Prvi Deo
Meljihate (Melji) Ćena: Potičem iz porodice radnika. Moj otac je bio pekar, mesio je hleb. Dolazi iz sela
Has. Hasjonët su poznati po tome što su radili po celoj Jugoslaviji, gde god da su radili, uglavnom su radili kao pekari. Dakle, moj otac je pekao jako dobar simite, najbolji hleb, najbolje kifle. I uvek smo imali vruć hleb kod kuće. Uglavnom smo živeli na hlebu i kiselim krastavcima.
Nas je devetoro dece. Bilo nas je devetoro dece. Više nemam braću. Moj stariji brat se bavio umetnošću. Bio je glumac, reditelj. Završio je Filmsku školu u Beogradu. I naravno, kao što se često dešavalo u velikim porodicama, druga deca su bila pod uticajem izbora njihovog starijeg brata. Ne znam, možda je to neki instinkt ili nešto, ne znam kako da ga nazovem… Možda je bilo tako jer nismo znali šta da izaberemo, videli smo starijeg brata i pošli za njim. Tako da se uglavnom cela naša porodica bavila umetnošću i to nije privilegija. Možda je to više nesreća u našem društvu, da imate celu porodicu koja se bavi umetnošću zato što umetnost nikada nije bila cenjena ni u jednom dobu na način na koji treba da bude.
Tako je cela porodica postala žrtva posla koji ne donosi puno novca. Moj brat… rekla sam vam, Muharem koji je bio reditelj i glumac. Onda Dževat je bio glumac. Moj treći brat, Nehat, on je bio kulturni urednik, radio je za Rilindju i moj najmlađi brat, Agim Ćena, trideset godina je crtao strip Tafë Kusuri. I ljudi su, pričam na osnovu onoga što su mi rekli ljudi, uvek čitali Tafë Kusurija i merili puls društva na taj način. Kuda ide društvo, šta se dešava, zato što je imao sposobnot da sa malo reči objasni sve što se dešavalo. Verujem da je karikatura veoma teška profesija, i on je otišao prvi, on je prvi preminuo, bio je jako mlad, pre nego što je napunio pedeset.
Nas je pet sestara. Moje sestre su nastavnice, nastavnice engleskog jezika a ja sam, bavila sam se… ja sam završila glumu u Beogradu. Onda, nakon što sam se vratila u pozorište, imala sam nesuglasicu sa onima u pozorištu zato što je moja cela generacija, bili su glumci… Tako da su mi rekli, “Ne trebaš nam.” I ja sam njima rekla, “Ali vi ste mi dali stipendiju za četiri godine.” “U redu je, stipendija nije važna…” Tako da, ukratko, nikad nisam radila u pozorištu. Radila sam na televiziji od trenutka kad je uvedena ovde. Zapravo, bilo je televizije i pre, pre ‘74 smo imali program na albanskom u Beogradu. Ali, ‘74 se prebacio u Prištinu sa celokupnim programom i osnovana je Televizija Priština.
I pitam se kako su nakon rata ljudi prihvatili sve počevši od početka. Da ne uzimaju one koji su bili pre zaposleni… mislim, zaposlili su potpuno nove ljude… što je pogrešno, po mom mišljenju. I verujem da nikad ne možete da nađete takav primer u svetu kao ovaj u našoj naciji, ne možete da nađete ljude koji ne čuvaju ono što je bilo ranije i koji misle da sve počinje s nama. Govorim vam samo da vam dočaram, u Beogradu sam imala fotografiju ispred stepeništa, imala sam fotografiju glumice, amaterke, nije čak ni bila glumica i ja sam morala da učim u kojim je kafićima nastupala, zato što oni zapravo tada nisu imali pozorište.
Ali oni govore da imaju pozorište od 1800, od prvog pojavljivanja. Tako da mislim da smo mi jedina nacija koja briše prošlost. Mislim da postoji ženski kompleks u našem društvu, žene žele da sakriju svoje godine, izgleda da i mi želimo da sakrijemo svoje godine i uvek želimo da budemo mladi (smeje se) u profesiji i radu i to nije nešto čime se treba hvaliti. To je velika mana, po mom mišljenju. Na televiziji sam uglavnom radila sa decom i na obrazovnim emisijama.
