[Sledeći delovi intervjua su realizovani 8. maja 2015.]
Treći deo
Musa Dobruna: Prihvaćenost antifašističkog pokreta … od strane masa, govorim o Đakovici, a ne o drugim mestima, jer ne znam, bila je tako velika da su fašisti zvali Đakovicu „Mala Moskva“. A Italijani su je zvali „Piccola Mosca“. A sada ću vam ispričati nešto što se dogodilo ’60-tih, na Četvrtom plenumu Saveza komunista Jugoslavije. Ali nastaviću o ovome posle… Emin Duraku, sa svojim prijateljima, Hajdarom Dušijem, Dželadinom Hanom, Aljušom Gašijem, Dževdetom Hamzom, Enverom Puljom, Džavitom Nimanijem, s braćom i sestrama, i mnogi drugi s Kosova, prihvatili su to kao pozitivan rat za nacionalno i društveno oslobođenje, koja je kasnije, s promenama u odnosima, malo krenuo u anti-nacionalističkom pravcu. Anti-nacionalistički u to vreme je značilo anti-albanski, jer bilo je drugačije vreme. Otvorile su se škole, univerziteti i Akademija nauka, što su bili prepreka za srpske šoviniste. To je bilo protiv ideologije Srpske pravoslavne crkve, koja i danas vodi državnu politiku Srbije, čak i danas. Predsednik srpske države mora da položi zakletvu nad pravoslavnom Biblijom {podiže ruku kao da je stavlja na knjigu}, pro-slovenski, zovite to kako hoćete. To je njihova stvar! Naša stvar je da radimo za sebe, a ne protiv drugih, ali to nas je kao takvo mnogo koštalo i smanjilo nas je kao narod na ono što smo sada, zbog neke prevelike tolerancije. Da počnem o učiteljima?
Jeta Redža: Da.
Musa Dobruna: Nakon što je tad počeo rat u Jugoslaviji, to je nama bio Drugi svetski rat, grupe građana koji su iz bilo kog razloga otišli u Albaniju za vreme Kraljevine Jugoslavije počeli da se vraćaju. Grupa na čelu s Eminom Durakuom, Fadiljom Hodžom, Hisnijem Zajmijem, Dželadinom Hanom, Hajdarom Dušijem i još jedna grupa nastavnika, Zekic Šehu na primer, stric Pajazita Nušija, oni su došli i počeli da rade na otvaranju škola na albanskom jeziku. To se desilo negde u maju 1941. godine, ’41, maj je bilo.
Sećam se da sam se upisao u školu kad sam imao deset godina, u prvi razred osnovne škole, upisao me Jusuf Puka. Zanimljivo je spomenuti Jusufa Puku, jer je on bio takođe učitelj mog oca (osmeh). Došao je, završio upis đaka, i podelio nas u učionice. Prva slova me je naučio Haki Taha, koga je kasnije ubila srpska tajna služba, tada jugoslovenska. Rečeno je da je on ubio Miladina Popovića, što nije bila istina. Onda su se učitelji promenili po potrebi, i onda je ispalo da je Zeki Šehu neko vreme bio moj učitelj, on je uskoro preminuo. Učitelji su se često menjali, ali svi su nas naučili jednu stvar, da je antifašistički narodnooslobodilački pokret bio pokret za nacionalno i društveno oslobođenje naroda, bez izuzetka … nezavisno od verske i etničke pripadnosti.
Istorijska sudbina htela je da se mi pridružimo anti-hilterovskoj, antifašističkoj, anti-nacističkoj borbi, zovite to kako hoćete, a to je značilo da je antifašistički narodnooslobodilački pokret stao na stranu velikih saveznika, SAD, Engleske, Francuske i Kine u to vreme, Sovjetskog Saveza naravno. Zajedno s nama, Srbi i Crnogorci i ostali vodili su svoje antifašističke aktivnosti. Komunisti su imali viziju i iskoristili su kritičan momenat u Đakovici, kada su stigli Italijani, otvorili su šest-sedam bordela – izvinjavam se što tako govorim – i iskoristili su nezadovoljstvo naroda u odnosu na to. A sve antifašističke grupe su nam se pridružile, uključujući i one koji nisu bili komunisti. Bilo je ljudi koji nisu voleli komunizam, oni nisu želeli komunizam zato što su ga identifikovali s Rusijom, a Rusija … oštetila nas je i to je to.
