Cilj istraživanja o Kosovu preko njenih kreativnih umetnika je prikupljanje životnih priča raznih ličnosti iz obasti književnosti, vizuelne umetnosti, filma i pozorišta. Priče pokazuju razlike i zajedničke jezičke tačke, prikazujući na taj način pregled nastojanja različitih generacija umetnika kako bi izbili na površinu javne scene.

 

Pranvera Badivuku

Kompozitor

Znate, mnogo, ne znam šta su uradili, stvari su bile svuda. Veš mašina, na primer, je bila uništena, stari šporet je odnešen gore, znate, ne znam kako su ih preneli, te stvari. Bilo je dosta nereda po zgradi, prazni stanovi, bez ičega unutra. Slike nisu dirali, i neka dokumenta. Jer je to bilo sa zgradom.

I jedna, jedna stanovnica tu, bila je dalmatinka, starija žena, nije imala nigde da ode, tako da je ostala tu. Rekla nam je da su dovezli kamion do ulaza, tako da nisu mogli da vide šta su uzeli, šta su utovarili. Kasete, imali smo mnogo video kaseta, sve sa ozbiljnom muzikom, snimljene, različitih vrsta. Moj muž je voleo klasičnu muziku, on je snimao instrumentale, orkestre, ili nešto drugo. Našli smo ih u drugoj zgradi. Dakle, neobjašnjene stvari su se dešavale. Ne znam, ne znam.

Ali zanimljivo kako neko pamti šta je sve imao, to se desilo nekoliko puta, ljudi se nisu sećali šta su sve imali, ali ako stvari nestanu… Bilo je malo smešno. Napravila sam spisak svega što je nestalo jer sam znala šta sam imala u plakaru. Samo beleške, beleške, moje pesme i tako, ja, ja sam ih bacila iza plakara, bilo je prostora ali nije moglo da ode još više dole, tu sam ih našla.

Adem Mikulovci

Glumac

Ne znam, ne znam, kada sam maturirao, došlo je do velike rasprave u mojoj porodici oko toga šta ću studirati i bilo je puno predloga. Od, šta ja znam, fizike, matematike, astronomije i jezika…  geografije i šta sve ne. Moj otac bi rekao: ‘Advokat, advokat neka bude, jer melje kao vodenica i sve će postideti’. A moja pokojna majka bi rekla: ‘Lekar, lekar. Bolešljiv je, možda pronađe sebi lek’. Čak je, siguran sam, i čistač cipela u našoj mahali učestvovao u ovom razgovoru o mojim studijama. [Rekao je] ‘Profesor, profesor budi, i gospodin si celog života’.

Sokolj Bećiri

Vizualni umetnik

Deset godina sam kulirao u kafiću ovde. Ispratio sam nekoliko generacija, Era i njeni prijatelji su najmlađa generacija sada… ništa, išao sam u šetnje, ponekad sam…želim da vam ispričam dve priče. Jednom, kada je moja najstarija ćerka Toska bila mala, moj otac je pitao, ‘Šta je tvoj tata?’ I ona gleda, šta mi je tata. ‘Šta radi tvoj tata?’, hteo je da joj pomogne, znate, da ona kaže piktor [slikar], pa kaže ‘Pi – pi – pi…’ A ona na to ‘Pijanica!’ (smeje se). Druga, da ti kažem šta je druga ćerka rekla učiteljici, a to sam radio deset godina. Kada ju je učiteljica pitala, ‘Šta radi tvoj otac?’ Ona joj je rekla, ‘Uživa’ (smeh).

Meljihate (Melji) Ćena

Glumica

Večernja scena u to doba… Begoli je pripremao “Jom Talent se jo Mahi” [Ja sam talenat, nema tu šta], koji se stalno bavio društvenim problemima i na neki način cinično govorio o našoj svakodnevici. Interesovanje publike je bilo ogromno. U Lutarskom pozorištu, pokušali smo da organizujemo sve što je nedostajalo u školskom životu, koncerte, maskenbal. Nekako smo pokušali da pokrijemo prazninu koja je postojala u školama. Znači, pozorište u to vreme nije bilo samo pozorište. To je bio vrtić, zabava, obrazovanje i sve ostalo. I nadam se da sam bila uspešna u tom poslu.

