Prvi Deo
Anita Susuri: Gospođo Lirije, možete li se predstaviti i reći nam svoj datum rođenja, mjesto ili bilo šta o vašoj porodici?
Ljirije Pepa: Rođena sam 1945. godine, u prosečnoj porodici. Mislim, imala sam oca, majku, baku i sestru… sestru koja se prva rodila, ali umrla, umrla je vrlo rano i nismo je upoznali. Dakle, ja sam imala dobro detinjstvo, što se mene tiče, pošto su svi manje-više… nisu filozofi, ali mislim da svako ima drugačije misli. Dakle, mnogo sam volela oca, a i majku. Moja majka se više bavila kućnim poslovima, dok se otac bavio fotografijom.
Dakle, moja želja da se bavim fotografijom rodila se još od malih nogu. Kada sam išla u školu u prvom razredu, o svom učitelju bih razmišljao kao o majci, tako mi se činio, možda neko to drugačije doživljava. Ali u međuvremenu bih ponekad išla u očevu radnju… mi smo rođeni u Peći, nisam to spomenula u početku… išla sam u radnji i često bi išla po hleb ili šta ja znam, šta god mi je mama rekla.
Tako se rodila moja ljubav prema fotografiji. Rekla bih: “Zamislite da postanem poznati fotograf”, mislim u to vreme, to je bila samo, što bi se reklo, želja, nisam znala da li će se ostvariti ili ne. Moj otac je bio veoma napredan tip ličnosti, želeo je da se svi školujemo, osmogodišnju školu, ja sam završila osnovnu školu i osmogodišnju školu u Peći, takođe gimnaziju. Tada se gimnazija zvala “11. maj”, a sada je Bedri Pejani. Tako da je bilo dobro u srednjoj školi, gimnaziji takođe, bila sam…
Anita Susuri: Gospođo Pepa, hoću da se vratimo… ranije ste spomenuli radnju vašeg oca, u kom kraju Peći se nalazila, da li je to bilo poznatije naselje?
Ljirije Pepa: Bilo je kao preko puta nas, ali je kasnije kupio jednu kod Crvene džamije u Kapušnici, to je prostor na ulazu Kapušince. Ljudi me zadirkuju zbog toga, ovo [ime naselja] dolazi iz turskog, Kapušnica, znači mesto gde su se mnogo tukli. Ali, nije me bilo briga, u tom kraju su bile neke različite porodice, porodica Besima Sahatčije, porodice mnogih arhitekata, kako su se zvali, imala sam i sestre od tetke [po očevoj strani]. Tamo je kod džamije bila jedna porodica, kako kažu prilično bogata porodica. Ne mislim bogati kao… ali, po proseku. Mislim da im tada nije bila potrebna pomoć.
Anita Susuri: Kakav je bio Peć u to vreme, da li ga se sećate kao dete?
Ljirije Pepa: Peć mi je bila veoma lepa, mislim u detinjstvu… škola je otvorena u Karagaču, Karagač je park. Ja i moji prijatelji iz komšiluka bismo išli tamo, svi smo bili u istom razredu. A onda nam je došla učiteljica, prvo smo imali učitelja, a onda su zamenili znate, kako je to nekada bilo u školi, bilo je jako… bili smo veoma zadovoljni igračkama koje smo imali i… kada smo proučavali našeg oca proveravao bi [naš domaći], pošto je moja majka bila domaćica, nije imala obrazovanje, znala je tada samo azbuku, mislim.
Tako da bi naš otac proveravao naše sveske i ako bismo završili domaći, ako bismo… ja bih često… to je bila navika iz detinjstva, držala sam svesku napred da pišem, a drugu pozadi, da bih mogao da zalepim sve {opisuje rukama}, a on bi me kritikovao, znaš, bio je vrlo uredan. Ne kažem da nisam bio uredan, ali nisam imao dobar rukopis. A kasnije bih pomislio da inteligentni ljudi imaju loš rukopis, znate li da su željni.