Ipak, ljudi su nam se pridruživali, a komunisti, kao dobri organizatori I odlični propagandisti rekao bih, mobilisali su celu Đakovicu. A ja sam uveren da nije postojao nijedan čovek u Đakovici da se borio protiv partizana, iako su znali i nisu voleli partizane. Nije bilo oružanih aktivnosti. Sada duboko verujem, neko može da kaže da nisam u pravu, ali svi pokreti koji su postojali za vreme Drugog svetskog rata su bili albanski. Oni su se borili za albansku stvar. Čak ni Nacionalni front nije imao mnogo uticaja na Kosovu. Imali smo zogiste, legaliste, nezavisne intelektualce. Čak i najveći špijuni, kao što je Bećir Maloku na primer, on je bio komandant žandarmerije, on je znao kako diše Đakovica, ali nije uradio ništa. Pokušali su da ga ubiju, pošto je bio komandant, a i špijun s priznatom karijerom još u vreme Turaka, Fadilj Hodža s prijateljima pokušao je da ga ubije. Ali samo je bio povređen. Znao je kako diše Đakovica. Đakovica je bila u pokretu (osmeh), Italijani su je zvali „Piccola Moskva” – Mala Moskva.
Jedna digresija, nakon Drugog svetskog rata, ’60-ih, Četvrti plenum Saveza komunista Jugoslavije, gde je razotkrivena jugoslovenska tajna služba, naročito srpska. Pitao sam jednog „operativca”, koji je još živ, za stolom smo bili nas četvorica, dvojica su ustala, on nije pušio, ali u tom trenutku palio je jednu cigaretu za drugom, pa sam ja rekao: „U redu, Nuhi, šta se dešava? Kad si počeo da pušiš?” Rekao je: „Šta je politika?” Nakon što sam završio specijalizaciju u Sekretarijatu unutrašnjih poslova, dok sam služio u raznim centrima na Kosovu, penzionisao sam se, I Dušan Mugoša, tadašnji politički sekretar, glavni šef Autonomne Pokrajine u to vreme, saznao je to i rekao mi da se vratim u službu: „Otići ćeš na službu u Đakovicu”. A u beleškama koje je pisao, rekao je: „Uspešno sam radio u svim centrima, ali nema težeg mesta za rad od Đakovice”. „Zašto?” „Zato što nikada ne možeš da znaš s kim imaš posla“. To je … ne znam, zanimljivi su ljudi. Veoma su pragmatični, ali u svojoj nemoći ostavljeni su s (spušta ruke ka podu) prosjačkim štapom.
Trenutno su Đakovici dali prosjački štap, iako je oko tri hiljade ljudi bilo u OVK, bio sam I ja … Nas jedanaest se priključilo, deca moje sestre i brata. Napravio sam ovu digresiju da vam pokažem šta je Đakovica. Danas je Đakovica podjarmljena. Đakovica je imala 27 hiljada zaposlenih, danas jedva preživljavaju. Za mene, vođe OVK-a su izdale Đakovicu. Mogu da kažu šta hoće. Unajmili smo dvojicu havandžija koji su rezali duvan, tako se to pravi (osmeh), na način… I imali smo dve devojke koje su pakovale. Pakovale su duvan, obično oko petsto kila, otac bi to utovario i poslao u Raušić kod Peći, a odatle u karavanu, natovarenim konjima, poslao bi ga u Sjenicu. Putovao bi po teritorijama pod kontrolom četnika, bukvalno bi ih podmitio duvanom, jer nisu imali duvana. Putovao bi kroz partizanske zone, i njima je takođe davao duvan, i sa duvanom koji je preostao, stigao bi u Sjenicu gde se sastao sa vođom čijeg prezimena se ne sećam, ali zvao se Deda. Zamenio bi duvan za ovce, suvo meso, konje, tepihe i druge stvari, ali ne za novac.
