Četvrti Deo
Redžep Feri: Demonstracije su došle i ovde. Ali i mi kao profesori smo pomogli jer je moja generacija imala poriv da ratuje sa Srbima, da ratuje sa jakim neprijateljem. Bili smo svesni koliko smo ratova izgubili, a našim učenicima je data sloboda na Kosovu da otvaraju škole kako bi se kulturno razvijali. Bili smo povezani, ako govorimo samo o vizuelnim umetnostima, bili smo povezani sa Beogradom, jer su profesori u Umetničkoj srednjoj bili iz Beograda, većina njih. A mi, oni su završili školu, oni su završili školu, bili su deca aristokrata koji su završili školu i u Parizu. Tako da nije bilo teško ići od provincije do glavnog grada, jer za nas na Balkanu u to vreme, jedini [grad] koji nismo poznavali, ali je bio kao evropski glavni grad [za nas ], bio je Beograd, a i Zagreb.
Možda je bilo teško, ali nije bilo teško prilagoditi se. Bili smo siromašniji od drugih, ali to se nije primećivalo u druženjima jer postoji velika solidarnost među mladima. Dakle, nikada se nisam osećao [kao da sam] druge nacionalnosti među ljudima drugih nacionalnosti, ali smo svi bili zajedno kao da smo odrasli u istom komšiluku. Osam godina sam studirao i specijalizovao u Beogradu, jer je Akademija trajala pet godina, semestar do diplome, pa drugi stepen je trajao dve godine i semestar do diplome, pa je bilo sedam, osam godina ukupno. Dakle, za tih osam godina niko mi nije rekao ni jednu lošu reč u nacionalnom smislu, niko me nije uvredio u nacionalnom smislu. Možda zato što je to bilo vreme tih mojih profesora i kolega, mojih drugova iz razreda koji nisu bili pristrasni jer je i škola posle [Drugog svetskog] rata u Jugoslaviji bila orijentisana na evropeizaciju, a ne na crkvu i Vizantiju. Dakle, osećali smo se isto, ja, oni, sanjali smo Pariz.
Sećam se jednom kada je sin domaćice Akademije, jer je Akademija imala svoju kućnu pomoćnicu, njihov stan [bio je] pored Akademije, oni bi čistili, tamo je bio kafić, i njihov sin je jednom otišao, bio je vozač neke francuske ambasade, otišao je u Pariz i svi smo se okupili da slušamo njegove priče o Parizu. Koga smo pitali, vozača koji nije znao, sa srednjom školom, ne znam kakvu je školu završio.
Ali sećam se nečega što je rekao da se ispostavilo da je istina, rekao je, “Svi koji rade u Parizu, ne u svojoj profesiji, rade nešto drugo. Neko ko je studirao geografiju, radi kao vratar.” Ne znam da li me razumeš. On je, bio je vozač, čistio je ulice i tako dalje. Dakle, niko ne radi svoj posao. To je ono što je video, takođe je otišao i posetio Luvr da bi mogao da nam ispriča o tome. Ali sada, pošto govorim o Luvru, svi smo sanjali o tome. Nisam mogao tamo da idem tokom studija iz dva razloga: nisam imao pasoš i studirao sam osam godina bez stipendije, jer moja porodica nije bila na strani partizana iz razloga vezanih za istoriju naše porodice.
Eremire Krasnići: Da li je ovo bio jedan od razloga što niste imali pasoš?
Redžep Feri: A?
Eremire Krasnići: Da li je i ovo bio jedan od razloga što niste imali pasoš?
Redžep Feri: Da, prijavljen sam u Albaniji, jer sam rođen u Albaniji. Dakle, moja majka i ja smo bili državljani Albanije. Pa, kad budem, pričaću o Beogradu. U početku, u Beogradu, bilo mi je malo teško da se prilagodim. Bio je jedan profesor koji mi je pomogao u početku, koji je bio profesor u Peći i otišao je u Beograd.
Eremire Krasnići: Koji?
