[Ovaj deo intervjua je sproveden 22. novembra 2018.]
Prvi Deo
Aurelja Kadriu: Možete li nam se predstaviti i reći nešto o uspomenama iz Vašeg ranog detinjstva? Mesto gde se rođeni, u kakvom je okruženju bilo i čega god se sećate iz detinjstva.
Iljir Đinoli: Zovem se Iljir Đinoli. Potičem iz stare porodice u Gnjilanu, kažu da je moja porodica bila ta koja je osnovala grad, porodica Đinoli. Moji roditelji su bili prosvetari. Moj brat je predavao matematiku, dok je moja majka bila učiteljica mlađim razredima osnovne škole. Uspomene koje nosim iz mog rodnog grada su uglavnom vezane za osnovnu školu, ali više čak za srednju školu jer je to vreme kada se formiramo, u smislu da se tada stvaraju prvi odnosi koji traju najduže.
Iz ranog detinjstva se sećam kad sam krenuo u prvi razred, bio sam odlučan da odaberem mog učitelja, iako se sećam da je moj učitelj predavao u školi koja je bila 20 minuta od najbliže škole a ona je bila pet minuta od moje kuće. Doduše odlučio sam se da je učitelj veći prioritet od hodanja… Učitelj Sinan, imao je veliki uticaj na moj razvoj pogotovo što se tiče čitanja i pisanja, što se naravno dalje razvija u višim razredima kada sam promenio školu to jest Kada sam se vratio u školu koja je bliža mojoj kući ali isto u gimnaziju Gnjilane.
Sećam se da sam oklevao kada sam krenuo u prvi razred jer je to velika promena naravno, čak nisam ni išao u školu dva dana. Pošto je moja majka bila učiteljica u školi ona je rekla mom ocu: “Iljir neće da ide u školu”, “Dobro”, on je rekao, “Ja ću da ga odvedem u školu sutra, ići ćemo zajedno”. Ali onda sam se predomislio i rekao sam: “Ne, ići ću sam”. I to je nešto što mi vezuje za početak mog obrazovanja mislim, prvog razreda 1968.
Još nešto čega se sećam iz osnovne škole je moj razredni starešina, kada sam bio u višim razredima koji utiču na moj razvoj, u smislu da me usmeravaju ka tenhičkim naukama. Govorim o mom učitelju tehnočkog crtanja, koji je insistirao da učenici uče o kulturi, mislim hteo je da nas nauči kulturi tehničkog crtanja, tehničkim vežbama, mislim radom sa modelima, Danas nauči kako da radimo na konstrukcijskom modelu, modelu u električnoj tehnologiji, mašineriji… Mislim, ovo je jako uticalo na moj razvoj kao osobu koja je kasnije fokusirana na tehniku.
Naravno imam uspomene iz škole koje potiču iz igara sa prijateljima i ponekad se prijateljstva stvaraju zbog toga koji sport igrate i koji sport volite i tako se brže približimo jedni drugima. Mislim voleo sam sport iako nisam bio fizički spreman da mi to bude profesija ali međutim zbog igara kao fudbala i košarke su se jačala prijateljstva.
U gimnaziji bio sam deo odeljenja koje je bilo jako blisko, naša prijateljstva traju i do danas, mi se često okupljamo sa školskim drugarima, često idem u Gnjilane baš zbog mojih prijatelja. Za četiri godine u gimnaziji, mogu reći da smo mi taj tip prijatelja koje jedino razdvaja san.
Aurelja Kadriu: Htela bih da se zadržimo na detinjstvu, a onda možemo da pričamo o gimnaziji. Koliko braće i sestara imate?