Kada je došao u Đakovicu za manje od dva dana, moj brat i ja bismo vodili ovce na pašu. Otac je došao s Ismetom Mulom i Asimom Bljutom i drugim aktivistima antifašističkog narodnooslobodilačkog pokreta. Uzeo sam pismo… Ismet Mula i moj otac su se vratili, a Asim Bljuta je krenuo sa mnom. Na putu do sela Deva, sreli smo čoveka, žena mu je bila pozadi na konju. Pitao nas je: „Kuda idete?” Asim je odgovorio, rekao mu je da idemo kod toga-i-toga… čovek koji nas je pitao ga je poznavao. Nastavili smo put, on je otišao svojim putem. Stigli smo u Devu u sumrak. Pokucali smo na vrata prve kule koju smo videli sa svetlom, odgovorio je jedan partizan. Dao smo mu pismo, onda je rekao: „Pokažite to komandantu”. Komandant je sišao niz stepenice, uzeo je pismo, pročitao ga i rekao: „To nije za mene”. Zatvorio je pismo i rekao: „Dođite gore”. Seli smo, tu su bile dve partizanke i jedan partizan. Prvo su proverili ko smo, i onda su nas pitali da li znamo partizanske pesme. Zapevali smo … odmah, pesma za Husniju Zajmija i Šahmanovića, Hajru Šahmanovića koji je ubijen u Plavu. Pevali smo tu pesmu, njima se dopalo i ustali smo da pođemo. Komandant je rekao: „Ne, prvo ćete večerati, pa ću vam dati pratnju do Babaj Boksa.”
Komandant je bio Elez Isufi, učitelj mog brata. Elez Isufi je bio sin Isufa Elezija. Isuf Elezi je zajedno s Ismailom Kemalom učestvovao u proglašenje nezavisnosti Albanije. Ustali smo i krenuli u Babaj Boks, noću po mesečini, bila je divna jesen. Stigli smo u Babaj Boks i obratili smo se komandantu Pete brigade, Šefketu Pećiju. Izašao je, i isto kao Elez Isuf, upalio je upaljač {pravi se kao da čita pismo} i rekao: „Ovo nije za mene. Drug Fadilj je u operaciju protiv nemačkih trupa koje se povlače iz Grčke. Vratiće se sutra“. Otišli smo da se odmorimo. Ušli smo u jednu kolibu, zemljanu. Malo smo se odmorili (osmeh), to smo zvali odmorom. Sutradan smo se probudili rano I otišli na seoski trg, na mesto gde se trebi žito. Videli smo grupu partizana. Komandant, stojeći, ih je grdio: „Uzeli smo puške da se borimo protiv fašista, ali da se trudimo da pretrpimo što manje štete. Nije dobro da se borimo stojeći, Toske su se borile stojeći” (osmeh), tako je bilo tada… mala Toska.
U tom momentu došao je komandant Šefćet Đeći i rekao: „Mi smo na ivici konačnog oslobođenja naše domovine Albanije, ali naše akcije moraju da se nastave u jugoslovenskim zemljama sve dok nacističke trupe ne budu skroz proterane iz zemlje. Ovo je naređenje general-pukovnika Envera Hodže, našeg komandanta general-pukovnika Envera Hodža.“ Tu je stao, mi smo ustali, došao je Asim: „Hajmo, Fadilj se vratio,“ u kulu dede Jusufa Bajraktarija. On je akademik, bio je direktor Instituta za istoriju. Ušli smo u sobu za muške goste, kako su to zvali nekada (osmeh), a mislim I danas. Sačekao me je Husen Žerka, Ceni smo ga zvali, bio je moj prijatelj. Upoznao me s Fadiljom Hodžom i nastavio je… razgovor s prisutnima. Među njima su bila dvojica iz Makedonske partizanske brigade, koji su nosili tradicionalnu albansku odeću i ravan plis. Domaćin kuće je sve vreme ćutao. Seli smo za vrlo bogatu trpezu, kako Albanci znaju da posluže kada hoće da ispoštuju počasnog gosta. Nakon obroka, poslužena je kafa od ječma (smeh), i dok smo pili kafu, domaćin kuće uzeo je reč i obratio se Fadilju Hodži. „Fadilj,“ rekao je, „Sine, ja vidim da niste sami. Ne možete imati poverenje…”
To je bio kao refren tokom Drugog svetskog rata u Đakovici, a ja želim da verujem i na Kosovu, da ne možeš da veruješ Srbima i Crnogorcima. Voleli smo i podržavali pokret, ali svaki put kada bi ljudi razmišljali o zajedničkom ratu sa Srbima i Crnogorcima, bili su rezervisani. To je onda postalo uverenje celog štaba antifašističkog narodnooslobodilačkog pokreta, govorim o albanskim komunistima, komunistima, kosovskim Albancima koji su stalno dobili informacije da ljudi jesu za narodnooslobodilački pokret, ali da im se ne sviđa bratstvo i jedinstvo, zato što je albanski narod mnogo propatio u Jugoslaviji u to vreme, u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon što smo završili obed i popili kafu, krenuli smo za Krunu, gde je bio operativni štab za Kosovo u Metohiji. Štab se nalazio u internatu na Kosovu gde su se školovali dečaci koji su iz bilo kog razloga iz Jugoslavije otišli u Albaniju.