Redžep Feri: Miša Đorđević. I počeo je da radi na Televiziji Beograd, tada nije bilo, televiziji su bile potrebne reklame i sve reklame su rađene ručno, crtane. Od pisma do svake druge vizuelne poruke, a Miša bi me vodio sa sobom da pomognem, da pravim znakove, da uvećavam skice, da pravim njegove skice i tako dalje. Tako sam počeo da radim ono što sam uradio sa natpisom prodavnice u Peći. Počeo sam da radim u Beogradu na prilično teškom poslu, ali sam svoje slobodno vreme žrtvovao da bih zaradio za život.
Uvek sam bio skroman, nisam se bavio luksuznim stvarima, dobijao bih dovoljno novca da platim sobu ili mali stan. Sećam se da sam jednom imao sobu, dve, tri ili četiri godine. Bila je dva sa tri metra i bila je to soba moje mladosti, najbolja soba u mom životu (smeje se). Toliko je velika Jakupova soba, ali on je sad izašao iz sobe, sad ima ceo sprat gore. U Beogradu sam, pošto sam bio ljubitelj književnosti i govorio srpski, počeo da čitam, ali ne i da pišem.
Eremire Krasnići: Kako ste naučili srpski? Ako biste mogli to da uključite.
Redžep Feri: Gimnazija je bila na srpskom, pet godina.
Eremire Krasnići: Da li ste u početku imali problema?
Redžep Feri: Pa morao sam da naučim. Tamo sam počeo da čitam velike svetske pisce, mi ih ovde nismo poznavali i nismo ih imali. Imam, bila je ogromna razlika, ali mladi uče brzo, brže od mene možda, ne znam da li je sluh ili vid brži, ali mislim da je vid. Detetov vid hvata stvari možda mnogo brže nego što može [njegov] sluh. Gledao sam Beketove drame u Beogradu, u Prištini su još uvek prikazivali Kryet e hudrës [Glava belog luka], drama, beskorisne reči, ili ona od Kriste Floćija [alb. Kristo Floqi], Kushërini nga Amerika [Rođak iz Amerike], kako je došao rođak iz Amerike i svi su otišli da vide šta je doneo kući. Ali, Kosovo je počelo jako brzo, svaki put kada bih se vratio kući sa studija, video sam…
Eremire Krasnići: Razvoj?
Redžep Feri: Razvoj. Na primer, u Prištini mi se to desilo, družio sam se sa piscima, išao sam u kafić, to je bio vojni kafić pored Granda, u kući koja…
Kaljtrina Krasnići: Bioskop Armata?
Redžep Feri: U Armati je bio kafić i nisu me pustili, nisu me pustili, bio sam sa dva novinara iz Rilindja, nisu me pustili jer sam imao dugu kosu (smeje se). Postala je velika stvar. Sledećeg dana dolazi oficir da se izvini i tako dalje. Bilo je (smeje se) duhovito, znate. Tako da je sve stiglo [na Kosovo] brzo, vetar je doneo stvari brže nego što ljudi misle. I pored praćenja međunarodne umetnosti…
Eremire Krasnići: Kakve su izložbe bile tamo? Možete li…
Redžep Feri: U Beogradu je pre mene bila izložba Henrija Mura [eng. Henry Moore] u Beogradu. 1951. bila je izložba Henrija Mura u Beogradu. U Beogradu sam video izložbu američke moderne umetnosti, kolekciju američke umetnosti. Kada je pop art bio u trendu i za mene je gledanje pop arta bilo novo, a tu je bila i jakna američkog vojnika iz rata u Vijetnamu i imala je džep. Jedan Beograđanin je kod sebe imao list Politika i stavio ga je u taj džep. Ali ja bih išao na takve izložbe dva-tri puta i, kao vi [obraća se sagovorniku], uvek sam uzimao olovku i svesku, vodio bih beleške ili tako nešto. Kad sam sutradan otišao, video sam Politiku u džepu…
Eremire Krasnići: Neko je intervenisao (smeje se).
