Prvi deo
Jeta Redža: Gospodine Dževate, da li možete da nam nešto kažete o vašem detinjstvu, o sredini u kojoj ste odrasli. Kakva je bila vaša porodica, kakvi ste bili Vi kao dete i koje stvari pamtite kao dete.
Mula[1] Dževat Krieziju (Mulla Dževat Krieziju): Da, kao dete, kao i svako dete kosovara, i mi smo rasli u teškim ekonomskim uslovima. Potičem iz jedne porodice koja je poštovala tradicionalne vrednosti, nacionalnu tradiciju, ljudsku, moralnu, versku i sve redom. I, kao dete smo teško živeli. Uslovi su za nas bili veoma teški. Putovali smo šest-sedam kilometara do škole. Zatim, nismo imali knjige, nismo imali odeću i obuću, nismo imali dobru hranu, dok nismo odrasli i počeli… jer naš otac je bio bez škole, majka bez škole, porodica neškolovana i nezaposlena. Znači, u to vreme su bili veoma teški uslovi koje ja pamtim i koje sam ja doživio.
Da bi se obrazovali, da bi se školovali i angažovali bili smo primorani da idemo i više nego što su mogućnosti dozvoljavale, više nego što su bili naši kapaciteti: da bismo se snašli, da bismo nešto postigli, da bi našli posao i da bi izdržavali porodicu. Zbog toga smo imali teške uslove, ne samo ja, već koliko se sećam i čitavo selo, čitava moja generacija, moje društvo. Ja sam išao u školu; sećama se da sam išao u školu sa gumenim opancima. Ja se sećam da sam umesto školske torbe nosio kožni janđik[2], koji je bila napravila moja majka.
Ermira Krasnići: U kom mestu ste rođeni?
Mula Dževat Krieziju: Ja sam rođen 19 aprila 1958. Svakako da imam što reći, šta da kažem o mom detinjstvu, jer smo mnogo patili, mnogo smo teško živeli. Zatim, tu je bila i tuđa vlast, moja porodica je mnogo patila. Moj deda…
Jeta Redža: Kako se zvalo vaše selo?
Mula Dževat Krieziju: Selo Bubavec, opština Mališevo. Moj deda je zbog politike poslat u zatvor. Osudili su ga na četiri godine zatvora u Nišu. Tamo su ljudi umirali pod torturama; mi ni dan danas ne znamo njegov grob. Nismo mogli da javno organizujemo saučešće. Znači, porodica je bila izopštena, izolovana, ljudi nisu smeli dolaziti. Bili smo pod prismotrom države, tako da smo živeli i opstajali u teškim uslovima. Znači, to je bilo veoma teško vreme. I, kada bi ponekad pričao deci o našim mukama oni bi rekli: “Kako je to bilo moguće?” Mogu će je, jer su okolnosti bile takve, doživeli smo pakao, svašta smo doživeli.
Jeta Redža: Možete li nam reći nešto o vašem dedi, čime se on bavio?
Mulla Xhevat Kyreziu: Moj deda je bio predsednik sela. Tad je postojao kačački pokret, on je krio ljude tog pokreta koji su bili deo otpora i koji se borio za nacionalnu stvar, koji se nisu slagali sa tadašnjim jugoslovenskim režimom a i mi smo njih podržavali i on je kao predsednik sela nalazio smeštaj za te ljude. Ti ljudi su bili uhvaćeni u našoj porodici, zatim su bez suđenja streljani: Mustafa Drguti sa njegovim sinom Nuredinijem i sinovcem kome sam zaboravio ime. Sva trojica su streljani. Moj pradeda i trojica rođaka su uhapšeni i poslati u zatvor u Prizeren. Oni su osuđeni u Prištini a zatim su poslati u zloglasne zatvore u Nišu. I mog dedu su poslali u zatvor u Požarevcu i u Nišu; moj deda je umro u zatvoru u Nišu. Ni dan dans ne znamo gde mu je grob. Znači, od maltretiranja, od mučenja, od batina do njegove fzičke likvidacije.
I što je još gore, kada su ljudi objavili da je umro Limon Azizi, mi nismo mogli da otvorimo saučešće, jer smo bili izopšteni od države. Nisu smeli dolaziti prijatelji, noću su dolazili da izjave saučešće. Znači, nismo smeli da javno objavimo primanje saučešća kako je kod nas običaj. Nismo smeli! Bilo je to tako bolno, tako strašno da nisi smeo da primaš saučesće, da nisi mogao da pokazuješ žal za članom porodice koga je ubila država. To je bila ta srbo-slavska država.
Ermira Krasnići: Koliko vas je dece bilo?
Mula Dževat Krieziju: Nas je bilo šestorica braće i dve sestre. Jedna sestra je umrla, mi smo ostali šest, sedam. Nas šestorica braće imamo jednu sestru.
Jeta Redža: Kakav je bio vaš život kao dete? U Koju ste školu išli?