Anita Susuri: Koje naselje…
Ljirije Pepa: Dakle, ovako je bilo moje detinjstvo. A onda sam po običaju upisan u gimnaziju. Ali većina naših predmeta je bila na srpskom jeziku. Dakle, često ne bih razumeo, na primer u matematici, fizici, pojmove koje imaju, znate za matematiku, često bih morao da koristim albanski rečnik, skoro 60 odsto naših predmeta je bilo na srpskom. Albanski [predmet] je naravno bio na albanskom, osim na francuskom, pošto smo tada učili i francuski, mislim kao što je većina gimnazija bila tada, ali direktor i svi su bili Srbi.
Anita Susuri: Rođeni ste ‘45, dakle posle završetka Drugog svetskog rata…
Ljirije Pepa: Da.
Anita Susuri: Možda se sećate priče koju je vaš otac ispričao ili tako nešto, kakav je bio rat, kako su ga oni doživeli?
Ljirije Pepa: Sećam se nekoliko stvari, moja majka, često kada bi prošao avion {podigne pogled} rekla bi “Ljirije…” pošto bih ja slučajno bio tu, znaš u blizini, “…hajdemo kod tvoje tetke”, pošto je imala neku vrstu podrške od moje tetke pošto je bila više burrneshe, više… A moj otac bi pričao kako će vešati ljude, imali smo čak i fotografiju, ali kada je kuća spaljena, mislim tokom prošlog rata, oni su izgubljeni. Zato što su ljudi visili u centru Peći {hvata se za grlo}, on je imao fotografije, ali fotografije su nestale, znate kada obično nešto završite i ostavite ih u podrumu. Kada je kuća izgorela, izgorele su i fotografije, većinu nisam mogao da nađem, čak ni one iz detinjstva.
Dakle, prema mojoj majci, bila je prestravljena, rekla bi: “Bilo je veoma teško” i njen strah od aviona je bio prisutan. Ali, ovde su živeli i Nemci i Italijani, oni su tada ulazili u kuće. Kakav je to rat bio, možda je za to vreme bilo tiho… ali kažu: “Niko nam nije smetao, ni Nemci, ni Italijani”. Mislim, pored bombardovanja Peći tu i tamo, kako ona to opisuje, sada ne mogu da [ispričam] sve, mislim… jer sam i ja neke stvari zaboravio. Ali, sećam se ovih, pogotovo kada bi to mesto prolazilo, mama bi me uvek uhvatila za ruku: “Hajdemo!” Imala je neku vrstu… Ovo je bilo sve, mislim u to vreme.
Anita Susuri: Da li znate kako je vaš otac počeo da se bavi fotografijom, zašto se bavio fotografijom…
Ljirije Pepa: Moj stric je bio prvi fotograf u Peći i bio je, kako da kažem, bar kako ga drugi opisuju, otvoren, šarmantan, lep, mislim. I ubijen je zato što je bio deo ilegalnog udruženja, bio je patriota, znate. Bio je prijatelj sa tim poznatim glumcem, Carkagjiu, Masar Carkagjiu…
Anita Susuri: Kako se zvao vaš stric?
Ljirije Pepa: Riza Pepa. Imam i njegove fotografije. On je bio prvi i bio je u to vreme nekakav Don Žuan, sa Srpkinjama, znate, ali patriota. On je bio uključen u te vrste [aktivnosti], znate da je to bilo udruženje nekih, mislim oni su tada bili mladi patriote. I očigledno oni… ne znamo ko ga je ubio. Moj otac je pronašao svoj grob u Kućište [selo kod Peći], pošto je često išao tamo, znate, turisti su često posećivali, Rugova je blizu Peći. Mnogo sam voleo svoju baku i kada je slagala odeću i plakala je, znate. Rekao bih: “Nona…” Rekao bih, zvali smo je nona, ona je rekla: “Sine moj”, znate, “moj sin je [umro]…” ali nije znala gde i kako. Govorila sam: “Kad porastem saznaću”, znaš, “mesto”, znaš, to je bila fantazija.
Anita Susuri: Da li je ubijen pre nego što ste se rodili?
