok nisam shvatila da nisam baš dobar pedagog i odustala sam.

Aurela Kadriu: Možete li da nam kažete kako je bilo Vama kao devojci u to vreme, stalno putujući od Beograda do Mitrovice?

Meljihate (Melji) Ćena: Mogu vam reći da je Mitrovica bio jako napredan grad zato što su uglavnom stranci radili u Trepči1. Mitrovica je imala standarde, imala je svoje prve rokenrol bendove i klasična muzika se svirala svake subote i nedelje. Lepo obučeni ljudi su dolazili iza tada poznatog hotela Jadran, gde ste mogli da slušate Betovenovu, Šopenovu i Vivaldijevu muziku… Tako da nismo bili tako daleko za svetom, bilo je kurseva za golf u Mitrovici, bazena… Život je bio veoma drugačiji u poređenju sa drugim gradovima, bez obzira na činjenicu što je Mitrovica sada uništena i ne liči na sebe. Tada je postojao sloj ljudi koji su naravno, želeli svoje standarde i stvarali ih za sebe, ali kroz njih smo i mi uživali u tim standardima. Tako da nije postojala velika barijera, osim činjenice da kada sam ja išla u veliki grad, smetala mi je buka, gužva… Trebalo mi je mesec dana da se naviknem, odzvanjala bi mi u glavi, izgledalo je kao nešto… baš kao što je Priština postala danas, prava gužva koja ne liči ni na šta. I, naravno, imala sam problema dok se nisam navikla na takvu okolinu.

Aurela Kadriu: Možete li nam ispričati nešto o Vašem diplomiranju, kako ga se sećate?

Meljihate (Melji) Ćena: Moja diplomska predstava je bila Sartrov tekst Lavirja e Denjë për Respekt [Poštovana Prostitutka] ili Poštovana Prostitutka, što je sada još jedan prevod, ali mislim da je najbolji prevod Lavirja e Denjë për Respekt [Prostitutka vredna poštovanja], zato što je ova prostitutka bila takva u smislu životnih okolnosti i ne… i bila je ženska uloga koju sam ja igrala, i četiri muške uloge koje su igrale moje kolege, imali smo diplomski nastup u Beogradu. Diplomirali smo, onda smo igrali istu predstavu u Prištini, na skupovima Joakima Vujića. Tada su se održavali pozorišni skupovi i mi smo glumili. Naravno, kada sam došla u Prištinu, ljude je više zanimalo ko je devojka koja je tamo diplomirala, ali radoznalost nije drugo trajala, u nekom trenutku ih uopšte nije zanimalo. Rekla sam vam da ih uopšte nije zanimalo ni da me prime da radim u pozorištu. Sav entuzijazam i ideali, sve što sam sanjala da postignem nakon diplomiranja, bilo je uništeno, i ostala sam bez perspektive, nezaposlena.

Sa druge strane, završila sam već dva fakulteta u to vreme, ruski i glumu. I ostala sam kod kuće, nezaposlena skoro pola godine. Onda, nakon prvog semestra, kolega sa kojim sam studirala ruski je napustio Mitrovicu i došao da predaje u Prištini, rekao mi je, “Ako želiš da radiš, da predaješ ruski?” Rekla sam, “Ne znam da li će me primiti.” On je rekao, “Naravno da će te primiti, nemaju profesora ruskog jezika.” Ja sam otišla, prijavila se, oni su me primili i pola godine sam radila kao profesor ruskog jezika, uglavnom su tamo bili srpski učenici, zato što su želeli da nauče ruski i bilo je samo nekoliko Albanaca. Nakon te godine, otvorilo se profesionalno pozorište u Prizrenu. Išla sam tamo godinu dana, znate kako stvari ovde funkcionišu, ljudi su entuzijastični, žele nešto da urade i onda to traje samo jednu godinu, nakon jedne godine se ohlade. Život pozorišta je bio kratak, kao i moje iluzije.

Aurela Kadriu: Ispričajte nam malo o tom pozorištu u Prizrenu.