Iljir Đinoli: Nas je troje dece. Ja sam najmlađi u mojoj porodici. Moja sestra Teuta je električni inženjer, moj brat Agron je građevinski inženjer, on živi u Sjedinjenim Američkim Državama od 1995. Kao učitelj matematike, moj otac ima velikog uticaja na činjenicu što smo odlučili da studiramo tehničke nauke, možda zato što je mislio da je inženjerstvo profesija koja otvara mnoga vrata i da se lakše nalazi posao sa njom. Ali je za nas kao učenike osnovne i srednje škole bilo nekako sramotno da ne znamo matematiku pošto je naš otac bio profesor u Gnjilanu, bio je u Normale onda je bio u srednjoj Tehničkoj školi.
Moja sestra je šest godina starija, a moj brat je dve godine stariji od mene. Uvek sam bio bliži mom bratu, zbog godina i igara, onda tokom naših studija ja sam mu se pridružio. Imali smo šansu da učimo zajedno tri godine a onda smo bili vezani jedno za drugo čak i posle naših studija jer su nam profesije bile slične. Ja sam arhitekta, on je građevinski inženjer. Mi smo ja sam još uvek, nastavljam da budem profesor na Univerzitetu, on je pre bio, ali se preselio u Sjedinjene Države ‘95. jer se pronašao tu. Bez obzira na pokušaje da se vrati, on je ostao u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kao deca nikad nismo imali neku vrstu, kako reći, nismo se svađali jedni s drugima pošto je sestra bila starija. Ali ipak, sećam se da se nismo tukli [u igri] kad smo bili deca. Možda je vreme bilo drugačije, što se tiče obrazovanja i deca su se češće tukla tada nego danas. Ali ipak sećam se da smo se retko drugi jedni s drugima zbog nečega ili…
Naravno ja sam bio najmlađi i pokušao sam da pratim korake moje sestre i brata, pogotovo u školi ili… Često su mi pomagali kada mi je trebalo, kada sam imao problema sa nekim predmetom. Na primer, naučio sam da igram košarku od mog brata, on je naučio pre mene, a ja sam naučio tako što sam ga pratio… Čega još se sećam…
Sećam se da sam jedva čekala da dođe zima i da padne sneg. Blizu našeg stana bilo je brdo i imali smo ogromne drvene sanke, kakve u stvari niko u gradu nije imao jer smo ih kupili negde u Sloveniji. To su bile ogromne sanke na koje je moglo da stane troje ljudi. Svaki put kad je padao sneg, mi bismo se popeli na brdo, to je bio kao ritual za ljude koji su živeli u tom delu grada, da se popenju na vrh i spuste dole, gde se sada nalazi autobuska stanica. To je bilo nešto što sam ja radio sve do prve ili druge godine gimnazije. A onda sam dao sanke deci mog komšije.
Aurelja Kadriu: Ko Vam ih je doneo iz Slovenije ?
Iljir Đinoli: Ako se ne varam, moj otac ih je doneo iz Slovenije ili je zamolio nekoga da to uradi, ili ih je kupio u Skoplju ali su proizvedene u Sloveniji, nisam siguran.
Aurelja Kadriu: Da li je Vaš otac putovao kao profesor tada, da li imao priliku da putuje?
Iljir Đinoli: Moj otac je politički progonjen tokom ‘50ih, bio je progonjen od svojih studija u Beogradu i ondaga je to pratilo svuda gde je išao, čak i kada se vratio u Gnjilane i krenuo da predaje. Tako da, 1958. godine, kada se već rodila moja sestra, on je morao da se seli, zapravo da pobegne iz Gnjilana i da se preseli u Skoplje kod svog strica, zajedno sa mojom majkom i mojom sestrom. Ostao je u Skoplju do 1961. godine.
Aurelja Kadriu: Zašto je bio progonjen?
Iljir Đinoli: Bio je politički progonjen u doba Rankovića i uvek je bio pod pritiskom. U to vreme je bilo puno, kako reći, situacija gde su ljudi bili pogubljeni, jedan trenutak nepažnje je bio dovoljan vlastima da vas pogube. Moj otac je doživeo jednu takvu situaciju jedne večeri, pozvali su da tačno na brdo o kom sam vam pričao, gde smo se sankali, oni su ga pozvali tu na sastanak. Moj otac je shvatio da je njihov cilj bilo nešto drugo i pričao je s mojim dedom i oni su se odmah preselili u Skoplje, gde im se pridružila moja majka.