Mula Dževat Krieziju: Mi smo išli u osnovnu školu “Adem Bajrami” u Kijevu. Tamo sam ja završio osnovnu školu, moja braća i moja sestra. Zatim sam ja nastavio srednju školu, medresu “Alaudin” ovde u Prištini, koja je trajala pet godina. Zatim sam završio Višu pedagošku školu, istoriju i geografiju, u Đakovici, u Bajram Curi. I, od 1979. do danas radim kao radnik ili kao islamolog u Džamiji u Bubavecu. Istovremeno, sam četiri mandata predsednik Islamske zajednice u Mališevu.
Jeta Redža: A u Đakovicu, kada ste otišli?
Mula Dževat Krieziju: Kada sam završio medresu ovde, želio sam da upišem Filozofski fakultet, smer orijetalistike. Ali u to vreme Sarajevo je otvorio Fakultet za islamske studije i tražio je da svi oni koji su završili medresu da idu na taj fakultet u Sarajevu da bi stekli pravo da upišu i druge škole, takav jedan sporazum je postignut sa Ministarstvom za obrazovanje. Ovo je bio za jedan zlosretan sporazum za nas. Znači, nisi imao prava da se školuješ gde si ti hteo, jer do tada si po završetku medrese mogao da upišes bilo koji fakultet ako si ispunjavao uslove da te prime. Medresa je imala dobre kadrove, dobre generacije koje su imale uspeha u bilo koju školu gde su otišli.
I, tako smo bili primorani…tada nismo mogli da upišemo Fakultet za orijentalistiku. Nas je bilo čopor dece, bili smo…bili je tu i starih, bio je tu dedin brat, tako da sam bio prinuđen da radim i da privremeno ostavim po strani fakultet da bi obezbedio egzistenciju. Postepeno, kasnije – to je bilo već devedesetih, ja sam upisao višu školu i tamo sam završio studije. Nisam prekidao posao, nastavio sam. Tako da sam kvalifikovan i sa aspekta istorije i geografije i sa aspekta moje profesije koju sam započeo nakon osmog razreda, znači sa medresom.
Nakon što sam završio osmi razred imao sam strast i želju da se bavim time [verom], pošto su moji roditelji bili vernici, bili su pobožni. Uvek su me vaspitavali u ljudskom i patriotskom duhu i po moralnim načelima, tako da sam ja još tada znao gde ću ići posle završetka osmog razreda. Sanjali smo o tome gde ići, za što imamo smisla, gde bismo mogli imati više uspeha. I ja pronađoh sebe: “Ja ću da upišem medresu.” Razgovarao sam sa ocem o tome, a on mi je rekao: “Gde god ti hoćeš, ja ti nisam prepreka, gde ti želiš.” I šta se posle desilo? Ja sam došao ovde i upisao medresu.
Kada sam upisao medresu i nakon što su mi rekli da nema problema, bilo je to 1970-te, 1971-1972-ge, tu negde, kada je neko od mojih rođaka, ne znam ni dan danas [ko je bio], došao i povukao dokumenta iz medrese da mi ne bi dao da nastavim medresu jer je to, tobože, zaostalo, tobože da mi treba da idemo napred, tobože da nas ti vraćaš unazad. I, ja nisam znao ko je taj koji je povukao moja dokumenta.
I kada sam ja došao u septembru kada je počela nastava, oni mi kažu: “Ti, momče, šta tražiš ovde?” “Ja sam već primljen u školu, kako šta tražim. Primili ste me.” Kaže: “Ne, tvoja dokumenta nisu ovde.” “Nije tačno.” “Istina ili ne, vidi ti sam, vidi ti momče”, kaže mi direktor, “tvoja dokumenta je neko povukao.“Ma koje mogao uzeti moja dokumenta?” “Došao je neki tvoj rođak i uzeo ih.” “Pa dobro gospodine, pa valjda ja trebam da potpišem. Ko je bio taj koji je uzeo dokumenta?” “Ne, ne znam ali neko ih je uzeo.” I šta se desilo? Morao sa da se vratim, ponovo sa došao da se upišem nakon što sam izgubio godinu u gimnaziji u Kijevu. Tada je bila otvorena gimnazija i ja sam se upisao ali mi je u mislima stalno bila medresa.
I, ja nisam hteo da učim, nije mi se učilo. Imao sam jednog profesora, sada je pokojni, koji je bio dobar poznavalac gramatike albanskog jezika, možda je bio u tome najbolji na Kosovu. Bio je Tafilj Keljmendi, bio je predavač albanologije. Umro je u Vučitrnu. Taj Tafilj me je upisao u gimnaziju u Kijevu, aludirajući da je medresa zaostala, da nije sa vremenom, da nije napredna, da to nisu naše ideje i ja ostadoh tu. I srećom, Tafilj mi je bio razredni. Ja nisam hteo da učim. Bio sam loš, jer nisam želeo da učim. I Tafilj mi kaže, ja sam tada imao jedno šest-sedam jedinica jer nisam hteo da učim: “Dževat Krieziju je imao dve slabe, ali sam zamolio nastavničko veće da mu poklone, jer smo u nekim bliskim vezama, tako da je on prošao razred.” Rekoh: “Ne, ne, ja nisam prošao. Neću da prođem.” “Momče, je si li ti normalan?” “Ja sam normalan profesore, ali ja neću ostati ovde, neću ostati u gimnaziji.” Čim je završena školska godina uzeo sam dokumente, pa sam opet došao u medresu, sa dokumentima.
