Treći Deo
[Ovo pitanje je isečeno iz video intervjua]
Anna Di Lellio: Kad vam je bilo najteže u ovih 14 godina? Vi ste počeli 2003?
Jolyon Naegele: U martu 2004, to je bilo najneprijatnije vreme, dva i po dana, zato što je bilo pucnjave na ulicama, pljačkanja stanova osoblja UNMIK-a, ljudi su ubijani. Martovski nemiri 2004. godine su bili uznemiravajući, duboko uznemiravajuči, hmmm. Iz perspektive UNMIK-a, sve za šta su radili, godinama, standardi pre statusa, pomaganje ljudima da shvate šta treba da se uradi za Kosovo da bi se međunarodna zajednica dovoljno impresionirala da kaže: „Da, okej, hajmo dalje… da rešimo status Kosova“, sve to je uporpašćeno serijom incidenata… manipulacija javnim mnjenjem kroz, kroz RTK, ali i kroz štampane medije. I, i, i neuspeh KFOR-a, zbog različitih nacionalnih… kako da ih nazovem? Ne paradigmi. U svakom slučaju, kontigenti su postavljali sopstvena pravila službe i neki kontigenti su odlično radili, a drugu su bili skroz neadekvatni, mnogo ljudi je povređeno, a neki ljudi su umrli.
Imamo tendenciju da zaboravimo koliko ljudi je ubijeno i pod kojim okolnostima. Takođe imamo tendenciju da zaboravimo šta je dovelo do toga, nije se to desilo ni iz čega, ne mislim na incidente neposredno 48 sati ranije, nego generalno raspoloženje javnosti, za šta je i UNMIK delimično odgovoran, ali čak i više… Kontakt grupa, jer nije bila otvorena u vezi sa tim da je pitanje budućeg statusa Kosova na stolu još od septembra 2003. Ali to nikada nije procurelo, jer Specijalni predstavnik Generalnog sekretara u to vreme, dok su ti razgovori obavljani u Njujorku, i koji je bio prisutan na prvoj polovini pregovora, ustao je, kada se budući status Kosova pojavio kao druga tačka dnevnog reda, rekao je: „Ovo nije deo mog mandata“. Što po meni nije tačno, trebalo je da ponovo pročita Rezoluciju 1244, ali on, pretpostavljam da su mu ljudi iz Odeljenja za mirovne operacije rekli: „Nećeš biti na tom delu sastanka“. To nije bilo mudro. Tako da je to ostavljeno Kontakt grupi, oni nisu to pustili u javnost, i ljudi su imali utisak da se ništa ne dešava, da se ništa ne kreće. Pretpostavljam da je malo toga bilo spontano u martu. Još uvek ima puno neodgovorenih pitanja. Ko stoji iza ubistva petnaestogodišnjeg srpskog dečaka u Čaglavici koji je upucan iz kola? To je onda dovelo do srpske blokade magistralnog puta Priština-Uroševac i magistralnog puta između Gračanice i Gnjilana.
Uveče sledećeg dana, sledećeg dana mislim, kada su se utopila deca u Ibru blizu Čabre. Šta se stvarno tamo desilo? Ko je predvodio gomilu u pucnjavu preko mosta u Severnoj Mitrovici? Bilo je puno ludila, i bilo je puno kalkulacija. Ako pogledate gde je bio… najveći broj… sukoba, ozbiljnih sukoba, i spaljivanja kuća … posebni delovi Čaglavice i Kosova Polja, delovi gde žive Srbi, tu su tada živeli Srbi, a u roku od godinu ili dve dana, to [njihovu imovinu] su kupili albanski špekulanti, uključujući i političare, za razvoj. Transformisanje tih delova grada u, kao u Kosovu Polju, visoke stambene zgrade i poslovni prostor, ili prigradski razvoj i komercijalne radnje u Čaglavici. To daje prilično gadnu sliku. Da to, to nije bilo spontano, da se radilo, na kraju, o spekulacijama, isterivanju Srba kako bi se stvorila atmosfera koja će da olakša kupovinu imovine i brza zarada do koje je došlo. Preko delova, delova te imovine kasnije je sagrađen autoput, ali u međuvremenu su bili političari i drugi koji su pokupovali zemlju i onda mogli da je prodaju uz značajnu zaradu, veliki državni otkup kada je građen autoput do Skoplja. Tako da, tako da, taj, taj aspekt, mislim, aspekt straha, naravno, ideš ulicom i okolo je pucnjava i ne možeš da stigneš kući jer je previše opasno, i moraš da nađeš zame… neko drugo mesto usput gde ćeš provesti noć, to nije bilo zabavno, nije bila šala. Ali to je ništa u poređenju sa ljudima koji su izgubili svoje živote i svoje domove zbog spekulativnih interesa nekih ljudi, nekih pojedinaca.