To je bilo uglavnom zbog političkih stavova mog oca, mislim odmah nakon 1950. kada su bili prvi izbori i prvi popis stanovništva, postojao je veliki pritisak Srba na stare porodice da se izjasne kao Turci. U to vreme moj otac je bio u Beogradu i napisao je pismo roditeljima u kom je pisalo: “Ako se izjasnite kao Turci, ne smatrajte me vašim sinom više”. I naravno, pošto je tada bila UDBa, otvorili su pismo i pročitali ga, i uvek su ga čuvali kao razlog da progone mog oca.
Ali takođe, kada se vratio jer se broj albanskih učitelja postepeno povećava mislim, bilo je potrebno da se otvore škole, odeljenja, srednje škole na albanskom. S druge strane, pritisak UDBe je imao za cilj da obeshrabri Albance od nastavljanja obrazovanja. Vratio se u Gnjilane 1961. kad se otvorila Normala i radio je tu od tada sve do 1970, ili ‘71. ako ne grešim, kad je počeo da radi u Kvalifikacionom centru za radnike, gde je podučavao matemtiku i profesionalnu obuku, to je kao zanatska škola, tako nekako.
Radio je i u Prištini neko vreme, u Ajvalija naselju i kod osnovne škole Meto Bajraktari, ako se ne varam, ali se opet vratio u Gnjilane. Od ‘77. do ‘87 kad se penzionisao, radio je u Tehničkoj školi.
Aurelja Kadriu: I kako je to uticalo na… Pomenuli ste ranije da je takođe progonjen u Rankovićevo vreme, krenuli ste u školu ‘68. kako, da li je ikako uticalo na Vas kao dete?
Iljir Đinoli: Bio sam mlad ali moj brat i sestra nisu mogli da… Mislim da nisu shvatali šta se dešavalo, ali takođe naš otac nikad nije to pokazivao kod kuće. Sećam se samo da, na primer, ‘73. ako ne grešim, bilo mu je zabranjeno da predaje četiri godine, tačno zbog političkih razloga. Sećam se ovog perioda jer mu nije bilo dozvoljeno da radi u prosveti i krenuo je da radi građevinski preduzeće sve dok mu nisu dozvolili da se vrati prosveti ‘77. godine. Iskreno, nije nas to mnogo pogodilo jer smo bili deca i nismo shvatali ove stvari. Ali siguran sam da je moja majka razumela to, moja porodica, njegovi roditelji, moji baka i deda kao i strine i stričevi.
Aurelja Kadriu: Kakvu je ulogu imala Vaša majka u celoj ovoj situaciji? Kako pamtite Vašu majku…
Iljir Đinoli: Moja majka je, kako reći, kao drugi učitelj kod kuće. Mislim, svaki put kada smo suočeni nekim problemom ili smo hteli da pitamo nešto, ili eventualno imali neke školske zadatke, ona je bila tu za podršku, ili da objasni situaciju učitelju, govorim o sebi pošto jer mi je bila blizu [u školi]. Naravno, onda imate druge uobičajene probleme sa roditeljima, ali međutim kada imate učitelje kod kuće, naravno da nam je bilo lakše da prevaziđemo poteškoće sa domaćim zadatkom, pamćenjem pesmice i šta još… Mislim, to je bilo nešto jako prijatno za nas kao učenike.