Aurela Kadriu: Pre nego što zađemo tamo, Melji, možda malo više detalja o okolnostima u kojima ste odrasli, kao dete?
Meljihate (Melji) Ćena: Okej.
Aurela Kadriu: Čega se sećate, koja sećanja imate?
Meljihate (Melji) Ćena: Ja… Detinjstvo moje generacije je jako drugačije od detinjstva današnje dece, zato što je za nas, imigracija je bila sve. Igrali smo se na nekim nagibima, sa nekim nasumičnim stvarima… Nismo imali puno predmeta sa kojima smo se igrali. Ali bilo je više, sve igre su se odigravale u našim glavama, u našoj mašti i sada… kao da ništa nije ostalo u dečijoj mašti. Ne znam šta bi još mogli da zamisle, šta? Imaju savršene igračke i ponekad verujem da igračka postaje monotona. Dete vidi igračku, kupite mu je, to je skupa igračka, posle pet minuta postane mu dosadna zato što da bi uradilo nešto produktivno, mora da oseti, mora da ga zanima. Da razvije maštu, da razvije… tada je rad produktivan. Ako vam je sve dato spremno, onda je to kao brza hrana koja je pripremljena, samo treba da ih progutate, i to je drugačije od hrane koju sami spremite, polako, po vašoj želji i vašem prohtevu, i drugačijeg je ukusa.
Tako da naše detinjstvo možda nije bilo bogato igračkama, ali imalo je drugu vrstu kvaliteta. Imalo je maštu, više druženja, imali smo veći krug prijatelja, uvek smo bili zajedno sa svojim prijateljima. Sada verujem da su ljudi usamljeni od detinjstva, nebitno što šalju decu u vrtiće i žele da ih socijalizuju pre nego što se naviknu na njiove majke i očeve. Ne znam da li dete poznaje svoju majku i oca kada ih pošalju u vrtić, ponekad iz potrebe a ponekad bez. Znam puno roditelja gde su majke kod kuće i uprkos tome šalju decu u vrtić. Zašto? Da bi se ona socijalizovala?
Ne razumem kako dete može da se socijalizuje sa nekim strancem pre nego što upozna tebe. Zato mislim da to prati dete kasnije u životu, samoća ih prati, neka vrsta straha da se povežu sa ljudima zato što bez obzira na to koliko mi mislimo da se naša deca socijalizuju, ne znamo da postoje različiti temperamenti, različite vrste. Neki se socijalizuju, neki ne, i oni koji su osećajniji su obično oni koji više pate u tim velikim, takozvanim društvenim krugovima. Zapravo, ima puno ljudi, i većina njih je sama.
Naravno, to nije bio slučaj u mom detinjstvu, zato što smo mi, mi smo izabrali dvoje-troje, četvoro-petoro ljudi sa kojima smo mogli da delimo bol, radost, tugu i sve. Ja lično sam bila sama većinu vremena. Želela sam da budem sama u ćošku zato što, kažem vam, odrasla sam u kući u kojoj je bilo puno dece, ali uvek sam birala ćošak gde sam se igrala sa svojim igračkama, nekim lutkama koje sam sama pravila. I znam da sam se dugo igrala lutkama, možda je to nešto što me je kasnije pratilo, ili neka vrsta osećaja da ću se kasnije baviti lutkama, izvinite (kašlje).
Dakle, bili smo povezaniji, celog života, čak i tokom škole, detinjstva, bili smo ujedninjeniji, više… Bilo je raznih klubova i udruženja u našoj školi koji su se bavili, svako na osnovu svog talenta, deca su se bavila… i stalno smo bili pod nadzorom naših nastavnika, tako da su nam pružali neku vrstu nege. Najbolje i najgore što je moglo da se dogodi, dešavalo se unutar škole, tada nije bilo toliko puno kafića i mislim da to nije bio nedostatak. Ceo život je bio organizovaniji, bilo je književnih večeri svake subote, išli bismo u učionice ili sportske hale i slušali pesnike. Ne znam da li to ljudi još uvek rade, da li ova deca slušaju interpretacije poezije?