Anna Di Lellio: Ali 2004. je stradalo više Albanaca nego Srba?
Jolyon Naegele: Da, da, ali vidite, ubijena je ukupno 21 osoba, od kojih su dve, dve osobe su umrle par dana kasnije. To je bio jedan stariji srpski par koji je surovo zapaljen u svojoj kući i onda umro u bolnici. To dovodi do još jednog pitanja. Da, više Albanaca je umrlo, ali zašto? Pod kojim okolnostima? Odvelo ih je preko mosta tamo gde se pucalo. Ko ih je odveo u Severnu Mitro, iz Južne Mitrovice u Severnu Mitrovicu? Ko to želi? Zašto ti ljudi nisu nikad privedeni pravdi? Niko ne postavlja ta pitanja, to je, to je, to je moj problem. Da, umrli su, ali šta su mislili kad su preko mosta prešli na Sever? Da li su mislili da će čuvari mosta, koji su pravili toliko nevolja od 1989, da će samo stajati i dozvoliti im da uđu?
Anna Di Lellio: Da, ali, podižete most, u Severnoj Mitrovici nika nije bilo snaga reda i zakona. Oko 1600 Alnbanaca je moralo da pobegne, to je bilo pre nego što ste vi došli, 2000, kada su bili pogromi Albanaca. Nikad nije bilo nikakvog uspeha, to mora da je, to je frustrirajuće za svakoga da još tamo postoji podela i da je Sever potpuno etnički očišćen od rata, skoro etnički očišćen, mora da je bilo, i, frustrirajuće je za UNMIK. Kako ste postupali sa Severom?
Jolyon Naegele: Pa, postojala je kancelarija na Severu i bilo je kancelarija u svim opštinama, u, u Leposaviću, Zubinom Potoku i Zvečanu, kao i u Severnoj Mitrovici. I bile su… Srbi na Severu su omalovažavali UNMIK dok Kosovo nije proglasilo nezavisnost, a od tog trenutka su napravili zaokret od 180 stepeni i umotali se u zastavu Ujedinjenih nacija, postavili UN zastavu pored zastave Srbije. I onda smo postali njihovi veliki zaštitnici, po njihovom viđenju. Ali do tada, među nama je postojalo prikriveno neprijateljstvo. Bilo je loše koliko i kasniji odnos prema EULEX-u.
Anna Di Lellio: Govorimo o najtežim trenucima. Šta je za vas bio najteži trenutak ili…
Jolyon Naegele: Oh, mnogo njih.
Anna Di Lellio: …ili aktivnost koja je kod vas izazivala najviše frustracija kao radnika UN u tih 14 godina?
Jolyon Naegele: Rekao bih, od 2011-12 najkasnije, prestao je da postoji razlog postojanja misije. [Rezolucija] 1244 je ispunjena. Srbija je više sposobna da sedi za stolom sa, sa Kosovom bez prisustva predstavnika UN. Sve tačke iz [Rezolucije] 1244 o tome šta su zadaci UNMIK-a su ispunjene. Šta mi radimo ovde? Zašto na svakoj sednici Saveta bezbednosti čujemo toliko različitih priča, sa Rusima i Srbima, i ponekad nekim državama koje su oni ubedili da govore, koji situaciju ovde opisuju na način koji ima malo veze sa realnošću? To je frustrirajuće, činjenica da, pošto je Rezolucija 1244 otvorena, UNMIK ovde može da bude decenijama, jer ne postoji izlazna strategija, postojala je pogrešna pretpostavka, ali oni nisu… bili su toliko zabrinuti, Amerikanci su bili toliko zabrinuti ’99. da ako oni, ako dozvole Savetu da vrši godišnju reviziju, u nekom trenutku će Milošević uspeti da ubedi Ruse u nešto drugo i sve bi bilo gotovo i tako smo morali da ostanemo, tj. oni, ja nisam.