Jeta Redža: Koje je to godine bilo?
Mula Dževat Krieziju: Godine 1973/1974. Dođoh ja u medresu i kažem direktoru: “Ja sam Dževat Krieziju, prošle godine sam aplicirao, konkurisao sam. Povukli su moja dokumenta, bio sam u gimnaziji, nisam prošao, nisam hteo da ostanem, ja mislim samo na medresu.” “Hajde, bre, momče, nema problema.” I ja sam odlučio da nastavim medresu koju sam završio sa dobrim uspehom.
I, počeo je nastavni proces, prvi dan. Dođem ti ja u medresu i sednem u zadnju klupu blizu prozora. Prozor otvoren, prozor od gvožda. Predstavlja me profesor Mula Sadrija: “Kako se zovete?” Ja ustadoh: “Dževat Krieziju” i lupim glavom o prozor. Reče: “Ti si Krieziju, znam da…” Rekoh: “Evo, de, ja sam Dževat Krieziju.” I lupim ti ja glavom o prozor. To ne zaboravljam, znači, pričam o tome šta se desilo pre 40 godina. I on, sada pokojni, nek počiva u miru, uvek bi rekao: “Hajde Krieziju, hajde ti Kryeziju…” to je bio taj moj prvi dan u medresi, koji nisam nikad zaboravio, kada sam opalio glavom o prozor. “Dževat Krieziju”, reče, “znam da si Kryezi[3], da…” kao, ono, ja glavom o prozor, Dževat Krieziju, tako.
I u medresi je za mene je bilo teško vreme. Moje ekonomsko stanje je bilo teško, opet je bilo teško. Ali zahvaljujem svevišnjem i sve one donatore koji su pomagali medresu. Mi smo morali da plaćamo 50%, a ostalih 50% je plaćala medresa: tu je bila hrana, tu je bio smeštaj u internatu. Znači, ta mogućnost plaćanja 50% nije bila mala, bila nzačajna, jer da nije bilo mogućnosti plaćanja 50% možda ja ne bi mogao da nastavim tu školovanje.
Ja sam krenuo za Prištinu sa recimo dva i po evra u džepu, koliko danas otprilke i košta autobuska karta iz Kijeva do Prištine. Znači, ja sam krenuo za Prištinu sa dva i po evra u džepu a i to sam dao kondukteru za autobusku kartu; u Prištini sam boravio nedelju dana bez ijednog centa u džepu. Pozajmio sam od jednog druga dva i po evra da se vratim, misleći da ću dobiti neke pare da vratim tom drugu. Tako, i drugovi su mi mnogo pomogli. Znači, ovo je bilo jedno teško stanje, uglavnom za mnoge porodice. Nas je tako bilo pregazila istorija. Pregazila nas je, ignorisala, bacila na kolena. Nisu dozvolili da se školuješ, da se zaposliš, da napreduješ i povrh toga je bila kriza. Moja je porodica preživela zahvaljujući poljoprivredi i stočarstvu, tako da je situacija bila teška.
Zbog toga dobro pamtim te dane: kada sam pošao i kako sam se vratio, kako sam izdržao tamo nedelju dana. Vidim danas, moja deca uzmu 40-50 evra pa su nezadovoljni, ne slažu se s time. A imaju dobru garderobu, dobru hranu, imaju telefone, imaju standard, upisuju auto-škole i opet su nezadovoljni. Nisam ni ja zadovoljan njihovim učenjema: “Oče, pao sam na ovaj ispit, oče…” “Zašto sine, bre, pa sve uslove imaš, imaš struju…” Danas, ja moju decu ispraćujem i dočekujem kolima kod Kijeva. A mene, ko? Ja sam ustajao u pet sati, prolazio pored 50 pasa da bi stigao u Kijevo. Pored 50 pasa, 50 opasnosti, 50 žrtvi. Dete, 16 godina. Buditi se noću u pet sati da bi uhvatio autobus u sedam i trideset, da dođem u Kijevo. Bilo je užasno! Sneg, mraz, zima. U božje ruke, bez pratnje, apsolutno sam.
I ovo teško stanje. I, kada upoređujem sadašnje vreme sa oni tadašnjim, mi smo daleko, daleko veoma daleko. Znači, današnja generacija ne daje svoj maksimum da se školuje, da shvati važnost obrazovanja, da voli školu znanja. Jer znanje je generator svega dobroga koje je bog podario zemlji. I, ja sam posle diplomirao, završio sam medresu. Neki od mojih drugova su otišli na Istok, u zemlje Istoka, u arapske zemlje. Tamo su neki završili studije. Ja zaostadoh za njima jer sam morao da pomažem porodicu. Čim sam završio školu odmah sam stupio na dužnost imama. Takvu situaciju nisam doživeo samo ja i ne samo moje društvo, već i i većina mojih sunarodnika. Situacija je bila takva da si morao da se suočih sa takvim izazovima. Sada je nešto sasvim drugo.