Meljihate (Melji) Ćena: To je bilo tokom letnjih odmora, kada se jednog dana automobil parkirao ispred moje kuće u Mitrovici. Moja kuća je bila u centru grada. Stara kuća sa tavanom, tavani su jako romantični. Sada su tu kuću rasturili. I neko je izašao iz kola i pogledao me, “Hajde,” rekla sam, “Ko je to?” Upravnik prizrenskog pozorišta, sa Odeljenja za kulturu. Bilo kako bilo, otišla sam da popričam sa njim, on je rekao, “Razmišljam o tome da otvorim profesionalno pozorište i uzmem grupu glumaca, da li bi prihavtili da budete deo toga?” “Da,” rekla sam, “bih.” I onda smo otišli, bilo je četvoro-petoro glumaca, mladih glumaca, neki od njih su bili iz Prizrena, a neki iz Mitrovice. Moj brat Muharem je tada takođe došao sa svojom ženom Igbale, i oni su postali deo pozorišta. Mislili smo da će rad u pozorištu potrajati, imali smo velike ambicije na početku, veliku posvećenost. Ali, to nije dugo trajalo. Nakon godinu dana, rekli su, “Znate zašto, pozorište je izgleda preskupo, ne možemo da ga zadržimo.” Ne znam zašto su ga otvorili i zašto su ga zatvorili. Nisam razumela zašto su ga uopšte otvarali, pretpostavljam da su želelil da prekriju neke svoje poslove koje nikada nisam razumela. I to je više bila stvar hvaljenja o tome da otvaraju pozorište, i jako je jednostavno otvoriti pozorište, održavanje je težak deo.

Jako je teško održati pozorište, stalno raditi, to je nešto što zahteva posvećenost i strpljenje, ali isto tako ga grupa teško prihvata… Sve što je novo suočava se sa preprekama na početku… Prvo morate čvrsto da stojite, prvo vas ne shvataju ozbiljno, podsmevaju vam se. Onda morate da ubedite ljude da nije u pitanju zabava, nije pitanje hvalisanja, nego je to nešto ozbiljno, nešto za šta morate raditi. Onda počinju da vas gledaju sa ljutnjom, onda počinju da vam ne pomažu, i onda počinju da vas prekidaju. Ako ste sposobni da sve ovo izdržite, na kraju odustanu ili oni ili vi. Ako ste jaki, opstaćete.

Aurela Kadriu: Koje predstave ste imali u profesionalnom pozorištu u Prizrenu?

Meljihate (Melji) Ćena: Spremili smo dve-tri predstave u vreme dok sam ja bila deo pozorišta. Igrala sam u dve. Bio je Balzakov “Pukovnik Šaber” koji je režirao Muharem Ćena. I bila je još jedna, pošto se srpska drama igrala paralelno sa albanskom, imala sam ulogu majke u srpskoj predstavi. To je bila predstava “Čudno dete” Joze Horvata, pisca iz Zagreba, koju je režirao srpski režiser, Milutin Jasnić, koji je bio jako dobar reditelj. I to je bilo to za jednu godinu, onda se pozorište zatvorilo i grupa se nažalost raspala.

Aurela Kadriu: Možete li nam reći nešto o publici koju ste imali, mislim, izgleda kao da je kulturni život već bio ustanovljen bar za godinu dana?

Meljihate (Melji) Ćena: Da, bilo je velikog interesovanja i postojala je neka vrsta euforije, ne samo među nama, glumcima, već i među drugim ljudima, bili su srećni što postoji nova grupa, nešto se dešavalo u Prizrenu. Ali najgore je što je za nas bilo kao kada napunite balon i oslobodite ga, vazduh izađe iz njega i on padne na zemlju, ostane samo hrpa, jako bolno. Ta euforija je takođe negde eksplodirala i ništa… Nastavili su sa amaterskim grupama dok nisu osnovali drugo profesionalno pozorište u Prizrenu. Nadam se da takve stvari neće nastavljati da se dešavaju… bilo kako bilo, umetnost se ovde ne ceni, posebno u nekim određenim periodima. Ima puno grešaka koje nije trebalo da se dese. Recimo da ja odem da gledam balet sa željom i vidim mlade ljude pune volje i želje, posvećenosti svom radu, kako rado obavaljaju svoj posao, rade dvanaest sati dnevno i ne znam da li imaju dovoljno da kupe pitu i jogurt, a balet ne ide zajedno sa pitom, zato što morate biti zdravi i da imate uslove da biste igrali.