Unučad koju imam kod kuće, ona ne znaju nijednu pesmu. Ne znam da li to uče u školi, pretpostavljam da im ne traže da to uče u školi. Zato što možda postoji novi program i ovaj novi program smatra da nije bitno da deca uče poeziju. Mislim da ako se svet bavi samo prirodnim naukama i malo se bavi poezijom, umetnošću, takav svet je za mene grub. I skoro je nemoguće da ljudsko biće živi u ovoj okrutnosti, zato što umetnost inspiriše čoveka, čini ga velikodušnijim. Tako da sva dobra, suptilan i osećajan život dolaze iz umetnosti zato što čovek nije samo telo, već je i duh, i unutrašnji deo čoveka mora da se razvija. Čovek ima neka jako tanka vlakna koja se mogu razviti samo kroz umetnost.
Aurela Kadriu: Gospođo Melji, da li se sećate kako Vam je bilo dok ste odrastali uz porodicu umetnika? Možete li da nam ispričate nešto o tome?
Meljihate (Melji) Ćena: Skoro uopšte nisam viđala svoju braću tokom svog života zato što su oni živeli u Prištini a mi smo živeli u Mitrovici. Tako da kada bi oni povremeno dolazili, to je bilo veselje zato što je moj najstariji brat jako lepo pevao i uzimao bi gitaru i mi bismo se okupili oko njega i pevali. Moj otac je takođe jako voleo pesmu i skoro svake noći je okupljao nas decu… bili smo mali hor. Ja sam bila ona koje je skoro uvek uništavala taj hor zato što nisam lepo pevala, ali nisam pevala toliko glasno kako se ne bi primetilo i nekako sam bila zasenjena.
Ali naša porodica je uvek bila vesela. Nismo imali puno, ali smo delili šta god smo imali jedni sa drugima. Nikad se nije desilo, na primer kada smo sedeli oko sofre, nikad se nije desilo da ne pitamo, “Da li je ovo moje?” Zato što nas je bilo puno i svako je imao svoj deo. Tako da, nismo imali puno, ali je postojala ta solidarnost i ta solidarnost me je pratila kasnije u životu. Ne znam, možda bi bilo bolje da neko drugi ko me poznaje priča o ovom delu zato što ja ne volim ni da jedem sama, ni da pijem sama, ne volim. Želim da delim ovaj deo svog života, uvek sam želela da delim dobre delove iz svog života sa drugima, osim delova u kojima radim, to je jedino kada volim da budem sama, i to je vreme kada su mi zaista, kada su mi svi dosadni.
Dakle, život u porodici sa puno dece je bio zanimljiv. Ali, nismo imali puno, bili smo jako siromašni u to vreme… Iako je celo društvo bilo takvo, ali možda smo bili različiti u pogledu toga da je bilo puno dece kod kuće i često sam morala da čekam da se moja sestra vrati iz škole kako bih uzela njene cipele ili kaput. Jednom mi se desilo tokom časa, zato što nismo imali salu za fizičko i radili smo napolju, u bašti. Bilo je proleće, otišli smo u baštu i igrali se loptom i ne znam ni ja šta, i zaboravila sam svoj kaput, bilo je drveća u školskom dvorištu. Zaboravila sam svoj kaput koji je visio na drvetu i kada smo otišli na drugi čas, setila sam se kaputa i bez da sam prethodno pitala učitelja, istrčala sam i izašla napolje da nađem kaput. Kada sam se vratila, moj učitelj me je upitao, “Šta se desilo? Šta je to bilo?” Ja sam rekla, “Bila sam zaboravila moj kaput koji je visio na drvetu i otišla sam da ga uzmem.” On je rekao, “Ej, istorijski kaput, onaj koji nosite iz generacije u generaciju?” Ja sam rekla, “Da, dobro se brinemo o njemu upravo zbog toga što je istorijski kaput.” Naravno da su me pogodile te reči, ali nisam želela da pravim dramu ispred dece, zato sam rekla, “Dobro se brinem o njemu upravo zbog toga što je istorijski.” Tako da se čak i učitelj, pošto smo imali iste učitelje iz generacije u generaciju, setio da je četiri-pet generacija poraslo noseći taj kaput.