Međutim, nismo dopustili da ljude savlada tama koja je bila prisutna svuda, na ulicama, kod kuće. Ovo je bila neka vrsta oaze u kojoj su mogli da se osećaju slobodnije, više… da vide drugačiji svet, da žive malo u toj bajci, u toj iluziji. Dašak svežine za te ljude.

Zekirja Balata

Kompozitor

…tokom boravka u Mariboru, u Sloveniji i kao deo Udruženja, putovao sam, putovao sam na sve načine, bez obzira da li sam imao auto, bez obzira da li sam imao ušteđevinu, zato što niste, znate, mi smo imali sredstva, nije bilo razloga da se razmišlja o ušteđevini. Išao sam na festivale […] Bilo je mnogo festivala, mnogo aktivnosti, pokušavali su da organizuju aktivnosti i u drugim centrima, da … Dugo godina sam bio prisutan, čak i kada moje kompozicije nisu izvođene, ali odlazio sam da vidim festival. To je bilo osveženje, imali su veći intenzitet u poređenju sa nama i uslovima kod nas u to vreme. Zbog toga je čak i inspiracija bila veća. Da, čak i inspiracija, ona najdublja, obično se kaže da je za stvaranje potrebna samoća. Znate, ima istine u tome. Znate, tišina, samoća.

Elizabet Goving

Pisac

Dakle, zove se  „Putovanja u krvi i medu. Postati pčelar na Kosovu“ (Travels in Blood and Honey. Becoming a Beekeeper in Kosovo). Dakle, u suštini govori o tome, od kada sam prvi put stigla na Kosovo 2006, do 2008, kada smo napustili Kosovo, u poslednjem poglavlju mi odlazimo sa Kosova. Kad smo razmišljali o tome, znate, Rob je imao posao u Engleskoj i mislili smo da se naše vreme na Kosovu završava. Nismo znali (smeje se) da je to u stvari bio samo početak. Ali… to je, to je, po mom mišljenju, radi se o drugačijem osećaju, jer se radi o tome kako se postaje pčelar, ali takođe i o učenju, ne samo o pčelarstvu. O učenju o kosovskoj istoriji i tradiciji, o hrani. Znaš, u knjizi ima recepata šta možeš da napraviš sa medom.

To je vrlo slatka, vrlo lirska knjiga. Mislim da je to nekako, više se radi o pejzažu, prirodi, selu, i to je neka vrsta ljubavne priče o meni, znaš, zaljubljivanje u Kosovo. I, i, tako da ja, znate, volim tu knjigu zato što je, ona zapravo pokazuje, to putovanje. Ali, sećam se da je bila jedna kritika u kojoj je pisalo da se o Kosovu ne govori kritički, i pretpostavljam da je to tačno, mislim, nisam želela da budem kritična, ali, ali možda i nisam imala, znate, nisam duboko, nisam upoznala zajednicu u Kosovu Polju, tako da mogu da vidim neke probleme i frustracije. Dakle, da, to je ljubavna priča, kada ste zaljubljeni u nekoga, niste kritični (smeje se).

Rafet Rudi

Kompozitor i dirigent

…nije pitanje Pariza ili zbog tog mog stalnog kontakta gde sam čuo samo dobre orkestre, ili samo dobre umetnike, ili sam prisustvovao samo velikim kulturnim događajima, ali sa te pozicije posmatramo bliže tok stvari ovde [na Kosovu]. Počeo sam da bolje razumem, jasnije, da vidim vrednost u albanskoj muzici, ili vrednosti koje imate, vaše lične vrednosti, zar ne? Znate, kada ste malo dalje, znate da je udaljenost, recimo, fizička, ali uglavnom kulturno okruženje, bolje razumete okruženje u koje ćete se vratiti, zar ne.