Šta još mogu da kažem o detinjstvu. Šta su moji roditelji uvek imali, i šta smo mi videli kao njihovu obavezu da uče, mislim, da budu dobri đaci, da razumeju da je obrazovanje moranje. Sećam se da je moj otac uvek govorio da je obrazovanje jedini put ka napretku za albanski narod. Mislim, obrazovanje je vrsta životne posvećenosti i mislim da su ostavili trag na nas isto, mislim, šta da radimo i šta sam radio celog života od ‘88. pa do sada na Univerzitetu, ja sam pokušavao da… Da bar prenesem znanje koje sam stekao, ali isto i da otvorim nove horizonte za učenike, mislim da oni mogu da prave izbore. Nikad nisam bio prestrog, kako smo mi navikli da učimo od ranih vremena, mislim, u jednom smeru – “To je to i tako je”.
Promenio sam pristup davno i mislim da sam uradio nekako zasnovano na tome što sam nasledio od roditelja. Oni su uvekobraćali pažnju na zdravlje, uvek su radili, da bi pazili na naše zdravlje kroz zdravu hranu. Novac je bio ograničen u to vreme, posebno za one u prosveti, pa su oni pazili da ne troše novac na nepotrebne stvari. Moj otac je uvek insistirao na tome da provedemo barem petnaest dana na moru u Ulcinju, zbog mora i peska… Takva stvar nije bila laka za to vreme, ali je moj otac bio odlučan da uživamo na moru zahvaljujući njegovoj ušteđevini. Da uživamo na moru radi zdravlja, ne zbog luksuza.
To je naravno ostavilo trag na nas, na našu želju za putovanjem, ali međutim, prilike su u to vreme bile jako ograničene, u finansijskom smislu ali takođe i u smislu kretanja. Čega još se sećam? Ili nešto što je… Sećam se da je moj otac bio taj koji je kupio jedan od prvih automobila u Gnjilanu. Kupio je auto 1967. godine. Auto u kom smo putovali do Ulcinja tada, kroz Čakor, vrlo težak planinski put koji nije afaltiran do dan danas. A 1968. smo takođe putovali u Tursku, Izmir, čak i taj put je bio težak tada zbog loše infrastrukture.
Aurelja Kadriu: Išli ste u Izmir kolima?
Iljir Đinoli: Da. 1968. godine, naravno, odmorili smo se u Istanbulu.
Aurelja Kadriu: Sećate li se tog iskustva?
Iljir Đinoli: Sećam se jako dugog putovanja, proveli smo možda nedelju dana u Varni, u Bugarskoj, ako se ne varam. Onda smo otišli u Istanbul preko Varne. Rođaci moje mame su se preselili tokom ‘50ih i živeli su u Istanbulu. Sećam se da smo ostali tu četiri ili pet dana i… Onda smo krenuli u Izmir. Izmir je isto oko 900 kilometara od Istanbula, išli smo tu do stričeva, koji su se isto preselili u Tursku tokom ‘50ih. Sećam da smo na putu stali i u Jedrenu i posetili džamiju Jedrena, to je velika džamija o kojoj sam kasnije učio na fakultetu, džamija sultana Selima. Do tada, ili do skoro je bila najveća džamija, ali sad ima i najveću kupolu od svih džamija na svetu. Mislim, mi govorimo o 16. veku, to je delo arhitekte Sinana, Mimar Sinan.
Aurelja Kadriu: Kakav je bio Istanbul?
Iljir Đinoli: Ne sećam se puno iz Istanbula. Samo se sećam Galata mosta i kad smo otišli, to je bilo u Bursi ako ne grešim, ili u Istanbulu, ne znam, prelaska mora brodom koji nije bio pogodan za automobile, ali pošto Turci improvizuju sve, improvizovali su čak i ovo. I rizikovali smo jer u suprotnom bismo propustili trajekt i da ne bi čekali dugo, išli smo brodom. Posle toga sam dosta puta bio u Istanbulu, ali od tog puta se ne sećam puno jer sam imao šest godina, ali ću se uvek sećati Galata mosta.
Aurelja Kadriu: Zašto mislite da Vam je most tako jaka uspomena?