To nije važno, možda je važno u nekom trenutku, ali onda ono što je najvažnije je duhovno bogatstvo, ono što nosiš u duši, ono što imaš u sebi. Zato što su tamo ranije postojale organizacije Crvenog krsta i ako nisi imao šta da obučeš, cipele, džempere, mogao si tamo da odeš i da uzmeš. Na primer, u našoj ulici je bio neko ko… svaka ulica je imala skladište u koje bi nosili stvari koje im ne trebaju, i često smo odlazili tamo da uzmemo odeću. Ja sam bila upečatljiva zato što sam skoro uvek bila najbolje obučena iako je moja odeća bila iz Crvenog krsta i tako uvek kada bih ušla u učionicu čula bih šaputanja, “Crveni krst, Crveni krst…” I osećala sam se loše, zato sam govorila, “O Bože, zašto nemam jednostavnu haljinu kao i drugi, tako ne bih štrčala.”
Tako da sa našom željom ili bez nje, okolnosti su bile kakve su bile, ja sam bila udaljena od drugih, i ne iz dobrog razloga, ipak, nisam bila kao drugi i možda me je to nateralo da želim da budem sama, u svom svetu. Možda da sam bila u drugim okolnostima, ne bih se ovim bavila, ne znam…
Aurela Kadriu: Gde ste išli u školu, u koju osnovnu školu ste išli?
Meljihate (Melji) Ćena: Završila sam osnovnu i srednju školu u Mitrovici.
Aurela Kadriu: U kojim školama?
Meljihate (Melji) Ćena: U školi… Tada se zvala “Svetozar Marković”, sadašnja osnovna škola “Muharem Bekteši”. Onda je bila gimnazija, išla sam u gimnaziju u Mitrovici. I onda sam studirala ruski jezik zato što u to vreme niste baš mogli da izaberete tačno šta želite da studirate, već ono za šta su nudili stipendiju. Nudili su stipendije samo za biologiju i ruski i… jako mi se sviđala biologija, mogla sam da studiram i biologiju ali baš kad sam počela da studiram ruski, ovde u Prištini se otvorilo odeljenje, objavljen je raspis ‘67, 1967, otvorena je prijava za grupu Albanaca koji su hteli da studiraju glumu. Prijavila sam se i primili su me, onda sam završila, znam dobro jezik, govorim ruski i povremeno prevodim sa ruskog.
Aurela Kadriu: Da li možete da nam isprčate nešto o periodu srednje škole? Kako je Vam je bilo, kako ga se sećate?
Meljihate (Melji) Ćena: Da, škola i sva zabava tog vremena. Okupljali smo se u salama za fizičko subotom, organizovali igranke i plesove na koje sam retko išla. Jednom sam otišla sa svojom sestrom i samo sam videla veliku salu zato što su sedišta bila svuda okolo i u sredini je bilo mesta za ples. Dakle, ideja je bila da neko dođe i izabere te da plešete, ja sam čekala i čekala da me neko izabere i niko nije, i tako je već bilo vreme da se ide i dečko mi je prišao, počeo da pita sve devojke da plešu sa njim, pitao je jednu, drugu, četvrtu, treću… one nisu želele da plešu sa njim i na kraju kada je prišao meni, čini se kao da mu je bilo dosadno i nije me čak ni pitao, seo je. Tako da sam shvatila da nemam sreće na igrankama i nikada više nisam otišla. Iako je u to vreme to bio jedini zabavni događaj na koji bi devojke išle. Bilo je rokenrola, znala sam sve igre, ali sam radije vežbala sama nego na igrankama.
Tako da je jedina zabava tamo bila… I, kažem, bila je dramska grupa gde smo pripremali dramske predstave, mi smo pripremali školski program. Ja sam uvek bila deo toga i ja sam bila jedna od najboljih interpretatora, verujem da sam bolji interpretator nego glumica. Zato što jako volim poeziju i to radim s ljubavlju, sa željom. I sve što se radi s ljubavlju će sigurno biti uspešno.
Aurela Kadriu: Možete li mi reći kako se dogodilo da ste otišli u Beograd? Koje su bile okolnosti?