Anna Di Lellio: Šta je najsmešnije, najsmešnija stvar, najsmešniji trenutak ili najsmešnija stvar koju ste uradili, po vašem iskustvu? Mora da je bilo…
Jolyon Naegele: To je pitanje koje nisam očekivao, najsmešnija?
Anna Di Lellio: Nadrealna…
Jolyon Naegele: Da, nadrealno, nadrealna je bila poseta Ban Ki-Muna. To je bilo nadrealno. Baš smo juče videli, čini mi se, kako su mediji pokrili direktan let Donalda Trampa iz Saudijske Arabije u Izrael. Pa, nije velika razlika kada govorimo o Ban Ki-Munu koji leti direktno iz Beograda za Prištinu. Ali zbog vremena, a nije bilo oluje, avion mu je leteo preko Skoplja. Onda je doživeo višesatno putovanje po vetru, i naša osoba iz protokola se postarala da je sve u redu i u skladu sa statusnom neutralnošću za njegov sastanak sa predsednicom Jahjagom na, na Prištinskom aerodromu. Tik pred njegov odlazak, a zapečatili su sobu tako da niko nije mogao nešto da petlja, tako da je onda Ban Ki-Mun doveden u sobu i u međuvremenu je neko nešto ipak tu petljao, i on je stajao ispred portreta Jašarija, Adema Jašarija s jedne strane i reprodukcije Deklaracije nezavisnosti s druge, i fotografisao se, potpuno nesvestan šta je iza njega, a čoveka iz protokola nije bilo nigde na vidiku.
I sve što sam ja mogao da kažem je: „Svi kraljevi konji i svi kraljevi ljudi.“ Mislim, ovo je bio slučaj Humpty Dumpty-ja. Koliko god da se pripremaš i pokušavaš da stvari ispadnu na određeni način, kako god to da nazoveš, nisi na svom terenu i bićeš nasamaren. Moj komentar o svim kraljevim ljudima je na Fejsbuku izazvao (uzdiše), pregrejani odgovor jednog političara koga neću imenovati, neka ostane neimenovan, ali nije mi više prijatelj na Fejsbuku, koji nije video, nije u ovome video ni komediju ni ironiju. Ironija je koncept za koji se plašim da kažem da nije dobro shvaćem kod velike većine ljudi u ovom delu sveta, bez obzira na etničku pripadnost, maternji jezik, i bilo je više ljutnje nego zabave (smeje se).
Anna Di Lellio: Zapravo vi, htela sam da vas pitam, radili ste ovde baš dugo i pravili ste razliku između rada kao novinar i kao zaposleni u UN, šta se promenilo u vašem odnosu sa lokalnim stanovništvom, postoje te dve kategorije, „stranci“ i „lokalci“ na Kosovu, i pretpostavljam u svim drugim misijama, da li se nešto promenilo i kakav je bio vaš, kako biste okarakterisali vaš odnos sa lokalcima?
Jolyon Naegele: Pa, prvi problem je bio, moj odn… moj odnos sa lokalcima se nije promenio. Ja sam to što sam, oni koji su me znali od ranije su me prihvatili onakvog kakav sam. Veći problem je bio sa mojim kolegama iz UN, kojima su trebale godine, a neki nikad nisu uspeli da prestanu da me vide kao novinara kome ne može da se veruje, koji će nešo odati ovako ili onako. I sećam se da me je, tokom prve ili druge nedelje, moj supervizor, jedan od mojih supervizora, nemački diplomata, pozvao sa strane i rekao: „Nisi više novinar, nadam se da ono što čuješ u ovoj prostoriji nećeš…“ Zašto bih to uradio? Međutim, u tom smislu, informacija je vredna roba u zatvorenom društvu kao što je ovo, koje je pod međunarodnom upravom, i mi, mi iz UNMIK-a, smo tih dana, da bismo imali punu sliku onoga što se događa, da, uz čitanje novina vrlo pažljivo između redova, uz održavanje kontakata sa političarima i njihovim savetnicima, ja sam takođe održavao kontakt i sa nekoliko novinara, mada moram da kažem sa vrlo malo, jer je velika većina… oni nisu razumeli osnovna pravila poverljivosti u to vreme, i ako bi im rekao bilo šta, tvoje ime bi se pojavulo u novinama, i sve je bilo tamo, nije bilo načina da… o poreklu, itd.