Iljir Đinoli: Most je nekako mesto sastanka svima, i tu je kraj čaršije, Kapalıçarşı [Veliki Bazar], kraj Masar čaršije kod Galata mosta, tu je i nova džamija, ili Jeni Cami. Tu je stanica odakle možete da odete na stranu gde je Karakoj i Bernouli a sa druge strane je Bajazit i Aksaraj. Mislim, deo gde su išli i obično naseljavali ljudi sa Kosova i iz Balkanskih zemalja.
Tako da mislim da se zato sećam Galata mosta. Ali je to takođe bio i jedini postojeći most jer u to vreme Bosforski most nije postojao. Bosforski most je sagrađen ‘72. Nije bilo nijednog drugog mosta na Zlatnom rogu ili kako ga zovu Haliç. Galata most je bio jedini i bio je važan jer takođe može da se otvori na sredini da bi brodovi mogli da prođu na drugu stranu. Mislim, možda se i zato sećam, jer je mogao da se otvori i zatvori.
Aurelja Kadriu: Koje godine ste išli u gimnaziju?
Iljir Đinoli: Gimnazija? Krenuo sam u gimnaziju 1976. i završio 1980. godine.
Aurelja Kadriu: Kako Vam je bilo, kako pamtite gimnaziju?
Iljir Đinoli: U to vreme gimnazija je bila opšta, mislim, upisivali ste se kao učenik koji nije mogao da bira odeljenje, to ste mogli tek u drugoj godini. Neki bi birali prirodne nauke, gde su nauke dominirale, ili društvene nauke gde su društvene nauke i jezici bili glavni. Krenuo sam kao odličan đak iz osnovne škole i zato nisam morao da polažem ispit za upis. Inače, učenici sa slabijim ocenama su morali da polažu ispit. Sećam se gimnazije, dosta se sećam iz tog vremena. Školska zgrada je bila nova kada sam se upisao, gimnazija Zenel Hajdini je otvorena 1974…
Aurelja Kadriu: Nosila je isto ime?
Iljir Đinoli: Da. Mislim, došao sam u gimnaziju tri godine kasnije [nakon što je sagrađena] i to je bilo nešto posebno. Časovi su se držali u zasebnim učionicama za svaki predmet, bile su opremljene nastavnim sredstvima za svaki predmet. Na primer, imali smo kabinet za biologiju, hemiju, fiziku, tehničko crtanje, gde je isto bio i fotografski klub. Onda smo imali kabinet za lingvistiku kao što je engleski, latinski i francuski, ko god je hteo da uči francuski naravno. Nastava se obavljala tako što smo mi išli iz jednog kabineta u drugi, nismo imali našu učionicu sve do treće godine, ako se ne varam, to prestaje posle prve godine.
Ali međutim, škola je još uvek bila nova i mi smo bili srećni zbog toga što imali salu za fizičko, što nismo imali u osnovnoj školi. I dani kojima smo imali fizičko su nam bili posebni, uvek smo ih jedva čekali, jer smo hteli da se igramo sa prijateljima. Naravno, ne bismo se uvek igrali jer je bilo i vežbi koje nismo baš voleli, ali ipak, to je bio odličan način da se razbije rutina sedenja i slušanja.
Većina nastavnika koje smo imali su uticali na moje obrazovanje. Na primer, moj razredni starešina koji je bio i moj nastavnik tehničkog crtanja, hteo je da mi pišemo i crtamo lepo, učio nas je fotografisanju. On je nama omogućio da koristimo sredstva iz fotografskog kluba da bismo naučili da slikamo prijatelje ili lične slike i tako dalje. Mislim, to iskustvo koje nije bilo dostupno svima.