I tako ti mladi ljudi koji treba da imaju podršku društva, i ne samo podršku već i dobrobit i sve ostalo, to su oni koji nemaju ništa. Oni jednostavno uzimaju samo one igrače koji igraju radi njihove zabave. Oni na vlasti uopšte ni ne dolaze da ih gledaju. Nije bitno to što ne dolaze, jer ne propuštaju balet, ali treba bolje da se brinu o mladoj generaciji. Ti ljudi mogu tako da guraju dok ne napune 20-25 godina, ali ako razmišljate o porodici, kući i svojoj budućnosti, onda nemate druge nego da napustite taj posao i bavite se nečim drugim zato što je u suprotnom nemoguće preživeti.

Aurela Kadriu: Koje godine se zatvorilo to pozorište u Prizrenu, koje godine?

Meljihate (Melji) Ćena: ‘73. Otvorilo se ‘72 i zatvorilo ‘73. ‘74 sam došla da radim za televiziju, i konstantno sam radila za televiziju dok se 1986. nije otvorilo Lutkarsko pozorište, i onda sam nastavila tamo da radim istovremeno dok se televizija nije zatvorila.

Aurela Kadriu: Možete li nam ispričati malo o vremenu kada ste počeli da radite za televiziju? Sve vreme…

Meljihate (Melji) Ćena: Bio je raspisan konkurs, tražili su upravnika televizije i ja sam se prijavila, primili su me pošto nije bilo obrazovanih upravnika u to vreme. I na početku, pošto nismo učili ništa o televiziji u Beogradu, pričala sam sa nekim mojim profesorima u Beogradu i otišla tamo na oko tri meseca, pratila rad na televiziji, kako se prave TV emisije, snimanje, sve pojedinosti televizije koje nisam naučila dok sam bila na Akademiji i dobila sam pristojno znanje. Onda, radila sam na televiziji i imala sam dosta praktičnog rada zato što bez obzira na to što nas nije bilo puno, u to vreme smo puno radili na Televiziji Priština. I na početku sam počela kao asistent, onda kao urednik, onda kao urednik prve kategorije i na kraju sam bila nezavisni urednik što znači da sam imala pravo da biram teme i šta god na čemu sam želela da radim. Ali, nakon tog zvanja, da tako kažem, televizija se zatvorila i onda nisam imala vremena da vežbam, nažalost, kada nakon rata nisu primili nikoga iz moje generacije. I titula nezavisnog urednika je ostala samo na papiru, zato što sam bila stvarno nezavisna i posao na televiziji je ostao ništa do samo san.

Aurela Kadriu: Možete li mi reći nešto o tome kako ste počeli da radite… kako se otvorilo Lutkarsko pozorište?

Meljihate (Melji) Ćena: Lutkarsko pozorište… BVI2 za Kulturu, tadašnji sekretarijat kulture, bila je jedna dama koja je tamo radila, njeno ime je bilo Rabije Bajrami, njen sin je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, Agron Bajrami. I ona je imala viziju, želela je da otvori Lutkarsko pozorište. Bilo je puno dece i nikada nije postojalo pozorište. Tako da je ona onda odlučila da okupi neke ljude, među njima poznatog reditelja Ismaila Imerija, sa kojim je razgovarala i onda je oformljena grupa ljudi koju su činili Fadil Hisaj, Ismail Imer, Musa Ramadani, Anton Četa, neki profesori.

Raspisali su audiciju i izabrali 17 dečaka i devojčica u to vreme, tadašnji poznati profesor iz Zagreba, Borislav Mrksić, koji je bio dramaturg i reditelj, radio je sa njima. Završio je režiju u Pragu. On je bio erudita, osoba sa puno znanja. I ta grupa mladih dečaka i devojčica je radila sa njim. Prva predstava je bila Pylli është i të gjithëve [Šuma pripada svima], koju je napisao Šaip Grabovci, i to je bila predstava sa glumcima i lutkama i ispala je jako dobro i bili su grupa jako talentovanih ljudi. Ti ljudi su nastavili da rade, ali su ih plaćali samo po predstavi i tako su uvideli da nemaju sigurnu perspektivu u tom pozorištu, i od 17 ljudi, broj je postepeno opadao… sada nas je samo pet glumaca, četiri muškarca i jedna žena, to se ne dešava nigde u civilizovanom svetu, ovaj ansambl koji je trebalo da ima 350 ljudi do sad, ne samo pet.