Ali oni koji su radili za međun… lokalni novinari koji su radili za strane medije, da, oni, ako bi oni imali pitanje, a ne bi dobili direktan odgovor od UNMIK Kancelarije za javno informisanje ili kako god da se zvala, toliko puta je menjala ime, da, oni su mogli da me pozovu i ja sam mogao da im kažem šta znam ako je bilo nečega, mogao sam da im postavljam pitanja, jer su oni imali uvide koje ja nisam imao. Posebno u, u, tokom martovskog naslja, gde su oni imali ljude svuda, a ja nisam. Mi smo imali ljude, ali mi nismo dobijali vrstu izveštaja koja nam je trebala, jer ljudi koji su bili na terenu su radili za Odeljenje za civilnu, kako se to sad zove? Drugi stub, Civilna uprava i oni su bilo vrlo zavoreni što se tiče informacija, to je išlo direktno do Specijalnog predstavnika, nijedna nije stizala u Kancelariju za politička pitanja, tako da stvarno nisam dobijao nikakve izveštaje sa terena, nisam znao šta se dogaša na terenu neko vreme. To sam dobijao jedino preko novinarskih kontakata i govorio sam im šta sam viđao u Misiji, a oni, oni nisu kršili poverljivost ili zloupotrebljavali informacije, radili su na savršeno odgovoran, zreo način.
Anna Di Lellio: Jel bilo prilike kad ste mogli da kažete: „Uspeo sam u nečemu“? jer, ok, rekli ste: „UNMIK je generalno ispunio svoj mandat uz, znate, probleme.“ Izrazili ste…
Jolyon Naegele: Znate, 14 godina je dug period i poslednje dve godine nije bilo mnogo prilika. Jer šta smo mi radili? Koje druge odgovornosti mi zaista imamo osim da pokušamo da prikažemo sebe kao nešto što više nismo? Tako da, poslednjih godina, ne, osim upozoravanja UN u Njujorku i Prištini da napori da se ponovo utvrdimo u nekim oblastima kao što je vladavina prava neće ići, da je to promašeno, da to služi posebnim, specijalnim interesima, karijerizmu nekih pojedinaca, da će se vlada snažno usprotiviti. Ovo nije Mali, ovo nije Haiti, ovo je država koja neće da uradi ništa što bi na bilo koji način podrvalo njihov osećaj suverenosti. Tako da, da, i ja sam suštinski utišavan ili ignorisan, ali se dokazalo da sam u pravu, tako da je to bilo, neko zadov… zadovoljstvo u tome. Mislim da sam više imao svakodnevni uticaj u eri EU Specijalnog predstavnika nego avganistanskog Specijalnog predstavnika. U nekim prilikama tokom godina, mislim to je sve, morao bih da pogledam svoje beleške, ali da, bilo je slučajeva, bilo je raznih stvari kad sam bio uključen u dijalog, kad sam učestvovao u Centralnoj izbornoj komisiji, bilo da sam učestvovao u u tome kako izveštavati Njujork, koje detalje dodati da bi se prenela puna slika, koji savet dati Specijalnom predstavniku pre sastanaka sa zvaničnicima ovde ili u Beogradu ili posete zvaničnicima na drugim mestima, da, svakako.
Anna Di Lellio: Očito je UN smatrao da vredite ovde jer poznajete mesto. Da li mislite da za mirovnjaka ili nekoga ko radi ovu vrstu posla, da je važno da dobro poznaje mesto, ili bi zapravo bilo korisno imati svežu perspektivu?
Jolyon Naegele: I jedno i drugo. Niko, ne možeš od svih da očekuješ da znaju, znaju, moraš da razumeš kontekst, u suprotnom osuđen si da praviš velike greške. A da bi razumeo kontekst, to znači čitanje, kako se kaže u novinarstvu, stvarno moraš da budeš u toku sa svim što se dešavalo u prošlosti. Moraš da poznaješ kontekst, ako ne znaš kontekst, ako ne znaš zašto smo ovde i zašto smo još uvek ovde i zašto ne treba da budemo ovde, onda možda gubiš svoje vreme i vreme mnogih drugih. Stvarno moraš da razumeš odakle smo došli, šta stvarno pokušavamo da postignemo ovde sada i zašto smo još uvek ovde.