Redžep Feri: Neko je intervenisao. Dakle, bilo je nekoliko reakcija onih koji su bili pod okriljem socijalističkog realizma, jer oni… Ali, Titova politika je odvojila umetnost od socijalističkog realizma, tada nije bilo lako. Bilo je reakcija, nema ograničenja u umetnosti, ali sam se tada više koncentrisao na slikarstvo, a ne na književnost.
Eremire Krasnići: Da li ste studirali slikarstvo ili grafiku?
Redžep Feri: Ne, ne, slikarstvo. Ne književnost jer se reč čita i može se pogrešno razumeti, reč može da proklizne, a onda se pročita, razume, i politički vas košta ako negde imate znak pitanja. Ali, još kao student počeo sam da izlažem na izložbama, u Beogradu i van njega. Ne samo ja, nego da budem iskren pre nego što su tamo bili i drugi studenti, Musljim Mulići [alb. Muslim Mulliqi], Đeloš Đokaj [alb. Gjelosh Gjokaj], Matej Rodići [alb. Matej Rodiqi], Šemsedin Kasapoli [alb. Shemsedin Kasapolli].
Eremire Krasnići: Tada je predavao u Umetničkoj srednjoj školi.
Redžep Feri: Da, bio je moj profesor u Peći. To je bila prva generacija Albanaca koja je studirala, i neki drugi kojih ne mogu da se setim, bilo ih je još nekoliko. Mi smo bili druga generacija, ja, Tahir Emra, Dževdet Džafa [alb. Xhevdet Xhafa], Daut Beriša [alb. Daut Berisha], Fatmir Kripa [alb. Fatmir Krypa], i mnogi drugi. Dok nismo imali sredstva da otvorimo jednu u Prištini. Prva zgrada Univerziteta u Prištini je bila Shkolla e Lartë Pedagogjike, i postojao je umetnički odsek i zahvaljujući Musljimu Mulićiju, to je bila velika umetnička škola. I još je bilo učenika koji su dolazili iz Umetničke škole u Peći sa dobrom figurativnom kulturom, dok sam bio tamo kao profesor, došao sam do tačke da bih radije prihvatio nekoga ko je završio gimnaziju nego Umetničku školi. Umetnička škola je išla s jednog kraja na drugi. Možda nisu krivi profesori ili učenici, već oni koji prave standarde za profilisanje škole. Napravili su to kao zanatsku škola. Ne znam dokle je stiglo, ali u to vreme sam primetio da je predaleko otišlo i nisam znao gde će se završiti.
Eremire Krasnići: Možete li nam reći nešto više o Višoj pedagoškoj? Kako je ustanovljena?
Redžep Feri: Ali, da nije bilo te škole, jer je Umetnička škola otvorena 1949. godine, ja sam tamo učio ‘54, peta generacija. Da ta škola nije na nivou na kojem je bila, sa tim profesorima, niko od nas, počev od Musljima Mulćija do mene, ne bismo bili ono što jesmo.
Eremire Krasnići: Nisi mogao ni da nastaviš dalje školovanje, od tada…
Redžep Feri: Otišli bismo negde drugde, na fiziku ili hemiju, nešto bi se desilo. I veoma sam zahvalan profesorima koji su imali tu kulturu i nisu bili egoistični u čuvanju znanja za sebe, ali su nas voleli kao sebe, iako su većinom bili Srbi i Crnogorci, isto su voleli i nas Albance. Tokom studija, pošto sam figurativne studije radio u Peći, tamo sam počeo da učim i nikada nisam prestao. Još sam student, još uvek učim. Do te mere da sam jak i sposoban da otvorim knjigu ili novi katalog da vidim kako neko mlad slika, šta slika, tako da sam još uvek neka vrsta studenta koji nešto uči. I voleo bih da bude više provokacija nove generacije jer bih se i ja osećao mladim. Ali nova generacija, ne znam kako da objasnim novu generaciju.