Ali, ne možemo da pobegnemo od našeg svakodnevnog života, razmišljanje našeg naroda, razmišljanje da se sve počinje euforijom. Onda to ostaje na volji i želji nekih fanatika, želji nekih ljudi koji se o tome brinu velikim fanaticizmom, posvećenošću i skoro samopožrtvovanju… i za koje sam ja takođe radila svojom željom i volim to, ali nikada nisam tražila da mi se zahvaljuju, nikada nisam tražila slavu. Ne mogu da kažem da nisam bila često povređivana zbog bezobzirnosti i manjka vrednosti na ovom poslu od strane ljudi koji su odgovorni, koji je trebalo da dovedu napredak u pozorište, koji je trebalo bolje da rade za ovo pozorište, svaki grad treba da ima bar jedno lutkarsko pozorište. Ne ovako, mi imamo samo ovo pozorište i niko se ne brine o njemu.

Aurela Kadriu: O ‘90-im, kada ste izbačeni sa posla, kako se to desilo?

Meljihate (Melji) Ćena: Da, u ‘90-im je postojao uslov, ili da prihvatite da radite pod uputstvima ljudi koji su došli ovde i okupirali televiziju ili da date otkaz. I, naravno, nismo imali drugo rešenje, morali smo ili da radimo šta god da su od nas zahtevali, ali ti ljudi su nas zaista okupirali, jednostavno su došli jednog dana i preuzeli televiziju i onda smo morali da slušamo njihova naređenja. To niko nije hteo da radi, “Ako želite da radite, morate da potpišete kapitulaciju Kosova, ako ne, možete da idete.” Svi smo otišli i ostali na ulici, nezaposleni. U pozorištu smo imali, naravno, nije bilo plata za glumce, ja sam bila jedina koja je primala platu i Valdet Rama, kao upravnik pozorišta. Ostali su radili od predstave do predstave, dok nismo nešto zaradili od karata, tako da je taj posao bio više volonterski rad, zato što niko nije mogao ozbiljno da se bavi njime, ako bi razmislili o tome.

Onda je svako od njih izabrao svoj put, otišli su negde drugde i polako smo gledali kako se pozorište uništava. Sizifova snaga je bila potrebna kako bi pozorište opstalo i nosilo se sa zapostavljenošću društva. Ipak, mi smo radili, uvek smo imali svoju publiku, nije bilo puno ljudi na početku ali se oformilo vremenom. Sada imamo dve predstave, subotom, i takođe imamo organizovane predstave za vrtiće, škole i za… i pozorište je puno dece što je dobar dokaz za sav rad koji smo radili godinama.

Aurela Kadriu: Do kada je Dodona radila? Govorimo o periodu pre rata, do kada je radila?

Meljihate (Melji) Ćena: Dodona je stalno radila. Radila je čak i za vreme rata. To je bila jedina oaza, jedino pozorište koje je radilo. Zato što je radilo… radilo je kao Begolijevo privatno pozorište. Begoli je imao registrovano pozorište i nisu mogli da ga zabrane, tako da smo radili unutar toga. Zapravo, nisu zabranili dečije pozorište, tako da smo mogli da nastavimo našu aktivnost i to je bila vrsta oaze gde su deca mogla da dolaze i… nismo bili tako slobodni, zato što su ih prekidali s vremena na vreme, ali uglavnom nikad nismo prestajali sa radom, bez obzira… Često smo mislili da čak ne možemo ni da izvedemo predstavu zato što često nisu dozvoljavali deci da dolaze. Policija je često zaustavljala decu na putu do pozorišta, ali su dolazila drugim putevima. Tako da… ipak, stalno smo radili. I ove godine pozorište slavi svoju tridesetu godišnjicu.