Anna Di Lellio: Znači, to nije samo pitanje toga ko si, već i koliko si pripremljen da se suočiš sa situacijom? Komentarišete vreme kad ste radili za različite specijalne predstavnike, mislim, sve njih, svi su bili?
Jolyon Naegele: Sedam, radio sam za sedmoricu, ali ne za prvu trojicu.
Anna Di Lellio: Okej, radili ste za sedam specijalnih predstavnika, jel možete da nam kažete nešto o razlikama, mislim, šta je funkcionisalo, a šta ne u smislu koliko pripremljeni, koliko dobro su bili pripremljeni, odakle su dolazili u ovu Misiju, što je na neki način komplikovano?
Jolyon Naegele: Da, u redu, oni koje su nominovale SAD… svi sem poslednje dvojice su imali više gospodara u njihovim glavnim gradovima, u Briselu i Njujorku. Ponekad ih je nerviralo ono što su neki doživljavali kao mikro menadžment iz Njujorka, stalno su bili na telefonu sa svojim glavnim gradovima, da li je to bio Rim ili Berlin ili Kopenhagen ili Helsinki, hm, i sa Briselom. I to je komplikovalo stvar, za njih i za vođenje misije i za sedište u smislu razumevanja šta se ovde dešava, i nelagode kakva vrsta materijala im se dostavlja. Kofi Anan kao generalni sekretar je postavljao ljude… koga je smatrao pogodnim za različite faze misije. U početku mu je trebao humanitarac, onda mu je trebao neko sa nekom vrstom vojnog iskustva, prvo je to bio… prva dvojica su bii humanitarci, onda treći je bio Hakerup koji je bio ministar odbrane u Danskoj, onda je imao nacionalnu bezbednost posle 11. septembra, Mihaela Štajnera, koji je bio nacionalni savetnik za bezbednost nemačkog kancelara.
Onda je na scenu stupio Ban Ki-Mun i imali smo… Ne, stanite, još uvek je bio Holkeri, jer prethodni premijer, jer je Kofi Anan navodno želeo državnika na ovoj poziciji nakon Štajnera. Ali onda je došao Ban Ki-Mun i videli smo… Jesen-Petersena, koji je bio neko iz UN, ali iz UNHCR, humanitarac koji je mislio srcem, i onda kada je donosio političke odluke, što je imalo loše posledice, nakon njega Joakim Riker, koji je bio politički tehnokrata, bivši gradonačelnik, koji je bio na vrlo visokoj poziciji u nemačkom Ministarstvu spoljnih poslova, koji je bio na čelu stuba za rekonstrukciju EU, tako da je već bio nekoliko godina, nije ovde došao na slepo, baš kao i Štajner kao zamenik Visokog predstavnika u Sarajevu, tako da je već imao iskustva u regionu, ako ne baš na Kosovu. Jesen-Petersen je takođe bio na čelu kancelarije UNHCR u Skoplju. Lamberto Zanijer je bio pregovarač za oružje, ali i on je vodio… kancelariju OEBS-a za manjine mislim… i bio je diplomata. I tu je bio kraj interesovanja EU i insistiranja da budu u toku sa UNMIK-om, jer su dobro shvatili, znate, da postoji EULEX i ova kancelarija Specijalnog predstavnika EU, tako da im više nije trebao UNMIK. Svi su napravili tu istu grešku, uključujući i Ruse, kad su izvukli svoje visoke pojedince i stavili ih u Ahtisarijevu kancelariju. Svi su pogrešno procenili da će UNMIK samo propasti.
Znači, imali smo dva specijalna predstavnika iza Avganistana, prvi koji je radio, Zarif, koji je više od 20 godina radio u sistemu UN kada je počeo da radi za UNMIK, tako da je poznavao sistem iznutra i spolja, što je bila njegova prednost, ali i potencijalna mana. I sadašnji specijalni predstavnik, takođe Avganistanac, koji je ranije bio predstavnik svoje zemlje u Njujorku sedam godina i predsedavao komitetom za reformu Saveta bezbednosti, tako da poznaje i strukturu UN, čak i da inicijalno nije znao kako sistem funkcioniše, sada zna.