To je vaše primarno okruženje, zar ne, i ja to bolje razumem i to je vrlo važno, razvoj i praćenje standarda koji postoji u kulturnom centru. Prvo, istraživanje, razumevanje, iskustvo tih standarda, što vas čini dobro, jer ste u stanju da u takvom manje razvijenom okruženju u kojem smo mi bili u to vreme, pokrenete i pokušate da sačuvate te standarde. Taj standard ne vidite ako odete u Pariz samo jednom, na primer, zar ne, prisustvujete koncertu i vratite se i mislite da je to ono što treba da uradite. Ne, samo…  amo kada iskusite ritam velikog kulturnog centra.

Sevime Đinalji

Muzikolog/ Kompozitorka

Moj otac…. Vidite tada niko nije pisao, nije bilo muzičkih snimaka, niti je bilo notnih sveskaka iz muzičke kulture sa ocenama. On je bio pisac rapsodija, sam je pisao tekstove i pravio muziku. Ali niko nije vodio beleške, nije bilo načina da ih tada snimite. […] I on je odlučio za ovo moje obrazovanje, da postanem muzičar, da proučavam muziku… u to vreme nije bilo, bilo je neobično da žena ide u muzičku školu sa violinom. Deca bi nas gađala kamenjima na ulici kada bi nas videla, jer sam išla u muzičku školu i nosila sam violinu sa sobom… Za ženu je to bilo malo neobično.

Agim Vinca

Profesor na Univerzitetu u Prištini

Moj brat, koji je bio razredni starešina, rekao je njegovom kolegi, […] ‘Daj im malo domaćeg zadataka iz matematike za leto’, a on nam je dao neke radne listove. I ja i moj drug, […] sa kojim sam završio osmi razred, Dželjalj, radili smo tokom celog leta u bašti, pod hladom jabuke, bio je malo bolji od mene, tokom celog leta, juli, avgust do septembra, podelili smo zadatke iz matematike i onda smo jedno drugom proveravali  rezultate. Uspeli smo jednom, dvaput i tri puta. Uradili smo to i mislili smo, dobro, recimo da  ćemo položiti ispit, ali šta da radimo ako ne? Ako padneš ispit u to vreme, to je bila velika sramota, niste mogli pokazati svoje lice u selu, niti bilo gde drugde.

I mi, sa našim tada detinjastim razmišljanjima, doneli smo odluku […] ako padnemo ispit, prvo, da bi se ubili, da bi izvršili samoubistvo; Drugo, ubili bi profesora nožem, jer nismo imali pištolj, a nož bi mogli da nađemo, nismo imali ni nož, ali bi mogli da ga nađemo, u našem umu imali smo tri alternative; treća je bila malo lakša, da pobegnemo u Albaniju. Moje rodno mesto Velešta, […] to je dvanaest kilometara od Struge. […] Uzeli smo brod od Struge, u luci, putovali dva-tri sata, bio je to lep put […] Išli smo do Svetog Nauma. […] Igrali smo, pevali sa prijateljima i tako dalje, a granica je bila u blizini […] Nismo smeli da se približimo, ali smo gledali sa udaljenosti i mislili da u slučaju da nismo položi ispit iz matematike, bilo je tri opcije: samoubistvo, ubistvo i beg. Mislili smo da bismo mogli da pobegnemo u Albaniju odatle, jer za moju generaciju i generacije pre mene, Albanija je bila neka vrsta raja i svi mladi tog uzrasta sanjali su da pobegne tamo, baš svi.

Zijadin (Ziko) Vardar

Projekcionista

Kada sam počeo da radim 1954. oni su gledali kaubojske filmove. Kaubojski filmovi su bili popularni, a u međuvremenu su u šezdesetim godinama počeli Indijanski fimovi (Autohtoni Amerikanci). Tada su ljudi počeli da dolaze u bioskop. Posle toga počeli su serijski filmovi, italijanski kaubojski filmovi. Trajali su po 45. minuta,  ali su [bioskopi] bili puni, svaka serija po 45. minuta. Bilo je zarade od njih i od kaubojskih filmova. Najviše kada je igrao John Wayne, Tony Curtis i još neko drugi poznat. Kada su oni igrali punila se sala, nastajao je lom. Posle su došli romantični filmovi i tu su dolazili školovaniji gledaoci. Ali omladina je uvek gledala kaubojske filmove, eh ‘bam bum, bam bum’ kada bi gangsteri pobeđivali oni bi aplaudirali.