Jeta Redža: Aha. Šta ste radili tih ’80-ih godina?
Mula Dževat Krieziju: Tokom ’80-ih godina, ja sam započeo moju karijeru kao mladić u jednoj vrlo osetljivoj profesiji. Svih ovih godina ja nisam znao šta znači obući farmerke, patike ni da igram futbal ili da se bavim nekom sportskom aktivnošću. Takav je bio metalitet u to vreme: “Kako da hodža igra fudbal? Kako da hodža nosi farmerke? Kako da hodža nosi dugu kosu? Kako da hodža nosi naočare? Kako da hodža vozi kola? Sramota!!” Ja sam se zatekao u tom vremenu. Evo već 37 godina kako sam u službi, 37 godine je veoma dug period. Stigao sam…znači, pripadam generaciji koja je se sretala sa ljudima koji su rođeni 1880-te, 1990-te, znači, sada i 2000-te, znači sreo sam ljude iz 18, 19 i sada 20 veka. Znači, negde 58 godina.
I tako, ove su bile moje peripetije, one…i ta nostalgija, i te patnje, te žrtve. Ponekad bi bio neki prijatan momenat, ali vrlo retko, većina je bila onih težih. Uvek si morao da se trudiš da nešto postigneš, da nešto uradiš. I, moja profesija je bila takva, kako rekoh. Ta profesija traži da budeš pažliv u ponašanju, u razgovoru. To je uzvišena misija, sveta, pripovedaš Božju reč. Moram biti primer u moralu i etici, moram biti primer za druge. Rekoh, te stvari nisam smeo da radim, nisam smeo. Nisam smeo, apsolutno: niko nije smeo da me vidi da igram futbal, da igram šah, da igram karte – to bi bilo sramota. Tako sam ja odrastao, tako sam vaspitan, tako sam i sazreo. Uvek: “Kuku, sramota! Osramotiću se! Sramota!” i da takav onda nekoga vaspitavam, da mu pomažem? Tako je bilo do devedesetih; znači, ja sam se angažovao u mojoj profesiji: na obrazovanju ljudi, na poboljšanju njihovog karaktera, morala, na zbližavanju sa njima, radio sam na njihovom školovanju, učio ih kako da odrastu, kako da postanu ljudi, kako da zavole školu, da vole domovinu, kako da vole roditelje, kako da vole nastavnika.To su bile glavne tačke kojih sam se držao i na osnovu kojih sam ja učio generacije i generacije.
I, posle, pošto je bio i početak, bili su to događaji ’81-ve, bili su oni događaji koji… Vi niste to doživeli, hvala Bogu da vi niste to doživeli. Jer, počeo je da se ljulja albanski svet, da se ljulja opšti koncept o nacionalnom pitanju. Sve što je bilo albansko počelo je da se ruši: studenti, hapšenje intelektualaca, masovna hapšenja ljudi, masovno bežanje mladih generacija u inostranstvo. Vršeni su pritisci, batinali su te, tada ti nisu dali pasoš. Da bi pobegao od pritisaka trebao si da imas pasoš, a da bi dosao do njega trebala ti je intervencija. Bile su to teške stvari.
Ti vidiš situaciju, živiš sa njome ali i sa konstatnim zahtevima da se takvo stanje promeni jer to se više nije moglo trpeti. Hapsila se elita: profesori, intelektualci, patrioti, ljudi koji želje, ljudi koji volje da vide… Nismo mi imali teritorijalne pretenzije prema Srbiji. Mi smo samo hteli da učimo albanski, da radimo albanski, da umremo albanski. Ovo je bila naša želja. I to nam je oduzeo tadašnji režim. Nisu nam davali: “Vi Albanci ne treba da se školujete. Vi Albanci ne treba da učite. Vama Albancima je dobro. Vi treba da budete najniži sloj na svetu, da budete sluge Srbije,” da bi oni posle radili sa nama sve što bi hteli.
Jeta Redža: Razumem vas. Gde ste vi bili ’80-te, 81-ve?
Mula Dževat Krieziju: ’81-ve? Pa, ja sam živeo u skladu sa vremenom. Podržavao sam proteste studenata, podržao sam pokret…
Jeta Redža: Ko predavač ili…
Mula Dževat Krieziju: Ne, ja sam izašao. Te, 1979-ve sam stupio na posao.
Jeta Redža: OK. Koji je bio vaš zadatak?
Mula Dževat Krieziju: Moj posao je bio u Bubavecu, rekoh. Završio sam medresu, diplomirao sam1979. Te godine sam se zaposlio. I od tada, od 1981-ve, zlo me je uvek pratilo. To je vreme bilo…od 1974 je vladao relativni mir, privremeni, ali bez tvojih prava. Nisi smeo drugačije da misliš, osim Kosovo u Srbiji. Nisi smeo da pomisliš da Kosovo treba da bude republika, jer kako je moglo biti Kosovo Republika? Kako je bilo moguće da imaš institucije, da imaš ovo ili ono pravo? Ti nisi imao prava da imaš akademiju, nisi imao prava da imaš ovo, ni ovo, ni ovo. Nisi imao nikakva prava.