Anna Di Lellio: Da vas pitam, koliko poznajete Kosovo sada nakon 14 godina?
Jolyon Naegele: To je enigma, to je… koliko dobro? Koliko dobro, po kom kriterijumu? Mogu da se potrudim da me razumeju, moj albanski je loš jer živim u mehuru u kome se govori engleski, dovoljno ljudi govori engleski ili nemački ili srpski ili šta god. Mogu da se snađem. Imao sam dobro lokalno osoblje, savetnuke, kolege koji su me držale u toku kako ovde stvari funkcionišu. Kada sam bio, kada sam prvi put došao ovde, mnogo više sam putovao, što se više popneš u sistemu, ljudi ispod tebe postanu mnogo udaljeniji, i takođe ti kažu: „Gledaj, poslednje što ti treba je da stvaraš prijatelje u okviru, u okviru sistema.“ I oni, oni mogu da te drže na distanci, shvatio sam, znate, pozivao sam ljude na večere sve vreme, ali ne, a ja volim da kuvam i pečem.Ali mene nigde nisu zvali, da li zato što su me se plašili, onoga što mogu da napravim, ili su me se plašili intelektualno, ili je to bio period straha (osmeh), mog ranga, ne znam, možda sva tri, ali sam se u tom smislu osećao izolovanim.
To je, kako sam rekao u govoru koji je Holkeri održao 2003. ili 4, rane 2004, to je učmalost, svakako je bila u vreme Jugoslavije, čak i u regionu kad se sve uzme u obzir. Ovo je pokrajina, nezavisna je samo devet godina, a nikad ranije nija bila nezavisna, i tek počinje da gradi političku elitu sa međunarodnim iskustvom. Ali pošto političari koji stvarno drže vlast imaju ograničeno međunarodno iskustvo u smislu obrazovanja, rade sve da one koji ga imaju drže na distanci (smešak) ili skroz van svega. I to se menja, ali menja se previše sporo. Još uvek postoji taj aspekt grad-selo, građani-seljaci, ali nije, nije fer i to je, to je preveliko pojednostavljivanje, ali isto važi i za Srbiju i za Bugarsku i za Crnu Goru i za Albaniju i za Bosnu itd. To je problem regiona i to je nasleđe, to je otomansko nasleđe, to je nasleđe socijalizma, itd., i potrebne su generacije da se to prevaziđe, ne mogu UN misije, mirovne misije to da reše, da sve srede za par godina.
Anna Di Lellio: Ali imam jedno pitanje u vezi sa pričom koju ste mi ispričali, jer ono što o vama znam je da takođe poznajete Kosovo toliko dobro, vi ste praktično svuda pešačili.
Jolyon Naegele: Ne, postoje delovi Kosovo u kojima nisam pešačio ili čak vozio, ne mnogo, ali mislim, ima mesta, znate. Nikad, nikad nisam išao sporednim putevima od Lukara do, do, do Kamenice. Možda jesam, negde, ali u suštini, istočno Kosovu do srpske granice, to je terra incognita za mene, delimično i zato što je slabo naseljeno i putevi su do nedavno bili zaista loši i nikad nisam imao razlog da tamo idem.
Anna Di Lellio: Ali sve ostalo ste obišli?
Jolyon Naegele: (uzdah) Ima mnogo ćoškova po kojima bih voleo da sam pešačio, nisam se popeo na planine na koje sam želeo, koje sam dugo gledao i želeo na njih da se popnem, ali nikad nisam, problematične tačke koje sam izbegavao da ne bih upao u nevolju, duž makedonske granice, istočno od Đeneral Jankovića, znate na ovoj strani Tanuševaca, i isto važi za neke delove Makedonije iza Tetova, na brdima, takva mesta. Znam gde da idem ako želim lepo pešačenje, znam gde su najlepša mesta na Kosovu i još postoje neka do kojih nisam stigao, jer da se popneš na neka od njih, stvarno ti treba plan, osim ako ćeš da poneseš šator, jer tu ne možeš stići putem, već na svoje dve noge, verovatno ne možeš da odeš i da se vratiš za jedan dan, a ja u ovim godinama nisam kamper, tako da…
Anna Di Lellio: Ako nemate ništa protiv, nešto malo više lično, spominjete suprugu, vi imate suprugu?