Dok sam bio u Beogradu, uzeo bih časopis američke ambasade Pregled [Review], izlazio je na srpskohrvatskom jednom mesečno, bio je o kulturi, a bio je i intervju sa američkim slikarom, mladim slikarom gde je pisalo, “Pikaso je stvorio 50 remek-dela u roku od 60 ili 70 godina, ili 30 remek-dela, ali ja razmišljam da stvorim 30 remek-dela za tri godine.” Vidi, ne znam da li bi ovo uspelo, sa kakvom mašinom možeš to da uradiš, ne možeš za tri godine da odeš na Mesec ili bilo gde drugde, da napraviš 30 remek-dela, a on je bio ozbiljan, bio je u mlađa generacija.
I osećam da nešto slično postoji u današnjoj generaciji. Možda, možda zato što ste mnogo brže shvatili život, kao nešto neverovatno, sa hiljadu ukusa i koji brzo prolazi, a pošto je tako morate to da iskoristite na svaki način, u svakoj pori. Ne znam, bili smo generacija koja je bila odana svojoj profesiji, bez duha materijalizma, bez duha izdaje, ali smo verovali u ono za šta smo radili, ali čovek veruje u svoj rad ako veruje u sebe. Ako ne verujete u sebe, ne možete verovati u svoj rad. Ovo je bila ta generacija i ne bih želeo da se ovaj mit završi sa nama.
Eremire Krasnići: Kada ste se vratili iz Beograda?
Redžep Feri: Izvinite?
Eremire Krasnići: Kada ste se vratili iz Beograda? Koje godine?
Redžep Feri: Vratio sam se, vratio sam se iz Beograda posle Pariza ‘67, 1967, završio sam akademiju, otišao u Pariz, vratio se iz Pariza u Prištinu, dve godine radio u Rilindji kao umetnički urednik. Izlagao bih i u Beogradu jer sam primljen u Udruženje likovnih umetnika Jugoslavije. Ne samo ja, i drugi, Musljim i drugi koji su bili ovde. Onda sam krenuo u treće stepene školovanja u Beogradu, te dve godine dok sam radio u Rilinđi još uvek sam bio neodlučan, da li da ostanem u Prištini ili idem u Pariz, našao sam medijum i vratio se u Beograd, ali za te dve godine, nisam bio Beograđanin. Otišao sam tamo dan ili dva, ali nisam bio tamo sve vreme.
Velika promena se desila u Beogradu, velika promena se desila u Beogradu i video sam da ponašanja nisu ista kao kod mojih drugarica, na primer, žene su bile pažljivije, uvek su nam nešto donosile. U stvari, jedna od godina kada smo se tako lepo proveli. Žena jednog od ambasadora Iraka ili Irana, ne znam, jedne od ovih zemalja, dovezli bi je autom. To je bio prvi auto koji je stao ispred Akademije i ona bi nam donela teglu ili džem ili tako nešto. Otišli bismo tamo u pekaru i kupili hleb, a ona bi se pobrinula za doručak. Tako…
Eremire Krasnići: Kako se to ponašanje promenilo?
Redžep Feri: I… ilustrovaću promenu. Bila je jedna Beograđanka, drugarica, zvali smo je Pegi, jer je imala pegice (smeje se) i, “Hajde, “rekla bi, “Feri, idemo da popijemo toplu rakiju u baru.” I pre nego što smo ušli, dala bi mi novac jer je htela da im pokaže da ulazi sa gospodinom, a ne sa osobom koja nema novca, i da ne bi ušla sama. Htela je da ide, ali nije htela da ide sama. Posle dve godine, za dve godine, dogodila se promena, ne mogu to nazvati emancipacijom, jer nije, to je nešto iznad emancipacije. Šta je izvan emancipacije? Možda tačka i crtica i opet tačka.
Video sam akademiju u koju je svako mogao da uđe, iz koje je svako mogao da izađe. To nije bila ista posvećenost kao ranije. To nije bila ista posvećenost, jer mi je ovo rekao moj profesor kada sam išao na doktorske studije, “Misliš li da su to oni?” Nakon što sam završio studije, upoznao sam ga jer sam ovde postao profesor, “Kako je sa tvojim studentima?” Pitao me je. Rekao je, “Misliš li da su moji učenici kao nekada? Stvari su se promenile.”