Jedan veliki broj ovih fakulteta su bili tada zabranjeni. Znači, bilo je to kršenje elementarnih ljudskih prava da je to postalo neodrživo. Onaj ko je znao da čita, onaj ko je gledao malo dale, pratio je situaciju. I, u takvoj situaciji ja sam živeo, zajedno sa porodicom i prijateljima, trudeći se da nešto uradimo, upućujući koju dobru reč, radeći nešto korisno, jačajući ovaj narod, pripremajući narod da se suoči sa opasnošću koja je nailazila. I, ona je došla. Mi smo uvideli da nam preti opasnost da nestanemo, da nas Srbija uništi, da nestanemo sa površine zemlje.
Jer je htela da uzme… Nisu im trebali ljudi, trebala im je zemlja, trebalo im je podzemno bogastvo, jer Kosovo je bogato mineralima, puno ruda, puno zlata. Mi od zlata živimo; vi ste pratili intervju onog amerikanca, koji kaže: “Vi spavate na crnom zlatu.” Nažalost, mi još nismo dostigli taj ekonomski razvoj da bi to koristili i plasirali na svetsko tržište. Ali, dobro, to će se dostići, nije to stvar za mene. I, kao što rekoh, imali smo vrlo tešku situaciju.
Ermira Krasnići: Kako su te političke promene uticale na vaš rad?
Mula Dževat Krieziju: Ja sam bio u konktaktu sa narodom, bio sam u kontaktu sa masom. I, oni su se stalno pitali: “Šta da radimo? Kako da se ponašamo? Kako da nađemo saveznike, da radimo.” Adem Demači je bio u zatvoru. Jedna čitava elita se nalazila u zatvorima. Neki su oslobođeni, drugi su proganjani. Moja je škola bila spemna, jer sam to nasledio od dede. Ja sam znao. Moj otac…moja baba je živela kao udovica. Nakon deset godina braka su joj ubili muža, ostavivši je da se brine o siročadima. Ja sam bio dušom i telom sa onima koji su proganjani, jer smo i mi bili proganjani kao porodica.
Zatim je došla ta izopštenost, izolacija je bila praćena i drugim kaznenim merama. Nametnuli su nam bili otkup[4], ja to ne pamtim, ali su tako pričali. Prikupljali su materijalna dobra: ti ćeš predati toliko i toliko hiljada pšenice… i, sva ta pšenica, sva ta stoka je predata po narudžbi. I vreme otkupa je bilo vreme...akcija prikupljanja oružja i prikupljanja viškova su bila dva zloglasna perioda za albanski narod. Bile su to kaznene mere da bi Albance oterali za Tursku. I taj zloglasni memorandum između Jugoslavije i Turske; oko 400 000 Albanaca su napustili svoja ognjišta i preselili se u Tursku. Stav Srbije je bio: “Imate istu veru, tamo ćete naći džamije, tamo imate…i, ovde nemate mesta, napustite ovo mesto”. I otišli su, pod pratnjom.
Vi ste videli ove emisije koje se daju na TV21 koje je pre dve godine pravio onaj Bahtir Cakoli o Albancima u Turskoj. Ako ste primetili šta su doživeli ti starci, kako su pobegli – sa drvenom zapregom, sa volovim su krenuli za Tursku. I, oni su tamo otišli, bačeni su bezdušno u anadolska bespuća. I, to je bio užas za sve Albanace. Znači, sve su ove brige pale na teret albanskog naroda, sa njima smo u rasli, zajedno sa narodom smo doživljavali taj užas. I, uvek smo morali da iskažemo međusobnu solidarnost, da hrabrimo jedan drugog, da jačamo kako bi smo se suočili stime i i kako bismo mogli pružiti otpor. Ne treba da napuštamo Kosovo, treba da se školujemo, da ovo prevaziđemo, jer cilj Srbije je… Srbija želi sledeće: da mi napustimo ovo mesto, da se mi ne školujemo već da ostanemo nepismeni i da na kraju radi sa nama šta god hoće.
Ali, hvala Bogu, imali smo intelektualce, imali smo poštene profesore, bili smo…solidarizovali smo se sa delima Adem Demačija, solidarizovali smo se sa delima intelektualne elite koja nas je učila, sa našim profesorima, kojima zahvaljujem. Pomogli su nam da održimo sećanja živima, naučili su nas kako se voli domovina. Zatim, tu je i porodica i sredina koji su nas vaspitali. To nas je održalo u životu, to nas je naučilo kako da znamo kuda idemo i kuda nas ovi vetrovi nose i kako da opstojimo. Zato te godine su bile teške
Ermira Krasnići: Ovo nacionalno vaspitanje, je li to bilo deo vaših predavanja?