Ljirije Pepa: {Prilazi bliže da bolje čuje}
Anita Susuri: Da li je ubijen pre nego što ste se rodili?
Ljirije Pepa: Da, ‘44, Sećam se da znate, pošto smo kod naše kuće u Peći imali česmu gde je ceo komšiluk dolazio po vodu, a datumi su bili tamo. Rekli bi za vreme bombardovanja… Ne znam da li ga je ubio stranac, ili su ga ubili Albanci, neki izdajnik, to ne znam. Zato što je moj otac napisao {pretvara se da piše} naše datume rođenja u dnevnik… moj otac je bio tada, zvala sam ga tada. I kad je našao grob, u Rugovi u Kučištu…
Fotografi se mogu prepoznati po noktima {dodiruje njene vrhove noktiju} jer smo mnogo radili, moji [nokti] su bili braon, pošto sam pravila toner za fotografije, a onda dobija boju. Dakle, ko je radio sa fotografijama u laboratoriji, pošto je kamera mračna i možete da obrađujete fotografije, mislim da ih razvijate, fokus i ovakve procese, mislim da bih mogao da ih objasnim, ali možda nije važno.
Pa je prepoznao da je to moj ujak na osnovu noktiju. Zvali smo ga abej ali nismo uspeli da ga upoznamo, samo na osnovu onoga što su nam rekli jer ga nismo poznavali, samo preko fotografija. Ostavio je sina, preminuo je. Moja majka ga je dojila, pošto je bilo ‘43, kada mu se rodio sin, trebalo bi da bude ‘43 i onda ga je moja majka dojila jer je umrla i žena mog strica. Dakle, izgubljeno je, iako njegov sin sada ima decu ovde u Prištini. Mislim na njegovog sina [mog ujaka], ali oni ga nisu nasledili.
Moja porodica je nasledila fotografiju, skoro svi, osim moje starije sestre. Zato što sam posle očeve smrti radila sa mlađom sestrom, a potom i decom kako su rasla, od kada smo bili stariji. Dakle, nas šestoro iz moje porodice, svi smo živi osim moje majke i oca koji su umrli. Moj otac je umro ’70, moja majka je umrla ’99, kada je umro, Jašar, Adem Jašari, otprilike u to vreme, znate. Zaista se plašila rata, ali ne znam zašto, možda pošto je već jednom prošla kroz njega. Ovo je bilo sve, mislim što se tiče… znači bila je to zdrava porodica. Imali smo detinjstvo, imali smo hranu, imali smo sve, ništa nam nije trebalo. Tako…
Anita Susuri: Koje si dete po redu?
Ljirije Pepa: Molim?
Anita Susuri: Koje si dete po redu? Da li si…
Ljirije Pepa: Ja sam drugo dete, zapravo treće, računajući moju sestru koja je umrla, a zatim i ostale, dve godine je između mene i mojih sestara. Ja sam dve godine mlađa od mojih starijih sestara, moja mlađa sestra je dve godine mlađa od mene. I onda je to moja braća, stariji, drugi ima radnju ovde u Prištini pod imenom Foto Pepa, drugi su u Peći, ali sada su je nasledila njihova deca, pošto znate da su u penziji. A sad će moj drugi brat za dva-tri meseca u penziju, tako nešto.
Anita Susuri: Kako je bilo odrastati u porodici sa toliko dece, sa toliko sestara i braće?
Ljirije Pepa: Ne znam kako da se izrazim, bilo je, mislim u prošlosti, moj otac nije bio toliko bogat, ali smo imali normalan život. Uvek je okupljao sestrinu decu, skoro ih je podigao, pošto su bili siromašniji. Svi su završili… to je muž Ljulje Pulje, možda znaš Ljulje? Da, Ekrem Bećiri, Ćemalj Bećiri, on je bio prvi arhitekta na Kosovu, i Aguš Bećiri, otac Flore Bećiri, oni poseduju taj lokal. Nema veze, nije bitno, ali hoću da kažem da su bili skoro prvi, svi su tada završili fakultete u Beogradu.