Jolyon Naegele: Da, moja supruga, u redu, dobro (smeši se). Oženio sam se 1991. češkom arhitekticoma, imamo ćerku, i rastali smo se 2002, godinu dana pre nego što sam došao ovde. I kad sam to spomenuo svom šefu, ubrzo nakon što sam došao, on je rekao: „Da, mnogo ljudi je u istoj situaciji kao ti“. I ono što sam, godinama kasnije, čuo je da je UNMIK skraćenica za Unmarried in Kosovo [Neoženjeni/neudati na Kosovu]. Znači, da, ja sam u principu bio samac ovde godinama, što mi je takođe dalo određeni uvid i još uvek imam uvid u, u živote Kosovarki, kosovskih žena. A to što si stranac nije nužno plus, mislim, čuo sam mnoge žene da kažu: „O, nikad nemoj da se udaš za Kosovara“, kosovske žene da to govore, ali sam takođe čuo, čuo sam od jedne osobe, okej, ona je bila Albanka iz južne Srbije, rekla je: „To bi rastužilo moje roditelje.“ Rekao sam: „Šta? Nisam ništa predložio osim da prenoćiš ovde.“ A ona je rekla: „Pa, mislim, oni će odmah pretpostaviti da ćemo otići i ko će se brinuti o imanju, kući, ovome, onome.“ Rekao sam: „Pa, nikad nisam pokrenuo to pitanje“. Mislim (smeje se): „ Samo sam te pitao jel hoćeš da prenćiš ovde.“ Da, jer bi njena sestra saznala i rekla roditeljima i ja, znate, ovo je veoma zatvoreno društvo, sa snažnim porodičnim vezama i ako bi iko saznao, bože me oprosti, da imaš nešto sa Amerikancem, pretpostavka je da se duaješ i ideš u Ameriku.
Pa, živeo sam van Amerike 36 godina, tako da je to jedna mala epizoda, ali mogu da kažem da idem na pilates tri do pet puta nedeljno i ponekad, osim instruktora, ja sam jedini muškarac u prostoriji, a žene su od srednjih dvadesetih do kasnih šezdesetih godina. One generalno, Albanke, kosovske Albanke, koje čine 95% žena, ponekad bude neka strankinja, ali albanske žene, one ili gledaju kroz mene kao da ne postojim, bilo da imam burmu ili ne. Nema… pokušaja, osim ako su dugo živele u inostranstvu, posebno u SAD, da će razgovarati, ne mislim da je to zbog jezika, ne mislim da je u pitanju stidljivost, to je, prosto neće time da se bave, ne znam, prosto… ne nose marame, nose majice, tako da (smeh), to je, nemate pojma, to je, to je, to je čudno iskustvo. I da, svaka zapadnjakinja, mislim iz Zapadne Evrope, ili Istočne Evrope, ili, ili, ili Severne Amerike, Latinske Amerike, u takvom okruženju, žene nemaju problem da, započnu razgovor, ili da razgovaraju, ja kažem: „Zdravo“, „Doviđenja“. Ništa, nikakav pozdrav, vide da idem ulicom, one dolaze iz suprotnog pravca, idemo ka istim vratima, nema prepoznavanja, ničega. A to su generlano pametne žene, mislim, one, saznate iz ćaskanja, one ne komuniciraju, nema kontakta očima, ništa, meni je to, nije mi uvredljivo, mislim, to je njihov problem, ne moj. Ali mislim da je u današnje vreme čudno, ali okej, znate, nismo u Americi, ne mislim da sam toliko star, tek četiri godine idem na pilates, ali čudno je, mislim, mogu na prste da nabrojim Albanke sa kojima sam razmenio više od: „Zdravo“, možda dva puta… možda četiri puta za četiri godine.
Anna Di Lellio: Ali to je u redu, pošto ste sad oženjeni.