Mula Dževat Krieziju: Da, i ovo je bio deo mnogih mojih predavanja, obavezni deo mojih predavanja. Mi smo navodili konkretne primere koji su se desili u prošlosti i šta nam se može desiti. Povezali smo to, prožimali smo nacionalno sa verskim. To je naše neotuđivo pravo i to smo objasnili na primerima palih boraca, mučenika. Bog nagrađuje najvišim stepenom ljude koje štite kućni prag, kao što je bio slučaj sa Srbijom. Sve što je bilo albansko… Mi nismo hteli, rekao sam i ranije, nismo imali pretenzije prem teritoriji Srbije. Štitili smo naš kućni prag. Nismo imali gde ići. Zato, onaj koji bude ubijen štiteći kućni prag, koji primi metak u grudi je jedan od mučenika ili kako mi kažemo šeita[5]. Sve voda opere: ruka se uprlja, telo se oprlja – voda opere. Krv mučenika voda isprlja, ne sme se prati telo mučenika. I, sa verskog aspekta takva žrtva ostaje nepokrivene glave, dok se krv i roba ne diraju jer krv je nešto uzvišeno – to je najskuplja krv koju ceni Bog time što ga nagrađuje nektarom raja.
Takva su bila naša predavanja: znači, da odbranimo naš indentitet, jer ovaj albanski jezik nam je sam Bog podario. Nismo znali da pričamo, nismo mi sami stvorili ovaj jezik, jer nismo rođeni kao neko drugi pa da stvorimo albanski jezik. Mi smo rođeni takvi kakvi smo. Tako nam je Bog ostavio u amanet: “Dževate, ti imaš albanski jezik.” “Da.” A oni su hteli da zabrane taj jezik: “Ne pričaj albanski! Pričaš srpski – dobar si čovek. Radiš srpski – dobar si čovek. Albanski ne smeš da pričaš.” Zašto? Zbog interesa. Znao je da je naše obrazovanje i naša energija opasnost za njih. Zašto? Mi ćemo postati sami sebi gospodari. Oni su navikli da mi budemo njihove sluge.
Zbog toga, ako ti neko uzme ovaj jezik ti si odgovoran prema Bogu. Ako ga štitiš, Bog će te nagraditi. Ovo treba da bude jasno: albanski jezik je božji, da. Ko je negde rekao, jel Naim: “Koliko je lep, koliko je čist, koliko je dobar albanski jezik.” Znači, on opevava albanski jezik. On veliča albanski jezik jer nam je taj jezik podario Bog i mi treba da ga čuvamo. I tvoja je obaveza da ne dozvoljiš da ti neko uzme tvoj jezik i indentitet. Ti danas možeš biti musliman, možeš biti i katolik, sutra možeš biti pravoslavac, prekosutra možeš biti budista ali uvek si Albanac; treba da uvek budeš Albanac jer poseduješ albanske gene, albansku krv. Veru možeš promeniti, ali indentitet apsolutno ne. Dakle, sačuvati indentitet je božja obaveza. Da umreš za njega je najviši stepen raja. Tako smo vaspitavali i učili generacije. To ih je održalo, jačalo i održalo u životu – da mogu da im se suprostave.
Mi smo ovde na Kosovu jedan narod a dve vere, mi smo braća. Muslimanska vera, katolička vera, pravoslavna vera, ali smo uvek nacionalni kurs držali bez skretanja, bez odvajanja. Neki pojedinačni slučajevi predstavljaju izolovane slučajeve. Hoću da kažem, da smo se velikoj meri dobro slagali. I nastavićemo tako, jer nas pripadnost naciji ujedinjuje, jer imamo isti jezik, iste smo krvi, imamo iste gene, istu tradiciju.
I, naša su predavanja služila našoj stvari. Tome su služili i moji drugovi, ne samo ja. I tako , polako, polako, u susret vremenu i procesima koji su nadolazili, polako (nerazumljivo) ono, ovo. Zatim, krajem osamdesetih agresivnost Srbije postaje sve očitije: sada već i ubijaju Albance. Malo im je bilo da hapse, pa su počeli da ubijaju. Ubijala je studente, intelektualce, ubijala je i seljake, i one sa kečetom i one sa kravatom i one sa šeširom. Znači, sada više Srbija nije birala, jer za nju su svi postali neprijatelji. Pokušala je jednom da napravi podelu: “Ovi su dobri, ovi nisu.” Ali, kad su videli da smo postali jedno, oni su onda proširili svoje delovanje – sve koje bi zatekli na ulicu gazili bi tenkovima, uništavali su sve pred sobom i nisu nikog želeli da vide živog jer smo im zasmetali.
To su bili ti problemi koji su nakon tih ubistava, nakon tih sučešći i odavanje počasti doveli do rađanja jedne druge velike inicijative. Od strane političkih zatvorenika i od rudara Trepče koji su radili pod zemljom došao je poklič, kao preventiva, kao mera odgovora srpskoj represiji, da dođe do nacionalnog jedistva. Tako je osnovan Pokret za oprost krvi, ranjavanja i svađa.
Ermira Krasnići: Kako ste se vi uključili u sve to? Kako se desilo da se vi uključite?
Mula Dževat Krieziju: Kada je došao poklič, poziv, od itelektualaca koji su bili po zatvorima i rudara koji su se samozatočili pod zemljom. Vi ste mladi, vi niste…možda pamtite, možda ne, ne. Ti, kamerman, možda ti?