Na putu do Krune, bili smo blizu Deva, u jednom trenutku neki tip, Musa Efendija, borac narodnooslobodilačkog pokreta … obratio se Fadilju Hodži: „Hoćemo li kod Bega na kafu?“ Tamo je bio Gani-begov štab, Gani-beg Kreziu, koji je završio Vojnu akademiju Jugoslavije i postao je vojni lekar. Ali on nije imao svoje jedinice borio se protiv fašizma. Sarađivao je s komunistima dok je imao poverenje u njih. Na Musin predlog, Fadilj je odgovorio: „Ne!“ „Zašto?“ „Ljut je na mene. Poslao mi je pismo, ‘Zašto mi uzimaš partizane?’“ Na kraju pisma, tog istog pisma, napisao je „Nemam sterlinge da im dam“, u smisli da se Beg prodao, borio se protiv fašizma, uz podršku saveznika, Velike Britanije u to vreme, koja mu je slala zlatne funte da finansira pokret.
Imali smo dve metalne kofe pune toga u našoj kući. Desilo se da je majka otvorila jednu bez očeve dozvole. U tom trenutku došao je otac, „Šta to radiš?“ „Uzimam samo jedan sterling“, bili su zlatni, „da ga dam našem sinu kad se bude ženio“. Otac ga je uzeo i vratio, zatvorio i dao Gani-begu. Prošli smo Devu i stigli na Ćafa Prušit gde je bila granica, još uvek postoji granica tamo… granica s domovinom (smeh). Teki Derviši je znao da kaže: „Granica s domovinom.“ Konj Fadilja Hodže se uplašio pošto je video zmiju, ima ih puno tamo. Musa Efendia je zgazio zmiju, nastavili smo put i stali u Golaju. U Golaju, Fadilj je pozvao Ibrahima Žerka, umro je mlad, bio je istoričar koji je voleo Fadilja kao sina. Pozvao ga je, ali niko se nije javio pa smo nastavili put. Da bi olakšao putovanje, Musa Efendija opet je pitao: „Fadilj, i ja sam dobio pismo od Dema Alji Požarija“ „I?“ „Rekao mi je ’Da li ćeš mi poštedeti život ako ti se pridružim sa svim što imam?’“ Fadilj odgovara na pismo: „Ne Ako se ikada sretnemo na kraju gledaćemo se preko nišana“. Jer se Dem All borio protiv partizana.