Dakle, moj otac ih je mnogo pazio kao decu, pošto je njihova [finansijska] situacija bila takva… na primer, moja [po ocu] tetka je bila udata za nekog ko je bio veoma siromašan, kao što je to bilo kod mnogih ljudi u to vreme. Ne mogu to da opišem jer ne znamo kako je to bilo, mislim što se tiče moje porodice, imali smo hranu, imali smo sve. Tada ste bili srećni kada je vaša [finansijska] situacija bila dobra, mi smo takođe bili zdravi. A onda, kasnije, imao sam nekoliko uspona i padova, bolest ili nešto što znate, kao i obično.
Anita Susuri: Kao dete, kako se sećate kada ste prvi put otišli u očevu radnju?
Ljirije Pepa: Išao sam tamo mnogo puta, ali kada sam počeo da radim, imao sam devet godina. Pošto sam se zanimao za fotografiju i na početku mi je otac davao fotografije, filmove, ali morao sam da budem veoma oprezan jer ako rukama zagrebete film {opisuje rukama}, jer ste morali da ga [obradite ] sa tim hemikalijama, to bi izazvalo mrlju ili tako nešto, a fotografija bi bila uništena. Mislim, može biti mrlja i to nije poželjno.
Dakle, to je ono što sam odlučio, naučio sam fotografiju. Za to vreme ljudi bi dolazili da se slikaju, niko ne bi verovao da, čak i Srbe znate, ja bih ih slikao besplatno samo da ne bi… moj otac bi slučajno otišao negde, znate, ostavio bi me tamo , pošto je bilo i drugih radnika, bio sam kao a šegrt. Ali, fotografisao bih ih i rekao: „Ne plaćajte ništa, kad dođete…“ da bih dokazao da znam da fotografišem, naravno za lične dokumente. Fotografija je tada bila više… ljudi su bili veoma zainteresovani, sada imamo ove [pametne telefone] i svako može da slika i…
Fotografija je čudna, nije da pričam o fotografijama, ali možete napraviti jako dobru fotografiju, ali ako se ne sviđa osobi koja je slikana, znate… Ja sam i sam fotograf i kad ne volim ja kažem, “Uhhhh!” {onomatopeia} Neću objaviti ovo ili ću objaviti ono.” Mislim to je to, moraš biti čak i psiholog da bi se posvetio, ne samo pacijentu (klijentu) koji je ispred tebe već i fotografiji uopšte, pozadini i svemu.
Anita Susuri: Za šta su se ljudi tada više slikali?
Ljirije Pepa: U vreme kada bi fotografisali, naravno prvo za lične dokumente, uzeli bi crnu pozadinu {opisuje rukama} da bi im lice izgledalo više, ili belo, zavisi, iza prodavnice i mi bismo ih fotografisali . Jer unutra smo imali atelje gde smo fotografisali sa fotografskim pločama, bilo je ljudi koji su slikali sa pločama, radili su retuširanje, osvežili bi se, znate, četkicama {pokazuje na njeno lice}. Ove su koštale više i naravno bile su kvalitetnije, znate sa reflektorima, malo drugačije, popravljali ste svetlo kako ste želeli.
A onda, fotografije u prirodi, hteli su. Naročito je više ljudi dolazilo iz sela nego iz grada. Znaš da moram… Ne znam zašto su bili toliko zainteresovani, iznenadilo me je znaš, možda nije bilo fanatizma. Dok su ljudi u gradu fotografisali na svadbama, na događajima, znate kad god su imali, kao i obično u našim porodicama, vi ste mladi i možda ne znate za ovo, ali to su bile neke zabave, znate, i naravno da su svi zajedno na fotografiji.
Anita Susuri: Da li ste i vi izašli van studija da fotografišete?