Onda je bio moj pokojni nastavnik fizike koji nam je predavao fiziku na način kog se još uvek sećam, mislim da je način kako je organizovao razred bio poseban. Bio je poseban za gimnaziju i možda za celo Kosovo, jer se trudio da uključi svakoga u proces i da pita… Mislim, postavljao je pitanja koja neće nužno oceniti, tako da nije bio stresan proces. Mislim, uvek smo mogli da damo odgovor opušteno da bi naučili fiziku a ne da učimo, kako reći, vrlo teoretski i teško razumljivo ono što se ne uči u praksi. Sve što sam naučio iz fizike sam koristio na fakultetu, naravno uvek povezujući sa fizikom koju smo učili u arhitekturi poput mehanik ili konstrukcijske fizike i tako dalje.
Naš nastavnik engleskog je takođe bio vrlo dobar, i naravno, ko god je hteo da uči engleski, mogao je da uči od njega. Veći deo mog znanja engleskog je u sistemskom smislu, to jest gramatika i sintaksa, to sam učio u gimnaziji. Nikad nisam išao na kurseve engleskog, ali danas mogu da pričam i pišem bez ikakvog problema. Uvek sam radio i pisao na engleskom do mog doktorata. Što se tiče sistemskog znanja jezika, to sam sve u školi naučio. Malo u osnovnoj školi, da budem iskren ali veći deo u srednjoj školi.
Takođe sa nastavnikom albanskog koji je insistirao da naučimo jezik. Da naučimo da pišemo i pričamo standardni jezik bez ijedne greške, ali takođe i književnost… On nam je predavao književnost koja je često, za to vreme bila, da ne kažem zabranjena, ali uvek se diskutovalo da je prikladna za decu ili ne. Mislim, većina naših nastavnika koji su nam predavali su imali uticaja na moj dalji razvoj.
Aurelja Kadriu: Čega se sećate iz svojih prijateljstava?
Iljir Đinoli: Iz prijateljstava, moji drugovi iz odeljenja su bili jako bliski, uvek smo išli na izlete ili rođendane zajedno da se zbližavamo. I to možda nije bila česta pojava tada, ali imali smo mešana prijateljstva, ne samo muškarci, nego i žene. Naravno, u gradu kao Gnjilane, koji je bio dosta manji nego danas, i bio je drugačiji istorijski kontekst, tokom ‘70ih… Bilo je drugačije za muškarce i žene da se druže zajedno, pogotovo posle škole.
Čak izlasci u kafiće je tada bila retkost, ali mi bismo se družili kod kuće ili bi eventualno otišli u bioskop ili na školsku igranku. Na primer u diskoteku smo išli subotom jedno vreme, tada se išlo u školu i subotom, bio je radni dan. Sećam se da je bila diskoteka subotom uveče. Osim diskoteke, bilo je dosta večeri poezije, imali smo i sportske turnire u fudbalu i košarci… I sve je ovo doprinelo tome da se zbližimo. S nekim prijateljima se viđamo češće i to je naravno vezano za broj, jer prosto ne možete da okupite veliku grupu ljudi zajedno. Ali generalno, svi smo bili prilično smešni i to je valjda zbog našeg razrednog, on je pružao podršku, mislim, tražio je od nas i disciplinu ali je i pružao podršku za bilo kakvu aktivnost za koju smo ga pitali da nam se pridruži… Dakle, bio nam je prijatelj. Još uvek održavamo prijateljstvo s našim razrednim.
Rekao sam vam o našoj godišnjoj rutini, kada naši prijatelji iz dijaspore dođu na Kosovo za odmor, mi se ovek okupimo jedne letnje večeri da se prisetimo tih vremena. Čak iako je situacija drugačija sada, većina prijateljia su u drugim profesijama, ali uglavnom pričamo o prošlosti, prisećamo se prijateljstva i tako dalje. Još nešto? [obraća se intervjueru]
Aurelja Kadriu: Interesuje me, ljudi su nekako u srednjoj školi više svesni o svom okruženju. Da li ste imali običaj da doživite grad drugačije u srednjoj školi? Kakvo je bilo Gnjilane, kako ga pamtite?