Meljihate (Melji) Ćena: Bio je otvoren konkurs ovde u Prištini, zato što su hteli da obrazuju generaciju glumaca zato što smo ovde imali samo Višu pedagošku školu, nije bilo fakulteta za glumu. Pretpostavljam da su mislili da je bilo preskupo da dovedu profesore iz Beograda, tako da su poslali grupu mladih među kojima sam bila i ja. Bilo je još dve devojke, jedna iz Peći, ona je bila jako lepa i talentovana, ona je bila u užem izboru. Zato što smo prvo imali audicije, ako si primljen u prvom krugu, onda radiš petnaest dana sa profesorima i onda dolazi drugi prijemni ispit. Ako te prime, onda nastavljaš, u suprotnom padaš i ne možeš da nastaviš.
Bile su još dve devojke, jedna od njih je pala u prvom krugu, druga koja je bila iz Peći, jako lepa i ekstravagantna devojka, ona je primljena. Ali tokom tih petnaest dana smo morali da ostanemo u Beogradu i radimo, jednog dana mi je rekla, “Melji, ja se vraćam u Beograd.” “Zašto?” Molila sam je da me ne ostavlja samu, zato što sam sada bila sam sa sedmoricom momaka u grupi. Ona je rekla, “Ne, moram da se vratim zato što sam verena i moj verenik mi je rekao, “Ili ja ili Akademija.” I ja sam rekla, “Pa, šta si izabrala?” Rekla je, “Izabrala sam svog verenika.” Mislim da je donela ispravnu odluku, nije ništa izgubila. I nikada više nisam videla tu devojku, nikada je nisam srela, samo znam da je bila jako lepa… ne znam joj čak ni ime, valjda je njeno prezime bilo Berlajoli, ako ne grešim. Bila je jako zgodna, ne slaba i mršava kao ja… ja nisam bila za gledanje. I, “Ne”, rekla je, “vraćam se u Peć.”
Vratila se, ja sam ostala sa svojim muškim kolegama, naravno nedostajalo mi je… Iako smo imali skoro sve časove u zajedničkim učionicama sa srpskom grupom, ali glumili smo odvojeno. Učili smo tekstove na albanskom jeziku, naši profesori su imali prevode. Moj brat Muharem je bio profesor i student u isto vreme, tako da smo uglavnom radili sa njim. I nisam pre toga pričala sa njim tako da kada me je video u Beogradu, bio je u fazonu, “Šta tražiš ovde?” Rekla sam, “To, studiram.” “Ali zašto? Ovo nije za tebe, ti si osetljiva, to je težak posao…” Znajući mene i znajući koliko je ekstremno težak posao, koliko rada i posvećenosti je potrebno, možda je želeo da me poštedi toga. Ali, to nije nešto od čega vas neko može poštedeti.
Sam biraš svoj put, možda je ponekad pitanje sreće kada neko razmišlja da izabere nešto potpuno drugačije i onda ispadne potpuno suprotno. Mislimo da možemo da utičemo na put. Verujem da su neke stvari povezane sa srećom, ne možeš sam time da upravljaš. Život nije simfonija kojom upravljaš i koja sledi tvoja uputstva, ponekad se desi nešto o čemu uopšte nisi razmišljao… ali mi moramo da imamo naše definisane životne puteve, našu sudbinu definisanu. Možda kada uđemo u ovaj život, dolazimo sa određenm dužnosti i našim tečnostima, atomi nas teraju da idemo tim putem, ne znam.