Ljirije Pepa: Jesam, ali to je bilo kasnije pre nego što je moj otac umro. Zvali su me kao ženu [fotografa] u svoja sela, da im fotografišem lične karte. Dakle, [slikao sam] preko celog Dečana, neke od njih sam zaboravio, morao sam da putujem vozom u oblast Ujemire, išli bismo sa mojim bratom rano ujutru. On je imao devet godina, ja 20, on je deset godina mlađi od mene, brat koji… I išli bismo tamo da fotografišemo ljude za legitimacije. Ali znate kakva su bila sela, ne da ja to opisujem [po svom], ali u to vreme bilo je mnogo bogatih ljudi, postojao je Poglavar kao da su bili poglavari…
Anita Susuri: Kryeplak.
Ljirije Pepa: Da. Kryeplak. I često se dešavalo da je Ramazan ili tako nešto i da bismo po ceo dan provodili na ulici, ja bih fotografisao. Ali bilo je slučajeva, na primer kada sam ženi rekao: “Očešljaj kosu”, znaš, {dodirne joj kosu}. I njen muž ju je pretukao, znate, a moj brat je imao devet godina, bio je prisutan… Ja sam rekao: “Izvinite, fotografija mora biti više…” I tako su svi bili uspešni. Fotografisala sam sa oklevanjem jer ne znaš, možda ćeš morati ponovo, ali su uspeli…
U stvari, tako smo dobili prvi televizor, kupili smo ga. Naravno, u to vreme, 70-ih, to je bilo pre 70-ih, oko 78. Mnogi ljudi nisu imali TV, samo radio, tako je bilo, možda imate i baku i deku koji su vam pričali o tome. Ali onda je moj otac želeo da [ja] studiram, ja sam želeo da studiram psihologiju, ali to je bilo u Zagrebu, nije bilo šanse da to uradim ovde. Počeo sam da učim engleski, ali nisam baš uživao jer sam, znate, mnogo voleo francuski. Pa sam odustao jer sam još uvek bio povezan sa fotografijom.
Anita Susuri: Završila si osmogodišnju školu u Peći?
Ljirije Pepa: U Peći, a takođe i gimnaziju.
Anita Susuri: A onda gimnazija.
Ljirije Pepa: Da, ‘64, ‘65.
Anita Susuri: Da li je tada bilo neobično da žene nastave [visoko] obrazovanje, da li je bilo mnogo žena?
Ljirije Pepa: Bilo je, to je važilo i za fotografiju, kako bi žena mogla da radi, znaš? Moj otac se suočavao sa predrasudama, prema nama su imali predrasude drugih ljudi, znate, ali moj otac je bio u redu, bio je veoma progresivan u tom pogledu. Bio je pedantna osoba i voleo je da se lepo oblači i lepo se oblačio, nije imao nekakvu [izuzetnu] lepotu, ali je uvek izgledao dobro. Dok je moj [očev] ujak bio lepši… znate na osnovu fotografija.
Dakle, dozvolite mi da ne pričam o tome jer to nije toliko važno. Ali onda ‘64, ‘65, moj otac [rekao bi], “Pokreni fakultet”, rekao bi: “U Zagrebu”, želeli smo da živimo u Zagrebu, ali na kraju se moj otac vratio, ali je hteo da ide. Mislim, [hteo je] da se cela moja pomeri jer je situacija bila drugačija, bilo je to Rankovićevo vreme, i… Sećam se većine ’55 kao dete, kada su ljudi migrirali u Tursku, tada se rodio moj brat koji je fotograf.
Rekli bismo: „Nećemo da idemo“, kako su govorili visika, fisika, ne znam, to je bio nekakav dokument koji je trebalo da imate da biste otišli. A glavni imam našeg komšiluka, Mula Isufi, on je prvo otišao u Tursku i održao neku vrstu sastanka, imali smo fotografije [toga] ali su oni spaljeni, znate. I sećam se kao dete, nisam bio baš mali, imao sam skoro deset, zapravo deset. Rekao je: „Braćo, ja idem“, znate, „a i vi ćete za mnom. To je bilo 55. godine kada su Peći mnogo odlazili u Tursku, mislim tako se sećam. A onda, ne sećam se, ’64…
Anita Susuri: A što se vas tiče, vaš otac nije hteo da ide?