Ali Fadilj nije znao jedan detalj. Kada je Dem Alji Požari sa svojom bandom postavio zasedu i otkrio da među partizanima nije bilo Srba i Crnogoraca, povukao se, nije se borio. Ali tamo gde su bili Srbi i Crnogorci, nikada nije prestao da se bori. Posle Drugog svetskog rata, uoči završetka Drugog svetskog rata, Dem Alji Pažari pobegao je u Grčku, zatim u Tursku, i umro je u inostranstvu. I opet, još jedno pitanje sada, da bi prekratili putovanje, Musa Efendija pita Fadilja: „I? Jel imaš još nešto?“ „Dobio sam pismo od Ejupa Binakua“. Ejup Binaku je bio sekretar Fašističke partije u Đakovici. I na poleđini pisma, odgovorio je i rekao: „Dođite kad god hoćete“, a sada Musa postavi sledeće logično pitanje, kaže: „Mi smo u ratu protiv fašizma, nacizma. Vi ste odbili dvojicu, ali ste prihvatili da Ejup Binaku bezbedno dođe, iako je sekretar Fašističke partije“. E sada moramo da gledamo stvari drugačije. Ejup Binaku je osoba koja je između dva svetska rata pomagala koliko je mogla, naročito mladim ljudima koji su iz bilo kog razloga napustili Jugoslaviju i otišli u Albaniju. On je bio posvećen njihovom obrazovanju, zapošljavanju i stanovanju, to mu priznajem, i zato je Ejup Binaku dobrodošao.
Stigli smo u Krunu, rekli su mi da spavam u sobi sa Hiljmijem Aganijem, profesorom, kasnije je bio profesor Hiljmi Agani. Nekoliko nedelja nakon što je … kada se uverio da sam lojalan, rekao mi je: „Imam nešto da ti kažem, ali samo ako mi daš besu – reč da nećeš nikome reći“. Rekao sam mu: „U redu“. „Jednom, nedavno, opkolile su nas trupe Muharema Bajraktarija, morali smo da se dve noći i tri dana krijemo u grmlju u Hasu Đakovice, bio je jači od nas. Krili smo se dve noći i jedan dan“, rekao je, „od žeđi smo jeli šumsko voće. I onda smo dobili poruku da su se Muharem Bajraktari I njegove trupe povukli. Vratili smo se u Krunu, usput je selo Cahan, Pavle Jovićević, koji je nekada bio šef partije u Operativnom štabu za Kosovo i Metohiju dao mi je jedno pismo da pošaljem u Kishaj, selo koje se takođe nalazi u Albaniji, naredio mi je da sačekam odgovor i da se vratim, da se vratim s odgovorom. Iako je znao da sam iscrpljen, umoran i gladan. Prihvatio sam dužnost, otišao sam, završio sam posao i na putu nazad sam stao u zavetrini da se odmorim. Malo kasnije sam čuo da mi se neko približava, s pratnjom, telohranitelji. Otišao sam i predao pismo i vratio se na svoje mesto. Izvadili su pite sa mesom i počeli da jedu. Nisu me zvali da im se pridružim, iako su znali da sam gladan I umoran. „Šta je ovo?“ „Pa da znate“, (smeje se) „upravo to.” Ovo je bila dobra lekcija za mene, razumeo sam da je saradnja sa Srbima i Crnogorcima veoma teška.
I onda je došlo povlačenje iz Krune da bismo se približili Đakovici, morali smo do Tropoje. Smestili smo se u Tropoju, poslali su me da spavam u magacinu s tkaninama i odećom, zajedno s jednim Srbinom iz Đakovice i s jednim iz Skadra. Nakon što smo se smestili, izašli smo da odemo na večeru. Imao sam posudu, limenu posudu koju nosiš ovde {pokazuje pojas}, za hranu i piće. Hteo sam da uzmem hranu i čujem odgovor na srpskom: „Nisi u evidenciji, nisi na listi prve grupe, sigurno si na drugom“. Bio sam smiren, otišao sam kod drugih, i opet: „Nisi na evidenciji“. I uznemiren, ali bez protesta, vratio sam se u sobu I video čika Bajrama s čovekom iz Skadra, on je primetio da nešto nije u redu sa mnom i pitao me: „Šta se dešava s tobom?“ Rekao sam: „Ništa!” Rekao je: „Ne, ne, neki đavo je ušao u tebe“ (smeh). I onda sam mu rekao šta se desilo. „Ustani!“, rekao je. Uhvatio me za ruku i otišli smo zajedno, bio sam mlad, nisam još imao 14 godina. Otišli smo u kuhinju, kaže: „Izvadi činiju“, i dao mi je hranu. To je trajalo nedeljama. Ponekad u društvu Safete Nimani, ponekad Dragi Kirljeović, ponekad Dzafer Vokši, član štaba.