Iljir Đinoli: Put od kuće do škole je trajao barem 20-25 minuta. Mislim, krenuo bih u školu u 7 ujutru, dakle morao sam da se probudim jako rano. I to mi je uvek bila rutina koju održavam i danas sa svojom decom, moramo da doručkujemo pre nego što izađemo iz kuće. Kao dete ne volite to toliko ali onda se naviknete i postane dobro jer stvarate red, znate da morate da jedete tri puta dnevno i onda ste fizički i psihički spremni da pratite nastavu.
Ići peške do škole mi je možda trebalo oko dvadeset minuta jer sam morao da hodam brzo ujutru, obično je grad bio dinamičan jer svaki posao u javnom sektoru je tada počinjao u 7 ujutru. Ali vraćanje kući iz škole je uvek trajalo duže zato što nisam žurio da stignem kući pa bismo stali i pričali i stali onde gde se dele ulice od prijatelja, jedan [prijatelj] bi otišao u prvoj ulici, drugi u drugoj, i ja bih na kraju uvek ostao sam nekih deset ili više minuta.
Doživljavao sam ili učio o gradu šetajući. Neke zgrade su bile tu tada, neke su sagrađene u međuvremenu. Uvek sam hteo da idem u bioskop, čak i kad sam bio mali, a tek u gimnaziji. Mislim, ne bismo propustili skoro nijedan film. Mi smo, osim toga što smo voleli fudbal i navijali, pogotovo smo voleli rukomet kada se takmičio Gnjilanski Božur u drugoj ligi bivše Jugoslavije. Sećam se isto da sam napravio zastavu da bih bio u sredini navijača.
Obično su mečevi bili nedeljom, mislim, skoro nikad nisu bili subotom, uglavnom nedeljom. Tokom dana bi išli na rukometne mečeve, obično su bili oko 10 ujutru ili kasnije, zavisi od sezone, i onda oko 2 ili 4 popodne bi išli da gledamo fudbal, a kasnije i košarku. Kada sam krenuo da se bavim aktivnije košarkom, išli bismo i košarkarške mečeve, kasnije čak i u drugim gradovima na Kosovu.
Aurelja Kadriu: Jeste li igrali u nekom timu ili samo radi zabave?
Iljir Đinoli: Ne, igrao sam košarku, uglavnom smo igrali sa prijateljima u gimnaziji ali takođe i blizu škole gde sam završio osnovnu. Uvek smo se okupljali uveče kada učenici završe sa školom i bila je dobra atmosfera. Neko vreme sam igrao sa juniorima tima u Gnjilanu ali onda… To je bilo u četvrtom razredu gimnazije tako da kad sam završio školu, bilo je vreme da se ide na fakultet. Pre odlaska na fakultet, sistem se promenio i morali smo da služimo vojni rok u vojsci Jugoslavije. Dakle, otišio sam u vojsku odmah posle gimnazije, i nastavio sam studije kada sam se vratio.
Aurelja Kadriu: Gde ste služili vojni rok?
Iljir Đinoli: Bio sam u Požarevcu, grad na severoistoku Srbije, 90 kilometara od Beograda. Inače, to je rodni grad Slobodana Miloševića. Sećam se skoro svega iz tog vremena, pogotovo pamtim filmove koje sam gledao tada jer je cilj vojnika bio da ode u grad iz baraka, a drugi cilj je da odemo kući za odmore.
Obično kad smo izlazili, bila su dva bioskopa u gradu, svi su prikazivali nove filmove, tada nove filmove… Kruženje filmova nije bilo kao danas, mislim, novi filmovi bi obično stizali sa festivala, beogradski festival je bio kako da kažem, kao zbirka svih najboljih filmova iz sveta. Prvo su se prikazivali u Beogradu, onda bi išli na druga mesta. Pošto je Požarevac blizu Beograda, znači da bi filmovi o kojima smo čuli došli u Požarevac i naravno onda bismo ih gledali kad smo znali da će stići.