Ljirije Pepa: Ne, on je bio u dilemi, i [otišao] sa prvom generacijom koja je otišla u Tursku, oni su išli kao turisti, imao je strica [po majci] tamo u Uskudaru blizu Istanbula, ja sam kasnije otišao u Istanbul, ali ne da ga posetim taj stric, ali članovi porodice koji su ostali [tamo]. Dakle, morao sam da idem na venčanje sina mog ujaka, znate, da proslavim njegovu ženidbu, i otišao sam tamo sa ujakom i onda smo se vratili. Upravo sam ispunio amanet svoje [očeve] tetke, rekla bi. “Idi ako možeš, on se ženi”, znaš, rekla sam, “Da”. Tako da je i moj otac bio tamo, bili su veoma siromašni u Turskoj, davao im je hranu kada su [moju porodicu] posećivali. Znate, oni su išli kao turisti, a onda znate da su im finansijski pomogli, sećam se kad nam je pričao, znate, ostao je desetak dana ili tako nešto samo da im pomogne. Jer kada je njegov stric (po majci) otišao tamo [u Tursku], moj otac je imao deset godina, ovo je sve na osnovu onoga što su mi rekli, znate, ali ja sam to zapamtio.
Anita Susuri: Kako je bilo u školi, osnovnoj školi, kakav je tada bio sistem?
Ljirije Pepa: {Prilazi bliže da bolje čuje}
Anita Susuri: Kad si išao u školu kakav je bio sistem tada?
Ljirije Pepa: Reći ću vam nešto o sistemu koji je relevantan i za sadašnjost. U prvom razredu osnovne škole učitelj mi je bio Šemsi Gacaferi, mislim, dobro se sećam, nedavno je umro. Za to vreme jedna komšinica me je naučila pesmu, “Dajem besu ja sam Albanac” možda je bilo… “jer Albanija mi je dala reč ja sam ti majka, ti si mi sin” Znam napamet, znaš da je to pesma. I ja sam to recitovao, moj učitelj je rekao: “Lirije, jako dobro”, pitao bi “Ko nam može nešto da recituje?” Rekao bi: “Ali ne recituj ovo negde [drugo]”. Ja sam tu pesmu predavao ćerki mog brata Mriku, ona je diplomirala ekonomiju, radi u Ministarstvu za integracije. A kad je Mrika krenula u prvi razred, ja sam je učio tu pesmu i ista situacija se ponovila sa njom. Učiteljica joj je rekla, ostali učitelji su bili tamo: “Ti si veoma pametna, ali to nije [prikladna] situacija”, znaš, “za ovu pesmu”, to je bilo to.
Anita Susuri: To je bilo možda pre rata?
Ljirije Pepa: To je bilo malo pre rata, prva je upisala osnovnu školu. Situacija nije bila najbolja, iskreno, znam da su [između etničkih grupa] mnogo razlikovali. Kasnije sam otišao da radim na Medicinskom fakultetu. ’75, posle očeve smrti. Pošto nas je bilo previše, a ja sam imao priliku da se zaposlim tamo, pomislio bih, dajte da napravim mesta za mlade, znate, članove porodice. Jer, na primer, postao bih prepreka, nisam bio oženjen ili bilo šta, još uvek nisam (smeh). Nikad ne znaš šta ti život donosi, znaš, i…
Anita Susuri: Hteo sam da te vratim malo nazad, pre nego što pređeš na fakultet, na tvoj posao. Hteo sam da te pitam o srednjoj školi, kakva su bila tvoja prijateljstva, da li si izlazio, da li si imao aktivnosti napolju, mislim van škole?
Ljirije Pepa: Tokom prve godine gimnazije bili smo kao da se okupe svi ljudi iz škole, iz osmogodišnje škole, znate, a onda je došlo do promene. Bio sam u društvenoj grupi, a postojala je i grupa za nauku. Oni koji su bili bolji u matematici i slično, išli su na nauke [odeljenje], dok sam ja bio sa 15 [muških] prijatelja. Mislim, bila sam jedina [devojka] u razredu.
Anita Susuri: Jedina devojka.