Jolyon Naegele: Da, spasao sam se, kako smo bili, zahvaljujući staroj prijateljici koju poznajem još pre nego što sam počeo da dolazim na Kosovo, takođe Čehinja, etnološkinja koja se bavi urođeničkim narodom u Sibiru, Centralnom Sibiru, ali koja radi i kao urednica jednog magazina posvećenog zdravom alternativnom životu, i koja je ovde sa mnom već najmanje dve godine, odavde se bavi uredništvom, zahvaljujući IPKO-u, ljudi mogu da rade odavde. Tako da se moj život malo promenio i ne idem više na pešačenje toliko kao ranije, u boljoj sam formi zahvaljujući pilatesu, ali ona je ovde sa dvoje dece iz prvog braka, tako da sa decom određeng uzrasta nije lako da uskočiš u kola i provedeš dan, sa mnom kad sam bio dete je bilo, ali sa njima nije. Tako da ne putujemo onoliko koliko bih želeo, ali oni su srećni u internacionalnoj školi koju deca ovde pohađaju i sumnjam da će dobiti tako dobro obrazovanje u Pragu kad se vratimo.
Anna Di Lellio: I stvaraju prijateljstva, jel da?
Jolyon Naegele: Da, stvaraju prijateljstva.
Anna Di Lellio: Samo jedno poslednje pitanje, odavde odlazite u Prag, u Češku. Jel ostavljate za sobom prijatelje ovde?
Jolyon Naegele: Naravno, naravno. Ljude sa kojima sam radio 14 godina, kojima verujem, koje volim, koje poštujem, ehm… druge, sa kojima nisam radio, ali koje sam upoznao od kad sam se doselio, hm, koji će mi naravno nedostajati i sa kojima ću ostati u kontaktu zahvaljujući Fejsbuku, znate. Tako da oni znaju gde sam ja, ja znam gde su oni, i ako se ikad vratim u ove krajeve, siguran sam da ćemo se ponovo videti. Ne napuštam Kosovo sa ljutnjom, ne, nisam ni UN napustio pre tri nedelje sa ljutnjom. Dostigao sam godine za penziju, za ljude zaposlene pre 2014. to su 62 godine, i odlazim. Znao sam da, kad su me zaposlili, nikad nisam mislio da ću ostati ovako dugo. Sve dobre stvari imaju kraj. Ne znam koliko još prištinskih zima ili zima u Obiliću bih preživeo da sam ostao, da mi je ponuđeno da ostanem do 65, verovatno ne bih prihvatio jer zima, kvalitet vazduha ovde se samo pogoršava od novembra do februara.
Anna Di Lellio: Da li želite još nešto da dodate što vas nisam pitala, a što mislite da je dobro reći?
Jolyon Naegele: Ništa, ništa mi ne pada na pamet. Siguran sam da čim izađem, setiću se dvadeset stvari, ali sada… Gledajte, ovo je društvo koje je, koje je bilo viktimizovano vekovima, u prošlom veku, i nastavlja da bude i, slobodni izbori, stranke, itd., to još nije… stranačka politika je svuda problematična, a Kosovo nije izuzetak. Često me pitaju, i ovde i u drugim zemljama: „Za koga bi glasao, za koju stranku bi glasao?“ A ja uvek odgovorim: „Drago mi je što nisam u poziciji da moram o tome da odlučujem.“. Ovde su me pitali ljudi iz NVO sektora koji žele da uđu u politiku, šta mislim o tome da osnuju sopstvenu partiju, i ja, to se dešava od kad sam došao ovde, i moj savet je: „Nađi stranku koja je makar bliska onome što ti misliš, kroz koju možeš da radiš na promenama. Osnivanje sopstene partije je najbrži put ka bankrotstvu, to se ne radi. Osim ako imaš pare koje Pacoli ima, ne možeš to da priuštiš, razmisli ponovo.“ I to je bio moj savet Enveru Hodžaju, i na moje iznenađenje, izabrao je PDK. To je bio moj savet raznim drugm ljudima koji su se priključili Samoopredeljenju, što je u modi. Ako mogu da donose promene iznutra, neka je sa srećom, čak se nismo ni dotakli Samoopredeljenja, tako da (smeje se).
Anna Di Lellio: Jel bi trebalo?
Jolyon Naegele: Ne (smeh), mislim da što manje kažem o njima, neću reći ništa što sto drugih ljudi nije već reklo, pretpostavljam.
Anna Di Lellio: Hvala vam, hvala vam puno na izdvojenom vremenu.
Jolyon Naegele: Bilo mi je zadovoljstvo.