Dakle, dobro je ako se stvari menjaju na bolje, ali je duplo gore za one nacije koje su kasno napravile korak ka formiranju nacionalnog identiteta, kulturnog uzdizanja, kulturnog predstavljanja. Jer ima ljudi koji su svoju istoriju stavili u fioku i u muzeje, a mi je trebalo da kažemo da smo završili školu, trebalo je da se predstavimo.
Eremire Krasnići: Kako su ti brzi koraci uticali na vas?
Redžep Feri: Ovde su stigle sporije i u to vreme, da budem iskren, ne sa nekom kritičkom namerom, ali Kosovo je bilo poznato u jugoslovenskom umetničkom prostoru, u Jugoslaviji, koja je brojala 22 miliona do Ljubljane i na izložbama širom sveta na kojima je Jugoslavija bila prisutna, vizuelna umetnost je bila jedina popularna umetnost u Jugoslaviji, više od književnosti, muzike, filma…
Eremire Krasnići: Počeli su kasno.
Redžep Feri: Kasno, iako je čak i u ovim poljima bilo dobrih radova. U muzici je bio Redžo Mulići [alb. Rexho Mulliqi], muž Nedžmije Pagaruše [alb. Nexhmije Pagarusha], on je proslavio Nedžmije Pagarušu, on je bio genije, nesretni kompozitor koji nije ostvario svoj potencijal koliko je mogao, ali bio je genije. Tu je bio i Muharem Ćena [alb. Muharrem Qena] za pozorište. Njegova Erveheja koja je dobila sve nagrade u Boegradu. I to je počelo, ne samo vizuelna umetnost, već i…
Eremire Krasnići: Dramske umetnosti.
Redžep Feri: Bio sam na koncertu u Beogradu kada je Nedžmije, bio sam student, sala je bila puna ljudi. Otišao sam jer smo bili prijatelji, ali i kako krv deluje, čudno je, i to je nešto dobro. Išao sam i zato što je bila Albanka, bio sam ponosan na nju. Gledajući Bekima Fehmiua u pozorišnoj predstavi, Albanci sa Kosova i Albanci uopšte duguju Bekim Fehmiu. Dugujemo mu jer svojim profesionalizmom i našim egom ne pomažem mu jer to želim, nemamo ga ni u jednom našem filmu, ni u jednoj rečenici u albanskim filmovima, Bekim Fehmiu nije prisutan, mi smo krivi iako nije bio proračunat, nije odustao. Ali ljudi koji su odani svojoj ličnosti, ne odustaju, ne mole, ne mole ni za šta. Morate lepo da razgovarate sa njima kao što majke razgovaraju sa svojom decom, i to je veliki nedostatak.
Sećam se jedne svoje izložbe u Beogradu, pošto je reč o Bekimu Fehmiuu, na jednoj od mojih izložbi u Beogradu, otišao sam na otvaranje i kada sam sutradan otišao na otvaranje, Ali Škuriu [alb. Ali Shkuriu] je prošao i video je, jer bilo je u Palati Albanija, tu je bila Galerija Kulturnog centra i reklama je bila napolju. Ušao je visoki politički funkcioner, ne pominjem mu ime jer ne vredi, i pitao je zašto mu nisam poslao pozivnicu za otvaranje. Izvinio sam se jer sam došao vozom i nisam znao gde su poslali pozive. Bili su navikli na druge slikare koji su im slali [pozivnice], ali ja sa njima nisam imao te bliske odnose, ali ni mi nismo bili u lošim odnosima. Bio je i Bekim, družili smo se sa Bekimom.
Sutradan nas je pozvao u svoju kuću da s njim popijemo viski. Bekim se izvinio, rekao je, “Izvinjavam se ali…” Ni Bekim ga nije voleo, neću da mu pominjem ime jer su bila još samo dva čoveka, ne mogu da kažem da su radili neki prljavi nacionalni posao. Oni su pravili neke narodne smicalice, za drugog, ali njih dvojica, jedan od njih je bio ovaj. Bekim se izvinio i rekao, “Idem u Italiju,” igrao je Odiseja, Odiseja. Otišao je kući i rekao, “Hajde,” on je rekao, “Redžepe, nemoj da se mučiš sa njim,” (smeje se) rekao je, “Bekim će ti kupiti viski. Sada ćemo piti viski, ne moramo da idemo u njegovu kuću.” Bila je istina, i ovako se završilo.