Ljirije Pepa: Osim jedne devojke koja je pala [godinu] i sedela je pored mene, znate, ja sam većinu vremena imala muške vršnjake, jer je tako bilo. I sećam se svih profesora koji su nam predavali. Ali većina je bila na srpskom, na primer matematika, i latinica, ali prevedena na srpski. I onda francuski, Vera Rajović je bila moja profesorica albanskog [jezika], bila je starija, bila je Srpkinja, ali je završila fakultet u Francuskoj, znate, mnogo sam joj se dopao, znate. A ona me je često pratila kući, znate, da provocira i da vidi da li znam jezik, kad sam išao na časove srpskog da tražim knjigu, pitala bi: „Kako se to drugačije kaže?“ znaš, “Excusez-moi” [francuski: izvini] ja bih rekla, “Pardonne-moi” [francuski: pardon] i tako.
Provocirala bi me, ali me je ohrabrivala da naučim jezik. Ali engleski me nije mnogo zanimao, samo sam želeo da upišem bilo koji fakultet. Gimnazija je prošla super, kao apsolvent, malo sam se razboleo kao apsolvent. Imao sam neku vrstu bolesti na plućima, mislim ništa preozbiljno, ali sam napravio pauzu [u školi] jer sam morao da ostanem u bolnici. Ali, prošlo je i to, a ja sam ipak morao da završim svoju apsolventsku godinu na vreme, apsolvent…
Anita Susuri: Izvinite, u kojoj ste bolnici bili? Da li je…
Ljirije Pepa: U Peći, na pulmološkoj bolnici, mislim za pluća.
Anita Susuri: Da li je…
Ljirije Pepa: Imao sam neke promene, prehladio sam se na moru i dogodile su se neke promene na plućima. Ali, prošlo je, znaš.
Anita Susuri: Hteo sam da pitam da li je to neko mesto kao… gde si izašao u prirodu, ili je više… kakvo je to mesto [bolnica]?
Ljirije Pepa: Bilo je to veoma lepo mesto, i razvijenije nego što je sada, mislim. Imao je svoju prirodnu lepotu, a da nije bio uništen. Bio je hotel Korza, a onda je bio hotel Metohija, gde je sada [hotel] Dukađini. A centar [grada] je bio dobro izgrađen, bilo je manje gužve. Sad ljudi manje-više, znate, kako su došli, nije važno odakle znate, ali je nekako veća gužva. Gimnazija je bila klasična [stara], ali je bila dobro sastavljena za svoje vreme. Mislim, imao je sve karakteristike škole, kao liceus [portugalski: srednja škola] u Francuskoj i tako to, mislim, tako je pamtim. I tada, možda je sada renoviran, ali je bio veoma…
A onda nismo nigde išli tokom apsolventske godine, ponekad smo imali časove književnosti, išli bismo, neki studenti bi pisali poeziju, ili tako nešto. Ali bili smo oštećeni jer smo uvek morali da budemo mešani. Jednom sam morao da polažem ispit iz matematike na jesen, znate, jer ponekad nismo razumeli uslove. Morali smo da odemo kod profesora srpskog i da ga pohađamo zajedno sa srpskom grupom [studenta] da bi nas profesor mogao pripremiti jer ste morali… I onda sam dobio četvorku, ali… tako da ne mogu reći da sam bio odličan učenik, ali sam bio veoma dobar. Bio sam najbolji od najgorih (smeh).
Anita Susuri: Da li ste imali… da li se sećate da ste tada otišli na koncert ili neku vrstu događaja, mislim u vreme gimnazije?
Ljirije Pepa: Mislite kakvi su bili odnosi?
Anita Susuri: Da, ali jeste li bili na nekom koncertu, da li je bilo nekih kulturnih aktivnosti?
Ljirije Pepa: Da, bilo je koncerata i toga se dobro sećam. Oni Vice Vukov, i drugi koji su došli iz… mi smo im prisustvovali. Tereza Kesovija i ostali, naravno… Bila sam privilegovana jer ih je moj otac obično fotografisao kada bi došli, znate kada bi im se masa približila, mnogi su tražili da se slikaju sa njima. Dakle, prisustvovao sam koncertima.