Noar Sahiti: Ja sam mlađi od nje.
Mula Dževat Krieziju: Ti si mlađi, a? Ne, ni ti ne pamtiš. I, šta se desilo? Tada je trebalo da budemo jedistveni, jedinstveni, da budemo zajedno. Da damo reč jedan drugome. Kao besa[6] Hadži Zeke. Često puta Albanci su znali da se zbliže, da jedan drugome daju besu i da se zjednički suprostave opasnostima, koje su pripremane u zloglasnim kuhinjama Srpske akademije nauka, od strane čubrilovićevaca i drugih ićevaca da bi uništili jedan čitav narod. Istorijski se to dešavalo i ranije. I ranije se dešavalo. Znači, nije bilo pritisaka samo od ’81-ve pa na ovamo, već istorijski gledano, istorijski, ovaj narod je krvario.
I, došao je momenat da se osnuje Pokret za oprost krvi. Nosioci ovog pokreta su bili pripadnici naboljeg sloja tog vremena na Kosovu. Oni su bili anđeli tog vremena – studenti. Studenti su najboli sloj naroda: Oni se neiskvareni, oni su mladi pupoljci koji se školuju, pred kojima je budućnost, od kojih se očekuju dela, od kojih se očekuju rezultati njihovog doprinosa. I, oni, tačnije, mladi sela Ljumbard, su 2 jula 1990. započeli jedan… Tražili su obećanje, reč, besu za dva –tri meseca. Zatim, još jedno ranjavanje, pa ubistvo i tako su redom konsolidovali svoje redove, formirali su Savete i postepeno se formirala čitava vojska mladih koji su započeli akciju i to je odmah imalo uspeha – mnoge od tih akcija su završene uspešno, bilo je mnogo pomirenja, mnogo zbližavanja, mnogo skupova.
Kada smo počeli, ja sam bio negde oko 2 februara u Ljumbardu…tada je bilo i nedoumica: šta će se desiti, šta treba uradititi?. I, tu sam po prvi put sreo Anton Četu kako daje neku izjavu za televiziju. I ono što je on rekao, ili sam ja tako razumeo… Anton je rekao za televiziju: “Jednom je neko bio učinio neko herojsko delo i narod je počeo da ga opevava u pesmama. Jednog dana se desilo da je on bio prisutan na nekoj svetkovini, bila je svadba ili nešto tako i narodni pevači su otpevalii pesmu o njemu. Kada se završila pesma o njemu, on je počeo da puca iz pištolja u vis. Jedan pametan starac mu reče: “O, nemoj, bre, ubio te Bog, šta uradi tako! Ubio si sopstvenu pesmu.” I nikada više ta pesma o njemu nije pevana.Čovek može da ubije svoju pesmu dok je živ. Zbog toga nije dobro da se neko opeva za života, već neka to bude nakon drugog šestomesečja, kako mi kažemo. Ko odlazi u večnost, ko ode sa ovog sveta, za života mu se ne peva pesma, jer čovek može ubiti svoju pesmu.” Po prvi put sam video Anton Četu.
Krenulo se, studenti su započeli akciju, počelo se u Peći; hajde, šta da radim? Sada se inicijativa nastavila po opštinama. I, tu gde sam ja živeo, u Mališevu, me zovu. Pre nekog vremena, 31-og, to je….danas je 26-ti, 31 januara 1990. ubijen je Ali Kryeziu iz Mališeva, ubijen je i Abdulah Mazreku u Mališevu i ranjen je još jedan drugi čije ime ni danas ne znam, oni su ubijeni od srpskih varvarskih snaga. Alija je bio moj bliži rod, naši pradedovi su bili su braća. Alijin i moj pradeda su bili braća i ja sam sa mojom braćom i rođacima organizovao sahranu i saučesće. I kada je osnovan Pokret zvali su me: “Mula Dževate, hoćel li postati član Saveta, jer je tvoj doprinos veliki i ti nam trebaš.” “Da more, svakako.”
I ja sam počeo zajedno sa društvom. Imali smo uspeha. Sećam se da su nas pozvali, negde 20 aprila…14 aprila 1990.god. na dan Uskrsta u crkvi u Zlokućane se održavao jedan verski skup, ali je ovog puta bilo vezano sa oprostom krvi. Ja sam tu bio kao gost. To je bilo 14 aprila. I tada sam preuzeo obavezu, da ja održim…jer do tada su se skupovi održavali po lokalima, u odama[7], a to su bila manja mesta. Akcija je počela da se širi. Počeli su i zahtevi, ljudi su dočekani sa entuzijazmom. Ljudi su želeli da učine nešto. Tada su ode postale tesne, dvorišta su postala tesna. Ja sam trebao da organizujem pomirenje u džamiji u Bubavecu, koja se danas zove Džamija pomirenja, tako smo je imenovali. I, tu…
Ermira Krasnići: Da li održan skup u Zlokućane?