Većina ljudi koji su bili na visokim funkcijama su pokušali, bilo je to jako teško vreme, oni su pokušavali da zaštite svoj narod, Albance, pokušali su da zaštite i svoju ličnost. Ne želim da spominjem imena, ali bilo je dvoje, troje ljudi čiji ego za izgradnju karijere ih je učinio većim katolicima od pape.
Eremire Krasnići: Da li je bilo političkih uplitanja u umetnosti? Malo ste to spomenuli u literaturi.
Redžep Feri: Nije ih bilo u slikarstvu, u muzici, jer je muzika po prirodi apstraktna. Ali bilo je u književnosti. Oni koji su studirali albanologiju i književnost, roditelji bi govorili, “Hoćeš li da učiš zatvorsku školu?” Tako je to bilo u to vreme.
Eremire Krasnići: Skenirali bi sve što je proizvedeno, objavljeno? Mislim da li je bilo ljudi specijalista koji su čitali ako postoji neki podtekst? Šta se desilo?
Redžep Feri: Gledajte, upućeni ljudi, oni koji znaju, ne greše. Imao sam radnika dok sam gradio svoju kuću i radnik mu je rekao, “O, Halim, kao dinamit,” otvarao je temelj čekićem, bam, bam {pomera ruke gore-dole}. Stavio sam ovu figuru u svoju poeziju, ali su je uklonili.
Eremire Krasnići: Kako je to protumačeno?
Redžep Feri: Zato što upućeni ljudi to nisu protumačili, ali neznalice jesu, “Redžep traži dinamit.” Kao i pesma Iljira Šaćirija [alb. Ilir Shaqiri] o domovini, o čemu se on pita?
Eremire Krasnići: O, vrati mi ono što si mi dužan (smeje se).
Redžep Feri: Vrati mi ono što mi duguješ ili tako nešto. U Albaniji su rekli, “Šta smo mu dužni?”
Eremire Krasnići: Da (smeje se).
Redžep Feri: Dakle, bilo je to vreme kada… sada, ostavimo Beograd iza sebe, iako sam kao i svi mi tokom mladosti, najboljeg dela života, najlepših godina, bio tu, sa svim poteškoćama koje smo imali , sve poteškoće koje bi mogao imati posvećeni učenik. Morali smo biti posvećeni, inače nije funkcionisalo. Ipak su to najbolje godine, koliko god bile teške {pokazuje na osobu koja vodi intervju}, ovo su vaše najbolje godine.
Eremire Krasnići: (smeje se)
Redžep Feri: U Prištini, kada smo tek počeli da hodamo svojim nogama i zahvaljujući našim komunističkim liderima, a ne neokomunistima jer su gori, još imamo neokomuniste u Tirani i Prištini, koji se kunu u Lenjinovu, Staljinovu i glavu Envera Hodže [alb. Enver Hoxha]. Ali u svakom slučaju, da ne pričamo o politici, od toga nikada nismo dobili ništa dobro.
Eremire Krasnići: Ali bilo je pomoći socijalističkog sistema da se stvori kulturna infrastruktura, zar ne?
Redžep Feri: Ali, ali potreba naših lidera da se izjednače sa drugim republikama Jugoslavije pomogla je albanskoj kulturi. Kada biste otišli u kancelarije u drugim centrima, videli biste njihove najbolje slikare, Srbe u Beogradu, Hrvate u Hrvatskoj, Slovence u Sloveniji, i tamo su takođe počeli da ne uzimaju sinovljevu, tetkinu sliku, već bi uzeli… danas, ni u jednoj kancelariji nema slika Musljimana Mulićija. Uzimam Musljima za primer, počeli su da kupuju slike, počeli su da donose slike za Muzej moderne umetnosti, jer sve republike su imale Muzej moderne umetnosti, samo mi nismo.