Išli smo češće u bioskop. Bioskop je bio najzabavniji. Drugo, čitali smo knjige, ali smo ih uvek prenosili od jedne do druge, često bi moj otac pomislio da radim domaći, ali ispod smo imali svoje romane {opisuje rukama}. Bija e mallkume [Kćer raspetog] i ove, dobili bismo knjige napisane u Albaniji. Korice knjiga su bile pocepane, ali mogu reći da smo ih uvek prenosili jedno drugom.
Pošto je kasnije književnost [razred] došla u gimnaziju, ali mi smo imali srpsku književnost koju često upoređujem, Zmaj sa Čajupovom Vajom, znaš sve na srpskom “Pođem, sretnem, idem” znaš. Jer ne znaš, znaš li srpski? Da ne… ali kažem da su mnoge stvari bile slične, ja sam dobro znao srpskohrvatski, ni zbog čega drugog nego što smo morali. Jer…
Anita Susuri: Šta je sa knjigama koje pominjete…
[Intervju se ovde prekida]
Anita Susuri: …kako su dospeli do vas, na Kosovo?
Ljirije Pepa: Da, većina njih.
Anita Susuri: Kako su došli do vas, da li ih je neko poslao ili…?
Ljirije Pepa: Na primer, to je bio neko iz starije generacije i oni su to preneli jedni na druge. Jedna starica je nedavno umrla, a ona je bila naša prijateljica, Zime Berisha, otišla je u Albaniju, jer su svi mislili da odu, mislili su da nas [Albanci iz Albanije] mnogo vole, znate, mislim na veliku želju za svima da govori na albanskom. Prvi put sam otišao u Albaniju nakon završetka rata. Išli smo sa organizacijom.
Anita Susuri: Da li ste tada prvi put otišli u Albaniju nakon završetka rata?
Ljirije Pepa: Molim?
Anita Susuri: Da li je to prvi put?
Ljirije Pepa: Prvi put. A ja zapravo imam [foto] album od Kruje i ostalo. U stvari, kada sam ih poslao Nemcima, kada sam to poslao jednoj Nemici koja je bila ovde, ona bi se iznenadila, prvi put je videla Kruju ili Tiranu. Ostao sam tamo 15 dana jer je ovde radila organizacija kao i mnogi od njih. Dobijate diplomu [sertifikat], a to je bilo korisno ako ste želeli da se pridružite nekoj vrsti inicijative. Posetili bismo Kruju i ostale gradove. A onda su i oni [Nemci] bili u Prištini, fotografisao sam ih, pošto je devojka po imenu Arijeta radila sa njima, znate, tako je bilo… ima dobrih stvari koje smo tamo naučili.
Znate da li želite i sami da organizujete nešto, da li je to nešto sa čime radite. Ali, ja sam [već] radio i nisam bio zainteresovan. Mislim, to je bila velika razlika u odnosu na ono što sam mislio da je Albanija u detinjstvu, u vreme kada ste o njoj mislili kao, ne znam… Bila je to grupa nas i izgledali smo jako dobro, znate, mislim žene. Kao, znate, obučena, kao da svaka žena voli da izgleda dobro, znate. Žene u Albaniji su nas malo pogledale… S jednom od njih sam se sprijateljila, bila je stomatolog i rekla nam je “U vreme Envera Hodže”, rekla je: “da smo se umivali mirisnim sapunom, došao bi SUP, uzeo nas” {trlja ruke}.
To je sama rekla. Ono što smo mislili da je potpuno drugačije, da nas mnogo vole. Znam kada je Enver Hodža umro, okupili smo se, ko je imao televizor sa boljim ekranom, hteli smo da ga gledamo tamo. Iskreno da vam kažem, to je bila naša želja. Kada je Nedžmije pokrila Envera zastavom koju su joj poslali Kosovari. On nas je voleo, u svakom slučaju, ovo su sve, znate, Ali Hardi mi je bio tazbina, bio je istoričar.