Kosa je jedan od filmova kojih se sećam iz vojske, od Miloša Formana, ne znam da li ste… [obraća se intervjueru]. To je samo jedan od njih jer je bilo toliko filmova da ne mogu da se setim sad, ali iskreno, filmovi su bili ono što mi je držalo raspoloženje u vojsci jer je bilo vrlo… Kad sam otišao u vojsku, imao sam samo 53 kilograma, i vežbe koje smo morali da radimo nisu bile toliko teške ali su se ponavljale svakog dana i jednostavno je bila rutina koja se pretvorila u monotoniju.
Onda, nemogućnost komuniciranja sa porodicom kada ste hteli je bilo vrlo problematično za nekoga ko je mlad kao ja u to vreme, imao sam 18 godina. Takođe i strah, strah od novog okruženja, novih ljudi, ljudi iz svih krajeva, iz svake kategorije, bilo je ljudi iz dalekih sela recimo Bosne, koji nisu imali nikakvog znanja uopšte, i onda imaš one iz Beograda na primer, koji su naravno na višem stepenu od nas, zbog razvoja Beograda. Mislim, mešano društvo gde ste se često plašili ili kako da kažem, oklevali da stvarate prijateljstva. Mislim, uvek je postojala grupa ljudi koji su bili bliski, na primer Albanci, ili možda Srbin, ili neko drugi iz tvoje zemlje, koji je blizak tebi.
Aurelja Kadriu: Kakav je bio bioskop u Gnjilanu? Pomenuli ste ranije…
Iljir Đinoli: Bioskop u Gnjilanu je bio u centru grada, gde je sada pozorište. U to vreme je bio oboje, pozorište i bioskop, bio je dom kulture, kada su hteli da prikazuju filmove oni bi spustili zavese, onda kad su bile predstave, digli bi zavese. To je bilo amatersko pozorište Gnjilana ali je uvek bilo to dobrih predstava. One se još uvek pamte.
Aurelja Kadriu: Kako se zvalo u to vreme?
Iljir Đinoli: Dom kulture, ne sećam se da li je imalo ime ili ne. Samo smo ga tako zvali, kao bioskop ili pozorište, ali je na istom mestu. Obično je bio bioskop, kako da kažem, jedan film se prikazuje tri puta, nedeljom filmovi počinju u 10 uveče onda subotom je bilo filmova koji počinju u 3 popodne. Obično je bilo… U stvari, bila su dva prikazivanja, jedno u 5 popodne a drugo u 7, subotom je ponekad bilo filmova koji počinju u 3 popodne. Ali je zavisilo od filma, kako da kažem, jedan film dolazi… Mislim, bila su tri filma nedeljno i znali smo kad stiže novi, dakle znate kako da isplanirate dan. Na primer, ovde je drugačije nego u Prištini jer se ovde prikazuju filmovi u tri različita bioskopa samo u jednoj nedelji. Mislim, imali ste nedelju dana da gledate filmove u jednom od ovih bioskopa. Bioskop Vllaznimi [Bratstvo], bioskop Rinia [Mladost] i bioskop APJ [Jugoslovenske Narodne Armije]. U stvari, bile su četiri sale, bioskop Rinia je imao dve sale, veliku i malu.
U Gnjilanu se prikazivao film svakog drugog dana ili najviše svakog trećeg. Valjda zato što je bila veća publika. Ali onda, bilo je filmova za kojih je bilo puno interesa i oni su bili duže na repertoaru. Sećam se bio neki filmski festival iz Albanije, bilo je oko deset filmova koji su bili deo njega i sala je uvek bila puna. Još se sećam i da je bilo dosta nadzora od strane Sekreterijata unutrašnjih poslova koji su uvek gledali filmove, čak iako je bilo puno ljudi [koji su gledali film]. Indijski filmovi su bili jako poznati i posećivani, mnogo ljudi je išlo da ih gleda, onda su bili i turski filmovi. Nikad nisam mogao da razumem što su ih više privlačili indijski ili turski filmovi a ne recimo, američki ili francuski filmovi.