Mi smo se na neki način organizovali i otišli smo preko granice iz Đakovice i prešli do Tropoje preko noći. Putovali smo celu noć. Pošli smo… mislim da je bilo 08:30 uveče i stigli smo u 05:30 ujutro. Bio je to izuzetno težak, užasan put. Sećam se da smo prošli kroz jednu šumu kroz koju se nije videlo ni nebo. Nosila sam cipele sa visokom potpeticom, suknju koja je bila prekratka za to vreme a koje smo mi na Kosovu nosile. Nisam bila spremna za to putovanje. Došla mi je prilika i tako sam odlučila.
Čim smo prešli granicu zaustavila nas je albanska armija. Držali su nas jednu noć tu smo odmorili. Ja sam bila sva u krvi noge, kolena. Bila sam sva u krvi. […] Tu su se ponašali izuzetno dobro, onda su nas držali osam dana u Bajram Curu. Naravno bili smo izolovani kasnije i u Laču. Ovi drugovi koji su bili samnom, oni su iz Hogošta, njih su vratili nazad. Samo smo jedan dan bili sa njima.
Bio je Redžep Maljaj, Sami Dermaku, Isa Kastrati. Njih dvojica su heroji. Sami je takođe doživeo mnogo previranja jer je bio bivši [politički] zatvorenik i šta ja znam. Ali njih su vratili. Oni su se vratili sa svojom misijom zato sam sigurna i nastavili su time sve dok su postali heroji Kosova. Mene su zadržali jer sam bila mlada, imala sam 16 godina, oni su imali preko 20 godina, 20 da.
Ferdeze Mujaj Sadiku je rođena 1954. godine u Hogoštu, opština Kamenica. 1970. je emigrirala u Albaniju. Godine 1978. diplomirala je na odseku za farmaciju u Valoni, a nakon diplomiranja se zaposlila kao farmaceut u Tirani. Na Kosovo se vratila 1979. godine i nastavila da radi kao farmaceut u Obiliću. Devedesetih godina radila je u svojoj privatnoj apoteci u Prištini, gde je i danas angažovana.