Aurela Kadriu: U međuvremenu, da li ste glumili u filmovima tog vremena ili drugi projekti…

Meljihate (Melji) Ćena: Bila sam angažovana u filmovima i drugim predstavama. Igrala sam u predstavama Nacionalnog pozorišta takođe. Zapravo, više sam igrala sada, kada sam postala starija nego dok sam bila mlada, zato to što se tako desilo, trebale su im glumice mojih godina i pozvali su me. Nedavno sam glumila u dva-tri filma. Jedan od njih je Lendita Zekiraj, baš poslednji. Onda sam igrala u drugom filmu njene sestre, Blerta Zekiraj. Onda, tu je još jedan film Arzana Kraja. Izgleda kao da imam precizan ukus za reditelje (smeje se). Igrala sam u nekim predstavama Bekima Lumija. Tako… ali sviđa mi se rad u Lutkarskom pozorištu, više se pronalazim tamo, osećam se srećnije, slobodnije kada radim sa decom i kada radim u pozorištu.

Aurela Kadriu: Možete li da nam pričate o ratnom periodu, kako je bilo nastaviti sa radom u to vreme?

Meljihate (Melji) Ćena: Tokom ratnog perioda, pozorište je bilo kao kuća u kojoj smo se stalno okupljali, bez obzira na to da li smo imali probe ili ne… Većina studenata je spavala u pozorištu kada nije imala gde da spava. Pozorište nije bilo samo pozorište gde su se prikazivale predstave, ali i mesto gde bi se studenti okupljali, gde su imali svoje ispite, gde su igrali… Predstave su uvek održavane takođe. Tako da je to možda bilo svetlo na kraju tunela. To je bilo jedino sunce gde smo mogli slobodno da dišemo, možda. Često pod kontrolom policije koja je dolazila i kontrolisala nas, ali možda pošto je Begoli bio toliko poznat, nije bilo toliko pritiska. Dozvoljavali su nam da radimo.

Tako da, čak je i Petrovci bio, Enver Petrovci, koji se vratio iz Beograda i koji je bio upravnik pozorišta u to vreme. Možda pod njihovim okriljem, mogli smo da radimo malo slobodnije i da ne budemo toliko kontrolisani.

Aurela Kadriu: Možete li nam reći kako se publika promenila, da li se desila promena u publici ili ne?

Meljihate (Melji) Ćena: Večernja scena u to vreme… Begoli je spremio Jom Talent se jo Mahi [Nije šala, ja sam talenat], koji se konstantno bavio problemima društva i govorio o našoj svakodnevnici na neki ciničan način. [Predstava] je imala izvanredno veliku publiku. U Lutkarskom pozorištu smo pokušali da organizujemo sve što je falilo u školskom životu, koncerte, balove pod maskama. Nekako smo uspeli da upotpunimo prazninu koja je postojala u školama. Tako da pozorište u to vreme nije bilo samo pozorište. To je bila bašta, zabava, obrazovanje i sve ostalo. I nadam se da sam bila uspešna u tom poslu.

Ipak, nismo dozvolili da ljude proguta tuga koja je svuda postojala, na ulicama, kod kuće. Ovde je bila neka vrsta oaze gde su mogli da se osećaju slobodnije, više… da vide drugi svet, možda prožive mali deo te bajke, te iluzije. To je bilo malo osveženja za te ljude.

Aurela Kadriu: Šta se nastavili da radite nakon rata? Recite nam nešto, bilo da je o Vašem profesionalnom životu ili o Vašem privatnom životu.

Meljihate (Melji) Ćena: Mislila sam da će nam biti bolje nakon rata i da će pozorište napredovati i da će biti drugih glumaca, ali, nažalost, to se nije desilo. Desilo se to da su renovirali pozorište, gospođa Vlora Dumoši je bila upravnik. Pozorište je renovirano, ali dve glumice koje sam uvek tražila nakon rata, imala sam te dve glumice, ali one su otišle u inostranstvo i ja sam ostala sama. S obzirom da je Lutkarsko pozorište jako specifično pozorište i imamo iste predstave trideset godina… Imamo predstavu koja se izvodi trideset godina, stalno je na repertoaru. Zato što se generacije dece menjaju, a bajke ostaju iste, događaji su isti i zanimljivi su svakoj generaciji, svoj deci.