Aurela Kadriu: Možete li nam reći čega se sećate iz tog vremena u Beogradu? Sve… koliko god detalja da se sećate iz tog vremena, biće zanimljivo za nas. Od trenutka kada ste otišli tamo po prvi put, sve…
Meljihate (Melji) Ćena: U vreme kada sam otišla u Beograd, nije bilo albanskog studenta koji nije poneo domaće kolače sa sobom zato što ti kolači traju duže i svašta može da se desi dok si na putu, ako nema ničeg za jelo, imaš jedan kolačić. I ja sam imala majčinu maramu sa oko četiri-pet domaćih kolačića u mom prtljagu, tada je prtljag bio od kartona ne… I putovali smo vozom osam, sedam-osam sati do Beograda. Voz bi stajao na svakoj stanici. Pa, kada sam stigla u Beograd, bila sam jako tužna prvih nekoliko dana, nisam uopšte mogla da se naviknem, držala sam svoj prtljag na ormanu i uvek sam razmišljala o povratku, da ne ostajem tamo. Plakala sam svake noći kada sam išla da spavam, moj jastuk je uvek bio mokar zbog mojih suza i razmišljala sam o vraćanju. Ujutru kad bih se probudila, bilo je puno studenata iz Đakovice koji su studirali na različitim odsecima i kada bi me videli rekli bi, “Melji, probaj da ideš na časove danas i onda ćemo uveče videti.”
Kada sam se vratila uveče, imali smo klub u Beogradu, Përpjekja [Borba] i provela sam većinu vremena u tom klubu, da nije bilo Përpjekja gde su se Albanci okupljali i gde smo imali sve instrumente, pevali bismo i čak je bilo i televizije, onda mislim da ne bih bila sposobna da ostanem, vratila bih se. Tako da je prva godina bila uglavnom godina navikavanja na život tamo… možda godina kajanja zbog toga što sam tamo otišla i zašto sam bila sama, bez ijedne druge devojke.
I tako sam više razmišljala o tome kako da se vratim nego kako da ostanem. U prvoj akademskoj godini sam bila toliko loša da sam skoro pala, zato što nisam skoro uopšte imala probe. I onda (smeje se) kada sam se navikla da živim tamo, moji profesori su govorili, “Sada vidimo šta si… Videli smo, znali smo, ali nisi se otvorila…” Zato što je umetnost čudan posao, jako komplikovan i suptilan, zahteva dosta da se neko otvori i pedagozi treba da budu veoma strpljivi dok se mlada osoba, glumac ne otvori i otkrije sve što drži unutar sebe. Ovo se ne može uraditi na silu, mora da se desi postepeno. To zahteva strpljenje i svi uslovi moraju da budu obezbeđeni za novog glumca kako bi se otvorio kao cvet, ne treba drugačije raditi inače se može izgubiti talenat.
Često sam čula pedagoge kako govore, “Ako je talenat tu, onda se osoba otvori i pokazuje sebe, ako nije tu, otići će…” Ali nije tako, pedagog mora da bude strpljiv. Mislim da je to primenljivo na druge predmete i odseke takođe, ali posebno na glumu.
Aurela Kadriu: Da li je Muharem bio u Beogradu ili…
Meljihate (Melji) Ćena: Da, da.
Aurela Kadriu: Možete li da nam ispričate malo o prvom kontaktu…
Meljihate (Melji) Ćena: Da, da. Pričala sam vam da je moj prvi kontakt sa njim bio na času glume i učili smo improvizaciju. Improvizaciju… pojavila sam se, on je rekao… nakon što mi je održao predavanje, “Zašto si došla, kako si došla a da nisi ni rekla, ovo je težak posao, ovo je…” U svakom slučaju, “Šta si spremila?” Nisam spremila ništa, tako da sam se tada samo setila da uradim nešto kao vađenje vode iz bunara kofom i povukla sam kofu dole, htela sam da improvizujem kao da sam je vukla na gore… On je rekao, “Kofa je teža.” I onda sam pokušala… On je rekao, “Još teža.” Više sam se potrudila, “Još teža.” Skoro sam se onesvestila, on je rekao, “Da li vidiš koliko je umetnost teška? Ovo je tek početak…” Rekla sam, “Sigurno neću puniti kofe do tačke do koje ne mogu da ih nosim i…”
Mislim, prvi sastanak, prvo iskustvo sa njim je bilo veoma gorko, grubo, zato što nije hteo da mi pomogne, hteo je da me ubedi da napustim umetnost i vratim se u Mitrovicu. I skoro da sam želela da se vratim, ali možda je tu bilo nešto više, jače, što me je privuklo i ostala sam tamo. Pošto sam ostala, mogla sam da radim i nešto drugo u životu, na primer da sam studirala biologiju zato što me je zanimalo cveće i biljke, to je svet za sebe… možda bih bila mnogo srećnija, ne znam. Ali umetnost je neka vrsta otkrića, vrsta razvoja… zato ima neke zajedničke stvari sa prirodom, biljkama, sa svime.