Mula Dževat Krieziju: Da, održan je u Zlokućane. Sada ja želim da napravim nešto slično kao u Zlokućanima. Bilo je opasno jer je tada bilo vanredno stanje. Nismo smeli da budemo zajedno više od tri Albanaca. Trebao si tražiti dozvolu od policijske službe. Nažalost, tadašnja policija je ipak imala neke kompetencije, još uvek. I, ja sam trebao… Četiri-pet dana ranije je bilo najavljeno da će biti proglašeno 27 oprosta krvi, bilo je tu i ranjavanja i svađa. Bili smo se spremili da održimo zvanično pomirenje, zvaničan oprost. Ja se posavetuem sa društvom; i, ja sam trebao da idem da prijavim organima skup. Bio je jedan momak, jedan Faik Jasići iz okruga, sada opština Junik. Bio je došao kao mladi radnik u Mališevu, komandant policije. Zamenio je jednog drugog. Nije me poznavao, nisam ga poznavao.
Rekoh: “Gospodine komandante, imam jedan zahtev…”, bio je 26 april, dan Bajrama, “i, imam nešto posebno, jer će doći do jednog oprosta krvi pa sam došao da te obavestim, da znaš” On reče: “Dobro, dobro, tvoje je ime Mula Dževat? Mula Dževate, kaži mi ti koji je pravi cilj ove akcije.” Čuo je on, pričalo se o tome u Bubavecu: “Održaće se u Bubavecu, u Bubavecu.” I mi smo hteli da nešto učinimo, da nešto pokrenemo: “Da, komandante, doći će do jednog pomirenja, jedan oprost krvi, ništa posebno.” “Ne, ne, ti treba meni da kažeš sve.” I ja se nađem na muci: da mu kažem, nisam mu verovao, da mu ne kažem, opet on sve zna. Šta da se čini? “Komandante, dobro bre, dan Bajrama je, dolaze ljudi. Evo kažem ti, oprostiće se jedna krv, nema ništa drugo tu.” Reče: “Ne, ne, moraš da mi sve ispričaš.” “E pa, dobro, ispričaću ti.”
Zatim mi on reče: “Slušaj Mula Dževate, ja ću doći u Bubavec sa mojom patrolom.” U stanicu policije u Mališevu su bile uvedene prinudne mere. Bilo je Srba, došli su bili iz Srbije, iz Bosne i iz Vojvodine. Mislim da grešim, nisu došli iz Srbije, već iz drugih mesta, iz Vojvodine. Reče: “Ja ću njima dati odmor, a ja ću doći sa mojom patrolom, na moju odgovornost da bi zaštitio tebe i ostale i dok ja budem živ niko vas neće dirati.” Eh, šta ovo bi! I ja mu ispričah sve šta će se desiti: “Pozvali smo mnogo ljudi, biće nekoliko oprosta krvi. Biće tu i neka pesma, neki recital, biće tu jedna bina i tu će se održati jedan skup.”
I, to se desilo 26 aprila 1990. na dan Bajrama, nakon molitve: napravili smo bili binu, doneli ozvučenje, napisali smo puno plakata. Na vratima džamije, to nikad neću zaboraviti, bila je napisana jedna parola. Nju je napisao pokojni Muhamed Piraku, pokoj mu duša. Profesor Anton reče: “Muhamede, ovo je nešto teško za Mula Dževata: ne gledajte crkve i džamije, jer naša vera je ‘albanština’!” Usred džamije u Bubavecu. “Mula Dževate, šta ti kažeš na to?” Rekoh: “Profesore, meni to teško pada, ali takva su vremena. Vreme traži da se osvestimo jer nam preti velika opasnost.”
Čudnovato je to, jer su i neke moje kolege su mi prebacili: “U džamiji u Bubavecu je pisalo da ne gledamo na crkve i džamije…” Ne radi se tome da da se ne ide u crkve i džamije, jer su one naši verski objekti koje čovek koristi na osnovu svoje volje i svoje vere. Nije to bila poruka da ne idete,već se poruka odnosila na to da nas džamije i crkve ne dele, jer vera Albanaca je… Znači, da je naša prva i najvažnija obaveza da ojačamo i da se solobodimo srpske okupacije. Da volimo domovinu, da napravimo državu, onda će biti i verskih sloboda, pa nek bira ko šta hoće. To je to.
Ali neki, koji vide samo ovako {postavlja ruke pored očiju sužavajući vidokrug } su mi zamerili: “Kako je mogao tako Dževat.” I, šta se tu desilo…nešto drugo. U ovoj džamiji, na dan Bajrama su došli pet sveštenika na ovaj skup. Njih petorica su bili na bini, dok su drugi, njih deset ili davadesete su bili dole, među masom.
[1] Mula: islamska verska titula
[2] Staroalbanski: mala torba, torbica.
[3] Aluzija na koren reči: “Krye” na albanskom glava
[4]Prinudno prezimanje “viškova”.
[5]Arapski: ubijen heroj, mučenik
[6] Besa: više od zadate reči kod Albanaca; obećanje koje treba da se obavezno ispuni.
[7] Oda: Tradicionalna soba za goste kod Albanaca