Tako da ne mogu da menjam glumice svake godine zato što nisu plaćene i one ne… ništa nije po pravilu i moji stalni usmeni i pismeni zahtevi za dve glumice se nikada nisu ostvarili. I nastavila sam da budem sa samo jednom glumicom i studentom ili druge glumice dođu povremeno da mi pomognu. To je više pomoć nego posao, zato što nisu puno plaćene za to. I tako, ako se nastavi, naravno, neće ići dalje, zato što sam ja stvorila sve predstave u ovom pozorištu. Nije da je to prostor koji je meni dat, znate li zašto? Zato što se ovaj posao ne plaća, bilo bi bolje kad bi drugi dolazili na posao i ne bi mi davali da ga uopšte radim. Ali ovaj posao nije plaćen. Tako da je beskorisno što obično kažemo, “Deca su naša budućnost…”

Zato što zapravo uopšte ne brinemo puno o deci… i jedino spominju decu u političkim kampanjama i u… zapravo, ne razmišljamo puno o deci. I samo roditelji nisu dovoljni, društvo, ljudi treba da investiraju u decu umesto što samo pričaju o njima. Jer kad bismo mislili na decu, ne bismo imali učionice sa četrdesetoro dece, sa četrdeset učenika. Naše škole bi bile drugačije, imali bismo pozorišta u svakom gradu, zato što pozorište ne služi samo za zabavu. Pozorište je lekcija, to je igra, to je razvoj, proširuje horizonte. I oni koji znaju za pozorište, znaju koliko je korisno za decu. To je predstava, deca puno uče kroz predstave, bez da im se nameće, bez da se njima upravlja… Deca rastu kroz predstave, očigledno. Ali, možda, ako se ovako nastavi, to je jako loša prognoza i nadam se da će ljudi postati svesni.

Aurela Kadriu: Šta se desilo u međuvremenu sa Vašim privatnim životom, šta se desilo u međuvremenu?

Meljihate (Melji) Ćena: U mom privatnom životu desilo se ništa do loših stvari, ne znam kako nešto dobro može da se desi kada ljudi oko vas ne slušaju vaš… kada svi vaši zahtevi na jedno uvo uđu, na dugo izađu i to vam se vrati kao eho koji vas zbunjuje, “Da li sam rekla nešto ili nisam? Da li samo slušam sopstveni glas?” Bez obzira na to šta će se desiti, ne razmišljam o odustajanju, koliko god mogu. Dobila sam nagardu za životno delo, koja za mene nije ništa toliko bitno. Zato što mislim da su mi je dali kako bi se oni osećali dobro, mislim da nisu razmišljali o meni ili mom radu. Za mene, ja bih bila zahvalnija da su poslušali moje reči, da su doveli dve glumice umesto što su mi dali nagradu za životno delo.

I svake godine kažu, “Želimo da Vam damo nagradu.” Rekla sam im, “Molim vas, ne dajte mi nagrade jer mi ne trebaju.” Da, predsednica [Atifete Jahjaga] me je pozvala i ja sam joj se zahvalila, rekla sam, “Ne treba mi nagrada.” Nagrada koja mi treba je da mi pomognete da uradim svoj posao na način na koji treba da se uradi. Ne trebaju mi papiri, imam dovoljno papira, mogu vam dati nagrade… mogu čak i da sastavim bolje rečenice od onih koji…

Aurela Kadriu: Ako nemate ništa da dodate, samo bih želela da Vam zahvalim na Vašem vremenu… Meljiahte (Melji) Ćena: Mislim da sam rekla previše.

Aurela Kadriu: Hvala Vam puno!

Meljihate (Melji) Ćena: Nema na čemu!


1 Trepča, na srpskom, veliki indurstrijski i rudarski kompleks u Mitrovici, jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji. Kupila ga je britanska kompanija tokom 1930-ih, a socijalistička Jugoslavija ga je nacionalizovala nakon rata.

2BVI je skraćenica za Bashkësia Vetëqeverisë e Interesit [Zajednica za samovodeće potrebe]. BVI za Kulturu je imao ulogu u Ministarstvu kulture u provinciji Kosovo u jugoslovensko vreme.

Download PDF