Aurela Kadriu: Možete li malo da govorite o toj grupi, Përpjekja? Možete li da nam ispričate nešto o tim okupljanjima?
Meljihate (Melji) Ćena: Përpjekja je bilo udruženje albanskih studenata gde smo se svako veče okupljali. Imali smo grupu muzičara, hor i grupu interpretera. Kad god je bilo nešto vezano za interpretaciju, zvali bi mene, Ehat Musa, poznati gitarista, bio je deo te grupe takođe. Onda Ukšin Hoti koji je bio na masteru u Beogradu u to vreme, takođe je dugo vremena bio deo grupe, bliski smo poznanici. Mnogi albanski intelektualci su bili deo te grupe, tu je bio profesor Cana koji je bio na svojim doktorskim studijama. Bilo je velikih razlika u godinama, od ljudi koji su bili na svojim osnovnim studijama do zrelih ljudi koji su tamo bili na masteru ili na doktorskim studijama. Bilo je raznih godišta, iskustva i raznih ljudi koji su bili zanimljivi, dolazli iz raznih područja.
I kažem da je svaki Albanac tamo našao sebe… to je bilo kao veliko utočište za sve početnike, dok nas nisu navikli na život u Beogradu… Zato što je Beograd u to vreme bio zaista internacionalni grad zato što su ljudi sa svih strana sveta dolazili ovde da uče. Tada je postojao BITEF, pozorišni festival, koji se još uvek održava, stalno je bio održavan, čak i tokom rata. I tamo smo upoznali, imali smo priliku da upoznamo razne glumce, reditelje i imali šansu da ih dobro upoznamo. U to vreme, snimala se Odiseja sa Bekimom Fehmiuom… Faruk Begoli je takođe bio deo Akademije, u to vreme je već bio odradio neke filmove, ali nije imao pravo da uzme diplomu Akademije a da ne ide na časove. Mogao si da budeš glumac bez diplome, ali ti ne bi dali diplomu ako nisi redovno pratio časove i ako nisi imao potpise profesora.
Dakle, nakon pauze od četiri-pet godina, tokom koje je Begoli glumio u filmovima i tokom kojih je postao zvezda… kada bi ušao u zgradu Akademije, mi smo svi bili, “Da li je moguće? On dolazi na Akademiju, znači da nije diplomirao, ali je ipak glumio u toliko puno filmova.” Dakle, svi smo bili zajedno u Përpjekja kao i na Akademiji. Jednog dana na ulazu Akademije, bilo je napisano velikim slovima, “Šta znači biti veliki? Naš gost, Bekim Fehmiu.” I Bekim Fehmiu je došao, zgodan, šarmantan, to je bilo u vreme kad je snimao Odiseju. Ceo Beograd je trčao za njim, buljio u njega, pogotovo žene. U svakoj učionici u Beogradu je bila scena, mala scena sa zavesama i svime, gde smo probali i onda je tu bio drugi deo gde je publika sedela, naši profesori, i stavili su veliku fotelju na scenu sa njim, fotelju poput kraljevog trona. Dočekali smo ga aplauzima, gurnuo je fotelju i seo dole na pozornicu i rekao, “Slobodan sam, šta god studente zanima da pitaju.”
Prvo je pričao o počecima, kako je otišao na audiciju, kako je primljen i kako nije čekao na producenta. Producent je malo kasnio, a on je otišao tamo na vreme, čekao pet minuta, on se nije pojavio i Bekim je otišao. I kada se producent vratio, iznenadio se, “Ko je čovek koji me nije sačekao? Zar je moguće mene ne sačekati, poznato ime…” I zainteresovao se da ga nađe, tako da je to bio jedan od dodatnih razloga zbog kojih je Bekim dobio ulogu, zato što je posebna ličnost i tačno ono što je producent hteo. I dobio je glavnu ulogu, Odisej, koju je igrao zajedno sa Irenom Papom, koja je nedavno priznala svoje albansko poreklo.